Pratite nas

Kolumne

Zoran Čapalija – Čaplja: E moj dragi Matoše

Objavljeno

na

2017 – „Pro Croatia parati“

Nakon što smo prvi puta u povijesti u vlastitoj krvi sami stvorili toliko željenu Hrvatsku, samo nekoliko godina poslije predali smo svoj suverenitet u ruke tuđincima iz Europe.

Koliko nas oni vole bilo je vidljivo za vrijeme obrambenog Domovinskog rata kad je agresor vršio genocid nad našim narodom a ta „humana“ Europa nije učinila ništa kako bi u ključnim trenutcima zaustavila podivljale sotonske horde agresora. Sjetimo se Vukovara, Škabrnje, Četekovaca, Tovarnika, Iloka, Šarengrada, Nadina i mnogih drugih mjesta u kojima su počinili nezapamćene zločine nad ženama, djecom i starcima.

Danas nam ta Europa dijeli lekcije o poštivanju zakona i međunarodnih dogovora, a sami krše odluke vlastitih tijela i komisija. Unatoč odluci Badinterove komisije o granicama nakon razdruživanja Jugoslavije te potpisima od strane Hrvatske i Slovenije o priznavanju ove odluke ta ista Europa odjednom staje na stranu Slovenije i njezinih teritorijalnih pretenzija.

Još je sramotnije to što su od strane Hrvatske uz materijalne dokaze upoznati s malverzacijama Slovenije i Arbitražnog Suda te odlukom Hrvatske o izlasku iz arbitražnog procesa no i dalje nastavljaju ovu arbitražnu pravnu farsu. Premda to ne smiju miješaju se u bilateralne odnose između Hrvatske i Slovenije.

Racan_Drnovsek

Posljedice su to djelovanja politički nepismenih kumrovečkih kadrova koji ne znaju kako može doći do promjene naših granica. Ništa pametniji sabornici ne kažnjavaju malog Ivicu zbog potpisivanja sporazuma Račan – Drnovšek kojim Ivica daruje tlo „prijateljskoj“ Sloveniji. To veliko prijateljstvo Slovenci su dokazali putem otimanja štednih uloga Hrvata u Ljubljanskoj banci, okupacijom Svete Gere i stalnim provokacijama u Savudrijskoj vali te čitavim nizom blokada na putu ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Sve to radili su kako bi činili pritisak na Hrvatsku pokušavajući tako ostvariti svoje pretenzije na hrvatski teritorij. Pristanak na arbitražni postupak pred Arbitražnim sudom još je veća politička nepismenost i ne znanje kako gospođe Jadranke Kosor tako nažalost i hrvatskih sabornika.

Potpisom odluke Badinterove komisije o granicama nakon razdruživanja Jugoslavije sve je jasno i nema potrebe za bilo kakvom arbitražom. Ustavom Republike Hrvatske potpuno jasno je izrečeno tko je zadužen za čuvanje hrvatskog teritorijalnog integriteta. Svaka ozbiljna država postupila bi u ovakvoj situaciji u skladu sa svojim temeljnim aktom, no hrvatska ni danas to ne čini kada se na njezin teritorij postavljaju žičane ograde.

Bay-of-Pira

Migracija i imigranata više nema, a Slovenci podižu žice i to na našem teritoriju. Ta žica nije ništa drugo no provokacija prema Hrvatskoj. Vlada je bila dužna odmah putem Ministarstva vanjskih poslova uputiti Sloveniji protestnu notu i dati joj rok za uklanjanje žice s hrvatskog teritorija. U koliko to ne učine u danom roku Ministarstvo unutarnjih poslova trebalo je jednostavno bagerima srušiti žicu i gurnuti ju na njihov teritorij. U slučaju da ne možete to riješiti ili se bojite ovlastite nas hrvatske branitelje i gospodina generala Ljubu Česića Rojsa koji će to izvršiti s posebnim zadovoljstvom.

Od smrti Antuna Gustava Matoša prođoše 103 godine, a on istinski domoljub još ne nađe pravo mjesto u našoj književnosti. Istina koju je izrekao o stanju u Hrvatskoj (pjesma „1909“ itd.) smetala je režimu no i danas ne odgovara sljedbenicima velikosrpske ideje i Jugoslavenstva. Kako u Matoševo vrijeme tako i danas tuđin uz pomoć domaćih izdajica upravlja s nama štiteći svoje interese. Da bi to mogli žele ubiti i zadnji atom hrvatskog nacionalnog identiteta i uvjeriti svijet u navodnu fašizaciju Hrvatske.

To sustavno čine preko nekoliko dobro poznatih udbaških obrazaca, a to su napad na kardinala Stepinca, lažima o Jasenovcu, preko ploče HOS-a u Jasenovcu i pozdrava HOS-a u domovinskom ratu „Za dom spremni“. Samo budala ne može shvatiti kako je to posljednja crta obrane hrvatskog nacionalnog identiteta.

Stepinac kao i katolička crkva stali su uz vlastiti narod i kao i kroz druga vremena bili garant očuvanja hrvatskog nacionalnog identiteta. Pozdrav „Za dom spremni“ bojovnici HOS-a nisu koristili za veličanje NDH režima već pri obrani Hrvatske od komunističko-fašističkog agresora. S tim pozdravom zajedno s drugim pripadnicima HV-e izvojevali su pobjedu i obranili Hrvatsku.

Svastika nije nacrtana samo na Poljudu. Prošećite Gornjim Gradom i vidjet će te ih nekoliko pomno nacrtanih na vrlo vidljivim pozicijama i to s potpuno istim ciljem. Tamo stoje već duže vrijeme, a gradske službe nikako da ih obrišu. Treba li ih prema planu onih koji su ih nacrtali vidjeti i snimiti što veći broj stranih turista. Oni bijednici koji su ih nacrtali ne znaju kako Hrvati nikada nisu crtali svastike pa to ne rade ni danas. Dakle potpuno je jasno tko i zašto ih crta.

E moj dragi Antune vidiš li kako se puno toga nije promijenilo. Jednom ti reče kako je sramota da Karađorđevići govore ljepšim i boljim hrvatskim jezikom od naših sabornika. I danas tamo ima onih koji štaču kao da smo štakavci a ne štokavci. Radi tvog velikog domoljublja ne daju ti pravo mjesto koje zaslužuješ. Nas koji svoju Domovinu volimo poput tebe i štitimo njene interese nazivaju raznim pogrdnim imenima kao na primjer nacionalistima, fašistima, klero-fašistima i tko sve zna još kako. Da si danas s nama vjerojatno bi te razapeli poput Krista.

Danas kad samo sjediš na svom omiljenom mjestu i šutiš, ja, koji sam samo blijeda sjena tvoje riječi odlučio sam stihom progovoriti svome narodu i reći mu istinu kao što si i Ti to činio. Ti samo i dalje mirno sjedi i ne boj se. Mi dragovoljci Domovinskog rata istinski smo domoljubi i nećemo im dopustiti daljnje gaženje hrvatskih nacionalnih interesa. „Pro Croatia parati“.

2017.

Oj uzore vječnih snova,
što li tebe danas snađe,
usud ili patnja nova,
spokoj Hrvat još ne nađe.

Sve Hrvata manje ima,
da te ljubi i zaštiti,
nestajemo poput dima,
hoće l’ sutra ikog biti.

Pritisnu te mrena siva,
veneš li mi ti nacijo,
pa ti sjaj sve bljeđi biva,
nestaješ li Croatio?

Kao i stoljeća prije,
tuđinu se Hrvat klanja,
sve mu tiše srce bije,
još slobodu svoju sanja.

Što još čekaš mili rode,
dok ti bratac teško pati,
probudi se zdušno klikni:
“PRO CROATIA PARATI.”

Zoran Čapalija – Čaplja

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari