Connect with us

Kolumne

Zoranizam par excellence: Raspad big shita bio bi big shit!

Objavljeno

on

Ilustracija/arhiva

Sveprisutnoj pomodnoj pojavi da stručni autoritet, osoba koja je život posvetila stjecanju znanja i vještina u određenom području, mora ustuknuti pred samoproglašenim moralnim autoritetom nisu mogli izbjeći ni djelatnici sustava socijalne skrbi. I dok je za stjecanje stručnog autoriteta nužno kakvo takvo konkretno pokriće, za moralni je dovoljna tek koprena u vidu medijske paučine. Tako su moralnim autoritetom na području socijalne skrbi postale Jelena Veljača i Nataša Janjić Medančić.

Jezikom kakvoga se ne bi postidjeli polaznici kočijaške akademije, i kakav bi u nekom drugom slučaju zacijelo bio okarakteriziran eklatantnim govorom mržnjom, javno su nacrtale metu na čelu svim djelatnicima sustava socijalne skrbi. I slobodan lov na proskribirane državne službenike mogao je započeti, a dokle će sezona lova potrajati, ne zna se. I dok sve raspršeno perje, uključujući ono koje će se još razletjeti, nije više moguće vratiti u jastuk, državnim službenicima za utjehu ostaje ipak na raspolaganju zakonsko pravo potražiti zadovoljštinu sudskim putem. Možda sad, kad su već nadležne zdravstvene službe zakazale, sud napokon naloži psihijatrijsko vještačenje dotičnih dviju gospođa, te im, ako bi nalaz tako nalagao, propiše mjeru obveznog liječenja. Tako bi dostojanstvo djelatnika socijalne skrbi u određenoj mjeri bilo sačuvano, a istodobno, pravo na liječenje Veljači i Janjić Medančić ne bi bilo uskraćeno. Kako bi narod kazao – vuk bi ostao sit, a ovce na broju!

Dva su slova pročitale, a tri lista progutale…

No, što kad se u struku umiješaju nekvalificirane osobe zaštićene od sudskih procesa (pa tako i možebitne obveze psihijatrijskog liječenja) imunitetom, primjerice saborski zastupnici ili čak predsjednik države? Njima je nepravedno uskraćena obveza psihijatrijskog vještačenja čak i kad pokazuju poprilično očite poremećaje u ponašanju, znatno drastičnije i intenzivnije od spomenutih gospođa. Baš takvi će prvi primijetiti kako Veljača i Janjić Medančić nisu kvalificirane za reformu sustava socijalne skrbe, no promaknut će im kako oni sami nisu ništa više kvalificirani raspravljati o epidemiološkim mjerama, izvidima građevinskih stručnjaka poslije potresa, slučaju Agrokor, pravosudnoj reformi, međunarodnim odnosima,… i sijaset drugih tema s kojima su na Vi. No, to ih ne priječi da sablažnjavajući malene čine društvenu štetu ne manju od Veljače i frendice.

Jedan od podmuklijih ataka na rad stručnih ljudi u državnim službama odvio se proteklog tjedna u Saboru tijekom rasprave o Nacionalnom planu oporavka i otpornosti. Upravo je groteskno bilo slušati kako njihov rad ocjenjuju ni po čemu kvalificirane, s kruške pale osobe, te kako o strateškim državnim pitanjima lamentiraju osobe skučenih pogleda i mršavih životopisa bez vidljivijeg doticaja sa stvarnošću. Apsurdna je ideja da ljudi koji su posvetili čitav život struci uopće moraju pohoditi to kazalište moralnih nakaza i braniti svoj rad pred funkcionalno nepismenim egzibicionistima, koji se sa strukom ni u putu nisu sreli. Jedina im referenca bude što ih je izabrao narod pa su umislili da su popili svu pamet ovoga svijeta. No, ta se pamet zapravo svodi na pamet svjetine, onoga što narod želi čuti, a želi čuti ono što su mu medijski glasovi javnosti pristavili na tanjur.

I što će onda saborske patuljice i patuljci, koji ni o čemu pojma nemaju, nego sve čega se dotaknu s visina okvalificirati seminarskim radom? U moru bisera isticale su se zastupnice, ni po čemu mjerodavnije ocjenjivati Plan nego Veljača i Janjić Medančić sustav socijalne skrbi, a, kako se čini, nisu ni bitno psihički stabilnije od njih. Na tragu nekad popularne pjesmice za prvoškolce, dva su slova pročitale, a tri lista progutale, spokojno preživajući uhljebljene u carstvu oporbene saborske hladovine, lišene pritom bilo kakve odgovornosti, kako za riječi tako i za djela, k tome i blaženo nekontaminirane primjenjivim znanjem makar i u primjesama.

Patuljci pojma nemaju

Među bezbrojnim floskulama uzdignula se šibicarska mudrolija kako Vlada krije Plan kao zmija noge, zato što je genijalkama i genijalcima, eto, predočen samo sažetak na 80 strana, a ne cjelovit dokument od 700 stranica (i to bez slika!). Kao oni kuže sadržaj tih 80 strana i sad bi tobože tražili nedostatke u potankostima. A da im je bio dostavljen cjelovit dokument, cendrali bi naveliko da tko će sve to pročitati, ponetko bi se zacijelo požalio i na nedostatak ekološke svijesti zbog ispisa sve te silne kupusare. Neki, pak, toliko vole Hrvatsku da im je najviše zasmetalo što će Hrvatska dobiti previše sredstava iz zajedničke europske kase, vidjevši u tome znak slabosti i potvrdu odgovornosti Vlade zato što je Hrvatska gospodarski pri europskom dnu. Našli za to optuživati baš ovu Vladu, za koje se Hrvatska, ako ništa, barem približava europskom prosjeku, što honoriraju i rejting agencije kao mjerodavni svjetski autoriteti, a ne stagnira ili se čak udaljava od njega kako je donedavno bio slučaj. No, čak kad bi i bilo tako, a nije, ova je Vlada, izborivši se za osjetno više sredstava nego da je pasivno promatrala europska zbivanja (kao što je bio slučaj sa prethodnima), pokazala kako je spremna i sposobna nadoknaditi i vlastite propuste. Napokon, razložno je pretpostaviti kako će onaj koji je bio kadar izboriti se za više europskog novca najbolje znati i kako ga optimalno raspodijeliti. U svakom slučaju, razboritije je vjerovati takvome nego patuljcima koji pojma nemaju. Konačno, to što drugi, koji su imali pristup europskim sredstvima otprije, danas brže gospodarski rastu (primjerice, olako podcjenjivana Rumunjska je po BDP-u mjerenom paritetom kupovne moći pretekla ne samo Hrvatsku nego i jednu Mađarsku), sad ne stoje na mjestu kako bi čekali Hrvatsku da ih dostigne, posve je drugi par čarapa. Misli li doista netko da im članstvo u EU pri tome odmaže?

Zastupnica, poznata po dokonom filozofiranju ne samo petog dana nego i u ostale dane u tjednu, po običaju se nije sramila pokazati elementarno nepoznavanje materije, zahtijevajući transfer sredstava privatnom sektoru u znatno većem omjeru nego što to definirana pravila dopuštaju, da bi se potom okomila na ono za čime privatni sektor vapi. Posebno ju je uzrujalo što Plan baca naglasak na razvoj STEM područja, s čime se obračunala akademski docirajući o multidisciplinarnosti. Kao da je moguće imati multidisciplinarnost, a nemati razvijene discipline na kojima se ona temelji. Naime, uopće nije tajna kako se pojedine discipline u Hrvatskoj neravnomjerno razvijaju, pritom ne odgovarajući potrebama vremena. Tako upisne kvote na fakultetima u društveno-humanističkom području sudjeluju sa 60%, dok one u STEM području čine svega 40%. Nipošto ne zato što je potonje plemenitije i moralnije, nego zato što to zahtijeva svijet i vrijeme u kojem živimo, razborito bi bilo te brojeve obrnuti, želi li se preživjeti na svome, a ne tražiti mjesto pod suncem u bijelome svijetu. Po tko zna koji put, čim se jasno progovori o nekom problemu i ponudi konkretnije rješenje, odmah ispliva na površinu kako se iza slatkorječive pričice velikih reformatora zapravo krije tendencija cementiranja postojećeg stanja. U tome leži sva istina o onima koji su po defaultu protiv ove vlasti, a za koju su, kriju kao zmija noge. No, to možda i nije tako teško razotkriti.

Naime, prirodnim liderom svih onih koji medijski napumpanim moralnim autoritetom nastoje nadomjestiti nedostatak razbora i stručnoga znanja, koje preziru, nametnuo se Zoran Milanović. Neki ga toliko uporno slijede da se ne ustručavaju svako malo pozivati se na njegove riječi, ali ne kako bi se sprdali, nego kako bi temeljem njih smrtno ozbiljno zahtijevali saborsku raspravu. Tragikomedija dostiže vrhunac kad ti i takvi, izgmizali iz Milanovićeve nogavice, jer tamo negdje im čuči sva inteligencija, optužuju druge kako se ulizuju, ulaguju, uvlače, …

Teferič na Pantovčaku

No, ne hitaju samo saborske oporbene sitne ribe u ralje riboždera s Pantovčaka. Mahnu mu perajicama i ribice od kojih se takvo što domalo ne bi očekivalo. Isprva možda i nije bilo jasno je li Milanović primio branitelje istaknute u Domovinskom ratu, među njima i onoga koji ga je na lanjskoj obljetnici Bljeska onako besramno provocirao majicom s minijaturnim natpisom „Za dom spremni“, zato što je bio ucijenjen (naime, po vlastitu priznanju neke je odluke i kao predsjednik Vlade donosio ucijenjen), ili je to učinio kao akt državničke milosti. Da je posrijedi ipak bilo ovo drugo, vidjelo se iz zajedničke izjave druga kronično za dom nespremnog i drugova za dom spremnih kako Srbija mora otkriti podatke o nestalima prije ulaska u EU, kao da o tome već dovoljno dobro ne brinu oni koji su o tome dužni i mjerodavni brinuti. Eto, otkad je Pupovac jezičac na vagi u hrvatskoj Vladi, Srbija tako silovito napreduje prema EU da ostaje otvoreno tek pitanje hoće li tim tempom ući tamo za 50 ili 100 godina. Inače, problematika nestalih u Domovinskom ratu nepresušno je vrelo za trljanje nosa hrvatskim vlastima dokonih politikantskih strvinara svih fela, jer ako je nešto sigurno, onda je to da nestalih nikad ne će ponestati, taman kad bi se Srbija nekim čudom iskreno i potpuno tome posvetila.

A kad se rješavanju pitanja nestalih pridoda i zahtjev o zajedničkom obilježavanju događaja od nacionalne važnosti u nazočnosti čitavog državnog vrha, pri čemu se sasvim zanemaruje dosadašnje nekontrolirano, prostačko i primitivno ponašanje predsjednika Republike u takvim prigodama, stvari filigranski sjedaju na svoje mjesto. Začudo, propustilo se pritom kazati predviđa li to zajedništvo i nazočnost branitelja s oznakama pod kojima su se borili u ratu. Naime, dok su za dom nespreman i spremni pokazali visoku spremnost za tuđim gloginje mlatiti, ostalo je nepoznato što su riješili oko onoga što doista mogu sami riješiti. Je li dogovoreno što će Milanović idući put učiniti kad mu se na horizontu ukažu branitelji s nepoćudnim oznakama iz Domovinskog rata? Ili je to ostalo tajnom?

Sad kad je čitava priča zaokružena, sve se ovo doimlje kao unaprijed režirana predstava. Milanović je najprije pribavio simpatije ljevičara rezolutno osuđujući „Za dom spremni“, naprasno se udaljivši s obilježavanja događaja nacionalne važnosti, da bi sad jeftino skupljao političke bodove na suprotnoj strani političkog spektra okićen „za dom spremnim“ čičcima kao nekom vrstom ordenja. Uostalom, da Milanović na lanjskoj obljetnici Bljeska nije bio namamljen u zamku od strane političkih protivnika, moglo se zaključiti već po tome što je upravo to sugerirao njegov ondašnji, tobože desni medijski korifej, u međuvremenu promaknut u ponavljača Milanovićevih teza na saborskom položaju. Zanimljivo je primijetiti i kako se, kad su Milanovićevi sastanci s braniteljima posrijedi, uvijek tu negdje nađe jedna persona znakovitih postupaka, onaj koji se za sastanak na Pantovčaku odjenuo kao da se zaputio na teferič na Ilidžu. Igrom slučaja, radi se o onome koji se prvi među viđenijim „šatorašima“ distancirao od prosvjeda, a prethodno se isticao žestokom retorikom neuvijeno prijeteći krvavim Božićem. Isti se, gle slučajnosti, našao i među braniteljima koji su razgovarali s Milanovićem uoči izbora 2016., nakon čega je svjetlo dana ugledala snimka na kojoj se Milanović razbacivao verbalnim melemom za blesničarske uši, i to na možda ne toliko omiljenoj mu, koliko korisnijoj mu televiziji. Onoj prilagođenoj blesničarima s posebnim potrebama, koja će ga kasnije i dovesti na Pantovčak. Taj će mu razgovor priskrbiti skoro jedan posto glasova više (toliko o tome da ga je taj razgovor koštao pobjede kako se pokušavaju izvući neki njegovi protagonisti) nego na izborima 2015. godine, prije kojih je još kontrolirao kompletnu medijsku scenu i dodvoravao se svjetini popularnim potezima, čije posljedice Hrvatskoj još stižu na naplatu. E sad, što se taj pomak ipak pokazao nedostatnim za pobjedu nad Andrejom Plenkovićem, drugi je par rukava. I što nakon svega reći, nego da nije tako dalek put od junaka u ratu do Milanovićeva suhog zlata u miru.

Big shit u ustima, big shit iz usta

Ako je suditi po tome koliko je opsjednut halapljivim proždiranjem ribica, i nije neko čudo što je samo pitanje vremena kad će Milanović sebi skočiti u usta. Nekad to bude već u idućoj rečenici, a nekad se protegne i na nekoliko godina. Kako god bilo, Milanović se pokazuje onom vrstom komičara koji ispadaju puno smješniji kad prosipaju provale omaškom. Ha, bolje je ispasti i takav komičar, nego iz tramvaja. Primjerice, dok je za spomenutog sastanka s braniteljima u praskozorje izbora 2016. godine tvrdio kako je Bosna i Hercegovina big shit, danas, evo, kaže kako ipak nije ona big shit, nego je plan za raspad tog, donedavno big shita, big shit. Drugim riječima, big shit sad treba čuvati kao zjenicu oka svoga, taman se Milorad Dodik i naljutio a čaršija se razveselila. Ipak, ništa tako vjerno ne odražava Milanovićev mentalni sklop kao izjava kako se želi držati podjele veleposlaničkih mjesta po načelu kvota – pola-pola između predsjednika i premijera. I to zato što je tako oduvijek. To kako stvari ne treba mijenjati zato što su takve oduvijek, osim što služi kao univerzalno opravdanje kako bi se održalo postojeće stanje, ujedno je svojevrsni zaštitni znak zakletih kočničara reformi, ma o čemu god se radilo. Svaki iskorak, koji bi favorizirao stručne ljude s bogatim radnim iskustvom nauštrb padobranaca medijski nametnutog moralnog autoriteta, za Milanovića i svijet koji ga je iznjedrio i isturio kao frontmena, a riječ je o nametničkom svijetu kojemu se gade konstruktivna znanja, vještine i, nadasve, rezultati, ravno je zabijanju glogova kolca u srce.

Grgur S.

 

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari