Pratite nas

Razgovor

Zoran Vukman: Obitelj i brak su napadnuti jer su zadnje jezgre tradicionalnog društva

Objavljeno

na

Razgovor sa Zoranom Vukmanom povodom izlaska knjige „Filozofija novoga početka“

Zoran Vukman, slobodni je i neovisni mislilac, novinar, pisac, publicist i prevoditelj. Iz tiska nedavno je izišla njegova nova knjiga „Filozofija novoga početka“, kao prvi dio Trilogije iscjeljenja. Tim povodom Davor Dijanović/HKV razgovarao je s gospodinom Vukmanom.

Živimo u vremenu poplave newageovske self-help literature i savjeta za bolji život. I u podnaslovu Vaše knjige stoji kako je riječ o softveru za ispunjen život. Po čemu se Vaša knjiga razlikuje od drugih koje nam se svakodnevno nude?

U odnosu na new-age literaturu, nudi duhovno-egzistencijalni program života utemeljen na Kristu i njegovim riječima.

Čitao sam razne knjige na temu „samopomoći“ i kroz njih se provlači uvijek jedna te ista pseudoduhovna nit, sinkretizam koji uzme više sastojaka od svake religije i onda ih umiješa u lonac, skuha i proda kao čudotvorni napitak.

Od autora do autora razlikuje se samo omjer umiješanog, inače je sve isto, u osnovi, bildanje ega, samostvaranje, duhovnost bez Boga, zapravo, ako se uopće i može govoriti o nekoj duhovnosti.

Jer svaka duhovnost ima svoj izvor i tradiciju, dok je new age „self-help“ literatura miks novijega doba, i popularnost takvih knjiga ne govori samo o tome koliko zapadni čovjek luta u potrazi za odgovorima o vlastitom smislu i egzistenciji, nego i koliko su zakazali katolički duhovnici koji bi trebali ljudima približiti vjeru na način koji sam u knjizi nazvao „primjenjenom duhovnošću“.

To znači, na svaki konkretan slučaj ne odgovarati općim i apstraktnim odgovorima ili citatima, nego biti kadar pojedinom čovjeku približiti Isusovu riječ kako bi se ona utjelovila u konkretnoj egzistenciji dotičnoga čovjeka, odnosno, da bi čovjek pronašao odgovor za sebe i svoj slučaj, za svoj život i poslanje.

Kao što stoji u uvodu knjige, njezina je tema mogućnost novoga početka, čak onda kad se čini da on nije moguć. Odnosi li se taj novi početak na svakoga, neovisno o njegovoj dobi?

Ideja novoga početka ima svoju mitološku dimenziju od prapočetaka čovjeka, ali u taj aspekt nisam ulazio. Mene je Filozofija novoga pocetkazanimala ideja novoga početka u svakodnevnom životu, nakon raznih nevolja, padova, malodušja, kako skupiti snagu, ustati i započeti iznova.

Bez Isusa u punom smislu to nije moguće. Svatko može napraviti izvanjski „remaking“, ali je kratkoga vijeka ako se nisi promijenio iznutra. Moja je teza da je novi početak moguć bilo kada i ne ovisi o dobi nego o vjeri i volji čovjeka, o njegovoj nutarnjoj snazi, odlučnosti, raspoloživosti.

Možeš imati dvadeset godina i izgubiti životni smisao, a možeš i pedeset ili osamdeset pa biti pun životne vedrine, duha i volje za radom, stvaranjem do zadnjega daha. U svakoj životnoj dobi, možeš podvući crtu ispod prošlosti i započeti nešto novo.

Važno je biti aktivan, umno i fizički, pogotovo u duhovnom smislu. S godinama bi vjera trebala sazrijevati iako na žalost u današnjem svijetu imamo sve manje mudrih ljudi.

Čovjek se može ponašati u skladu sa svojim godinama, a da uvijek bude živa duha i motiviran. Čovjek koji živi i radi, koji uvijek traga za smislom i odgovorima, koji je spreman učiniti nešto za ljude i Boga, za obitelj, svoj narod, zajednicu, pozitivna je i zrela osoba. Nama upravo treba takav stav: da se odupremo prodavačima mraka i malodušja.

S Isusom je uvijek sve novo

Je li novi početak moguć bez istinske vjere i duhovna preobraćenja?

Isus Krist

Naravno da nije. Upravo to i jest istinski i pravi novi početak. Kako sam napisao u knjizi, s Isusom je uvijek sve novo. Obraćenje je u duhovnom smislu pravi „turning point“, odsudna prekretnica koja nam otvara nove uvide, i u vlastitu dušu i u okolni svijet.

Svi oblici „samopomoći“ u kojima čovjek sam nešto pokušava promijeniti, oslanjajući se isključivo na vlastite snage, ne računajući s vjerom i Bogom, ograničena su dometa, i traju dokle traju sile određenog čovjeka. A svi smo limitirani i svi imamo neku slabu točku. Kad tad dođe bolest, slabost, kriza – što onda? Tek tada se pokazuje naša snaga, volja ali nadasve – vjera!

Tvrdite da je Isus Krist dao sve smjerenice za ispunjeni život. Zašto onda vjernici često ne vode ispunjen život, nego se i sami prepušte općem gubitku smisla i vrijednosnih orijentira?

Zato jer im nitko nije dao i osmislio duhovno-egzistencijalnu metodu kako će u današnjem svijetu zaživjeti ono što Isus propovijeda. Svi smo mi unikatni. Svatko od nas ima neki problem koji treba sagledati u svjetlu vjere i Isusova nauka, ali nam Isus ne govori svima isto i na isti način.

Jedan citat iz Evanđelja meni ili Vama u određenoj životnoj situaciji ne mora govoriti isto, ne moramo ga razumjeti ili doživjeti kao rasvjetljenje problema na isti način. Problem je kad tražite duhovnika, a on svima ponavlja istu šprancu.

Treba ući u konkretan problem konkretnog čovjeka. Nijedan križ nije isti. Mnogi dobiju tumor, ali geneza tumora je kod svakoga drukčija, zato nije ni otkriven lijek – jer ovdje očito opći princip ne djeluje na pojedinačno bez cjelovitog pristupa čovjeku kao osobi. A pazite, Isus svakome pristupa kao određenoj osobi.

Medicina ima kemoterapiju, udari svakome isto, da bi ubili mutirane stanice, liječe se posljedice, a uzroci su ambivalentni. Ponekad budu očiti, ponekad ne. Pušački rak je pušački rak, ali što kad tumor pluća dobije čovjek koji nije nikada zapalio cigaretu? Tako je i s pristupom životu iz kršćanske perspektive.

Ako vam netko dođe s konkretnom mukom, onda mu treba i konkretni odgovor, lijek. Isus za sve ima lijek, ali te lijekove netko treba znati čitati. I dozirati.

Dakako, mislim najprije na duhovnoj razini, ali jednako tako i na fizičko-egzistencijalnoj. S druge strane, vjernik nije malo dijete pa da ne može i sam raditi na sebi, čitati, moliti, tragati za odgovorima u vjeri i ustrajnosti. Ako sam ne kucaš, kako će ti se otvoriti?

Treba se boriti do kraja

Vaša je poruka da treba konstantno raditi na sebi, mijenjati se na bolje i nikada ne odustati?

Upravo tako. Vjerujem da sam Bog očekuje našu inicijativu, da se mi sami pokrenemo neovisno o okolnostima. Uvijek sam bio protiv odustajanja. Treba se boriti do kraja. Ustrajnost je važna odlika.

Pogotovo ne smijemo odustati od sebe koliko god nam bilo teško. Ako smo odustali od sebe, teško da možemo očekivati da će nas itko drugi moći pokrenuti. Kad ljudi vide da si samog sebe otpisao, onda te i oni podsvjesno otpisuju. Ili kad te drugi otpišu iz nekih malicioznih razloga, progona npr., onda je važno da ti samog sebe nisi otpisao, pa neće ni Bog. On će biti do kraja uz tebe.

Koliko nam odluku za promjenom može otežavati okapanje po traumama i kompleksima iz prošlosti?

Ne samo da nam je može otežati, nego ćemo zaglibiti u živom blatu, budemo li se valjali po njemu. Ali ne zavaravajmo se, ne možemo se traumatskog naslijeđa osloboditi jednim klikom miša, ili „pozitivnim mišljenjem“.

Pozitivan stav u smislu aktivnog stava, odupiranja zlu i beznađu, treba pronaći, steći, ojačati, no to nije samo neka mentalna tehnika, nego jedan vrlo složeni sustav u samom čovjeku koji treba pokrenuti. Ne zagovaram ideologiju „all you need is love“ i sve će biti dobro. Ili „imagine“, jer new age je na neki način, danas više psihološki nego sociološki svojevrsna rehipizacija, povratak u utopiju i iluziju šezdesetih, samo s drukčijim metodama.

Nekad su buntovnici odbijali ostariti, htjeli su umrijeti mladi, a danas se traži lažni eliksir mladosti. Danas ako se nisi botoksirao, onda si nazadan. Ako pokazuješ svoje godine, zrelost, postaje nepristojno – moraš biti „forever young“, po svaku cijenu. A to što se samo karoserija dorađuje, dok motor ne valja, druga je stvar.

Ljudi skrivaju sijede vlasi, farbaju se, žele zaustaviti godine umjetnim metodama, a ne shvaćaju da je duh onaj koji je uvijek mlad i da duh čini čovjeka mladim a ne nova karoserija. Zašto se ljudi boje zrelih godina? Jer suvremeni sustav te automatski ispljune kao strano tijelo čim prijeđeš četrdesetu. Živi se u petoj brzini.

Zamislite da stalno vozite u petoj brzini, koji bi to bio kaos na gradskim cestama. A tako žive sve mlađi naraštaju, dok ih stariji oponašaju, umjesto da bude obrnuto, da stariji budu primjer mlađima.

Dokinuta je svaka tradicija i dobili smo latentni kaos. Isto je tako i s ranama prošlosti. Ljudi ih potiskuju, koriste razne metode i duhovnost leptirića, kako je ja zovem, a to je način da sebe uvjeriš kako je sve divno i krasno, iako nije.

S traumama se treba suočiti i „foldirati“ ih, ne možemo ih sve riješiti ovoga časa, riješit ćemo ih na dulje staze radom, življenjem vlastita poslanja – treba ih na neki način postati svjestan, analizirati ih, sagledati sebe u svjetlu vlastite patnje i krenuti dalje, ne osvrtati se. One će zarasti, pretvoriti se u krastu i otpasti. Ostat će ožiljak koji nosiš, ali ne smiješ dopustiti da te prošlost zatoči, i da ti ne da ići dalje. Isus je rekao – stavi ruke na plug i ne osvrći se. To ne znači, zaboravi, nego kreni dalje svojim putem, zaori brazdu. Onda ćeš imati i snage i pameti razriješiti i čvorove prošlosti.

Može li patnja pročistiti čovjeka i dati mu polet za novim životom?

Može, ali i ne mora. Opet ovisi o našem stavu i okolini. Neke ljude patnja slomi. Neki budu doista pročišćeni. Sve ovisi o vjeri i stavu prema onom što nam se događa. Patnja nije svrha samoj sebi. Iz vlastite muke, mudar čovjek će nešto naučiti.

Ako gubiš vrijeme s pritužbama Bogu i čovjeku, onda zaista gubiš vrijeme. Nisi jedini kojega je pogodila patnja. Čovjek mora imati hrabrosti nešto i otrpjeti kad jednostavno mora. Može i pobjeći od patnje, ali će ga na koncu sustići još veći problemi ako od njih bježi.

Iz patnje se može izvući pouka i prilika za osobnu promjenu, to je velika istina. No treba je preživjeti, izdržati, lako je govoriti. Kad udari ljuta nevolja, tek onaj koji je osjeti, zna o čemu se radi, i koliko mu treba vjere i snage da bi izdurao.

Svi se mi, prirodno, toga bojimo, zato je i bolje da nekad ništa ne znamo, jer kad bi unaprijed znali kroza što nam je proći, obeshrabrili bi se. Mnogi ljudi u patnji pokažu svoju snagu. Da ne govorim o Domovinskom ratu. I poslije njega. Puno je muke i patnje u ovom narodu. A trebali bi iz svega toga izići doista jači umjesto klonuli.

Na jednom mjestu pišete da je najveća nesreća otići s ovoga svijeta, a da si odustao od života puno prije vlastite fizičke smrti?

Da, to mi se čini prestrašnim, kad vidim ljude koje su odustali od sebe, koji su se predali inerciji svoga života, uvjerili sebe da su promašeni, da je gotovo. Onda tako i bude. Autosugestija je vrlo moćna.

Mi svojim stavom gradimo vlastiti ambijent bez obzira na njegove izvanjske silnice. O nama puno toga ovisi, puno više nego što smo spremni priznati, ali ne i apsolutno sve. Bog je gospodar života i smrti. On zna, mi ne znamo, mi slutimo. Vjerujemo ili ne vjerujemo.

Predaja je najgora stvar, pogotovo predaja svog života bezdanu malodušja i beznađa. Neki ljudi žive a zapravo ne žive. Bilo da su pasivni, bilo da su hiperaktivni, pa misle da živjeti znači tutnjati na Zrću. Sve su to krajnosti.

Život nije američki film, ni akcija ni komedija, život je često tragikomedija, ali i film koji zna biti monoton. Prazan. Bez dubine. Ne može se u punini živjeti bez snage duha.

Ljudi često donose odluke za vođenje kvalitetnijeg života, ali stari čovjek jednostavno ne dopušta provedbu te odluke…

Svi imamo isti problem u početku. Zato je ustrajnost važna. U nama se stalno događa borba između starog i novog čovjeka, ali ako tu borbu ne započnemo, ništa se bitno neće promijeniti.

Ništa veliko nije trivijalno i ne može se shvatiti olako. Zato mi idu na živce razni „self-help“ trivijalni pristupi čovjekovoj psihi, ishrani, tijelu, mozgu, duhovnosti – sve se tu smiksalo, i pseudoznanost i pseudoduhovnost, i meditacija i specijalne kuharice, recepti za novo „ja“, za sreću, pomlađivanje, bogatstvo i raj na zemlji. A od svega toga ne ostane ništa samo kad čovjeka udari teška bolest ili neka druga nesreća. Što uopće znači kvalitetan život za današnjeg čovjeka?

Isus nije bio tolerantan

Govoreći o današnjem svijetu koji melje sve ljudske vrijednosti, tvrdite da je zadnja instanca koju treba braniti i za koju vrijedi živjeti – obitelj. Je li zato obitelj danas toliko na udaru modernih ideologija?

Obitelj i brak su napadnuti jer su zadnje jezgre tradicionalnog društva i ne radi se više o tome da ih se izravno sruši nego prisvoji i preoblikuje prema novoj rodnoj agendi koja je u svojoj biti monstruozna. I mnogi ljudi nisu svjesni koliko je rodna ideologija čudovišna.

To je tema moje prethodne knjige „Bogoubojstvo Zapada“, o tome smo govorili, na vrijeme, ali malo tko je slušao, dok nismo dovedeni pred zid i gotov čin s usvajanjem „Istanbulke“.

Zato će pred Bogom mnogi biskupi i pismoznanci teško odgovarati, općenito modernističke crkvene strukture ponašaju se kukavički i povlače se pred svijetom, prihvatili su retoriku tolerancije, a ne evangelizacije, pasivnog suživota sa zlom, a ne misijskog djelovanja u vlastitom društvu.

Isus nije bio tolerantan. Bio je milosrdan, ali nije bio tolerantan, dapače, koliko puta su mu spočitnuli ne samo da mu je „tvrda besjeda“ nego i da je „izvan sebe“, dakle lud. Što drugo danas mogu očekivati njegovi autentični učenici? Da će dobivati počasne doktorate na uglednim masonskim sveučilištima? Da će im mediji davati prostora? Da će ih svijet slaviti? Kukavičluk je najveća sramota velikog dijela duhovnih pastira. Nečista savjest, nedostatak molitve, žrtve i – kukavičluk.

Što bismo na kraju razgovora mogli zaključiti, koji je smisao života za kršćanina?

Krist. Nasljedovati Krista. A to ne znači biti plašljiv i pasivan nego odvažan i jasan. Zlo je zlo. Mnogi ga opravdavaju, odnosno vlastitu pasivnost pred zlom, jer ga smještaju u nijanse sivoga, pa eto, ništa nije crno-bijelo.

A život se poigra s nama pa nam pokaže da zlo ima svoju fizionomiju, svoje lice i naličje, svoje maske iza kojih se krije, i često su to maske ljubavi i dobra, ali samo maske. Maske s osmijehom. Iza njih se krije lice zla. Smisao života – ukratko – je otkriti vlastiti smisao u Bogu – što mi je dano činiti.

Svi imamo neke darove i sposobnosti. Nema čovjeka bez talenta za nešto. Samo je problem što mnogi zakopaju svoje talente. Poslije bude kasno. No ja ipak kažem, dok živimo, nikad nije kasno za istinski novi početak ukoliko nismo sami sebe otpisali. Onda te i drugi otpišu. Mene je to uvijek držalo na nogama.

Bio sam otpisan puno puta, ali nikad samog sebe nisam otpisao. To mi je bilo važno. I što je najvažnije, Bog te nikada neće otpisati. Uvijek je čovjek taj koji samog sebe otpisuje i bira propast.

Mogu te drugi baciti u bunar, objektivno mnogi trpe zlo i nepravdu, ali je neizrecivo važno da pred zlom i nepravdom do kraja budu odvažni i da vjeruju Kristu. U tome je snaga i odgovor na pitanje o smislu. Otkriti i biti ono što jesi, ali u Bogu.

Davor Dijanović / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Thompsonov menadžer Denis Pletikosa: Svi su znali da Thompson dolazi

Objavljeno

na

Objavio

Režiser dočeka Vatrenih Krešo Dolenčić za Slobodnu Dalmaciju pokušao je opravdati činjenicu da organizatori dočeka za Vatrene nisu poslušali njihove želje – da im pjeva Marko Perković Thompson.

Rekao je kako im se nitko nije javio, nisu znali hoće li doći, a zasmetala mu je činjenica da je stigao u autobusu s hrvatskom nogometnom reprezentacijom.

Što se događalo ranije, kao i toga dana, te kako je Thompson završio u autobusu s Vatrenima doznali smo od njegovog menadžera Denisa Pletikose.

Svi su znali da Thompson dolazi. Organizatori su mi i sami potvrdili da se o tome govorilo na sastancima, da su reprezentativci rekli da žele Thompsona na dočeku, ali je bio veliki otpor koji je pružao i Krešo Dolenčić jer to nije bila njegova zamisao.

Imam informaciju da je Dolenčić na sastancima govorio da je degutantno ako nastupi Thompson. Kao predstavnik Grada Zagreba javio mi se Tedi Lušetić koji je u prvom navratu najavio da će biti Thompsonov nastup.

No, iza toga se sve promijenilo, Lušetić mi je ponavljao da gradonačelnik Milan Bandić izričito ne želi da Thompson nastupi“, ispričao je Pletikosa za Narod.hr.

Foto: Mediteran produkcija

“Ja sam bio prije početka organizacije samog dočeka na Trgu s Krunom Grlevićem iz Kluba navijača Uvijek vjerni, razgovaralo se o produkciji, izvođačima, programu.

Dan nakon toga su se održali sastanci, te se počelo ići u drugom smjeru i onda su nam došle informacije da su Thompsona izbacili iz programa.

Grlević je od prvog dana govorio da Thompson treba nastupati jer je dobivao informacije i od igrača i od HNS-a – oni žele Markov nastup. Direktor za natjecanja, infrastrukturu i razvoj u HNS-u Marijan Kustić je u više navrata dolazio na sastanke u ime igrača i reprezentacije i govorio da je njihova želja da dođe Thompson“, pojasnio je.

Na dan dočeka bio sam u kontaktu s Tedijem Lušetićem, koji je bio upoznat s tim da mi dolazimo i rekao je da je ok, ako dolazi neka Thompson pjesmu ‘Lijepa li si’ izvede s Klapom Sv. Juraj HRM. Predložio sam mu da pripreme neke podloge pjesama ako budu reprezentativci tražili još nešto, ali kad smo došli gore vidjeli smo i sami kako je bilo, prekinuli su program i potjerali sve”, ističe Pletikosa.

“Kako je moguće da je programom predviđena pjesma ‘Lijepa li si’, a da je ne pjeva onaj pjevač čija je pjesma?”, pita se Pletikosa.

Kako je Thompson završio u autobusu?

“Na tom autobusu su trebali biti vozačica, netko iz osiguranja i isključivo, jedino i samo igrači. I nitko više. Što on ima tamo raditi?! Pa da imaš minum životne skromnosti…”, rekao je Dolenčić, evo što mu Pletikosa odgovara:

“Nema šanse da bi autobus netko ušao nepozvan. Thompson je došao na poziv Modrića koji je rekao da je to želja svih igrača i gospodina Dalića koji je rekao ‘Kad sjednemo u autobus krećemo s pjesmom Lijepa li si, kad slavimo ona se čuje u svlačionici’. Nema nikog pozvanijeg. Ja bi Dolenčiću postavio pitanje zašto bi on trebao odlučivati i tko će slaviti s njima taj jedan od najljepših dana? Je li se našao prozvan jer nije pozvan da režira i proslavu u autobusu’”, poručio je.

Javnost jako zanima kako su ušli u autobus s igračima, to se nije vidjelo na snimkama.

“Odazvali smo se na poziv igrača i očekivali poziv organizatora. Kad smo doznali da nismo pozvani javili smo igračima i izborniku jer su oni očekivali informaciju.

Rekli smo im da nismo pozvani, no onda su su rekli da nema šanse i da će HNS to riješiti. Prošlo je još vremena i kad se vidjelo da neće Thompson nastupati igrači i izbornik pitali su Marka može li on doći na što je odgovorio da će pješice doći ako treba za njih, ako je to njihova želja.

Ispričao im je da nismo na programu i da tamo ne možemo biti. Igrači su smislili način da dođe s njima na pozornicu u autobusu. Rekli su da su sigurni u svoju odluku. Jedino što je Marko htio je ispuniti njihovu želju”, pojasnio je Pletikosa da je to bila ideja igrača i Marko im je želju ispunio.

Još jednom je ponovio kako je Ivan Čehok pozvao Thompsona u Varaždin, gdje je Marko bio s pratećim bendom i mogao je pjevati što i kako želi. Thompson je pozvan i u Livno na doček Zlatka Dalića, te se pozivu rado odazvao, piše  Narod.hr

 

POGLEDAJTE KAKO JE SRAMOTNO PREKINUTO SLAVLJE VATRENIH!

 

 

Zašto su Slobodan Kuvalja i Krešimir Dolenčić onemogućili nastup Marka Perkovića Thompsona?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Nada Prkačin: Možemo više, ali nas koče oni koji nam stavljaju okove komunističke prošlosti

Objavljeno

na

Objavio

Nada Prkačin hrvatska ja ratna izvjestiteljica, autorica dokumentarnih filmova, bivša novinarka HRT-a, a danas urednica i voditeljica na Laudato televiziji.

O aktualnim političkim i društvenim temama, s gospođom Prkačin razgovarao je Davor Dijanović/HKV.

Na Laudato televiziji vodite emisiju „Moja Hrvatska“, u kojoj gostuju javne osobe iz političkog, društvenog i kulturnog života. Kako je došlo do realizacije te emisije?

Tijekom stvaranja dokumentarnih filmova obavila sam mnogo razgovora sa zanimljivim i važnim sugovornicima. S obzirom na format dokumentarnog filma, te osobe su bile primorane sažeti svoja dugogodišnja istraživanja, iskustva i spoznaje u nekoliko minuta. Takva opširna saznanja nije lako sažeti u sekunde. Moju pozornost zauzimala je prešućena hrvatska povijest, i u sve učestalijim razgovorima s povjesničarima i ostalim stručnjacima otvorila se ideja za šezdesetominutnu emisiju. Uz punu potporu i razumijevanje direktorice Ksenije Abramović pokrenuli smo emisiju „Šahovnica“. Voditelj je trebao biti prof. Josip Jurčević, a moja je uloga trebala biti novinarska logistika. Ipak, profesor je morao odustati zbog mnoštva obveza, te je uloga voditeljice pripala meni.

Biti ispred TV ekrana nikada nije bila moja težnja i na početku mi je to, iskreno, bilo jako teško. No, znala sam da je ideja veća od moje početne nelagode i, zaista, zauzvrat se dogodilo mnogo toga: otvoren je medijski prostor širokoj lepezi znanstvenika, istraživača, analitičara, hrvatskih branitelja i ratnih stradalnika. Opet s posebnim naglaskom na mlade koji nemaju priliku na ovakav način prezentirati svoj rad i skrenuti pozornost na istraživanja koja su u konačnici na korist svih nas. Sve ostalo već je pomalo povijest…

Mi smo obiteljska televizija koja promovira kršćanske vrijednosti

Krajem 2015. godine s emitiranjem je započela Laudato televizija. Kako ocjenjujete dosadašnji rad televizije? Koliko ste zadovoljni s recepcijom publike?

S obzirom na sve što je iza nas, čini mi se kao da smo krenuli davno, a ne prije samo dvije i pol godine. Tada, na početku, nisam mogla ni sanjati o ovolikom odazivu i reakcijama ljudi, kojima je Laudato televizija suputnik u svakodnevici. Naš narod je zaista s radošću i nadom dočekao hrvatsku obiteljsku, katoličku televiziju. Ogromna potpora gledatelja je vjetar u leđa i neizmjerni poticaj za daljnji rad. Nakon gledatelja, najviše mi znači potpora kolega novinara koji gledaju te iskreno i kritički komentiraju emisije.

Velika prednost našeg tima je novost koju smo donijeli u medijski prostor, mladi i entuzijastični ljudi, programske novosti i svježina.

Najveći nam je kompliment čuti kako gledatelji naš program upale ujutro te ga ostavljaju upaljenog cijeli dan, bez bojazni da će programski sadržaj biti neprimjeren za određenu dob. Mi smo obiteljska televizija koja promovira kršćanske vrijednosti i želimo nuditi kvalitetan i bogat program svaki dan. Još jedna naša posebnost je odluka da se programski sadržaj ne prekida reklamama.

Pred četiri godine dobili ste otkaz na HRT-u zbog navodnoga neovlaštenog korištenja arhiva HRT-a prilikom snimanja dvaju dokumentarnih filmova o Anti Gotovini. Na čelu HRT-a tada je bio Goran Radman. Kako u retrospektivi gledate na dobiveni otkaz, a kako na činjenicu da je Saša Kosanović nedavno odlukom suda vraćen na HRT?

Ponovno bih učinila isto! Kakva bih ja bila novinarka kad ne bih istraživala temu koja me kao novinarku zainteresirala? Izuzetno mi je žao što se nikada nisu, a kako se čini neće ni u skoroj budućnosti, prikazati filmovi „Lov na Gotovinu“ i „Časni sude, nisam kriv“. Apsurdno je to što su za oba filma upotrebljavani materijali HRT-a, koji su zasebno emitirani. Šest mjeseci sam potpuno legalno, s odrednicom Ante Gotovina koristila HRT-ovu arhivu. Slagala sam je i uređivala komadić po komadić. Nakon što su komadići složeni u cjelinu, ogromni razmjeri štete koja je podaničkom politikom učinjena hrvatskim generalima, a time i svima nama, vidjeli su se jasno kao dan. Vidi se i uloga medija te pojedinih novinara u izokretanju istine o karakteru Domovinskog rata. Jedna od tih lažnih teza otvoreno se širila tek kasnije: tvrdnja da se u Hrvatskoj vodio građanski rat! Kad pogledam činjenice, nije ni čudo da su me brzo izbacili van iz televizijske kuće. Opasno je kopati po arhivi, ako si izvan kontrole onih koji služe gospodarima kaosa.

Što se tiče Saše Kosanovića, ja mu iskreno želim da se što prije vrati u svoj prirodni okoliš. Draži mi je mali i predvidljivi Saša Kosanović koji živi u svijetu sjena svojih predaka i propale ideologije, kojemu nije problem izokretati činjenice kada je u pitanju Domovinski rat, nego tobožnji hrvatski orijentirani novinari. Pod plaštem domoljublja oni će učiniti sve za hrvatske uvjete nenormalno visoku uredničku plaću.

Kako gledate na današnju situaciju na HRT-u? Služi li HRT objektivnom informiranju građana?

Ne gledam HRT. Znam da im je gledanost sramotno niska. Ne brine njih program niti objektivno informiranje građana. Nikome niti ne odgovaraju za kvalitetu i gledanost. Na žalost, često najbolji ljudi ostaju po strani. I dalje se ponavlja to da pojedinci imaju političke mecene koje im osiguravaju radna mjesta, a oni njima medijski prostor. Zato i ne čudi što su na ekranu stalno isti likovi iz svijeta politike ili nevladinih udruga. I urednici su u kući jaki onoliko koliko su im mentori jaki u politici. Tako je bilo npr. kada je Nadan Vidošević završio u zatvoru, pa kad je isto doživio Milan Bandić, pa na primjer kad je bez ministarskog mjesta ostao Slavko Linić. U onom trenutku kad ih politika pomete, odlaze i njihova novinarska ‘potrčka’.

Profesionalno je odrađeno Svjetsko nogometno prvenstvo, ali čim je doček Vatrenih na Trgu bio u punom zamahu, eto „dobrog, starog HRT-a“ – gasi se mikrofon i prekida prijenos da ne bi bilo kako nisu obećali. Odnosno, da ne bi Thompson zapjevao pa bi odgovarali svojim kameleonskim mecenama i njihovim izaslanicima. Pa onda lažu o tome da se na Trgu zviždalo pjesmi „Geni, geni kameni“, a zviždalo se zato što je Thompsonu isključen mikrofon.

Sviće neka nova zora

Iza sebe imate veliko novinarsko iskustvo. Kako općenito gledate na današnje stanje u hrvatskom novinarstvu?

Koliko novinara i različitih medija u Hrvatskoj ima, toliko je i pogleda na novinarstvo i ulogu medija. Razgovor na tu temu može ići unedogled. Bilo je životnih perioda kada sam se željela pod svaku cijenu izvući iz novinarstva, no ono je moj poziv i bio je otkad znam za sebe.

Što se tiče stanja u hrvatskom novinarstvu, sve dok se i dalje prešućuje da su komunističke vlasti pobile cijelu generaciju hrvatskih novinara, kojima intelektualno u puno slučajeva mi današnji hrvatski novinari nismo ni do koljena, što reći na tu temu!? Najkraći odgovor na pitanje kakvo je stanje u hrvatskom novinarstvu bio bi: kao i stanje u hrvatskom društvu – neizgrađeno. Ali nije nepopravljivo! Sviće neka nova zora.

Bez povijesti smo nitko i ništa

Uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije podigli su nacionalni ponos, no dojam je da je hrvatsko društvo posljednjih godina postalo apatično i rezignirano, a velik broj ljudi iselio je u inozemstvo. Kako komentirate sve te pojave?

Već nekoliko godina ponavljam kako nam treba hrvatski narodni preporod, kako nam treba čudo kakvo se dogodilo 1991. pa 1995. pa 1998. u Francuskoj. Nešto što će nas natjerati da se probudimo i pokažemo tko smo i što smo. Evo, ono se dogodilo! Mi možemo više, ali nas oni koji nam stavljaju okove komunističke prošlosti koče i vuku u svoj mulj. A tvrde da smo mi za to krivi jer se previše bavimo prošlošću. Sjetite se samo što su sve ovih godina činili sportu. On im je trn u oku zbog nacionalnog naboja koji donosi sa sobom. Sjetite se samo praznih stadiona, podmetnutih baklji, svastike, progona Šimunića… Sve kako bi nacionalno osviještenu većinu omalovažili i gurnuli u svoje beskrajne mračne rupe koje bi trebale biti naša prošlost. Ali nisu uspjeli.

Hvala Bogu, hvala svim vrijednim sportašima, hvala Zlatku Daliću i svima koji su nam priuštili ponos dok je trajalo Svjetsko nogometno prvenstvo. Neće se taj ponos ugasiti, varaju se oni koji računaju na takav rasplet. Žao mi je što mladi ljudi odlaze iz Hrvatske, istinski mi je teško zbog toga iako ih razumijem. Žao mi je i što je to zapravo postao virus pa izvan hrvatskih granica idu i oni kojima to nije životno i egzistencijalno pitanje. Što bi bilo da smo svi otišli iz Hrvatske 1991. godine!? Pa mi ne bismo imali svoju državu! I ja sam u ljeto 1991. imala pripremljenu kartu za Francusku, pa sam zbog rata odustala.

Ne budemo li se odricali i borili za sebe tamo gdje su naši korijeni, ništa se neće promijeniti i mi nećemo ići naprijed. Sunovratit ćemo se u najcrnje kaljuže hrvatske povijesti gdje će nam opet isti poticatelji kaosa nametnuti lažnu povijest. A tko i što smo mi bez povijesti? Nitko i ništa.

Političare zanima samo novac

Nogometna reprezentacija pokazatelj je kako je simbioza domovinske i izvandomovinske Hrvatske na čelu s kvalitetnim vodstvom recept za uspjeh. Je li insuficijencija karakternih i poštenih političara krivac za hrvatske neuspjehe na političkom planu?

Političari su se otuđili od naroda i postali svijet za sebe. Žive za sebe i zbog sebe, njih država i narod ne zanimaju. Njih zanima samo novac koji im se slijeva i fotelje na kojima sjede. Besramno dociraju hrvatskom narodu kao da smo amorfna masa bez boje, okusa i mirisa. Moramo učiti od Dalića i naše mladosti iz reprezentacije. Prvo vjerovati u sebe i svoje snage, raditi na tome, pa će i rezultati doći. Sjetite se što je u poluvremenu utakmice s Englezima u svlačionici izbornik Dalić rekao igračima: Vjerujte u sebe! To ih je diglo i odvelo u pobjedu. Nije rješenje put u inozemstvo, nije ni neodlazak na birališta.

Svatko u okviru svojih mogućnosti može i mora pronaći način kako Hrvatsku učiniti bogatom i sretnom. Svi smo jednako važni u tom procesu, nema onih koji su pozvaniji od nas. Svakog ponaosob.

Koliko je za očajno stanje na političkoj sceni zaslužna neprovedena lustracija?

Kad god s gostima u emisiji „Moja Hrvatska“ raspravljamo o problemima koji nas tište i tražimo njihove uzroke, uvijek završimo na neprovedenoj lustraciji. Iluzorno je očekivati da će se iz sustava maknuti oni koji žive na račun njega i od njega. Paraziti preživjeli iz bivšeg, komunističkog sustava zajedno s tim i takvim, komunističkim mentalitetom za rad i odricanje ne znaju, zato se i ne miču.

Ranije stvoreni sustav koji je nažalost još uvijek živ je nametnik koji sebe hrani izvlačeći od nas posljednje atome. Odgovara im takav tromi, stari sustav jer su naučili na njega i žive od njega. A mi smo im tu nužno zlo. Taj i takav krvotok našeg društva moramo ozdraviti. Moramo se izboriti za zdravlje društva, nećemo ga dobiti šutnjom i nedjelovanjem.

Nedavno ste u suradnji s Damirom Borovčakom i udrugom Macelj 1945. snimili film „Macelj – Titovo svratište“. Slažete li se da ni danas u Hrvatskoj ne postoji dovoljno snažna svijest o komunističkim zločinima prema našem narodu?

Evo primjera – prije dvije godine na Jazovci, nakon mise za stradale čije su kosti u strašnoj jami još uvijek na istom mjestu, novinari su došli jedino i isključivo kako bi provocirali tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića pitajući ga o tome što on misli o antifašizmu i 22. lipnju. Jedino ih je to zanimalo. Nije ih zanimalo logično novinarsko pitanje: Zašto još uvijek, sedamdeset godina poslije rata, iz jame nisu ekshumirane kosti pacijenata iz zagrebačkih bolnica koje su na okrutan način pobili tzv. pobjednici? Zašto nisu na doličan način ukopani? Zašto nitko za taj i druge zločine nije odgovarao?

Zapravo sam shvatila u čemu je stvar: ti zločini su toliko strašni i toliko neljudski da je ovim prodavačima utopije o lijepom životu u Jugoslaviji teško priznati da su se strašni zločini i dogodili i da su u tome sudjelovali imenom i prezimenom određeni ljudi. A ovi su njihovi genetski i mentalni nasljednici. Pa se drugu Staziću dogodi da se putem društvenih mreža zgraža što njegove ideološke preteče nisu završile posao klanja i ubijanja nevinih do kraja. Sram ga bilo ovog hrvatskog naroda koji ga sve ove godine trpi! Njega i sve njegove istomišljenike. Ali, govorio je Vlado Gotovac, oni srama nemaju…

Čak ni u vrijeme nacionalne euforije neki pojedinci nisu mogli skriti otvorenu mržnju prema Hrvatskoj, tj. prema uspjesima nogometne reprezentacije. Kako to komentirate?

U medijskom prostoru imamo stalno ista lica koja nama diktiraju što i kako se mi moramo ponašati. Kao u doba komunizma. Nismo mi ovdje da mislimo, mi smo ovdje da njih slušamo! Tako su naučili, to im se svidjelo, pa se tako ponašaju. Stvarno žive u imaginarnom svijetu kao što je svijet bivše partijašice u njemačkom filmu „Good bye Lenin“. Ali nije u njima problem! Problem je u nama što im to dopuštamo, što im se sklanjamo, šutimo i ušutkujemo druge koji govore. Umjesto da budemo glasni, da vičemo do neba, mi šutimo. Šutimo jer su isti na vlasti, nisu se ni milimetra odmaknuli.

Jedan gost u „Mojoj Hrvatskoj“ mi je rekao kako je student zbog čije je prijave 1978. godine završio na Golom otoku i robijao tri godine dobio na nagradu stan za tu prijavu i slične rabote prijavljivanja kolega studenata. Pa kako onda neće veličati Jugoslaviju kad su mu i stan dali još dok je studirao!? U demokratskoj Hrvatskoj taj je isti lik svojevremeno bio gradonačelnik Samobora. Je li to normalno? Nije. Eto zašto se šuti. Umjesto da se borimo protiv toga i takvih, mi šutimo. Vrijeme je zaustaviti takvo vrijeme, odmaknuti lešinare od žrtava i živjeti u Hrvatskoj kakvu su nam u nasljeđe ostavili naši branitelji.

Mi smo mali, ali smo veliki

U vrijeme Domovinskog rata Hrvatsku je krasio pobjednički mentalitet i visoka motiviranost. Možemo li bez vraćanja takvog mentaliteta i ponosa izići iz duboke političke, demografske i gospodarske krize?

Mi sve možemo kad hoćemo. Mi smo mali, ali smo veliki. Možda ću ostaviti dojam romantičarskog pogleda na stvarnost (a moji prijatelji znaju da sam poprilično realistična) ali ja vjerujem u hrvatski narod, vjerujem u našu budućnost, vjerujem u prošlost bez čije nam istine nema života. Moramo mnogo raditi na iscjeljivanju naše domovine od boli i zloduha sistema koji ju je ranjavao a koji još živi u našem društvu i hrani se našom energijom i našim životima. Dok se toga ne riješimo, teško da ćemo se pomaknuti i korak naprijed.

Imate li u planu snimiti neki novi dokumentarni film?

Da, imam nekoliko pripremljenih scenarija koji čekaju realizaciju. Posljednji koji sam s užitkom radila i upravo završila dokumentarni je film „Od Hercegovine do Konga“ čiji je povod 50-a obljetnica misijskog rada hercegovačkih franjevaca u Africi. Zanimljivo je to kako Kongo u kojem su oni djelovali danas ima 10 puta više stanovništva nego što su to imali prije 100 godina kada je Kongo imao stanovništva upravo onoliko koliko je danas Hrvata. Kadrovi iz Afrike koje smo imali bili su puni djece. Siromaštvo nam ne može i ne smije biti alibi za nestanak. Nego motiv da damo sve od sebe kako bi nam bilo što bolje.

A što se tiče novih projekata, voljela bih da se među prvima realizira „Gvozdansko“ – nevjerojatna priča iz 440 godina stare hrvatske povijesti koja nam se nažalost ponovila u Vukovaru 1991. godine. U svibnju ove godine premijerno je prikazan film „Štafeta smrti“ koji govori o hrabrosti naših branitelja u Domovinskom ratu. Izvrsni osvrti, prepune dvorane i podrška tolikih ljudi ne daju mi da stanem i pokazuju mi da ima smisla i dalje govoriti, u ime onih kojih nema a zadužili su nas. Ili onih koji tiho govore.

Moj put je otkrivanje istine, one o okrutnosti ljudi – kako se ne bi ponavljala, i onih predivnih o pobjedi ljudskog duha: koje su oblikovale naš svijet i kojima trebamo odati počast i zahvalnost.

Imamo li razloga za optimizam kad je u pitanju hrvatska budućnost?

Imamo! U to me je uvjerilo i ovo nogometno prvenstvo, mladi koji su zdušno navijali za svoju Hrvatsku ma gdje bili. Koliko su prekrasni kadrovi iz Stuttgarta gdje su i članovi moje obitelji navijali za „repku“, toliko su i tužni jer su svi ti vatreni navijači izvan granica Hrvatske. Smijem se i tugujem dok ih gledam. Smijem se zato što Hrvatska ima mladost koja živi svoju domovinu ma gdje bila, a tugujem jer ta mladost nije tamo gdje bi trebala biti, u našoj prelijepoj i jedinoj domovini Hrvatskoj.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari