Pratite nas

Kolumne

Zoran Čapalija – Čaplja: MEDIJI I SENZACIONALISTIČKI PRIMITIVIZAM?

Objavljeno

na

Vrlo se često čuju različita mišljenja o hrvatskom novinarstvu, televizijama i tiskovinama. Ocjene variraju od onih najnižih do najviših što nažalost ovisi o političkoj pripadnosti čitatelja odnosno gledatelja.

Gledajući mainstream medije vrlo lako će te zaključiti kako generalno pripadaju jednoj političkoj opciji i to lijeve provenijencije. Stavite tu činjenicu u odnos s rezultatima parlamentarnih izbora i bit će vam potpuno jasno kako takvi mediji ne mogu i ne zadovoljavaju političke interese širokih masa. Uređivačka politika u tim medijima potpuno je podređena političkim ciljevima pa tako donosi cenzurirane vijesti, a da ne govorimo o tome kakvi su komentari političkih događanja.

A kako to da je većina medija u rukama ljevice?

Vrlo jednostavno. Za vremena totalitarnog jugo-komunističkog režima sve tiskovine i televizija bile su pod upravljanjem režima kako bi mogli ciljano formirati javno mišljenje i lakše držati građanstvo pod čizmom sustava. Kroz 60 godina svojom bolesnom paradigmom indoktrinirali su mase, a ono što nisu uspijevali putem medija rješavalo se ucjenom, pendrekom i uzama.

Sredinom 80-tih godina shvatili su kako zbog promjena na globalnoj društvenoj razini ni njihov politički sustav nema budućnosti pa su tako iza trenutnih kulisa političkih zbivanja napravili planove kako bi društveno-političke promjene dočekali spremno.

Osnovno pitanje im je bilo kako i dalje iz pozadine upravljati sustavom i spasiti se od kaznenog progona i lustracije za sve ono što su počinili tijekom II svjetskog rata, u poraću te sve do političkih promjena. Za to su postojale samo dvije mogućnosti. Kao prvo morali su u sve strukture društva ubaciti što više svojih istomišljenika, agenata i onih neopredijeljenih.

Svjesni kako neće moći u zakonodavnim strukturama prigrabiti puno mjesta težište infiltracije prebacili su na izvršnu i sudbenu vlast te u medije. Dobro znajući kako je za političku borbu presudna debljina novčanika hrpe novca prebacili su u strane banke. Upravo tim novcem UDB-e i KOS-a danas se vodi sustavna bitka za povratak u tamnicu naroda zvanu Jugoslavija. Kad imaš novac kupiš sve medije i širiš svoju propagandu.

Koliko je to stravično možete saznati ako odete u područja slabijeg političkog intenziteta, recimo na komunikacijski lošije povezane sredine u kojima je život gotovo stao. Zapodjenite razgovor o nekom političkom pitanju i sve će vam biti jasno. Najveći broj tog pučanstva, naročito onih preko 40 godina, će vam tvrditi kao je baš onako kako to prikazuju mainstream mediji je to su „naši hrvatski mediji“.

Borba za svakog čitatelja i gledatelja

Borba za svakog čitatelja i gledatelja kako bi se podignuo tiraž poprimila je neslućene razmjere i koristi se profesionalno i moralno nedopustivim sredstvima . Od trivijalnih prave se senzacionalne vijesti čija je ispraznost smiješna i predškolskom uzrastu. Vađenjem dijela rečenica ili riječi iz konteksta mijenja se izrečeno, a popratni komentar dodatno podupire nakaradnu poluistinu ili pak neistinu. Stalnim ponavljanjem poluistina i neistina teži se stvaranju vlastite odnosno ideološke istine pomoću koje se puku svakodnevno ispire mozak.

Svjedoci smo stravičnog, gotovo apokaliptičnog požara kraj Splita. Predsjednica je u to vrijeme bila u posjetu Austriji i sasvim sigurno u tim trenucima nije baratala svim relevantnim činjenicama. Izrekavši kao je njezino mišljenje da je vojska trebala biti prije uključena u gašenje gospođa predsjednica svojom izjavom nije okrivila bilo koga za bilo kakav propust.

Jasno i glasno je rekla da je to njezino mišljenje. Na televiziji N1, Novoj TV komentirano je kako ona okrivljava ministra obrane za kasno uključenje u akciju gašenja. Čuvši takve komentare ministar obrane je stavio svoj mandat na raspolaganje i gotovo podnio ostavku.

Pri izjavi predsjednika vlade o tome kako je požar interesantan jer je došao do samog Splita i time je atraktivan, koji sasvim sigurno nije na požar gledao očima Nerona, već je želio reći kako je to važna, a time interesantna ili atraktivna vijest ili tema za sva sredstva informiranja. Svi oni s dobrim namjerama potpuno su jasno razumjeli izjave predsjednice i predsjednika vlade. To dakako nisu prvi nepristojni i moralno upitni napadi ovih i nekih drugih televizija na predsjednika vlade i predsjednicu. I vi se sigurno sjećate nekih od tih napada no moj cilj nije biti ničiji odvjetnik pa tako ni njihov.

Je li to samo borba za svakog čitatelja i gledatelja ili to ima neki latentni cilj?

Ne, to nije samo borba za svakog čitatelja i gledatelja. Senzacionalistički pristup i fabriciranje neistina u ovako složenoj situaciji uzrokovao je dezinformiranje službi, političara i javnosti pa je tako moglo imati i neželjenih posljedica. Upornim ponavljanje takvih dezinformacija u nekoliko izvanrednih vijesti, a bez bitnih podataka o promjenama na požarištu očito je trebao poslužiti nekom cilju. Je li možda trebalo isprovocirati krizu vlade?

Vrlo je znakovito kako su pri gašenju ovog strašnog požara novinari na terenu nakon nekoliko intervjua osoba iz zapovjednog lanca i dva ministra naknadno intervjuirali sve i svakoga pa su tako i malu djecu ispitivali o stanju na požarištu. Još je sramotnije i znakovitije što su ponavljani intervjui s osobama koje su izgovarale prostote i defetistički krivili sve i svakoga za požar i način gašenja. Gotovo niti jedan razgovor s osobama koje bi hvalile i bodrile gasitelje. To je uistinu sramotno.

Bila je to nadljudska borba s vatrenom stihijom i vremenskim uvjetima koja je zaustavljena sinergijom svih gasitelja. Možda je bilo problema u zapovjednom lancu no to nije čudno jer se prvi put djelovalo u uistinu paklenskim uvjetima sa izuzetno velikim ljudskim resursima i sredstvima. Bez opsežne analize cjelokupnog događanja od strane stručnih službi nije moguće znati što je bilo dobro, a što je bilo pogrešno. Osuđivati bilo koga prije rezultata analiza mogu samo čisti primitivci ili osobe s posebnim ciljevima. Gospodo novinari okanite se takvog posla.

Kako formirati javno mišljenje

Pomnim odabirom osoba koje će se intervjuirati u nekoj emisiji svakodnevno se utječe se na javno mišljenje. Pri odabiru sugovornika teži se uvijek odabiru osobe koje će potvrditi ideološke hipoteze onih koji upravljaju medijima. Pozivaju istomišljenici ubačeni na više društvene položaje od kojih su im najdraži oni koji imaju „akademski“ status. Tako se u većini mainstram medija permanentno pozivaju na intervjue takozvani demokrati, Jugo fili, ljevičari te krajnje ekstremni ljevičari.

Vrlo interesantno je to kako gotovo svi dolaze s Filozofskog fakulteta i Fakulteta političkih znanosti. Ne možete a ne primijetiti da su te osobe u novinama i na televiziji više nego u svojim domovima. To su gospoda: Puhovski, Klasić, Jakovina, Markovina, Pusić, Kapović, Barišić i njima slični. Za njih su svi istinski domoljubi ustaše, fašisti, klero-fašisti, a najsvjetliji lik hrvatske povijesti je drug Tito. Mišljenje svijeta koji Tita svrstava među 10 najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva njih apsolutno ne zanima. To ih nisu učili na njihovim fakultetima pa to ne može biti istina. Uče li i oni svoje studente isto što su i njih učili.

Kada se pozovu takozvani desničari onda ih se provocira, vrijeđa ili im novinari ne dopuštaju iznošenje mišljenja stalnim prekidanjem ili pak neotesanim upadanjem u govor
Nekvalificirane osobe bez relevantnih činjenica donose sudove

Kad novinari izvještavaju o događanjima o kojima nisu stručno educirani i dovoljno informirani te donose zaključke na nedovoljno točno utvrđenom činjeničnom stanju odmah možete biti sigurni u to kako su ti zaključci već ranije koncipirani od strane urednika a prema naputcima vlasnika medija. Takvi zaključci imaju jasne ciljeve – „Divide et impera“. Takav se oblik izvještavanja može nazivati samo dezinformiranje. Treba li nam takvo novinarstvo zaključite sami.

Zoran Čapalija – Čaplja / Kamenjar.com

DVD općine Gradac: Pronašli smo dokaz da se požari podmeću!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

Objavljeno

na

Objavio

Više je razloga zbog kojih sam posljednjih godina izbjegavala pisati ili javno govoriti o hrvatskom strukturnom i sustavnom odbijanju da se suoči s totalitarnom prirodom komunističkog režima i njegovim zločinima. Ali ovih se dana dogodio razlog da učinim iznimku. U cintoriju crkve u Gračanima, u sjevernom dijelu Zagreba dovršena je spomen-grobnica žrtvama komunističkih vlasti. A to je ipak dijelom bila moja priča.

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim. Zato što se ondje jasno vidi kako su „likvidacije neprijatelja naroda“ bile pomno planirane, pažljivo organizirane i sustavno provođene.

Gračanski zdravstveni inspektor Miroslav Haramija, koji je bio zadužen za organizaciju i nadgledanje pokopa žrtava zabilježio je 20 lokacija masovnih grobnica sa 783 likvidirane žrtve i sačuvao svoje bilješke s označenim mjestima grobnica, zakopavši papire u vrtu. Još 1990. je iskopao i objavio svoje zapise. Nije dočekao da bilo koju od njih otkopaju. No svoja je saznanja prenio na svog zeta Josipa Sečena. A lokalna je zajednica počela komemorirati žrtve.

Gračani su postali moj dosje kada sam nakratko radila u uredu za istraživanje grobnica žrtava komunizma. Osnovan je u predizbornoj 2012. godini, političkim konsenzusom HDZ-a i SDP-a, da bi ga odmah nakon dolaska na vlast Milanovićeva kukuriku koalicija odlučila ugasiti. A mi smo odlučili ne nestati bez bitke.

No nije bilo lako naći saveznika na glasnoj HDZ-ovoj desnici. Jedinog tihog, ali efikasnog i pouzdanog saveznika u političkom spektru našli smo u zastupniku Davoru Ivi Stieru. Uskoro je stigla pismena potpora opstanku Ureda kao politički neovisne ustanove u vidu pisma tadašnjeg šefa kluba zastupnika pučana u Europskom parlamentu Josepha Daula premijeru Zoranu Milanoviću. Gašenje Ureda time nije zaustavljeno, ali dobili smo još koji mjesec. Da iskopamo nešto, u uvjetima snažne difamacijske kampanje i potpune sustavne opstrukcije.

Pokušali smo na velikogoričkom području. I nismo našli ništa. Policijske istrage izmanipulirane iznutra, navodile su na krivi trag i pogrešne lokacije. Ali smo naučili da veliki „mag“ za pronalaženje masovnih grobnica i iskusni operativac Udbe Ivan Grujić ima posebne strojeve – specijalnu sondu i georadar. I da je sve to samo gluma, dok ne nađete kost.
Najsličnije njegovoj specijalnoj sondi bilo je svrdlo za sadnju vinove loze.

Kupili smo taj stroj. Gračani su bili naša lokacija za biti ili ne biti. Promašimo li, znali smo da će nas saborska većina ugasiti prije ljetne stanke, kao nesposobne likove koji traže nepostojeće masovne grobnice. I krenuli smo sa svojim strojem u sondiranje, prema nacrtima M. Haramije. Moji kolege, ravnatelj Tomislav Anić i Miro Landeka svrdlali su u zapuštenom privatnom voćnjaku (zbog grobnice namjerno zapuštenom) usred Gračana, meni je stroj bio fizički prezahtjevan. Nešto je kvrcnulo i na stroju se pojavio zub. Savršeno zdravi, bijeli zub. Na drugoj lokaciji, na Medvednici, stroj je izbacio dio kosti.

Nalaze smo najprije pokazali predsjedniku Upravnog vijeća Ureda Andriji Hebrangu. „Što je to?, Otkud vam ?“- pitao je sve crveniji Hebrang. A kad smo mu rekli da smo kupili i stroj koji stopostotno detektira masovne grobnice, naš predsjednik Upravnog vijeća je pao u polukomu:“ Georadar ste kupili? Koliko to košta? Znate li vi za javnu nabavu. Uništit će nas.“ Naš stroj je koštao oko 150 kuna. Zahvaljujući njemu mogli smo mirno zatražiti od Grujića ekshumaciju grobnica Krivićev brijeg i Obernjak u Gračanima. I tako je počelo, sustavu unatoč.

Dobili smo vrijeme za sljedeći cilj: pronaći mjesto za dostojan ukop, mjesto memorije. Pronašli smo ga u cintoriju crkve u Gračanima. Lokalna zajednica, župnik, Ured nadbiskupijskog duhovnog stola, svi čija je suglasnost bila potrebna, bili su više nego spremni na suradnju, sretni što mogu sudjelovati. I do jeseni su ishođene sve dozvole. Ali je i zakon o ukidanju Ureda ponovo pušten u saborsku proceduru.

Pokušali smo prije izvjesnog kraja još nešto – urediti zajedničku memorijalnu grobnicu, ali i označiti mjesta onih skrivenih masovnih grobnica. Da budu mjesta sjećanja i spoznaje. Akademik Branko Kincl, član našeg Upravnog vijeća iznimno se angažirao da stignemo rok do Božića 2013. Tadašnji njemački predsjednik Joachim Gauck za posjeta tadašnjem hrvatskom predsjedniku Josipoviću 7. prosinca 2013. je na Pantovčaku izričito podržao istraživanje zločina komunizma. Dopisnik FAZ-a je pisao kako Milanovićeva Vlada želi ugasiti Ured. Stier je opet odradio svoju dionicu. Ali i Milanović je odradio svoju. Istoga dana saborska većina je ukinula Ured.

U tom trenutku trebalo nam je još koja tri mjeseca da u Gračanima napravimo ogledni primjer odnosa prema žrtvama komunističkih likvidacija za slične slučajeve u Hrvatskoj, na platformi rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta.

Bilo mi je drago kada mi je gospodin Sečen javio da je šest i pol godina poslije ipak napravljena grobnica u cintoriju crkve. Ali to je njihova, lokalna i ljudska pobjeda nad sustavom. I još jedan pokazatelj da nasljeđe komunizma nije za nama, već je tu – s nama, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Fra Mario Knezović: Dokle? Dokle taj medijski teror i izluđivanje istine trebamo trpjeti?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Biste li za milijun dolara postali Amerikanci?

Objavljeno

na

Objavio

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom.

U ove sparne ljetne dane, kada se sve topi i gori, kao dobrodošlo osvježenje dođe priča o ledom okovanom Grenlandu. Grenland je uglavnom poznat kao velika bijela mrlja na karti svijeta, ucrtana na samom sjeveru Atlantskog oceana. Kada se pogleda na tu kartu, odmah se vidi kako je jako udaljen od Amerike i predstavlja prirodni produžetak danskog teritorija.

Grenland je arktički otok pod vlašću danske krune, nekada kao kolonija, a danas autonomna oblast u okviru Kraljevine Danske. Na njemu živi oko 56 tisuća stanovnika, mahom starosjedelaca Inuita, koji nastanjuju prostor koji zauzima površinu otprilike 38 teritorija Hrvatske.

Inuitima je draga danska kruna, ali ih muče i hamletovske dvojbe i vjerojatno se pitaju ima li što trulo u državi Danskoj? Htjeli bi biti neovisni, ali je problem tko bi to sve platio. Njihov bruto domaći proizvod je nešto preko 2 milijarde dolara.

Tekuće troškove im trenutno pokriva Danska, koja izdvaja 700 milijuna dolara godišnje, što je preko polovice njihovog proračuna. Sam Grenland, osim nešto ribarenja, u biti nema ekonomiju. Izvan glavnog grada Nuuka nema puteva i infrastrukture, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ono, pak, čega bi na Grenlandu moglo biti su minerali i rijetki metali, a procjene govore i o mogućim nalazištima nafte i plina. Trenutno je nemoguće dati bližu procjenu punog potencijala tog otoka jer se samo mali dio njegovog rudnog bogatstva eksploatira.

Grenland je zanimljiv i kao potencijalno novo čvorište morskih puteva, koji bi s topljenjem arktičkog leda u budućnosti mogli postati novi Suez ili Panamski kanal.

Uzimajući sve u obzir, financijski stručnjaci s Wall Streeta iznijeli su kalkulaciju kako bi najviša procjena Grenlanda mogla dostići cifru od 500 milijardi dolara, što je veličina godišnjeg američkog vojnog proračuna. To su sve razlozi zbog kojih Grenland sve više postaje interesantan susjednim zemljama, od Norveške, Kanade, Rusije i SAD, pa sve do Kine.

I tako, od kocke leda u čašici svijetskih zbivanja do potencijalnog El Dorada modernih tehnologija i novog pomorskog sjecišta, između fantazije i zbilje, Grenland sve više pobuđuje pažnju. A ovih je dana taj arktički otok doveo čitav planet do usijanja nakon što je u medije procurila vijest o tome kako je američki predsjednik Trump sa svojim savjetnicima razmatrao mogućnost kupovine Grenlanda od Danske.

Na tu je vijest promptno reagirala nova danska premijerka, Mette Frederiksen, koja je odbila uopće razmatriti takvu ponudu, pritom ju nazvavši “apsurdnom”. Takvu njezinu reakciju Trump je ocijenio neprimjerenom od strane dužnosnika države s kojom SAD imaju saveznički i prijateljski odnos. Zbog toga je odgodio svoj najavljeni službeni posjet Danskoj, do koga je trebalo doći početkom rujna, za “doglednu budućnost”.

Kako je to često slučaj u Trumpovom pristupu problemima, i ovo diplomatsko zatezanje odnosa s Danskom oko Grenlanda moglo bi biti u funkciji ostvarenja nekog drugog cilja. Grenland je priča otvorena za budućnost, ali postoje ciljevi koje treba ostvariti u ovom trenutku. A koje trenutno ciljeve ima Amerika vezano za Dansku?

U tom svjetlu, moglo bi biti zanimljivo podsjetiti se stupanja na dužnost aktualne američke veleposlanice u Kopenhagenu, koja je tom prilikom pred Kongresom saslušana zajedno s Robertom Kohorstom. Objašnjavajući ciljeve i zadatke koje je dobila, na tom je saslušanju posebna pažnja bila posvećena blokadi izgradnje Sjevernog toka 2.

Kako Danska još uvijek nije dala dozvolu za izgradnju tog projekta, nekako se čini da će, nakon odbijanja razgovora oko prodaje Grenlanda, sada teško biti u poziciji ići u direktan sukob sa SAD, i odbiti suradnju i oko blokade ovog projekta.

A što bi se moglo dogoditi kada se jednom otopi diplomatski led s Grenlanda, pa Danci ipak odluče saslušati američku ponudu? Ako pođemo od njegove procijenjene vrijednosti na 500 milijardi dolara, to je vrijednost četiri danska godišnja proračuna.

Već samom prodajom bi Danci mogli relaksirati svoj proračun, a prodajom bi mogli i jako dobro zaraditi, pa bi dobijeni novac mogli, poput Norvežana, recimo, uložiti u mirovinski fond, tako da buduće generacije nemaju za čim žaliti. Sami Grenlanđani su sada, također, protiv prodaje. Oni su ponosni i suvereni, ali imaju problem što ne mogu opstati bez pomoći drugih. Danas Danci, sutra, možda, Amerikanci?

Tako dolazimo do pitanja što ako bi se u cijenu prodaje Grenlanda ukalkulirala i isplata od, recimo, milijun dolara svakom od 56 tisuća građana Grenlanda – bi li to promijenilo njihov stav?

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom. Što, dakle, ako bi pitanje za milijun dolara Grenlanđanima glasilo – biste li postali Amerikanci?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari