Connect with us

Razgovor

Zoran Vukman: Rusija je meta zapadnih krugova moći jer se opire novome svjetskom poretku

Objavljeno

-

Razgovor sa Zoranom Vukmanom

Zoran Vukman slobodni je i neovisni mislilac, novinar, pisac, prevoditelj, publicist te analitičar političkih, društvenih i religijskih fenomena.

Prije nekoliko tjedana vratio se iz Australije nakon posjeta hrvatskoj iseljeničkoj zajednici Australije gdje je predstavio i svoju novu knjigu ‘Bogoubojstvo Zapada’ koja predstavlja sjajnu analizu i kritiku dekadentnih moralnih pojava današnjeg Zapada.

S Vukmanom, koji je nakon neokomunističko-jugoslavenskog prevrata 2000. doslovce ostraciran iz tzv. mainstream medija, razgovarali smo o posjetu Hrvatima u Australiji, o esencijalnim temama kojima se bavi u knjizi ‘Bogoubojstvo zapada’, ali i o nizu aktualnih geopolitičkih, društvenih i kulturnih pitanja vezanih uz Hrvatsku i općenito Stari Kontinent, piše Davor Dijanović / Hrvatski tjednik

Nedavno ste se vratili iz posjeta Australiji, gdje ste boravili kod hrvatske iseljeničke zajednice. Što nam možete reći o autralskome društvu, a što o hrvatskoj zajednici u toj državi?

Australija mi se iznimno svidjela kao zemlja još uvijek velikih mogućnosti za normalan život i rad. Uređeno, uravnoteženo društvo, bez unutarnjih tenzija kakve, recimo, ima SAD, sustav koji pruža svakomu šansu tko želi i može raditi.

Australci su kulturni, neopterećeni, njihov stil života i mentalitet nisu ideološki zarobljeni. Gravitira im velik dio Azije, od Indije do Kine, i što je zanimljivo, svi se useljenici vrlo brzo uklope u australski način života. Što se tiče naših iseljenika, ondje sam lijepo primljen, naši su ljudi uvijek srčani i gostoljubivi, većina kronično pati od nostalgije za domovinom, što je razumljivo, iako su u Australiji našli novi dom i utočište u teškim vremenima.

Koliko su Hrvati u Australiji zainteresirani za Hrvatsku? Kako gledaju na političku situaciju i hrvatske političke elite?

Hrvatska Australija

Moj je dojam da ništa manje nisu zainteresirani za sudbinu Hrvatske od nas koji živimo u domovini. Općenito, hrvatska dijaspora diše s domovinom, ali je strahovito podcijenjen njezin potencijal, mi nikada nismo našli formulu kako otvoriti vrata iskustvu, kapitalu i ulaganjima Hrvata iz iseljeništva, i kako da se jedan dio njih ili njihovo potomstvo, vrati ovamo, svojim korijenima.

Sve ostaje na pojedinačnim pokušajima, no generalno, iako je svijet danas mali, Hrvati iz dijaspore kao da su ostavljeni na dalekoj distanci od domovine. Sve je to dio smišljene politike koja, posebno u australskim Hrvatima, još uvijek vidi „ekstremnu ustašku emigraciju“, da uporabim tu staru komunističko-udbašku sintagmu.

Pa pogledajmo danas svijest nekih političara u Hrvatskoj, oni još blebeću o ustaštvu, primjerice Bernardić, a ja u svim našim hrvatskim klubovima u Australiji, nisam, zamislite, susreo ni vidio nijednoga ustašu, nego domoljubne Hrvate koji su u svojoj drugoj domovini ugledni i pošteni građani, većina je sve što je ondje stekla, stekla svojim radom i odricanjima. A ovdje možete raditi i odricati se, no to vam još ništa ne jamči, da ćete i normalno živjeti. Hrvati u Australiji su, u svakome slučaju, izgubili velike iluzije o našim političarima, vrlo su kritični, ali i spremni podržati svakoga tko će raditi za hrvatske interese.

Pred dvije godine objavili ste sjajnu knjigu ‘Bogoubojstvo zapada’, u kojoj već na početku ističete kako ne živimo više u vremenu bogoubojstva, nego u dobu njegovih duhovnih i društvenih posljedica koje su još uvijek do kraja nesagledive. Koje su po Vama posljedice bogoubojstva?

Bogobuojstvo

Minotaur, pola čovjek, pola bik, monstrum, u metaforičkome smislu kao čovjek nove antropologije. To je posljedica bogoubojstva. Promjena tradicionalne antropologije. Čovjek koji je otvorio Pandorinu kutiju, postao je sukreator vlastite evolucije, spreman je na sve, postati i biorobot ako treba, samo da bi glumio demijurga, da bi mijenjao svijet na način koji mu nije dan – zahvatom u samu njegovu bit, mislimo da vladamo vlastitom supstancom, da smo stvoritelji samih sebe, iako smo smrtna i ranjiva stvorenja.

Pa danas osamdeset posto ljudi na Zapadu ne može prihvatiti činjenicu prirodnoga i normalnoga starenja, nego se botoksiraju već kad se pojavi prva bora, ili se farba kosa čim se pojavi jedna sijeda dlaka. Svijet je poludio. Stari bi htjeli biti mladi na smiješan način, kako ne priliči godinama koje se nose, a mladi žele sve odmah i sada, lovu, uspjeh, priznanja, lagodan život… Bog je odstranjen kao apstraktni pojam, prognan je iz svakodnevnice zapadno-europskoga društva. ‘Smrt Boga’ dogodila su u ostarjeloj, umornoj Europi koju naseljavaju migranti s istoka, scenarij kao u doba propadanja Zapadnog Rimskog carstva u petome stoljeću poslije Krista.

Zapad proživljava tragičnu dramu u sebi

U vremenu bogoubojstva zapažate i snažnu nihilističku svijest, za koju držite da se više i ne osjeća kao takva, i jedno odsuće smisla. Zašto je zapadni čovjek izgubio smisao života?

Zasićen je svime, a zasićenje stvara dosadu i prazninu. Živi u obilju, sve mu je dostupno, nema čega nema, ne treba više ni izlaziti iz kuće, živi on-line. Više ne ćemo biti živi ili mrtvi, nego on ili off-line. Ako si off-line, u tom ludome svijetu si ‘mrtav’, ne možeš funkcionirati, osim ako ne odeš nekamo u pustinjake.

Nihilizam je usađen u zapadni svijet obilja, ali nije toliko primjetan jer se materijalno-tehnološkim putem prividno nadomješta velika praznina. Ali smisao je izgubljen, ciljevi su disperzirani.

Pitajte bilo koga nešto o smislu njegova života. Što bi prosječan konzument odgovorio? Zadovoljene su mu sve potrebe, ali on ih opet ima još više, jer ovakav svijet stalno traži da se sve više troši. Gdje je granica takva rasta? Granica uvijek postoji. Što kad se voda prelije preko ruba? Ili ćemo doživjeti ludilo kozmičkih razmjera? Čovjek je ludo stvorenje koje se svemu prilagodi i uvijek smišlja neku novu igru.

I danas često možemo čuti etikete kako je netko nazadan i kako se protivi napretku. Vi u knjizi govorite o prijeziru prema tradiciji i o tome da smo u proteklim razdobljima svjedočili ismijavanju baštine i pretvaranju tradicije u groblje slonova ili nalazište fosila. No može li jedan narod, kultura, civilizacija (pre)živjeti bez oslonca na tradiciju?

Da pitanje je definiranja što je to tradicija u pravome smislu riječi. Tradicija kao transmisija duhovnoga upliva, rekao bi Rene Guenon. Inicirani smo u nju ili ne. Suvremeni je Zapad izgubio tu posvećenu nit vlastite memorije, vlastite baštine. Zato proživljava tragičnu dramu u sebi i što je najgore, mnogi toga nisu ni svjesni jer misle kako im je dobro. Tradiciju se ne smije shvaćati samo kao običajnost i folklor. Tradicija je mnogo više od toga. Ona je specifična duhovna i kulturna memorija rasta i sazrijevanja jedne zajednice, naroda, ona je sve ono što je postalo dio našeg povijesnog genotipa i bez čega ne bismo bili ovdje. Odreći se toga suludo je.

Kršćanska je tradicija u genotipu Europe, ona je stvarala suvremenu Europu. Kad netko kaže da je to prije svega antička tradicija, grčka i rimska, onda ne zna da je ona bila zakopana pod ruševinama dok joj upravo kršćanstvo nije udahnulo novi život u Kristu. Tada je postao i vidljiv i taj element u postajanju samog kršćanstva. No to nije nikakav sinkretizam, nego je sjeme palo u plodnu zemlju i iz njega je izraslo golemo stablo. Suvremeni čovjek bez svijesti o vlastitoj povijesnosti, on je kao onaj koji misli da će krošnja lebdjeti u zraku ako posiječe deblo ili iščupa korijen, mjesečar koji ne vidi da sve što se razgranalo oko njega, hranilo se iz staroga korijena i zemlje.

Je li i Katolička Crkva, kao duhovna okosnica zapadne civilizacije, zakazala u otporu onima kojima nam žele ukrasti smisao i vječnost? Jesmo li i mi katolici postali premlaki?

Da, na Zapadu smo postali katolički malograđani. Naravno, svaki čovjek želi udobno živjeti, to je ljudski, ali je pitanje tko je spreman riskirati svoj komoditet zbog istine. Mlakost se vidi u nekakvoj formu pomirljivosti s relativizmom. Istina izaziva otpore i napade, zato ju je lakše malo modelirati i prilagoditi.

Optužba za radikalizam je poput anateme koje se mnogi katolici boje. Izbjegavaju klinč, na koncu, borbu svjetonazora. Obukli bi ruho tolerancije u liberalističkome smislu riječi, a to znači ruho uzmicanja, oklijevanja i straha.

Tolerancija kao parola „naprednih“ ili je usklik kojim se napada na „nazadne“ ili je forma iza koje se kriju mnogi ustrašeni koji se boje da ih se ne svrsta među „nazadne“. Što se Katoličke Crkve tiče, ona je trenutačno u vlastitim unutarnjim previranjima, u prikrivenim podjelama koje će se s vremenom očitovati, ali ne na njezinu propast nego poradi razlučivanja duhova. Istina je da su mnogi duhovni pastiri šutljivi, da se ne čuje njihova proročka riječ, da se ne očituju o mnogim važnim pitanjima suvremenoga društva.

Frljić je medicinski fenomen

Simptome propasti zapadne civilizacije posebno analizirate na području kulture, te ističete moderni teatar kao najplastičniju paradigmu dekadencije na tome području. Kako u tom smislu gledate na frljićevske teatarske performanse?

Kao na primarno medicinski fenomen koji se ne liječi, osim što se pokušava liječiti na račun poreznih obveznika izvanklinički. Teatar nije psihijatrija. Iako su ga mnogi pretvorili u psihijatrijski odjel. Frljić je jedan od niza kvaziautora koji ima problem sa samim sobom i koji se zbog toga obračunava s društvom koje on doživljava kao klerikalno i nacionalističko.

Kao i svi opsesivni ljudi, on ne vidi da ga pobija elementarna logika realnosti u kojoj djeluje: naime, da je stvarnost takva kakvom ju on vidi, njega uopće ne bi bilo, odnosno njegov „teatar“ ne bi bio moguć. Jer ako smo mi fašisti, ako je hrvatsko društvo fašističko, a za njega je nedvojbeno tako, koji bi mu fašisti dopustili da ih pljuje i vrijeđa?

Mnogim tzv. umjetnicima, slugama ideoloških konstrukcija i perverznim provokatorima, potrebno je kliničko liječenje, iako ne znam koja bi im uopće terapija pomogla, osim da im je dati da do kraja unište svijet. Tada bi valjda bili zadovoljni. Frljić ne bi bio vrijedan spomena u bilo kakvu umjetničkome ili teatarskome smislu da se mediji ne hrane njegovim eksplicitnim provokacijama.

Zar njegov ‘teatar’ nije obični doslovni, groteskni socrealizam? Kod njega nema ničega, ni ironije, ni suptilne metaforičnosti, ni semantičke slojevitosti, samo gola doslovnost, koja skriva nedostatak mašte i kreativnosti. Molim te lijepo, staviš svojim ideološkim i svjetonazorskim protivnicima svinjsku glavu na sceni!? Pa to su partizanske jednočinke! Prizorište jednoga glupana.

U knjizi veliki prostor posvećujete tzv. gender ideologiji koju apostrofirate kao jedan od simptoma kraja zapadne civilizacije. Za tu teoriju tvrdite kako u povijesti do sada predstavlja najsustavniji i najpromišljeniji udar na Božji poredak?

Najprije je udar na zdrav razum. Na toj razini genderizam je izum jedne pomaknute svijesti koju je iznjedrila epoha vrjednosnog kaosa. A onda dolazimo i do višega ‘levela’, duhovnoga, religijskog, dekonstrukcija Knjige Postanka, čovjek se igra boga i piše novo stvaranje, novi Postanak, Genesis, stvara novi standard, androgino stvorenje, ne kao iznimku od pravila nego sada kao pravilo! Kao vrhunac upliva u vlastitu evoluciju! Čovjek samog sebe iznova stvara, to je najbezumnija avantura koja je počela u onom času kad je proglašena „smrt Boga“ jer nakon toga sve je dopušteno.

Rodna ideologija na vrlo perfidan način gura se u okviru tzv. Istanbulske konvencije. Smatrate li da će HDZ-ova većina odbaciti tu Konvenciju ili će još jednom pogaziti volju svoje biračke baze?

A što je uopće volja HDZ-ove biračke baze? Zar ona ne prihvaća što joj se nametne? Smiješno mi je uopće i govoriti o volji bilo koje stranačke izborne baze kad nijedna nema svoju volju. Dovede svojedobno netko Plenkovića iz Bruxellesa, Šeks npr., svejedno, postavi ga kao jedinoga kandidata za predsjednika stranke, nitko ništa ne pita, ne preispituje, stranačka mašinerija poslušno odglasa svoje, ovaj postane šef, potom premijer, a tako je u SDP-u, i u drugim strankama.

Dovedi im i Forresta Gumpa, oni bi ga izabrali. Mislim da je i svaka kolonija mrava logičnija od stranačke izborne baze. Plenković bi već odavno progurao Istanbulsku konvenciju, jer on je bruxelleski dečko, ali ne boji se on svoje poslušne izborne baze, koliko se boji konzervativnijega dijela javnosti i Crkve, traži način ili prikladnu ambalažu za ratificiranje Konvencije.

U knjizi vrlo otvoreno kažete kako su elite na Zapadu, njegove institucije, vlasti, kultura i mediji nedvojbeno protukršćanski i da je Zapad izgubio svoju dušu. Talijanski publicist Roberto de Mattei piše o institucionalizaciji moralnih zastranjenja i sudskome suzbijanju dobra. Možemo li, ako se Konvencija ratificira, očekivati kaznene progone svih onih koji se protive rodnoj ideologiji?

Možemo, to nije daleka budućnost. Već se događaju u Francuskoj u pojedinačnim slučajevima, i još nekim zapadno-europskim zemljama, ali im se ne daje publicitet. Mnogo toga krije se od šire javnosti. Većina ‘mainstream’ medija neprohodno je za pravu istinu i propitivanje pozadine raznih zbivanja pa tako i onoga što se krije u podtekstu i između redaka Istanbulske konvencije. U njoj se vrlo perfidno, na mala vrata, uvodi rodna terminologija kao službena, i potpuno je nejasno na koga se odnosi.

Zamislite ovu situaciju koja se sada čini karikiranom, ali je moguća na temelju takve konvencije: recimo da sutra ‘krivo’ pogledate nekog transvestita i on kaže da ste bili nasilni ili uvredljivi prema njemu kao prema ženi! To što on po spolu nije žena, za Istanbulsku konvenciju i zakone koji nastaju na njezinom temelju, ništa ne znači, jer bilo bi utvrđeno da je on zapravo u rodnom smislu žena jer se tako osjeća i izjašnjava!?

Nikada ne bih poželio živjeti u Bruxellesu

Zanimljivo je da alternativu moralnoj dekadenciji Zapada pronalazite u današnjoj Rusiji, za koju smatrate da se nakon mnogo desetljeća komunizma vraća pravoslavlju?

I to je složeno pitanje. Rusija je svijet za sebe, a mi moramo naše probleme riješiti u okviru naše kulture. Konfrontacija Zapada prema Rusiji ne događa se samo zbog politike i geopolitike, vojnih i energetskih interesa, nego što je nekada bilo nevjerojatno i zamisliti, i zbog rodne ideologije koju Rusija decidirano odbacuje i ne prihvaća, štoviše zakonski je zabranjeno širiti rodnu i gay propagandu. I zbog toga je Rusija meta zapadnih krugova moći jer se opire novome svjetskom poretku. No situacija se toliko zakomplicirala i u Europi i na Bliskome istoku, da samo Bog zna kamo će nas sve to odvesti, da ne govorim o Bosni i Balkanu gdje je moguć novi rat.

Čelnici Poljske i Mađarske ističu važnost kršćanstva, protive se emigrantskim kvotama, a zastupaju i snažnu suverenističku poziciju u odnosu na Bruxelles. Kako gledate na nove političke i svjetonazorske vjetrove koji su zapuhali u Poljskoj i Mađarskoj?

To više i nisu novi vjetrovi, nego stari, već dulje vrijeme konzervativna avangarda (zašto avangarda ne bi mogla biti i konzervativna?) stvara potreban kontrapunkt kilavom, blijedom, birokratskom Bruxellessu. Ako postoji grad na svijetu u kojemu nikada ne bih volio živjeti, onda je to taj Bruslj. Od njega su učinili prijestolnicu političke birokracije, eurokracije. Još prije desetak godina pisao sam o tome da nam je potreban hrvatski Orban. Ali nema ga. Možemo ga tražiti, nema ga. Imamo zato mladoga hrvatskog Junckera, pristojnog, koji ne štipa okolo kao stari. U svakom slučaju, Europa je svjetonazorski postala bipolarna, i dobro da je tako, jer inače bi već potonula u živo blato. Ovako još ima nade za srednju Europu.

Određeni simptom promjena, smatraju neki analitičari, predstavlja i izbor Trumpa za američkoga predsjednika. Kako gledate na njegovu dosadašnju politiku, može li se Trump oduprijeti tzv. Dubokoj državi i provesti predizborne najave? I kako uopće gledate na ‘enigmu’ Trump?

Trump je čudan lik, vjerojatno najatipičniji lik koji se ikada pojavio u novijoj političkoj povijesti na tako važnome mjestu. Teško je o njemu stvoriti pravu sliku jer je doista žrtva negativne propagande koja dolazi i iz njegovih najbližih krugova.

Tipovi koji su mu do jučer bili najbliži suradnici, sada ga ‘opanjkavaju’ u tipičnoj trač knjizi ‘Fire and Fury’, i posve je jasno da se više radi o osveti odbačenih negoli o nekoj stvarnoj slici. Jer i slika koju tračeri stvaraju konfuzna je i kaotična. Pa nije valjda tako konfuzan tip mogao stvoriti golemi biznis u Americi, i nije valjda da Bijela kuća ne funkcionira?

U Americi je sve moguće, ali ne vjerujem da je moguće da Bijela kuća bude u kaosu i institucije vlasti, poluge moći. Trump je zapravo prvi ‘politički nekorektan’ predsjednik u povijesti SAD-a pa i u novijoj povijesti Zapada. I u tomu je problem, ne samo što se on sam nije u početku snašao s washingtonskim establishmentom, nego ni sam taj establishment nije znao kako se postaviti prema Trumpu, zatečenost je bila obostrana. A vjerojatno je do sada Trump shvatio da voditi supersilu nije isto što i voditi velike kompanije, i da se prilagodio. Nije mu bilo lako naći suradnike kao čovjeku koji ne dolazi iz visoke politike nego iz čistoga biznisa. No što se do sada dogodilo? Treći svjetski rat? Zar nije američka politika u osnovi uvijek politika kontinuiteta?

Pritisli su Trumpa u vezi s Rusijom jer Pentagon ne želi mir s Rusijom nego dugoročno slamanje Rusije, a preko Izraela sada pokušava vratiti u Siriji ono što je nesposobni Obama bio izgubio. Trump je više usredotočen na Kinu nego na Rusiju, ali to su sada već pitanja za duge geopolitičke analize.

Užasavam se balkanštine

Vratimo se Hrvatskoj, koja je i dvadeset i sedam godina nakon osamostaljenja i dalje duboko kontaminirana balkanskim (zlo)duhom. Kako gledate na činjenicu da smo kao društvo i danas snažno obilježenim balkanskom kulturom i načinom ponašanja?

Tri mora

Užasavam se balkanštine koja nas je inficirala, pritom ne generaliziram i ne pridajem ju određenoj rasi i naciji, nego mislim na obrazac samovolje i primitivnoga ponašanja i kaotičnoga, koruptivnog, nekulturnog, mentaliteta latentnih sukoba i bezakonja, nefunkcioniranja sustava, institucija… Balkan je, što god mislili o njemu, i dalje crna rupa Europe. Područje geopolitičke kvadrature kruga. A u kulturološkome smislu, mi smo danas, paradoksalno, više zahvaćeni balkanskom nekulturom nego u vrijeme Jugoslavije!?

Može li Hrvatska priključenjem Višegradskoj skupini, a i preko inicijative „Tri mora“, napraviti geopolitički iskorak i vratiti se u srednju Europu kojoj je pripadala do pred sto godina?

Može, ali što se čeka? Ne vidim da smo realno stvorili ikakvo jače savezništvo s Mađarskom, Poljskom, Češkom itd… Mi smo i dalje taoci Balkana i raspleta situacije u BiH, odnosno novih zapleta. Naša uloga ovdje svodi se na zapadne „otpravnike poslova“ prema Balkanu, a treći se entitet nitko od naših lidera i ne usuđuje izgovoriti, a kamoli još staviti na stol kao opciju. Možemo mi ići i prema Baltiku, ali što nam to vrijedi ako ne možemo riješiti naše neposredno zaleđe, i to zaleđe koje je naseljeno Hrvatima.

Kako gledate na stanje u Bosni i Hercegovini?

U idućih nekoliko godina Republika Srpska sigurno će ići u proces odcjepljenja. Referendum, pa krimski scenarij. Bakirove prijetnje Hrvatima idu u tom pravcu da se nas do kraja pacificira, da nas se ušutka dok se on sa Srbima ili dogovori ili zarati. Iza njega stoji Turska, iza Dodika Rusija, a SAD će se također staviti na stranu Sarajeva. Gdje smo mi tu? Američki sluge za logistiku i možda topovsko meso. Hrvate se želi potpuno anulirati kao ravnopravnu stranu u BiH prije konačnoga obračuna.

U Hrvatskoj s jedne strane imamo pristaše jugoslavenske političke paradigme, a s druge strane navodne konzervativce i demokršćane koji, međutim, redovito podviju rep pred pritiscima Bruxellesa i drugih središta moći. Sve ih povezuje besprizorna želja za bogaćenjem, kriminal, korupcija i kreiranje uhljebeničko-klijentelističkog sustava političke vlasti. Kako gledate na stanje na političkoj sceni? Jesmo li, s obzirom na neprovedenu lustraciju, mogli uopće očekivati išta drugo?

Ja više nemam nikakvih iluzija. Naša je politička scena zoopolis. A Kiklopovo nas oko gleda. Prezirem hrvatsko hiperstrančarenje, nesposobnost da se sagleda širi hrvatski interes, da se dođe do hrvatskoga konsenzusa i da ova zemlja napokon krene naprijed.

U našoj politici ima toliko sitnih duša da ti se smuči. Puno priče, a djela nikakva. Politika je postala unosna djelatnost, rješavaju se osobni materijalni, a ne nacionalni problemi. Sama EU i njezina elita potiče političku uravnilovku i bezličnost. I politokraciju koja je dobro potkožena. Samostalni lideri poput Orbana nisu poželjni.

Plenković je lider po mjeri Bruxellesa, oni konfekcijski stvaraju takav model političara. One koji umrtvljuju stvari, koji uspavljuju, koji su toliko dosadni da prestaneš na njih obraćati pozornost. A onda tek rade što ih je volja i provode svoju politiku omamljivanja. I što reći? Kamo idemo? Nikamo. Mi plutamo.

Hrvatska je jedna velika geopolitička plutača, ponton koji služi za prijelaz od Zapada prema Istoku i obrnuto, a da mi i ne kontroliramo prijelaz niti naplaćujemo mostarinu.

Niste osobito oduševljeni proklamiranom Plenkovićevom politikom inkluzivnosti i stabilnosti?

Zato što je riječ o lažnoj stabilnosti, na našu štetu. Rekoh, mi smo poput američkih prometnika prema Balkanu. Cinik bi rekao da se Hrvatska vojska pretvara u američke pribalkanske rendžere, valjda im trebamo kao neka vrsta graničara. Ako pak ne uspije plan „privođenja“ Srbije u euroatlantske integracije.

Hoće li se po Vama Srbija svrstati na Zapad i ući u EU ili na Istok u rusku sferu utjecaja?

Ne vjerujem da će Srbija ući u EU. Prije će se EU raspasti. Mislim da zapadnoj Europi prije svega predstoje mračni dani krvavih sukoba. Europa je na rubu ponora, da postane krvava kupelj. Što se Srbije tiče, u njoj su očite preslabe snage koje bi prevagnule prema ozbiljnoj suradnji sa Zapadom iako je očito da Vučić s Brnabićkom radi na tome da Beograd vrati regionalni status kakav je imao u svim Jugoslavijama. Njemačka sada igra na kartu Beograda. Nas su svi zaobišli jer je naša vanjska politika retardirana još od 3. siječnja 2000. g.

Ili sve zabraniti, ili sve dopustiti

Prije petnaestak dana donesena je odluka tzv. Povjerenstva za suočavanje s prošlošću u vezi s pozdravom ‘Za dom – spremni’ i crvenom zvijezdom petokrakom. Kako komentirate zaključak vijeća?

Tipično plenkovićevska odluka. Pokazuje kakvi ljudi vode ovu zemlju, bez stava i karaktera. Pupovac im iza zavjese prati svaki pokret, da ne bi slučajno napravili nešto nepoćudno. Jadan smo mi narod. Uza sve to, mislim da imamo i mnogo većih problema od zabrana ovih ili onih simbola, ja držim da se to moglo riješiti tako da se ne zabranjuje ništa, ni pozdrav ‘za dom spremni’, a ni petokraka jer i ovako i onako dolazimo u groteskne situacije, da se policija bavi osluškivanjem tko je što gdje doviknuo i uzviknuo, isto kao što bi bilo groteskno da se trči za svakim klincem koji bi sutra iz zezancije ili provokacije stavio petokraku na čelo, ili da se privodi sve one pacijente iz Kumrovca.

No sutra će svejedno policija u Kninu npr., za Dan pobjede, juriti okolo za onima koji viknu Za dom. Jadno. Kažem, ili zabraniti sve, ili dopustiti sve. Ovako nam ponovno predstoji ideološko mrcvarenje, da bi Pupovac imao od čega živjeti.

Iseljavanje i negativan prirodni prirast vjerojatno su danas ključni problem Hrvatske. Možemo li na tom planu očekivati ikakve promjene bez temeljitih, dubinskih promjena na političkoj i društvenoj razini?

Nikakve promjene ne možemo očekivati. To je pokazao i istup bivšega državnog tajnika za demografiju Strmote.

Izbornik uvijek daje neki duh ekipi. Tako i predsjednik Vlade. Ako je izbornik anemični činovnik, onda ni u igri nema lepršavosti, energije, volje za pobjedom. Demografska situacija je takva da bi Vlada trebala imati krizni stožer s demografima poput Šterca, Akrapa, i s drugim stručnjacima, koji bi donijeli trenutačni akcijski plan (mrska sintagma, ali ne nalazim bolju) za hrvatski baby boom.

Novinar ste velikim iskustvom koji je zbog svoje neovisne pozicije najbolje upoznao što znači ići protiv struje i protiv mainstreama. Možemo li reći da je novinarska struka jedina niže pola od političke na moralno-etičkoj ljestvici? Kako gledate na stanje na hrvatskoj medijskoj sceni?

Kao na veliki kupleraj. S tim da ne glumim pravednika među narodima. Moj je izbor na koncu da ne budem dio takva kupleraja sa svim posljedicama toga izbora, a to znači prešutno biti ‘persona non grata’ svima. A da su novinari niže od političara, to je činjenica o kojoj se šuti. Niže u ljudskom i moralnom smislu. Odnos novinara i političara postao je sličan odnosu kamenjarke i klijenta. Preteške riječi, ali život te ponekad učini cinikom da bi lakše podnio ono što vidiš, a ne možeš ne vidjeti.

Svojedobno su u javnost izišli podatci da neki od novinara i kolumnista u mainstream medijima imaju plaće koje iznose gotovo 10 000 eura. Svjedoče li toliko visoka primanja o tome da se zapravo radi o društveno-političkim radnicima, tj. o medijskim specijalcima zaduženima za obavljanje prljavih zadataka, od kojih su vrlo važni verbalni atentati na određene pojedince i skupine?

Točno, oni su specijalci. Pitanje je samo čiji su plaćenici, komu je u interesu davati toliku lovu propagandistima u ruhu novinara i književnika. Mnogi nisu svjesni da su jedan dio hrvatske medijske i književne scene stvorili Udba, Kos, a potom su ju, osim Soroša, financirale i strane službe. Sve vrvi od medijskih plaćenika, agentura i sinekura koje neki čuvaju još od devedesetih, kao ‘oporba’ u ‘mračnim godinama’. A činjenica je da je Hrvatska upravo sada u razdoblju najveće tame i lopovluka.

Smatrate li da su intelektualci zakazali u prozivanju političkih patologija i društvenih anomalija u današnjoj Hrvatskoj?

Nisu svi. Neki se ne čuju jer im glas ne dopire dalje od Facebooka, portala… Nemaju prostor u glavnim medijima koji su pod kontrolom raznih lobija, a njih nitko ne istražuje kao poseban fenomen. Na čelo nekih novina pojave se poluanonimni tipovi koji u novinarstvu nisu ništa posebno napravili, i netko im dade da upravljaju ‘airbusom’, a do tada su bacali aviončiće od papirića. Nešto tu ne štima. Tko zapravo iz sjene upravlja velikim novinama u Hrvatskoj? Tko ih kontrolira? Kako možemo govoriti o slobodi medija ako postoje novinari i autori koji tim medijima nemaju pristupa, ma što rekli, napisali i učinili u pozitivnom smislu?

Koliko mi je poznato, pišete nastavak knjige ‘Bogoubojstvo zapada’? Koji su još Vaši budući planovi?

Novi rukopisi čekaju u fasciklima na objavu, pa tako zrije i nastavak ‘Bogoubojstva’. Novac je kao i uvijek problem. Naši hrvatski lovaši ne razumiju što znači knjiga i što znači stvarati kulturu. Moj plan je da na neko vrijeme odem iz ove zemlje. Ali i da se vratim. Ja sam onaj koji se uvijek vraća. Nisam još potrošio sve svoje živote.

Vučić je bio i otišao, a Pupovac je ostao još moćniji

Kako gledate na tri godine mandata Kolinde Grabar-Kitarović?

Šareno. Nije ni sivo, ni crno-bijelo. S plusevima i minusima, kad se sve zbroji, ja bih je nakon tri godine ‘bacalaureata’ pustio još dvije godine na postdiplomski. Bolje ona nego Mesić, Josipović ili sutra Zoki Milanović. To je poruka onima koji su prezahtjevni pa ju s hrvatskih pozicija pljuju, napadaju i odriču je se. Od početka je bilo jasno da je previše navezana na američku politiku, ali je s druge strane, vjerujem, iskreni domoljub, ima državnički gard i šarm, u svakom slučaju dao bih joj prolaznu ocjenu.

Posljednjih tjedana koplja su se lomila oko posjeta Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Vi ste na facebook profili napisali da se oko toga ne treba previše uzrujavati budući da se radi o kuhinji vanjskih središta moći. Kako gledate na taj posjet i sve vezano uz njega?

Vučić je bio i otišao, a Pupovac je ostao još moćniji nego što je bio – otkako ga je Sanader inicirao kao komesara i inspektora hrvatske politike. Što smo novo saznali za Vučićeva posjeta, a da već prije nismo znali? Ništa. Živcirati se zbog toga? Sablažnjavati? Ljudi Božji, nije problem nama Vučić i američka direktiva da ga se pozove u Zagreb, mi smo problem sami sebi, zemlja nam propada, ništa posebno ne proizvodimo, mladi nam bježe van, čitave obitelji, izvršna nam je vlast jadna, kilava, bez karaktera, bez ikakva dugoročnoga plana za budućnost Hrvatske.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas