Pratite nas

Kronika

Zoran Erceg uzvikivao ‘Tuđman, zločinac!’ pa dobio šaku u glavu!?

Objavljeno

na

Na ceremoniji otkrivanja spomenika bivšem predsjedniku Franji Tuđmanu, kojem je prisustvovao i državni vrh, dogodio se incident.

Na raskrižju Ulice grada Vukovara i Ulice Hrvatske bratske zajednice otkriven je spomenik prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, u organizaciji Grada Zagreba, javlja N1.

Nakon što je netko viknuo ‘Tuđman je zločinac’, došlo je do naguravanja među grupom okupljenih, a navodno je “pala” i šaka u glavu.

U zagrebačkoj policiji za N1 potvrdili su da su na ovoj svečanosti dva puta postupali zbog narušavanja javnog reda i mira i to prvi put u 15 sati, kada je prekršaj napravio muškarac rođen 1957., a koji se još nalazi na ispitivanju u policijskoj postaji.

Drugi put policija je postupila u 16 sati, kad je došlo i do fizičkog obračuna. U policiji kažu da je muškarac rođen 1959. godine trenutno u bolnici, a da u ovom slučaju još traje utvrđivanje činjenica odnosno da se tek treba rasvjetliti što se dogodilo, prenosi Tportal.

Da se radi o Zoranu Ercegu, ‘bivšem agentu KOS-a’, osobi koja se pojavljuje na braniteljskim skupovima i manifestacijama domoljubnog sadržaja doznao je Maxportal.hr

Policija i dalje pokušava utvrditi što se točno dogodilo. Više detalja policija bi trebala objaviti sutra.

Na svom Facebook profilu Erceg je najavio incident, a po svemu sudeći pokušao je organizirati i druge ljude:

U Zagrebu otkriven spomenik Franji Tuđmanu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

26 godina od nekažnjenog muslimanskog zločina nad Hrvatima u Orlištu

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsko selo Orlište u općini Konjic iznenada je napadnuto 25. ožujka 1993. godine, po zapovijedi Hasana Hakalovića, zapovjednika brigade ‘Neretvica’ u sastavu tzv. Armije BiH. Selo je zauzeto bez ikakvog otpora, a pritom su ubijeni:

starac Ivan Kostić star 84 godine (u vlastitoj kući), njegova supruga Janja stara 80 godina (ispred staje koja je potom zapaljena zajedno sa stokom), Anđa Kostić (nepokretna starica od 70 godina) i 56-godišnji  pripadnik HVO-a Branko Kostić koji je (iako nije pružao otpor) ustrijeljen rafalom u leđa.

Agonija Anđe Kostić trajala je nekoliko dana. Ona je najprije ranjena u glavu, a umrla je jer joj nitko nije pružio pomoć. Selo je temeljito opljačkano i potom spaljeno. Tijela žrtava pronađena su 15 dana nakon zločina.

Preostali civili uspjeli su se spasiti bijegom u susjedno selo Obrenovac.

U selu je prema popisu iz 1991. godine živjelo 22 stanovnika, svi su bili Hrvati i nikakvih vojnih niti strateških objekata i ciljeva u njemu nije bilo.

Pokolj u Orlištu samo je jedan u nizu što su ih počinile muslimanske snage u agresiji na hrvatske prostore koja je započela u jesen 1992., a još krvavije nastavljena 1993. godine.

Konjic je važna cestovna i željeznička prometnica na relaciji: Sarajevo – Mostar – Jadransko more i u sklopu širih strateških planova muslimana izlaska na more imao je posebnu važnost.

Već nakon prvih višestranačkih izbora, na ovom je području došlo do prvih nesuglasica između SDA i HDZ BiH, budući da je SDA neovisno o rezultatima izbora sva resorna mjesta u općinskoj vlasti i administraciji podijelio isključivo muslimanima. No, dva naroda su ipak skupa odgovorila na srpsku agresiju u svibnju 1992. godine, ali se savezništvo raspada poslije zauzimanja vojnih objekata “JNA” (‘Zlatar’ i ‘Ljuta’), kada dolazi do ozbiljnih trzavica vezano za raspodjelu plijena – naoružanja i streljiva. U muslimansko selo Parsovići u studenome dolazi Alija Izetbegović što je bila izravna potpora tamošnjim muslimanskim ekstremistima.

Ubojstvo jednog pripadnika HVO-a i ranjavanje drugoga na kontrolnom punktu u Ostrošcu (općina Jablanica) dodatno usložnjava ove odnose.

Tijekom ratnih sukoba između  “Armije BiH” i HVO-a, u opčini Konjic ubijeno je 160 Hrvata, od čega 80 odraslih civila, 7 djece i 39 zarobljenih vojnika HVO-a, dok je protjerano ili izbjeglo 9.000 Hrvata.

Pored Orlišta, najveća stratišta hrvatskoga naroda u konjičkoj općini su:

Gostovići (4 žrtve), Buščak  (3 žrtve), Trusina (22 žrtve), Vrci (7 žrtava),  Radešine (5 žrtava), Dubravice (5 žrtava), Podhum/Žitače (26 žrtava), Zaslivlje (3 žrtve), Orahovica (4 žrtve). Hrvati su na području Konjica okrutno ubijani – bili su to ničim izazvani i planirani masakri muslimanske strane.

Tako su u većinski hrvatskom selu Gostovići 23. ožujka razoružana i ubijena tri vojnika HVO-a, a vojnik “Armije BiH” Sejdo Hakalović ubio je rafalom iz automatske puške uhićenog i nenaoružanog pripadnika HVO-a. Istoga dana je njegov suborac Nusret Šećibović u Seonici ubio hicem u leđa (iz snajpera) vozača saniteta Dragana Vujčevića (starog 30 godina) u vrijeme dok je ovaj pokušavao osloboditi zatočenog liječnika dr. Mladena Krezića. Rafalom je (s trideset prostrjelnih rana) ubijen Mato Stjepanović (mladić od 27 godina), a u selu Gorani Jozo Jurić (star 62. godine) dok je sjedio u svojoj kući.

U selu Buščak, muslimani su pozvali na kavu Miroslava Majića, pucali mu u glavu, prosuli mozak i na čelo urezali slovo “U”. Tijelo i glava bili su mu zgnječeni, uz više prostrjelnih rana.

U Trusini su pripadnici “Armije BiH” 16. travnja ubili 7 pripadnika HVO-a i 15 hrvatskih civila. Mada su se vojnici predali, izrešetani su rafalima. Ante Anđelić (star 21. godinu) ranjen je pružajući otpor napadačima i iskrvario je jer protivnička strana nije dopustila sanitetskom vozilu da dođe po njega i pruži mu pomoć.

Civili su ubijani tamo gdje su se zatekli. Zločin su izvršile postrojbe Zulfikara Ališpage (poznat kao Zuka) i glavnog konjičkog imama, Nezima ef. Halilovića (zvanog Muderis) – islamskog ekstremista koji je ratovao “u ime Allaha” i čiji su vojnici svi morali biti vjernici. Vojnika HVO-a Davora Ilića pripadnici “Armije BiH” pronašli su (11. svibnja) potpuno iscrpljenog i ubili ga. Kopajući rov na položaju “Armije BiH” ubijen je i ratni zarobljenik Vinko Kolar (koji je bio evidentiran od Međunarodnog crvenoga križa). Osvećujući se za poraze kod sela Zaslivlje, Zabrđe i Turije pripadnici Armije BiH surovo su mučili tri zarobljena vojnika HVO-a (pri čemu su im odrezali uši i noseve i potom ih izrešetali rafalima). (Vidi:https://www.hercegbosna.org/dokumenti_upload/20091208/herceg_bosna200912081528020.pdf)

I to je samo djelić zločina počinjenih nad Hrvatima u sklopu jednog općeg plana koji je skrojen u kabinetu Alije Izetbegovića i čija je nakana bila zauvijek ukloniti Hrvate s njihovih autohtonih prostora.

Dana 29. siječnja 1993. godine, iz Štaba vrhovne komande “Armije BiH”, general Sefer Halilović šalje Naredbu br. 111 komandantu 4. korpusa Arifu Pašaliću, u kojoj upozorava na “ostvarenje velikohrvatske politike”. Isti štab 13. ožujka za predsjednika Ratnog predsjedništva triju općina: Konjic, Jablanica i Rama/Prozor postavlja dr. Safeta Ćibu, liječnika kirurga-ortopeda.

Tog 13. ožujka 1993., u selo Jasenik, naseljeno većinskim muslimanskim življem, Hrvati su pozvani da preuzmu humanitarnu pomoć i tom je prigodom na prijevaru uhićeno njih oko 70.

Na zasjedanju predstavnika “Armije BiH” i “MUP-a BiH” u Konjicu, donesen je dokument o procjeni stanja u općinama Jablanici, Konjic i Hadžići u odnosu na HVO (pod oznakom “Vojna tajna – strogo povjerljivo”, br. 16-8/8-62/93). U njemu se među ostalim govori o “pogoršanju odnosa između dvije strane”, te potrebi “ojačavanja linija prema Hrvatima” i uspostave potpune kontrole na području ovih općina. Navodi se kako o svemu treba izvijestiti Aliju Izetbegovića. Bio je to globalni plan napada na Hrvate na ovom području, što je uskoro dobilo potvrdu u planskim masakrima i osvajanjima slabo ili nikako branjenih sela u kojima je živio hrvatski narod.

Treba napomenuti da je muslimansko političko i vojno vodstvo od početka igralo dvostruku igru. Na jednoj su strani bili “kooperativni” u odnosima s međunarodnom zajednicom i Republikom Hrvatskom (s kojom su u Zagrebu već 21. srpnja 1992. potpisali Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske “polazeći od zajedničkih interesa dviju zemalja u zaštiti njihove nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti”), dok su na drugoj vodili tajne pregovore sa Srbima (Miloševićem i Karadžićem) oko podjele BiH (među ostalim i zamjeni teritorija istočne Hercegovine za Sandžak – već u jesen 1992. godine, što u svojoj knjizi Lukava strategija jasno navodi Sefer Halilović).

Sam Sefer Halilović (do uključivanja u obranu BiH oficir i operativac KOS-a “JNA”), Hrvate je smatrao “ustašama” i tako ih ne rijetko zvao, pa i u vrijeme dok su HVO i “Armija BiH” bili saveznici i zajedno se borili protiv srpskog agresora. Ovaj mentalno ograničeni čovjek koji se nikad nije oslobodio sindroma jugooficira – i koji je i poslije svih klanja što su ih muslimanima priredili Srbi više bio sklon njima nego jedinim pravim i iskrenim saveznicima Hrvatima – ostao je upamćen kao jedan od najtvrđih predstavnika unitarističko – islamističke struje među bosansko-hercegovačkim muslimanima.

Drugačiji nisu bili niti Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Haris Silajdžić i drugi iz ovog kruga. Ništa im se nije moglo vjerovati. Ničega što su potpisali nisu se držali i to je bila i ostala jasno prepoznatljiva značajka njihove politike. Iskrenu suradnju s Hrvatima i Republikom Hrvatskom prihvatili su tek kad im je gorilo pod nogama (jer su Srbi do jeseni 1994. godine osvojili preko 70% teritorija BiH – i stavili pod svoju kontrolu velike dijelove njihovih prostora).

Kakav su segregacijski stav imale muslimanske vlasti prema hrvatskom narodu (svojim susjedima i sugrađanima), dokazuje ponašanje dr. Safeta Ćibe koji je zabranio Hrvatima oglašavanje preko Radio Konjica, smijenio glavnu urednicu Vesnu Bektašević (zato što je Hrvatica) i preko radija poručio: “U Bosni živi samo jedan narod, a to su Bosanci i to Bosanci islamske, katoličke i pravoslavne vjere.” Naredio je da se Hrvatima silom vadi krv za potrebe ratne bolnice Armije BiH. Zločin Armije BiH nad Hrvatima u Trusini opravdavao je riječima: “da se opamete svi ekstremisti HVO-a“.  (Vidi: isto -)

Dakle, nema nikakve sumnje da su svi zločini nad Hrvatima počinjeni kao dio zločinačkog plana u kojemu je pripadnike ovog naroda trebalo iskorijeniti, te da su u tomu aktivno sudjelovali muslimanski politički i vojni vrh, SDA i njihove lokalne vlasti.

Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata s područja Konjica je 1. ožujka 1996. godine podnio kaznenu prijavu Tužiteljstvu MKSJ u Den Haagu protiv počinitelja ratnih zločina u kojoj su se teretili za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava, a kaznena prijava je podnesena i protiv Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe, Nezima ef. Halilovića i drugih.

Ovi zločini ostali su, nažalost, nekažnjeni – unatoč svim dokazima i živim svjedocima kojih još uvijek ima.

S tom u nebo vapijućom nepravdom mi Hrvati se nikad ne smijemo pomiriti.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Matija Žigrović – Prva svećenička žrtva od partizanskog boljševizma u Hrvatskom Zagorju

Objavljeno

na

Objavio

Župnika Matiju Žigrovića treba pamtiti kao prvu svećeničku žrtvu od partizanskog boljševizma u Hrvatskom Zagorju još sredinom 1943. godine, čija su meta naročito bili katolički svećenici i vjernici. Ovo partizansko ubojstvo svećenika bilo je samo izljev strahovite mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko.

Mržnja komunističkih partizana prema Katoličkoj Crkvi, a shodno tome i Hrvatima, bila je toliko velika da su poslije II. svjetskog rata počinili genocid čiji je krvavi početak bio na Bleiburškom polju. 

Pokojni župnik Antun Pen, koji je godinama poslije župnika Matije Žigrovića bio župnik u Gornjem Jesenju, ovako je opisao njegovo mučeništvo: “Pokojnog župnika Žigrovića su odveli partizani, čemu su najviše kumovali neki domaći ljudi, odnosno partizani iz Jesenja i odveli su ga prema Golubovcu. Silno su ga mučili i zlostavljali. Vezali su ga konju za rep i vukli. Rezali mu kožu i gulili te solili. Tada su ga ubili. Nikakvom politikom se nije bavio i nije dao nikakav povod za ovakvo strašno ubojstvo, nego je pravi razlog bio taj što je Žigrović imao veliki ugled i utjecaj kod naroda. Osim što je bio idejni protivnik boljševizma i češće je znao protiv toga govoriti u crkvi, drugo ništa nije činio.”

Vlč. Matija Žigrović, rođen 8. veljače 1886. u Kalinju, Sv. Ivan Zelina. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Antun Bauer, 24. ožujka 1912. Bio je kapelan u Stupniku i Grubišnom Polju. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata četiri je godine bio na ratištu kao vojni svećenik. Nakon rata bio je kapelan u Turnašići i Mađarevu, a zatim je imenovan župnikom u Kostelu. Posljednjih desetak godina života bio je župnik u Gornjem Jesenju. Partizani su ga odveli iz župnog stana 17. srpnja 1943., divljački mučili i zlostavljali, dok nije od zadobivenih povreda preminuo.

Tijelo mu je pronađeno 29. srpnja i pokopan je u franjevačku grobnicu na groblju u Krapini, piše komunistickizlocini.net

Ubojstva svećenika – uobičajena partizanska praksa

Ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševističko-partizanska praksa, zločinački terorizam u Drugom svjetskom ratu i česta pojava širom Hrvatske. Primjera ima puno, dovoljno se poslužiti Hrvatskim martirologijem XX. stoljeća (izdanje Zagreb 2007.), don Ante Bakovića koji je prikupio podatke o 664 žrtve katoličkog svećenstva i redovništva iz vremena boljševističko-komunističke represije (plus 200-ak angažiranih laika i 31 časna sestra).

Župnika pl. Matiju Žigrovića, treba pamtiti kao prvu svećeničku žrtvu od boljševizma u Hrvatskom Zagorju.

Preminuo je mučeničkom smrću sličnoj Kristovoj na Kalvariji. Nažalost, u tom vremenu Hrvatsko Zagorje nije bilo pošteđeno zlodjela seoskih probisvijeta, ništarija, razbijača i ubojica, koji su opsjednuti boljševičkom ideologijom svoje zločine prozvali herojstvom, partizanskim oslobođenjem i antifašizmom.

Kako bi opravdali krvava zlodjela, najlakše je bilo žrtve kasnije prozvati fašistima, ustašama i neprijateljima naroda (a tako je i danas op.)

To se potvrđuje i u slučaju mučeničke smrti župnika vlč. Matije Žigrovića, okrutnog ubojstva, koje se po divljačkom načinu izvršenja, teško može s ičim usporediti, a ničim opravdati. Desetljećima poslije 1945., pod terorom straha, nitko se zločincima nije usudio suprotstaviti istinom, jer bi to u godinama totalitarnog komunizma bilo opasno po život. Ipak su neki zapisi i svjedočanstva ostala iz onog vremena, a  poneka su se pojavila poslije 1990. s prestankom izravnog totalitarizma.

Ubojstvo velečasnog Žigrovića – grozota kakvu Zagorje ne pamti do tada

Prije svega treba spomenuti da se izvorni zapis iz tih tegobnih vremena nalazi u franjevačkoj kronici samostana u Krapini. Tako je u godini 1943. pod naslovom Grozno ubojstvo župnika u Jesenju gosp. Matije vlč. Žigrovića ostalo zapisano sljedeće: Dne 17. srpnja zbio se u Jesenju događaj kakvog ne pamti – zbog njegove grozote – cijelo Zagorje, čijom žrtvom pao je ondašnji župnik Matija pl. Žigrović. Bio je prava hrvatska korenika, svetoivanjski plemić – šljivar, tjelesno atletski građen, poznat još iz dana svog bogoslovnog studija… Unatoč svoje tjelesne jakosti, – a i duševno nije mnogo zaostajao – bio je vesele i dobre ćudi, pravi možda i previše – narodni svećenik, obljubljen među narodom gdje je i službovao.

20150602-hkv-skrinja-17Tijelo ubijenog svećenika Žigrovića; photo: komunistickizlocini.net

Zatim Katolički list 1943. piše o župniku Matiji Žigroviću kao prvoj žrtvi vjere i domovine u Hrvatskom Zagorju. Autor članka postavlja pitanje zašto se dogodio taj zločin: Samo zato što je uvijek i svugdje nastupao kao otvoreni hrvatski borac za narodne i vjerske ideale, a protiv razornih elemenata komunizma, koji su se, na žalost, uvukli i u njegovu siromašnu župu. Da je Mato bio kakvi bogataš, još bismo razumjeli komunističku mržnju protiv njega – ali on je bio siromah, koji je ono malo dijelio s drugima. Zato je ovo partizansko ubojstvo svećenika bilo samo izljev strahovite i sotonske mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko… Ove su riječi pisane 1943. u ondašnjem Katoličkom listu, a koliko su nam bliske i aktualne u današnjem političkom vremenu, prosudite i zaključite sami…

Glasilo Hrvatski narod 1943. pojasnio je neke okolnosti samog ubojstva župnika Žigrovića: Prema prikupljenim podacima, partizani su prodrli u župni stan, tu su jeli i pili, zatim su izvršili potpunu pljačku, a župnika vezali u lance i odveli sa sobom. Na dan 29. srpnja pronađeno je mrtvo tijelo župnika s razbijenom lubanjom na tjemenu i prelomljenom desnom rukom iznad šake, što jasno pokazuje grozno divljaštvo, koje se očitovalo prilikom ovog umorstva.

Paklenska mržnja ateističkog komunizma katolicima i Hrvatima

Puno godina kasnije, Glas Koncila 1990. uvjerljivo potvrđuje okolnosti ubojstva, jer je pronašao fotografa koji je ovjekovječio mrtvo tijelo župnika Žigrovića i pola vijeka čuvao te fotografije. U članku “Kako je ubijen svećenik Žigrović” navodi se: Grozno ubojstvo župnika Matije Žigrovića u zagorskoj župi Jesenje – zločinačko dijelo partizana – ovjekoviječio je tajno jedan krapinski fotograf koji nam je omogućio objavu fotografija koje je brižno čuvao 47 godina. Stare, dokumentarne fotografije, rječiti su dokaz zvjerskog umorstva koje je počinjeno u Jesenju 17. srpnja 1943. Posmrtni ostatak svećenika Žigrovića zapravo je iznakaženo tijelo na kojem ništa nije ostalo čitavo. Svjedoci tog umorstva sjećaju se da su svećenika vezana vukli konji u trku, da su mu mučitelji odsjekli spolni organ i prebili mu svaku kost na tijelu. Umorstvo očito nije imalo za cilj uklanjanje eventualnog opasnog protivnika već iskaljivanje paklenske mržnje prema čovjeku i svećeniku Matiji Žigroviću – što otkriva svu duhovnu pustoš i ideološku zavedenost počinitelja.

Dvije dostupne fotografije o mrtvom tijelu župnika Matije Žigrovića potvrđuju kako to nije bila nikakva civilizirana presuda, već mržnja zadojenih ljudi i pomraćenih umova. Partizanski ubojice krvoločno su mučili i naglavačke konjem vukli Matiju Žigrovića iz Gornjeg Jesenja do Golubovca te ga tamo dotukli. To potvrđuje pismo župnika Ivana Šestaka, koji opisuje taj događaj: Mučenika Žigrovića partizani su vezali za konja, glava mu je bila na zemlji, a noge u zraku. Odvezli su ga u šumu gdje su ga teško mučili. Zatim su ga odveli u Golubovec, gdje je nakon ponovnog mučenja ubijen. A već mu je putem glava sva razbijena i mozak je iscurio.

U povijesti hrvatski je narod stradavao od raznoraznih osvajača, tuđinaca. No, ovakva brutalnost staljinovog boljševizma, zločina Hrvata nad Hrvatima, ne može se opravdati nikakvim tzv. antifašizmom. Radi se o teškim zlodjelima i zločinima, a postavlja se pitanje tko su bili zločinci koji su se tako sotonski iživljavali, terorizirali i zastrašivali pučanstvo Hrvatskog Zagorja, mučili i ubili svećenika Matiju Žigrovića?

Pokojni župnik Antun Pen, koji je godinama poslije župnika Matije Žigrovića bio župnik u Gornjem Jesenju, ovako je opisao njegovo mučeništvo: Pokojnog župnika Žigrovića su odveli partizani, čemu su najviše kumovali neki domaći ljudi, odnosno partizani iz Jesenja i odveli su ga prema Golubovcu. Silno su ga mučili i zlostavljali. Vezali su ga konju za rep i vukli. Rezali mu kožu i gulili te solili. Tada su ga ubili. Nikakvom politikom se nije bavio i nije dao nikakav povod za ovakvo strašno ubojstvo, nego je pravi razlog bio taj što je Žigrović imao veliki ugled i utjecaj kod naroda. Osim što je bio idejni protivnik boljševizma i češće je znao protiv toga govoriti u crkvi, drugo ništa nije činio.

Ubojstvo svećenika – slika mržnje zločinačkog partizanskog boljševizma

Također župnik Pen je još jednom ukazao na lažni razlog ubojstva župnika Žigrovića: Govorilo se okolo da je pucao na partizane, da je na zvoniku bila kutija sa municijom, što sve nije odgovaralo istini. Istina je bila samo, da je Žigrović bio pojam kod naroda, da je bio idejni protivnik boljševizma, da je češće protiv toga znao govoriti u crkvi i ništa drugo”.

Konačno u Spomenici žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije stoji zaključak o ubojstvu prve svećeničke žrtve u Hrvatskom Zagorju: Ovdje se nije moglo raditi o nacionalnoj ili vjerskoj mržnji, nego upravo o sirovom boljševizmu, o mržnji i osveti zločinaca zavedenih ideologijom mržnje i klasne borbe.

Partizanska ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševistička praksa. Primjerice, slučaj svećenika Antuna Dunaja, rođenog 7. lipnja 1911. u Gornjem Maclju, tada župa Petrovsko, sada župa sv. Jurja Đurmanec. Osnovnu školu pohađao je u Đurmancu, gimnaziju Krapini, a studij teologije u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio 14. kolovoza 1938. biskup mons. dr. Franjo Salis. Vlč. Dunaj bio je svećenik u Zagrebu, zatim u Samoboru i Pregradi. Poznata je njegova izjava: “Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod.” Zato i odlazi u selo Podgorač, u Slavoniju pokraj Našica. Tamo su ga partizani mučki ubili 4.svibnja 1944. u 33.godini života.

Sličan događaj i još jedno ubojstvo svećenika u zagorskom kraju: malo je poznato da je u Zagorju ubijen i jedan biskup. Dubrovački biskup u miru, dr. Josip Carević pomagao je u dogovoru sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem kao svećenik u Vižovlju, malom selu pored Velikog Trgovišća. Činio je dobro i partizanima, no ipak je na prijevaru od partizana odveden iz kuće u ožujku 1945. Mučki je ubijen, negdje na putu prema Klanjcu. Makar je izravan svjedok opisao događaj, do danas ostaci biskupa dr. Josipa Carevića nisu pronađeni.

Partizanska ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševistička praksa. Primjerice, slučaj svećenika Antuna Dunaja, rođenog 7. lipnja 1911. u Gornjem Maclju, tada župa Petrovsko, sada župa sv. Jurja Đurmanec. Osnovnu školu pohađao je u Đurmancu, gimnaziju Krapini, a studij teologije u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio 14. kolovoza 1938. biskup mons. dr. Franjo Salis. Vlč. Dunaj bio je svećenik u Zagrebu, zatim u Samoboru i Pregradi. Poznata je njegova izjava: “Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod.” Zato i odlazi u selo Podgorač, u Slavoniju pokraj Našica. Tamo su ga partizani mučki ubili 4.svibnja 1944. u 33.godini života.

Sličan događaj i još jedno ubojstvo svećenika u zagorskom kraju: Malo je poznato da je u Zagorju ubijen i jedan biskup. Dubrovački biskup u miru, dr. Josip Carević pomagao je u dogovoru sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem kao svećenik u Vižovlju, malom selu pored Velikog Trgovišća. Činio je dobro i partizanima, no ipak je na prijevaru od partizana odveden iz kuće u ožujku 1945. Mučki je ubijen, negdje na putu prema Klanjcu. Makar je izravan svjedok opisao događaj, do danas ostaci biskupa dr. Josipa Carevića nisu pronađeni.

Macelj

Najveće stratište u republici Hrvatskoj po točno utvrđenom broju 1163 ekshumiranih žrtava je Macelj. Svjedok događaja masovnih zločina i smaknuća u maceljskim šumama u lipnju 1945., bio je Fran Živičnjak koji događaje opisuje u svojoj knjizi U vječni spomen (x), pa tako i ubojstvo župnika Matije Žigrovića.

Pjesma mučeniku vlč. Matiji Žigroviću (ubijenom od boljševika)

To bilo jednom davno

U doba kletog Tita

Kad ‘kraljevstvo’ mu slavno

Tvorila grešna svita

Crvena petokraka.

To bilo tokom rata

U vrijeme smrtnih groza

Kad Crkva u Hrvata

Trpjela silu Broza –

Pet desetljeća mraka.

Pregorke uspomene

I rane što još bole,

Ta priča što no krene

U srž istine gole

Put zagorskoga brega.

Župa Gornje Jesenje

Pradjeda mrtvog slika,

Barjak, sveto znamenje,

Hrvatskog roda dika –

Sinovi Svevišnjega.

Ovčice Kristu vjerne

Pastira slijede svoga,

Seljačke duše smjerne

Poštuju zakon Boga

I kamen svetih međa.

Pastir im plemeniti

Njinoga roda fela

Poštenjem ime kiti,

A sred ponosnog čela

Trobojka blista pređa.

Domaći partizani

Raspela mrzitelji

Svezaše kao tata

Po druga Tita želji

Matiju Žigrovića.

I bilo groznih čina

Sotonskih uživanja,

Muka hrvatskog sina

Od Krista ništa manja,

Muka nedužnog bića.

Konj ga o repu vuko,

Zlotvor gulio tijelo

Rane solio, tuko,

Biće mu satro cijelo

U ime svog maršala.

A on, sred strašnih jada

Ko janje bezazleno

Patnju trpio rada

Za stado ucviljeno

Za Krista, ideala

I morao je mrijeti

Zbog vjere i svog roda,

Al’ trpi zloduh kleti

Kom vrag za nogom hoda,

Kom luđačke su oči;

Koj’ će samrtnog časa

Savjesti glase slušat

I lagati si kušat

Da duši bit će spasa

Kad sudu Pravde kroči.

Neće l’ crven drugari

Zaštit vjernog brata,

I čarobnim štapićem

Izbrisat krv Hrvata,

Sakriti zbilje grozu?

Moćna šaka ‘staroga’

Jugoslavije tvorca

Neće l’ branit na sudu

Komunističkog borca

Do smrti vjernog, Brozu?

Zbilo se jednom davno,

Al’ spomen gorak osta,

Što ludim’ bilo slavno

Pametnim’ ruglo posta –

Krvnik je sluga vraga.

Nek narod vječno pamti

Izrode našeg praga,

Dane krvoprolića.

Nek u sjećanju nosi

Časnoga mučenika

Župe Gornje Jesenje –

Matiju Žigrovića.

 

Marija Dubravac Brisbane

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari