Connect with us

Zlokobno oživotvorenje muslimansko-srpskog dogovora u Beogradu

Published

on

U samom početku velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, na hrvatsko selo Ravno, kojeg su četnici, JNA i velikosrbi sravnili sa zemljom, a valjda mu je i ime najviještalo tu tragičnu sudbinu, nazirali su se znaci srpsko-muslimanskih tajnih beogradskih pregovra o diobi te zemlje.

Potvrđuje to Izetbegovićeva izjava dana tim fašističkim velikosrpskim činom: „To je njihov rat“, što je htio kazati, pa to nas ne interesira mi znamo što smo ispregovarali, što i gdje dobivamo u Bosni i Hercegovini.

ravno

Ravno

Zapravo, Izetbegović je tom izjavom priznao diobu Bosne i Hercegovine, i to je bilo prvo javno muslimansko priznanje da ne žele i ne mogu živjeti zajedno sa drugima i drugaćijima u toj multinacionalnoj i multireligijskoj zemlji. Bio je to najjači udarac bosanskoherecgovačkoj multietničnosti, ali i odobravajući znak velikosrbima da u Bosni i Hercegovini čine sve zločine nad hercegbosanskim Hrvatima, samo neka se ostvari cilj njihovih pregovora u Beogradu, dioba Bosne i Hercegovine.

Velikosrpsko i velikomuslimansko dijelenje Bosne i Herecgovine u Beogradu nije nikako bilo na tri dijela, već na dva, srpski i muslimanski, što je i olakšavalo daytonske pregovore, i ozakonjenje i srpskog genocida i muslimanskog zločina etničkog čišćenja one isključene treće strane, Hrvata. Izetbegović je preko svoga ovlaštenog pregovarača Muhameda Filipovića vjerovao da se Bosna i Hercegovina može dijeliti bez Hrvata i riješenja hrvatskog pitanja u tom velikom beha trokutu. Potvrdio je to i onda kada je rekao: „To je njihov rat!“. Tako je bilo na početku rata, tako se odvijalo u ratu, tako se čini i danas dvadeset godina poslije rata. Hrvatska strana se u potpunosti isključuje s puta traženja rješenja zamršenog problema. I Srbi i današnji Bošnjaci čine sve da se ratna dioba i daytonsko ozakonjenje tog zločina trajno zamrzne, odnosno finalizira kao konačno riješenje neriješenog beha problema.

Prošlost kao da se u potpunosti prenijela u sadašnjost u BiH. U prvom redu u odnosu prema velikom broju prognanih Hrvata, koji ni dva desetljeća poslije srpskog genocida i muslimanskog zločina etničkog čišćenja ne mogu da se vrate, jednako na prostore genocidne Srpske i pozelenile daytonske tvorevine nazvane Federacija. Sama današnja stvarnost, kao rezultat srpsko-muslimanskih tajnih dogovora diobe Bosne i Hercegovine, bez uzimanja hrvatske strane u taj beogradski razgovor, govori kako tim dvjema stranama i nije bio interes zajedničke multinacionalne i multireligijske zemlje. Naprotiv, dogovori su bili u cilju, a to se potvrđuje suvremenim stanjem, stvaranje čistih nacionalnih i vjerskih srpskih i muslimanskih entiteta, republika. I gotovo cilj tih zločinačkih pregovora i ne čudi zbog činjenice da te dvije nacionalne i vjerske razlike nikada u povijesti i nisu mogle zajedno, te da jedna drugu isključuje na življenom prostoru. Ne potvrđuje li to i danas bosanskohercegovačka podijeljena, nigdje i ni u čemu dodirljiva, stvarnost.

Ti dogovori, koje je priznao muslimanski pregovarač Muhamed Filipović, bili su plan marginaliziranja i isključenja, a to pak znači nepriznavanje Hrvata kao suverenog i konstitutivnog naroda u BiH. Nepriznavanje znači da beha Hrvati nemaju pravo na dio Bosne i Hercegovine, na njezin teritorij, te sva druga nacionalna i vjerska prava, kakva danas uživaju Srbi i Bošnjaci u osvojenim i prisvojenim, okupiranim i etnički očišćenim prostorima, Republici srpskoj i Federaciji. Bosna i Hercegovina danas egzistira na obespravljenosti i poniženosti Hrvata. Njezunu održivost Hrvati plaćaju vlastitom žrtvom, viđena u deteritorijalnom položaju, bez vlastitih nacionalnih institucija i prostora.

Akademik Muhamed Filipović – glavni pregovarač sa Slobodanom Miloševićem

Muhamed-FilipovicTmurnu i tegobnu, crnu i oblačnu, bosanskohercegovačku suvremenost čini još tmurnijom i tegobnijom, crnjom i oblačnijom bošnjački kurs deeuropeiziranja i otomaniziranja Bosne i Hercegovine, poglavito njezinih nebošnjačkih suvereno konstitutivnih sastavnica, a zbog čega ova njena sadašnjost sve više sliči na prošlost osmanizma na tom europskom dijelu.

Bošnjačko stalno pozivanje Turske i turskog zuluma u Bosnu i Hercegovinu je zapravo pokušaj da se Nebošnjacima prošlost tog krvavog vremena nametne i danas i to kao svjetla bosanskohercegovačka budućnost. Znači za Bošnjake je beha prošlost turskog danka u krvi bosanskohercegovačka budućnost, i budućnost svih njenih naroda. Stoga se Bošnjaci nameću pobjednicima, ne samo nad Hrvatima već i šire budući da su dobili 51 % Bosne i Hercegovine u građansko-konfesionalnom sukobu i tu činjenicu si uzimaju kao pravo da pišu beha povijest i tumače prošlost na tragu čvrste povezanosti i sve tješnje identifikacije s Turskom.
Takvo pak pisanje prošlosti je zapravo prepisivanje, plagijat prošlosti turskog okupatora, što je presedan u povijesti naroda da se tako čvrsto veže za vrijeme agresora i okupatora. Sve je to vjetar u leđa velikosrpskoj separatističkoj politici u Bosni i Hercegovini da se i ona još tješnje vezuje s načertanijskom agresorskom politikom iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Jer ako to pravo ima jedan narod, bošnjački da Bosnu i Hercegovinu gotovo izručuju i u „amanet“ daju jednom, turskom okupatoru, kako to isto osporiti, drugoj, srpskoj strani da svoju i prošlost i sadašnjost povezuje sa Srbijom.

I jedna i druga strana, velikosrbijanska i velikoturska, da bi te krvave prošlosti lakše vratili u sadašnjost, a iz sadašnjosti usmjerili u budućnost, agresivno su se usmjerili na Hrvate, povijesne čuvare europske Bosne i Hercegovine. Sve se čini, na temelju tajnih beogradskih pregovora srpsko-muslimanske diobe Bosne i Herecgovine, da se Hrvate izbriše i iz prošlosti i sadašnjosti, a time i u budućnosti, budući da je i ovaj ostatak i ostataka hrvatskog naroda i kao takav jedini čuvar europske Bosne i Hercegovine. Čuvar kojeg danas gotovo i nema ni jednog čak ni u nogometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine na nogometnom svjetskom prvenstvu u Brazilu. No, i to je posljedica srpsko-muslimanske bosanskohercegovačke diobe, započete u Beogradu, urađene tijekom rata na terenu i potvrđene u Daytonu.

Da je, međutim, Bosna i Hercegovina bila europska zemlja i da je takvu treba očuvati u tom društvu kaže i Peter Sørensen, specijalni predstavnik Europske unije u Bosni i Hercegovini. No i protiv tako jasne beha odrednice, pa i onih europskih ostataka i tragova koje bošnjački prosvjednici ruše, koju je Sørenson izrekao: „BiH je europska zemlja i pripada Europskoj uniji“, i dalje su i velikosrpski separatisti i velikobošnjački unitaristi. Međutim, prije konačne realizacije opasnih ciljeva velikosrpskih načertanista i velikobošnjačkih  otomanista Bosnu i Hercegovinu je potrebno federalizirati, budući da samo tako federalno, ili konfederalno, uređena od tri dijela zadržava europske vrijednosti ljudski prava i sloboda, što je preduvjet beha članstva u toj europskoj asocijaciji.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari