Connect with us

U potrazi za Istinom

Zloćudna laž o ‘košari ljudskih očiju’ na Pavelićevom radnom stolu – Dio II.

Published

on

Dio II.

Zadovoljavajući svoj sadistički poriv koji se sastoji u tomu da svojim degutantnim monolozima neprestano sablažnjava i užasava ljude oko sebe (pa i sirotu “Lujzu” koja pažljivo sluša njegove “ispovijesti”), glavni junak priče (glavom i bradom fašistički signor capitano – Curzio Malaparte), šepureći se na “razvalinama” “stare uljuđene Europe” (čija je “žila kucavica”, dakako, njegova rodna Italija), na krajnostima i paradoksima što ih sam producira, smišlja i uvijek iznova obogaćuje isključivostima i suprotnostima, gradi vlastitu “karizmu”, “veličinu” i “mit” – o samome sebi. Među ovim paradoksima, u knjizi-spomeniku kojega diže svojoj taštini, Malaparte se želi sakriti, poput krivca što bezglavo bježeći sam pred sobom i od sebe, neprestano bira sve veći šumski gustiš, u jalovoj nadi da ga tamo neće pronaći nitko i da će zauvijek ostati u tom sigurnom skloništu.

To što po svaku cijenu uvijek iznova želi sablazniti, šokirati, užasnuti, izazvati mučninu i gađenje kod čitatelja, ima dakle, svoju dublju i složeniju dimenziju – i daleko više govori o psihološkom profilu autora romana i njegovom duševnom stanju nego o likovima i događajima koji su u njemu opisani.

„Recept“ kojim to K. E. Suckert (tj. Curzio Malaparte) postiže i nije tako kompliciran. Najprije čitatelja „uljuljka“ romantičnim opisima prirode, sjetnim sjećanjima na bivše ljubavi i doživljene čulne užitke, analizama tjelesnih (i inih) odlika žena koje u tim krajolicima susreće, a sve to (obvezno i neminovno) protkano produhovljenim “filozofskim” i “dubokoumnim” promišljanjima o umjetnosti, kulturi, arhitekturi, stilskom namještaju, vinima, hrani, kristalnim čašama, nakitu i toaletama otmjenih dama i još koječemu…

Potom (valjda pretpostavljajući da će štivo postati odveć dosadno i jednolično) režira obrat dostojan jednoga Alfreda Hitchcocka: iznenada ubacuje surove i šokantne prizore koji bi trebali (poput uboda igle) potencijalnog čitatelja zgroziti i trgnuti iz učmalosti i letargije. Ovaj razrađeni scenarij ponavlja se svako malo, gotovo aritmetički proračunato, tako da opuštanja nema…ali je metodologija očita i prosječnom čitatelju ne treba dugo da je shvati.

Evo samo nekoliko primjera, ilustracije radi.

1). Opisujući s mnogo detalja i mašte raskošni dvorac i prostrani perivoj koji obilazi u ugodnoj i lagodnoj šetnji sa svojim domaćinom (i intimnim prijateljem, dakako), profinjenim princom  Eugenom (bratom švedskog kralja Gustava V), Malaparte kaže:

„ (…) Seli smo u mali hram sagrađen u neoklasičnom stilu koji se nalazio usred parka, gde se strmenita hrid naglo spuštala u more, i ja sam posmatrao bele dorske stubove što su se blago ocrtavali na plavoj pozadini jesenjeg predela. Malo-pomalo, dušu mi je počela ispunjavati nekakva gorčina, nalik na čemerni gnev: na usta su mi navirale okrutne reči i uzalud sam nastojao da ih zagušim. Tako sam, gotovo nesvesno, počeo da pričam o ruskim zarobljenicima koji, kad im padne mrak na oči od gladi i kad podivljaju, jedu leševe svojih drugova u logoru u Smolensku dok ih nemački oficiri i vojnici mirno posmatraju. Užasavao sam se i stideo onog što sam pričao, želeo sam da se izvinim princu Eugenu što sam tako svirep, a princ Eugen je ćutao…“ (str.23-24.; istaknuo: Z.P.)

2).  „(…) Pomislio sam da se uginula kobila dovukla do praga i da me sada gleda…I ne znam kako mi je palo na pamet da možda ta kobila i nije uginula. Možda je samo ranjena, i onaj deo njenog tela koji je ranjen, već truli, raspada se, a ona je još živa, kao i oni zarobljenici koje Tatari žive vežu za leševe, trbuhom uz trbuh, licem uz lice, ustima uz usta, dok mrtvac ne rastoči onog živog…“ (str.42-43.; istaknuo: Z.P.)

3).  Nakon što je požar zahvatio šumu, oko tisuću konja iz postrojbi sovjetskog topništva u panici je pobjeglo u jezero (Ladoga), koje se naglo smrznulo i tako ih okovalo ledom.

„ (…) Sutradan, kad su prve patrole sissit-a, opaljene kose i lica garavih od dima, oprezno krenule po još vrelom pepelu kroz ugljenisanu šumu i stigle na obalu jezera, pred njima se ukazao stravičan i neobičan prizor. Jezero je ličilo na ogromnu ploču od belog mermera, po kojoj su bile poređane stotine i stotine konjskih glava. Činilo se kao da su sekirom otsečene. Iz ledene kore virile su samo glave. Sve su bile okrenute prema obali. U razrogačenim očima još im je

goreo beli plamen straha. Pored obale, čitava jedna gomila konja koji su se besno propeli, pokušala je da se oslobodi ledenog zatvora.

(…) U tmurne dane beskrajne zime, oko podne, kad bi ono malo blede svetlosti sipilo s neba, vojnici pukovnika Merikalja silazili bi na jezero i posedali na glave konja…

(…) Katkad smo i mi, Svartstrem i ja, silazili na jezero i sedali na glave konja. Nalakćen na tvrdu, ledenu grivu, Svartstrem je lupkao ugašenom lulom po dlanu i gledao pravo preda se…

(…) Svartstrem nije imao ni trunke duvana, već mesec dana lupkao je ugašenom lulom po dlanu, a ja sam mu rekao: – Priznaj Svartstreme, da bi pušio i ljudsko meso. –  On je prebledeo i odgovorio mi: – Ako ovaj rat potraje… –  Ja sam mu rekao: – Ako ova rat potraje, svi ćemo poživotinjiti pa i ti, zar ne? – …Voleo sam ga, zavoleo sam Svartstrema onog dana kad sam video kako je prebledeo (bili smo u Kanasu, pred predgrađima Lenjingrada) zbog parčeta ljudskog mesa koje su sissit-i pronašli u rancu nekog ruskog padobranca, koji se dva meseca krio u jednoj rupi usred šume pored leša svog druga. Uveče, u daščari, Svartstrem je počeo da povraća, plakao je i govorio: –  Streljali su ga, ali šta je on tu kriv?

Malaparte – lijevo i dolje, na Liparima i desno, na ukrajinskoj fronti u časničkoj fašističkoj odori kao ratni izvjestitelj

Svi ćemo poživotinjiti, počećemo da proždiremo jedni druge  – …Nije povraćao od alkohola, već zbog onog parčeta ljudskog mesa. Tog dana sam ga zavoleo, ali s vremena na vreme kad bih ga video kako lupka ugašenom lulom po dlanu, govorio sam mu: – Zar ne, Svartstreme, ti bi bio kadar da napuniš lulu ljudskim mesom?

Jednom za vreme večere u Španskom veleposlanstvu u Helsinkiju, opunomoćeni ministar Španije grof Augustin de Foksa, počeo je da priča o parčetu ljudskog mesa koje su finski izviđači našli u rancu onog ruskog padobranca. Večera je bila izvrsna, stara španska vina dala su lososu iz Oulue i sušenom jeziku soba topao, prijatan ukus sunca.

(…) – grof de Foksa je izjavio da ‘svi katolici jedu ljudsko meso, meso Isusa Hrista, presveto meso Isusovo…’ (…) – Na svetu nema boljeg mesa od toga –  reče grof de Foksa ozbiljno…)

– Priznaj, Svartstreme – rekoh mu – da bi ti bio kadar da pušiš ljudsko meso…“ (str. 64-67.; istaknuo: Z.P.)

4). „ (…)   – Naslonjače presvučene ljudskom kožom? – reče Kurt Franc s nevericom.

– Da, te naslonjače su bile presvučene ljudskom kožom – ponovio sam.

– Svi su prsli u smeh. Georg Beandaš je rekao:  –  Sigurno su veoma udobne.

–  Ta koža je veoma meka, veoma fina,  –  rekao sam  –  gotovo je prozračna.

–  U Parizu sam video  –  reče Viktor Maurer knjige povezane u ljudsku kožu, ali naslonjače presvučene ljudskom kožom nikad nisam video.

–  Ove se naslonjače nalaze u Italiji,  –  rekao sam  –   u dvorcu grofova Konverzano, u Apuliji. Jedan grof Konverzano, polovinom sedamnaestog veka, naredio je da poseku njegove protivnike sveštenike, plemiće, pobunjenike, hajduke, i da im oderu kožu kako bi njom mogao da presvuče naslonjače u velikoj dvorani svoga zamka. Jedna od njih je presvučena kožom odranom s grudi i trbuha neke kaluđerice. Još se vide tragovi dojki, bradavice se sijaju, jer su izlizane od upotrebe.

–  Od upotrebe? –  upita me Georg Beandaš.

–  Ne zaboravite da je u toj naslonjači tokom čitava tri veka sedelo stotine i stotine osoba – rekoh. – Čini mi se da je to dovoljno da se i grudi jedne kaluđerice oštete…“

(str.373.; istaknuo: Z.P.)

5). Kad su u pitanju njegovi saveznici (i prijatelji s kojima se najčešće prežderava i napija na čestim gozbama i banketima), Nijemci, očito je da ih Malaparte ne podnosi, samo što o tomu „mudro šuti“ dok je s njima, ali potom sva zapažanja i „dubokoumna“ promišljanja pomno bilježi u svoj „Kaputt“ – da ostane za „povijest.“

Doduše, možda bi čitateljstvu bilo zanimljivije da se autor usput (isto tako ozbiljno) pozabavio malo talijanskim mentalitetom (posebice kada je u pitanju psihoanaliza koja bi barem dijelom objasnila ponašanje talijanskih fašista u ratu, posebice pri izvršenju brojnih i svirepih masovnih zločina koji su bili obvezna prateća pojava njihove okupacije, pogotovu na području Jadranskog priobalja: od Istre, Gorskog kotara, Dalmacije i Like, preko Crne Gore i Albanije), ali, u ovom slučaju njegov izbor ipak su bili Nijemci.

Evo kako on „razotkriva“ svoje saveznike i prijatelje Nijemce (vjerojatno osjećajući podsvjesnu krivnju zbog germanske krvi koju i sam nosi u venama).

Prepričavajući razgovor koji vodi s izvjesnim Akselom Munteom, kaže:

„ (…) – Neću vam pričati o ratu – odvratih

– Hvala vam – reče Munte. I odjednom me upita je li tačno da su Nemci tako strašno svrepi.

– Svirepi su, jer se plaše, – odgovorih – bolesni su od straha. To je bolestan narod, ‘krankes Volk’“… (str.20.; istaknuo: Z.P.)

„ (…) I sada, kad god sam pomislio da moram napustiti Švedsku, putovati kroz Nemačku i ponovo sresti ona nemila nemačka lica, izobličena mržnjom i strahom, lica bolesno oznojena, uvek sam osetio odvratnost i poniženje. Pomišljao sam kako ću se kroz koji dan sresti s italijanskim licima, svojim italijanskim licima…“ (str.30.; istaknuo: Z.P.)

Naglašavajući njemačku okrutnost i svirepost, Malaparte prepričava navodni razgovor s jednim od „regruta Lajbestandarta“, „usput“ opisujući jedan od načina obuke maldih SS-ovaca prije slanja na frontu:

„ (…) On je dodao kako regrut SS-trupa nije dostojan da bude pripadnik Lajbenstandarta, ako ne izdrži probu s mačkom. Regrut mora da levom rukom ščepa mačku za kožu na leđima, tako da joj noge ostanu slobodne kako bi mogla da se brani i da živoj životinji desnom rukom u kojoj drži nožić iskopa oči. Eto kako se oni obučavaju da ubijaju Jevreje…“ (str.291.).

Oči, ili točnije, kopanje ili vađenje ljudskih očiju, trajna je opsesija autora u ovom romanu, a opis (kako će se kasnije ispostaviti), ima poslužiti tek kao „uvertira“ za ono što će uslijediti vezano za Antu Pavelića i njegovu tobožnju „košaru s ljudskim očima“ na str.308.)

Fašistički „humanist“, Mussolinijev signor capitano i ekskluzivni ratni dopisnik Corriere della Sera, u pauzi između dvije obilne večere s nacističkim glavešinama, posvećuje se (među ostalim) i nekoj vrsti vlastite „psihoanalize“, s ciljem otkrivanja „korijena zla“ u njemačkom narodu.

„ (…) Ni u jednom delu Evrope nisam do srži upoznao Nemce, nisam ih toliko razotkrio kao u Poljskoj. Na osnovu dugog iskustva koje sam stekao tokom ratnih godina, došao sam do zaključka da se Nemac uopšte ne plaši čoveka jakog, čoveka naoružanog koji mu se hrabro suprotstavlja i koji mu prkosi. Nemac se boji nenaoružanih, nejakih, onemoćalih.Tema ‘straha’, tema nemačke svireposti kao posledice straha, postala je glavna tema mojih istraživanja…Nigde se nad tim nemačkim strahom nisam toliko sažalio i zgrozio kao u Poljskoj, kad sam ga sagledao u svoj njegovoj složenosti i došao do zaključka da u njemu ima nečeg bolesnog, ženskog. Nemac je svirep od straha; od straha je sklon da učini hladne metodično-naučne svireposti… Čini ih jer se boji ugnjetenih, nenaoružanih, nejakih, onemoćalih, jer se boji staraca, žena, dece, jer se boji Jevreja. Pa iako se trudi da sakrije taj svoj tajanstveni strah, nešto ga neodoljivo tera da o njemu govori i to uvek u nevreme, naročito za stolom kad se zagreje od jela i pića, ili kad mu se vrati samopouzdanje… Tada Nemac pokaže svoje pravo lice, počinje da priča o izgladnjivanju, o streljanjima, pokoljima, i to s nekakvim bolesnim uživanjem…U nadmenosti i surovosti Nemaca ima nekog namernog samoponižavanja; u njegovoj nemilosrdnoj svireposti – duboke potrebe za samoprezrenjem: u njegovom tajanstvenom strahu – ojađenosti što je prezren…“ (str.102-103.)

Na istoj stranici na kojoj završava ovaj pseudoznanstveni traktat o osobinama „krankes Volka“, autor započinje s opisom posjeta varšavskom getu (po odobrenju jednoga od svojih prijatelja i domaćina, nacističkog guvernera Varšave, Fishera koji je upravljao getom i bio odgovoran za sve što se tamo događalo).

U ovom prikazu Malaparte svoga pratitelja, vojnika – gestapovca, na neki poseban, sado-mazihistički način doživljava kao nad-čovjeka (a što je u potpunoj opreci s onim što je netom prije toga izrekao o Nijemcima), dok sebe, naravno, vidi u sasvim drugačijem svjetlu.

„ (…) Pokušao sam da prođem kroz ‘grad’ sam, bez gestapovca, koji me svuda pratio kao senka, naredbe guvernera Fišera bile su stroge, pa sam i ovog puta morao da se pomirim s činjenicom da me prati crni stražar, momak visok, plav, izmučena lica, svetla i hladna pogleda. Lice mu je bilo veoma lepo, čelo visoko i čisto i na njega je veliki šlem bacao tajanstvenu senku. Prolazio je pored Jevreja kao Anđeo boga Izraeolovog…

Ni polumrtvi logoraši nisu mogli probuditi nikakvo suosjećanje fašista Malapartea – o njima
je pisao s gađenjem i sadistički se naslađivao njihovim mukama

(…) Moja uniforma italijanskog oficira pobuđivala je pažnju i ljudi su dizali svoja bradata lica, upirali u mene žmirkave oči, pocrvenele od studi, groznice, gladi. Među trepavicama su im blistale suze i tekle u prljave brade. Ako bi mi se desilo da sam u prolazu nekog gurnuo, zamolio bih ga da mi oprosti, rekao bih ‘prosze Pana’, a dotični bi digao glavu, zapanjeno me gledao i ne bi verovao svojim ušima. Smeškao sam se i jednako izvinjavao ‘prosze Pana’ jer sam bio svestan šta ovom narodu znače te ljubazne reči, bio sam svestan da, posle dve i po godine straha i životinjskog ropstva, prvi put sada jedan oficir neprijateljske vojske (nisam bio nemački oficir, ne, ali možda to nije bilo dovoljno) ljubazno kaže ‘prosze Pana’ ubogom Jevrejinu u varšavskom getu…

(…) Svi su netremice gledali u crnog stražara koji me pratio. Netremice su ga gledali u lice, nalik na lice anđela, koje je svima bilo znano jer su ga već sto puta videli kako zrači svetlošću među maslinama na ulazu u Jerihon, Sodomu, Jerusalim. To je bilo lice anđela, glasnika srdžbe božje. Tada bih se nasmešio, kazao ‘prosze Pana’ i video kako se svuda oko mene na tim licima boje prljave hartije, rađa bedni smešak zaprepašćenja, radosti, zahvalnosti…

(…) A potom bi pogledali crnog stražara koji me sledio kao senka, upirali pogled u Anđela svirepog i lepog lica, Anđela iz Biblije, glasnika smrti i naginjali se nad tela koja su ležala po pločnicima, naginjali se nad njih i približili lice sa srećnim osmehom pomodrelom licu mrtvaca …“  (str.103-107.; istaknuo: Z.P.)

Unatoč razumijevanju što ga čitatelj može imati za osebujan stil autora koji se (kako je već rečeno), svodi na stalno balansiranje između unaprijed zadanih krajnosti i isključivosti (uz popratno korištenje brojnih „prigodnih“ alegorija i „jakih“ izraza i metafora ubačenih u tekst radi snaženja općeg dojma i živopisnijeg i uvjerljivijeg isticanja situacija paradoksa), nije lako oteti se dojmu da opisi njemačkog stražara, (njegovog pratitelja na prolazu kroz varšavski geto), ipak sadrže i nešto nalik na „podsvjesno“ ili „potajno“ divljenje prema sili i moći, prema onima koji su postali „gospodari života i smrti“.

Jer, ako se njemački gestapovci poistovjećuju s „Anđelima boga Izraelovog“, čija lica „zrače svetlošću među maslinama na ulazu u Jerihon, Sodomu, Jerusalim“, ako su ti „Anđeli svirepog i lepog lica“ ustvari „Anđeli iz Biblije“ koji su na ovo ljudsko stratište i mučilište poslani kao znak „božjeg gnjeva“ i „glasnici smrti“ te Više sile, onda se sve ono što se događa sa Židovima u getu neminovno doživljava kao „prst sudbine“, ili „božja volja“; nisu li tada i patnje Židova samo „zaslužena božja kazna“ i izraz Njegovog (opravdanog) gnjeva, i, napokon, ne amnestira li Malaparte tako egzekutore, skidajući s njih krivnju za ono što čine ovom narodu?

Dok preskače mrtvace, i promatra grozne prizore stradanja nemoćnih ljudi, on, začudo, niti jednome od njih ne pokušava ublažiti fizičku patnju i bol – nikomu ne pruža koru kruha, ne daje gutljaj vode, ne previja ranu, ne donosi lijek, a o nekom zalaganju kod Franka ili Fishera u cilju spašavanja barem jednog jedinog života nema niti spomena; očito je uvjeren kako je ljubazno izgovoriti ‘prosze Pana’ (na poljskom jeziku: „oprostite gospodine“) sasvim dovoljna “žrtva”, koju on (vođen svojim “humanističkim” pobudama i prožet dubokim sentimentom prema patnji stradalnika) „stoički“ i „hrabro“ podnosi tijekom cijelog boravka u getu.

Nakon svih strahota što ih je doživio na ovom mjestu i svega što je vidio, Mussolinijev signor capitano bez imalo oklijevanja i grižnje savjesti odlazi na večeru kod varšavskog „gospodara života i smrti“ (Fishera), gdje ga posebno pogađa jedan detalj koji je zapazio tijekom obilnog i slasnog objeda.

„ (…) Na kraju ove ceremonije svi su još jednom zapljeskali, a frau Brigite Frank se zahvalila dubokim poklonom, koji, na moje zadovoljstvo, nije bio lišen izvesne draži. Nož je ostao zaboden u srndaćevim leđima, pored crvene zastave s crnim kukastim krstom. Priznajem da sam se zgrozio kad sam video taj nož i tu zastavicu, zabodene u leđa ove plemenite životinje. Sem tog bio mi je odvratan razgovor o getu i Jevrejima na koji su se zvanice postepeno vraćale…“ (str.114.).

Mussolinijev signor capitano nigdje ne spominje je li sve ono što je vidio i doživio na ulicama Varšave i u židovskom getu utjecalo na njegov apetit, ali je znakovito da vrlo živopisno i uvjerljivo (kao i u svim sličnim situacijama) opisuje svaki detalj s prijema – počevši od izgleda tamo nazočnih dama, njihovog ponašanja, toaleta i partnera uz detaljne opise svih drugih gostiju (s posebnim naglaskom na one najvažnije nacističke glavešine, bilo da je riječ o Franku, Fisheru, Himmlerovom izaslaniku, ili nekom od drugih „guvernera“, „ovlaštenih ministara“, „ambasadora“ i sl.), do detaljne analize kako interijera, tako i raznovrsnih, slasnih delicija koje neprestano pristižu na trpezu; usput, između dva slijeda posluženih jela, uz vino i „prigodne“ pošalice, vode se razgovori o Židovima, toj „nižoj vrsti“ koja je „s pravom“ osuđena na istrebljenje.

I, tek ova okolnost, da se „zvanice postepeno vraćaju na odvratan razgovor o Jevrejima i getu“, smeta našem „junaku“, signor capitanu

Da je K. E. Suckert (odn. Curzio Malaparte), ipak, čini se (pa bilo to i zbog prenatrpanog želuca i podosta ispijenog vina), ponekad osjetio nešto nalik na „grižnju savjesti“, dokazuje ono što mu se dogodilo u vrijeme prijema kod Reichsministera Franka, generalnog guvernera Poljske, gdje se zatekao u uobičajenom društvu – s njemačkim nacističkim glavešinama.

(Podsjećanja radi: Hans Michael Frank, čijim se prijateljstvom Malaparte razmetljivo hvali, bio je Hitlerov Gauleiter Poljske, od 26.10.1939. do 1944. godine i jedan je od najvećih ratnih zločinaca u XX-om stoljeću. Poslije rata je u Nurnbergu optužen za ubojstva milijuna Poljaka i poljskih Židova, osuđen na smrt i obješen 1946. godine).

„ (…) Možda je tome bila uzrok jaka vatra koja je gorela u kaminu, možda obilna hrana, ili skupa francuska i mađarska vina, ali ja sam osetio da mi se odjednom rumen penje u obraze. Sedeo sam za trpezom nemačkog kralja Poljske, u velikoj dvorani Vavela, u starodrevnom, otmenom, bogatom, učenom kraljevskom gradu Krakovu, među malobrojnim dvorjanima ovog naivnog svirepog, taštog nemačkog oličenja italijanskog renesansnog viteza, od nekakvog čemernog srama počeli su da mi gore obrazi…

(…) I sada, dok sam posmatrao goste koji su sedeli za trpezom nemačkog kralja Poljske u velikoj dvorani Vavela, od stida su mi se zažarili obrazi, opet su mi pred oči izišla bleda i ispijena lica sa ulica Varšave, Krakova, Čenstohove, Lođa, masa čije je lice bilo oznojeno od gladi i muke, masa koja je lutala pločnicima punim blatnavog snega…“ (str.82-83.; istaknuo: Z.P.)

-nastavlja se

Zlatko Pinter

Zloćudna laž o ‘košari ljudskih očiju’ na Pavelićevom radnom stolu – Dio I.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari