Connect with us

Kolumne

Zoran Milanović se samo stalno šali

Objavljeno

on

Za željno iščekivanih seansa s ustreptalom novinarskom klijentelom Zoran Milanović sve češće ima potrebu naglasiti kako se šali. Kao da smatra kako ti mutikaše nisu dovoljno bistri da sami to zaključe. K tome, moguće polako i sâm sve više uviđa kako se šali i kad mu to nije prvobitna namjera.

Ako je, pak, to posrijedi, Milanović je na najboljem putu da konačno shvati kako zapravo i ne čini drugo nego se samo stalno šali. Na kraju krajeva, to bi bilo najbliže što se riječi „samostalno“ ikad primakao.

No, spoznaja o vlastitoj šaljivosti nepovoljno utječe na kvalitetu njegovih šala. Naime, poznato je kako najurnebesnije pošalice nisu one pri kojima se (samo) vicmaher sâm sebi smije, pa čak ni one kad se drži smrtno ozbiljnim ili čak uvrijeđenim, nego upravo one kad ni sâm ne shvaća da se našalio, istodobno poprimajući dvojnu ulogu – i autora i predmeta šale. Srećom, takve šale još uvijek debelo prevladavaju u Milanovićevoj veseloj sveski, čineći ga i dalje respektabilnim komičarom od formata.

A kad ni sâm ne zna da se zapravo šali, Milanović voli suditi slobodnim stilom, vođen samo osjećajima, nerijetko, ako ne i isključivo, nakalemljenima na osobni interes, ne zamarajući se pritom tričarijama poput činjenica i argumenata. Tako je na nedavno održanom sigurnosnom forumu GLOBSEC u Bratislavi u svojstveno mu šarolikom govoru – jer za drukčije taj sredovječni čovjek, zastao u mentalnoj dobi živahnog dječarca nesposobnog zadržati fokus dulje od 5 sekundi, i nije sposoban – nasumce ispalio naramak pošalica.

Prvo je mantrao o porijeklu koronavirusa, za „koji ne znamo je li došao iz Wuhana”, ali ga „vjerojatno Kinezi nisu namjerno širili”. Hm…, ono što sa sigurnošću znamo je da se virus proširio iz Wuhana, pri čemu ne znamo je li i tamo odnekud došao, kao ni to je li prirodnog porijekla ili je „pobjegao“, moguće čak i namjerno pušten iz nekog od tamošnjih laboratorija. Ako je posrijedi potonje, naknadni razvoj događaja ne govori baš ništa o tome jesu li ga Kinezi namjerno proširili svijetom.

Ako i jesu, pa ne će to valjda učiniti preko Alibabe, nego upravo zataškavanjem i nepravodobnim dijeljenjem informacija, sve dok se virus uhodanim prirodnim putovima po inerciji ne proširi. Napokon, sama činjenica što se Kina s virusom obračunala u rekordnom roku i postala nedvojbeni globalni ekonomski pobjednik korona krize nad njom ostavlja neizbrisivu sjenu sumnje za zločin nad čitavim čovječanstvom, bilo to iz nehaja ili predumišljaja motiviranog koristoljubljem.

Ukratko, gleda li se njegova priča činjenično – ili se Milanović šalio, ili njegova blaga, ničim argumentirana prosudba o vjerojatnoj nevinosti Kineza za širenje koronavirusa ima korijenje u tajnovitom mu razdoblju između premijerovanja i predsjednikovanja. Naime, u to zlo vrijeme, kad se morao snalaziti na tržištu rada, Milanović se nekako našao u rokovniku stanovitog kineskog tajkuna, navodno držeći i predavanja na nekom misterioznom tamošnjem sveučilištu čije ime nije želio podijeliti s javnošću, kao ni to je li tamo sijao ili skupljao viruse neznanja.

U šaljivu raspoloženju Milanović se na GLOBSEC-u nije propustio dotaknuti i omiljene mu teme, mjera država protiv koronavirusa, kazavši kako su zemlje imale slične pristupe, ali različite rezultate, dodavši i kako je Hrvatska među 15 država s najvećim brojem umrlih na milijun stanovnika, dok je Švedska, koja je imala otvoreniji pristup, zabilježila bolji rezultat. Ako sugerirana teza – da je otvoreniji pristup urodio manjom smrtnošću – nije bila puka šala, vrijedi se zapitati je li doista bilo tako.

Milanoviću tako stran pogled ispod površine pokazuje kako je u rano proljeće prošle godine, dok je Švedska imala otvoreniji pristup, a Hrvatska se zatvorila, Švedska imala daleko više žrtava od Hrvatske. Najkasnije od lanjskog lipnja Švedska prihvaća stroži pristup borbi protiv virusa od Hrvatske, i, gle čuda, otada ima manje mrtvih, s vremenom i osjetno manje. Odatle i rješenje za malog Zorana nerješive enigme, za koju javno traži pomoć stručnjaka, kako to da Švedska danas ima 1400 umrlih, a Hrvatska njih 2000 na milijun stanovnika. Da bi se odgovorilo na tu „mozgalicu“ ne treba stručna pomoć, dovoljno je tek zrnce funkcionalnog mozga. Ako se Predsjednik ne zeza, nema mjesta drugom zaključku nego da mu upravo to nedostaje, što, pak, vapi za stručnom pomoći posve drugog tipa.

Iako bi se zafrkantu Milanoviću to moglo učiniti šokantnim, uzimati službeno evidentirani broj umrlih kao kriterij za usporedbu uspješnosti zemalja u borbi protiv korone totalni je promašaj, a ništa manji nije uzimati ga s obzirom na ukupni broj stanovnika. Prije svega, države se u evidencijama vode različitim mjerilima, što najrječitije pokazuje primjer susjedne Srbije, koja je službeno dva i pol puta uspješnija od Hrvatske. No, kad se uzme prikladnije mjerilo porasta broja umrlih u odnosu na prethodne godine, što itekako ima smisla, budući da virus smrtonosno pogađa mahom stariju populaciju, priča stoji skroz drukčije, Srbija poprilično zaostaje za Hrvatskom.

Objektivna usporedba također ne može tek tako zanemariti temperament i običaje zajednice, koji se znatno razlikuju u mediteranskim zemljama u odnosu na, primjerice, skandinavske, ali i ekonomsku snagu pojedine zemlje, o kojoj ovisi i karakter i vrijeme trajanja mjera koje su si mogle priuštiti, naposljetku i intenzitet unutarnjih opstrukcija, kako onih institucionalnih, u Hrvatskoj okupljenih oko baze na Pantovčaku, tako i izvaninstitucionalnih, ponajprije medijskih.

Ni po jednom od tih kriterija Hrvatska i Švedska nisu usporedive. Objektivno, Švedsku ima smisla uspoređivati s drugim skandinavskim zemljama, među kojima je ona daleko najgora, upravo zbog eksperimenta dočeka korone širom raširenih ruku. S druge strane, Hrvatsku, koja je, promatra li se čitavo razdoblje, u prosjeku imala blaže mjere od Švedske, se može uspoređivati s njoj sličnima, postkomunističkim zemljama srednje i istočne Europe. Kako pokazuju statistike EUROSTAT-a, već sad je jasno kako je Hrvatska, unatoč neprijeporno velikom broju umrlih, prema porastu smrtnosti u vrijeme korone među najuspješnijim tranzicijskim državama. Ispred nje su tek geografski izolirane sjeverne zemlje, Estonija i Latvija.

Ali, kako to objasniti Zoranu Milanoviću, šaljivdžiji koji u harlekinskim verbalnim eskapadama lakonski prelazi čas iz faze nepokolebljivog junaka čas u fazu pokornog domobrana? Tako se početkom migrantske krize busao u prsa pozivajući „dajte nam te migrante“, da bi, nakon što se Aleksandar Vučić uljudno odazvao pozivu, počeo cviliti – „šaraj, brate, malo!“ Slično je i početkom korone opstruirao očito odveć uspješne epidemiološke mjere, zapitkujući – „dobro, pa gdje su ti mrtvi?“ – usput dodajući kako se početkom 2017. nitko nije uzrujavao zbog porasta od 2500 umrlih tijekom sezone gripe.

Sad, kad nakon popuštanja mjera na razinu koju i dalje drži prestrogom (jer čemu onda nariče zbog uskrate temeljnih sloboda, a Švedsku „koja se nije zatvarala“ vidi kao uzor?), porast smrtnosti u Hrvatskoj više nego trostruko nadilazi onaj za najžešće gripe, nad mrtvima klaunovski lije krokodilske suze. Stoga je razložno zapitati se kad se Milanović, glavinjajući između potpunih suprotnosti, zapravo šali. Kad leleče za ljudskim slobodama ili kad oplakuje brojne mrtve? Mada, kako se on stalno šali, nema druge nego da se šali i dobro zabavlja u oba slučaja.

Možda i ponajbolja ultimativna Milanovićeva pošalica zacijelo je izjava kako nije radio skandale dok je bio u diplomaciji, a sad, kad je u politici, mora, jer je to jedini način da ga se čuje. Iskreno je priznao kako smisao bavljenja politikom ne vidi u ispunjavanju ciljeva i zadovoljavanju nacionalnih interesa, nego u tome da se njega čuje. Usput olako zanemaruje činjenicu da politika i diplomacija nisu grane na odvojenim stablima, nego idu ruku pod ruku, kao tenisač i reket, kako bi se postigli nekakvi ciljevi. I tu nikakva dreka i halabuka ne pomažu, štoviše, prije će biti da odmažu. A zašto bi Milanović odmagao osim ako mu to nije stvarni cilj, uz svođenje institucije Predsjednika na institut za istraživanje ruda i gubljenje vremena?

Na tom je valu i skanjivanje zbog toga što Dayton nije izrijekom, nego tek posredno spomenut u zajedničkoj NATO izjavi, za što si je Milanović prvotno pripisao zasluge, da bi potom, mimo uljuđene diplomatske prakse i zdrave pameti, izravno prozvao za opstrukciju znatno moćnije države, Njemačku i Italiju (zanimljivo, ne i druge, koje su se tomu protivile, osjetljive na ovu tematiku zbog zbivanja u vlastitom dvorištu). Pod pretpostavkom da se nije šalio, što bi trebao biti cilj te Milanovićeve akcije? Koji je sad sljedeći korak nakon što im je istinu skresao u lice? Kako će ih privoljeti da si to rade doma? Hoće li im zavrnuti ruku, ili mu je ipak nakana tek isprovocirati države s kojima Hrvatska ima najveću robnu razmjenu kako bi joj zavrnule pipu, a za što se već specijalizirao, „državnički“ se inateći nepoštivanjem europskih zakona prilikom izručenja sponzora mu, Perkovića i Mustača.

Ili će na kraju ipak priznati da se samo šalio? Onako kako je u poluminutnom telefonskom razgovoru „odbrusio“ povjereniku Europske komisije Hahnu, bez zadrške prihvativši sve njegove zahtjeve nakon što je u predizborne svrhe blokirao tranzitni promet na granici sa Srbijom. Onako kako se u nedavnom poluminutnom telefonskom razgovoru s glavnim tajnikom NATO-a Stoltenbergom skrušeno usuglasio da se u zajedničkoj izjavi članica NATO-a izrijekom ne spomene ni Dayton ni konstitutivni narodi. Ali bitno je da je zeko herojski rek’o.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari