Pratite nas

Kolumne

Zrnca za razgovor o izborima

Objavljeno

na

U sjeni dnevnih prepucavanja, tih neizbježnih suputnika predizbornih i inih vremena, o tome tko je kome što rekao, kako mu je ovaj odgovorio i od koga se još očekuje štogod kazati, ostaju naizgled sporedni, sitni ali bitni elementi na kojima strategiju grade oni koji znaju svoj posao. Jedan od njih zasigurno su ankete o ispitivanju javnoga mnijenja, pri čemu je položaj agencija koje ih provode, koliko zahvalan, toliko i utjecajan. S jedne strane, nema tu neke odgovornosti za predstavljene rezultate, s druge, ankete nerijetko posluže kao moćno manipulativno sredstvo. Odgovornosti nema jer su rezultati u biti neprovjerljivi, kako u pogledu stvarnog rejtinga kandidata, tako još i više glede strukturnih obilježja sklonog im biračkog tijela. Vrijedi to čak i za ispitivanja provedena neposredno uoči izbora. Naime, u slučaju znatnog odstupanja od stvarnih rezultata, pri čemu treba jasno lučiti predizborne ankete koje mogu utjecati na ponašanje birača od izlaznih anketa provedenih na sâm dan izbora, anketari se mogu pravdati kako ankete nisu prognoze, nego tek praćenje trendova, kako interval pogreške nije zanemariv, kako je nešto moglo iskrsnuti u zadnji čas i utjecati na izbor birača, a učinak toga ankete nikako nisu mogle zabilježiti… Uzevši sve to u obzir, nameće se pitanje je li baš prikladno rezultate anketa objavljivati izvan termina rezerviranog za hiromante, gatare, astrologe,… naravno, uz primjerenu oznaku u gornjem desnom kutu, recimo zaokruženi broj 88, pa nek’ Joža Manolić i Buda Lončar gledaju što su njihovi nasljednici skuhali. Ovako, ako ih se uzima s (pre)velikom ozbiljnošću, a prevladavajući mediji ih uzimaju, one predstavljaju snažan alat, kako za usmjeravanje birača, tako i za kreiranje napetosti unutar stranaka i, općenito, upravljanje unutarstranačkim procesima.

Od ORAH-a do START-a

Školski primjer anketnog inženjeringa predstavlja anketni tretman SDP-a unazad nekoliko godina. Kako bi se donekle ukrotilo svojeglavog Milanovića da ne čini baš sve što i kako ga volja, ni iz čega je, samo anketnim i medijskim manipulacijama, stvorena stranka ORAH Mirele Holy. Ona je, kao svojevrsni znak upozorenja struktura iz sjene, na njima ne tako važnim europskim izborima postigla više nego solidan rezultat, oko 10% glasova. Međutim, nekoliko mjeseci uoči uistinu važnih parlamentarnih izbora ORAH je jednako (ne)objašnjivo kao što je bujao, u hipu okopnio, zadobivši povjerenje tek zanemarivog broja birača. Još dramatičnije je SDP padao u anketama kako bi se spriječilo Davora Bernardića da se u potpunosti obračuna s Milanovićevim lojalistima (Maras, Hajdaš, Ranko Ostojić, Grbin,…), i posve ovlada strankom. Samo što se sad u funkciji ORAH-a pojavila stranka START Dalije Orešković, čija je čelnica ujedno i pripremana kao alternativa Milanoviću u slučaju da ovaj ne prihvati predsjedničku kandidaturu. A za to su se nazirali prilično realni razlozi, ponajprije u teškoj i neizvjesnoj obiteljskoj situaciji Zorana Milanovića koja je u to vrijeme arhitektima iz sjene sigurno već bila poznata, da bi nedavno rezultirala gubitkom dvije bliske mu osobe. Nakon što je Milanović ipak prihvatio kandidaturu, a Bernardić Milanovića, START je i prije nego što je pošteno startao, već stigao do cilja.

Osim upravljanja odnosima i procesima unutar SDP-a, opisani anketni mehanizam – snižavanje virtualnog rejtinga stranke ispod realnog u vrijeme kad nema važnih izbora, pa potom njegovo povećavanje pred važne izbore, a da, po svoj prilici, zapravo opipljivijeg ni rasta ni pada nema – stvara u javnosti dojam snažnog uzleta stranke kad joj je to nasušno potrebno.

Zorna ilustracija navedenog je anketa koju objavljuje HTV, a provodi ju ista anketarska kuća koja taj isti posao radi za RTL, samo sad na nešto većem uzorku, pri čemu nije jasno je li posrijedi prošireni uzorak korišten za RTL ili je riječ o posve novome uzorku. Uz to, dok Nova TV i RTL objavljuju ankete mjesečno, stoga su postupni mali pomaci slabije vidljivi, HTV je svoju objavio nakon čitava četiri mjeseca. Pokazala je kako se Živi zid istopio upravo onoliko za koliko je SDP narastao (skoro 6%). Znači li to da bi trebalo povjerovati kako su se mahom mlađi birači jedne izrazito anti-sistemske opcije odjednom okrenuli ka ultra-sistemskoj partiji s već gotovo 75-godišnjom tradicijom? Ništa manje neobičan nije još veći uzlet Zorana Milanovića koji se podudara s jednakim padom Kolinde Grabar Kitarović, što bi, valjda, značilo da je svaki peti Predsjedničin glasač iz svibnja do rujna prešao Milanoviću. Sva je prilika da su približno isti omjeri bili i ranije, samo se ovako, jer važni izbori kucaju na vrata, stvara privid kako SDP i Milanović rastu. No, unatoč strjelovitom anketnom rastu ljevice i njezinog kandidata, malo je vjerojatno da su čak i ti zadnje objavljeni rezultati realni.

Naime, samo krajnje naivni ili potpuno neupućeni mogu povjerovati kako je zbroj glasova “desnijih” kandidata, kakvima slove Grabar Kitarović i Škoro, u zbroju dvostruko veći od onoga Zorana Milanovića, napose ako se zna da on nema ozbiljnije konkurencije na matičnom političkom polu. Ciljanim držanjem Milanovića ispod, a Škore iznad realne razine, stječe se dojam kako mu Škoro puše za vratom i da ga može izbaciti u prvom krugu, što neke birače, koji bi inače glas radije dali nekom drugom kandidatu, navodi da ga ipak daju Škori. S druge strane, podcijenjeni će Milanović u prvom krugu dobiti zamjetno veći broj glasova nego što ankete predviđaju. Na tom valu mediji će pred drugi, odlučujući izborni krug pumpati atmosferu da je on u strahovitom naletu, dok će se anketne kuće moći pohvaliti kako, evo, nisu na strani SDP-a kao što se priča. To će im otvoriti prostor da Milanoviću dodatno zapušu u jedra dajući mu neposredno pred odlučujući sraz u drugome krugu veći rejting od realnoga. Poslije se mogu vaditi kako su korigirali model koji ga je dotad podcjenjivao. Sve u svemu, bit djelovanja anketarskih agencija leži u sljedećem – grade navodnu neovisnost i vjerodostojnost kad je nevažno, da bi iz svih oruđa zapucali na desni gol kad je stani-pani. I u tome se odveć ne razlikuju od nekih udruga i političkih inicijativa koje se vole predstavljati domoljubnima.

SDP-ovi “žetončići” opet zveckaju

Iako nesumnjivo važan kotač u arhitekturi političkih odnosa, agencije za ispitivanje javnog mnijenja pod tutorstvom, jedna Agana, a druga Dragana, jedna Begića, a druga Bagića, nisu jedini alati kojima raspolaže društveno-politička ljevica. Zapravo, moglo bi se reći kako se, kad SDP-ovcima i njihovim pokroviteljima ispadaju “žetončići” iz džepa, čuje gong, gong, gong, gong… Kvazi-nevladina udruga GONG nije samo rasadnik SDP-ovih kadrova, nego i primjer primjene dvostrukih mjerila za SDP-ove i HDZ-ove dužnosnike, čemu zorno svjedoči posve oprečni tretman Mimice nekad i Šuice danas u posve istom kontekstu. Slično kao što Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, etičkom sudištu koje je instalirao Milanovićev SDP, nije padalo na kraj pameti ispitivati zašto Milanović kud god letio, svako malo na Krk sleti. Je li to bilo predviđeno nalogom za službeni put, i ako jest, je li bilo poradi državnih poslova ili onih osobne naravi? Ako su u pitanju bili potonji, ne bi li bilo etički da plati višak potrošenog goriva iz vlastitog džepa? A kako tek nadoknaditi povećanu emisiju CO2? Uz to, olako se prešlo i preko 10-dnevne Milanovićeve i Kotromanovićeve ekskurzije u Australiju i na Novi Zeland, opet u cijelosti o državnom trošku. Danas, Predsjednica kud god pođe, striktno mora odvojiti osobno od državnog i to sama plaćati. I ne dao joj Bog da pogriješi u nekom zarezu ili zagubi kakav papirić.

No, nisu samo nevladine udruge i podmetnuto para-sudbeno kukavičje jaje žetončići na koje se SDP uvijek može osloniti. Tu su i redikuli koje mediji, nezdravo opsjednuti potrebom za zatupljivanjem naroda, shvaćaju posve ozbiljno. Dovoljno je prisjetiti se “umjetnika” Siniše Labrovića i “branitelja” Zorana Ercega. Ipak, u zadnje vrijeme pozornost tvoraca javnog mnijenja plijeni jedno treće spadalo, ispalo iz istog šinjela.

Iz recentnog djelovanja SDP-ovih žetončića razvidno je kako se Milana Bandića nastoji na svaki način privoljeti da se uključi u predsjedničku utrku. I, evo, baš u jeku rafalnog napada na njega zbog izmjena GUP-a, on odjednom postaje drugi političar po pozitivnom dojmu, čak mu i stranka raste. No, osim mrkve, poseže se i za dosad nezabilježenim, krajnje bizarnim provokacijama. Dario Juričan, staro lice na pozornici, nakanio je i uspio promijeniti ime u Milan Bandić kako bi parodirao zagrebačkog gradonačelnika na, zasad, tek predsjedničkim izborima. Taj pothvat dočekan je s nepodijeljenim medijskim simpatijama. Nikome nije ni na kraj pameti bilo zapitati se hoće li već prikupljajući potpise novopečeni Milan Bandić dovesti potpisnike u zabludu o kojem se Bandiću radi, s obzirom da na njegovim štandovima, posve izvjesno, ne će biti nikakvog pouzdanog znaka raspoznavanja u odnosu na zagrebačkog gradonačelnika. Stručnjaci su odmah pohitali pojasniti kako kandidatura dva istoimena kandidata nije nikakav problem budući bi ih se moglo raspoznati navođenjem datuma rođenja na listiću. Premda je očito kako je jedini donekle pouzdan i učinkovit način raspoznavanja skenirana fotografija uz svakog kandidata na listiću. Sve drugo je nedostatno da bi se izbjegla pomutnja i nefer izborna utakmica, a što je očito namjera onih koji stoje iza otmičara Bandićevog imena i poklanjaju mu punu pozornost. Žmireći na sve to, novinari tek lakonski dodaju kako u Hrvatskoj postoji pet Milana Bandića i kako bi bilo baš super da se sva petorica kandidiraju.

No, bi li se sva ta dvorska svita ponašala tako ležerno i prpošno ako bi se kandidirao, recimo, još jedan Zoran Milanović? I što kad bi neki ponosni nositelj tog imena obećavao kako će Hrvatsku opet dovesti u debeli minus, baciti ju u investicijsko smeće, otjerati svakog ulagača koji bi se na Hrvatima bogatio i prije nego što bi na to pomislio, pa se još pohvalio kako će zablokirati računalni softver za povlačenje sredstava iz europskih fondova, kako će amnestirati sve osuđene udbaške zločince (dakle, njih obojicu), kako će zabraniti hrvatski grb s prvim bijelim poljem, kako će kriomice, pod okriljem noći, švercati migrante u susjedne zemlje, postavljati ćirilične ploče po Vukovaru i uništavati nepoćudna gesla na spomenicima braniteljima poginulim u Domovinskom ratu, a preživjele dati mlatiti na ulazu u crkvu, kako će iz pepela dignuti brodogradnju milijardama subvencija iz državnog proračuna,… i činiti druga čuda… Pa tko bi takvome odolio?

Bubamarine točkice

Dok novoga Zorana Milanovića nema na vidiku, nije zgoreg podsjetiti odakle je svježi Milan Bandić, domalo Dario Juričan, već otprije poznat javnosti. Naime, koliko god reketa medijima plaćao, Ivica Todorić ipak nije bio posve pošteđen njihovih uboda, za razliku od, primjerice, jednog Branka Roglića, ili onog Nemila Tudešaka zvanog Basket-žvaka, kojem su i sportski novinari sricali hvalospjeve kad je nedavno prebacio svoj košarkaški klub iz Zagreba u Ljubljanu, topeći se od miline zadivljeni poslovnom logikom te odluke. Dario Juričan, elem Milan Bandić, autor je dokumentarnog filma “Gazda”, koji je poslužio kao startni pucanj za Todorićev odstrjel, a premijerno je prikazan pred prvom postavom Roglićevih političkih gojenaca, mostovaca, u vrijeme dok su još bili u poziciji moći.

A skupa s Juričanom, pardon Bandićem, evo, sad opet i mostovaca u prvom planu nakon pretrpljenog nokauta na europskim izborima. Razletjeli se televizijskim ekranima k’o u najboljim danima. Petrov, Bulj, Grmoja,… dovoljno da od koncentracije umotvorina puca glava uzduž i poprijeko. Baš kao nekad, novinari sve više uočavaju njihove kvalitete. Božo Petrov im je nevjerojatno lucidan kad kaže da se Lovro Kuščević vratio u Sabor kao u popravni dom… Hm…tko o čemu, Petrov o pravdi i poštenju! I dok se ruga drugome zato što ga se tereti za štetu mjerenu u stotinama tisuća kuna, pri čemu je lokalna zajednica od svega očito imala znatno više koristi, Petrov je svojim političkim djelovanjem vezanom uz arbitraže s najvećim pojedinačnim ulagačem u Hrvatsku, mađarskim MOL-om, protiv kojeg je vodio križarski rat jednakom žestinom kao Milanović, pridonio gubitku Hrvatske u iznosu reda veličine više stotina milijuna kuna (i to još nije sve!), a za što je nagrađen mjestom u Saboru. Ipak, daleko je još kalfa od štete koju su kadri učiniti njegovi mecene iz sjene, a ta se mjeri milijardama kuna isplaćenim iz proračuna za nikad izgrađene brodove. Odatle, valjda i, kao znak zahvale, podrška IDS-a kandidatu s karakterom jednakom njihovu. Rastuća gradacija štete po Hrvatsku prikazana na spomenutim primjerima: HDZ (stotine tisuća) – SDP-ovi kvazi-desni privjesci (stotine milijuna) – krovne strukture sa SDP-om kao političkim krilom (milijarde) – i više je nego simptomatična i ilustrativna.

Ipak, ako se mostovcima nešto ne može spočitnuti, onda je to dosljednost. Bili na vlasti ili u oporbi, dosljedno su posvećeni rušenju HDZ-ovih ministara i predstavnika u Vladi. U svojim rušilačkim aktivnostima, kako to lijepo reče Nikola Grmoja za nedavne najave rušenja još jednog ministra, moraju se koordinirati s oporbom. A tko je ono tamo najveći? Zanimljivo je kako oni koji HDZ-u spočitavaju trenutne saveznike koristeći se logikom “s kim si takav si” ovdje ne uočavaju to pravilo, iako za njega ne manjka argumenata. Mada u cijeloj priči postoji i bitna razlika. Dok je u trenutnu “s kim si takav si” situaciju HDZ upao iznudicom, jer je dotadašnji partner Most, otvoreno se priklonivši oporbi, izigrao njegovo povjerenje, Most je u “s kim si takav si” vezu mogao ući birajući između HDZ-a i SDP-a. Dugo je lavirao, pokušao s oba partnera, pa onda s jednim, i evo ga sad s drugim. A još je bitnija razlika u tome što u svom “s kim si takav si” aranžmanu HDZ ipak nešto gradi, dok Most isključivo ruši.

K tome, HDZ-u je jedina realna alternativa postojećoj koaliciji bila da se nađe ruku pod ruku s onima s kojima je Most sada, a čega se mnogi na desnici tobože gnušaju. A takav rasplet zapravo priželjkuju, samo kako bi mogli reći da su bili u pravu – evo ga, HDZ = SDP! U tome pomalo nalikuju na poklonike klimatskog kulta koji s ne manjim žarom iščekuju ispunjenje svog proročanstva – propast svijeta! Štoviše, nošeni silnom željom za izjednačavanjem HDZ-a i SDP-a domoljubni fatalisti ne primjećuju s kim su se, bilo izravno, bilo neizravno preko Mosta, zatekli u istome kolu. A kad plešeš s komunistima, doista nije nikakvo čudo što si takav kakav si. Premda, moguće, vrijedi i obrat – baš zato što si takav kakav jesi, s njima si! Kako god bilo, jedan od bitnih znakova prepoznavanja mentalnih komunista oduvijek je bila silna zabrinutost za tuđu imovinu – kulaka, buržuja, žena kapetana duge plovidbe,… koga god, posve svejedno. Zaštitni je to znak preziratelja biblijske prispodobe o talentima (Mt 25, 14 – 30), onih kojima je povjeren samo jedan talenat, a i njega su zakopali. Takvi, ustrajno padajući na vazda iste finte crvenih žetončića podsjećaju na točkice na bubamarinu oklopu. Kako i ne bi, kad je znano – što je bubamara (finta) starija, to se za nju prilijepi više crnih točkica.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari