Connect with us

Kolumne

Zoran u Tiranu, Zoran iz Tirane

Published

on

Izvor: Pixsell / Autor: Grgo Jelavić / Isječak

Negdje po prilici bliže Alki nego Gospi kroz medije se provukla vijestica kako se predsjednik RH Zoran Milanović sprema u dvodnevni privatni posjet Albaniji, pri čemu nije rečeno tko je ta Albanija. Je l’ mu strina, tetka, što li? Ubrzo je ipak pojašnjeno kako Milanović odlazi u Albaniju na poziv tamošnjeg premijera Edija Rame, inače dobrog mu prijatelja. I sve bi se zacijelo skončalo u idiličnom tonu kad ne bi bilo tih gnjavatora koji inzistiraju na formalizmima, proceduri, protokolu, ukratko svemu što pravnik Zoran Milanović zbiljski prezire.

Kad Milanović lobira

Naime, čim je izašlo na vidjelo kako su za deklarirane privatne svrhe obilno korišteni državni resursi, helikopter i brod ratne mornarice, a zanimanje za slučaj počelo pokazivati i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, Milanović je nevoljko pohitao obavijestiti javnost kako se dogodila omaška. U najavi mu se omaknuo privatni posjet, a zapravo je u Albaniji boravio službeno. Svojstvenom mu požrtvovnošću, usred godišnjeg odmora izdvojio je dva dana kako bi u kratkim hlačama u pratnji supruge u kupaćem kostimu, garderoba je, naime, navedena kao razlog zašto javnosti nisu predočene nikakve fotografije, radio za Hrvatsku. Što? E, to već, skroman kakav jest, nije želio podijeliti s javnošću.

Zoran Milanović: Greškom sam putovanje u Albaniju deklarirao kao privatno, moja isprika

Sadržaj je ljubomorno sačuvao za sebe nabusito otklonivši uzaludne pokušaje pripadnika sedme sile da iskamče nešto više. No, poigravajući se s njima kao mačka s miševima, nabačenim aluzijama otkrio je podosta više. Doimalo se, naime, kako je čitava predstava poslužila kao neka vrsta testa kako bi svako buduće korištenje državnih resursa u privatne svrhe mogao pravdati razlozima koje nije dužan reći niti novinarima, a bome ni komunicirati grani izvršne vlasti s kojom bi po Ustavu trebao sukreirati vanjsku politiku. A da je sklon državnim posjetima bez vidljivije javne svrhe, koji više mirišu na osobno nego opće dobro, pokazao je još kao premijer, primjerice kad se sa suprugom i najbližim suradnicima, Kotromanovićem, Sauchom i Pelicarićem, otisnuo na 8-dnevni izlet u Australiju i Novi Zeland.

U mjerama samozaštite od propitkivanja kojekakvih dosadnjakovića Milanović je ovaj put otišao i korak dalje. Kako bi opravdao budući nerad i nečinjenje glede lobiranja u korist hrvatskih tvrtki, zaštitio se nalazeći formalnu izliku u nepostojanju odgovarajuće regulative. Inače bi on to rado činio, ali se, eto, pribojava kako ga se ne bi sumnjičilo za primanje provizije. Zato je, dok se stvar ne formalizira propisima, bolje ne činiti ništa što nije izrijekom propisano dužnošću. Ma koliko se neke aktivnosti u svijetu uvriježeno podrazumijevale već i u okviru same predsjedničke plaće, pri čemu je dar zahvalnih gospodarstvenika uvijek moguće odbiti. Ovako Milanović ostavlja dojam da se štiti od rada, da mu je milije sjesti na verandu pa uz karte i bevandu brojiti valove. Mada, objektivno gledano, možda je po opći državni interes i bolje što Milanović ne kani lobirati za hrvatske tvrtke, čisto kako ne bi nastala neka veća politička šteta. Onakva kao kad je nedavno reklamirajući hrvatski ratni brod prilikom pohoda vodama Crne Gore samo dodatno homogenizirao ionako nabrušenu prosrpsku oporbu, koja će sad po svoj prilici smijeniti Đukanovićevu stranku s vlasti pa ništa od prodaje broda.

Tko bi ga uopće i zašto uzeo za savjetnika?

No, to nije sve što je Milanović, suprotno savjetima bliskih mu suradnika, ispucao pred zborom medijskih trudbenika. Naime, negirao da je za vrijeme trogodišnje stanke od bavljenja politikom poslovno surađivao s albanskim premijerom Ramom, ali nije izdržao samouvjereno dodati – Što i da jesam? U čemu je problem? Ma, kakav sukob interesa! Sumnje da s Ramom nije poslovao elegantno bi odagnao kad bi rekao s kim jest. Uostalom, upravo su to tijekom predsjedničke kampanje od njega tražili politički suparnici, no, znakovito, ne i upadljivo nezainteresirani vodeći mediji, koji se, kao nekom nevidljivom rukom pripitomljeni, o tome tada nisu usudili ni zucnuti. Da se od sklonosti kako mora sve reći i potanko objasniti Milanović teško suzdržava, pokazuje već i samo ime tvrtke čijim je vlasnikom i jedinim zaposlenikom bio – EuroAlba Advisory! Alba, s jedne strane asocira na Albaniju, dok s druge, na nekim romanskim jezicima znači – zora. Zora kao Zoran! Iz imena se dakle dade iščitati i misija te tvrtke – Zoran savjetuje Albaniju na putu prema Europi. Pa i sâm je Edi Rama potvrdio kako su im Milanovićevi savjeti bili korisni, ne pojasnivši pritom je li to bilo onako više prijateljski ili za novac.

U prilog slutnji da je Milanović doista savjetovao albansko državno vodstvo ide i činjenica da sve dok je njegova tvrtka bilježila prihode, zaključno s 2019. godinom, Albanija nije uspjela napraviti neki značajan iskorak prema Europi. To se dogodilo tek pošto je Milanovićeva tvrtka ugašena, proljetos, kad je Europska unija napokon otvorila pristupne pregovore sa Zemljom orlova, za što, izuzme li se prestanak savjetovanja, baš ništa ne miriše na Milanovićeve zasluge. Prije će biti da je netko drugi omekšao Macronovo protivljenje širenju Unije, po svoj prilici netko tko si je dobar, među ostalima, i sa Charlesom Michelom.

No, pravo je pitanje zbog čega bi uopće netko tražio Milanovićeve savjete pri približavanju EU integracijama, i još ih k tome plaćao. Općenito, dva su moguća razloga zašto bi visoki državni dužnosnik nekome mogao biti zanimljiv po prestanku obavljanja dužnosti. Ili zato što može pristupiti ljudima koji utječu na odluke, ili, pak, zato što je, dok je bio u poziciji moći, nekome činio usluge. I dok se u prvom slučaju doista radi o usluzi savjetovanja i lobiranja, u drugome je riječ tek o vidu zahvale za učinjeno, svojevrsno „pranje“ izvršene usluge s mirisom korupcije. Za Milanovića se dobro zna kako se za svog premijerovanja nije pretrgao stvarati veze i dobre odnose s kolegama. Posve na tragu priznanja s početaka političke karijere kako je propao u diplomaciji, posvađao se sa praktično svim susjedima, nevezano bili oni u EU ili ne, a osobno se hvalio i kako je za migrantske krize dvaput prevario Angelu Merkel. Doduše, isprva se na EU sastancima nešto malo družio s Viktorom Orbanom (koji je već tada slovio kao najzločestiji dečko u razredu, što je Milanovićevoj mangupskoj naravi imponiralo), da bi ga na kraju izvrijeđao na pasja kola, groteskno mu salutirajući prilikom odlaska s jednog sastanka, aludirajući valjda na njegovu sklonost autoritarnom vođenju države. Orban je Milanovićevu pompoznu pozu popratio sažalnim pogledom, vjerojatno više žaleći one koji su Milanovića izabrali od njega samoga. Pa zašto bi netko autističnog, svadljivog i mrzovoljnog tipa izabrao da ga savjetuje i otvara mu europska vrata kad on to očito nije sposoban činiti? Zašto bi to učinili Albanci koji nisu poznati kao naivan, a još manje kao glup narod? Tko ne vjeruje, neka pita Srbe! Stoga je vjerojatnije da je ovdje savjetovanje tek poslužilo kao paravan za neki drugi razlog.

Od krkandžije do brijundžije

Da stvar bude gora, u kontekstu Predsjednikovih putešestvija po Albaniji neki je zviždač Milanoviću nipošto ne najdražem dnevnom listu dojavio detaljan raspored Predsjednikovih helikopterskih putovanja tijekom ovoga ljeta, a što je uredništvo nagnalo da uresi naslovnicu prigodnim grafičkim prikazom. Pokazalo se, naime, da za jednu osobu koja kuburi s bolnim preponama Milanović prilično učestalo putuje tom ne odveć komfornom letjelicom. Novinarima su posebno zapela za oko dva desanta – na Mljet i u Ćilipe – koja nisu imala u podlozi neki događaj kojem bi Milanović u svojstvu Predsjednika nazočio. Ne manje zanimljivom pokazala se epizoda u kojoj je na putu od Zagreba do zrakoplovne baze Zemunik i na odlasku i na povratku svratio na Brijune, otočje poprilično izvan rute. To je podsjetilo na dobra stara vremena kad je Milanović kao premijer običavao helikopterom malo skrenuti s najkraćeg puta. Tako je jednom zgodom uhvaćen okom fotoaparata kako na putu iz Sarajeva za Zagreb slijeće na Krk. Ha, bit će da su ipak u pravu oni koji su tvrdili kako se Milanović stubokom promijenio, kako je napokon sazrio. Naime, sad više ne djeluje kao krkandžija koji krka po Krku, nego se prometnuo u nešto skroz drugo – brijundžiju koji brije na Brijunima.

I dok graditelje, ljude koji čine konstruktivne stvari, treba pohvaliti za učinjeno dobro, one sklone destrukciji treba pohvaliti kad ne učine loše, ili barem ne skroz loše. Tako Milanović zaslužuje svaku pohvalu što na proputovanju u Albaniju nije letio s Hvara za Dubrovnik obilaznim putem preko Brijuna. A novinari, ti teški štreberi, umjesto da naglase koliko je ne skrenuvši s puta uštedio državnom proračunu, sad mu sitničavo broje svaku lipu utrošenu na kerozin. Doduše, zli bi jezici mogli primijetiti kako taj nagli izljev odgovornosti hrvatski porezni obveznici trebaju zahvaliti prije svega nazočnosti Milanovićeve supruge. No, to nipošto nije razlog da se Predsjednika ne pohvali. Ma koliko njegovo objašnjenje korištenja državnih resursa bez jasne svrhe bilo antologijsko.

Naime, reče kako helikopteri ionako moraju letjeti, pa onda putnik više ili manje ne čini nikakav dodatni trošak, a kamoli rasipanje. Iz toga bi se moglo zaključiti kako Milanović, kad mu bude dosadno, a kako dužnost koju obnaša nije odveć dinamična, to i ne bude tako rijetko, zovne helikoptersku bazu pa pita – Dečki, kud ćete danas? Na Mljet? Ok, pričekajte me, idem i ja! Isto tako i brodovi moraju ploviti kako ne bi skupljali hrđu u pristaništu. Letjeti se mora, ploviti se mora! Suočen s ovakvom logikom čovjek osjeti izvjesno olakšanje što Hrvatska nije nuklearna sila. Jer baš kako helikopter nije pršut da se dugo suši, tako ni raketa nije panceta.

Amerika ili Albanija?

Slučaj Milanovićeva putovanja u Albaniju po dvojbenoj je svrsi neke podsjetio na ona prethodnice mu Kolinde Grabar Kitarović u Ameriku, koja su do u tančine secirana mjesecima, kako od strane medija tako i Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, sve zbog navodnog muljanja s putnim nalozima u konačnici proglašenima državnom tajnom. Nagađalo se ne bez zloće o stvarnoj svrsi njenih putovanja – od medicinskog zahvata liposukcije sve do umiljavanja predsjedniku Trumpu jer je bila bliska s njegovom suparnicom Hillary Clinton, da bi napokon sâm Milanović stvarni razlog suparničina puta pronašao u šopingu. A njemu sad ne pada na pamet o službenom putu obavijestiti Ministarstvo vanjskih poslova, što je ne samo logično, nego predstavlja i uvriježenu praksu, niti mu trebaju putni nalozi zbog kojih se njegovu prethodnicu razapinjalo. Kaže kako je njihova jedina svrha parazitiranje na proračunu u vidu isplate dnevnica, čega se osobno gnuša. Nemaju oni nikakve veze s evidencijom svrhe puta, specifikacijom troškova i, napokon, izvješćem o učinjenom. Postupajući u maniri onih koji se bave ne baš legalnim poslovima, Milanović pokazuje kako očito ne voli za sobom ostavljati nikakve papirnate tragove.

I dok se bivšoj Predsjednici mjerio svaki kilogram, odatle liposukcija kao možebitni razlog putovanja, sad se nitko ne pita je li Milanović, budući se već dulje vrijeme pati s iritacijom nosa, pošao u Albaniju kako bi mu rane vidao neki tamošnji travar s preporukom prijatelja mu Rame. Naime, krugovi u skandalu s kojima se nedavno našao taj dobar Milanovićev prijatelj, znani još kao mafija s prefiksom narko-, a o čemu su brujali zapadni mediji dok su hrvatski nezainteresirano šutjeli, teško da tu mogu puno pomoći, budući u svom asortimanu ne nude artikle koji poboljšavaju stanje nosne šupljine. Naprotiv, čini se da ga i pogoršavaju.

Ostavimo li puka nagađanja po strani, ne ulazeći u stvarne razloge i vjerodostojnost klasifikacije njihovih posjeta inozemstvu, ključna razlika između Grabar Kitarović i Milanovića, ne samo simbolična, nego nadasve u političkoj klasi, leži u tome što je ona išla u Ameriku, dok on putuje u Albaniju. Koliko god to nekima bilo svejedno. Suverenistima kakav je i sam. I kad je već Milanović zaslužio pohvale zbog nekorištenja brijunske zračne obilaznice, prošlog tjedna se pružila endemska prigoda da se pohvali i njih, suverenističke mu pobočnike. Rekoše, naime, da nas vladajući, mireći se sa Srbima, vraćaju u vrijeme prije ’91. A to, gledano iz njihove perspektive, uopće ne mora nužno značiti ništa loše. Napose, uzme li se u obzir da je onaj, čije se ime ugnijezdilo u samom nazivu njihova Pokreta, vrijeme neposredno prije ’91, a dodajmo tome i najdelikatniji dio te ’91, provodio u sigurnosti Amerike, a ne u Albaniji, u koju su nas sad njegovi pristaše, suverenisti enverhodžijanskog tipa, zaokruživši broj 3, evo i doveli. Promatra li ga se tako, vraćanje u vrijeme prije ’91 ne može značiti drugo do pomalo sramežljivo izrečeni kompliment aktualnoj Vladi, moguće i prvi korak na putu pokajanja.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari