Pratite nas

Kolumne

Znači li danas podržavati Tomislava Karamarka imati “glavu” u torbi kao 1989. godine?

Objavljeno

na

HDZ se pojavio na političkoj pozornici u doba kad je Hrvatska tek nemuštim mucanjem počela probijati oklope sramotne šutnje, kojima je bila sputana nakon surovog ugušenja “hrvatskog proljeća” na kraju 1971. Na tisuće ljudi bilo je pozatvarano, a deseci tisuća istjerani s posla i natjerani u beznadno izgnanstvo u vlastitoj domovini ili pak u svijet.

Zbog stvorene duhovne klime straha i bespomoćnosti, pokretanje HDZ-a dočekivano je s nevjericom i sumnjom da bi se time mogao izazvati novi val nasilja. Takve dvojbe nalazile su svoju potvrdu u tome što je već sama najava HDZ-a dočekana iz unitarističko hegemonističkih i dogmatskih redova kao obnova “neoustaške” ili u najmanju ruku “separatističko-nacionalističke” organizacije koju treba satrti svim sredstvima kao veleizdaju.

[ad id=”93788″]

Nakon što je dr. Franjo Tuđman obrazložio programske osnove Hrvatske demokratske zajednice na Tribini društva književnika Hrvatske i  po prvi puta javno najavio osnutak HDZ-a okružno javno tužilaštvo pokrenulo je prekršajni postupak protiv dr. Franje Tuđmana jer je, navodno, prekršio sudsku zabranu javnoga istupanja u trajanju od pet godina. Postupak je obustavljen jer je dr. Tuđman, u raspravi pred općinskim sucem za prekršaje općine Centar u Zagrebu, dokazao da mu je sudska zabrana javnog nastupanja istekla 22. ožujka 1988. GSUP Zagreb izdao je rješenje (br. 21/3 UP-I-2988/89.) o zabrani održavanja Osnivačke skupštine HDZ-a, najavljene za 17. lipnja u hotelu Panorama u Zagrebu. Inicijativni krug i Pripremni odbor HDZ-a odlučili su da se skupština održi na nejavnom mjestu. U ime Inicijativnog kruga HDZ-a podnesena je žalba RSUP-u SRH na rješenje GSUP-a kojim je zabranjeno održavanje Osnivačke skupštine HDZ-a. U Zagrebu (17. lipnja) u prostorijama Nogometnoga kluba Borac na Jarunu u nazočnosti 48 osnivača i tri gosta (iz Slovenije) održana je Osnivačka skupština Hrvatske demokratske zajednice. Predsjednikom je postao dr. Franjo Tuđman. Dalju afirmaciju HDZ-a u hrvatskoj javnosti označile su odluke njezina Središnjeg odbora od 30. rujna 1989.

1.opći Sabor HDZ-a

            Iz uvodnog dijela možemo zaključiti da članom HDZ-a nije bilo lako postati ne tako davne 1989. godine. Za pretpostaviti je da su mnogi strepili za vlastite živote s obzirom da je nastupio Domovinski rat ne razmišljajući kolikoj su opasnosti bili izložili vlastiti živote i živote vlastite familije, ali ideja o osamostaljenju bazirana na pokretu povukla je mnoge koji dan danas mogu kazati da su kreirali hrvatsku povijest na čelu sa pokojnim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom za razliku od onih koji su se priključili iza 2000. godine u procesu detuđmanizacije. Rekli bi da su i 2000. godine bile lijepe. Taman smo se počeli malo oporavljati od Domovinskog rata, no ubrzo je istina izašla na vidjelo. Nakon odlaska Ive Sanadera nitko nije mario da će se početi sve urušavati poput kule od karata. Nedugo nakon tada već bivši predsjednik Vlade RH Ivo Sanader završava u zatvoru, a njegova nasljednica Jadranka Kosor izabrana aklamacijom gubi parlamentarne izbore 2011. godine na platformi temeljenoj na hapšenju vlastitih članova i istaknutih dužnosnika te dovodi partiju na vlast. Mnogi smo se pitali zašto? Ali na kraju kada je u javnost iscurila njezina prošlost koja se vješto skrivala u njezinom životopisu koji započinje od ulaska u HDZ 1995.godine i nakon što je obznanjena njezina partijska knjižica iz Saveza komunista svima je bilo jasno zašto je njezina misija bila zabiti posljednji čavao u lijes HDZ-a što je izvršila uspješno 2011.godine.

Dr. Franjo Tuđman

            U srazu između 5 kandidata stranku preuzima jedan od najpopularnijih ministara iz bivše Sanaderove  vlade tadašnji ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko. Pobjeđuje tada aktualnu predsjednicu Jadranku Kosor, njezina zamjenika Darka Milinovića, Milana Kujundžića kojem je javnu podršku dao i Ivić Pašalić, te Domagoja Ivana Miloševića koji je bez stranačke baze prikupio solidan broj glasova temeljenih na modernim idejama. Izbor Tomislava Karamarka pokazao se punim pogotkom za HDZ jer ljudi su ponovno dobili vjeru u stranku imajući na umu koliko je u Hrvatskoj jak HDZ, toliko je stabilna Republika Hrvatska. Da nije sve išlo glatko možemo svjedočiti mi koji smo u vremenskom intervalu od kada je stranku preuzeo Tomislav Karamarko obnašali određene dužnosti. U zanosu na krilima novog predsjednika HDZ-a dali smo sebe dušom i tijelom kako bi HDZ vratili tamo gdje mu je mjesto, ali to baš nije išlo jednostavno jer da bi se nešto što ne valja pokrenulo potrebno je promijeniti metode i način rada, unijeti svježu energiju i zaboraviti na kompromitiranu prošlost, a to se moglo jedino sa mladim i nekompromitiranim licima. Nažalost tada se mnogi počnu osjećati ugroženima i zatim započne proces odrađivanja podmetanjima,  pokušajem pučeva, zastrašivanjem, prijetnjama, kršenjem Statuta HDZ-a, raspuštanjima, a na kraju stegovnim postupcima jer ste nastavili pričati istinu te apelirati na nepravilnosti koje se događaju i koji ljudi su karcinom društva.  Čovjek se jednostavno na trenutak zapita da li se nalazi u vremenima totalitarnih sistema gdje je vladalo jednoumlje i da li mu je uopće bio potreban angažman u politici ili je mogao uživati u mirnom privatnom životu? Na kraju shvatite da dok ste u oporbi lokalni moćnici koji preživljavaju sve predsjednike počiste sve nepodobne kako bi otvorili put sebi i svojoj jezgri prilikom povratka na vlast što su uspješno odradili neovisno što su sve vrijeme radili protiv prvog čovjeka stranke u vlastitim sredinama poražavajućim rezultatima.

Partijska knjižica Jadranka K.

            Vjerujem da 90% nas koji se uključe u politiku uđu sa dobrom namjerom kako bi služili vlastitom narodu ne znajući unutarstranačke odnose i ne imajući spoznaje da je krajem 1990. godine, prema izvorima  Communist and Post-Communist Studies, u članstvu HDZ-a bilo 97 tisuća osoba koje su prije samo godinu dana bile u u partiji. U Savezu komunista, koji se transformirao u Savez komunista-Stranku demokratskih promjena (SKH-SDP) ostalo je 40 tisuća dotadašnjeg članstva. Nakon što osjetite na vlastitoj koži i imate priliku vidjeti da oni koji se kandiraju za istaknute funkcije lokalno usred kampanji, a skrivaju se u kombiju od bivših SDP-ovih ministara upitate se tko su zapravo oni i čije interese zastupaju? Dapače, na kraju ih se još postavi da vode matične ogranke, a skrivali su se u trenucima kada su bili istaknuti.

 Stoga se postavlja retoričko pitanje znači li danas podržavati Tomislava Karamarka imati “glavu” u torbi kao 1989. godine budući da su mu vlasti bivše države oduzele putovnicu, jedan je od istaknutih zagovornika lustracije koju namjerava započeti iz vlastitih redova, a ujedno nas prozivaju fašistima i izvode medijski linč putem vlastitih medija oni koji su 25.lipnja 1991. napustili sabornicu jer nisu mogli podnijeti da se Hrvatska osamostali od Jugoslavije?

Imajući na umu vlastite spoznaje stradavanja te da lokalne organizacije vode ljudi koji imaju poveznicu sa Savezom komunista ili su došli u procesu detuđmanizacije 2000-tih godina za razliku od onih koji su stranku utemeljili sa srcem kao i hrvatsku državu, a potom stradali meni je odgovor jasan. Vama prepuštam da izvučete odgovor iz konteksta s obzirom da danas bolje prolaze u našim redovima oni koji su došli iz lijevih opcija i shvatili da je HDZ njihova najveća ljubav nakon 26 godina postojanja, a dovedeni su bombastičnim najavama preko duplerica kao što će ovo ljeto odjeknuti bomba na Otoku kako će Jose Mourinho preuzeti Manchester United. Za razliku od njih Jose Mourinho će opravdati svoj dolazak i pisati novu nogometnu povijest dok će oni pisati već viđenu političku propast pravdajući uspjehom neuspjeh, a kao visoko pozicionirani predstavnici na listama za Sabor nisu uspjeli zbrinuti niti sebe skrivajući se iza stranačke infrastrukture do trenutka preferencijalnog glasovanja.

jedna starija...

Dr. Franjo Tuđman pobijedio je vanjskog agresora u ratu, a na Tomislavu Karamarku je da pobijedi unutarnjeg neprijatelja u miru i vrati hrvatskom narodu dostojanstvo kao što je to učinio unutar redova HDZ-a.

Svima vama koji istinski podržavate Tomislava Karamarka koji je istaknuti antikomunist u vremenima koja su teška i možda ste stradali poslovno ili politički upravo od grupacije 97.000 komunista koji su nam ciljano poslani kako bi kontrolirali istaknute punktove provodeći partijsku politiku i proizvodili unutarnji nemir te vratili partiju na vlast što se najbolje vidjelo na parlamentarnim izborima 2011. godine, a skoro i 2015. godine kada se na spomen lustracije činilo sve u određenim sredinama da bi se izgubili izbori iako je HDZ obnašao vlast kako bi Tomislav Karamarko morao otići da ustrajete uporno i dalje uz misao “Možete mi evo, uzeti i slobodu, pa i život, ali ne i misao, ne i istinu, ne i moj prilog povijesti naroda kojemu pripadam”.

Sanjin Baković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari