Pratite nas

Kronika

Zorica Gregurić: Za ideale vrijedi trpjeti, pa i političke presude

Objavljeno

na

Na današnji dan 17.9.2015. osuđena sam jer sam se aktivno oduprla nasilnom, protuustavnom i protuzakonitom postavljanju “ćirilićnih” ploča.

23. 9.2014. godine ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Vukovara, razbila sam ćiriličnu ploču!

Nakon posjeta grobovima na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata pribjegla sam legitimnom činu građanskoga neposluha i razbila ćiriličnu ploču na zgradi Policijske uprave u Vukovaru.

Suđenjima koja se odnose na ćirilične ploče na državnim institucijama u Gradu Vukovaru ne sudi se državnim dužnosnicima koji su prekršili zakone i Ustav Republike Hrvatske i ugrozili vladavinu prava u Republici Hrvatskoj, nego se u Vukovaru – Gradu heroju, na Općinskome sudu u Vukovaru, sudi građanima koji su se suprotstavili kršenju i zlouporabi zakona Republike Hrvatske radi ostvarenja nelegitimnih i nelegalnih političkih interesa.

Sudi se građanima koji su bili prisiljeni suprotstaviti se kršenju:

1) odredbi, svrhe i smisla Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina kao i svrhe, smisla i odredbi međunarodnih sporazuma sukladnih Ustavu RH;
2) Ustava RH koji jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu;
3) Odluke i obrazloženja Ustavnog suda RH br. U-VIIR-4640/2014 od 12. kolovoza 2014.

Zbog takvog obezvrijeđivanja vladavine prava, zbog očitoga kršenja odredbi, smisla i svrhe zakona i Ustava RH kao i zbog kršenja odluke, obrazloženja i tumačenja Ustavnog suda RH, ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Domovinskog rata, braniteljica Vukovara, majka, nakon posjeta grobovima ranjenika, civila i branitelja na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, a vidjevši da ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar čuva interventna policija protivno Odluci Ustavnog suda RH i svjedočeći da je 23. rujna 2014. načelnik Policijske postaje Vukovar uz neprikladne izjave ponovno postavljao ćiriličnu ploču suprotno Odluci Ustavnoga suda RH, odlučila sam pribjeći legitimnom demokratskom sredstvu unutar svakog istinskog demokratskoga sustava – činu građanskoga neposluha.

Razbila sam ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar i svojevoljno krenula u Policijsku postaju. U tom trenutku, nada mnom su bila primijenjena vrlo gruba sredstva prisile, bez objektivne potrebe, bez postojanja nužde te protivno Oduci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014.
Razbijanje ploče 23. rujna 2014. godine – protuzakonito i protuustavno postavljene prvo u rujnu 2013. godine te protuzakonito i protuustavno ponovno postavljane do 12. kolovoza 2014. kao i nakon 12. kolovoza 2014. protivno odluci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014. – bilo je jedini preostali, možda neprikladan, ali u toj situaciji jedini mogući izraz građanskoga neposluha.

Nakon toga optužena sam i okrivljena temeljem članka 235. stavak 3. Kaznenoga zakona za kazneno djelo protiv imovine – oštećenjem tuđe stvari, uz kvalifikaciju da sam to učinila “zbog snažne odbojnosti prema pismu i jeziku nacionalne manjine”.

Takvu podlu kvalifikaciju odbijam i ona me vrijeđa. Ona je neistinita, ničim dokazana, ni na čemu utemeljena i potpuno proizvoljna te upućuje na nedemokratske i staljinističke konstruirane optužnice koje pripadaju vremenu totalitarnoga sustava.

Ne osjećam nikakav animozitet prema pripadnicima srpske nacionalne manjine, njihovu jeziku i pismu; dapače ćirilicu izvrsno čitam i pišem. Moji prijatelji i suborci su pripadnici srpske nacionalne manjine, mnogi od njih prošli su stravične torture po srpskim logorima. Stoga je osobito gnjusno stavljati mi na teret kao motiv počinjenja kaznenog djela „snažnu odbojnost prema pismu i jeziku nacionalne manjine“.

Ponavljam: moji motivi i namjere koji su me naveli da pokušam maknuti protuzakonito postavljenu ploču na pročelju zgrade Policijske postaje u Vukovaru u prvom su redu građanska i ustavna obveza te moralna pobuda da se zaštiti zakonitost, ustavnost i čast Republike Hrvatske; zatim slobodno osobno građansko uvjerenje da se radi o protupravnom, protuustavnom i protudemokratskom prisilnom postavljanju dvojezičnih ploča na državnim institucijama u gradu Vukovaru; te na kraju potreba ukazivanja na političku zlonamjernost i zloporabu pozivanja Vlade RH na „provođenje zakona“ kada se ima u vidu da sama državna tijela i Vlada RH ne poštuju Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Ustav RH i Odluke Ustavnoga suda RH i kada je činjenica da u Vukovaru pravosudni i politički sustav RH do danas nije bio u stanju uspostaviti pravdu i vladavinu prava u pogledu najtežih i masovnih ratnih zločina.

Mnogi ratni zločini u Vukovaru neodgovarajuće su kažnjeni s obzirom na njihovu težinu, mnogi su još uvijek ne samo nekažnjeni nego i neprocesuirani (Sajmište, Borovo Naselje, Drvena pijaca, Bogdanovci …), a mnogi ratni zločinci ostali su ne samo nekažnjeni, nego su slobodni građani ili obnašaju istaknute političke dužnosti.
Tako treba biti svjestan i činjenice da još nitko nije procesuiran za stravičan zločin počinjen nad najmlađom žrtvom srbočetničke agresije na Vukovar. Ivan Kljajić rođen je u Vukovaru 29. travnja 1991. godine, a smrtno je stradao 18. listopada. Imao je 5 mjeseci i 19 dana.

Zakoni obvezuju na poštivanje sve građane, obvezuju one koji su ih donosili, no najviše one koji ih provode kako ne bi prekršili svoje ustavne obveze, nadležnosti i odgovornosti. Izvršna vlast ne smije zakone provoditi proizvoljno, selektivno i obmanjujući demokratsku javnost, protivno namjeri zakonodavca, protivno svrsi i smislu zakona te protivno načelu zakonitosti.

Niti se u demokratskoj državi zakoni smiju provoditi nasilno i bez demokratskoga legitimiteta, uz pribjegavanje represivnim metodama prisile i zastrašivanja. Na sve to hrvatska je demokratska javnost reagirala, slobodni i odgovorni građani su se tome suprotstavili, neki i na način građanskog neposluha, a demokratske institucije – od samog zakonodavca do Ustavnoga suda – imali su obvezu ispitati prijepor, davati i tražiti politička i sudska objašnjenja te donositi odluke.

Prava pripadnika srpske nacionalne manjine u Vukovaru ničim nisu ugrožena, niti dovedena u pitanje.

Ta se prava kreću u rasponu od slobodnoga izjašnjavanja o pripadnosti nacionalnoj manjini; služenja svojim jezikom i pismom privatno, u javnoj uporabi (vrtići, škole, kulturne, sportske, političke, vjerske organizacije) kao i u službenoj uporabi (osobne iskaznice, službeni dokumenti, komunikacija s upravnim i sudbenim tijelima RH); preko odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalne manjine (koji se u praksi ponekad odvijaju u neskladu s hrvatskim obrazovnim sustavom pa čak i s ustavnopravnim poretkom RH); uporabe svojih znamenja i simbola; kulturne autonomije održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije; prava na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica; pristupa sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe; samoorganiziranja i udruživanja; zastupljenosti u predstavničkim, upravnim i pravosudnim tijelima; sudjelovanja pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima; do zaštite od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.

Raspon tih prava određen je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Ćirilične ploče na državnim institucijama, ili kao način službenoga obilježavanja prostora, samo su jedna od niza manifestacija prava na službenu uporabu jezika i pisma pripadnika nacionalne manjine i kao takve nisu obvezne niti po hrvatskim zakonima, niti po odredbama međunarodnih konvencija.

Posebice je njihovo postavljanje potpuno neprihvatljivo kada je u izravnoj suprotnosti s odredbama Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, ali i protivno Ustavu RH jer dovodi do stvaranja društvenog sukoba, podizanja tenzija, narušavanja dostojanstva civilnih i vojnih žrtava srpske agresije na strani nesrpske većine u Vukovaru, vrijeđanja većinskoga naroda te do pravosudnoga zastrašivanja, unošenja nemira i nesigurnosti kao i do nepoštivanja vrednota Domovinskog rata koji je temelj nastanka Republike Hrvatske.

Zbog svega toga nužno je ne zaboravljati da je smisao prava manjina uzajamno poštivanje većinskog naroda i pripadnika nacionalnih manjina, odnosno, u ovom slučaju, nesrpskog i srpskog stanovništva u Vukovarsko-srijemskoj županiji i Gradu Vukovaru. Uzajamno poštovanje kao i poštivanje Ustava RH je jedini temelj iz kojega izrastaju prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Daljnje pravosudno inzistiranje na ovoj presudi na temelju neutemeljenih i lažnih optužbi, nedokazivih i tendencioznih pretpostavki kao u političkih i ideoloških predrasuda govorilo bi u prilog tumačenju da se radi o protudemokratskom političkom korištenju pravosuđa za obračunavanje s građanima koji su politički neistomišljenici aktualnoj izvršnoj vlasti, zatim da se radi o pokušaju izvršne vlasti da kroz iskonstruirane sudske procese degradira Ustavni sud RH kao najviše sudbeno tijelo jedne države te da se u konačnici radi o pokušaju prikrivanja protuzakonitosti i protuustavnosti postupanja državnih tijela i Vlade RH.

Što vi mislite o ovoj temi?

Kronika

Prešućeni zločini u Stocu i okolici

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsko žrtvoslovno društvo – ANTE BELJO – polaganje vjenca – Prva delegacija iz Hrvatske

Svjedoci smo ovih dana, kao i svake godine u ovo vrijeme, kad hrvatska delegacija odlazi u Jasenovac,gdje se održava – Hrvatska državna komemoracija žrtvama “ustaškog“ logora Jasenovac. Najveći hrvatski državnici, ispričavaju se za zločine, koje su činile Ustaše i polažu vijence kod Kamenog cvijeta u Jasenovcu, iako je svima poznato, da je Jasenovac bio ratni hotpsot, a logor smrti postaje tek 1945., nakon što ga preuzimaju Titovi koljači, isti oni koji su u Stocu ubili 10 000 nedužnih Hrvata. Za 10 000 nedužno ubijenih Hrvata, nikada nitko, od službene vlasti, nije odao počast, položio vijenac i o tim zločinima obavijestio svijet. U Stocu i njegovoj okolini, ubijeni su nevini Hrvati, djeca, žene, i civili, bez da su imali bilo kakovu krivicu. One Hrvate koje nisu ubili, bili su im besplatno roblje, obezvrijeđeni u svakom pogledu, za svoje nadnjičenje nisu dobivali naknadu, niti hranu, morali su jesti prije u svojoj kući, a bili su  često gladni, preživljavali su jedući travu i praveći kruh od kore sa drveta. O toj patnji i mučeništvu živih i mrtvih, nikada ni jedna hrvatska Vlada nije nikada progovorila.

I dok slušamo kako nas Srbi prozivaju i svijetu prikazuju kako smo fašistički narod, a sve temeljem laži i obmana za mučka ubojstva u Stocu i okolini Stoca, nitko u svijetu ne zna. Ne znaju ništa o hercegovačkim Hrvatima, koji su živjeli kao robovi, gladni i žedni, a preživjeli su jedino uz pomoć Boga i Krunice koja je bila svakodnevna molitva, pa čak i onda, kad su padali od umora i gladi, ni onda nisu Krunicu ispuštali iz ruku i gubili nadu u bolje sutra. Nadali su se u božju providnost i bolje sutra za svoju djecu. U svom jadu, ali i srcu koje nikada nije živjelo bez Boga i nade, dočekali su i svoju Gospu Međugorsku, Kraljicu mira, ljubavi i nade. Ona najbolje zna, kakav život su živjeli i kakvo zlo su podnosili Hrvati iz naše lijepe Hercegovine. I onda, i sada, trn u oku su onima, koji svoju Hrvatsku nikada nisu voljeli, pa je ne mogu ni poštivati i zato se mogu sa njom neodgovorno ponašati, dopustiti da agresorski narod priča neistine, a  njihovi zločini nad Hrvatima da ostanu prešućeni.

Hrvatske vlasti su pomogle Srbima jer su prešućivali ta masovna ubojstva u zapadnoj Hercegovini. O mučenicima toga kraja, našim hrabrim Hrvatima, nikada nitko nije odao počast, niti tražio da se za ta masovna ubojstva, pokrene pitanje odgovornosti. Ubijene su cijele jedne generacije mladih muškaraca, u jednoj godini njih 2.500 i tako su sve te mlade djevojke tih godina,  ostale neudate, i zamro je život jedne cijele generacije. Ubijani su svećenici, jer su bili mislioci toga vremena i Božji poslanici za svoj narod. Ubijajući svećenike i cijelu generaciju jedne mladosti, bio je neviđeni masakr nad Hrvatima,  o čem svi šute, a najbolnije je što šute hrvatske vlasti, koje odaju počasti navodnim srpskim žrtvama, koje nikada nisu dokazane i koje su izmišljene, kako bi se Hrvati proglašavali genocidnim narodom, kao kaznu jer su željeli svoju Nezavisnu državu Hrvatsku. Nakon tih nemilosrdnih ubojstava, Hrvati su bili jako uplašeni, osiromašeni, gladni i jadni, i preživljavali su samo Božjom milošću.  Danonoćno ih je pratila Udba i Kos, i za svaku riječ, koja im je bila sumnjiva, ubijali ih. Mnoge Hrvate je progutala noć, a od familije nitko nije smio o tome pričati. I kamen od tuge bi proplakao, ali hrvatske vlasti, do sada to najveće stratište nevinih Hrvata, nikada nisu posjetile i odale počast. U najvećem broju ubijeni su prije 1941. godine, kad nije bilo Ustaša o kojima laži i neistine pričaju do današnjeg dana. Regularnu hrvatsku vojsku Ustaše, prikazuju kao zločince, a svoje četnike sve su abolirali. Sad nam nameću kolektivnu krivnju, za zločine koje su oni činili nad Hrvatima. Hrvati su mučenički narod! Da je tako, vidi se i po Gospi Međugorskoj, koja se ukazala baš tom ispaćenom hrvatskom narodu, koji je od svih zaboravljen i koji je mučenik ovoga vremena. Na leđa Hrvata, stavljeni su svi četnički zločini, i tako ne postoji ni jedno stratište četničko, niti ijedan četnik, kojem je suđeno, niti koji  od njih da je preživio rat. Nevjerojatan podatak! Ne postoje podaci, jer su svi četnici prešli u partizane, i tako bili abolirani, i nastavili ubijati Hrvate, a što čine i danas pod okriljem antifašista. Pod njihovim pritiskom, ubijaju se branitelji domovinskog rata, hrabri Hrvati kojima dugujemo našu Hrvatsku državu.

Koliko tuge i žalosti, zaboravljenosti i boli, ima u činjenici, da se nitko od službene hrvatske Vlade,  nikada se nije poklonio, žrtvama Zapadne Hercegovine, žrtvama Slavonije i velikom djelu žrtvama u Hrvatskoj, ali se svake godine, službene hrvatske vlasti, klanjaju  u Jasenovcu, i ispričavaju za navodne ustaške zločine, iako je svima sad već jasno, da tamo ima više ubijenih Hrvata nego Srba, a što potvrđuje i činjenica, da se Tito, masovni ubojica Hrvata, nikada nije došao pokloniti žrtvama Jasenovca. Znao je on tko su žrtve i mučki ubijeni i čije kosti su u Jasenovcu.

                ANDRIJA ARTUKOVIĆ: U JASENOVCU POČIVA MOJA VOJSKA I MOJ HRVATSKI NAROD. AKO NE VJERUJETE ISKOPAJTE JER DUGMAD S VOJNIČKIH BLUZA JOŠ NIJE SAGNJILA!

TO SE ISTO MOŽE REĆI I ZA STOLAC, GDJE  LEŽI 10 000 UBIJENIH HRVATA. AKO NE VJERUJETE, ISKOPAJTE I PROVJERITE, SVE SAMI HRVATI.

Koliko tuge ima u ovoj činjenici, da se Hrvatska delegacija poklanja svim žrtvama, osim hrvatskim žrtvama, i time prihvaća srpsku priču o ustaškim zločinima. Svako ubojstvo čovjeka, je zločin, i mora se za zločin odgovarati, a da bi se to utvrdilo, potrebno je eshumirati logor Jasenovac i utvrditi istinu, jer nas samo istina može osloboditi. Zašto službena hrvatska vlast to ne želi učiniti i maknuti kolektivnu krivnju nad Hrvatima za zločine, koje su činili četnici diljem Hrvatske i Hercegovine. Zašto? Pitanje je koje žele svi koji istinu ljube i kojima je stalo do istine i svoje domovine. Zašto nikada nije hrvatska Vlada položila vijence u Stocu i tako odala počast ubijenim Hrvatima. Zašto? Zašto?

Zašto se ne otvore sve jame, u koje su mučki zakopani ubijeni Hrvati. Zašto im se ne oda dužna počast? Zašto? Jedini odgovor je, jer se ne želi znati istina, a samo nas istina može osloboditi. Dok se to ne dogodi, dok se ne pruži dostojanstvo žrtvama, i dok ih se dostojanstveno ne sahranimo, Hrvatska neće imati mira niti napretka. I dok se velike sume novaca izdvajaju za raznovrsne udruge, koje šire laži i rovare protiv naše Hrvatske, i dok se taj novac ne usmjeri u utvrđivanje povijesne istine, Hrvatska kao država ne postoji, ona je tek mrtvo slovo na papiru.

Zašto se ne prizna Nezavisna država Hrvatska i njena službena vojska Ustaše. Ustaše su bile regularna vojska Nezavisne države Hrvatske, a njihova težnja i želja bila je Nezavisna  država Hrvatska. Borba za nezavisnu državu, svugdje u svijetu nastala je u ratu, a u ratu se vodi borba čovjeka i čovjeka. Bez žrtava nije nastala ni jedna država, pa nije mogla nastati ni NDH. Samo u Hrvatskoj se sudi hrvatskoj regularnoj vojsci i aboliraju četnici i agresori, a što je ponovljeno i u  domovinskom ratu. Zašto Englezi i Amerikanci ne sude svome narodu za sve osvajačke ratove i masovna ubojstva na tuđem teritoriju, a mi sudimo svojim borcima jer su na svom hrvatskom tlu vodili oslobodilački rat. Samo Hrvati ne pokopavaju svoje mrtve i boje se progovoriti o svim jamama u kojima se nalaze hrvatske kosti diljem Hrvatske, Slovenije i Hercegovine. Odgovor je jasan! I danas, nakon 70 godina od pokolja nad nevinim Hrvatima, čija krivnja je jedino ta što su htjeli imati svoju državu Hrvatsku, vlada onaj isti strah, od istih, koji su ih ubijali prije rata, za vrijeme rata i poslije rata, a nastavili i u domovinskom ratu. Hrvatska  nema budućnosti sa prešućenoj prošlosti o masovnom egzodusu nad Hrvatima i povijesnom istinom koju trebaju pisati Hrvati temeljem povijesnih činjenica, a ne agresori, kako to čine sve vrijeme pa i danas, nakon pobjedonosnog i oslobađajućeg domovinskog rata.

 

Ni nakon domovinskog oslobodilačkog rata nisu sankcionirani oni, koji su ubijali i palili hrvatska sela, a  sada govore da je to bio građanski rat. Nemaju savjesti ni žaljenja za nevinim žrtvama, nego se nakon pobjede u nametnutom ratu od strane agresora Srbije, ismijavaju sa našim braniteljima, a naše hrvatske generale pobjedničke vojske,  proglašavaju luđacima i to  u najvećem državnom tijelu, Hrvatskom Saboru. Sve to ukazuje, da Hrvatska nije slobodna, i sve Vlade, nakon našega pokojnoga predsjednika Franje Tuđmana, da su podaničke Vlade.

Krajnje je vrijeme, da se hrvatski povjesničari odluče da li je NDH bila hrvatska država. Ako je bila hrvatska država onda su Ustaše i Domobrani bili regularna vojska koja se borila za samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku i moramo se oduprijeti svim napadima, jer u svakom ratu postoje žrtve, pa tako i u ratu za Nezavisnu državu Hrvatsku koja je bila i ostala san svakoga Hrvata.

Ukoliko NDH,  nije bila hrvatska  država, ni ustaše i domobrani naši vojnici, onda nismo za njihova loša djela niti odgovorni. Tada ne trebamo dopustiti da nas se proziva za tuđu krivnju. Narod bez svoje povijesti, je čovjek bez glave i zato luta jer ne vidi kuda poći treba. Presudno je pitanje za sve Hrvate diljem svijeta, za sve žive ali i mrtve, da se konačno utvrde povijesne činjenice, onako kako su se događale, i da to bude temelj naše Hrvatske, u koje nitko više nikada neće moći dirati i nekažnjeno proći. Mrtve moramo dostojno pokopati, istinu o njima usvojiti i s Bogom, kao katolička država graditi budućnost naše Hrvatske, koja je prijestolnica za sve prisilno iseljene Hrvate, i Hrvate koji stoljećima žive na svojoj zemlji u Bosni i Hercegovini.

Univ.spec.oec Slavica Vučko, mag.oec.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Kotorvaroški Hrvati se osjećaju prevarenim

Objavljeno

na

Objavio

Kotor-Varoš
MUKE PO POVRATNICIMA

Na području općine Kotor varoš prije rata živjelo je nešto više od 10 tisuća Hrvata,a nakon nemilih događanja 90-tih na svoja ognjišta vratilo se njih svega 200. Loša stopa povratka nije uvjetovana nezainteresiranošću, kako se želi u javnosti prikazati, nego nemogućnošću ostvarenja osnovnih uvjeta za  povratak. Jedan je od zaključaka sastanka povratnika i onih koji su izrazili želju za povratkom su loši uvjeti. Ali,  loši uvjeti povratka nisu samo problem u Kotor Varoši nego cijeloj Republici Srpskoj, u kojoj je prije rata živjelo oko 250 tisuća Hrvata, a danas ih je tamo manje od pet tisuća.

Hrvata na području Kotor Varoši je do početak rata bilo oko deset tisuća (10000), a  danas u cijeloj Općini Kotor Varoš živi svega oko 200 Hrvata.

„Kotorvaroški Hrvati koji se žele  vratiti u ovaj grad u svoja sela su zapostavljeni“, zaključak je sastanka Hrvata povratnika u Kotor Varoš i onih koji se žele vratiti. Prema riječima Tomislava Čolića, za loš povratak odgovorne su osobe koje skoro ništa ne rade za povratak Hrvata. On ističe da je u ovom trenutku na području entiteta RS registrirano više od 5000 zahtjeva hrvatskih obitekji, koji žele da im se obnove kuće. Ističe da je osobno predao zahtjev i potpisao ugovore ali kako materijal nikada nije vidio. Kaže da je upoznao Davora Čordaša, ministra za raseljene i prognane osobe RS, ali i Zvonka Milasa, predstojnika Državnog ureda za Hrvate izvan RH, ali rezultata nema.

– Ljudi se osjećaju prevarenim. Ništa nije obnovljeno. Nema nikakvih objašnjenja niti informacija, niti ja više znam koga bi išta pitao, kaže Čolić.

Prema riječima kotorvaroških Hrvata sredstava za povratak je bilo, ali nije bilo političke volje da se taj problem riješi te da se bosanski Hrvati vrate svojim kućama. Volje za povratkom od strane potencijalnih povratnika ima napretek,  ali sredstava i političke potpore i dalje nema.

Ministar Davor Čordaš često je u javnosti iznosio podatke kako je za obnovu kuća u entitetu u kojem obnaša dužnost entitetskog ministra izdvojio milijune za obnovu kuća. No,  hrvatski se povratnici osjećaju prevarenim, jer im 20 i nešto više godina obećavaju isto, a ništa ne bude ispunjeno. U Kotor Varoši ističu da je i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik često isticao isto, ali konkretnih poteza još uvijek nema.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati