Pratite nas

Kolumne

Znači li danas podržavati Tomislava Karamarka imati “glavu” u torbi kao 1989. godine?

Objavljeno

na

HDZ se pojavio na političkoj pozornici u doba kad je Hrvatska tek nemuštim mucanjem počela probijati oklope sramotne šutnje, kojima je bila sputana nakon surovog ugušenja “hrvatskog proljeća” na kraju 1971. Na tisuće ljudi bilo je pozatvarano, a deseci tisuća istjerani s posla i natjerani u beznadno izgnanstvo u vlastitoj domovini ili pak u svijet.

Zbog stvorene duhovne klime straha i bespomoćnosti, pokretanje HDZ-a dočekivano je s nevjericom i sumnjom da bi se time mogao izazvati novi val nasilja. Takve dvojbe nalazile su svoju potvrdu u tome što je već sama najava HDZ-a dočekana iz unitarističko hegemonističkih i dogmatskih redova kao obnova “neoustaške” ili u najmanju ruku “separatističko-nacionalističke” organizacije koju treba satrti svim sredstvima kao veleizdaju.

[ad id=”93788″]

Nakon što je dr. Franjo Tuđman obrazložio programske osnove Hrvatske demokratske zajednice na Tribini društva književnika Hrvatske i  po prvi puta javno najavio osnutak HDZ-a okružno javno tužilaštvo pokrenulo je prekršajni postupak protiv dr. Franje Tuđmana jer je, navodno, prekršio sudsku zabranu javnoga istupanja u trajanju od pet godina. Postupak je obustavljen jer je dr. Tuđman, u raspravi pred općinskim sucem za prekršaje općine Centar u Zagrebu, dokazao da mu je sudska zabrana javnog nastupanja istekla 22. ožujka 1988. GSUP Zagreb izdao je rješenje (br. 21/3 UP-I-2988/89.) o zabrani održavanja Osnivačke skupštine HDZ-a, najavljene za 17. lipnja u hotelu Panorama u Zagrebu. Inicijativni krug i Pripremni odbor HDZ-a odlučili su da se skupština održi na nejavnom mjestu. U ime Inicijativnog kruga HDZ-a podnesena je žalba RSUP-u SRH na rješenje GSUP-a kojim je zabranjeno održavanje Osnivačke skupštine HDZ-a. U Zagrebu (17. lipnja) u prostorijama Nogometnoga kluba Borac na Jarunu u nazočnosti 48 osnivača i tri gosta (iz Slovenije) održana je Osnivačka skupština Hrvatske demokratske zajednice. Predsjednikom je postao dr. Franjo Tuđman. Dalju afirmaciju HDZ-a u hrvatskoj javnosti označile su odluke njezina Središnjeg odbora od 30. rujna 1989.

1.opći Sabor HDZ-a

            Iz uvodnog dijela možemo zaključiti da članom HDZ-a nije bilo lako postati ne tako davne 1989. godine. Za pretpostaviti je da su mnogi strepili za vlastite živote s obzirom da je nastupio Domovinski rat ne razmišljajući kolikoj su opasnosti bili izložili vlastiti živote i živote vlastite familije, ali ideja o osamostaljenju bazirana na pokretu povukla je mnoge koji dan danas mogu kazati da su kreirali hrvatsku povijest na čelu sa pokojnim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom za razliku od onih koji su se priključili iza 2000. godine u procesu detuđmanizacije. Rekli bi da su i 2000. godine bile lijepe. Taman smo se počeli malo oporavljati od Domovinskog rata, no ubrzo je istina izašla na vidjelo. Nakon odlaska Ive Sanadera nitko nije mario da će se početi sve urušavati poput kule od karata. Nedugo nakon tada već bivši predsjednik Vlade RH Ivo Sanader završava u zatvoru, a njegova nasljednica Jadranka Kosor izabrana aklamacijom gubi parlamentarne izbore 2011. godine na platformi temeljenoj na hapšenju vlastitih članova i istaknutih dužnosnika te dovodi partiju na vlast. Mnogi smo se pitali zašto? Ali na kraju kada je u javnost iscurila njezina prošlost koja se vješto skrivala u njezinom životopisu koji započinje od ulaska u HDZ 1995.godine i nakon što je obznanjena njezina partijska knjižica iz Saveza komunista svima je bilo jasno zašto je njezina misija bila zabiti posljednji čavao u lijes HDZ-a što je izvršila uspješno 2011.godine.

Dr. Franjo Tuđman

            U srazu između 5 kandidata stranku preuzima jedan od najpopularnijih ministara iz bivše Sanaderove  vlade tadašnji ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko. Pobjeđuje tada aktualnu predsjednicu Jadranku Kosor, njezina zamjenika Darka Milinovića, Milana Kujundžića kojem je javnu podršku dao i Ivić Pašalić, te Domagoja Ivana Miloševića koji je bez stranačke baze prikupio solidan broj glasova temeljenih na modernim idejama. Izbor Tomislava Karamarka pokazao se punim pogotkom za HDZ jer ljudi su ponovno dobili vjeru u stranku imajući na umu koliko je u Hrvatskoj jak HDZ, toliko je stabilna Republika Hrvatska. Da nije sve išlo glatko možemo svjedočiti mi koji smo u vremenskom intervalu od kada je stranku preuzeo Tomislav Karamarko obnašali određene dužnosti. U zanosu na krilima novog predsjednika HDZ-a dali smo sebe dušom i tijelom kako bi HDZ vratili tamo gdje mu je mjesto, ali to baš nije išlo jednostavno jer da bi se nešto što ne valja pokrenulo potrebno je promijeniti metode i način rada, unijeti svježu energiju i zaboraviti na kompromitiranu prošlost, a to se moglo jedino sa mladim i nekompromitiranim licima. Nažalost tada se mnogi počnu osjećati ugroženima i zatim započne proces odrađivanja podmetanjima,  pokušajem pučeva, zastrašivanjem, prijetnjama, kršenjem Statuta HDZ-a, raspuštanjima, a na kraju stegovnim postupcima jer ste nastavili pričati istinu te apelirati na nepravilnosti koje se događaju i koji ljudi su karcinom društva.  Čovjek se jednostavno na trenutak zapita da li se nalazi u vremenima totalitarnih sistema gdje je vladalo jednoumlje i da li mu je uopće bio potreban angažman u politici ili je mogao uživati u mirnom privatnom životu? Na kraju shvatite da dok ste u oporbi lokalni moćnici koji preživljavaju sve predsjednike počiste sve nepodobne kako bi otvorili put sebi i svojoj jezgri prilikom povratka na vlast što su uspješno odradili neovisno što su sve vrijeme radili protiv prvog čovjeka stranke u vlastitim sredinama poražavajućim rezultatima.

Partijska knjižica Jadranka K.

            Vjerujem da 90% nas koji se uključe u politiku uđu sa dobrom namjerom kako bi služili vlastitom narodu ne znajući unutarstranačke odnose i ne imajući spoznaje da je krajem 1990. godine, prema izvorima  Communist and Post-Communist Studies, u članstvu HDZ-a bilo 97 tisuća osoba koje su prije samo godinu dana bile u u partiji. U Savezu komunista, koji se transformirao u Savez komunista-Stranku demokratskih promjena (SKH-SDP) ostalo je 40 tisuća dotadašnjeg članstva. Nakon što osjetite na vlastitoj koži i imate priliku vidjeti da oni koji se kandiraju za istaknute funkcije lokalno usred kampanji, a skrivaju se u kombiju od bivših SDP-ovih ministara upitate se tko su zapravo oni i čije interese zastupaju? Dapače, na kraju ih se još postavi da vode matične ogranke, a skrivali su se u trenucima kada su bili istaknuti.

 Stoga se postavlja retoričko pitanje znači li danas podržavati Tomislava Karamarka imati “glavu” u torbi kao 1989. godine budući da su mu vlasti bivše države oduzele putovnicu, jedan je od istaknutih zagovornika lustracije koju namjerava započeti iz vlastitih redova, a ujedno nas prozivaju fašistima i izvode medijski linč putem vlastitih medija oni koji su 25.lipnja 1991. napustili sabornicu jer nisu mogli podnijeti da se Hrvatska osamostali od Jugoslavije?

Imajući na umu vlastite spoznaje stradavanja te da lokalne organizacije vode ljudi koji imaju poveznicu sa Savezom komunista ili su došli u procesu detuđmanizacije 2000-tih godina za razliku od onih koji su stranku utemeljili sa srcem kao i hrvatsku državu, a potom stradali meni je odgovor jasan. Vama prepuštam da izvučete odgovor iz konteksta s obzirom da danas bolje prolaze u našim redovima oni koji su došli iz lijevih opcija i shvatili da je HDZ njihova najveća ljubav nakon 26 godina postojanja, a dovedeni su bombastičnim najavama preko duplerica kao što će ovo ljeto odjeknuti bomba na Otoku kako će Jose Mourinho preuzeti Manchester United. Za razliku od njih Jose Mourinho će opravdati svoj dolazak i pisati novu nogometnu povijest dok će oni pisati već viđenu političku propast pravdajući uspjehom neuspjeh, a kao visoko pozicionirani predstavnici na listama za Sabor nisu uspjeli zbrinuti niti sebe skrivajući se iza stranačke infrastrukture do trenutka preferencijalnog glasovanja.

jedna starija...

Dr. Franjo Tuđman pobijedio je vanjskog agresora u ratu, a na Tomislavu Karamarku je da pobijedi unutarnjeg neprijatelja u miru i vrati hrvatskom narodu dostojanstvo kao što je to učinio unutar redova HDZ-a.

Svima vama koji istinski podržavate Tomislava Karamarka koji je istaknuti antikomunist u vremenima koja su teška i možda ste stradali poslovno ili politički upravo od grupacije 97.000 komunista koji su nam ciljano poslani kako bi kontrolirali istaknute punktove provodeći partijsku politiku i proizvodili unutarnji nemir te vratili partiju na vlast što se najbolje vidjelo na parlamentarnim izborima 2011. godine, a skoro i 2015. godine kada se na spomen lustracije činilo sve u određenim sredinama da bi se izgubili izbori iako je HDZ obnašao vlast kako bi Tomislav Karamarko morao otići da ustrajete uporno i dalje uz misao “Možete mi evo, uzeti i slobodu, pa i život, ali ne i misao, ne i istinu, ne i moj prilog povijesti naroda kojemu pripadam”.

Sanjin Baković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Organizatori referendumskih inicijativa – “zločinci ili ipak junaci”?

Objavljeno

na

Objavio

Ako postoji nešto oko čega bi se lako usuglasili i pobornici i protivnici prijedloga promjena izbornog zakona referendumske inicijative “Narod odlučuje”, barem oni koji ne preziru Ustav RH, onda je to omogućavanje dopisnog i elektronskog glasovanja hrvatskim državljanima s prebivalištem izvan Hrvatske. Znakovito, upravo taj dio prijedloga učinio se interesantnim i Đorđu Gardaševiću, profesoru na Pravnom fakultetu u Zagrebu koji nema nekog posebnog razloga gajiti simpatije prema Hrvatima izvan Hrvatske. Pa zašto mu je onda to zanimljivo?

I Savo Štrbac i …

U svijesti konzumenata utjecajnijih medija hrvatski državljani izvan Hrvatske smješteni su u ozloglašenom pretincu “dijaspora i Hercegovci” pa se često zaboravlja kako se među njima kriju i drugi. Recimo, pripadnici srpske nacionalne manjine koji su devedesetih digli ruku na Hrvatsku pa su, vidjevši da im se snovi o Velikoj Srbiji ruše poput kule od karata, migrirali u nešto manju Srbiju. I dok su Hrvati rasuti diljem svijeta – od Aljaske do Ognjene zemlje, od Irske do Novog Zelanda – glavninu Vučićeve publike na psihotičnim mitinzima povodom sjećanja na poraz (oni ga zovu pogromom) u Oluji čine hrvatski državljani koncentrirani na potezu Beograd – Novi Sad. Očito je da će raspršene Hrvate biti znatno teže okupiti nego homogenije Srbe, što nije nevažno, jer bi se zainteresirani za dopisno glasovanje prethodno morali registrirati u ovlaštenom predstavništvu RH. Kako prigode da destabilizira Hrvatsku Srbija nagonski ne propušta, ovim bi putem mogla usmjeriti i do 100 tisuća glasova. Oni bi se s vremenom – nakon što se hrvatskim državljanima izvan Hrvatske omogući veća zastupljenost u Saboru, razmjerno povećanom broju glasova uslijed olakšanog pristupa glasovanju – mogli pokazati važnim, ako ne i prijelomnim čimbenikom u političkom životu Hrvatske. Dakle, opreza, te majke mudrosti, nikad dosta. I kad ideja na prvu zvuči izvrsno. Jer ako bi neka buduća saborska većina ovisila o pulenima Miodraga Linte ili Save Štrpca, mnogi bi se sa sjetom prisjećali Milorada Pupovca. Pa i oni koji prema Pupovcu gaje takve osjećaje kakve on njeguje prema Anti Paveliću.

… Pupovac, a i Srbija na dobitku

A upravo takve su organizatori inicijative pokušali privući referendumskim pitanjem kojim se navodno razvlašćuje Pupovac. No, je li baš tako? Naime, pomalo u sjeni pitanja o uskraćivanju prava glasovanja predstavnicima nacionalnih manjina o povjerenju Vladi i donošenju proračuna ostalo je prvo referendumsko pitanje, ono toliko dugačko da ga je teško i pročitati, a kamoli shvatiti. A njime se zapravo povećava utjecaj zastupnika nacionalnih manjina uslijed blagog povećanja njihova udjela u Saboru s jedva 5% na 6% (računica se temelji na predloženoj štedljivijoj varijanti sa 100 saborskih zastupnika budući predlagatelji uštedu drže glavnim motivom za smanjenje broja zastupnika).

Pokažimo na primjeru i kako isključivanje zastupnika manjina iz glasovanja o proračunu i povjerenju vladi, a da o svemu drugom i dalje mogu odlučivati, uopće ne smanjuje njihov utjecaj. Zamislimo da se Vlada RH izabere omjerom glasova 49:45 (a 6 zastupnika nacionalnih manjina nemaju pravo u tome sudjelovati) i potom ta vladajuća većina donese proračun. No, zakoni i odluke kojima se proračun ispunjava ne bi se mogli donijeti bez predstavnika nacionalnih manjina. Ako bi oni bili protiv, “većina” ih ne bi mogla izglasati, budući njihovim uključivanjem, apsurdno, i sama postaje manjinom (49:51). Pa kako se to onda Pupovca onemogućava?

No, zašto se Pupovac i Radin bune kad im prijedlog odgovara? U biti, oni su na dvostrukom dobitku. Prođe li prijedlog, efektivno ne gube ništa, štoviše utjecaj im blago raste. S druge strane, pitanje koje ih izrijekom, mada posve neučinkovito, obespravljuje omogućava im prikazivati se žrtvama i nejednakopravnima, a oni takve prilike ne propuštaju. Pupovcu, među ostalim, to dobro dođe i pri popunjavanju svake godine sve punijeg mu biltena u kojem će ovaj bizarni autogol, znalački serviran negdje između reda gavuna i reda kriški limuna, zacijelo naći mjesto.

Kao as na desetku prijedlog je legao i Srbiji, neumornoj u diplomatskom ocrnjivanju Hrvatske i Hrvata. Obično prigode za to kreira sama, no to nije razlog da ne prihvati ovaj iznenadni poklon. Ako već nije, preostaje joj tek na engleski prevesti referendumsko pitanje koje izravno diskriminira predstavnike nacionalnih manjina i potom ga uhodanim diplomatskim kanalima lifrati po svijetu. Naravno, pritom se ne će zamarati maločas navedenim pojašnjenjem kako su nacionalne manjine prijedlogom zapravo na dobitku. Sve u svemu, možda bi bilo pretjerano reći kako danas, u ratu poslije rata, “markićevci” Srbiji dođu kao svojedobno “martićevci”. No, nastave li ovako …

Raspršenost IN – poslušnost OUT

Razložno je zapitati se znaju li za ovo u vodstvu inicijative. Za Roberta Podolnjaka, njezinog stručnog autoriteta, to je samorazumljivo budući je riječ o kosturu iz ormara bivšeg predsjednika Josipovića, u čijoj se komisiji bavio istom problematikom. I za uže vodstvo inicijative okupljeno oko Željke Markić izgledi da ovo znaju su vrlo veliki, ta stali su iza pitanja. Isto vrijedi i za medijske promotore kampanje, bili oni lijevi poput Šprajca, kojeg nije pokolebalo ni “obespravljivanje” nacionalnih manjina, ili tzv. “desni”. A gdje ne će znati, pa nisu glupi. Osim ako im um nije pomračio uvjetni refleks na svaku im bačenu kost koja zamiriše na borbu protiv “režima”. No, nije vjerojatno da su toga svjesni volonteri i podupiratelji inicijative iz širih slojeva puka, kako god obrazovani bili. Jer ako nešto ne razumiješ, ne možeš o tome ni izraziti vlastitu volju, nego tek pokloniti vjeru onome koga smatraš vjere dostojnim. Ti su se ljudi inicijativi priključili vjerujući gospođi Markić temeljem uspjelog referenduma o braku na kojem je postavljeno svakome razumljivo, široko svjetonazorsko, a ne složeno, usko političko pitanje.

Jer sigurno joj vjeru nisu poklonili zato što je usred rata surađivala s Helsinki Right Watchom, agenturom koja je aktivno potpomagala britansku politiku izjednačavanja krivnje obiju strana. A vrlo vjerojatno ni zato što je svojedobno uređivala informativni program Nove TV – televizije koja najpredanije promiče liberalni svjetonazor. Pitanje je i bi li joj vjerovali da su znali kako će za mučan položaj BiH Hrvata glavnim problemom označiti Plenkovića i Čovića. Potonjeg je čak proglasila i neautentičnim predstavnikom BiH Hrvata unatoč 80% dobivenih glasova. I nije to prvi put da gđa Markić izbore ne doživljava pokazateljem narodne volje. Milije joj je vlastitu volju nazivati narodnom.

Prijedlog izbornog zakona nastao pod Podolnjakovom paskom ne čini manje toksičnim ni to što vodi daljnjem raspršivanju političke scene, a poznato je kako cjepkanje u manje skupine posvuda – ilustrativni su primjeri iz vojnih operacija i ekipnih sportskih igara – vodi u siguran poraz. Uz to, retoriku koja kao spas nudi anarhični koncept preferencijalnog glasovanja neizostavno prati ismijavanje poslušnosti. Zanimljivo je kako to dolazi od onih koji se vole prikazivati bliskima Katoličkoj crkvi, štoviše toliko pravovjernima da se vide i ekskluzivnim polagateljima prava na pozdrav “Hvaljen Isus i Marija”. Ma, otkad je to poslušnost grijeh? Nije li nekad bila krjepost? Pa i predmetom zavjeta crkvenih redova? Danas, kad ti moderni katolici žele nekoga kao osobu obezvrijediti, označuju ga poslušnikom, tonom i sadržajem upadljivo nalik onome gorljivih feministica kad ženama kljucaju mozak da ne budu sluškinje. Poslušnik je za njih onaj koji nastavlja slijediti stranačku politiku i kad mu nije sve po volji, ne koristeći vlastito nezadovoljstvo kao razlog za podrivanje vodstva. Kao da bilo koja hijerarhijski ustrojena organizacija – radilo se o crkvi, tvrtki ili vojsci – može funkcionirati bez poslušnosti. Pa ne može ni politička stranka. Ukratko, i u dijelu u kojem ne ide izravno na mlin Srbiji prijedlog se svodi na daljnje raspršivanje političke scene i rastrojavanje stranaka iznutra kako bi se potpuno onemogućilo odlučivanje i u konačnici paralizirala Hrvatska.

Razlozi za sumnju

Imajući sve to u vidu, zadaća je, ali i obveza svake odgovorne osobe kojoj je povjereno voditi brigu o hrvatskom nacionalnom interesu, spriječiti ostvarenje ovakve inicijative pa i kad ne bi bilo razložnih sumnji u zakonitost postupka prikupljanja potpisa i u autentičnost samih potpisa. A toga ne manjka.

Naime, manje-više isti krug ljudi je prije 4 godine pokrenuo referendumsku inicijativu na istu temu. Tada su navodno prikupili gotovo 400 tisuća potpisa, taman nedovoljno da bi ih predali na provjeru. Nije se, doduše, moglo očekivati da će svi ti potpisnici na izborima održanim samo godinu dana kasnije dati glas listi iza koje su stajali ljudi iz inicijative. Ipak, jedva 24 tisuće dobivenih glasova (što odgovara svega 6% navodno prikupljenih potpisa) pojačalo je dvojbe o vjerodostojnosti deklariranog broja. Zanimljivo je kako su oni koji sebe sad nazivaju narodom na izborima dobili jedva 1% glasova naroda, dok su oni koji trenutno čine okosnicu vlasti, a koju “narodnjaci” nazivaju nenarodnim režimom, dobili nekih 36% glasova. Po toj logici valjda glasova ne-naroda.

A da i sad nije išlo kao po loju, dalo se zaključiti iz dinamike objava broja prikupljenih potpisa. Najprije su obznanili kako su nakon prva tri dana prikupili 78 tisuća potpisa, potom nakon 8 dana njih 205 tisuća, pa nakon 11 dana 280 tisuća… Sve vrijeme se navodno držao ritam od nekih 25-26 tisuća potpisa dnevno. Svatko s iskustvom prikupljanja potpisa može potvrditi, a za takav zaključak dostaje već i zdrava pamet, da je u praksi nemoguće postići gotovo linearno povećanje broja potpisa kroz čitavo vremensko razdoblje. Najviše ih se prikupi u prvih par dana jer najzagrijaniji pobornici pohrle nošeni početnim entuzijazmom. No, dinamika ubrzo splašnjava, da bi se prema kraju potpisi prikupljali na kapaljku budući je tada prilično teško naći nekoga tko želi potpisati, a da to već nije učinio. Dakle, ako se u prva tri-četiri dana ne prikupi barem pola traženih potpisa, ciljani broj ostaje praktički nedostižan. Temeljem toga se moglo procijeniti kako je broj stvarno prikupljenih potpisa bliži broju glasova za Projekt Domovina na izborima 2015. godine nego broju potpisa potrebnih za održavanje referenduma, k tome i manji od broja glasova Podolnjakova Mosta na zadnjim izborima.

Da potpisi nisu prikupljeni na valjan način posredno su priznali i sami organizatori propustivši skenirati potpisne liste i, usporedno s predajom kutija u Saboru, ih pohraniti u digitalnom obliku na sigurnom mjestu – bilo fizički, primjerice u saborskom sefu, bilo na nekoj sigurnoj mrežnoj lokaciji. To bi se onda moglo iskoristiti u slučaju sumnji na naknadne manipulacije kojih su se pribojavali. Međutim, to nisu učinili jer su znali kako bi usporedba s kopijom potvrdila nepravilnosti uočene tijekom provjere potpisa ili bi autentičnost sami priznali ni ne tražeći usporedbu. Ovako, bar, pred svojim poklonicima, koji otpornošću na zdravorazumske argumente sve više poprimaju obilježja pripadnika fanatizirane sekte, mogu cendrati kako su im nepravilnosti podmetnute.

Prijevaru zanemariti, organizatore nagraditi!

Inicijativu su, ironično, neuspjeha stajali formalno neispravno popunjeni podaci, moguće dobrim dijelom povezani s potpisima koji su stvarno prikupljeni, a ne krivotvoreni potpisi. Naime, kontrolirala se samo formalna ispravnost podataka, tj. odgovara li OIB imenu i prezimenu te nalazi li se u odgovarajućim državnim evidencijama. Vjerodostojnost potpisa, tj. pripadaju li navedenoj osobi, uopće se nije provjeravala. Ukratko, provjeravani su samo popisi, a ne i potpisi. Da se potpisivanje naveliko krivotvorilo, pokazuju brojni primjeri dani na uvid javnosti. Čitavi svesci su upisivani i potpisivani rukom iste osobe. No, takvi su podaci, s obzirom da su prepisivani s nekog drugog popisa (sličnost s metodologijom koju primjenjuje Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac možda i nije slučajna), očito kvalitetnije upisani od autentično upisanih i potpisanih pa nisu proglašeni nevažećima, bez obzira što očito nisu vjerodostojni. Naime, u slučaju višekratnog potpisivanja istom rukom doista nije potrebna grafološka ekspertiza kako bi se uvidjelo da je riječ o krivotvorini.

Dakle, 40 tisuća formalno neispravno popunjenih osobnih podataka o potpisnicima ne znači da su i potpisi uz ispravno popunjene podatke autentični, makar i ne bili proglašeni nevažećima. Zato je nužno – osim pružanja uvida zainteresiranim udrugama u nevažeće podatke, a ne potpise, kako se obmanjuje javnost – omogućiti i svakom zainteresiranom pojedincu provjeru nalazi li se njegovo ime na popisu, bilo proglašeno nevažećim ili ne. Onima čije se ime uz krivotvoreni potpis našlo na popisu mimo njihove volje treba pružiti uputu o pravnom lijeku, a ujedno i postaviti pitanje odgovornosti organizatora. Svrhovito je to kako iz pedagoških, tako i iz preventivnih razloga, da netko mudriji ne bi preciznije prepisao tražene podatke iz neke od brojnih evidencija dostupnih nemalom broju ljudi. Uostalom, tko kaže da netko već sada ne štanca potpise za neki sadržajem po Hrvatsku još destruktivniji referendum, mada je “Narod odlučuje” u tom smislu letvicu postavio prilično visoko. Moguće baš rudimentarne komunističke naslage što svako malo prijete odlaskom iz Hrvatske, a nikako da odu, koje su na subotnjem mitingu već zaprijetile referendumom. A zatekao se tu poput Hitchcocka u svom filmu, gle iznenađenja, i meštar od referenduma, Podolnjak.

Ovakva referendumska praksa, izrazito podložna manipulacijama, ali i stvaranju ozračja histerije i paranoje, samo potvrđuje potrebu za donošenjem novog zakonskog rješenja. Potpise bi trebala evidentirati isključivo službena osoba ovlaštena identificirati potpisnika, a broj traženih potpisa smanjiti, no opet ne toliko da se svako malo dogodi nekakav neuspjeli referendum, kao, primjerice, u Sloveniji. Nužno je regulirati i referendumsku tematiku kako nitko ne bi mogao bacati bombe pod temelje države, ali ni minirati pokušaje ozbiljnijih promjena. Stoga se jedina korist za Hrvatsku od aktualnih referendumskih inicijativa iskazuje upravo u podizanju svijesti vladajućih o žurnoj potrebi preciznijeg zakonskog reguliranja referenduma. Ako je to doista bio njihov stvarni cilj, obavijen velom tajne, a sadržaj tek puka kulisa, onda inicijative treba pozdraviti, a organizatorima čestitati i zahvaliti im zbog plastičnog ukazivanja na rupčage u zakonu. Napose imajući u vidu da su krivotvoreći potpise očito bili spremni na sve, pa čak i izvrgnuti se javnoj sramoti, samo kako bi vladajućima ukazali na ogroman prostor za zloporabe s potencijalno pogubnim posljedicama po nacionalnu sigurnost. Radi takve junačke žrtve vrijedi ih poštedjeti računa od milijun kuna + pdv na ime troškova provjere.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska kao avangarda – I prije direktive EU-a ukinuli smo demokraciju!

Objavljeno

na

Objavio

Francuski povjesničar François Guizot davne je 1849. godine zapisao: „Snaga riječi demokracija je tolika da nijedna država ni partija ne može postojati ili misli da ne može postojati, a da tu riječ ne upiše na svoj barjak“.

Na demokraciju su se pozivali, a i danas se pozivaju svi relevantni političari, bili oni lijevoga, desnoga ili centrističkoga političkog usmjerenja. U demokraciju su se redovito klele i komunističke države s totalitarnim poretcima. Štoviše, u nazivima tih država redovito je stajalo kako je riječ o „demokratskim“ i „narodnim republikama“. Komunistička Jugoslavija u vremenu najmonstruoznijih zločina (Bleiburg), od 7. ožujka do 29. studenoga 1945., nosila je ime „Demokratska federativna Jugoslavija“. O kakvoj se demokraciji stvarno radilo danas je jako dobro dokumentirano: masovne grobnice izranjaju kao gljive poslije kiše „od Vardara pa do Triglava“.

Problem nastaje kad se političkim elitama ne sviđa volja naroda

U doslovnom prijevodu „demokracija“ znači vladavinu naroda. Riječ je o ideji vladavine u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod), izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika. Za demokratski provedene izbore ili pak referendume kaže da su „festivali demokracije“.

Za političke elite – koje su na verbalnoj razini, dakako, prvoborci demokracije i demokratskih procesa – problem nastaje onda kad im se ne sviđa volja naroda, tj. kad ona nije baš u skladu s njihovim političkim shvaćanjima. U tom slučaju političari – „demokrati“ skloni su vrlo osebujnim interpretacijama pojma „demokracija“, a u praksi njihova političkog djelovanja tada nerijetko možemo vidjeti primjere u kojima se ide za otvorenim ukidanjem demokracije.

Posljednjih nekoliko desetljeća tako na razini Europske unije možemo svjedočiti formiranju jedne otuđene kaste – političke elite koja je potpuno izgubila dodir s realnim potrebama i željama tzv. malog čovjeka. Budući da svaka akcija izaziva reakciju, takvo ponašanje masonoidnih političkih elita proizvelo je odgovor u vidu jačanja tzv. populističkih stranaka. Kod tih stranaka nesumnjivo možemo vidjeti i slučajeve negativnog populizma i manipulacije. No, veći dio tzv. populističkih stranaka dobro detektira današnje probleme orunuloga europskog kontinenta i njegovih naroda, što se, naravno, ne sviđa bruxelleskom mainstreamu koji ih etiketira kao „glupe populiste“.

Sorosevci: Demokracija je na izdisaju, treba ju zamijeniti kineski model

Pitanje je vremena kad će se tzv. mainstream (eufemizam za većinu tradicionalnih europskih stranaka koje su, neovisno o predznaku, misaono unificirane i slične kao jaje jajetu) i otvoreno založiti za ukidanje demokracije, a sve zato da „glupi populisti“ i neobrazovan i nepismen narod ne bi mogli stvarati probleme za uglađenu bruxellsku gospodu.

Pred pet godina, o čemu je tada izvijestio „Večernji list“, u Hong Kongu je održan skup Instituta za novu ekonomsku misao pod pokroviteljstvom „demokrata“ i pobornika „otvorenog društva“ Georga Sorosa. Na konferenciji su sudjelovali brojni dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, povjesničari, sociolozi i politolozi. Zaključak spomenutih umnika na skupu bio je taj da je demokracija na izdisaju i da je „budućnost u dorađenom kineskom modelu političko-ekonomskog sustava“. Na Sorosevu skupu mogla se čuti i misao da je demokracija diktatura „neobrazovane i nemoralne većine“.

„Društveni kredit“ i u Europi?

Budućnost Europe neki, dakle, vide na azijsko-kineskim ideološkim paralelama i meridijanima. U Kini se inače uskoro uvodi sustav „društvenog kredita“, tj. sustav bodovanja svakog pojedinca u društvu koji će određivati njegove izglede u životu. Ovaj orvelijanski sustav provodit će se primjenom high-tech nadzornih sustava koje će kontrolirati tzv. umjetna inteligencija. „Moralno-politički nepodobni“ Kinezi u takvu će sustavu biti bez ikakvih izgleda za život dostojan čovjeka.

Nema nikakve sumnje da će bruxellski birokratski monstrum u sustavu „društvenog kredita“ i sam uvidjeti odličan model kako u Europi dovesti u red „glupe populiste“ i nepismenu „raju“ jer, u konačnici, u testiranju sustava umjetne inteligencije koja bi to omogućila Europa ima i prednosti pred Kinom. Ne će se tada više moći dogoditi da neki tamo nepismeni birači na referendumu izglasuju Brexit. Vijeće mudraca Sjedinjenih Europskih Država bit će jedino ovlašteno za tumačenje što je dobro, a što loše, što dopušteno, a što zabranjeno.

„Društveni kredit“ u Hrvatskoj – mačji kašalj

Provedba sustava „društvenog kredita“ u našoj će domaji biti mačji kašalj. Ljudi u Hrvatskoj i ovako nisu mentalno izišli iz vremena komunizma i opredijelili se za slobodu. Moralno-politička podobnost i dalje je glavni kriterij političkog, društvenog i profesionalnog napredovanja. A kad je u pitanju referendumsko izjašnjavanje – Hrvatska nema probleme kao Velika Britanija. U Narodnoj Demokratskoj Republici Hrvatskoj vrijedi pravilo da nije bitno tko glasuje, nego tko broji glasove.

Mogu se primitivni, zaostali i fašistoidni kamenjarci i blatari truditi koliko žele da reformiraju i demokratiziraju izborni sustav putem referenduma, ali od toga u konačnici nema ništa. Za pacifikaciju neobrazovane rulje zadužen je pukovnik jurišnih odreda mainstreama Lovro Dimitrijević Apis poznatiji kao „Hvaljen Isus i Marija“.

Hrvatska možda je prema izvješću Svjetskoga gospodarskog foruma u nekim područjima na dnu ljestvice u društvu s ekonomskim gigantom Venezuelom, no, kao što vidimo, zahvaljujući Apisu i mainstreamu u nekim smo područjima već sada avangarda. Bruxelles još uvijek, naime, nije donio direktivu o ukidanju demokracije, ali ju je mainstream u Hrvatskoj već ukinuo!

O tempora, o mores, živjeli demokracija, mainstream i progres!

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari