Pratite nas

Kolumne

ZRIN I ZRINSKI ZAVIJENI ŠUTNJOM

Objavljeno

na

Središte hrvatskih plemića i banova Šubića nekad je bio Zrin po kojem su  kasnije i prozvani Zrinski. Ruševine utvrda i dvoraca još i danas pobuđuju divljenje i moć slavne Hrvatske plemenite obitelji. Zrin su pred kraj drugog svjetskog rata spaliti partizani po naredbi Glavnog štaba Hrvatske i protjerali ili ubili oko 800 stanovnika Hrvata a Hrvatima je zabranjen povratak u grad. Tek danas 2016. godine obnavlja se rimokatolička župna crkva i utvrda Zrinskih.

[ad id=”93788″]

Prema popisu stanovništva iz 1910.  godine Zrin je imao 781 stanovnika, od čega 777 Hrvata, 3 Srbina i 1 Mađara. Prema vjeroispovjesti katolika je bilo 778  a pravoslavaca troje. Do danas se ni jedan Zrinjanin nije vratio na svoj obiteljski posjed. Partizani su  9. i 10. rujna  1943 opljačkali Zrin, kuće razrušili a župnu crkvu Našašća sv. Križa spalili.

zrinNakon rata sva pokretna i nepokretna imovina mještana je konfiscirana, a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjesto – slično kao što se dogodilo s Hrvatima u Španovici, Boričevcu kod Gračaca, Udbini i nekim drugim dijelovima Hrvatske u kojima se etničko čišćenje lokalnih Hrvata shvaćalo i prikazivalo kao antifašističku borbu. Žene i djeca iz Zrina su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj Đakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci. Hrvatima je strogo zabranjen povratak u mjesto, te se doista – sve do danas – niti jedan jedini Zrinjanin nije vratio na svoj obiteljski posjed.

Zaklela se zemlja raju sve se tajne morat znaju

Sisačka biskupija 2013. je godine naručila arheološka istraživanja na mjestu gdje je bila crkva Našašća sv. Križa i tada je otkriveno da se ispod nje nalaze ostatci još starije gotičke crkve iz 14. stoljeća. Tad su nađeni i ostatci ispremještanih ljudskih kostiju, za koje je utvrđeno da su iz drugoga svjetskog rata. Uvijek je teško Hrvat biti a najteže ako domovinu želiš voljeti.

24. studenoga 2014. uz mjesto srušene župne crkve Našašća Svetog Križa započela su istražna iskapanja radi pronalaženja i ekshumiranja posrmtnih ostataka Zrinjana pobijenih u drugom svjetskom ratu, čiji su ostatci pronađeni godinu prije. Protiv zločinaca do danas nije počeo sudski postupak.

Jugokomunistička historiografija je svojom tumačenjem zaobilazila i prešućivala zbivanja o tim – i sličnim – zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom u NDH.

Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina mještana je konfiscirana, a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjesto – slično kao što se dogodilo s Hrvatima u Španovici, Boričevcu kod Gračaca, Udbini i nekim drugim dijelovima Hrvatske u kojima se etničko čišćenje lokalnih Hrvata shvaćalo i prikazivalo kao antifašističku borbu. Žene i djeca iz Zrina su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj Đakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci. Hrvatima je strogo zabranjen povratak u mjesto, te se doista – sve do danas – niti jedan jedini Zrinjanin nije vratio na svoj obiteljski posjed.

Bog čuva uspomenu na svoje Hrvate i sve zločine koje su činili  Jugokomunisti  i antifašisti i nikada u zaborav neće pasti i kad dođe pravi trenutak sve će Hrvat znati.

Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živućeg katolika.

Za sve Zrinjane stradale u Drugom svjetskom ratu održava se misa zadušnica na mjestu srušene crkve Našašća sv. Križa u Zrinu. Prije mise održava se Mimohod hrvatske časti od podnožja Zrinske tvrđave do mjesta srušene crkve Našašća sv. Križa, a poslije mise komemoracija žrtvama Zrina.

Obnova hrvatske baštine u Zrinu ide iznimno sporo ili nikako. Pomaci u obnovi na utvrdi i crkvi sv. Magdalene iz godine u godinu su doista sramotno spori. Mise za pobijene u ovom zločinu još 2010. održavale su se na temeljima spaljene i porušene crkve Uzvišenja sv. Križa. Te iste 2010. stanje je bilo takvo da se hrvatski barjak još nije vijorio na utvrdi Zrinu. Štoviše, jarbol na kojem je bio hrvatski barjak demontiran je i zatrpan  kamenjem.

Hrvatske vlasti još nisu ozbiljno pristupile povratu imovine koja je za komunističke vladavine oteta raseljenim Zrinjanima i njihovim potomcima.

[ad id=”68099″]

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dijaspore (HAZUDD) sa svojim predsjednikom Hrvatskim Akademikom Draganom Hazler, donirati će spomenik Nikoli Šubić Zrinjskom kao znak hvale i slave, tom hrabrom hrvatskom plemiću ali i nadom, da će to pobuditi svijest i odgovornost Hrvatske Vlade da se pokrene postupak dekonfiskacije Zrina i povratak Hrvata na svoju rodnu grudu a što do sada nisu mogli.

Slavica Vučko Hrvat. Akadem./kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hodak: Ni jedan student Filozofskog fakulteta u Zagrebu nije znao što se dogodilo 18. studenog 1991.

Objavljeno

na

Objavio

A na tom faksu se obrazuju, među ostalim, budući hrvatski povjesničari!!! Zato veliki bravo za Ivu Goldsteina, Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovinu koji marljivo i pedantno plasiraju svoju paralelnu povijest.

Svi zajedno moramo biti ponosni na Lijepu našu. Ovog je ljeta holivudska elita otkrila našu obalu i otoke. Hrvatska postaje prestižna destinacija. Vjerojatno nas zato sve druge države i prestižu!

Trenutno smo u utrci s Bugarskom i Rumunjskom za drvenu medalju. Volimo diskretno pljuckati po Rumunjima, a Rumunjska je po stopama gospodarskog rasta ove godine po drugi put u deset godina prestigla Kinu! Prema nedavnim podacima njihovog statističkog zavoda oni su u trećem tromjesečju imali rast od 8,8% na godišnjoj razini. Dobro, možda u njihovom Fiskalnom vijeću, neovisnom tijelu koje savjetuje vladu o proračunskoj politici, sjede isti majstori koji su se brinuli o bilanci Agrokora. No, pustimo bilance i gospodarski rast.

Danas je 18. studenog. Dan kad se obilježava ‘pad’ Vukovara. Još mi je Mile Dedaković, dok smo se zajedno vukli po sudovima, tvrdio da Vukovar nije pao. Tri mjeseca je odolijevao pedeset puta jačem agresoru. U ta tri dragocjena mjeseca Hrvatska je stala na svoje noge i nastavila borbu do konačne pobjede. U ta tri mjeseca postalo je jasno da Jugoslavija ‘nije dovoljno funkcionalna’, kako to lijepo kaže Dejan Jović, da spriječi hrvatsku neovisnost, piše Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

U vojno taktičkom smislu pala je i Moskva jer je Hitlerova soldateska ušla u grad. Pao je i ‘Alamo’ gdje su svi branitelji izginuli. I Staljingrad je sravnjen sa zemljom… Iz patnje i tragedija tih gradova nikla je kasnija pobjeda. Bolja i kvalitetnija od ‘Pirove pobjede’ koju su agresori postigli u prvoj fazi agresije u Vukovaru. Gledam na HRT-u kako se govori o neprijateljima i agresorima. Nitko ne spominje JNA i četnike. Gledam tradicionalnu kolonu. Nigdje ni jedne HOS-ove zastave. Znam da su tamo, ali kamermani su uvježbani.

Netko će reći, pa nije samo HOS branio Vukovar. Točno, ali čemu prizemne manipulacije? Na našim filozofskim faksovima slavi se Oktobarska revolucija u kojoj su ubijeni silni milijuni ljudi, a s druge strane Karolina Vidović Krišto iznosi podatak o anketi iz 2010.g. koju je prikazao baš HRT. Po toj frapantnoj anketi ni jedan student Filozofskog fakulteta u Zagrebu nije znao što se u novijoj povijesti dogodilo 18. studenog!!! Na tom faksu se obrazuju, među ostalim, budući hrvatski povjesničari!!!

Zato veliki bravo za Ivu Goldsteina, Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovinu koji marljivo i pedantno plasiraju svoju paralelnu povijest. Budite sigurni da za njima ne zaostaju Markovina, Perica i dr… Što studenti uz takove profesore znaju o Erdutskom sporazumu čiji smisao je integracija, a nastala je segregacija koja je na kraju prerasla u smo-segregaciju. Sve škole u Vukovaru su dvojezične sa ćiriličnim i latiničnim pismom. Usprkos svemu Vukovar se sam svrstao među najsjajnije pobjede u hrvatskoj povijesti. Bez obzira što nema posla i što ga zato na dnevnoj bazi Vukovarci napuštaju.

Hrvatska demografska politika je u ekspanziji. Ministrica se ukazala na svim televizijama i slavodobitno izjavila da će od sada dječji doplatak ‘uživati’ puno širi krug obitelji. Ono na čemu nije previše inzistirala jer bi to pokvarilo uspjeh njene prve demografske mjere je da će roditelji u prosjeku dobivati oko 200 kuna po djetetu. Sad kad je ova Vlada tako velikodušno odlučila pomoći u mijenjanju demografske slike Hrvatske i u zadržavanju mladih da ne odu izvan zemlje, očekuje se masovni povratak mladih iz Irske i Novog Zelanda. Iako Vlada nabavlja hrpu novih automobila, povećava sredstva za svoje koalicijske partnere, naše dragocjene i ljubljene nacionalne manjine, očito je kako nema novaca za reanimaciju demografije.

Čitam tako da je Vlada na zatvorenoj sjednici 9. XI. 2017.g. donijela odluke o povećanju sredstava nacionalnim manjinama, zapravo samo nekim. Srpska nacionalna manjina će, umjesto dosadašnjih 30 milijuna ustašoidnih kuna, u 2018.g. dobivati 50 milijuna kn. Radinovi Talijani će umjesto dosadašnjih 25 milijuna kuna u idućoj godini dobiti 45 milijuna kunića. Česi i Slovaci rastu s 10 na 19 milijuna kuna itd. Ove zadnje dvije manjinske zajednice inače nitko ne ugnjetava i diskriminira pa su i dobili najmanje kunića. Sad se s blagošću i puni ljubavi prisjetimo tzv. nevladinih udruga i njihove love. Love koju dobivaju kao da je RH njihov osobni bankomat.

Zamislite da svakoj od par stotina udruga Vlada dodijeli u prosjeku 200 kuna godišnje. Evo nove oktobarske revolucije. Grube procjene govore da bi lovom koju kanaliziramo Teršelički, Radi, Radi i familiji, Mirovnim studijima i njihovim ‘studentima’, Babama, Radničkoj ratničkoj fronti, časnim antifašistima itd., mogli u tri godine vlastitim sredstvima izgraditi Pelješki most. A možda čak i još jedan Izetbegoviću – od Sarajeva do Ankare. Kad bi sva ta silna lova bila dostupna onima koji su od 18. studenog 1991.g. do 5.kolovoza 1995.g. stvarali ovu državu mislite li da bi Irska i Novi Zeland bili puni Hrvata? Stvarno mislite da bi?! Na fejsu, nakon ovog ‘plesa milijuna’ predlažu Pupovca za predsjednika RH. Kažu da bi tamo imao daleko manje ovlasti nego što ih sad ima…

Naši političari me pomalo podsjećaju na tipa koji se ovih dana javio na fejsu riječima:

Evo dragi moji ljudi, danas je presudan dan… odlučio sam prestati piti i prestati kockati. Konačno… Još samo da prestanem ovako lagati i bit će dobro.. pas m……“

Lijepoj našoj javnom scenom dominiraju ljevičari. Osim na izborima. Rovovska borba s ‘proustaškim nacionalistima’, kako reče mladi i borbeni Igor Mandić. Dragec Pilsel s molotovljevim koktelom u ruci za obračun bira samo kapitalce. Misu zahvalnicu za Gotovinu i Markača u Katedrali, pun liberalnog senzibiliteta i tolerancije, nazvao je ‘naci-orgijama’. Pun revolucionarnog zanosa i prkosa skresao je Gotovini gledajući u pod slijedeće: “Ante Gotovina, nemoj huliti! Ne svjedoči lažno! Tvoj bog se zove Theodor Meron i njemu se samo klanjaj! (povodom ”naci-orgije” u katedrali). Što vidimo iz ove tri intelektualne rečenice tipične za hrvatsku ljevičarsku elitu? Naš Dragec, Zvonimir, Carlos piše Bog malim slovom jer on u njega ionako ne vjeruje.

Gotovina je nacist, Markač podravski fašist… a što je Čermak? I takvog velikana lijeve misli Ivo Josipović nije zadržao na Pantovčaku. Čitajući ove ‘mudre’ nepročešljane misli našeg Drageca, budimo realni pa si priznajmo da je naš Dragec sigurno nekakav ubačeni ustaški agent. Ha,ha,ha! Nitko nije tako lako demaskirao hrvatsku ljevicu k’o on. Sjetih se Grahama Greena i njegovog sjajnog romana “Naš čovjek u Havani“. Roman govori o apsurdnoj i komičnoj strani obavještajnog djelovanja u Drugom svjetskom ratu. Glavni junak Wormold je trgovac usisivačima. Isti Dragec, samo nije imao toliko imena. Ako je ljevica danas spala na likove kao što su Pilsel i Velimir Visković onda njih zaista ne treba napadati. Njih treba samo iskreno žaliti.

Tihomir Dujmović je napisao ‘otvoreno’ pismo Aci Stankoviću. Budući da je ‘otvoreno’, pročitao ga je i naš vrli i zaokruženi Velimir Visković. I odlučio čovjek, onako intelektualno i dijalektički superioran, otrti pod s nesretnim Dujmovićem. Kaže naša lijeva perjanica Velimir: “Javio se na stranicama marginalnog desničarskog portala Tihomir Dujmović. Boli ga anonimnost u koju je upao nakon uzleta u Karamarkovoj eri; nema više tezgi ni na HTV-u ni u Slobodnoj…” itd. itd. Čovjek ostao bez posla, a ljevičarska perjanica se veseli. To je valjda uobičajena reakcija kod nekih ljevičara. Sumorno je to i jadno kako i priliči Pilselu i Viskoviću. Zašto onda trošim vrijeme i papir na te borbene ljevičare poznatije po svojim trbusima nego po svojoj pameti?

Naime, reakcije na Veljino zadovoljno zavijanje jer je neki desničar ostao bez posla je nešto što treba urbi et orbi objaviti svekolikoj hrvatskoj javnosti. I lijevoj i desnoj. Bezbroj komentara. Goran Fric Frigelj: “Dujmović je Bujanec, a Bujanec je klerofašistička budala“. Duboko skoro k’o Fric Krleža… Ivan Ivić: “ovaj Dujmović je stvarno dno dna…ustaški veličatelj, pljuccccc!” Miljenko Belić: “Tiho bi i NU2 popunio popadijom. Nije im dovoljna zastupljenost na sva 4 katolibanska programa?”!Violeta Viki Pavlović: “Koji debil”. Biljana Stojković: “Dujmović je sramota novinarske profesije, kvazi-intelektualac, polusvijet”… Potrošio bih čitavu kolumnu kad bih navodio sve što su lijevi ‘intelektualci’ izbacili iz svojih čirastih želudaca.

Toliko mržnje, toliko bijesa… a zašto? Zato jer se netko usudio njihovom guruu napisati otvoreno pismo. Znam što pišu i kako komentiraju ovu kolumnu. Ali ja ne živim od nje. Mene ne može neki frustrirani ljevičar, kojeg muči čir na želudcu još od 5.kolovoza 1995.g, eliminirati s HRT-u ili u Slobodanki. I zato me za taj frustrirani antihrvatski polusvijet boli ona stvar. Veseliti se nečijem gubitku posla samo asocira što bi bilo da smo slučajno izgubili rat… Srećom, protiv ovakvih nema rata kojeg bismo mogli izgubiti. Nema više “po šumama i gorama naše zemlje ponosne, idu čete (četnika) partizana…“ Takvi su većinom u doba Domovinskog rata ostajali u podrumima. Štab im je najvjerojatnije bio u ‘Gradskom podrumu’ u Zagrebu gdje se je čekao Šljivančanin, Kadijević, Adžić, Mrkšić i Martić… da zajedno popiju ‘pobjedničku ljutu’. Sad im je ostala samo destilirana mržnja prema desničarima, ognjištarima, Hercegovcima i svakom obliku hrvatskog domoljublja. Jedina zastava koju oni još mogu podržati je zastava duginih boja.

N1 javlja: “Najmanje četiri žrtve oluje na sjeveru Italije.“ To treba odmah javiti Teršelički, Viskoviću, Brani Pofuku, Anti Tomiću, Žarku Puhovskom, Radi, Robertu Bajrušiju, Robertu De Niru da interveniraju jer eto opet se događa neka ‘oluja’!

U nadnaravnoj borbi da prisili Trumpa na ostavku, Marina Šerić, partijski sekretar ‘šeste ličke’, u Večernjaku je našla vremena baciti malo oko i na nestašnu Poljsku. I ono što je tamo vidjela izazvalo je duboku depresiju naše Marine. U svojoj tuzi, gledajući u što se nekadašnja socijalistička Poljska pretvorila, Marini se u Varšavi pričinio sam Isus. Marina misli i štoviše je uvjerena kako bi bio popljuvan i sam Isus da se našao u povorci povodom obilježavanja Dana neovisnosti Poljske. Biblijska alegorija jedne ‘intelektualne proleterke’, kako je novinare nazvao genijalni Lav Trocki još pred sto godina. Marina je ogorčena jer je 60.000 tisuća ‘desnih’ Poljaka osramotilo njihove antifašiste koji su otprilike sličnih kvaliteta kao i naše antife.

Među 60.000 domoljuba našao se zaista i marginalan broj onih koji su nosili parole o ‘bijeloj’ i ‘čistoj’ Europi. I to je bilo dovoljno lijevoj medijskoj falangi u RH da čitav skup proglase čistim ‘klerofašističkim’. Ne podsjeća li vas to na Thompsonov koncert u Čavoglavama pred 100.000 tisuća ljudi kad su mediji uspjeli pronaći među publikom par kapa sa mitskim slovom U? Drugi dan su unisono brujali o Thompsonovom koncertu na kojem je bilo 100.000 ustaša s krvavim kamama. Razularena svjetina. Što to oni slave? Gdje je tu nestala decentnost s kojom partizani svake godine slave 27. srpnja u Srbu? Tamo se s puno mjere ‘okrene’ vol. U prošla vremena ‘okrenuo’ se i katolički svećenik. I tako je u Varšavi bilo 60.000 tisuća klerofašista koji bi čak i ‘popljuvali’ Isusa, a u Čavoglavama 100 000 ustaša koji dižu tlak Viskoviću, Pilselu, Lovrićki, Bajrušiju, Borisu Vlašić i sličnima. Duboki su korijeni tog svojevrsnog medijskog mazohizma u ovoj zemlji. Ne treba zaboraviti kako smo 817 godina bili u zajedničkoj državi sa Mađarima, nešto manje od 400 godina sa Austrijancima, pa ipak ni jedni ni drugi nisu počinili takove monstruozne zločine kao što bili počinjeni za 73 godine u zajedničkoj državi s našim komšijama južnim Slavenima. Lovas, Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik, Gospić, Bleiburg, Huda jama, Tezno, Kočevski rog, Saborski… I dobro je rekao Krleža ‘plakat ćemo mi za Austrijom.’

Još je Horacije rekao: ‘Hostes omnibus omnes’ ili svi su svima neprijatelji.

Bio sam sa suprugom na sjajnom koncertu Zbora Crvene armije u Lisinskom. I kako je napisao Branimir Pofuk bila je to “velika glazba velikog naroda“. Podnaslov našeg progresivca u komentaru tog koncerta bio je: “Silna ruska mašina nije se odrekla svoje pobjede ’45“. ‘Lucidan’ zaključak našeg Brane. A zašto bi se to Rusi odrekli svoje pobjede nad Hitlerom? Rusi su se borili, koliko ja znam, za SSSR i Rusiju. Ispod žita Pufok protura tezu da smo se mi vjerolomni Hrvati odrekli svojih pobjeda. I jesmo. Zato jer su se Branini ‘Rusi’ borili četiri godine za Jugoslaviju. Ako je netko i živio u iluziji da se bori za Hrvatsku onda ga se za primjer ‘objesilo’ u Beogradu za radijator visok 1 metar.

Kao Andriju Hebranga starijeg. Ali se zato nikada nećemo odreći naše borbe za RH. Makar i s Istambulskom konvencijom. S rodnim ideologijama i sa svim onim što u Rusiji neće proći ni slučajno. Ponosan je to i samosvjestan narod. Nastupili su talentirani glazbenici, pjevači, fenomenalni plesači. U Rusiji ne prolaze gay parade i roditelji 1 i 2. I tako je, nama na žalost, ostao još samo Putin i zbor Crvene armije. Naravno s vremena na vrijeme. A preostalo vrijeme imamo Frljića, Radu, rodne i transrodne likove, istospolne brakove, ženske brkove i slične novotarije.

Najnovija istraživanja su pokazala da su muškarci s bradom privlačniji nego žene s brkovima.

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

 

Karolina Vidović Krišto: VUKOVAR NIJE PAO – ŽRTVA VUKOVARA HRVATSKOJ JE DONIJELA POBJEDU!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Priča o vukovarskom svjetlu i tami nad Hrvatskom

Objavljeno

na

Objavio

Priča o vukovarskom svjetlu i tami nad Hrvatskom

* Ovu priču darujem prijateljima iz zagrebačke 148. brigade HV-a, ratnim veteranima i njihovim obiteljima. Posebno: Dragi Tomašiću, Milanu Zanoškom, Nadici Slaviček, Božidaru Hrastiću, Ankici Brekalo, Zdenki Žgela, Ivanu Samaržiji, Zlatici Hrastić – Tomašić, Ivkici Samaržija, Andriji i Branku Malekinušić iz Popovače, te Mladenu Mlinariću i Dragi Pečeku.

S obzirom na događaje kojima svjedočimo tijekom nepodnošljivo puno zadnjih godina, postaje sve teže razlučiti iz Zagreba, je li Vukovar virtualna stvarnost ili stvarni grad, stvarni ljudi, stvarni povijesni događaji, stvarna epopeja i proslava ljudskih vrlina nasuprot ostrašćenog stvarnog zla?

Meni se čini, da što je masa ljudi koja se svake godine povećava u koloni sjećanja brojnija, što je snažnije izražen socijalni tip svakako bar jednom biti viđen u toj koloni, što se god više hodočašće u koloni sjećanja ističe kao nekakva oznaka pravovjernosti, što je učestalije Vukovar u mainstream medijima tih nekoliko dana sjećanja nasuprot njihovih cjelogodišnjih uređivačkih politika, sve je veća mogućnost da se sjećanje na Vukovar i Škabrnju sve više koristi kao zavjesa za prekrivanje zaboravom glavnine događaja iz Domovinskog oslobodilačkoga rata.

Stječe se dojam da je pod imena Vukovar i Škabrnja, uspkros tu i tamo proboju imena ljudi, autentičnih heroja i pronositelja sjećanja na realne događaje, usprkos dvojice trojice junaka koje nitko nije mogao istrgnuti iz nacionalne memorije, zapravo na neki virtualan način integrirana sva patnja, muka, žrtva, ali i pobjedničko herojstvo hrvatskoga naroda tih dana, mjeseci i godina, s nekom čudnom ciljanom namjerom, da se ispod imena gradova zapravo prikriju do nestanka – stvarni događaji i postanu – bezimeni. Ili da se stvarnost izgura na društvene margine, u alternativu.

Uz to, uz tu bezimenost onda prirodno i komunikacijski lako ide i bezimenost odgovornosti za razvoj i njegovanje stečevina nacije na herojstvu i žrtvi obrane, ali i bezimena odgovornost za zlodjela koja je počinio srpski agresor s posve živim, konkretnim i stvarnim ljudima, njih na stotine i tisuće s isto toliko zlodjela, a sve da bi se na nekakvoj virtualnoj razini govorilo o zločinu i žrtvi, oprostu i suživotu,budućnosti nasuprot prošlosti. Da bi se ispraznio stvarni sadržaj, a posuda ostala prazna i nejasna, te pripravljena za neke nove bitke u budućnosti.

U tom virtualnom svijetu ni sjećanja ne mogu biti stvarna, postaju apstraktna, sabiju se na gotovo eksplozivnoj razini u nekoliko dana, medijski se isprazne kao nekakav ispušni ventil za goleme nacionalne frustracije i nezadovoljstva, a tisuće krhotina ljudskih duša i života ostaju nadalje pod ravnicom, tinjati do gašenja jednoga dana, eventualno prepuštena pričama u uskim krugovima suboraca, obitelji, svjedoka uz neke novovjeke obiteljske vatre, koji ostaju sve usamljeniji pred virtualnom maticom zaborava.

Mene to podsjeća na obiteljska šaputanja o Križnom putu.

Golemo udaljavanje od pouke i uspomene na herojske dane

Bojim se da je eksplozija nacionalnoga sjećanja na Vukovar zapravo odavno poprimila upravo takav tok i da postaje ciljano sve udaljenija od stvarnih društvenih vrijednosti, događaja i u konačnici nacionalnih politika, pri čemu iskoraci u sadržaju, kao knjiga profesora Ivice Lučića o Vukovarskoj bolnici, ostaju samo tinjajući dokazi da je netko nešto ipak pokušao.

Jer sadržaji nacionalnih, društvenih, državnih i uopće institucionalnih politika ukazuju na golemo udaljavanje od pouke i uspomene na te herojske dane, pune patnje, mučeništva i – ljudske pobjede.

Moguće da je djelomično neprimjereno upozoravati na stranputice u danima prigodnoga prisjećanja na žrtvu hrvatskoga naroda, kad bar slike koje gledamo sliče na odavanje priznanja.

Događaji koje obilježavamo nisu bili samo, pa čak ni blizu samo, žrtva jednoga Grada.

Bila je to osobna prekretnica svakoga čovjeka u Hrvatskoj koji je imao što preispitivati, smrt jednoga stereotipa, jednoga sustava antivrednota, i istodobno sa smrću tisuća heroja i civilnih žrtava u Vukovaru, svjetlo uskrsnuća jedne nove, suvremene, snažne i moćne hrvatske nacije. Zašto danas nema onda toga silnoga svjetla s nebesa, koje je zaslijepilo neprijateljske straže nad grobovima Vukovara i cijele Hrvatske, od Konavala do Gospića, od Siska do Slavonskoga Broda, u prevladavajućoj mjeri na svim hrvatskim nacionalnim prostorima, zašto ga nema u hrvatskim državnim, akademskim, kulturnim, medijskim i inim institucijama?

Jer svjetlo iz Vukovara mora svijetliti na konkrentim životnim uljima, na životima i sudbinama diljem Hrvatske, a ispod priče o Vukovaru nema u hrvatskoj nacionalnoj uspomeni, u mainstream memoriji, u mainstream politici, znanosti, kulturi, imena stotina i stotina autentičnih, stvarnih junaka, djece, djevojaka i mladića, staraca iz Nuštra, Vinkovaca, Osjeka, Slavonskog Broda, Zagreba, Gospića, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, Mostara, Žepča, Busovače, Orašja ili Plehana. Ne može svjetlo Vukovara gorjeti nad Hrvatskom ako nema svoje ulje u svim tim mjestima. A povijesno ga ima, samo je zanemareno.

Naime, Vukovar ima smisla postati i opstati nacionalnom paradigmom tek ukoliko svojim sadržajem simbolizira ono što je devedeset i prve stvarno bio, prag, branik obrane hrvatskoga životnoga prostora i nacionalne slobode svih navedenih mjesta i stotine drugih nenavedenih, jednako kako povjesna istina ima ime i prezime,svoju puninu tek ukoliko Vukovar simbolizira otpor i bitku za život stotina tisuća ljudi u  navedenim mjestima pred stvarnim zločinačkim rukopisom koji je bio posve jedinstven na svim tim djelovima Hrvatske i BiH.

To je tek potpuna uspomena, a sjećanje – puno stvarnoga sadržaja.

A je li?

O tome je upravo u vrijeme sjećanja na Vukovar vrijeme govoriti.

Gdje je danas dakle svjetlo Vukovara?

Ne vidi se na žalost ni u jednoj bitnoj sferi nacionalnih identitetskih politika.

Ili, ako ga ima i gdje ga ima, posve je prigušeno, potisnuto negdje u podrumima, iz kojih se vadi samo na dane sjećanja.

Obrana minimalnih moralnih imperativa

Nije Vukovar i Vukovarci umirao i umirali, kako piše u Europskoj povijesnoj čitanci, zbog nekakvoga Vukovarnacionalističkoga ludila Srba i Hrvata, svrstavajući u čin Pupovčevoga bezumlja i jedne i druge, i žrtvu i zločinca, i dobro i zlo bez razlike, izjednačavajući ih na taj način, nego je umirao zbog obrane minimalnih moralnih imperativa i ostavljanja zadužbine generacijama, kojima i mi, bili ili ne sudionici, pripadamo danas. I na kojima bi morala počivati suvremena Europa.

A gdje smo?

Financiramo europsku mainstream čitanku potpuno nepozvane civilne organizacije, koju europski povjerenik proglašava velikim civilizacijskim postignućem, a novce koje su manipulatori, među njima, Boga pitaj od koga pozvan i na temelju čega izabran, i reformski obrazovni prosvjetitelj današnjih generacija profesor Budak, blagoslivlja „dobro utrošenim novcima“, demonstrirajući na taj način zajedničku, dakle i – hrvatsku nacionalnu političku volju.

Vlada koja je koračala u koloni sjećanja upravo je tom Budaku izručila obrazovanje novih hrvatskih generacija.

A korača ta vlada u koloni i pokušava poslati sliku svjetla iz Vukovara?!

Ako Hrvatska ne može ponuditi Europi kojoj pripadamo ono što je najvrjednije što imamo, pitanje je čemu, komu, Novakzašto i s kojim ciljem tako grozničavo nastojimo pripadati, pogotovo ako ta Europa ne cijeni i ne vrjednuje najbolje što imamo?

Danas se ističe napredak suvremene Europe, redovito se ismijava njena prošlostoljetna ili davnostoljetna zaostalost svih društveno relevantnih vrednota u čemu upravo prednjače Budakovi reformski poklisari oko Jokića, Plenkovićeve ministrice i Predsjedničine vrijednosne izabranice Divjak, veliča se samo po sebi pojam Dvadeset i prvo stoljeće, koje se za sada i do sada klanja potpuno lažnim virtualnim božanstvima negacije svega postojećega u ljudskoj povijesti, a u davnom šesnaestom stoljeću europski dvorovi i vladari su se klanjali hrvatskom velikanu Nikoli Šubiću Zrinskom, zbog slave i časti u obrani tadašnjih kršćanskih vrjednota, dok danas prezire jednako takvo herojstvo hrvatskog naroda u Vukovaru.

Neizmjerno cinično stoga zvuči apel i upozorenje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da državnici rade za buduće generacije, a ne za trenutak, pri čemu je upravo ona svojim autoritetom poduprla ministricu Divjak, eksponenta refermskih ideja spomenute Europske povijesne čitanke.

Ima li veće vrline od pokazane u Vukovaru?

Dakle, nije li od kada je Boga i svijeta dobar običaj i nepisano univerzalno pravilo uljudna čovjeka, pred gosta i u Vukovargoste iznijeti i ponijeti najbolje što ima?

Jest oduvijek.

A to nije u hrvatskom slučaju sir, vino, kulen, nisu ni more ni planine, to je – vrlina hrvatskoga naroda.

Ima li veće vrline od pokazane u Vukovaru?

O tome, o takvim, stotinama godina udaljenim događajima svi narodi svijeta napisali su tisuće priča, Europa je opjevala i proslavila Nikolu Šubića Zrinskog, napisane su tisuće romana o epohalnim događajima, najbolje umove su države poticale na stvaralaštvo, snimani se filmovi, igralo se stotine kazališnih predstava, kako bi se na umjetničkom, kulturnom, komunikacijskom profilu ispričala priča o sebi, priča koja osvaja običnoga čovjeka i stvara načela za život budućim generacijama.

Sa samo jedan posto sredstava koje je država u Hrvatskoj ulupala u razvoj i divljanje antifa scene i nakaradnih globalističkih inicijativa, o Vukovaru i Domovinskom ratu moglo se snimiti deset filmova s najboljim holivudskim scenaristima, producentima i redateljima, s najsjajnijim zvijezdama i osiguranom univerzalnom porukom pred kojom bi stajao svijet, jer taj isti svijet nema takvu autentičnu, inspirativnu i poučnu stvarnost u svojoj baštini danas.

Nikada možda u povijesti svijetu u kojemu živimo nije bila potrebnija autentičnost.

To nisu mogli organizirati i uraditi branitelji, logoraši, udovice, udruge žena žrtava rata, to je posao države koja se branila u Vukovaru, vlade i državnih institucija čiji predstavnici koračaju jednom godišnje u koloni sjećanja.

To je ta ideja, između ostaloga, koju su imali pred sobom ondašnji junaci, kojima se danas klanjamo.

Gdje je danas?

Ima li je na čelu kolone desetina tisuća ljudi koji nijemo koračaju?

Kamo idu?

Gdje su romani i filmovi o Blagi Zadri, Andriji Andabaku, Marku Babiću i junacima Domovinskog rata, nebrojenim žrtvama dostojnim divljenja, kakvoga suvremeni svijet ne pamti? Koji bi to narod današnjega doba propustio napraviti svjetsku filmsku uspješnicu iz potresnoga i briljantnoga svejdočanstva Vilima Karlovića i ispričati milijunima ljudi priču o sebi?

Ne bi ni jedan.

Ne samo da se ne potiču takve priče i stvaralaštvo odabirom kulturnih, znanstvenih i inih politika, nego se prepuštanjem kulturnog, akademskog, institucionalnog i medijskoga prostora divljim hordama neslužbeno a bolno, stvarno progoni i sotonizira svaki pokušaj afirmacije vrline koje se prisjećamo na Dane sjećanja, progoneći ljude koji su se usudili iskoračiti iz tih okova, kao recimo sjajnu književnicu Tanju Belobrajdić.

Matrica oduzimanja sadržaja sjećanju na Vukovar

Hrvatska država je sve to prepustila najčešće dobronamjernim amaterima, samopozvanim i očajnim ljudima koji slijedom nužde i neznanja, s različitim motivima, izazivaju kontroverze, dvojbe, sukobe i niske strasti, svodeći nepozvanim prisvajanjem nacionalne svetinje na najnižu razinu sukobljavanja na svakodnevnim političko-medijskim bojišnicama, riskirajući pretvoriti bisere u blato, valjajući se u njemu na marginama društvenih matica. A one koji su pozvani, nadareni, sposobni i prepoznati kao nositelji stvaralaštva, prepušta vučijim čoporima, istih onih silnika i njihovih satelita, koji su zapravo činjenjem zla uvjetovali – mitsku priču i eksploziju nacionalne vrline.

O tome je vrijeme govoriti.

Hrvatski narod mora umjesto pristajanja na alternativu i sporedne niše, umjesto posezanja za ilegalom, vratiti hrvatsku državu u svoje ruke i legalizirati svoje većinske potrebe, osjećaje i interese. Svoje prirodne ciljeve. Jer se u protivnom događa da upravo ta država, perući ruke i provodeći podmukle politike, posve suprotne porukama svjetla iz Vukovara, gura autentične junake toga doba u političke projekte kojima nisu dorasli, suprotstavljajući ih samome svijetlu, kao što se dogodilo u priči oko spomenika Crvenkapi u Zagrebu, kojemu je čudnim spletom okolnosti – otrgnut identitet.

To je matrica oduzimanja sadržaja sjećanju na Vukovar o kojemu sam govorio u prvim rečenicama.

Junaci onoga doba bi zato morali shvatiti da su se borili da hrvatski narod ima državu, da ta država nisu danas oni, ali da je moraju i osloboditi ponovno danas i preuzeti u potpunosti iz ruku ondašnjih neprijatelja, ako već žele, a pozvani su sudjelovati u borbama za ovladavanje tada stečenom državom, kako bi služilla i njima i njihovom narodu.

To bi morala biti racionalna posljedica snažnih emocija i subjektivnih dojmova stotina tisuća ljudi ovih dana, jer je jedino na taj način moguće golemi emocionalni naboj i nacionalni senzibilitet usmjeriti u novu stvaralačku energiju, istu onu kojom je Hrvatska suvereno, usprkos nevjerojatnoga nesrazmjera moći, uspostavila državu i porazila nadmoćnoga neprijatelja devedesetih.

Tada je državno vodstvo imalo jasnu viziju, ciljevi državne politke su bili jasni svakome hrvatskom čovjeku, pa se upravo zbog toga moglo ispričati priču o biblijskom herojstvu tolikih ljudi.

Vjerovali su odlazeći u smrt.

I, upravo zato što su vjerovali, što je na čelu ondašnjih nacionalnih kolona i ratnih postrojbi bila jasna ideja, nitko od tih ljudi nije bio samo pripadnik mase, nego su svi imali svoja imena i prezimena i ljudsko lice.

Danas vjerojatno postoji vizija u vrhu državnih politika, ali nitko ne zna kakva i kamo vodi.

I ljudi ne vjeruju.

I zbog toga sve brojnija kolona u Vukovaru postaje bezimena, bezlična, bez osobnih identiteta, a toga se, te bezimenosti – bojati.

U tome je razlika onoga i današnjega vremena.

Hodanje, svijeće, prigodne riječi i poruke ništa neće vrijediti, i, zapravo će samo pojačavati sumnje u iskrenost, pa zatim obezvrijeđivati stvarnu iskrenost, ako se ne reafirmira cilj vukovarske žrtve, a hodanje i svijeće, prigodni govori ne budu tek potvrda tih djela. Djelo dostojno uspomene na Vukovar, samo može biti afirmacija hrvatske nacionalne državnosti.

Ne bilo kakve države.

Hrvatske nacionalne države.

Tu državu hrvatski narod treba trajno prinositi umjesto cvijeća i svijeća, kao dar vukovarskim junacima i uspomenama, a da bi to mogao, ne može njome upravljati onaj tko svojim politikama omalovažava ili ismijava nacionalne uspomene.

Istina i načela se proglašavaju predvorjem – mržnje!

Hrvatska je u jesen 1991. godine bila suočena s eksplozijom zla kakvu današnje generacije ne pamte, niti je te slike vidjela suvremena Europa nakon Drugog svjetskog rata, a danas je suočena s puno većim zlom – ustrajavanjem da je činjenje zla tada bilo ispravno, opravdano i pravo srpskoga naroda.

To je postala legalna politika u Hrvatskoj.

Ljude se upravo svjedočanstvom neviđenoga zla i ostvarene mržnje, koja uopće nije bila trenutni hir zločinaca, nego Vukovarispis povijesnih silnica i duha uništenja hrvatskoga naroda koji se stoljećima njeguje na srpskom nacionalnom oltaru, od institucija do obiteljskoga naslijeđa od koljena do koljena, danas prisiljava na zaborav, na moralno posrnuće odustajanja od sebe, a onda i od vukovarskoga svjetla u svakodnevnici, kako bi se navodno – izbjegla mržnja!

Istina i načela se proglašavaju predvorjem – mržnje!

Bože svemogući!

A to proglašavaju ljudi koji su svjedočili, načinili i koji promiču djela zla!?

Nepodnošljivo je koliko se inzistira na nekakvom dostojanstvu u danima sjećanja, kao da su Hrvati dokazani i nepopravljivi barbari, kojima je najvažnije upozorenje da ne divljaju, ruše i pale, a uz to se u svako drugoj rečenici ističe nužnost izbjegavanja riječi koje bi netko posve subjektivno mogao shvatiti kao – mržnju.

Tako da je ili najbolje šutjeti, ili riskirati javnu sotonizaciju, a ako se nastavi govoriti, pravovjernici i milicije novoga svjetskoga poretka i lažne korektnosti u Hrvatskoj će biti prisiljeni uz svakoga čovjeka imati nadzor. Iako grubo zvuči, točno u tom pravcu se usmjerava društvenu maticu.

Neće bitno preusmjeriti istinu o realnostima u današnjoj Hrvatskoj činjenica da u Zagrebu postoji grupica sjajnih ljudi, ratnih veterana 148 brigade HV-a, koja godinama, uviđajući da je odavno prestalo biti spasonosno probijati obruč oko Vukovara ili pokušavati proboj kroz kukuruzišta, te da je od trenutka okupacije Vukovara, grada, ruševina i tla, materijala bez duha, koji se samo privremeno sklonio u situaciji kad su tijela ubijena, postaloživotno bitno – probijati obruče oko Zagreba.

Obruči oko Zagreba su daleko opasniji jer su u samome gradu, i gotovo nevidljivi, više je krugova oklopa i lanaca oko toga grada, njegovoga duha i memorije, nego što su Srbi uspjeli angažirati, ili što su ikada mogli angažirati oko Vukovara. Nikada proboj obruča oko Vukovara nije mogao biti toliko bitan kao proboj mraka nad Zagrebom, koji je uspostavljen daleke 1945. godine u svibnju, i, koji je usprkos tolikim probojima svjetla i tolikim slavnim svjedočanstvima od Stepinca do Blage Zadre, ostao i do danas, praktično u bitnosti nedirnut.

Godinama zato bivši ratnici, danas mirni i samozatajni ljudi oko Milana Zanoškog uporno odlaze po svjetlo u Vukovar iako ga oni svi imaju trajno u svojim obiteljima, obilaze njegove najvažnije simbole, ponizno koračajući po svakoj stopi te zemlje, jer to je hrvatski Jeruzalem, a ne Alamo kako neki impresionirani američkom mitologijom nastoje banalizirati, donose ga u Zagreb i uz formalnu institucionalnu potporu praktično svih državnih institucija, pokušavaju diljem Vukovarske ulice svijećama osvijetliti Zagreb.

Jer, ne smijemo smetnuti s uma upravo ovih dana da:

Nasuprot vukovarske memorijalne bolnice, nekoliko metara preko ulice, kad stotine tisuća hodočasnika izlaze pod Škabrnjastrašnim dojmovima iz toga nacionalnog svetišta, visoko istaknuta na srbijanskom konzulatu visi srpska zastava; da se godinama u Hrvatskoj vodi bitka za „pismo“ ćirilicu, da u Vukovaru i oko Vukovarana svakome koraku štrše spomenici srpskim „junacima“ koji su umrli za srpsku slobodu i zemlje; da nikada nitko nije objavio ni jednu jedinu vijest da je na anonimni poziv tisuća Srba koji žive u Vukovaru otkriveno neko grobište ili sudbina stotina još uvijek nesahranjenih ljudi i da na najfinijem ljudskom imperativu lebdi nevjerojatan neprobojni zid osobno izabrane šutnje; da Hrvatska hoda po minskim poljima čije karte su skrivene u Beogradu i umiru ljudi i danas zbog toga; da u svakodnevnoj prigodi uz dane sjećanja na žrtvu Vukovara, Vukovarci svjedoče lokalnoj priči tamošnjih Srba da su im obitelji došle za dan oslobođenja; da je stotine hrvatskih autentičnih junaka u različitim okolnostima procesuirano i progonjeno putem institucija hrvatske države jer su se pobunili protiv svih navedenih poniženja; da se junacima Vukovara podižu spomenici s izuzetim njihovim slavnim simbolima i obilježjima; da i danas policijski,pravosudni i svakovrsni dužnosnici hrvatskih javnih institucija dolaze na posao iz Srbije; da su po svjedočenju tamošnjih Hrvata današnje srpske generacije ekstremnije od njihovih očeva, djedova i pradjedova što je ljudskom umu s pamćenjem događaja iz devedesetih teško i zamisliti, a da sav taj ekstremizam zapravo nastaje kao proizvod svijesti da ih štiti pod firmom prava nacionalnih manjina i ljudskih prava – hrvatska država.

Istovremeno spomenike herojima Vukovara podižu branitelji, logoraši postavljaju spomen ploče u mučilištima kao u Veleprometu, koji je umjesto nacionalnog memorijalnog centra kombinacija trgovačkoga i memorijalnoga kompleksa, divlje svinje noću ruju po svijećama, krunicama i spomenarima hodočasnika na spomeniku na Ovčari, a hrvatska policija, dakle država, štiti spomenike s istaknutim porukama o – ispravnosti srpskoga zločina.

To je put tame.

Potpuni je krah državne politike u Hrvatskoj, pri čemu ciljano ističem u Hrvatskoj, umjesto – hrvatske državne politike, pristajnje na legalizaciju – dvije ili više istina.

Nema ih.

Nikada ih ni u čemu i nigdje nije bilo, niti je moglo biti.

Ako postoje dvije istine, jedna je laž.

Lomi se kralježnica zadnjega ponosa i prkosa, zadnje trunčice identiteta i uspomena

Nevjerojatno je čudo, ništa drugo nije primjereno tome, da do sada praktično nije zabilježen slom strpljenja masovnijih razmjera, eskalacija individualnih ili grupnih osveta u tom gradu, u susjednim mjestima, u cijeloj Slavoniji i cijeloj Hrvatskoj, na svakodnevna poniženja koja stotine tisuća ljudi trpe, gledajući još uvijek nijemo kako im se lomi kralježnica zadnjega ponosa i prkosa, zadnje trunčice identiteta i uspomena.

A lomi se tijekom cijele godine, od Pupovčevoga derneka na pravoslavni Badnjak, preko komemoracija nikada točno utvrđenim žrtvama i uz stotine puta dokumentiranim lažima, svakodnevnih provokacija njegovih „Novosti“, preko Srba, sramnoga osporavanja Stepinca, do doslovno svake bitne identitetske simbolike hrvatskoga naroda. I nije onaj tko lomi Pupovac, nije ni Srbija, iako su oni protagonisti, kralježnicu svome narodu nečinjenjem i potporom tome lomi – država Hrvatska.

To strpljenje i to čudo trpljenja Hrvatska može zahvaliti samo Bogu.

Nikome drugome.

Razumna državna vlast ne bi smjela trajno tipovati na to, niti zanemarivati da su puste predvečernje ulice Vukovara natopljene benzinom, te da je uvijek moguće da će netko neoprezan baciti otvoreni plamen ili da će biti dovoljno policajaca gasiti opuške koje Pupovčevi Srbi bacaju iz jurećih automobila.

Tada to neće biti lako zaustaviti.

Vrijeme je, zadnji je čas trajno upaliti svjetla Vukovara na svakome pedlju hrvatske zemlje, ali i u svakoj glavi koja suodlučuje hrvatskom nacionalnom sudbinom.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari