Pratite nas

Kolumne

Zoran Čapalija – Čaplja: E moj dragi Matoše

Objavljeno

na

2017 – „Pro Croatia parati“

Nakon što smo prvi puta u povijesti u vlastitoj krvi sami stvorili toliko željenu Hrvatsku, samo nekoliko godina poslije predali smo svoj suverenitet u ruke tuđincima iz Europe.

Koliko nas oni vole bilo je vidljivo za vrijeme obrambenog Domovinskog rata kad je agresor vršio genocid nad našim narodom a ta „humana“ Europa nije učinila ništa kako bi u ključnim trenutcima zaustavila podivljale sotonske horde agresora. Sjetimo se Vukovara, Škabrnje, Četekovaca, Tovarnika, Iloka, Šarengrada, Nadina i mnogih drugih mjesta u kojima su počinili nezapamćene zločine nad ženama, djecom i starcima.

Danas nam ta Europa dijeli lekcije o poštivanju zakona i međunarodnih dogovora, a sami krše odluke vlastitih tijela i komisija. Unatoč odluci Badinterove komisije o granicama nakon razdruživanja Jugoslavije te potpisima od strane Hrvatske i Slovenije o priznavanju ove odluke ta ista Europa odjednom staje na stranu Slovenije i njezinih teritorijalnih pretenzija.

Još je sramotnije to što su od strane Hrvatske uz materijalne dokaze upoznati s malverzacijama Slovenije i Arbitražnog Suda te odlukom Hrvatske o izlasku iz arbitražnog procesa no i dalje nastavljaju ovu arbitražnu pravnu farsu. Premda to ne smiju miješaju se u bilateralne odnose između Hrvatske i Slovenije.

Racan_Drnovsek

Posljedice su to djelovanja politički nepismenih kumrovečkih kadrova koji ne znaju kako može doći do promjene naših granica. Ništa pametniji sabornici ne kažnjavaju malog Ivicu zbog potpisivanja sporazuma Račan – Drnovšek kojim Ivica daruje tlo „prijateljskoj“ Sloveniji. To veliko prijateljstvo Slovenci su dokazali putem otimanja štednih uloga Hrvata u Ljubljanskoj banci, okupacijom Svete Gere i stalnim provokacijama u Savudrijskoj vali te čitavim nizom blokada na putu ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Sve to radili su kako bi činili pritisak na Hrvatsku pokušavajući tako ostvariti svoje pretenzije na hrvatski teritorij. Pristanak na arbitražni postupak pred Arbitražnim sudom još je veća politička nepismenost i ne znanje kako gospođe Jadranke Kosor tako nažalost i hrvatskih sabornika.

Potpisom odluke Badinterove komisije o granicama nakon razdruživanja Jugoslavije sve je jasno i nema potrebe za bilo kakvom arbitražom. Ustavom Republike Hrvatske potpuno jasno je izrečeno tko je zadužen za čuvanje hrvatskog teritorijalnog integriteta. Svaka ozbiljna država postupila bi u ovakvoj situaciji u skladu sa svojim temeljnim aktom, no hrvatska ni danas to ne čini kada se na njezin teritorij postavljaju žičane ograde.

Bay-of-Pira

Migracija i imigranata više nema, a Slovenci podižu žice i to na našem teritoriju. Ta žica nije ništa drugo no provokacija prema Hrvatskoj. Vlada je bila dužna odmah putem Ministarstva vanjskih poslova uputiti Sloveniji protestnu notu i dati joj rok za uklanjanje žice s hrvatskog teritorija. U koliko to ne učine u danom roku Ministarstvo unutarnjih poslova trebalo je jednostavno bagerima srušiti žicu i gurnuti ju na njihov teritorij. U slučaju da ne možete to riješiti ili se bojite ovlastite nas hrvatske branitelje i gospodina generala Ljubu Česića Rojsa koji će to izvršiti s posebnim zadovoljstvom.

Od smrti Antuna Gustava Matoša prođoše 103 godine, a on istinski domoljub još ne nađe pravo mjesto u našoj književnosti. Istina koju je izrekao o stanju u Hrvatskoj (pjesma „1909“ itd.) smetala je režimu no i danas ne odgovara sljedbenicima velikosrpske ideje i Jugoslavenstva. Kako u Matoševo vrijeme tako i danas tuđin uz pomoć domaćih izdajica upravlja s nama štiteći svoje interese. Da bi to mogli žele ubiti i zadnji atom hrvatskog nacionalnog identiteta i uvjeriti svijet u navodnu fašizaciju Hrvatske.

To sustavno čine preko nekoliko dobro poznatih udbaških obrazaca, a to su napad na kardinala Stepinca, lažima o Jasenovcu, preko ploče HOS-a u Jasenovcu i pozdrava HOS-a u domovinskom ratu „Za dom spremni“. Samo budala ne može shvatiti kako je to posljednja crta obrane hrvatskog nacionalnog identiteta.

Stepinac kao i katolička crkva stali su uz vlastiti narod i kao i kroz druga vremena bili garant očuvanja hrvatskog nacionalnog identiteta. Pozdrav „Za dom spremni“ bojovnici HOS-a nisu koristili za veličanje NDH režima već pri obrani Hrvatske od komunističko-fašističkog agresora. S tim pozdravom zajedno s drugim pripadnicima HV-e izvojevali su pobjedu i obranili Hrvatsku.

Svastika nije nacrtana samo na Poljudu. Prošećite Gornjim Gradom i vidjet će te ih nekoliko pomno nacrtanih na vrlo vidljivim pozicijama i to s potpuno istim ciljem. Tamo stoje već duže vrijeme, a gradske službe nikako da ih obrišu. Treba li ih prema planu onih koji su ih nacrtali vidjeti i snimiti što veći broj stranih turista. Oni bijednici koji su ih nacrtali ne znaju kako Hrvati nikada nisu crtali svastike pa to ne rade ni danas. Dakle potpuno je jasno tko i zašto ih crta.

E moj dragi Antune vidiš li kako se puno toga nije promijenilo. Jednom ti reče kako je sramota da Karađorđevići govore ljepšim i boljim hrvatskim jezikom od naših sabornika. I danas tamo ima onih koji štaču kao da smo štakavci a ne štokavci. Radi tvog velikog domoljublja ne daju ti pravo mjesto koje zaslužuješ. Nas koji svoju Domovinu volimo poput tebe i štitimo njene interese nazivaju raznim pogrdnim imenima kao na primjer nacionalistima, fašistima, klero-fašistima i tko sve zna još kako. Da si danas s nama vjerojatno bi te razapeli poput Krista.

Danas kad samo sjediš na svom omiljenom mjestu i šutiš, ja, koji sam samo blijeda sjena tvoje riječi odlučio sam stihom progovoriti svome narodu i reći mu istinu kao što si i Ti to činio. Ti samo i dalje mirno sjedi i ne boj se. Mi dragovoljci Domovinskog rata istinski smo domoljubi i nećemo im dopustiti daljnje gaženje hrvatskih nacionalnih interesa. „Pro Croatia parati“.

2017.

Oj uzore vječnih snova,
što li tebe danas snađe,
usud ili patnja nova,
spokoj Hrvat još ne nađe.

Sve Hrvata manje ima,
da te ljubi i zaštiti,
nestajemo poput dima,
hoće l’ sutra ikog biti.

Pritisnu te mrena siva,
veneš li mi ti nacijo,
pa ti sjaj sve bljeđi biva,
nestaješ li Croatio?

Kao i stoljeća prije,
tuđinu se Hrvat klanja,
sve mu tiše srce bije,
još slobodu svoju sanja.

Što još čekaš mili rode,
dok ti bratac teško pati,
probudi se zdušno klikni:
“PRO CROATIA PARATI.”

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

Objavljeno

na

Objavio

Više je razloga zbog kojih sam posljednjih godina izbjegavala pisati ili javno govoriti o hrvatskom strukturnom i sustavnom odbijanju da se suoči s totalitarnom prirodom komunističkog režima i njegovim zločinima. Ali ovih se dana dogodio razlog da učinim iznimku. U cintoriju crkve u Gračanima, u sjevernom dijelu Zagreba dovršena je spomen-grobnica žrtvama komunističkih vlasti. A to je ipak dijelom bila moja priča.

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim. Zato što se ondje jasno vidi kako su „likvidacije neprijatelja naroda“ bile pomno planirane, pažljivo organizirane i sustavno provođene.

Gračanski zdravstveni inspektor Miroslav Haramija, koji je bio zadužen za organizaciju i nadgledanje pokopa žrtava zabilježio je 20 lokacija masovnih grobnica sa 783 likvidirane žrtve i sačuvao svoje bilješke s označenim mjestima grobnica, zakopavši papire u vrtu. Još 1990. je iskopao i objavio svoje zapise. Nije dočekao da bilo koju od njih otkopaju. No svoja je saznanja prenio na svog zeta Josipa Sečena. A lokalna je zajednica počela komemorirati žrtve.

Gračani su postali moj dosje kada sam nakratko radila u uredu za istraživanje grobnica žrtava komunizma. Osnovan je u predizbornoj 2012. godini, političkim konsenzusom HDZ-a i SDP-a, da bi ga odmah nakon dolaska na vlast Milanovićeva kukuriku koalicija odlučila ugasiti. A mi smo odlučili ne nestati bez bitke.

No nije bilo lako naći saveznika na glasnoj HDZ-ovoj desnici. Jedinog tihog, ali efikasnog i pouzdanog saveznika u političkom spektru našli smo u zastupniku Davoru Ivi Stieru. Uskoro je stigla pismena potpora opstanku Ureda kao politički neovisne ustanove u vidu pisma tadašnjeg šefa kluba zastupnika pučana u Europskom parlamentu Josepha Daula premijeru Zoranu Milanoviću. Gašenje Ureda time nije zaustavljeno, ali dobili smo još koji mjesec. Da iskopamo nešto, u uvjetima snažne difamacijske kampanje i potpune sustavne opstrukcije.

Pokušali smo na velikogoričkom području. I nismo našli ništa. Policijske istrage izmanipulirane iznutra, navodile su na krivi trag i pogrešne lokacije. Ali smo naučili da veliki „mag“ za pronalaženje masovnih grobnica i iskusni operativac Udbe Ivan Grujić ima posebne strojeve – specijalnu sondu i georadar. I da je sve to samo gluma, dok ne nađete kost.
Najsličnije njegovoj specijalnoj sondi bilo je svrdlo za sadnju vinove loze.

Kupili smo taj stroj. Gračani su bili naša lokacija za biti ili ne biti. Promašimo li, znali smo da će nas saborska većina ugasiti prije ljetne stanke, kao nesposobne likove koji traže nepostojeće masovne grobnice. I krenuli smo sa svojim strojem u sondiranje, prema nacrtima M. Haramije. Moji kolege, ravnatelj Tomislav Anić i Miro Landeka svrdlali su u zapuštenom privatnom voćnjaku (zbog grobnice namjerno zapuštenom) usred Gračana, meni je stroj bio fizički prezahtjevan. Nešto je kvrcnulo i na stroju se pojavio zub. Savršeno zdravi, bijeli zub. Na drugoj lokaciji, na Medvednici, stroj je izbacio dio kosti.

Nalaze smo najprije pokazali predsjedniku Upravnog vijeća Ureda Andriji Hebrangu. „Što je to?, Otkud vam ?“- pitao je sve crveniji Hebrang. A kad smo mu rekli da smo kupili i stroj koji stopostotno detektira masovne grobnice, naš predsjednik Upravnog vijeća je pao u polukomu:“ Georadar ste kupili? Koliko to košta? Znate li vi za javnu nabavu. Uništit će nas.“ Naš stroj je koštao oko 150 kuna. Zahvaljujući njemu mogli smo mirno zatražiti od Grujića ekshumaciju grobnica Krivićev brijeg i Obernjak u Gračanima. I tako je počelo, sustavu unatoč.

Dobili smo vrijeme za sljedeći cilj: pronaći mjesto za dostojan ukop, mjesto memorije. Pronašli smo ga u cintoriju crkve u Gračanima. Lokalna zajednica, župnik, Ured nadbiskupijskog duhovnog stola, svi čija je suglasnost bila potrebna, bili su više nego spremni na suradnju, sretni što mogu sudjelovati. I do jeseni su ishođene sve dozvole. Ali je i zakon o ukidanju Ureda ponovo pušten u saborsku proceduru.

Pokušali smo prije izvjesnog kraja još nešto – urediti zajedničku memorijalnu grobnicu, ali i označiti mjesta onih skrivenih masovnih grobnica. Da budu mjesta sjećanja i spoznaje. Akademik Branko Kincl, član našeg Upravnog vijeća iznimno se angažirao da stignemo rok do Božića 2013. Tadašnji njemački predsjednik Joachim Gauck za posjeta tadašnjem hrvatskom predsjedniku Josipoviću 7. prosinca 2013. je na Pantovčaku izričito podržao istraživanje zločina komunizma. Dopisnik FAZ-a je pisao kako Milanovićeva Vlada želi ugasiti Ured. Stier je opet odradio svoju dionicu. Ali i Milanović je odradio svoju. Istoga dana saborska većina je ukinula Ured.

U tom trenutku trebalo nam je još koja tri mjeseca da u Gračanima napravimo ogledni primjer odnosa prema žrtvama komunističkih likvidacija za slične slučajeve u Hrvatskoj, na platformi rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta.

Bilo mi je drago kada mi je gospodin Sečen javio da je šest i pol godina poslije ipak napravljena grobnica u cintoriju crkve. Ali to je njihova, lokalna i ljudska pobjeda nad sustavom. I još jedan pokazatelj da nasljeđe komunizma nije za nama, već je tu – s nama, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Fra Mario Knezović: Dokle? Dokle taj medijski teror i izluđivanje istine trebamo trpjeti?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Biste li za milijun dolara postali Amerikanci?

Objavljeno

na

Objavio

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom.

U ove sparne ljetne dane, kada se sve topi i gori, kao dobrodošlo osvježenje dođe priča o ledom okovanom Grenlandu. Grenland je uglavnom poznat kao velika bijela mrlja na karti svijeta, ucrtana na samom sjeveru Atlantskog oceana. Kada se pogleda na tu kartu, odmah se vidi kako je jako udaljen od Amerike i predstavlja prirodni produžetak danskog teritorija.

Grenland je arktički otok pod vlašću danske krune, nekada kao kolonija, a danas autonomna oblast u okviru Kraljevine Danske. Na njemu živi oko 56 tisuća stanovnika, mahom starosjedelaca Inuita, koji nastanjuju prostor koji zauzima površinu otprilike 38 teritorija Hrvatske.

Inuitima je draga danska kruna, ali ih muče i hamletovske dvojbe i vjerojatno se pitaju ima li što trulo u državi Danskoj? Htjeli bi biti neovisni, ali je problem tko bi to sve platio. Njihov bruto domaći proizvod je nešto preko 2 milijarde dolara.

Tekuće troškove im trenutno pokriva Danska, koja izdvaja 700 milijuna dolara godišnje, što je preko polovice njihovog proračuna. Sam Grenland, osim nešto ribarenja, u biti nema ekonomiju. Izvan glavnog grada Nuuka nema puteva i infrastrukture, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ono, pak, čega bi na Grenlandu moglo biti su minerali i rijetki metali, a procjene govore i o mogućim nalazištima nafte i plina. Trenutno je nemoguće dati bližu procjenu punog potencijala tog otoka jer se samo mali dio njegovog rudnog bogatstva eksploatira.

Grenland je zanimljiv i kao potencijalno novo čvorište morskih puteva, koji bi s topljenjem arktičkog leda u budućnosti mogli postati novi Suez ili Panamski kanal.

Uzimajući sve u obzir, financijski stručnjaci s Wall Streeta iznijeli su kalkulaciju kako bi najviša procjena Grenlanda mogla dostići cifru od 500 milijardi dolara, što je veličina godišnjeg američkog vojnog proračuna. To su sve razlozi zbog kojih Grenland sve više postaje interesantan susjednim zemljama, od Norveške, Kanade, Rusije i SAD, pa sve do Kine.

I tako, od kocke leda u čašici svijetskih zbivanja do potencijalnog El Dorada modernih tehnologija i novog pomorskog sjecišta, između fantazije i zbilje, Grenland sve više pobuđuje pažnju. A ovih je dana taj arktički otok doveo čitav planet do usijanja nakon što je u medije procurila vijest o tome kako je američki predsjednik Trump sa svojim savjetnicima razmatrao mogućnost kupovine Grenlanda od Danske.

Na tu je vijest promptno reagirala nova danska premijerka, Mette Frederiksen, koja je odbila uopće razmatriti takvu ponudu, pritom ju nazvavši “apsurdnom”. Takvu njezinu reakciju Trump je ocijenio neprimjerenom od strane dužnosnika države s kojom SAD imaju saveznički i prijateljski odnos. Zbog toga je odgodio svoj najavljeni službeni posjet Danskoj, do koga je trebalo doći početkom rujna, za “doglednu budućnost”.

Kako je to često slučaj u Trumpovom pristupu problemima, i ovo diplomatsko zatezanje odnosa s Danskom oko Grenlanda moglo bi biti u funkciji ostvarenja nekog drugog cilja. Grenland je priča otvorena za budućnost, ali postoje ciljevi koje treba ostvariti u ovom trenutku. A koje trenutno ciljeve ima Amerika vezano za Dansku?

U tom svjetlu, moglo bi biti zanimljivo podsjetiti se stupanja na dužnost aktualne američke veleposlanice u Kopenhagenu, koja je tom prilikom pred Kongresom saslušana zajedno s Robertom Kohorstom. Objašnjavajući ciljeve i zadatke koje je dobila, na tom je saslušanju posebna pažnja bila posvećena blokadi izgradnje Sjevernog toka 2.

Kako Danska još uvijek nije dala dozvolu za izgradnju tog projekta, nekako se čini da će, nakon odbijanja razgovora oko prodaje Grenlanda, sada teško biti u poziciji ići u direktan sukob sa SAD, i odbiti suradnju i oko blokade ovog projekta.

A što bi se moglo dogoditi kada se jednom otopi diplomatski led s Grenlanda, pa Danci ipak odluče saslušati američku ponudu? Ako pođemo od njegove procijenjene vrijednosti na 500 milijardi dolara, to je vrijednost četiri danska godišnja proračuna.

Već samom prodajom bi Danci mogli relaksirati svoj proračun, a prodajom bi mogli i jako dobro zaraditi, pa bi dobijeni novac mogli, poput Norvežana, recimo, uložiti u mirovinski fond, tako da buduće generacije nemaju za čim žaliti. Sami Grenlanđani su sada, također, protiv prodaje. Oni su ponosni i suvereni, ali imaju problem što ne mogu opstati bez pomoći drugih. Danas Danci, sutra, možda, Amerikanci?

Tako dolazimo do pitanja što ako bi se u cijenu prodaje Grenlanda ukalkulirala i isplata od, recimo, milijun dolara svakom od 56 tisuća građana Grenlanda – bi li to promijenilo njihov stav?

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom. Što, dakle, ako bi pitanje za milijun dolara Grenlanđanima glasilo – biste li postali Amerikanci?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari