Zoki i Viki u pohodu na Nobelovu nagradu za mir

Rat je zacijelo najgroznija pojava u ne tako maloj prodavaonici užasa čovječanstva, toliko strašna da već samim spomenom izaziva jezu čak i u onih koji rat nisu iskusili na vlastitoj koži. Znaju to dobro i svim mastima namazani prepredenjaci, koji od početka ruske agresije na Ukrajinu agresiju jedva da i spominju, ali im zato riječ rat ne silazi s usana, čitavo ga vrijeme stupnjujući i žonglirajući njegovim karakterom – trgovinski rat, prikriveni rat, proxy ili posrednički rat, otvoreni rat, i sve to kao uvod u Armagedon iliti treći svjetski rat.

Duhom Bude Lončara protiv Armagedona

Održavanje psihoze napetosti mahnitim mahanjem trećim svjetskim ratom (evo, sad će, sad će,… samo što nije…) zajednički je nazivnik djelovanja ruskih klijenata diljem svijeta s ciljem stvaranja negativnog raspoloženja javnosti spram svake najave pomoći žrtvi ruske agresije. Tobože vođenima plemenitom čežnjom za što bržim okončanjem rata, kao da im promiče caka kako bi time usput nagradili Rusiju za agresiju, de facto ju proglasivši pobjednikom ili u najmanju ruku neporaženom. Navlas onako kako su to onomad, netom uoči pobjedonosnog vojnog pohoda Hrvata preko Dinare, kanili učiniti neki utjecajni međunarodni čimbenici, spremajući se podići Srbima ruku u zrak.

U gunđanju oko baš svake nove ture vojne pomoći Ukrajini, nužne kako bi se obranila i oslobodila napasnika, ističu se dvojica Europljana – Viktor Orban i Zoran Milanović. Orban zabrinuto grinta kako se od slanja šljemova došlo do slanja najsuvremenijih tenkova. Prihvatljivo mu je slati isključivo opremu obrambenog karaktera pa dokle Rusi dođu, dođu. Time zapravo Ukrajincima odriče pravo na oslobađanje svog državnog ozemlja u međunarodno priznatim granicama, uz cinični dodatak kako Ukrajina i nije njihova nego je ničija zemlja. I Zorana Milanovića živcira svaka najava novog oblika pomoći Ukrajini. Štoviše, čim može odmoći, rado ju i spriječi. Jer čemu Ukrajince mrcvariti s pomoći kad ih Rusi lakše mogu izmrcvariti bez nje?

Na tom bi tragu, kao da ga je opsjeo duh Bude Lončara iz rujna ’91, spriječio daljnje naoružavanje Ukrajinaca, a sve kako bi im skratio muke i rat, ne mareći ili, vjerojatnije, odveć mareći za njegov ishod. Obojica, Zoki i Viki, se slažu kako je to zapravo posrednički rat između Amerike i Rusije, čije su jedine žrtve Europa i Ukrajina. Razumljivo, jer diferencijacija neprijatelja u svrhu raspirivanja razdora u njegovim redovima kultni je klasik stare komunističke škole čiji su obojica mentalni izdanci. A budući da neprijateljima vide i Ameriku i EU, uopće nije neobično što im toliko smeta njihovo usklađeno djelovanje protiv zajedničkog im neprijatelja, koji poništava zasade međunarodnog pravnog poretka, ali i ugrožava temeljne vrijednosti Zapada uopće – demokraciju, te poštivanje slobodne volje postkomunističkih zemalja da se opredijele gdje će pripadati. A čim im se pruži takva prilika, eto baš svaka pohrli na Zapad.

Ali kako to da sad odjednom u ratu sudjeluje samo Amerika, a ne i Europa, premda obje praktički od samog početka rata naoružavaju Ukrajinu, a da niti jedna ne šalje vojsku tamo? Je li to prvi takav treći svjetski rat što ga je svijet vidio? U čemu je razlika u odnosu na Vijetnam, gdje je Amerika bila fizički uključena, a ondašnji Sovjetski Savez pomagao njezina neprijatelja oružjem, vrlo vjerojatno i instruktorima? Sličan se scenarij, samo u obrnutim ulogama, nedugo potom odvio i u Afganistanu. Unatoč tome što su se iz tih očito važnih im ratova nuklearne sile povukle podvijena repa, izgubivši i na desetke tisuća svojih vojnika, nitko nije pritisnuo gumb s natpisom ARMAGEDON. Pa zašto bi sad?

Hoće li povijest Milanovića upamtiti kao velikog Mađara ili malog Rusa?

No, ne treba ići tako daleko u prošlost kako bi se ušlo u trag trećem svjetskom ratu. Dovoljno je prisjetiti se ne tako davnih zbivanja u Siriji, gdje se Rusija iskrcala, a ni Amerika, podupirući suprotnu stranu, nije stajala daleko, doduše, uz tek poneki bum-bum, uglavnom tavoreći u obližnjim međunarodnim vodama. Ako je suditi prema mjerilima koje danas primjenjuje na Ameriku u Ukrajini, tada je u ratu sa Sirijom, time i sa saveznicom joj Rusijom, bila i Milanovićeva Hrvatska. Zorno tomu svjedoči vrijednost oružja, što ga je isporučila raznorodnim frakcijama protivnika Assadova režima. Štoviše, u tome je čak prednjačila među postkomunističkim državama, šakom i kapom se rješavajući zaliha vojne opreme, dosegavši čak četvrtinu ukupne vrijednosti trgovine oružjem s kriznim područjima na Bliskom istoku. Barem ako je vjerovati dosad nedemantiranim podacima iznesenima u istraživačkom tekstu: Slobodna Dalmacija – Milanovićeva Vlada potukla sve u izvozu oružja na Bliski istok i zaradila 302 milijuna eura. Isti taj Milanović sad lije krokodilske suze o nezadovoljavajućem stanju zaliha vojne opreme, samo kako bi između redaka, no vrlo providno, potkopao daljnje slanje vojne pomoći Ukrajini, jer, evo, ni za sebe jadni nemamo.

Dotle se Mađarska u gornjem tekstu i kontekstu, zanimljivo, uopće ne spominje. Dobro, bilo je to još doba kad se Viki i Zoki nisu tako lijepo slagali. Viki, naime, tada još nije bio Zokijevo društvo. Ogradio je svoj grunt bodljikavom žicom što je Zoki okarakterizirao s fuj i fašizmom, da bi mu u smiraj jednog susreta na europskoj razini, zatekavši Vikija na odlasku, posprdno salutirao aludirajući na autoritarnu narav njegove vlasti. Ipak, oko nečega su već i tada našli zajednički jezik, ni ne pisnuvši glede iznimno vrijedne zajedničke mađarske i hrvatske imovine – Ininih naftnih polja u Siriji – prepustivši ih stihiji. Danas, međutim, u cijelosti slijede istu doktrinu, samo je nejasno čiju. Izvorno Orbanovu, prema kojoj je najbolje ni u što se ne miješati? Ili ipak Milanovićevu? On, naime, kako onda u Siriji, tako i sada u Ukrajini, dosljedno potkopava vlasti s međunarodnim legitimitetom. Među dotičnim dvojcem sad vlada tolika idila da ju ne može poremetiti ni u maniri Srba izvedeno mađarsko svojatanje Antuna i Fausta Vrančića. Mada je teško reći što je tu bilo prije – kokoš ili jaje. Primjerice, srpsko nasilno izdvajanje Hrvata Bunjevaca i Šokaca iz hrvatskog narodnog bića provedeno je po uzoru na Mađare, koji su uz njih u istu rabotu svojedobno uključili i Hrvate Krašovane, tada u Ugarskoj, a sada u Rumunjskoj. Izgleda kako nikakvo povijesno iskustvo ne može spriječiti Milanovića u slijepom slijeđenju terceta VOD – Vučić, Orban, Dodik! Tko zna, možda će i Zokija povijest jednoga dana upamtiti kao velikog Mađara, jer, ako ništa, MOL-u se već isplatio? Ili, skupa s pajdašem Vikijem, ipak kao maloga Rusa?

 

Jesu li Sergej Lavrov i ruski mediji doista pošandrcali?

I, evo, čim se Vučić umori, a baš se jadan umorio kopajući po Srbiji to basnoslovno zlato, za koje uz njega zna još svega dvoje ljudi, junoša Milanović ga već hita odmijeniti. Taj, isto kopajući, doduše nos, nikako da se umori pa u tandemu s Orbanom stišče gas, dižući glas u korist zbornaje komande. Bit će da je iskopao neku Rusima suha zlata vrijednu rudu kad ga toliko hvale. Ma koliko se sâm iščuđavao što mu ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov odjednom sriče hvalospjeve, dok on samo ponavlja riječi ukrajinskog ministra obrane o posredničkom ratu Amerike i Rusije, a Ukrajinca nezahvalnik ni da spomene, barem ne po dobru? Je li taj prekaljeni diplomat od formata doista pošandrcao? Ili je tek neoprezno prokazao svoga čovjeka, koji mu, napose otkad se Vučić umorio, drži lavovski dio fronta u neprijateljskoj pozadini? Ili ga, premda se malome ne može odreći htijenje, nezadovoljan njegovim angažmanom, jednostavno želi difamirati?

Kao da nezajažljivom Rusu nije dovoljno što je još u doba premijerovanja kočio izgradnju LNG terminala na Krku, potom i žmirio na preusmjeravanje Agrokora na ruske izvore financiranja, da bi se, netom što je izabran za Predsjednika RH, poput usplahirena dječarca razveselio pozivu na moskovsku vojnu paradu povodom pobjede u Drugom svjetskom ratu, i jednako se tako divio svjetlom ruskom oružju nakon što je opet zagrmjelo, hvaleći rusku čizmu, koja kad jednom negdje stane, više se ne povlači, i još nabacivao blatom po korumpiranim ukrajinskim nacistima, mudrujući kako Ukrajince zapravo mrcvare oni koji im šalju oružje da se brane, a ne oni koji ih ubijaju… Skroz čudan svat taj Lavrov… Lako za njega, i vodeći ruski mediji su izgleda do daske prolupali, čim tako srdačno pozdravljaju Milanovićevu Nobela vrijednu miroljubivu opasku kako će dodatno naoružavanje Ukrajine samo bezveze produljiti rat, sugerirajući kako bi ga uskrata oružja napadnutome skratila? A čini se da ih nije previše naljutio ni uvjeravanjem kako Hrvatska ne će jurišati na Krim, premda ju nitko na to tjera, te ocjenom kako će Nijemci teško sad proći bolje nego prije 70 godina, premda ni oni ne pokazuju nikakvu namjeru nekud poći.

Na stranu što Lavrov i ruski mediji zbunjuju Milanovića, ali zbunjuju i medije u Hrvatskoj. Kako one srednje struje, tako i one koji sebe vide toliko domoljubnima da ostaje nejasno je li im domovina Hrvatska ili ipak majčica Rusija. Siroti nikako da prepoznaju što se tu zapravo zbiva. Spomenu možda tek da je HDZ rekao kako su ruski mediji rekli da je Milanović nešto rekao… pa sad ti znaj što je doista rekao. Istina, odvažniji đaci stidljivo pokazuju naznake shvaćanja da je Milanović postao novi pajac ruskih medija, premda je u tomu sve samo ne nov, budući da već mjesecima, ako ne i godinama stoji na izrazito bliskim im pozicijama. Učinio im se sumnjivim tek pošto je postao njihov superstar. Usporedno, pomalo kopni i divljenje njegovim retoričkim bravurama, štoviše, polako se osjeća i lagano distanciranje. No, u potrazi za tipkom kojom bi se zahuktali stroj resetirao još ne uviđaju kako se on već poodavno pokvario, do u besvijest verglajući poput neispravne gramofonske ploče.

 

Čijim je to pijunima Amerika trn u oku?

U jednome Milanović ipak ima pravo. Kad kaže „mi smo samo obični pijuni“, vrijedi mu vjerovati. Točno je – vi ste, Zorane Milanoviću i 54 saborske baćuške (što na ruskom znači – dragi prijatelji), doista obični pijuni. Pritom je odnos prema ratu u Ukrajini do kože ogolio i one među vama koji su se istakli u Domovinskom ratu, potvrđujući kako su im općeljudske vrijednosti tada bile na zadnjoj rupi svirala. Vodili su ih očito neki drugi motivi, ponad svega, mržnja prema neprijatelju, što, doduše, ne umanjuje njihove tadašnje zasluge ni djelo. No, mržnja, ne liječi li se, izjeda i srce i um. Tko ju nije uspio nadvladati, neka se ne čudi što se danas našao u istome košu s onima protiv kojih se, također primarno vođenima istim motivom, nekada borio. U tom se košu, s onu stranu uljudbe kojoj Hrvati s manjim prekidima, najizraženijima tijekom prošloga stoljeća, već tisuć’ ljeta pripadaju, danas skuplja nerazgradivi otpad, otpad koji se nažalost više nikako ne da reciklirati na dobro zajednice u čijem se okrilju na njezinu i svoju nesreću našao. Ha, a gdje će raskolnici nego među shizmatike?

Onako kako su si sami nacrtali svoga Isusa Krista, ni ne primijetivši kako taj njihov „krist“ ne samo da miriše na sumpor, nego ima i rogove, i to ne, poput Michelangelova Mojsija, uslijed greške u prijevodu biblijskog teksta, nego prije kao odraz teškog poremećaja u srcu i mozgu, jednako su tako potvorili i Tuđmana. Novoga Tuđmana našli su si u deliji Milanoviću, u svemu bitnome, napose kad je državnička mudrost i smisao za realnu politiku posrijedi, potpunom mu antipodu. Takvoga ga, koji, kako sâm kaza, prepoznaje slike iz pakla pa ga drugima i obećava, i zaslužuju. Kao što cirkuske pudlice zaslužuju klauna za predvodnika, tako i s karijesom u paketu idu i upaljeni desni.

Nasuprot tim običnim pijunima, kojima nekad nije smetalo što Hrvati izazivaju Srbe upravo onako kako danas u njihovim očima Ukrajinci, još više ih mrzeći, provociraju Ruse, ponosno stoji slobodna i samosvjesna Hrvatska, koja se nikad, ma koliko teško i izazovno bilo, ne prepušta fatalizmu. Ne bježi pod stol, nego se za stolom dosljedno bori za općeljudske vrijednosti sukladne vrjednotama Domovinskog rata. Jedino takva, vjerodostojna Hrvatska, kao istaknuta saveznica najveće svjetske sile, može biti jaka. Čak toliko jaka da napokon može činiti i ono što dosad nije. Pa i da se počinitelji najgroznijih zločina tijekom Domovinskog rata, poput petrinjskog mesara Jugoslava, više ne osjećaju sigurnima ni u Americi, gdje su nerijetki pronašli utočište.

Možda je i zato, a ne samo zbog bitnog poboljšanja položaja Hrvata u BiH i otimanja Kosova Srbiji, Milanoviću i milanovićevcima Amerika toliki trn u oku? Njima je, naime, prije svega na pameti proganjati one Srbe koji su ostali živjeti u Hrvatskoj. Iako su neki među njima počinili ili odobravali nedjela obuhvaćena velikodušno i mudro im udijeljenim državnim oprostom, milanovićevci i time, a ne samo bjesomučnim protivljenjem euroatlantskoj perspektivi Hrvatske, zapravo pljuju na Tuđmanovu baštinu.

Na stranu puste emocije, da ti preostali Srbi baš i nisu neki ekstra ekstremisti, potvrđuje i to što im u 25 godina nije uspjelo proizvesti terorista koji bi puškarao po policajcima ispred vladine zgrade. Tu su štafetu preuzeli neki drugi. Njima na obraz ili na ono što je od njega ostalo. A ostalo im ga je taman toliko da im karakterizacija odkatoličenih potomaka „pokatoličenih Srba“ danas pristaje bolje neko ikada. Posve je logično što im takvima, u svemu bitnome sraslima uz maticu Srbiju i njezinu maticu Rusiju, smetaju samo oni Srbi koji u Saboru dižu ruku za osnaživanje Hrvatske čvršćim prianjanjem uz europsku jezgru. U vječnoj potrazi za izdajnicima jedino nikako da se sjete svrnuti pogled u zrcalo.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?