Pratite nas

Kolumne

Znači li danas podržavati Tomislava Karamarka imati “glavu” u torbi kao 1989. godine?

Objavljeno

na

HDZ se pojavio na političkoj pozornici u doba kad je Hrvatska tek nemuštim mucanjem počela probijati oklope sramotne šutnje, kojima je bila sputana nakon surovog ugušenja “hrvatskog proljeća” na kraju 1971. Na tisuće ljudi bilo je pozatvarano, a deseci tisuća istjerani s posla i natjerani u beznadno izgnanstvo u vlastitoj domovini ili pak u svijet.

Zbog stvorene duhovne klime straha i bespomoćnosti, pokretanje HDZ-a dočekivano je s nevjericom i sumnjom da bi se time mogao izazvati novi val nasilja. Takve dvojbe nalazile su svoju potvrdu u tome što je već sama najava HDZ-a dočekana iz unitarističko hegemonističkih i dogmatskih redova kao obnova “neoustaške” ili u najmanju ruku “separatističko-nacionalističke” organizacije koju treba satrti svim sredstvima kao veleizdaju.

[ad id=”93788″]

Nakon što je dr. Franjo Tuđman obrazložio programske osnove Hrvatske demokratske zajednice na Tribini društva književnika Hrvatske i  po prvi puta javno najavio osnutak HDZ-a okružno javno tužilaštvo pokrenulo je prekršajni postupak protiv dr. Franje Tuđmana jer je, navodno, prekršio sudsku zabranu javnoga istupanja u trajanju od pet godina. Postupak je obustavljen jer je dr. Tuđman, u raspravi pred općinskim sucem za prekršaje općine Centar u Zagrebu, dokazao da mu je sudska zabrana javnog nastupanja istekla 22. ožujka 1988. GSUP Zagreb izdao je rješenje (br. 21/3 UP-I-2988/89.) o zabrani održavanja Osnivačke skupštine HDZ-a, najavljene za 17. lipnja u hotelu Panorama u Zagrebu. Inicijativni krug i Pripremni odbor HDZ-a odlučili su da se skupština održi na nejavnom mjestu. U ime Inicijativnog kruga HDZ-a podnesena je žalba RSUP-u SRH na rješenje GSUP-a kojim je zabranjeno održavanje Osnivačke skupštine HDZ-a. U Zagrebu (17. lipnja) u prostorijama Nogometnoga kluba Borac na Jarunu u nazočnosti 48 osnivača i tri gosta (iz Slovenije) održana je Osnivačka skupština Hrvatske demokratske zajednice. Predsjednikom je postao dr. Franjo Tuđman. Dalju afirmaciju HDZ-a u hrvatskoj javnosti označile su odluke njezina Središnjeg odbora od 30. rujna 1989.

1.opći Sabor HDZ-a

            Iz uvodnog dijela možemo zaključiti da članom HDZ-a nije bilo lako postati ne tako davne 1989. godine. Za pretpostaviti je da su mnogi strepili za vlastite živote s obzirom da je nastupio Domovinski rat ne razmišljajući kolikoj su opasnosti bili izložili vlastiti živote i živote vlastite familije, ali ideja o osamostaljenju bazirana na pokretu povukla je mnoge koji dan danas mogu kazati da su kreirali hrvatsku povijest na čelu sa pokojnim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom za razliku od onih koji su se priključili iza 2000. godine u procesu detuđmanizacije. Rekli bi da su i 2000. godine bile lijepe. Taman smo se počeli malo oporavljati od Domovinskog rata, no ubrzo je istina izašla na vidjelo. Nakon odlaska Ive Sanadera nitko nije mario da će se početi sve urušavati poput kule od karata. Nedugo nakon tada već bivši predsjednik Vlade RH Ivo Sanader završava u zatvoru, a njegova nasljednica Jadranka Kosor izabrana aklamacijom gubi parlamentarne izbore 2011. godine na platformi temeljenoj na hapšenju vlastitih članova i istaknutih dužnosnika te dovodi partiju na vlast. Mnogi smo se pitali zašto? Ali na kraju kada je u javnost iscurila njezina prošlost koja se vješto skrivala u njezinom životopisu koji započinje od ulaska u HDZ 1995.godine i nakon što je obznanjena njezina partijska knjižica iz Saveza komunista svima je bilo jasno zašto je njezina misija bila zabiti posljednji čavao u lijes HDZ-a što je izvršila uspješno 2011.godine.

Dr. Franjo Tuđman

            U srazu između 5 kandidata stranku preuzima jedan od najpopularnijih ministara iz bivše Sanaderove  vlade tadašnji ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko. Pobjeđuje tada aktualnu predsjednicu Jadranku Kosor, njezina zamjenika Darka Milinovića, Milana Kujundžića kojem je javnu podršku dao i Ivić Pašalić, te Domagoja Ivana Miloševića koji je bez stranačke baze prikupio solidan broj glasova temeljenih na modernim idejama. Izbor Tomislava Karamarka pokazao se punim pogotkom za HDZ jer ljudi su ponovno dobili vjeru u stranku imajući na umu koliko je u Hrvatskoj jak HDZ, toliko je stabilna Republika Hrvatska. Da nije sve išlo glatko možemo svjedočiti mi koji smo u vremenskom intervalu od kada je stranku preuzeo Tomislav Karamarko obnašali određene dužnosti. U zanosu na krilima novog predsjednika HDZ-a dali smo sebe dušom i tijelom kako bi HDZ vratili tamo gdje mu je mjesto, ali to baš nije išlo jednostavno jer da bi se nešto što ne valja pokrenulo potrebno je promijeniti metode i način rada, unijeti svježu energiju i zaboraviti na kompromitiranu prošlost, a to se moglo jedino sa mladim i nekompromitiranim licima. Nažalost tada se mnogi počnu osjećati ugroženima i zatim započne proces odrađivanja podmetanjima,  pokušajem pučeva, zastrašivanjem, prijetnjama, kršenjem Statuta HDZ-a, raspuštanjima, a na kraju stegovnim postupcima jer ste nastavili pričati istinu te apelirati na nepravilnosti koje se događaju i koji ljudi su karcinom društva.  Čovjek se jednostavno na trenutak zapita da li se nalazi u vremenima totalitarnih sistema gdje je vladalo jednoumlje i da li mu je uopće bio potreban angažman u politici ili je mogao uživati u mirnom privatnom životu? Na kraju shvatite da dok ste u oporbi lokalni moćnici koji preživljavaju sve predsjednike počiste sve nepodobne kako bi otvorili put sebi i svojoj jezgri prilikom povratka na vlast što su uspješno odradili neovisno što su sve vrijeme radili protiv prvog čovjeka stranke u vlastitim sredinama poražavajućim rezultatima.

Partijska knjižica Jadranka K.

            Vjerujem da 90% nas koji se uključe u politiku uđu sa dobrom namjerom kako bi služili vlastitom narodu ne znajući unutarstranačke odnose i ne imajući spoznaje da je krajem 1990. godine, prema izvorima  Communist and Post-Communist Studies, u članstvu HDZ-a bilo 97 tisuća osoba koje su prije samo godinu dana bile u u partiji. U Savezu komunista, koji se transformirao u Savez komunista-Stranku demokratskih promjena (SKH-SDP) ostalo je 40 tisuća dotadašnjeg članstva. Nakon što osjetite na vlastitoj koži i imate priliku vidjeti da oni koji se kandiraju za istaknute funkcije lokalno usred kampanji, a skrivaju se u kombiju od bivših SDP-ovih ministara upitate se tko su zapravo oni i čije interese zastupaju? Dapače, na kraju ih se još postavi da vode matične ogranke, a skrivali su se u trenucima kada su bili istaknuti.

 Stoga se postavlja retoričko pitanje znači li danas podržavati Tomislava Karamarka imati “glavu” u torbi kao 1989. godine budući da su mu vlasti bivše države oduzele putovnicu, jedan je od istaknutih zagovornika lustracije koju namjerava započeti iz vlastitih redova, a ujedno nas prozivaju fašistima i izvode medijski linč putem vlastitih medija oni koji su 25.lipnja 1991. napustili sabornicu jer nisu mogli podnijeti da se Hrvatska osamostali od Jugoslavije?

Imajući na umu vlastite spoznaje stradavanja te da lokalne organizacije vode ljudi koji imaju poveznicu sa Savezom komunista ili su došli u procesu detuđmanizacije 2000-tih godina za razliku od onih koji su stranku utemeljili sa srcem kao i hrvatsku državu, a potom stradali meni je odgovor jasan. Vama prepuštam da izvučete odgovor iz konteksta s obzirom da danas bolje prolaze u našim redovima oni koji su došli iz lijevih opcija i shvatili da je HDZ njihova najveća ljubav nakon 26 godina postojanja, a dovedeni su bombastičnim najavama preko duplerica kao što će ovo ljeto odjeknuti bomba na Otoku kako će Jose Mourinho preuzeti Manchester United. Za razliku od njih Jose Mourinho će opravdati svoj dolazak i pisati novu nogometnu povijest dok će oni pisati već viđenu političku propast pravdajući uspjehom neuspjeh, a kao visoko pozicionirani predstavnici na listama za Sabor nisu uspjeli zbrinuti niti sebe skrivajući se iza stranačke infrastrukture do trenutka preferencijalnog glasovanja.

jedna starija...

Dr. Franjo Tuđman pobijedio je vanjskog agresora u ratu, a na Tomislavu Karamarku je da pobijedi unutarnjeg neprijatelja u miru i vrati hrvatskom narodu dostojanstvo kao što je to učinio unutar redova HDZ-a.

Svima vama koji istinski podržavate Tomislava Karamarka koji je istaknuti antikomunist u vremenima koja su teška i možda ste stradali poslovno ili politički upravo od grupacije 97.000 komunista koji su nam ciljano poslani kako bi kontrolirali istaknute punktove provodeći partijsku politiku i proizvodili unutarnji nemir te vratili partiju na vlast što se najbolje vidjelo na parlamentarnim izborima 2011. godine, a skoro i 2015. godine kada se na spomen lustracije činilo sve u određenim sredinama da bi se izgubili izbori iako je HDZ obnašao vlast kako bi Tomislav Karamarko morao otići da ustrajete uporno i dalje uz misao “Možete mi evo, uzeti i slobodu, pa i život, ali ne i misao, ne i istinu, ne i moj prilog povijesti naroda kojemu pripadam”.

Sanjin Baković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Komunizam je pao, totalitarni mentalitet ostao

Objavljeno

na

Objavio

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim

Prošle godine obilježavanje šezdesetosmaške revolucije vrištalo je iz svih medija. Sudionici i svjedoci te revolucije koja je ustala protiv konformizma, protiv autoriteta, danas sjede u Europskom parlamentu, upravljaju svijetom medija i i sveučilišta, postavši sve ono protiv čega su se borili, foteljaši, mainstream.

Sve u svemu bizaran događaj, još bizarniji epilog: sjaši Kurta da uzjaši Murta, odnosno ustali su protiv normi, da bi rekli – mi smo norma.

Ove pak godine je jedan puno važniji događaj za Europu i Europljane, trideset je godina od pada Berlinskog zida, od pada, uz nacifašizam, najkrvavije ideje i sustava u povijesti, komunizma. O 1968. godini pompa i vika, o 1989. godini i propasti komunizma – šutnja, kao da milijuni ljudi nisu izbavljeni od terora i masovnih zločina.

Te su godine kineski komunisti dostojno proslavili pad komunizma pokoljem na Tienanmenu i okrenuli se kapitalizmu. Ta “nova Kina” započela je masakrom. Bolje da propadne selo nego (komunistički) običaji…

Zašto ne obilježavano 1989., barem s par posto pompe kojom je proslavljena i obilježena 68.? Ljevicu razumijem, ona je dugo vremena na slobodnom Zapadu sa simpatijama gledala na komunistički eksperiment, da bi kasnije rekli, a mnogi i danas misle, da je socijalizam dobra ideja, ali loše realizirana.

Ta ljevica se danas prestrojila, pa vidjevši da svijet ne može mijenjati nasilnim političkim putem, odlučila se mijenjati pojedinca, zaposjevši medije te kulturne i sveučilišne institucije, a proletera i brigu za njega zamijenila je LGBTIQ… agendom, migrantom i ostalim novima “prezrenim na svijetu” koje treba osloboditi, spasiti i, kao i komunisti, “svijet učiniti pravednijim”.

Životinjska farma

Berlinski zid zapravo nikada nije pao, on se samo preselio u ljudske glave. Ako ljevičari ne obilježavaju, komemoriraju ovu važnu obljetnicu, zašto to ne čine liberali?

Kao odgovor ponovit ću temeljnu tezu knjige Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”, koju sam prošle godine donio u Globusu, pa je ove godine, godine pada komunizma, moram prigodno ponoviti: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti.

Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberal-demokratskom sustavu (bio je europarlamentarac, ne znam je li opet izabran), ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu.

“U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral…

Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”

Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ako se Crkva liberalizira i demokratizira, inače, kuš! Pridjev komunist nekoć, kao i liberal danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. Dijelimo se i danas, kao u komunizmu, na napredne i nazadne snage.

U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “o neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve.

Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka, u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće.

I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), ili političkom korektnošću. Ni za jedne ni za druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom, od medija do sveučilišta.

Kao što su komunisti mislili da su oni zadnja riječ, kraj povijesti, tako je i Fukuyama u istoimenoj knjizi rekao za liberalizam 1989.

Osim pada komunizma, ove je godine, ne lezi vraže, i sedamdeseta obljetnica od prvog izdanja Orwellove 1984., pisca koji je najavio novi totalitarizam na Zapadu, koji će distorzijom jezika napraviti distorziju stvarnosti.

Nema više Udbe, nema KGB-a, na djelu je Orwellova policija mišljenja, jezični inženjering, zvan politička korektnost, a Zapad je doista postao životinjska farma u kojoj su neke životinje jednake, a neke jednakije.

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bolje dva blagdana nego tri praznika

Objavljeno

na

Objavio

Puno je značajnih datuma u nizu događaja koji su Hrvatsku doveli do neovisnosti, međunarodnog priznanja i oslobađanja privremeno zaposjednutog teritorija. Kamen temeljac moderne hrvatske države postavljen je dana 30.5.1990. konstituiranjem prvog, slobodnom voljom Hrvata izabranog, višestranačkog Sabora, da bi 22.12. iste godine uslijedilo donošenje prvog demokratskog Ustava. Dana 17.5.1991. uspješno provedeni referendum otvorio je vrata hrvatskoj neovisnosti, koja je ubrzo, 25.6.1991., i proglašena. Međutim, uslijed nepovoljnih međunarodnih okolnosti i nesklonosti ključnih čimbenika odluka je uskoro stavljena u mirovanje na tri mjeseca. Uslijedio je krvavi rat koji je kulminirao barbarskim pokušajem obezglavljivanja hrvatskog državnog vodstva. Sutradan, 8.10.1991. Sabor je proglasio raskid svih sveza s Jugoslavijom i neovisnost Hrvatske. No, nitko u svijetu relevantan tu odluku nije priznao. Hrvatska je križni put morala proći do kraja kako bi ju Europa napokon priznala dana 15.1.1992., a 22.5.1992. to je učinio i svijet prijamom u Ujedinjene narode.

Ipak, ratom razrušena i ispresijecana Hrvatska još uvijek nije bila slobodna. Štoviše, njezin i inače neprirodan i neekonomičan oblik poprimio je gotovo groteskne razmjere. Slijedom minucioznih poteza državnog vodstva Hrvatska je naposljetku oslobođena veličanstvenom operacijom Oluja, čiji je simbol oslobađanje hrvatskog kraljevskog grada Knina, dotad glavnog pobunjeničkog uporišta, izvedeno dana 5.8.1995. Na krilima Oluje i uspješnog završetka od onog u Hrvatskoj neodvojivog rata u BiH, dana 15.1.1998. u pravni poredak Hrvatske mirno je reintegrirano i hrvatsko Podunavlje. Time je ujedno ostvaren preduvjet za ispunjavanje dva preostala strateška cilja – vraćanje u obitelj europskih naroda i članstvo u najjačem svjetskom vojno-sigurnosnom savezu – koji će uz podosta muke i žrtve biti ostvareni u ovom stoljeću.

U doba vladavine prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, od svih tih za nacionalnu povijest neprijeporno važnih događaja, kao nacionalni blagdani izabrana su dva – 30.5.1990., kad je niz započeo, kao Dan državnosti; i 5.8.1995., kad je mlada hrvatska država doživjela organizacijski, vojni i emotivni vrhunac, kao Dan domovinske zahvalnosti.

No, odlaskom predsjednika Tuđmana s političke i životne pozornice na vlast su stupili oni koji su pošto-poto htjeli zatrti sjećanje na njega i prikazati njegovo djelovanje u posve drugom svjetlu, ne bitno drukčijem od onoga kakvim su ga vidjeli oni koji su ga devedesetih htjeli fizički ukloniti i zatrti Hrvatsku. Trn u oku im je predstavljao Dan državnosti, obilježavan u spomen na 30.5.1990. Naime, u dolasku HDZ-a na vlast vidjeli su izvorište svih svojih kompleksa prema povijesnom divu Tuđmanu. Ništa manje nije ih živciralo i što je taj veliki nadnevak odigrao značajnu ulogu u hrvatskoj povijesti i kasnijih godina. Dok su ih oni vidjeli tek pokazateljem “militarizacije Tuđmanovog režima”, proslave Dana državnosti zapravo su primjer racionalnog korištenja demonstracije vojne moći u mjeri kad je i koliko trebalo. Mimohodom svih rodova Hrvatske vojske, održanim 30.5.1995. proslavljen je Bljesak i pobunjenicima, ne urazume li se, nagovještena Oluja. A na isti dan, dvije godine kasnije, poslana im je jasna poruka što ih čeka budu li otezali s dogovorenom mirnom integracijom preostalog, silom otetog hrvatskog ozemlja. U oba slučaja radilo se o svrhovitom potezu općeg nacionalnog značaja, ni u čemu usporedivom s diletantskom imitacijom Milanovića i Kotromanovića, upriličenom isključivo u predizborne svrhe radi stjecanja simpatija birača i političkih bodova.

Uzdajući se u već tada vidno oslabljenu sposobnost pamćenja kritičnog broja Hrvata, ideološki predšasnici Milanovića i Kotromanovića, ujedno i njihovi preteče u raboti stvaranja razdora među Hrvatima, ukinuli su obilježavanje Dana državnosti 30. svibnja kao državnog praznika i pokušali ga nadomjestiti s dva datuma iz maločas navedenog slijeda. Neko Račan-Budišino škrabalo je jednostavno prekrižilo dotadašnji Dan državnosti i u kalendar državnih praznika naškrabalo 25. lipnja kao Dan državnosti i 8. listopada kao Dan neovisnosti.

Učinili su to iz dva razloga. Prvo, kako bi se pokazali naglašeno domoljubnima budući domoljublje nisu često iskazivali držeći ga tek otrcanim reliktom prošlosti. Stoga su velikodušno omogućili slavljenje još više dana vezanih uz stvaranje Hrvatske (a slično su i Tijelovo proglasili nacionalnim praznikom kako bi se dodvorili Katoličkoj crkvi). Ovo je inače klasična metoda kojom se služe u duši sitni politikanti, makar bili i na visokim položajima, kako bi simboličkim pretjerivanjem prikrili posve suprotne namjere. Možda nadahnut upravo tim postupkom onih koje su u Hrvatskoj na vlast doveli njegovi prethodnici iz redova demokrata, Barrack Obama se, kad je prisezao za američkog predsjednika, mimo dotad uobičajenog zakleo na čak dvije Biblije (standardnu i Lincolnovu). Uz očitu simboličku konotaciju, učinio je to i kako bi odagnao sumnje da je kripto-musliman. No, iz njegovog predsjedničkog djelovanja nije se dalo razabrati niti da je kršćanin niti da je musliman. U dva blijeda mandata ipak će ga više i bolje upamtiti muslimani – poglavito oni u Libiji, Egiptu i Siriji. A ne će ostati zaboravljen ni u Ukrajini, toj žilavoj zemlji koja je u ni stotinu godina doživjela tri grozne katastrofe – Gladomor, Černobil i Obamu – sve jedna crnja od druge. Kako stvari stoje, čini se da će ova treća ostaviti najpogubnije posljedice. Naime, samo u Poljskoj je zadnjih godina utočište našlo 2-3 milijuna Ukrajinaca, dok im broj rođenih iz godine u godinu strjelovito pada. Posljedično, opća duševna malaksalost tog nemalog slavenskog naroda dovest će do izbora lakrdijaša za predsjednika, 72%-tnom voljom naroda. Ma, tko bi rekao da g. Putin ima tako opor smisao za humor? A evo i drugdje su se već neki, duševnog stanja ništa boljeg od Ukrajinaca, pomamili za ovim zaraznim primjerom.

Drugi razlog kojim su se detuđmanizatori vodili pri uvođenju novog Dana državnosti i Dana neovisnosti je stvaranje zbrke i malodušnosti naroda prema najsjajnijim danima svoje povijesti. Tako većina Hrvata ni nakon 20 godina ne zna čemu su ti praznici posvećeni, dok onaj manji dio koji to zna, nerijetko pobrka kad koji pada. Uz svekoliku nebrigu o nacionalnoj simbolici i sjećanju, u čemu su mogli računati na svesrdnu potporu medija koji se nisu pretrgli promovirati nove nacionalne praznike, uspjelo im je ta dva dana, koji nazivom doista zvuče blagdanski, pretvoriti u tek neradne dane. Hrvati im se najviše vesele kad padnu u utorak ili četvrtak jer tad su kao stvoreni za njezino veličanstvo – spojku s vikendom.

Bez obzira na moguće nezadovoljstvo razmaženih, isključivo osobnim koristoljubljem vođenih građana, Hrvatskoj povećanje broja radnih dana, osobito sada kad napokon posluje pozitivno, sigurno ne bi škodilo. Stoga je prikladno vrijeme da se dva nepotrebna praznika, koja očito nisu ispunila svoju svrhu, zamjene jednim, za nacionalno zajedništvo nasušno potrebnim blagdanom – prirodan i logičan izbor je upravo 30. svibnja.

Kada to učiniti ako ne sada, kad je nakon 20 godina manje-više intenzivne detuđmanizacije Hrvatska iznjedrila dvoje političara koji se ozbiljno spominju kao kandidati za najviša mjesta u Europi, što bi nogometni pandan našlo u kandidatima za “Zlatnu loptu”, Modriću i Rakitiću. Pa nisu li i njih – oni koji sve znaju, iako nikad u životu ništa ozbiljno nisu radili – omalovažavali, “vješali”, optuživali za izdaju, čak i na odmoru s obitelji kamenovali? Ne treba to čuditi, jer kad se poda prorocima lažnim koji zaluđuju mase, narod lako postane razularena svjetina – “pûčina, ta stoka grdna”, štono reče pjesnik s iskustvom vladanja. Koja može podnijeti sve samo svoje najbolje ljude ne. Stoga teško podnosi i to dvoje ljudi do kojih svijet drži, unatoč tome što ne samo da se ne srame diljem međunarodne zajednice omraženog Tuđmana, nego ga se i rado prisjećaju. Tako se Andrej Plenković nedavno nije ustručavao najmoćnijoj ženi Europe metnuti pred nos bistu predsjednika Tuđmana, dok Kolindi Grabar Kitarović ipak bolje idu defanzivni zadaci – uklanjanje biste – naravno ne Vrhovnikove, nego Maršalove.

Samo, za razliku od Tuđmana koji je morao ploviti i uzvodno kako bi u mukama rađanja donio Hrvatskoj slobodu, oni, srećom, u što je utkano Tuđmanovo velebno djelo i žrtva hrvatskih branitelja, mogu plivati i nizvodno, a da to bude sukladno hrvatskom nacionalnom interesu. Pa zašto bi onda plivali uzvodno? Samo kako bi podilazili onima koji su navikli tek djetinje se inatiti i tjerati tuk na utuk, a nesposobni su uočiti bitno izmijenjene okolnosti jer ih one ne zanimaju? Pa to bi predstavljalo ugrozu, a ne zaštitu nacionalnih interesa.

Upravo spominjanje predsjednice Grabar Kitarović u kontekstu kandidature za visoki položaj u Uniji pokazuje da predsjednička dužnost, bez obzira na ovlasti neusporedive s Tuđmanovima, nije tako beznačajna kako je nastoje prikazati lijevo-liberalni komentatori. Ne samo zbog bitne uloge u područjima vojske, diplomacije i obavještajne zajednice, ponajprije u pitanjima kadrovske politike. Tom dužnošću se, naime, treba znati koristiti, što podrazumijeva ipak nešto više od branja ljubičica bijelih po tratinama Pantovčaka ili udaranja u tambure – znati i moći ući u krug pravih ljudi, onih koji odlučuju. A kad smo već kod ljubitelja ljubičica bijelih, ostaje silna nevjerica kako to da nitko u kontekstu kandidata za vodeće europske pozicije ne spominje perjanice detuđmanizacije – Ivu Josipovića, Vesnu Pusić i šegrta im Zorana Milanovića… pa čak ni glavosječu pobjedničke Tuđmanove diplomacije, Tonina Piculu, a vjerovali ili ne, ni prekaljenu eurokrem-vedetu Biljanu Borzan koja se morala zadovoljiti tek položajem Dubravke Šuice, samo u osjetno manjoj europskoj stranačkoj grupaciji… I nikoga da objasni kako je to moguće…

U neku je ruku i logično što ljudi nepostojeći u europskim kadrovskim križaljkama obilježavaju nepostojeće događaje, pa eto i ovaj kad je bog Staljin nekolicinu svojih obožavatelja, ozlojeđenih jer ih je skoro dvogodišnji saveznik iznevjerio, u šumu okrenuo, a koji se obilježava kao sadržajem najprazniji državni praznik u Hrvatskoj. Predsjednica je odigrala vrhunski potez poklonivši se žrtvama fašizma tamo gdje je on doista bio na djelu – u Istri – tada dijelu Italije, postojbine fašizma. No, ta poruka bi dobila zaokružen smisao tek kad bi bila okrunjena prebacivanjem obilježavanja Dana antifašističke borbe s 22. lipnja na 2. ožujka. Naime, 2. ožujka 1921. se, za razliku od 22. lipnja 1941., nešto uistinu i dogodilo – započela je pobuna Labinskih rudara u kojoj su osmorica poginula. Iako tada fašizam formalno još nije bio na vlasti, pobuna je bila uperena protiv za njega karakterističnih struktura i metoda koje su već uvelike uzele maha. Stoga bi taj događaj, kao prvi takve vrste u Europi, imalo smisla obilježavati u kontekstu borbe protiv fašizma. Štoviše, kao nacionalni praznik nesumnjivo bi blagotvorno utjecao na nacionalnu homogenizaciju, poticanje zajedništva umjesto podjela, splašnjavanje ideoloških napetosti, te jačanje integracije Hrvata Istre u hrvatsko nacionalno biće. To bi ujedno predstavljalo i prikladan odgovor kako talijanskim političarima koji sve češće verbalno posežu za hrvatskim teritorijem – jako ih svrbe Istria, Fiume i Dalmazia – tako i onima u Hrvatskoj koji antifašizam koriste za slavljenje i opravdavanje pokolja nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i njegovu poraću. A s takvim plodovima bi i taj dan nesumnjivo bio blagdan.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari