Pratite nas

Intervju

Zoran Milanović se sprema na preuzimanje vlasti bez izbora

Objavljeno

na

Ako se ponovno ne dogodi neki dramatičan preokret, za desetak će dana doći do promjene vlasti. SDP i njegovi koalicijski partneri otići će u parlamentarnu opoziciju i Zoran Milanović predat će dužnost predsjednika Vlade.

[ad id=”93788″]

“Kad sam prvi put ušao u ured predsjednika Vlade osvijestio sam da jednog dana neću biti premijer. Zato nemam s tim nikakav emocionalni problem, nisam se intimizirao s prostorom u kojem sam radio četiri godine. Političar sam i lider velike hrvatske stranke, a politički život nije samo biti premijer”, kazao je Milanović.

U javnim nastupima nakon izbora ipak ste djelovali kao da čvrsto vjerujete da neće doći do promjene vlasti.

“Bio sam opušten, miran i čist pred sobom, strankom i javnošću. Napravili smo puno, imali smo rezultate, u zadnjih godinu dana izvukli smo se iz dosta nepovoljne pozicije, preuzeli inicijativu i došli u gotovo dobitničku situaciju. Zbog toga smo svi bili dobro raspoloženi, ali ne i euforični. Ponavljao sam da najveći legitimitet ima koalicija Hrvatska raste i ja osobno, ali da 66 potpisa nije dovoljno. Željeli smo koalirati s cijelim Mostom kako bismo mogli formirati stabilnu Vladu koja bi nastavila sadašnje odlične trendove”.

Jeste li krivo procijenili da će cijeli Most, ili dio njihovih zastupnika koji bi vama bio dovoljan, htjeti koaliciju s vama?

“Stalno sam bio oprezan, znajući da se može dogoditi bilo što”.

Ali, jeste li se prevarili u Mostu ili su oni vas prevarili?

“Nije to više niti bitno. U jednom je trenutku netko odlučio prevrnuti šahovsku ploču”.

Ostali su i nejasni vaši motivi da se iznenadno vratite u pregovarački proces, kad se već činilo da je koalicija Mosta s HDZ-om gotova stvar.

“Vratio sam se u dobroj vjeri kako bih doznao je li moguća nekakva dualna koalicija između nas i Mosta”.

Vi ste tada pristali na takozvanu tripartitnu vladu i na osnovu toga su vas primili natrag u pregovore.

“Nikad nisam potpisao sporazum o tripartitnoj vladi”.

Kako niste, na zajedničkom sastanku 19. prosinca Karamarko je odbio taj dokument a vi ste ga potpisali.

“Pa da, to je onda bila dualna koalicija s Mostom”.

Znači, muljali ste.

“Nisam, igrao sam igru i to pošteno”.

Pošteno? Vratili ste se u pregovore tvrdeći da prihvaćate tripartitnu vladu, a sad priznajete da ste željeli suradnju samo s Mostom.

“Kao najjača strana u tim pregovorima htjeli smo znati kamo to vodi, a opcija su bili i novi izbori. Na kraju je Most ili netko u njihovo ime donio ovakvu odluku i neka im bude tako”.

Niti u jednoj fazi pregovora niste ozbiljno razmišljali da budete u koaliciji u kojoj je i HDZ?

“Ma nema šanse. A to nisu htjeli niti oni. Je li vam sada jasnije”.

Jasno mi je da ste vi pokušavali zavaravati aktere u tim pregovorima, kao što su to i oni činili.

“Nije to zavaravanje nego pregovori. U takvim okolnostima ne možete djelovati na auto pilotu, morate uzeti upravljač i u kritičnom trenutku donijeti kritičnu odluku. To je leadership”.

Što se dogodilo te subote navečer kad je Tomislav Karamarko izašao sa sastanka i dan kasnije faktično tvrdio da ste ga prevarili?

“To je jadno i djetinjasto, nisam te stvari onda komentirao pa neću niti sada”.

Niste ga prevarili?

“Ako jesam, onda je on prvi kojeg sam uspio zavaljati”.

Je li dolazila u obzir koalicija s HDZ-om, ali bez Mosta?

“Rekao sam da nije, zna se što su HDZ i njihovi sateliti”.

Niti CDU ne želi s SPD-om, niti austrijski narodnjaci ne žele sa socijalistima, ali spojila ih je postizborna matematika.

“Kad HDZ bude kao CDU, a to će biti možda za sto godina, onda će se u SDP-u razgovarati o mogućnosti suradnje s njima”.

Odlučili ste se opet kandidirati za predsjednika SDP-a, kojem ste na čelu osam i pol godina što zaista nije malo. Za to ste vrijeme izašli na troje parlamentarne izbore od koji ste samo na jednima pobijedili. Što vas potiče da se ponovno kandidirate za predsjednika?

“Očekivanja od predsjednika SDP-a u zadnjih su deset godina strahovito narasla. Kad smo 2003. uvjerljivo izgubili izbore, ne sjećam se da je netko od toga radio neku veliku dramu. S mojim dolaskom na čelo stranke, od predsjednika SDP-a očekuje se izborna pobjeda i da bude premijer. Naši su rezultati u tom razdoblju uvijek 33 posto ili više, samostalno ili u koalicijama. HDZ više nema nikakav primat, natjerali smo ih u koaliciju s brojnim strankama, ali niti to nije bilo dovoljno da u Hrvatskoj osvoje više mandata nego naša koalicija. To je ta nova snaga SDP-a kao moderne hrvatske ljevice, progresivne i borbene. Nismo militantni, ali smo čvrsti i ne predajemo se. Ne dopuštamo da se s nama briše pod”.

Smatrate se, dakle, uspješnim predsjednikom stranke?

“Uspoređujem ono što sam zatekao s ovim što danas imamo. U međuvremenu smo ostvarili baš sve. Imali smo veličanstvene pobjede i tijesne poraze”.

No, rekli ste da su očekivanja narasla. Stoga neki ljudi u SDP-u i govore da su očekivali da stranka ostane na vlasti a kako Milanović to nije isporučio vrijeme je da ode.

“Čekam te ljude, mi smo otvorena stranka i razgovarat ćemo. Zanimljivo, poslije poraza na parlamentarnim izborima 2003., nitko nije tražio Račanovu ostavku”.

Ali i dalje mislite da bi za stranku bilo dobro da ste vi predsjednik.

“Mislim da u ovom trenutku mogu dati stranci jako puno. Nemamo se mi što pregrupiravati, SDP je snažan i samo trebamo protivnicima »give hell«, što neki moji kritičari ne razumiju”.

Imate li neku viziju SDP-a u iduće tri, četiri godine?

“Mi smo bili potpuno spremni nastaviti posao u vlasti na dobrobit Hrvatske. Karte su sada drukčije posložena, ali moramo i dalje u svakom trenutku biti spremni preuzeti vlast, jer izborni legitimitet imamo”.

Mislite preuzeti vlast bez novih izbora?

“Moguće je. Ne želim spekulirati, ali ovo što se događa u Hrvatskoj, ta Vlada koja se sastavlja, nije normalno. Zato moramo u svakom trenutku biti spremni ponuditi se Hrvatskoj”, zaključio je Milanović za Novi list.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Škoro misli ozbiljno!? – ‘Neću bježati od odgovornosti ako to moj narod traži od mene’

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Škoro misli ozbiljno. To je dojam koji se stekne kada dva sata s ovim estradnim umjetnikom razgovarate o njegovoj mogućoj predsjedničkoj kandidaturi. Na nedavnoj HRT-ovoj izbornoj anketi osvojio je 9 posto glasova, a da nitko nije ni znao da bi on mogao ući u bitku za Pantovčak, piše JutarnjiList.

Škoro još uvijek ne otkriva hoće li se uistinu upustiti u utrku protiv aktualne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i najvjerojatnije bivšeg premijera Zorana Milanovića, no sudeći prema njegovim odgovorima, to je zapravo vrlo izgledno. I vrlo je jasno tko ga gura i čijoj se potpori nada ovaj pjevač, doktor znanosti, narodni zabavljač s fakultetskim diplomama iz građevine i ekonomije, televizijski voditelj, nekadašnji član HDZ-a na čijoj je listi 2008. izabran u Sabor i koji je još 90-ih obavljao dužnost generalnog konzula u Mađarskoj.

Koliko je ovo ozbiljno?

– U životu je sve ozbiljno. U sve što radim ulazim ozbiljno i volio bih da ljudi onda to shvate tako. Baš kao što to shvaća moja publika. Ne volim površnost ni kad su u pitanju moje pjesme, moji koncerti ili moji studenti.

No mnogi vas smatraju neozbiljnim.

– Znate, uvijek je sve pitanje forme i sadržaja. Vodim se temeljnim vrijednostima koje sam popio s majčinim mlijekom. Ne rasuđujem ljude po članskim iskaznicama, izgledu, obrazovanju, vjeri, naciji, po onome što čujem o njima, nego na temelju vlastitog dojma i sposobnosti. Stvar je tog sadržaja i forme. Ja taj sadržaj, neke ozbiljne stvari ponekad zapakiram u neku zafrkanciju, neku ironiju, no to je već stvar forme i mog karaktera. Takav sam. Kao što je takav bio moj otac, posebno moj stric Pero, pa moj djed i brat od mog djeda, čuveni stric Andrija. Za njega kažu da je bio zafrkant, ali mudar zafrkant. On kada bi nešto okrenuo na šalu, trebalo bi dva, tri puta okrenuti i vidjeti što se nalazi ispod kamena. Ovo je ozbiljno, no trebalo bi dva, tri puta okrenuti kamen da se vidi što se nalazi ispod kamena. Bez ikakve primisli, bez fige u džepu.

Golica li vas ta mogućnost da početkom sljedeće godine stanete na Trg svetog Marka i krenete čitati ‘prisežem svojom čašću da ću dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda…’.

– Sviđa mi se riječ golica. No nisam razmišljao ni približno tako daleko. Dapače, do prije neki dan nisam uopće ozbiljno razmišljao o mogućnosti kandidature. Puno toga bih se trebao odreći i žrtvovati da bih radio posao u kojem znam da će mi raditi sve ono što će mi raditi. A opet, nisam od onih koji će bježati od odgovornosti ako to moj narod traži od mene, kazao je Škoro, piše JutarnjiList.

Thompson o Škori kao predsjedničkom kandidatu i bi li se možda i on kandidirao

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Tomašić: Budite sudionik vremena u kojemu živimo

Objavljeno

na

Objavio

“Može se živjeti od poštenog rada. Za normalnog čovjeka ne treba puno. Mi smo živjeli vani i imali smo puno, ali nismo uživali. Puno više mi znači ovdje, nego ono trčanje tamo-ovamo kako bi drugima mogao pokazati što sve imaš. Treba mi rad da živim, a ne da živim kako bi radila. Tako da sve to treba kombinirati i naći vremena za obitelj.”

Gospođo Tomašić, kako zastupnici zemalja u Europskom parlamentu vide Republiku Hrvatsku?

– Slika Hrvatske u Europi je ovakva: pola ih misli da smo fašistička zemlja, a pola demokratska koja žudi Zapadu. Za njih smo mi ljudi koji nemaju svoje “ja” i koje se može lako kupiti te koje se lako može nagovoriti da slušaju druge. Nažalost, slika je takva. Zapravo, mi sami stvaramo takvu sliku, jer dopuštamo ljudima da nas proglašavaju fašistima umjesto da budu kažnjeni. Zaslužuju da ih pitamo gdje oni vide ustaše? No, takva slika ide van, jer da ne ide van ne bi se dogodilo ovo što se dogodilo na Bleiburgu. Isto tako, znate da su neke države zabranile nastupe marku Perkoviću Thompsonu. Tada je Republika Hrvatska trebala reagirati. Ja nisam njegov odvjetnik i ne branim ga. Nemam zašto, ali Hrvatska država treba ga braniti jer u njegovim riječima, riječima njegovih pjesama nema ni grama mržnje ni napadanja, nego je on domoljubni pjevač. To nekima smeta i upravo oni šalju sliku vani, a Vlada se ne očitava o tomu. Mislim da je Vlada trebala tražiti objašnjenje zašto mu se brane nastupi u pojedinim zemljama i reći kako Marko Perković nije fašist te da su to obične laži.. No, kad službene institucije šute, onda se s druge strane laže sve više i više.

Postoji hrvatska povijest i to se treba prihvatiti sa svim i dobrim i lošim stranama, isto kao što i socijalizam treba prihvatiti sa svim i dobrim i lošim stranama. Treba reći da je ono što je loše loše, a što je dobro da je dobro.  Kad to prihvatimo krenut ćemo naprijed.  A kad je samo moje dobro i što god ja napravim dobro, a sve što drugi napravi loše je, nećemo krenuti pravim putem.

Radi li Vlada Republike Hrvatske dobro svoj posao?

– Naša se diplomacija boji reagirati vani, u bilo kojoj državi. Ako ja odem u neku državu i ne slažem se s onim što oni kažu, oni me proglase fašistom. To bi naši “antife” počeli širiti i još više optuživati. Mislim da u takvim slučajevima država treba reagirati i tražiti dokaze za takve poteze. Trebaju jednostavno reći kako je dotična osoba došla i iznijela svoje mišljenje te da je kvalificiranjem osoba prekoračena ovlast. No, naši se u takvim slučajevima nikad ne oglašavaju, kao da to nije njihova stvar, kao da naši ljudi nisu državljani RH. I onda kad Vlada ne reagira, onda stvarno stranci misle da ono što šire antifašisti zapravo jeste istina. Niti naši diplomati niti Vlada što se tiče toga ne rade dobro svoj posao. Ovdje nema ustaša. Postoje pojedinci koji žele nešto, ali to nije zakonski regulirano i onda se to jednostavno ignorira. Oni koji govore o ustaštvu su mala šačica ljudi koja za sebe traži pozornost.

U svom “govoru” na Bleiburgu biskup mons. dr. Ivica Petanjak je kazao kako se hrvatski narod međusobno parniči. Nije li upravo to razlog loše slike u svijetu?

– To je ono što ja govorim. Mi smo podijeljeni, kako oni kažu, na  antifašiste, što znači da sve ono što mi kažemo to je samo dobro i to se broji. Mi, drugi, koji imamo drugačije mišljenje, ali želimo razgovarati s antifašistima, nikad nismo u pravu. I oni su uvijek u pravu. I to vam je tako. Mi kao glasna većina se međusobno tužimo, u kafićima po nekim kutovima, a nikad nećemo stati jedni iza drugih, nego pričamo iza leđa. To treba prestati. Ako je netko lopov lopov je, ako je poštena osoba onda je poštena osoba i tu je kraj rasprave. Kod nas je problem što znamo osjetiti inferiornost i blateći drugoga zapravo prikrivamo svoje slabosti i nikad nećemo priznati kako neke stvari koje smo i mi radili nisu bile dovoljno dobre.

U jednom ste trenutku bili rekli kako se više nećete baviti politikom? Zašto baš “Hrvatski suverenisti”?

–  Mislila sam da ću predhodnom mandatu završiti sve što sam zamislila. Da se tako završilo danas bi bila u mirovini i to s krunom karijere. Željela sam završiti stvari oko male plave ribe. Kad vi spomenete komisiju i kad imate zakon drugačiji od onoga kakav je komisija donijela i vi ga promijenite, onda ste učinili nešto veliko. Mislila sam da ću to završiti, ali još nisam. Treba ići u trijalog. Ako prođem ja ću dobiti trijalog, a ako ne, onda će ga u našoj grupi dobiti Talijani i to me je najviše potaknulo na ponovnu kandidaturu. Kad već imamo suvereniste odlučila sam ići preko njih. Ovako, ako prođem stignem završiti planirano, a ako ne prođem savjest mi je čista. Svijet se dijeli na suvereniste i globaliste. Mi smo mala država, i ako se svrstamo uz globaliste onda ćemo uvijek biti jedna mala regijica, a ja Hrvatskoj želimo puno više od toga.

Europska unija je sadržana od malih djelića, malih država.

– Ja sam Hrvatica i toga se ne sramim. Naša je zemlja krvlju branjena uvijek. Mi smo jedna mala država. I kad idemo u naše muzeje znamo da su svi eksponati naši, iz naše zemlje, a kad idete u muzeje u velikim zemljama poput Francuske i Engleske, veliki je broj stvari opljačkano i doneseno iz nekih drugih krajeva. Mi, iako smo mala država, mnogo puta do sada poharana, ipak možemo biti ponosni na svoje.  Mi se svoje povijesti ne sramimo. Imaju drugi mnogo goru povijest iz Drugog svjetskog rata od nas, pa se ne srame. Nas se lupa po glavi s našom poviješću samo zato što to mi dopuštamo. I stara narodna kaže: “ Ne mogu gaziti po vama ako se ne prostrete.” A mi se prostiremo kako znamo za sebe. Imamo pravo braniti interese svojega naroda.  Meni su u EU znali reći: – Vi ste ovdje da branite interese EU.” Ja sam im odgovarala: – Ja sam ovdje, jer su me izabrali hrvatski građani i ja ovdje branim interese svojega naroda i ja sam tu zbog njega.”

Često se čuje kako su naši građani koji žive u inozemstvu na margini događanja.

– Mi bismo trebali imati Ministarstvo useljeništva. S tim ljudima se treba razgovarati. Ima ih mnogo koji se žele vratiti u Domovinu, ali tu je takva papirologija i odbojnost. Ovdje to ide otprilike ovako: “Daj mi 500 eura za to, daj mi opet 500 eura za to”, itd…

Zaboravlja se nešto drugo a to je da su gotovo svi naši ljudi davali novce za vrijeme rata. Ja i moj muž dali smo samo 64.000 dolara za koje imamo pismene dokaze, a što je s drugima koji su davali mnogo više. Kad ti ljudi dođu ovdje, oni žele ulagati velike novce, milijune, ali oni su toliko revoltirani da jednostavno kažu: “ Klima za iseljenike ovdje se može ovako opisati: “Dođi na godišnji s novcem. Pošalji što više novca. Donesi što više novca i otvori tvrtku ali ne miješaj se u vlast.” Problem je u tome, što ti ljudi pored kapitala imaju i znanje. Zamislite samo koliko snage oni mogu donijeti. No, ovdje se cijene samo uhljebi, klimavci, i zato nam je kako nam je.

U posljednje vrijeme dolaze i neke dobre inicijative.

– Kad budemo imali Ministarstvo za useljeništvo, kad budemo znali što bi hrvatska Vlada željela da hrvatski iseljenici kupe i kad bi im se sve na vrijeme omogućilo bez traženja nekih dodatnih bespotrebnih papira i novaca ljudi bi dolazili. Kad su im papiri čisti 1/1 i kad znaju da će ih se lijepo dočekati onda će se ljudi vraćati i novac će ostavljati ovdje, a ne nositi negdje vani. Oni stranci koji u Hrvatskoj dobiju određene iznose nose vani. Nemam pojma zašto naša Vlada konačno to sve ne izregulira, jer je jednostavno.

Gospođo Tomašić, može li se u Hrvatskoj živjeti od poštenog rada?

– Može se živjeti od poštenog rada. Za normalnog čovjeka ne treba puno. Mi smo živjeli vani i imali smo puno, ali nismo uživali. Puno više mi znači ovdje, nego ono trčanje tamo-ovamo kako bi drugima mogao pokazati što sve imaš. Treba mi rad da živim, a ne da živim kako bi radila. Tako da sve to treba kombinirati i naći vremena za obitelj.

Podrijetlom ste iz BiH kako, po Vama, žive naši ljudi u BiH?

–  Pa, imate predsjednika HDZ BIH, Čovića koji nikada ništa nije napravio za Hrvate. On je napravio jako puno za sebe. Kad pitate tamošnje Hrvate, on se trebao mnogo više brinuti za Hrvate u BiH, a naša Vlada ga je trebala tjerati na to, poticati, a ne davati mu počasne doktorate koje nije zaslužio, tako da Hrvati u BiH trebaju jakog vođu koji doista voli BiH, svoj hrvatski narod i želi da taj narod ostane na svojim ognjištima. Nažalost, danas nije tako.

Za dva dana su izbori za Europski parlament.

– Ovo je vrijeme kada će HDZ gledati učvrstiti svoju vlast, a tako je i vrijeme kad građani mogu HDZ-u svojim glasovima pokazati da ih HDZ ne vodi u pravom smjeru. Dakle, ako im daju puno glasova onda će oni reći: – Narod odobrava naš rad.. Ako ne dobiju puno glasova to će biti svojevrsna poruka HDZ da ne rade dobro. Jako je važno da narod izađe na izbore. Ne možete samo osuđivati zavaljeni u obiteljske fotelje. Budite dio događaja i vremena u kojemu živimo. Nije teško izaći i glasovati. A ako vam odgovora ono što ja govorim i zašto se zalažem ja sam na listi broj 6.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari