Pratite nas

Značaj crtice između

Objavljeno

na

Knjiga pjesama Linde Ellis, koja nosi vrlo intrigantan naslov „Dash“, mene je, kao i mnoge, potakla na razmišljanje o tome koliko cijenimo život, zapravo, kako živimo, kako našim življenjem utječemo na druge i što oni zaista mogu reći o našem životu, ciljevima, težnjama…  zar sve to stane u jednu malu crticu između broja koji označava naše rođenje i broja koji označava našu smrt.

Sva naša lutanja, traženja, dostignuća, odluke kojima smo učvrstili sve naše stavove i brzo odustajanje od istih, spoznajući, na manje ili više bolan ili zahtjevan način, neku novu dimenziju koja nas vodi u ponovno građenje, ciglu po ciglu od temelja, svjesni da će možda neko novo saznanje, kao tajfun, ponovo sve očistiti … zar sve to stane u malu beznačajnu crticu.

Svako dijete dočekamo kao Mesiju jer je svako predodređeno za nevjerojatne stvari. Otuda slavlje. No, onda ga odmah počnemo popravljati, kao što popravljamo i svu ostalu Prirodu, svodimo ga na našu razinu razmišljanja, uguravamo u naše forme.

S toga, čim počne samostalno razmišljati, kao i gotovo svatko od nas, postane dvoje ljudi.
Jedno je osoba koju dajemo onima oko nas, sa fasadom za koju vjerujemo da nas najbolje predstavlja, zapravo da nas predstavlja onako kako nas oni žele vidjeti. Taj vanjski identitet, kojega dajemo svijetu, ima vrlo male ili nikakve veze sa našim unutarnjim identitetom.
Drugo je osoba koju držimo pod sigurnosnim ključem, mekana, nježna i iznimno osjetljiva, koju držimo daleko od povećala drugih, koja je često puta zanemarena i od nas samih.

Cijelo životna borba je postati jedinstvena osoba. Osoba koja je pronašla svrhu svog postojanja i postigla mir. Zato smo na putu vječnog traganja za mogućim rješenjima i načinima prevladavanja emocionalnih i drugih zamki, na kojem smo neminovno praćeni strahom od neuspjeha, osude, a iznad svega strahom od neprihvaćanja.

I kolika god iskustva imali, nespremni smo za svaki slijedeći trenutak, jer se baš svaki razlikuje od onog već proživljenog. Tražimo u starim ili tek objavljenim knjigama, iako nitko ne može pronaći upute za život u niti jednoj knjizi, svejedno, iščitavamo, pretražujemo, uspoređujemo, pokušavamo čak primijeniti, uglavnom neuspješno.

No, tragamo neumorno, suočeni s nepobitnom stvarnošću promjene i prolaznosti, koju često ne možemo shvatiti niti prihvatiti. Koračamo kroz razine duhovne svijesti na kojima se smjenjuju bijeda, brige i bol, što odbija cijelo naše biće, kao i sa radosti, ljubavi i poštovanjem prema svakom trenutku života, što miluje svaku našu stanicu.

Tako, vremenom naučimo prepoznati sebe upravo tamo gdje je zasijano sjeme tuge, uzdići se iznad svih okolnosti i početi se ostvarivati tamo gdje je zasijano sjeme radosti.

Pa kad promislimo o tako kompleksnom življenju, njegovoj važnosti, neizrečenosti, nedorečenosti i tajnosti, jasno je da drugi mogu malo reći o nečijem životu, ciljevima, težnjama i ostvarenjima.

Njima ostaje jedino da između datuma rođenja i smrti napišu crticu, a svakome ponaosob da, radi sveg života na zemlji, napravi što kvalitetniji sadržaj te crtice, prisjećajući se povremeno konačne istine, da svi moramo umrijeti.

Marco Aurelije, u „Samome sebi“ kaže:

„Nastoj steći znanje o tome kako se sve mijenja, prelazeći jedno u drugo, stalno se time zanimaj i vježbaj u toj oblasti znanja. Ništa drugo neće stvoriti istinsku veličinu duha. Čovjek se u tom trenutku oslobađa tijela, pa se, svjestan da će uskoro sve morati odbaciti i oprostiti se s ljudima, u svojim djelima sav posvećuje pravednosti, dok se u ostalim događajima predaje Prirodi.“

„Ono što udjeljuje Priroda svakome je korisno. Korisno je upravo onda kada mu udjeljuje.“

Dragi ljudi, iskoristimo čudesnu energiju svibnja. Budimo svjesni svoje vlastite vrijednosti. Zapitajmo se dajemo li koliko smo sposobni dati, odnosno, dobivamo li ono što smatramo da nam pripada. Napravimo mjesta i vremena za oboje i za bolje.

Ovaj svibanj će biti prekrasan mjesec za ostvarenje svoje osobnosti i uživanje u životu divne jednostavnosti! Ne zaboravimo se zaustaviti i pomirisati cvijet!

ruke

Što vi mislite o ovoj temi?

BiH

Arapi u Lepenici klanjali u dvorištu crkve (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Zašto Arapi “vole” prakticirati vjeru na javnim mjestima dok se istovremeno u vjerskom objektu skuplja na molitvu?

Pitanje je kojim se cijelo ljeto bave brojni mediji u Središnjoj Bosni, prenosi Pogled.ba Više je primjera posljednjih dana gdje su turisti iz istočnih zemalja vjerske obrede prakticirali doslovno gdje stignu, na cesti, kolodvorima pa i tržnim centrima.

Posljednji u nizu primjera stiže nam iz Lepenice gdje je ekipa lokala preko puta crkve snimila klanjanje jednog para upravo u dvorištu crkve. Kako javljaju čitatelji, gospođa iz župnog ureda ih je upozorila međutim, nisu se obazirali.

Radi li se o potrebi, provokaciji ili nećem trećem prosudit sami.

 

Davor Domazet Lošo: Stižu migranti, a ovo je istina o kojoj se šuti

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Nisam im’o ni osamnaest ljeta, zvala me je Domovina sveta!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Velimir Velo Raspudić (Specijalna policija na Kupresu)

Mogu nam braniti
al ne mogu zabraniti!
Niti nam mogu izbrisati
prošlost!

IDEM I JA OČE

Sjećam se, bilo je ljeto,
kad rekoh: Idem i ja oče!
Idem i ja Domovina zove,
pod krilo svoje sokolove!

Spustio je glavu, ništa rek’o nije,
a znao sam što u srcu krije.
U kući samo čula se tišina,
nije lako u rat poslat sina!

Nisam im’o ni osamnaest ljeta,
zvala me je Domovina sveta!
Znam, bio sam zelen i mlad,
ni znao nisam što je to rat!

Ali sam brzo naučio
zašto je otac svoju tugu krio,
malo mi je trebalo da shvatim,
zašto majka moli da se vratim!?

Ljubav u meni bila je jača,
od očeve tuge i majčinog plača!
Kratak je put između pakla i raja,
s tim momcim ostadoh do kraja.

Mnogi svoju mladost ostaviše,
a najbolji s nama nisu više!
Samo može ta ratna strahota
stvorit prijatelje za cijelog života!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Velimir Velo Raspudić

 

Još te čuvam, košuljo sveta!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari