Pratite nas

Povijesnice

Zločini tkz. Armije BiH: 25. godišnjica strijeljanja fojničkih fratara

Objavljeno

na

Svake godine sredinu studenog u Fojnici obilježi sjećanje na dvojicu fratara koje su strijeljali pripadnici Armije RBiH. Tužna godišnjica protekne u znaku mise zadušnice i prigodnog programa, a u sjećanju subraće i vjernika fra Nikica Miličević i fra Leon Migić žive svakodnevno jer vrijeme ne može izbrisati ni tragičan događaj ni plemenitost dvojice ubijenih fratara.

Ono što se toga dana tragično dogodilo najbolje je opisao ondašnji samostanski kroničar fra Miroslav Krajinović Carko, koji je zapisao slijedeće:

„U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice.

Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum. Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi sprat. U kući, tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su sa verande i otišle obavijestiti SUP.

Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili sa verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’

Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’. Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao.

Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: „Daju nama, dajmo i mi drugima“. Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: „Šta komu treba, nek napiše“. I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio. Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počelo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22.00 sata braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas.“

(iz Samostanske kronike 1993.).

Fratri Samostana u Fojnici u povodu 20. godišnjice ubojstva fratara, pripremali su materijale za izdavanje knjige Pucnji u fratre (autor Zoran Oroz) i dokumentarnog filma Nepogubljena dobrota (autor Branka Jukić, TV KISS). Budući da o samom sudskom procesu neposrednim izvršiteljima ubojstva fratara nije bilo gotovo nikakve dokumentacije, fratri su zatražili dokumente od nadležnih pravnih institucija države BiH (Kantonalni sud Sarajevo). Nakon što su dobili tražene dokumente i nakon detaljnog čitanja, bilo im je jasno da tadašnje sudstvo nije odradilo svoj posao.

Naime, Vrhovni vojni sud u Sarajevu u kaznenom predmetu (Broj: K-248/94) i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine (Kž. 10/95) za ovo su kaznano djelo procesuirali Miralema Čengića i osudili ga na 11, odnosno na 15 godina zatvora, te sudionike Nedima Zerdu, Samina Mušinbegovića i Vahida Begića na po šest mjeseci zatvora. Detaljnim uvidom u ovaj kazneni predmet jasno je, međutim, da gore spomenuti sudovi nisu utvrdili pravu istinu.

Nisu utvrdili niti prave razloge, motive i pobude zbog kojih je ubojica na tako svirep, surov i nedoličan način u prostorijama našega samostana strijeljao gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića, koji su tada obnašali službu Uprave Samostana u Fojnici. Jasno je također da je u procesuiranju vojni tužitelj ubojicu i ratnog zločinca Miralema Čengića stavio u najbolji mogući kazneno-pravni položaj i tako vješto izbjegao jedino moguću pravnu kvalifikaciju za ovaj zločinački čin, a to je: kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Niti jednom riječju tužitelj ne donosi mogućnost da je netko ovaj ratni zločin planirao i naredio. Nadalje, u presudi ne stoji napisana niti jedna riječ koja bi upućivala na mogućnost da se ovo dvostruko ubojstvo dovede u kontekst zločina vojnika protiv civila, zločina iz mržnje prema drugom narodu – dakle: organiziranog ratnog zločina.

Zbog toga fojnički fratri postavljaju pitanje: Kako to da su ubijeni baš fratri koji su tada obnašali službu Uprave Samostana (gvardijan i vikar), a pošteđeni su ostali fratri, od kojih je jedan bio neposredni očevidac, kojeg je jedan od vojnika držao dok je drugi ubijao? Zar se može vjerovati da je Uprava Samostana slučajno likvidirana?

Jasno je da se u procesuiranju na gore spomenutim sudovima moralo dati mogućnost da postoji nalogodavac ubojstva fratara našega Samostana, što je u konkretnom slučaju izostalo. Nije jasno zašto su ubojica Miralem Čengić i ostali privedeni tek četiri mjeseca nakon počinjenja teškog zločina? Zašto se toliko čekalo? Zašto je tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović, samo nekoliko mjeseci nakon presude, ubojici dao čak tri pomilovanja, i nakon četvrtog pomilovanja od strane ondašnjeg predsjednika F BiH Ejupa Ganića, ubojica je već bio na slobodi.

Sve ovo upućuje na opravdanu sumnju da je procesuiranje ubojice i ostalih sudionika bila samo dobro izrežirana predstava kako bi se zapravo javnosti skrenula pozornost s prave istine i kako bi se prikrili pravi zločinci, tj. oni koji su ovaj zločin planirali i naredili.

Svjedok toga zločina prof. dr. fra Vitomir Slugić izjavio je da se okrutno ubojstvo, koje je bilo smišljeno, svelo na sudu na ubojstvo u krčmi. Dakle, ne radi se o običnom ubojstvu, nego o strijeljanju, a ta riječ uključuje prethodno planiranje i naredbu. Ovo je klasični organizirani ratni zločin.

Fojnica samostan/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

27. veljače 1397. Križevci – Jedan od najstravičnijih pokolja u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

27. veljače 1397. – Krvavi Sabor u Križevcima

Velika hrvatsko-ugarska i turska vojska sukobile su se potkraj rujna 1396. u krvavoj bici kod Nikopolja. Glavninu kršćanskih snaga vodio je hrvatsko-ugarski kralj Žigmund, jedno krilo vojske Herman Celjski, a drugo hrvatski ban Stjepan Lacković.

Na današnji se dan, 27. veljače 1397. u Križevcima dogodio jedan od najstravičnijih pokolja u hrvatskoj povijesti.

Sabor u Križevcima na kojemu je ugarsko-hrvatski kralj i njemački car Žigmund Luksemburški okrutno i mučki pobio cvijet hrvatskog plemstva, među kojima je bio i tadašnji hrvatski ban Stjepan Lacković.

Nakon smrti kralja Bele IV. na ugarsko – hrvatskom prijestolju našli su se slabi vladari, što je dovodilo do prijestolnih borbi u koje su se počeli miješati i susjedi. Zemljom je zavladala feudalna anarhija, a moć hrvatskih velikaša toliko je narasla da su najmoćniji od njih, Šubići Bribirski, vladali poput samostalnih vladara.

Konačno će upravo oni na ugarsko – hrvatsko prijestolje dovesti novu dinastiju, napuljske Anžuvince. Između Anžuvinaca i hrvatskih plemića došlo je do sukoba jer ni hrvatski ali niti ugarski velikaši nisu bili zadovoljni načinom i dugogodišnjim apsolutističkim vladanjem Anžuvinaca.

Kako Ludovik I. nije imao muških potomaka, prije svoje smrti naredio je da ga na prijestolju naslijedi njegova kći Marija. Njoj je tada bilo 12 godina pa je vlast umjesto nje preuzela njezina majka Elizabeta Kotromanić, što je dovelo do novih sukoba oko vlasti.

Dio plemića kao što su hrvatski ban Stjepan Lacković, bosanski kralj Stjepan Tvrtko I., a osobito Hrvoje Vukčić Hrvatinić, podržavao je kraljice. Na čelu nezadovoljnika bili su braća Horvat i vranski prior Ivan od Palizne.

Kandidati za prijestolje uz kraljice Mariju i Elizabetu bili su i vojvoda Karlo Drački Anžuvinac kao i njegov sin Ladislav Napuljski, te Marijin zaručnik, a kasnije i suprug Žigmund Luksemburški, sin češkog kralja.

U građanskom ratu i sukobima oko prijestolja pobijedio je Žigmund, pogubivši tridesetak hrvatskih velikaša. Time je prva etapa protudvorskog pokreta, pobune hrvatskih i slavonskih velikaša protiv apsolutističke vladavine dvora, završena Žigmundovim uspjehom.

Osim borbi oko ugarsko – hrvatskog prijestolja, Hrvatskoj je počela prijetiti i nova opasnost – Turci Osmanlije. Kako bi popravio svoj ugled, Žigmund je skupio veliku vojsku i krenuo u pohod protiv Turaka, namjeravajući ih odbaciti s Balkana.

Godine 1396. kod grada Nikopolja u Bugarskoj Žigmund je doživio katastrofalan poraz. Jedva se uspio spasiti otplovivši na nekom brodiću niz Dunav u Crno More. U Hrvatskoj i Ugarskoj se nekoliko mjeseci nije znalo je li kralj preživio bitku.

Ta je neizvjesnost dala novi poticaj pobuni, jer je dio slavonskog i ugarskog plemstva počeo pristajati uz Ladislava. Kada se kralj Žigmund u veljači 1397. godine vratio u Hrvatsku preko Dubrovnika, sazvao je slavonsko plemstvo u Križevce, gdje se po običaju održavao sabor.

Na saboru u Križevcima sastale su se pristalice dviju protivničkih strana od kojih je jedna pristajala uz Žigmunda Luksemburškog, a druga uz Ladislava Napuljskog – njoj je vođa bio ban Stjepan Lacković.

Žigmund je dao pismeno jamstvo (saluus conductus) da se neće svetiti pobunjenicima i da im se neće dogoditi nikakvo zlo. Lacković je doista i povjerovao kraljevoj riječi, pa je sa svojim pristašama došao u Križevce. Posljednjih dana veljače 1397. godine započeo je sabor na kojem je bilo više pristaša kralja Žigmunda (oba bana, braća Kaniski, celjski grof Herman i dr.) koji su uglavnom pohitali pozdraviti kralja i gospodara. Isprva je sabor tekao u redu, ali je odjednom došlo do oštre svađe i međusobnih optužbi među stranama.

Kako su Lackovićeve čete ostale izvan grada, ohrabreni kraljevi pristaše počeli su spočitavati Lackoviću da je izdajica, jer je Turke domamio u svoju domovinu, dok su Lackovićevi privrženici Žigmunda optuživali za poraz kod Nikopolja. Svađa je konačno dovela do sukoba i krvoprolića u kojem su Žigmundovi pristaše izvukli mačeve i sasjekli Lackovića i njegove pristaše, među kojima je bio i Lackovićev sinovac Andrija. Nakon pokolja tijela ubijenih pobacana su kroz prozor sabornice. Krvoproliće se dogodilo u utorak 27. veljače 1397. godine, a u hrvatskoj povijesti taj događaj se naziva Krvavi sabor križevački.

Kada su Lackovićeve čete utaborene izvan grada saznale za ubojstvo svoga vođe, stali su ljutito jurišati na Križevce. No Žigmundovi su ljudi bacili truplo ubijenog Lackovića s visoke kule u gradske opkope te počeli dovikivati jurišajućim četama: “Manite se bijednici, što uludo ginete; zar ne vidite da se s dušom rastavio onaj za koga bi morali pograbiti oružje?!” Nakon toga umjesto da nastave jurišati, Lackovićeve čete su se u strahu razbježale svojim kućama.

Osim što se Žigmund bojao osvete Lackovićevih pristalica, posljedice “Krvavog sabora križevačkog” bile su ponovna razbuktavanja velikaških ustanaka u Hrvatskoj i Bosni, pogubljenje 170 bosanskih velikaša od strane Žigmunda i prodaja Dalmacije, koju je za 100 000 dukata Ladislav Napuljski dao Veneciji. Međutim, Žigmund je nakon 25 godina borbi uspio ojačati vlast i time konačno bio priznat za kralja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1994. ustrojen 1. Hrvatski gardijski zdrug

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Franjo Tuđman donio je 25. veljače 1994. zapovijed o ustrojavanju 1. hrvatskoga gardijskog zbora združenu postrojbu višenamjenskog karaktera sa zadaćama: osiguranja predsjednika i najviših dužnosnika, obnašanja državničko-ceremonijalnih radnji, ali i najelitniju postrojbu Hrvatske vojske, 1. hrvatski gardijski zdrug, piše HRT

Zdrug je osmišljen kao specijalna vojna postrojba za obavljanje posebnih i najsloženijih borbenih zadaća u svim uvjetima.

Okosnicu Zdruga činila je dotadašnja Specijalna postrojba Ministarstva obrane Bojna “Zrinski”, a u njega su ušle i 8. lakojurišna brigada Vojne policije te Specijalna postrojba Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojna “Matija Vlačić”.

Zapovjednik zdruga, general Miljenko Filipović obuku je organizirao za sve oblike specijalnog borbenog djelovanja na kopnu, u vodi i iz zraka.

Unutar zdruga osim pješaštva, djelovalo je oklopništvo, topništvo, padobranska bojna, a u sastavu su imali transportne i lake borbene helikoptere.

Dio zapovjedništva vojnička znanja stekao je u francuskoj Legiji stranaca pa su u obuci zdruga korištene metode te postrojbe i drugih zapadnih vojski nadopunjavane vlastitim iskustvima iz Domovinskog rata, ponajprije na Commando tečajevima.

Istodobno zdrug je imao vrlo važnu napadačku ulogu u operacijama: Cincar, Zima ’94, Bljesak, Skok 2, Ljeto ’95, Oluja, Maestral i Južni potez, od kojih su neke izvodili u ekstremnim klimatskim uvjetima.

Iako je u operaciji Maestral poginuo dozapovjednik postrojbe Ante Šaškor, a po drugi puta ranjen zapovjednik Filipović te zapovjednici bojni, pripadnici Zdruga uspješno su obavili sve zadaće.

Postrojba je u mirnodopskom razdoblju nastavila sa specijalističkim obukama, a visoki časnici zapadnih vojski bili su impresionirani viđenim tijekom brojnih posjeta.

Ipak 1. hrvatski gardijski zdrug neočekivano je ugašen u ožujku 2000. odlukom tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića.

U medijima su prikazani kao „Tuđmanovi pretorijanci“, opasna postrojba spremna izvesti vojni udar na legalno izabranu vlast, čime se pokušala opravdati odluka o gašenju najelitnije i najprespektivnije postrojbe Hrvatske vojske.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari