Pratite nas

Razgovor

Zoran Vukman: Obitelj i brak su napadnuti jer su zadnje jezgre tradicionalnog društva

Objavljeno

na

Razgovor sa Zoranom Vukmanom povodom izlaska knjige „Filozofija novoga početka“

Zoran Vukman, slobodni je i neovisni mislilac, novinar, pisac, publicist i prevoditelj. Iz tiska nedavno je izišla njegova nova knjiga „Filozofija novoga početka“, kao prvi dio Trilogije iscjeljenja. Tim povodom Davor Dijanović/HKV razgovarao je s gospodinom Vukmanom.

Živimo u vremenu poplave newageovske self-help literature i savjeta za bolji život. I u podnaslovu Vaše knjige stoji kako je riječ o softveru za ispunjen život. Po čemu se Vaša knjiga razlikuje od drugih koje nam se svakodnevno nude?

U odnosu na new-age literaturu, nudi duhovno-egzistencijalni program života utemeljen na Kristu i njegovim riječima.

Čitao sam razne knjige na temu „samopomoći“ i kroz njih se provlači uvijek jedna te ista pseudoduhovna nit, sinkretizam koji uzme više sastojaka od svake religije i onda ih umiješa u lonac, skuha i proda kao čudotvorni napitak.

Od autora do autora razlikuje se samo omjer umiješanog, inače je sve isto, u osnovi, bildanje ega, samostvaranje, duhovnost bez Boga, zapravo, ako se uopće i može govoriti o nekoj duhovnosti.

Jer svaka duhovnost ima svoj izvor i tradiciju, dok je new age „self-help“ literatura miks novijega doba, i popularnost takvih knjiga ne govori samo o tome koliko zapadni čovjek luta u potrazi za odgovorima o vlastitom smislu i egzistenciji, nego i koliko su zakazali katolički duhovnici koji bi trebali ljudima približiti vjeru na način koji sam u knjizi nazvao „primjenjenom duhovnošću“.

To znači, na svaki konkretan slučaj ne odgovarati općim i apstraktnim odgovorima ili citatima, nego biti kadar pojedinom čovjeku približiti Isusovu riječ kako bi se ona utjelovila u konkretnoj egzistenciji dotičnoga čovjeka, odnosno, da bi čovjek pronašao odgovor za sebe i svoj slučaj, za svoj život i poslanje.

Kao što stoji u uvodu knjige, njezina je tema mogućnost novoga početka, čak onda kad se čini da on nije moguć. Odnosi li se taj novi početak na svakoga, neovisno o njegovoj dobi?

Ideja novoga početka ima svoju mitološku dimenziju od prapočetaka čovjeka, ali u taj aspekt nisam ulazio. Mene je Filozofija novoga pocetkazanimala ideja novoga početka u svakodnevnom životu, nakon raznih nevolja, padova, malodušja, kako skupiti snagu, ustati i započeti iznova.

Bez Isusa u punom smislu to nije moguće. Svatko može napraviti izvanjski „remaking“, ali je kratkoga vijeka ako se nisi promijenio iznutra. Moja je teza da je novi početak moguć bilo kada i ne ovisi o dobi nego o vjeri i volji čovjeka, o njegovoj nutarnjoj snazi, odlučnosti, raspoloživosti.

Možeš imati dvadeset godina i izgubiti životni smisao, a možeš i pedeset ili osamdeset pa biti pun životne vedrine, duha i volje za radom, stvaranjem do zadnjega daha. U svakoj životnoj dobi, možeš podvući crtu ispod prošlosti i započeti nešto novo.

Važno je biti aktivan, umno i fizički, pogotovo u duhovnom smislu. S godinama bi vjera trebala sazrijevati iako na žalost u današnjem svijetu imamo sve manje mudrih ljudi.

Čovjek se može ponašati u skladu sa svojim godinama, a da uvijek bude živa duha i motiviran. Čovjek koji živi i radi, koji uvijek traga za smislom i odgovorima, koji je spreman učiniti nešto za ljude i Boga, za obitelj, svoj narod, zajednicu, pozitivna je i zrela osoba. Nama upravo treba takav stav: da se odupremo prodavačima mraka i malodušja.

S Isusom je uvijek sve novo

Je li novi početak moguć bez istinske vjere i duhovna preobraćenja?

Isus Krist

Naravno da nije. Upravo to i jest istinski i pravi novi početak. Kako sam napisao u knjizi, s Isusom je uvijek sve novo. Obraćenje je u duhovnom smislu pravi „turning point“, odsudna prekretnica koja nam otvara nove uvide, i u vlastitu dušu i u okolni svijet.

Svi oblici „samopomoći“ u kojima čovjek sam nešto pokušava promijeniti, oslanjajući se isključivo na vlastite snage, ne računajući s vjerom i Bogom, ograničena su dometa, i traju dokle traju sile određenog čovjeka. A svi smo limitirani i svi imamo neku slabu točku. Kad tad dođe bolest, slabost, kriza – što onda? Tek tada se pokazuje naša snaga, volja ali nadasve – vjera!

Tvrdite da je Isus Krist dao sve smjerenice za ispunjeni život. Zašto onda vjernici često ne vode ispunjen život, nego se i sami prepušte općem gubitku smisla i vrijednosnih orijentira?

Zato jer im nitko nije dao i osmislio duhovno-egzistencijalnu metodu kako će u današnjem svijetu zaživjeti ono što Isus propovijeda. Svi smo mi unikatni. Svatko od nas ima neki problem koji treba sagledati u svjetlu vjere i Isusova nauka, ali nam Isus ne govori svima isto i na isti način.

Jedan citat iz Evanđelja meni ili Vama u određenoj životnoj situaciji ne mora govoriti isto, ne moramo ga razumjeti ili doživjeti kao rasvjetljenje problema na isti način. Problem je kad tražite duhovnika, a on svima ponavlja istu šprancu.

Treba ući u konkretan problem konkretnog čovjeka. Nijedan križ nije isti. Mnogi dobiju tumor, ali geneza tumora je kod svakoga drukčija, zato nije ni otkriven lijek – jer ovdje očito opći princip ne djeluje na pojedinačno bez cjelovitog pristupa čovjeku kao osobi. A pazite, Isus svakome pristupa kao određenoj osobi.

Medicina ima kemoterapiju, udari svakome isto, da bi ubili mutirane stanice, liječe se posljedice, a uzroci su ambivalentni. Ponekad budu očiti, ponekad ne. Pušački rak je pušački rak, ali što kad tumor pluća dobije čovjek koji nije nikada zapalio cigaretu? Tako je i s pristupom životu iz kršćanske perspektive.

Ako vam netko dođe s konkretnom mukom, onda mu treba i konkretni odgovor, lijek. Isus za sve ima lijek, ali te lijekove netko treba znati čitati. I dozirati.

Dakako, mislim najprije na duhovnoj razini, ali jednako tako i na fizičko-egzistencijalnoj. S druge strane, vjernik nije malo dijete pa da ne može i sam raditi na sebi, čitati, moliti, tragati za odgovorima u vjeri i ustrajnosti. Ako sam ne kucaš, kako će ti se otvoriti?

Treba se boriti do kraja

Vaša je poruka da treba konstantno raditi na sebi, mijenjati se na bolje i nikada ne odustati?

Upravo tako. Vjerujem da sam Bog očekuje našu inicijativu, da se mi sami pokrenemo neovisno o okolnostima. Uvijek sam bio protiv odustajanja. Treba se boriti do kraja. Ustrajnost je važna odlika.

Pogotovo ne smijemo odustati od sebe koliko god nam bilo teško. Ako smo odustali od sebe, teško da možemo očekivati da će nas itko drugi moći pokrenuti. Kad ljudi vide da si samog sebe otpisao, onda te i oni podsvjesno otpisuju. Ili kad te drugi otpišu iz nekih malicioznih razloga, progona npr., onda je važno da ti samog sebe nisi otpisao, pa neće ni Bog. On će biti do kraja uz tebe.

Koliko nam odluku za promjenom može otežavati okapanje po traumama i kompleksima iz prošlosti?

Ne samo da nam je može otežati, nego ćemo zaglibiti u živom blatu, budemo li se valjali po njemu. Ali ne zavaravajmo se, ne možemo se traumatskog naslijeđa osloboditi jednim klikom miša, ili „pozitivnim mišljenjem“.

Pozitivan stav u smislu aktivnog stava, odupiranja zlu i beznađu, treba pronaći, steći, ojačati, no to nije samo neka mentalna tehnika, nego jedan vrlo složeni sustav u samom čovjeku koji treba pokrenuti. Ne zagovaram ideologiju „all you need is love“ i sve će biti dobro. Ili „imagine“, jer new age je na neki način, danas više psihološki nego sociološki svojevrsna rehipizacija, povratak u utopiju i iluziju šezdesetih, samo s drukčijim metodama.

Nekad su buntovnici odbijali ostariti, htjeli su umrijeti mladi, a danas se traži lažni eliksir mladosti. Danas ako se nisi botoksirao, onda si nazadan. Ako pokazuješ svoje godine, zrelost, postaje nepristojno – moraš biti „forever young“, po svaku cijenu. A to što se samo karoserija dorađuje, dok motor ne valja, druga je stvar.

Ljudi skrivaju sijede vlasi, farbaju se, žele zaustaviti godine umjetnim metodama, a ne shvaćaju da je duh onaj koji je uvijek mlad i da duh čini čovjeka mladim a ne nova karoserija. Zašto se ljudi boje zrelih godina? Jer suvremeni sustav te automatski ispljune kao strano tijelo čim prijeđeš četrdesetu. Živi se u petoj brzini.

Zamislite da stalno vozite u petoj brzini, koji bi to bio kaos na gradskim cestama. A tako žive sve mlađi naraštaju, dok ih stariji oponašaju, umjesto da bude obrnuto, da stariji budu primjer mlađima.

Dokinuta je svaka tradicija i dobili smo latentni kaos. Isto je tako i s ranama prošlosti. Ljudi ih potiskuju, koriste razne metode i duhovnost leptirića, kako je ja zovem, a to je način da sebe uvjeriš kako je sve divno i krasno, iako nije.

S traumama se treba suočiti i „foldirati“ ih, ne možemo ih sve riješiti ovoga časa, riješit ćemo ih na dulje staze radom, življenjem vlastita poslanja – treba ih na neki način postati svjestan, analizirati ih, sagledati sebe u svjetlu vlastite patnje i krenuti dalje, ne osvrtati se. One će zarasti, pretvoriti se u krastu i otpasti. Ostat će ožiljak koji nosiš, ali ne smiješ dopustiti da te prošlost zatoči, i da ti ne da ići dalje. Isus je rekao – stavi ruke na plug i ne osvrći se. To ne znači, zaboravi, nego kreni dalje svojim putem, zaori brazdu. Onda ćeš imati i snage i pameti razriješiti i čvorove prošlosti.

Može li patnja pročistiti čovjeka i dati mu polet za novim životom?

Može, ali i ne mora. Opet ovisi o našem stavu i okolini. Neke ljude patnja slomi. Neki budu doista pročišćeni. Sve ovisi o vjeri i stavu prema onom što nam se događa. Patnja nije svrha samoj sebi. Iz vlastite muke, mudar čovjek će nešto naučiti.

Ako gubiš vrijeme s pritužbama Bogu i čovjeku, onda zaista gubiš vrijeme. Nisi jedini kojega je pogodila patnja. Čovjek mora imati hrabrosti nešto i otrpjeti kad jednostavno mora. Može i pobjeći od patnje, ali će ga na koncu sustići još veći problemi ako od njih bježi.

Iz patnje se može izvući pouka i prilika za osobnu promjenu, to je velika istina. No treba je preživjeti, izdržati, lako je govoriti. Kad udari ljuta nevolja, tek onaj koji je osjeti, zna o čemu se radi, i koliko mu treba vjere i snage da bi izdurao.

Svi se mi, prirodno, toga bojimo, zato je i bolje da nekad ništa ne znamo, jer kad bi unaprijed znali kroza što nam je proći, obeshrabrili bi se. Mnogi ljudi u patnji pokažu svoju snagu. Da ne govorim o Domovinskom ratu. I poslije njega. Puno je muke i patnje u ovom narodu. A trebali bi iz svega toga izići doista jači umjesto klonuli.

Na jednom mjestu pišete da je najveća nesreća otići s ovoga svijeta, a da si odustao od života puno prije vlastite fizičke smrti?

Da, to mi se čini prestrašnim, kad vidim ljude koje su odustali od sebe, koji su se predali inerciji svoga života, uvjerili sebe da su promašeni, da je gotovo. Onda tako i bude. Autosugestija je vrlo moćna.

Mi svojim stavom gradimo vlastiti ambijent bez obzira na njegove izvanjske silnice. O nama puno toga ovisi, puno više nego što smo spremni priznati, ali ne i apsolutno sve. Bog je gospodar života i smrti. On zna, mi ne znamo, mi slutimo. Vjerujemo ili ne vjerujemo.

Predaja je najgora stvar, pogotovo predaja svog života bezdanu malodušja i beznađa. Neki ljudi žive a zapravo ne žive. Bilo da su pasivni, bilo da su hiperaktivni, pa misle da živjeti znači tutnjati na Zrću. Sve su to krajnosti.

Život nije američki film, ni akcija ni komedija, život je često tragikomedija, ali i film koji zna biti monoton. Prazan. Bez dubine. Ne može se u punini živjeti bez snage duha.

Ljudi često donose odluke za vođenje kvalitetnijeg života, ali stari čovjek jednostavno ne dopušta provedbu te odluke…

Svi imamo isti problem u početku. Zato je ustrajnost važna. U nama se stalno događa borba između starog i novog čovjeka, ali ako tu borbu ne započnemo, ništa se bitno neće promijeniti.

Ništa veliko nije trivijalno i ne može se shvatiti olako. Zato mi idu na živce razni „self-help“ trivijalni pristupi čovjekovoj psihi, ishrani, tijelu, mozgu, duhovnosti – sve se tu smiksalo, i pseudoznanost i pseudoduhovnost, i meditacija i specijalne kuharice, recepti za novo „ja“, za sreću, pomlađivanje, bogatstvo i raj na zemlji. A od svega toga ne ostane ništa samo kad čovjeka udari teška bolest ili neka druga nesreća. Što uopće znači kvalitetan život za današnjeg čovjeka?

Isus nije bio tolerantan

Govoreći o današnjem svijetu koji melje sve ljudske vrijednosti, tvrdite da je zadnja instanca koju treba braniti i za koju vrijedi živjeti – obitelj. Je li zato obitelj danas toliko na udaru modernih ideologija?

Obitelj i brak su napadnuti jer su zadnje jezgre tradicionalnog društva i ne radi se više o tome da ih se izravno sruši nego prisvoji i preoblikuje prema novoj rodnoj agendi koja je u svojoj biti monstruozna. I mnogi ljudi nisu svjesni koliko je rodna ideologija čudovišna.

To je tema moje prethodne knjige „Bogoubojstvo Zapada“, o tome smo govorili, na vrijeme, ali malo tko je slušao, dok nismo dovedeni pred zid i gotov čin s usvajanjem „Istanbulke“.

Zato će pred Bogom mnogi biskupi i pismoznanci teško odgovarati, općenito modernističke crkvene strukture ponašaju se kukavički i povlače se pred svijetom, prihvatili su retoriku tolerancije, a ne evangelizacije, pasivnog suživota sa zlom, a ne misijskog djelovanja u vlastitom društvu.

Isus nije bio tolerantan. Bio je milosrdan, ali nije bio tolerantan, dapače, koliko puta su mu spočitnuli ne samo da mu je „tvrda besjeda“ nego i da je „izvan sebe“, dakle lud. Što drugo danas mogu očekivati njegovi autentični učenici? Da će dobivati počasne doktorate na uglednim masonskim sveučilištima? Da će im mediji davati prostora? Da će ih svijet slaviti? Kukavičluk je najveća sramota velikog dijela duhovnih pastira. Nečista savjest, nedostatak molitve, žrtve i – kukavičluk.

Što bismo na kraju razgovora mogli zaključiti, koji je smisao života za kršćanina?

Krist. Nasljedovati Krista. A to ne znači biti plašljiv i pasivan nego odvažan i jasan. Zlo je zlo. Mnogi ga opravdavaju, odnosno vlastitu pasivnost pred zlom, jer ga smještaju u nijanse sivoga, pa eto, ništa nije crno-bijelo.

A život se poigra s nama pa nam pokaže da zlo ima svoju fizionomiju, svoje lice i naličje, svoje maske iza kojih se krije, i često su to maske ljubavi i dobra, ali samo maske. Maske s osmijehom. Iza njih se krije lice zla. Smisao života – ukratko – je otkriti vlastiti smisao u Bogu – što mi je dano činiti.

Svi imamo neke darove i sposobnosti. Nema čovjeka bez talenta za nešto. Samo je problem što mnogi zakopaju svoje talente. Poslije bude kasno. No ja ipak kažem, dok živimo, nikad nije kasno za istinski novi početak ukoliko nismo sami sebe otpisali. Onda te i drugi otpišu. Mene je to uvijek držalo na nogama.

Bio sam otpisan puno puta, ali nikad samog sebe nisam otpisao. To mi je bilo važno. I što je najvažnije, Bog te nikada neće otpisati. Uvijek je čovjek taj koji samog sebe otpisuje i bira propast.

Mogu te drugi baciti u bunar, objektivno mnogi trpe zlo i nepravdu, ali je neizrecivo važno da pred zlom i nepravdom do kraja budu odvažni i da vjeruju Kristu. U tome je snaga i odgovor na pitanje o smislu. Otkriti i biti ono što jesi, ali u Bogu.

Davor Dijanović / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Nadbiskup Hoser: Uništavanje zapadne civilizacije usko je povezano s njezinim bezbožnim novopoganstvom

Objavljeno

na

Objavio

Za uskrsni trobroj Slobodne Dalmacije, na Veliku srijedu u Međugorju novinari Slobodne Dalmacije razgovarali su s Papinim apostolskim vizitatorom, poljskim nadbiskupom u miru, mons. Henrykom Hoserom.

Kršćani su baštinici Mira što ga je uskrsnuli Krist navijestio najprije svojim apostolima kad ih je nakon uskrsnuća pozdravljao riječima “Mir vama”. Taj su Kristov Mir apostoli proširili svijetom sve do naših dana. Međutim, još je apostol Pavao u prvoj poslanici Korinćanima napisao: “Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.” Kako današnjem, modernom čovjeku objasniti otajstvo Kristova uskrsnuća i Božjega Mira?

– Otajstvo Kristova uskrsnuća tumači se u kontekstu vjere. Za razliku od apostola, mi nemamo iskustvo Kristova uskrsnuća, iskustvo praznoga groba i mnogobrojnih susreta s Uskrslim. Isus Tomu naziva “nevjernim”: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20, 29) “Objašnjenje” upućeno suvremenome čovjeku bez vjere neće imati učinka.

“U Međugorju je obraćenje povezano sa sakramentom pomirenja i euharistije. Ovdje nalazimo i ulogu Majke Božje u spasenju svijeta”, poručili ste ovih dana na međunarodnoj duhovnoj obnovi za organizatore hodočašća, voditelje centara mira, molitvenih i karitativnih skupina vezanih za Međugorje. Kako vidite Međugorje u kontekstu drugih Gospinih ukazanja, poput Lurda i Fatime, pa i onoga u Ruandi, gdje ste neko vrijeme bili na službi?

– Riječ je o ukazanjima koja nazivamo privatnima. Treba podsjetiti da postoji samo jedna javna i cjelovita Objava, ona koja nam je dana u Isusu Kristu. Ona je konačna. “Privatna” ukazanja ne spadaju u baštinu vjere. Ona nam pomažu punije živjeti sadržaj te baštine u određenom povijesnom razdoblju, ona ga pojašnjavaju. Navedena ukazanja igraju upravo tu ulogu.

Primjerice u Lurdu se potvrđuje dogma o Marijinu Bezgrješnom začeću koju je Crkva proglasila četiri godine ranije. I tamo kao što to često čini, Marija poziva na molitvu i na obraćenje srca, da živimo svet život.

Propovijedajući na korizmenoj obnovi za župu Međugorje, rekli ste kako je hrvatski identitet, između ostaloga, kršćanska vjera i jaka vezanost za obiteljski život. “Svjedoci smo kako se u svijetu degradira i raspada obiteljski život. Kultura obiteljskog života, koju vi još uvijek imate, cjelovita je. U Međugorju i okolici vidim obitelji koje su još uvijek cjelovite. Ne obitelji koje se sastoje od oca, majke i jednoga djeteta, nego obitelji od nekoliko naraštaja. Ako to izgubite, izgubit ćete svoje nacionalno jedinstvo i svoju vezanost uz Crkvu”, rekli ste u župnoj crkvi sv. Jakova. Nažalost, i Hrvatska, kao i vaša rodna Poljska, sve više su zahvaćeni diktaturom relativizma. Ima li lijeka za našu zapadnu civilizaciju koja samu sebe uništava?

– Uništavanje zapadne civilizacije usko je povezano s njezinim bezbožnim novopoganstvom koje stalno napreduje. Živimo duboku krizu vjere. Ta kriza ljudsko društvo odvaja od njegova Stvoritelja pa ljudi više ne znaju tko su; gube smisao života i sami sebi uskraćuju nadu i ufanje. Sve to prati duboka kriza morala koja u prvom redu pogađa obitelj.

Odlukom pape Frane najprije ste bili poseban izvjestitelj za župu Međugorje, o čemu ste, prema našim informacijama, napisali pozitivno izvješće. Sad ste u još zahtjevnijoj misiji kao vizitator, s većim ovlastima, zaduženi za pastoral i direktno odgovorni Svetoj Stolici. Znači li to da bi Vatikan u skoro vrijeme mogao priznati Međugorje kao svetište?

– Poslanje apostolskog vizitatora je strogo pastoralno. Njegova je uloga da bdije nad time da hodočasnici budu dobro prihvaćeni te da odgovori na njihove duhovne potrebe. Što se navodnih ukazanja tiče, Sveta Stolica dat će svoje mišljenje kad za to dođe vrijeme.

Nedavno, nakon jednog seminara za bračne parove, razgovarao sam s jednim hrvatskim svećenikom koji je bio član Međunarodne mješovite komisije koju je ustanovio papa Benedikt XVI. Gledajući veliki prostor iza crkve na otvorenom, kazao mi je kako bi to bilo idealno mjesto kad jednog dana Papa posjeti Međugorje. Možemo li se tome nadati?

– Uvijek se možemo nadati. Nije riječ o raspoloživom prostoru.

Živite s franjevcima koji još od konca 19. stoljeća vode župu, a od 1981. godinama pastoralno djeluju s milijunima hodočasnika sa svih strana svijeta koji pohode Međugorje. Jesu li vam fratri poslušni, kako je to od međugorskog župnika fra Marinka Šakote nedavno tražio papa Frane?

– Franjevci teže za istim ciljem: služiti hodočasnicima. Oni u to ulažu mnogo truda i angažmana i iskazuju čvrstu volju da surađuju s apostolskim vizitatorom.

Apostolski nuncij u BiH, nadbiskup Luigi Pezzuto, lani je dva puta bio u Međugorju, slavio mise i među inim za Novu godinu istaknuo kako Mariju u ovome svetome mjestu častimo kao Kraljicu Mira. Prije nekoliko dana predvodio je procesiju i svečano misno slavlje na Cvjetnicu. No, za razliku od nuncija Pezzuta, biskupi iz BiH i Hrvatske još su nekako suzdržani glede Međugorja. Kakav je vaš odnos s mjesnim, mostarskim biskupom Ratkom Perićem?

– Nikada ne komentiram svoje odnose s drugim biskupima. Svi mi dijelimo težak teret biskupske službe i to je dovoljno.

Tisuće mladih sa svih strana svijeta sudjeluju s velikim zanosom na molitvenom Festivalu mladih u Međugorju. Što biste istaknuli kao posebno dragocjeno u međugorskoj duhovnosti, što privlači tolike ljude, osobito mlade, da iznova dolaze u ovo mjesto molitve i pomirenja?

– Mnoštvo mladih dolazi u Međugorje, a napose na taj Festival koji je njima posvećen. Što ih privlači? Oni otkrivaju molitvu i klanjanje, što inače ne poznaju. Otkrivaju tijesni kontakt s Božjom riječju i sa snagom te Riječi. Često prvi put u životu mole Križni put. Uče moliti krunicu i razmatrati otajstva. Isto tako otkrivaju univerzalnost Crkve kada susreću sebi slične iz 72 različite zemlje!

Prije nekoliko godina bečki kardinal Christoph Schönborn kazao je, kada Međugorje ne bi bilo u redu, morali bismo izbaciti polovicu naših bogoslova, budući da su tolika naša svećenička zvanja posredno ili neposredno povezana s Međugorjem. U Međugorju djeluju i 22 molitvene zajednice. Vaš je mandat da i o njima vodite računa. Osjećaju li se među tim molitvenim zajednicama plodovi Duha Svetoga?

– U međugorskim arhivima brojimo više od 700 svećeničkih i redovničkih zvanja. To je pravi fenomen, a još jedan je taj da su se u proteklih 37 godina razne zajednice nastanile u Međugorju. Tek treba odrediti njihov status i kanonski identitet i na tome se radi.

Kad ste prošle godine nastupili kao apostolski vizitator u govoru za župni blagdan svetog Jakova izrazili ste se: “Mi Međugorčani.” Kako se osjećate u Međugorju i što bi po vašem mišljenju trebalo napraviti kako bi se pastoral podigao na još višu razinu?

– To je veoma široka tema. Dobro se osjećam u svojemu poslanju i nailazim na mnogo dobre volje kod ljudi s kojima radim i koje susrećem. Svaki misionar dostojan toga imena mora se potruditi da se uklopi u dotičnu kulturu. Budući da sam proveo 21 godinu kao misionar u Africi, izazov inkulturacije za mene je nešto što se podrazumijeva. Papa Frane nas poziva da misionarski preobrazimo Crkvu, što ovdje i činimo.

Na Veliki ponedjeljak u strašnom požaru teško je stradala katedrala Notre Dame u Parizu. Kako komentirate te tužne prizore izgaranja jedne od najpoznatijih crkava u svijetu?

– Cijeli svijet je to osjetio kao tragediju, kao šok, jer katedrala Notre-Dame postoji 850 godina, i bila je najpoznatija crkva u Francuskoj, kao i u cijelome svijetu. Bila je to i najposjećenija crkva, 13 milijuna posjetitelja svake godine. To je prvostolna crkva Francuske, ali i simbol Francuske, kršćanske Francuske, simbol Pariza.

Postoje različiti komentari glede ovoga događaja, pa tako neki kažu da je ovaj požar simbol odbacivanja kršćanstva. Rekao bih da se to potvrđuje i u članku koji sam čitao, i dirnulo me to, da je za obnovu katedrale Notre-Dame bilo potrebno 11 milijuna eura, a bila su prikupljena sredstva od samo dva milijuna eura.

Sada je francuski predsjednik izjavio da će u pet godina obaviti rekonstrukciju katedrale i popraviti ovu štetu, a čujemo da se sa svih strana svijeta nude stotine milijuna eura za obnovu katedrale Notre-Dame. Bogu hvala, kamena struktura se održala, ali krov je uništen, a uništene su i druge stvari. Svi mislimo da Notre- Dame treba još živjeti i biti simbol Božje prisutnosti među nama kao i simbol Gospe koja nas vodi Bogu i Nebu.

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

U povodu Uskrsa vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić pozvao vjernike na ustrajavanje u činjenju dobra

Objavljeno

na

Objavio

U poruci u povodu Uskrsa vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić pozvao je vjernike na ustrajavanje u činjenju dobra. Po njemu, to bi za svakoga čovjeka, “koji se ponosi Kristovim imenom”, trebalo biti istodobno “osnovno životno poslanje, glavna zadaća i najviša čast”. Nakon razdoblja korizme, koje je obilježeno odricanjem, postom, molitvom i činjenjem dobrih djela, Uskrs, koji je najvažniji događaj za kršćane, dolazi kao vrijeme u kojemu se u potpunosti ispunjava njihova vjera. Biskup Vukšić ističe kako je taj događaj najvažnija prekretnica.

Oče biskupe, često se može čuti od ljudi, od kojih neki čak i nisu vjernici, da je njihov križ pretežak, da je životni put prepreka s iskušenjima, problemima. Kada usporedite sve okolnosti, imate li dojam da je današnji život ljudi složeniji, problematičniji ili je postalo moderno imati “status” žrtve?

– Nekako je u skladu s ljudskom naravi da se s nelagodom i otporom odnosi prema poteškoćama i problemima, odnosno križevima koje život donosi. Posebice to vrijedi za teške muke i poniženja, kojima su ljudi nerijetko izloženi. Tako je i sam Isus, kao što čitamo u Matejevu i Markovu evanđelju, molio Oca nebeskoga da ga, ako je moguće, mimoiđe nepravedna osuda i strašna smrt. Ali ponekada prepreke, iskušenja i probleme nije moguće izbjeći, osim na način izdaje važnih vjerskih i moralnih načela, naravnoga zakona, braće i sestara i njihovih prava i dostojanstva ili čak Boga samoga. A gledano na Isusov način, ono “ako je moguće”, u njegovu slučaju i u konkretnoj situaciji, značilo je: nije moguće izbjeći jer bi to bila izdaja!

Današnji ljudi često imaju mnogo stvarnih problema, kao što su, primjerice, nedostatak sigurnoga posla, primanja i stana, ugrožavanje drugih ljudskih prava i dostojanstva itd. No nisu rijetke situacije kada problemi nastaju i zbog nerealnih očekivanja i želja koje netko sebi zadaje, a nisu ostvarive. To je fenomen koji, za razliku od nekih prošlih vremena, možda pojačano obilježava suvremenoga čovjeka. I jedni i drugi mnogo trpe: oni prvi zaista su žrtve stvarne nepravde, koja mora biti ispravljena, a ovi drugi su žrtve ponajprije svojih projekcija bez pokrića i trebaju se psihološki vratiti u realni svijet. No, da bi to uspjeli, i jednima i drugima treba pomoći. To je kršćanska obveza.

Koliko je, pak govoreći s duhovne strane, za kršćane važna ta simbolika križnog puta i kalvarije?

– O Isusovu križnom putu i kalvariji često se govori samo kroz teme nepravedne osude, strašne patnje i smrti. Međutim, od svega toga mnogo je važniji Isusov stav vjernosti volji Božjoj, obvezi da ispuni svoje poslanje i njegova poruka da vjernost treba biti osnovna oznaka svih koji se diče njegovim imenom. Isus je vjeran nepravdi usprkos, patnji usprkos, pa čak i smrti usprkos. Za njega su nepravde, patnje i smrt nešto što nije htio ni mogao izbjeći jer je htio ostati vjeran. Njegova vjernost patnji usprkos, a ne patnja sama po sebi, događaj je i razlog otkupljenja ljudi. U tomu je sav sadržaj, sva simbolika i poruka Isusova križnoga puta i kalvarije. Vjernost! Velik je to ideal. Božanski. I, priznajemo ponizno, jedva nama dostižan.

U korizmi se vjernici imaju običaj “odricati” materijalnog pa je širok raspon tih poteza. Jedan kolega nedavno mi se u razgovoru “ispovjedio” kako nema običaj odricati se materijalnog, a istodobno nastoji biti bolji čovjek i pomaže drugima. Je li to smisao ovog razdoblja svojevrsnog pročišćavanja?

– Odricanje i post jesu oblici kršćanske solidarnosti s Kristom koji je postio, odricao se i patio. I, kao u mnogim drugim stvarima, i u tomu svi imamo slabe točke i trenutke. Zato neka na postavljeno pitanje odgovore riječi Petra Krizologa, sveca iz 5. stoljeća i jednoga od nadarovitijih propovjednika cijele povijesti Crkve. Neka one budu poticaj i meni, i vama, i vašemu prijatelju. I svima koji će ovo čitati! A Krizolog, što u prijevodu znači Zlatorječivi, kako su ga prozvali, pisao je ovako: “Tri su stvari, braćo, tri po kojima vjera stoji, pobožnost se održava, krepost traje. Molitva, post, milosrđe. Što molitva traži, postiže post, dobiva milosrđe. To troje, molitva, milosrđe i post, jedno su i uzajamni izvor života.

Duša je, naime, molitve post, a život je posta milosrđe. To neka nitko ne dijeli jer se ne da odvojiti. Ako netko od to troje ima samo jedno ili ih ne bi istodobno imao, ništa nema. Prema tome, tko moli, neka i posti. Tko posti, nek’ je i milosrdan. […]

Budi, čovječe, za sebe slika milosrđa. I zato onako i onoliko i kako brzo hoćeš da tebi budu milosrdni, tako brzo, toliko i tako i sam ostalima budi milosrdan. Molitva, dakle, milosrđe i post jedna su naša zaštita kod Boga. Sve je to samo jedna naša obrana i samo jedna trooblična molitva za nas. […]

Nitko, naime, nije toliki siromah da ne bi mogao darovati samoga sebe. A da bi Bog primio dar, mora uz dar ići i milosrđe. Post ne niče ako ga ne natapa milosrđe. Presušivanje milosrđa suši post jer što je kiša za zemlju, milosrđe je za post. […]

Ti što postiš, tvoja njiva posti ako je milosrđe u postu. Ti koji postiš, ono što milosrđem nakvasiš, to će ti se i zgrnuti u žitnicu. Čovječe, ne gubi, dakle, čuvajući, već skupi dajući. Čovječe, dajući siromahu, sebi daješ, jer što drugome ne prepustiš, nećeš imati.”

Uskrs je i ove godine za brojne katolike, od kojih je najveći broj Hrvata, jako izazovan. Zašto je ovaj događaj važan u životima ljudi, vjernika?

– Uskrs je važan za sve ljude jer je na taj dan, po uskrsnuću Isusova ljudskoga tijela, započeo vječni život čovjeka. Isus je upravo po tomu postao “prvina usnulih”, kao što poučava Sveto pismo. Prvi od nas. Prvi od svih umrlih. On je prvi čovjek koji je uskrsnuo. Po tomu je ujedno i razlog naše nade, koju ispovijedamo u članku vjere kada kažemo: Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni. To jest, svoga tijela i svoj život vječni. Uskrsnuli Krist naša je nada koja razveseljava naše dane. A budući da je upravo nada na mnogo strana skoro protjerana iz svakodnevice bh. društva, mi kršćani smo prvi pozvani biti svjedoci nade. Sada i ovdje! Stoga je upravo u tomu i posebna društvena aktualnost ovogodišnjeg Uskrsa.

Značajan broj ljudi pomišlja o odlasku iz svoje domovine. Nedavno ste, govoreći o ovoj problematici, rekli kako je važno zajamčiti dostojanstvo rada, poštene plaće, poštovanje. Imate li dojam da se ipak polako čuju takve riječi?

– Pravo na rad, na pravednu plaću, na majčinstvo, na obitelj i dostojan život među osnovnim su ljudskim pravima. I tko ih ne poštuje ili ih krši, čini velik grijeh. Posebice to vrijedi za one koji su dužni stvarati okvire i uvjete za gospodarski razvitak, a ne čine dovoljno, i za poslodavce koji na razne načine zakidaju i ponižavaju radnike. Takvo ponašanje nije samo prekršaj zakona nego, prema kršćanskom nauku, istodobno i težak grijeh. Da, o tomu sam više puta do sada govorio, pisao i propovijedao. I moramo to ponavljati jer, osim sposobnosti i stručnosti bez kojih se ni jedno društvo ne može razvijati, društveni moral i odgovornost su još više jamstvo poštivanja radničkih prava i općenito napretka. Jer bez socijalnoga morala i odgovornosti svako društvo postaje divlje.

Iznijeli ste nedavno i podatke o odlasku Hrvata katolika iz BiH u prošloj godini, a zanimljivo je da je taj trend u 2018. godini značajno usporen u odnosu na prijašnje godine. Što mislite da je u pitanju?

– Trebalo bi provesti ozbiljna znanstvena istraživanja da bi se ponudio pouzdan odgovor na pitanje je li val iseljavanja doživio svoj vrhunac ili nije. A u očekivanju toga može se samo pretpostavljati. Ako jest, možda je to zato što se polako osjećaju utjecaji investicija i napretka. Dao Bog! Bilo bi dobro da je to zbog stvarnoga gospodarskog napretka, ali bojim se kako je to još više zato što je u proteklom razdoblju uglavnom već otišao najveći broj onih koji su to namjeravali i uspjeli. Isto tako, tek će se vidjeti što će značiti liberalizacija dobivanja radnih dozvola, koja se najavljuje u nekim državama zapadne Europe i hoće li ona izazvati novi val iseljavanja.

Kod nas ljudi odlaze na Zapad zbog novca i neizvjesnosti. A nedavno je upravo Sveti Otac na pitanje: “Koja je najveća prijetnja miru u svijetu” odgovorio kako je to novac. Zašto je to tako i kako vi to komentirate?

– Jasno je da Papa, kada je to kazao, nije mislio na sirotinju, koja nema sredstava ni za osnovne potrebe ili koja se bori za golo preživljavanje. Takvima je novac zaista velik problem, ako već želimo govoriti u tim terminima, jer ga nemaju. No oni kao takvi ne mogu biti prijetnja miru. Međutim, osim u obliku nedostatka, novac može biti problem također u obliku raskalašenoga preobilja i još veće gramzivosti moćnika, što zaista jest prijetnja miru. I nedvojbeno je da je Sveti Otac mislio na takve ljude i države, na njihova politička i psihološka stanja, koji su nezasitni u svojoj gramzivosti i sami time vrlo opasni.

Bh. realnost je neprestana borba za dominaciju, prevlast. Stječe se dojam kako se neka vrsta rata nastavlja samo u političkim rukavicama. Kako izaći iz toga začaranog kruga dominacije, koja je na ovim prostorima često vodila u kaos, pa čak i ratove?

– Osim materijalne gramzivosti, postoje i mnogi drugi njezini oblici. A kad smo kod teme dominacije, ona je utjelovljenje gramzivosti, prije svega u obliku uzurpacije, prisvajanja ili sprječavanja tuđih prava i nadležnosti, što je jedan od najgorih mogućih oblika diskriminacije. A izlaz iz te situacije, gdje god se događa, treba tražiti u demokratskom donošenju pravednih zakona, koji će na pravedan način i cjelovito regulirati materiju prava pojedinih ljudi, nadležnosti državnih ustanova i položaj svakoga naroda i drugih sastavnica društva. I još više je rješenje dominacije u dosljednoj primjeni takvih zakona.

Katolička crkva imala je nedavno u Vatikanu konferenciju posvećenu pedofiliji u svojim redovima te se tome žestoko usprotivila i podržala progon. Još nema konkretnih detalja, osim novinskih napisa. Kakva su vaša očekivanja u tome smislu?

– Za zlo pedofilije ne smije biti mjesta nigdje, a posebice nikada među crkvenim osobama. Ono mora biti energično spriječeno i zakonom još više sankcionirano, a počinitelji takvih zlodjela, kad im se ona dokažu, jer su delinkventi, moraju biti kažnjeni kako zakon propisuje. I veliko je pitanje jesu li počinitelji takvih zlodjela uopće psihički normalni. A sve njihove žrtve, naravno, trebaju imati svu solidarnost i zaštitu.

Nedavno je izgorjela jedna od najljepših crkava na svijetu, katedrala Notre-Dame, što je privuklo golemu pozornost. Neki, čak i u hrvatskome narodu, pak su se radovali što se to dogodilo. Prije izvjesnog vremena gledao sam demoliranje druge crkve Saint-Jacques u Abbevillu, isto u Francuskoj. No zbog toga nije bilo nikakve pompe, prevelika žaljenja… Kako to komentirate, jesmo li licemjeri?

– Nažalost, posljednjih desetljeća izgorjele su, razrušene ili na drukčiji način uništene brojne crkve po svijetu. Neke još starije, a možda spomenički i vrjednije od Notre-Damea. A i kada je bilo reakcija, imao se dojam kako se više žalilo za njima kao spomenicima kulture negoli za crkvama kao molitvenim prostorima. Nekako slično bilo je i ovaj put: mediji i javne osobe mnogo su više žalili što je u Parizu izgorio vrlo važan spomenik kulture negoli što je crkva teško oštećena. To je zato što u tom sekulariziranom svijetu, koji često živi kao da Boga nema, molitveni prostor mnogima nije ni potreban, ali im je draga spomenička kultura i drugi oblici kulture koji se nalaze u crkvama. To je više nekakva ideologija negoli licemjerje. Zapravo, to je opasan i neprihvatljiv ideološki pokušaj da se Crkvu reducira na kulturnu ustanovu, a njezine ustanove i građevine predstavlja kao vrijedne muzeje vlastite prošlosti.

Oni, pak, koji se raduju kad gori neka crkva ili bilo koja druga bogomolja, očito su nastrani ideološki piromani, sekularni ili neki drugi fundamentalisti. Na takve čine i riječi očito ih pokreće mržnja. No, mi kršćani ne smijemo uzvraćati na njihov način, već raditi i moliti za njihovo obraćenje. Kao Isus, koji je i za njih uskrsnuo, a koji je za svoje progonitelje molio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (ZK/VečernjiList)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari