Pratite nas

“Zmajevima” se događa sudbina nekadašnje jugoslavenske reprezentacije

Objavljeno

na

Mostar – najluđe mjesto za praćenje Svjetskog prvenstva

“Zmajevima” se događa sudbina nekadašnje jugoslavenske reprezentacije. Pola stanovništva ne navija za njih, a navijačka obilježja zemlje su dobrodošla samo na trećini teritorija

mostar atmosfera zmajeviMožda bi međunarodna zajednica, koja je iskrojila i državu i zastavu i himnu, trebalo da preuzme brigu i za reprezentaciju BiH, kako bi ona doista bila reprezentativna za cijelu zemlju

Uz sav respekt prema Ljetnim olimpijskim igrama, usuđujem se napisati da je Svjetsko prvenstvo u nogometu najspektakularniji sportski događaj na svijetu.

A dodatni mali spektakl unutar velikog je doživjeti ga u Mostaru, najluđem gradu na svijetu za praćenje te manifestacije, pogotovo ove 2014, kad na Prvenstvu prvi put igraju i Hrvatska i BiH. Nakon dugo vremena poklopilo mi se da dio Svjetskog nogometnog prvenstva gledam u rodnom Mostaru, gdje u polovici grada dominiraju hrvatska i hercegbosanska, a na drugoj polovici bošnjačka i bosanskohercegovačka navijačka obilježja.

Prilika mi je to i da pogledam unatrag, jer se i vlastiti život, odrastanje, spoznavanje i poimanje života, svijeta, sporta, politike i društva mogu pratiti i preko intimne povijesti svjetskih prvenstava. Četverogodišnji ciklus u kojem se mundijali odigravaju nije malo vremensko razdoblje. Toliko traje prva polovica osnovne škole s učiteljicom, pa potom sljedeće četiri s ozbiljnijom, razrednom nastavom. Četiri sljedeće godine traje srednja škola pa još četiri godine je, prije bolonjske reforme, trajala većina studija, plus apsolventski, kojeg su neki znali otegnuti i na još dva sljedeće prvenstva. Poslije protok vremena između prvenstava mjerimo prema svojoj djeci.

200px-SP-2014-Brazil.svgOvo u Brazilu je deseto nogometno prvenstvo za moga života, a osmo kojeg svjesno pratim. Argentine iz 1978. sa dvije i pol godine se, naravno, ne sjećam, iako mi, kad kopam po memoriji, isplivava neka slika papirića koji lete iznad punih tribina, ali potječe vjerojatno od kasnije gledane snimke. Paolo Rossi jedino je ime koje mi se urezalo u sjećanje na Prvenstvo odigrano u Španjolskoj 1982. Četiri godine kasnije, u Meksiku, igralo se u naše gluho doba noći. To moje prvo svjesno prvenstvo obilježio je mit Diega Armanda Maradone. Dva gola koja je postigao Englezima, samo četiri godine nakon rata oko Malvina (kojeg Englezi nazivaju Falklandski rat), osim što su ih eliminirali s Prvenstva, kao da su im zalijepili stigmu luzera koje se ni do dana današnjeg nisu oslobodili. Prvi Maradonin gol je bezobrazno postignut rukom. Prevario je suca, dijelom i gledatelje, a kasnije je na pitanje je li u pitanju bila ruka dao legendarni odgovor – ako i jeste, bila je to božja ruka. Ostao bi zapamćen kao prevarant da na toj utakmici nije napravio nešto do tada neviđeno. Uzeo je loptu na svojoj polovici, predriblao pola engleskog tima, uključujući i golmana i zabio najbolji gol u povijesti svjetskih prvenstava, pokazavši da može i ovako i onako.

U Mostaru je crta navijanja za ili protiv dvije reprezentacije fizički povučena još 1993. i nažalost stoji i danas.

Kad na predavanju o romantizmu svojim studentima treba da objasnim pojam genija i što je Kant mislio kad je rekao da je genij inteligencija koja djeluje kao priroda, uz Mozarta kao glazbeni, Maradona je najbolji sportski primjer. Genij djeluje svjesno, ali tako jednostavno i skladno da se čini kao da se sve stvara samo od sebe. Povjesničar Vanni D’Alessio, koji je imao sreću kao mladić gledati sve domaće Maradonine utakmice u dresu Napolija, kaže mi da smo na TV ekranima mogli vidjeti samo djelić genijalnosti, jer se Maradonina veličina mogla pojmiti do kraja tek gledajući utakmici uživo, jer tek kad imaš pregled cijelog terena uviđaš da on s loptom u svakom trenutku ima najbolje, najjednostavnije rješenje. Kad genij nastupa sve 1990_Football_World_Cup_logose čini lako i jednostavno. To mi se otkrilo 1986.

* Italija ’90. nosi i automatsku zvučnu asocijaciju: promukli glas Gianne Nannini u pjesmi “Un’estate italiana”. Najbolja pjesma i najbolje prvenstvo koje pamtim, koje će možda ugroziti tek ovo u Brazilu. Moćna Njemačka, do tada nepoznati rezervni talijanski napadač Salvatore Schillaci, koji čudnim spletom okolnosti dobiva priliku i postaje prvi strijelac Prvenstva. Kamerun na otvaranju dobiva favoriziranu Maradoninu Argentinu. Pamtit će se još dugo i Kolumbijci, Valderramina frizura i moćni golman Higuita. Bilo je to zadnje SP reprezentacije Jugoslavije, zemlje u raspadanju, za koju u Hercegovini Hrvati tada nisu navijali. Sukob navijača Jugoslavije i Argentine u Ljubuškom 1990. najbolji je nogometni pokazatelj osjećaja nestabilnosti života u državi za čiju reprezentaciju ne navija polovica stanovništva, a koji u BiH traje do danas. Prvenstvo u Americi 1994. pamtim kao sporednu stvar usred ratnih i izbjegličkih jada. Važna lekcija s tog prvenstva je da nijedan mit nije vječan, pa ni onaj o nedodirljivoj Njemačkoj, koja je Balkancima desetljećima nabijala komplekse trčanjem, disciplinom i mentalitetom pobjednika. Mit su srušili Bugari, koji su eliminirali Njemačku golom glavom ćelavog Lečkova. Finale protiv Italije Brazil je dobio na jedanaesterce. Veliki Roberto Baggio je promašio penal. Pomislio sam tad da ga je upravo ta dubinska nesigurnost u samoga sebe možda i činila tako velikim igračem.

1998_Football_World_Cup_logoFrancuska 1998. bila je hrvatski san o kojem je odavno sve napisano. Tog ljeta sam kao student na stipendiji u Italiji shvatio moć Svjetskog prvenstva i da jedanaest tipova koji kruh zarađuju nogama mogu za promociju male zemlje u par tjedana učiniti više nego sva dotadašnja diplomacija i turistička promidžba zajedno. Otrežnjenje je došlo 2002, na egzotičnom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji (o Japanu se već tada sve znalo, a ostao mi je dojam da je za Južnu Koreju taj događaj bio simbolički važan iskorak u svijet, kojeg će kasnije “Samsung”, LG, KIA, “Hyndai” i ostali korejski divovi svatko u svom segmentu pokoriti). Aktualni svjetski prvak Francuska tada nije prošla grupu, Hrvatska je dobila jaku Italiju, ali se prosula protiv Meksika i Ekvadora. U Njemačkoj 2006. slična hrvatska muka – “vatreni” dobro odigraju i minimalno izgube protiv Brazila, za koji su, uz ostale, igrali Dida, Cafu, Roberto Carlos, Kaka, Ronaldinho, Adriano, Ronaldo, Robinho, i koji prema današnjem Brazilu zvuči svemirski. A onda, naravno, uslijedi posrnuće i otužni remi protiv Japana i Australije. Italija pobjeđuje Francusku na penale u finalu, na koje je sjenu bacilo isključenje Zidana zbog udaranja glavom Materazzija, za koje ni danas točno ne znamo čime ga je isprovocirao.

Južna Afrika prije četiri godine donijela je vuvuzele, Waka-Waka i tika-taka. Španjolska je osvojila Prvenstvo igrom bez pravih napadača, temeljenom na kratkim dodavanjima i nadmoćnom posjedu lopte.

    logo-svjetsko-nogometno-prvenstvo-afrikaOvo prvenstvo u Brazilu, kao laiku, zasad mi se čini boljim nego ijedno dosad. Prvih deset dana obilježavaju ga dobre utakmice, jako puno golova, izostanak izrazitih favorita i definitivan kraj tika-taka gnjavaže. Već nakon dva kola ispali su aktualni svjetski i europski prvak Španjolska, redovito precijenjena Engleska te, kako jedan zlobni mostarski komentar kaže, i treća velika reprezentacija – BiH. “Zmajevima” se događa sudbina nekadašnje jugoslavenske reprezentacije. Pola stanovništva ne navija za njih, navijačka obilježja zemlje su dobrodošla samo na trećini teritorija. Najčešći odgovor Hrvata u Hercegovini zašto ne navijaju za BiH je da više Brazilaca igra u hrvatskoj reprezentaciji nego Hrvata u reprezentaciji BiH. To što je de facto reprezentacija BiH bošnjačka reprezentacija rezultat je i odabira Hrvata i Srba porijeklom iz BiH da radije igraju za Hrvatsku i Srbiju. Možda bi međunarodna zajednica, koja je iskrojila i državu i zastavu i himnu, trebalo da preuzme brigu i za reprezentaciju BiH, kako bi ona doista bila reprezentativna za cijelu zemlju. U tom smislu Valentin Inzko se nameće kao najlogičniji Sušićev nasljednik i budući selektor.

Novost ovog prvenstva je da su suci dobili malo na autoritetu, jer imaju opasač i za njim, kao neko oružje, zataknut sprej koji ispušta nešto nalik pasti za brijanje, čime označavaju dokle se smije micati živi zid ili lopta kod prekida. Tehnika sve više ograničava ulogu sudbine i slučaja pa su, zasad, uvedeni senzori koji snimaju gol-linije i loptu i signaliziraju sucu je li crta pređena. U Mostaru je crta navijanja za ili protiv dvije reprezentacije fizički povučena još 1993. i nažalost stoji i danas. Šteta što se nitko nije sjetio snimati dokumentarac o mostarskom praćenju Svjetskog prvenstva 2014 – bilo bi tu puno tuge, ali srećom i puno komedije.

Nino Raspudić/nezavisne.com/foto:kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana, RBA zadruge, Pernara i Sinčića!

Objavljeno

na

Objavio

VIDEO! Pogledajte kako je Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana te razgolitio Pernara, Sinčića i Palfi, s kojima je osnivao Živi zid!

KOLJAJA: “Macan je kod Josipovića četiri puta vodio predstavnike RBA zadruga; ne mogu vjerovati da bi zastupnik perača novca i utajivača poreza mogao postati savjetnik za PR u Plenkovićevoj Vladi!”

Predstavnik oštećenika RBA zadruga i utemeljitelj Živog zida Nenad Koljaja u Bujici na Z1 i još 9 televizija doslovce je razgolitio aktualne čelnike Živog zida: “Oni su lažnjaci! Pernar je medicinski slučaj, a Palfi je ‘operirala’ po trgovačkim centrima! Sinčić sada pokušava ukrasti čak i stranku – skupštinu su imali u Pernarovoj kupaonici…”

Koljaja tvrdi: “Milanoviću su se prodali za dva ručka i par sto kuna, a ja sam im dao jaguar za kampanju – brzo su vozili, a kazne nisu platili…”

Nenad Koljaja u Bujici je pokazao dokument – službenu zabilješku austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova o RBA zadrugama, u kojem se spominju Krešimir Macan i njegova tvrtka MANJGURA… Macan, koji je vodio kampanju Ivi Josipoviću i plasirao plan ‘Barbika’ te se javno hvalio da je on ‘Bijes prvi’ pokušava preuzeti mjesto PR savjetnika u HDZ-ovoj Vladi…

“Vidio sam ga kako na zadnja vrata ulazi u Sabor s predstavnicima RBA zadruga, nevjerojatno je da njiho lobist sada bude savjetnik u Vladi,” izjavio je Koljaja, inače dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Tigrova…

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na predstavljanju knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: hkv

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo. Hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika”. (Tkanica: Zagreb, 2017.) posljednja je, ali vjerujemo ne i zadnja knjiga prof. dr. Zdravka Tomca, u nizu njegovih knjiga koje su podroban prikaz političkih prilika i glavnih aktera na hrvatskoj i protuhrvatskoj političkoj sceni. Njezinog autora, prof. Tomca, iskusnog političara i političkog analitičara ne treba posebno predstavljati. Vjerojatno i sam autor, svojevremeni potpredsjednik SDP-a, potpredsjednik Ratne vlade, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, teško da će točno moći navesti koja mu je to po redu objavljena knjiga.

Pa ipak, ova je knjiga po svojoj strukturi različita od prethodnih, a time i po svojoj poruci ili čak oporuci. Knjiga je na neki način svojevrsna sinteza, sažetak, prethodnih knjiga u kojima Tomac prikazuje i daje političku ocjenu poglavara, kardinala i predsjednika Vlada, dakle ljudi koji su bili ili koji još uvijek jesu na čelu institucija koje su presudne za opstojnost hrvatske države, odnosno za nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Tomac u ovoj knjizi daje sažete ocjene iz svojih brojnih prethodnih knjigao predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću; ponavlja svoje ocjene o kardinalima Stepincu, Kuhariću i Bozaniću; prikazuje svoje odnose s predsjednicima hrvatskih Vlada Račanom, Milovanovićem, Karamarkom. Posebno se bavi povijesnom ulogom i prilikama u kojima je djelovala Ratna vlada premijera Gregorića, Vlada kojoj je bio potpredsjednik. Jasno da je u svojim ocjenama i vrlo precizan prema današnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.

Dvije su bitne odrednice koje su oblikovale sadržaj ove knjige, odrednice koje povezuju i uvezuju u cjelinu sve u knjizi spomenute osobe. Prva je odrednica autorovo traženje odgovora na pitanje – što to znači biti Hrvat, odnosno što je to hrvatski patriotizam ili jednostavno što je to hrvatstvo? Drugi je kriterij po kojem su se pojedine ličnosti našle u ovoj knjizi, što prof. Tomac piše samo o osobama koji su njegovi suvremenici, s kojima je surađivao ili s kojima je bio u sukobu, a ponekad i jedno i drugo: surađivao i ratovao. Izuzetak od toga kriterija je kardinal Alojzije Stepinac, prema kojem je prof. Tomac osjećao posebnu moralnu obvezu, iako s njime nije bio u osobnom kontaktu.

Prof. Tomac je osoba s dugim političkim iskustvom, a kako je bio na visokim političkim dužnostima, to njegov opis sukobljenih i oprečnih politika i političkih odluka ljudi koji su odlučivali o sudbini Hrvatske, te prikaz vlastitih stavova i vlastitog angažmana u tim procesima, ovoj knjizi daje dokumentarnu vrijednosti.

Ono što prof. Tomca čini poštenim i iskrenim autorom je njegovo priznanje da je griješio i da su njegovi protivnici znali biti u pravu. Mnoge je pogreške i u prošlosti pripisivao politici predsjednika Tuđmana, a niz mu pogrešaka ni danas ne oprašta. Pripovijeda da ga je dvadeset godina Račan progonio, ali da su potom niz godina bili bliski suradnici. Znao je mijenjati svoje političke ocjene o ključnim akterima na političkoj sceni i to ne samo jednokratno.

Zašto je tome tako?

Vjerojatno se odgovor može iščitati iz bitnih odrednica osobnosti Zdravka Tomca.Vjerujem da su tri odrednice njegova etičkoga i društvenoga habitusa razlogom zašto političar i pisac Tomac može u novim situacijama mijenjati svoja mišljenja o pojedinim ljudima, odnosno zašto je spreman iskreno priznati pogreške u svojim procjenama.

Prvo, prof. Tomac ne može, a da ne komunicira. On ne može, a da ne reagira, ne može ne odgovoriti na dnevne političke poruke, ne može a da ne bude dnevno angažiran. On je ovisnik od dnevne pisane i govorne komunikacije. Za njega komunicirati znači participirati. Njemu uskratiti pravo na svakodnevno komuniciranje (što je za njega istovjetno s političkim djelovanjem) isto je što je za drugoga osuda na zatvorsku kaznu.

Drugo, bitna je odrednica ovisnika (svako)dnevne komunikacije identifikacija sa predmetom rasprave. Identifikacija sa željom i namjerom da se upozori, pomogne ili osudi, zaustavi ili promijeni. Identifikacijaje emocionalna ovisnost u kojoj nema jasne granice između aktera, njihovih, želja, ciljeva, mogućnosti s jedne strane i objektivne zbilje s druge. Zato Tomacotvoreno priznaje: „ja sam emocionalni političar“. Osnovna pak značajka svakoga emocionalnoga angažmana je njegova temporalnost: traje samo dok se ne promijenisituacija s kojom se njezini sudionici identificiraju. Konkretno: hrvatstvo političara koje Tomac analizira za njega traje onoliko koliko se on s tim hrvatstvom može identificirati. Drugim riječima, hrvatstvo je ovisno o vremenu, preciznije o aktualnom vremenu u kojem Tomac komunicira.

Treće, vrijeme i prostor komunikacije za Tomca su prvenstveno javnost i mediji. Nije slučajno da prof. Tomac u svojim knjigama rijetko citira pisane izvore i dokumente. Jednako tako i u ovoj knjizi on se poziva prvenstveno na medijske napise, javna pismai izjave izrečene uprivatnim razgovorima ili u javnosti. Tomac je uvjeren da se politički sukobi zbivaju i rješavaju u medijima i pomoću medija. Uvjeren je da je prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i Stanku Brovetu bilo presudno za ponašanje JNA nakon pada Vukovara; ili da je pismo kardinala Bozanića bilo presudno za rezultate predsjedničkih izbora 2015.

Ove su odrednice, po mojem mišljenju, ono što su dobre strane Tomčevih analiza. Njegov, pak stil koji je britak, jasan, gladak i pitak – nudi čitatelju štivo koje se lako, bez napora i s užitkom čita. Ali isto tako ove odrednice njegova mišljenja razlogom su čestih promjena njegovih procjena o pojedinim ljudima i događajima.

Kompas s kojim se prof. Tomac orijentira u ocjeni hrvatstva su dosljednost uidentifikaciji s katoličkom vjerom ižrtvi za uspostavu hrvatske države. Zato kardinale, državne poglavare i predsjednike vlade ocjenjuje prema njihovom hrvatstvu jer imaju presudnu ulogu u politici nacionalne identifikacije. Bez (katoličke) vjere nema duhovne i moralne identifikacije, a bez hrvatske države nema slobode i opstojnosti. Zato je „najveće hrvatstvo /ono koje je/ zbog ljubavi prema domovini i svom narodu … spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode“.

Sukladno takvim kriterijima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, budući da je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države, za prof. Tomca je „jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novi¬joj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima“.

Međutim, tijekom proteklih skoro tri desetljeća predsjedniku Tuđmanu prof. Tomac pripisuje niz negativnih ocjena i pogrešaka. Tomac piše, da je predsjednik Tuđman „vodio više politika“,„vješto skrivao svoje karte tako da je držao u zabludi i strahu i najbliže suradnike“, činio „trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima“ koji su se „graničili s nacionalnom izdajom“, imao „pokerašku strategiju“, „igrao na rubu provalije“, „vodio ‘nemoralne’ razgovore i dogovore sa Slobodanom Miloševićem“, da su „Milošević i Tuđman istodobno su postali i saveznici i ljuti protivnici, saveznici u razbijanju Jugoslavije na osnovi Ustava iz 1974. godine, a ljuti protivnici jer je Milošević želio i ono što mu ne pripada“.

Profesor Tomac smatra da je: „najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne“. Tomac pripisuje Tuđmanu političku naivnost jer „je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet“, te što je „prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini“.

Unatoč svim takvim ocjenama prof. Tomac predsjednika Tuđmana smatra jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti i jedinim državnikom od samostalnosti hrvatske. Zašto je tome tako i kako to razumjeti?

Predsjednik Tuđman i profesor Tomac funkcioniraju i djeluju u dvije različite dimenzije. Za povjesničara i državnika Tuđmana povijest je bila osnovni kriterij prosudbe njegovih odluka. On nije imao „tajnu politiku kao rezervnu varijantu“ kako tvrdi Tomac. Vjerovao je da u povijesti vrijede pravila i zakoni međunarodnoga poretka i da samo poznavanjem tih odnosa moguće je ostvariti hrvatske nacionalne interese. Predsjednik Tuđman je smatrao da će povijest a ne aktualna javnost suditi njegovim odlukama i potezima.

Nasuprot tome prof. Tomac je kako sam tvrdi „emocionalni političar“, „emocionalni Hrvat“, koji će otići zajedno s predsjednikom Tuđmanom na razgovor s Miloševićem kod Gorbačova, ali Tomac se neće rukovati s Miloševićem, a smatrat će da se Tuđman „ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom“.

Tomac je do krajnjih granica osjetljiv na sud javnosti, iako stalno nastoji utjecati na tu javnost u interesu i prema kriterijima „emocionalne“, odnosno političke identifikacije s nacionalnim interesima. No, kako sam priznaje da postoji razlika između političara i državnika, onda je ta razlika u oprečnim kriterijima prosudbe tko je državnik a tko političar. Tomac predsjedniku Tuđmanu priznaje i pripisuje zasluge prema povijesnim kriterijima, a pogreške očitava iz dnevnoga političkoga horizonta kojega povijest često briše i zaboravlja.

Autorovog panoptikuma različitih obrazaca hrvatstava ustrajat će na tvrdnji „Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo“, ali će priznati da „hrvatstvo u XXI. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo XIX. ili XX. stoljeća“, te „da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije“. Zato Tomac tvrdi „Pogrješno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku“, jer je uvjeren da se u suvremenim uvjetima u kojima je Hrvatska članica euroatlantskih integracija,suverenističkapolitika vodi prema različitim, odnosno novim okolnostima poimanja suvereniteta.

Možemo se složiti da je 21. stoljeće metafora tih novih okolnosti, iako nije 21. stoljeće donijelo i stvorilo te nove okolnosti, nego je Hrvatska kao suverena država mogla tek početkom 21. stoljeća ući u NATO i EU.Što znači dadanas nije moguće hrvatstvo „koje bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok“. Danas je „moguće biti Eu¬ropejac i Hrvat“. Tomac stoga zaključuje: „zato što su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković Europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite, oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati“.

Knjiga prof. dr. Zdravka Tomca „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ nije povijest hrvatstva, nije povijest politika posljednjih godina socijalističke Hrvatske i prvih desetljeća stvaranja suverene i demokratske Hrvatske. Ali jeste pregled ključnih političkih aktera koji su se žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost, ali i onih koji se nisu identificirali sa Hrvatskom a bili su na njezinu čelu, te najava novih političara i elita koji su spremni voditi Hrvatsku prema novih kriterijima suverenističke politike.

No, ova knjiga na neki način – prof. Tomac bi mogao reći skriveni i tajni način – nudi više od toga. Ona je predložak za istraživanje odgovora na pitanje koje je autor postavio na početku svoje knjige: što to znači hrvatstvo, što to znači biti Hrvat? Ova knjiga sadrži dodatni poticaj na političko ali i teorijsko istraživanje hrvatstva, odnosno hrvatskoga nacionalnoga identiteta. A to je pretpostavka da se jasno definiraju kriteriji hrvatstva ne samo u politici nego i u drugim djelatnostima, pogotovo u medijima, kulturi i obrazovanju gdje smo danas često suočeni s nastavkom politike detuđmanizacije i negiranja vrijednosti na kojima je nastala slobodna i suverena Hrvatska.

HINA

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari