Pratite nas

Značaj crtice između

Objavljeno

na

Knjiga pjesama Linde Ellis, koja nosi vrlo intrigantan naslov „Dash“, mene je, kao i mnoge, potakla na razmišljanje o tome koliko cijenimo život, zapravo, kako živimo, kako našim življenjem utječemo na druge i što oni zaista mogu reći o našem životu, ciljevima, težnjama…  zar sve to stane u jednu malu crticu između broja koji označava naše rođenje i broja koji označava našu smrt.

Sva naša lutanja, traženja, dostignuća, odluke kojima smo učvrstili sve naše stavove i brzo odustajanje od istih, spoznajući, na manje ili više bolan ili zahtjevan način, neku novu dimenziju koja nas vodi u ponovno građenje, ciglu po ciglu od temelja, svjesni da će možda neko novo saznanje, kao tajfun, ponovo sve očistiti … zar sve to stane u malu beznačajnu crticu.

Svako dijete dočekamo kao Mesiju jer je svako predodređeno za nevjerojatne stvari. Otuda slavlje. No, onda ga odmah počnemo popravljati, kao što popravljamo i svu ostalu Prirodu, svodimo ga na našu razinu razmišljanja, uguravamo u naše forme.

S toga, čim počne samostalno razmišljati, kao i gotovo svatko od nas, postane dvoje ljudi.
Jedno je osoba koju dajemo onima oko nas, sa fasadom za koju vjerujemo da nas najbolje predstavlja, zapravo da nas predstavlja onako kako nas oni žele vidjeti. Taj vanjski identitet, kojega dajemo svijetu, ima vrlo male ili nikakve veze sa našim unutarnjim identitetom.
Drugo je osoba koju držimo pod sigurnosnim ključem, mekana, nježna i iznimno osjetljiva, koju držimo daleko od povećala drugih, koja je često puta zanemarena i od nas samih.

Cijelo životna borba je postati jedinstvena osoba. Osoba koja je pronašla svrhu svog postojanja i postigla mir. Zato smo na putu vječnog traganja za mogućim rješenjima i načinima prevladavanja emocionalnih i drugih zamki, na kojem smo neminovno praćeni strahom od neuspjeha, osude, a iznad svega strahom od neprihvaćanja.

I kolika god iskustva imali, nespremni smo za svaki slijedeći trenutak, jer se baš svaki razlikuje od onog već proživljenog. Tražimo u starim ili tek objavljenim knjigama, iako nitko ne može pronaći upute za život u niti jednoj knjizi, svejedno, iščitavamo, pretražujemo, uspoređujemo, pokušavamo čak primijeniti, uglavnom neuspješno.

No, tragamo neumorno, suočeni s nepobitnom stvarnošću promjene i prolaznosti, koju često ne možemo shvatiti niti prihvatiti. Koračamo kroz razine duhovne svijesti na kojima se smjenjuju bijeda, brige i bol, što odbija cijelo naše biće, kao i sa radosti, ljubavi i poštovanjem prema svakom trenutku života, što miluje svaku našu stanicu.

Tako, vremenom naučimo prepoznati sebe upravo tamo gdje je zasijano sjeme tuge, uzdići se iznad svih okolnosti i početi se ostvarivati tamo gdje je zasijano sjeme radosti.

Pa kad promislimo o tako kompleksnom življenju, njegovoj važnosti, neizrečenosti, nedorečenosti i tajnosti, jasno je da drugi mogu malo reći o nečijem životu, ciljevima, težnjama i ostvarenjima.

Njima ostaje jedino da između datuma rođenja i smrti napišu crticu, a svakome ponaosob da, radi sveg života na zemlji, napravi što kvalitetniji sadržaj te crtice, prisjećajući se povremeno konačne istine, da svi moramo umrijeti.

Marco Aurelije, u „Samome sebi“ kaže:

„Nastoj steći znanje o tome kako se sve mijenja, prelazeći jedno u drugo, stalno se time zanimaj i vježbaj u toj oblasti znanja. Ništa drugo neće stvoriti istinsku veličinu duha. Čovjek se u tom trenutku oslobađa tijela, pa se, svjestan da će uskoro sve morati odbaciti i oprostiti se s ljudima, u svojim djelima sav posvećuje pravednosti, dok se u ostalim događajima predaje Prirodi.“

„Ono što udjeljuje Priroda svakome je korisno. Korisno je upravo onda kada mu udjeljuje.“

Dragi ljudi, iskoristimo čudesnu energiju svibnja. Budimo svjesni svoje vlastite vrijednosti. Zapitajmo se dajemo li koliko smo sposobni dati, odnosno, dobivamo li ono što smatramo da nam pripada. Napravimo mjesta i vremena za oboje i za bolje.

Ovaj svibanj će biti prekrasan mjesec za ostvarenje svoje osobnosti i uživanje u životu divne jednostavnosti! Ne zaboravimo se zaustaviti i pomirisati cvijet!

ruke

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentar

Hebrang: Karadžić nestaje, ali njegovo djelo ostaje

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj, kao ni u Bosni i Hercegovini, nismo sazreli reći istinu pa nam se zločinci šeću po gradovima, a ideolozi i dalje smišljaju svoje paklene planove…

“Presuda na doživotni zatvor ratnog zločinca Karadžića slaba je utjeha za majke Srebrenice i tisuće drugih žrtava ovoga monstruma. On nestaje, ali njegovo djelo ostaje”, komentirao je za Direktno.hr bivši potpredsjednik Vlade i HDZ-a i politički veteran dr. Andrija Hebrang.

“Vidjeli smo tugu među njegovim istomišljenicima i mnogim suradnicima, posebice u Republici Srpskoj koja je nastala dijelom i na njegovu genocidu. Srpska agresija devedesetih definitivno ostaje bez presude glavnih organizatora u KOS-u, u kojemu je osmišljeno osvajanje teritorija genocidnim metodama. Bosna i Hercegovina i nakon ove presude ostaje podijeljena, jer glavni krivci nisu ni spomenuti, a kamoli procesuirani. Potpuno je ista situacija i u Hrvatskoj, gdje ni jedna optužnica haškog tribunala, a niti hrvatskih sudova, nije podignuta protiv ideologa zločina. Zbog toga danas imamo države utemeljene na nekažnjenom zločinu, a to ne jamči mirnu budućnost. Duh agresije i dalje lebdi nad ove dvije države i značajno obilježava njihov put”, komentirao je Hebrang.

“Mi u Hrvatskoj, kao ni u Bosni i Hercegovini, nismo sazreli reći istinu pa nam se zločinci šeću po gradovima, a ideolozi i dalje smišljaju svoje paklene planove. Dok je u susjednoj državi u neku ruku razumljivo da se rat ne kažnjava, jer je međunarodna zajednica ozakonila Republiku Srpsku temeljenu velikim dijelom na genocidu, a Hrvate kao najveće žrtve obespravila u odnosu na druga dva entiteta, u Hrvatskoj su poslije Tuđmana na vlasti oni koji taj rat ne razumiju, jer su bili daleko, ili su zarobljeni u svoje regionalne svjetonazore i amnestiraju zločince.

Podsjećam da članak 3. Zakona o oprostu nabraja ratne zločine koji su izuzetak od oprosta, ali to hrvatskom pravosuđu ništa ne znači. Isto tako režiseri u KOS-u ostaju zaštićeni zbog dobrosusjedskih odnosa, bez poštivanja pravila da rat ne završava s posljednjim ispaljenim metkom nego s presudom i posljednjem zločincu. No, moramo znati da nekažnjeni zločin ponovno potiče zločinca i u tom  smislu je ova presuda Karadžića samo forma bez sadržaja”, zaključio je dr. Hebrang, piše Direktno.hr.

Podsjetimo, Radovan Karadžić pravomoćno je osuđen na doživotni zatvor. Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MICT) u Den Haagu odbilo je žalbu bivšeg predsjednika Republike Srpske koji je prvostupanjskom presudom 2016. osuđen na 40 godina zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tijekom rata u BiH. Žalbeno vijeće je procijenilo da je kazna određena prvostupanjskom presudom bila preblaga.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Malenošću do nebeskih visina

Objavljeno

na

Objavio

20. ožujka 1917. godine rodio se fra Augustin Augustinović

Na današnji dan, prije točno 102 godine, 20. ožujka 1917.  malom brčanskom selu Prijedoru rodio se Anto Augustinović, kasnije fra Augustin, poznati franjevac, teolog, misionar i književnik koji je svoj život završio na glasu svetosti 1998. godine u Venecueli. Fra Augustin je za svećenika zaređen u jeku Drugoga svjetskoga rata, a doktorirao je bibliku u Rimu.

Jedno vrijeme radio je kao profesor u Jeruzalemu, gdje je istraživao život gospodina našega Isusa Krista. Udobnu profesorsku fotelju zamijenio je vlro zahtjevnim misionarskim radom u Venecueli, gdje je podigao tri župe. U tim je župama Carizalu, Capayi i Caucagu gradio crkve i škole.

Među svećenicima je jako cijenjen zbog svojega znanstvenoga rada. Napisao je 60-tak teoloških djela, od kojih je najpoznatija Povijest Isusova, a koja je prevedena na 40-tak jezika. Pisao je za najveće časopise svojega vremena, a poznat je i po književnim djelima – kratkim pričama zavičajne tematike: Priče iz doline i Od obale do obale. Veliki broj rukopisa u originalnom obliku nalazi se u Republici Hrvatskoj.

Umro je na glasu svetosti 24. srpnja 1998. godine, a narod u Venecueli mu se za zagovor moli i danas.  Iako je poprilično nepoznat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, studenti na Katoličkim bogoslovnim fakultetima djelo fra Augustina Augustinovića uzimaju za teme svojih seminarskih i diplomskih radova.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari