Zmajevo gnijezdo i komunistička jazbina

Da promicanje poduzetništva, investiranja i pokretanja novih poslovnih projekta u Lijepoj našoj teško dolazi na zelenu granu možda dobro ilustrira jedan naoko banalan primjer: pokretanja, a zatim zamiranja – iz nepoznatih razloga i na neodređeno vrijeme – jednog televizijskog projekta koji je preplavio svijet.

Radi se o projektu koji su osmislili Japanci pod nazivom Zmajeva jazbina/gnijezdo u kojem potencijalni poduzetnici koji imaju zanimljive i inovativne ideje dolaze pred televizijski panel smjelih i dovoljno bogatih investitora sklonih riziku, tj. ljudi koji imaju višak novca, žele investirati u poslovne projekte koji bi im mogli donijeti dobru zaradu, pokušavajući ih uvjeriti da ima se isplati uložiti baš u njihov projekt.

Prema novinskim vijestima i najavama hrvatskih medija iz ljeta i jeseni 2007. godine, taj se je poduzetničko-investicijski reality show trebao pojaviti potkraj te ili početkom 2008. godine na Hrvatskoj televiziji, u vanjskoj produkciji male producentske kuće, nazvane prema prvom filmskom poduzeću u Jugoistočnoj Europi: Ocean film.

Zgrada negdašnjeg studija Ocean filma, preteče Jadran filma, u Horvaćanskoj ulici, kojeg je 1925. utemeljio Franjo Dedić (Foto: Dolores Marčetić)

Štoviše, nesuđeni producent objavio je u nekim dnevnim novinama plaćeni oglas kojim je pozvao potencijalne poduzetnike i poslovne ljude s dobrim idejama i manjkom novca da se prijave kako bi ih eventualno uključili u program.

Štoviše, izabran je i naziv emisije, najbliži japanskom izvorniku „Zmajevo gnijezdo” te četiri investicijska „zmaja” i jedna „zmajica” koji su trebali unakrsno ispitivati ponuđače projekata, vršiti procjenu njihove latentne isplativosti i, najvažnije, ulagati VLASTITI novac u neke od tih projekta. Bili su to: tadašnja vlasnica Generalturista Maja Pečarević, vlasnik splitskog SEM-a, počasni konzul Čilea i budući letač u svemirska prostranstva Juroslav Buljubašić, osnivač i danas već bivši vlasnik HGspota Hrvoje Prpić, vlasnik Orbica, bivši predsjednikov savjetnik i pouzdanik USKOK-a Branko Roglić te bivši naftno-plinski žeton menadžer i bivši ministar gospodarstva Davor Štern.

Iako je, navodno, snimljena čak i pilot emisija Zmajeva gnijezda, neki je HTV-ov sveti Juraj ili Jure odlučio potamaniti zmajeve, zmajicu i cijeli projekt.

Dakle, kad je HTV u pitanju, možete bez problema licencno plesati i pjevati sa zvijezdama, gledati sapunice, natjecati se u ljepoti, kuhanju i znanju opće prakse, ali ne i u nuđenju poduzetničkih projekta koji na licu mjesta dobivaju ili ne dobivaju investitore.

A da HRT poslanje vidi u povratku u stara dobra vremena, za njenog vrhovnika Gorana Radmana – koji je pri preuzimanju žezla na Prisavlju izjavio kako mu je uzor Zagrebačka televizija iz šezdesetih i sedamdesetih – pokazuje i vijest da će najveći projekt tekuće u 2014. Biti igrana serija o Poletu, Zvečki, Novom kvadratu i glazbi iz osamdesetih: kad je „umro drug Tito”.

Istodobno, različite inačice projekta Zmajevo gnijezdo danas se prikazuju na preko dvadeset televizijskih postaja i mreža diljem svijeta: Afganistanu, Australiji, Kanadi (na engleskom i francuskom jeziku), Češkoj, Finskoj, Izraelu, Japanu, Nizozemskoj, Novom Zelandu, Nigeriji, Poljskoj, Rumunjskoj, Rusiji, Saudijskoj Arabiji, SAD-u, Španjolskoj, Turskoj, Ukrajini i Ujedinjenom Kraljevstvu; uskoro i Sloveniji, ako je ne zahvati „hrvatsko prokletstvo”.

Kako ovaj esej pišem u Americi, vrijedno je spomenuti da je u ovdašnjoj, vrlo popularnoj i gledanoj inačici emisiji ABC televizije, koja se snima u San Joseu, a emitira, od 2009., pod naslovom „Kavez morskih pasa” (Shark Tank), jedna od glavnih zvijezda, investicijskih „morskih pasa”, kanadski Hrvat Robert Herjavec, rođen u Varaždinu. Rano djetinjstvo proveo je kod bake u selu Zbjeg kod Slavonskog Broda, koje je u jednom od rijetkih razgovora za hrvatske medije (Gloriju, 29.12.2009.) ovako opisao:”Odrastao sam u tom selu, u kući bez tekuće vode i sa zemljanim podovima po kojima su noću trčali štakori. Danas bi cijelo selo stalo u moju kuću.”

„Kuća” koju je spomenuo je palača ili, ako vam se više sviđa, dvorac od 5110 četvornih metara u danas najelitnijoj četvrti Toronta The Bridle Path, nastalom iz gradića Sjeverni York (North York).

Tu je palaču 2000. godine kupio za 10 milijuna kanadskih dolara nakon što je vlastitu informatičku kompaniju BRAK System, specijaliziranu za informatičku i mrežnu (Internet) sigurnost, prodao za 100 milijuna dolara.

Proces nastanka i prodaje vlastite tvrtke ovako je objasnio opisao: „Moz­gao sam kako nazvati moju tvrtku, a kako sam se bio tek ože­nio, na­­zvao sam je, po hrvatski, Brak. Ured mi je bio u podrumu, početni kapital kreditne kartice supruge, a osam godina kasnije tvrtku specijaliziranu za sustave internetske zaštite, pro­dao sam američkoj kompaniji AT&T za 100 milijuna dolara.”

Dakako, nakon toga osnovao je novu kompaniju za Internet sigurnost „HG” (The Herjavec Group) koja pripada elitnoj skupini najbrže rastućih tvrtki Sjeverne Amerike, a poslovanje širi i na druge zemlje.

Uz to, prije i, posebice, nakon sudjelovanja u ABC-ovim emisijama „Kavez morskih pasa”, Robert Herjavec je poznat kao „smjeli/rizični kapitalist” (venture capitalist), tj. kao onaj koji ima privatni investicijski fond ili fondove namijenjene ulaganjima u nove, inovativne, kreativne, ali i poslovno rizične tvrtke.

S trunčicom diskretne ironije prema onima koji su u Hrvatskoj glasovali protiv ustavne definicije braka, mogli bismo kazati kako se Herjavcu vjera u njegov privatni i poslovni BRAK itekako isplatila.

Naime, oženjen je kanadskom Hrvaticom Dianom Pleše (vjenčali su se u hrvatskoj crkvi u predgrađu Toronta Mississauga gdje živi većina kanadskih Hrvata), imaju troje djece (Brendan ima 20, Skye 16 i Caprice 14 godina), a da još uvijek vjeruju u tradicionalno shvaćanje braka i doma/kuće, potvrđuju ove riječi njegove žene kojima objašnjava zašto nema kućnu poslugu ili sluge: „Nisam naviknula da me drugi poslužuju. Robert i ja odrasli smo u sličnim uv­­jetima i zadržali smo naviku da sve radimo sa­­mi, kao i prije, kad nismo imali novca. Djecu sami vo­­zimo u školu, ja često skuham ručak, a ako u ku­­ći nema kruha, pošaljem Roberta u dućan.”

Ljepotica i investicijska zvijer: Diana Pleština i Robert Herjavec

Za Amerikance koji obožavaju sage o poduzetničkom, poslovnom i životnom uspjehu ljudi koji su počeli s društvenog dna, a koji su vlastitim sposobnostima i voljom za uspjehom stigli sve do zvijezda, priča o Robertu Herjavcu, čiji su roditelji pobjegli od komunističkog siromaštva i represije (diplomirao englesku književnost i politologiju; povremeno je statirao u filmskim produkcijama; danas trči maratone i uživa u „mazohističkoj” vožnji biciklom i bijesnim sportskim autima), bila je najbolja preporuka da ga ABC televizija izabere za jednog od „morskih pasa” u jatu/panelu rizičnih investitora koji saslušavaju ambiciozne poduzetnike koji traže investitore i njihov novac.

Od desetak emisija koje sam pogledao, Robert Herjavec je investirao preko dva milijun dolara vlastitog novca u projekte koji su mu se svidjeli i za koje vjeruje da će uspjeti i donositi njemu i drugim suvlasnicima, dioničarima, dobit. Vrlo često s ponosom i osjećajem za trenutak i mjeru ponosno spominje Hrvatsku i vlastito hrvatstvo.

Vraćajući se u zaključku na početak priče o Velikoj recesiji i putu oporavka i rasta, povući ću još jednom usporednicu između Amerike i Hrvatske.

Amerikanci i Amerika odavno su naučili ono što Hrvati i Hrvatska tek trebaju u mukama naučiti: da ih političari ne mogu izvući iz recesija, depresija, dužničkih kriza i ropstva.

Svi putovi ulaska u krize su politički, jer su političari oni koji odlučuju o zaduživanju i trošenju tuđega novca: bivših, sadašnjih i budućih naraštaja.

Putove izlaza iz ekonomskih kriza, ponora, ambisa, recesija i depresija mogu pronaći samo poduzetnici, izumitelji, inovatori i stvaratelji s njima povezani.

Upravo zbog toga, Amerika prezire i mrzi burzovne spekulante, prevarante i lopove, ali poštuje i slavi poduzetnike. U lijepoj našoj situacija je često obrnuta.

Osiromašena, prezadužena, obezglavljena i u beznađe zavijena sirotica Hrvatska, jedino zadovoljstvo danas pronalazi u praćenju vijesti i priča o privođenju, upritvorenju, suđenju i utamničenju političara i poduzetnika.

Zato je istodobno tužno i logično da na Hrvatskoj televiziji kojom nema prostora za emisije tipa Zmajevo gnijezdo. Da apsurd bude potpun: na čelu je te kuće danas Goran Radman, čovjek sličnog poslovnog životopisa, barem u posljednjih dvadesetak godina, kao i kanadski i američki „morski pas” Robert Herjavec.

Među njima ipak postoji bitna razlika: obitelj drugog svjesno je bježala iz komunističkog „raja” u kapitalistički „pakao”, a današnji vrhovnik HTV-a u to je doba bio stup društva kojem se i danas, možda i podsvjesno, divi kad kaže: „Meni je uzor Radio televizija Zagreb iz šezdesetih i početka sedamdesetih”.

Cinik bi zaključio: u Komunističkoj jazbini nije bilo, nema i ne smije biti programskog prostora za kapitalističko – Zmajevo gnijezdo.

Slaven Letica/velecasnisudac

Što vi mislite o ovoj temi?