Pratite nas

Kronika

Žrtva okupatorske prošlosti, zatočenik sadašnjosti i gubitnik budućnosti

Objavljeno

na

Teško je, i čini se sve nemogućim napraviti i jedan korak naprijed u političkom glibu podijeljene daytonske Bosne i Hercegovine, u Daytonu predate srpskim secesionistima i muslimanskim unitaristima. A upravo je daytonski (ne)sporazum olovni lanac oko nogu sva tri beha naroda, koji su žrtve daytonista i onih ekstremista srpsko muslimanskih kojima je zemlja predata na vladanje.

1-Paris-Jihad-Hayat-Boumeddiene-TerrorBolje rećeno na ubijanje. Jer, ni jedan od ta tri konstitutivna i suverena beha naroda nije zadovoljan ovim nezadovoljnim daytonskim (ne)uređenjem, koje je postalo svjetski politički raritet, već u toj amričkoj vojnoj bazi osuđen na neuspjeh. Svi se stoga beha narodi osjećaju, a to zapravo i jesu, taoci Daytona i žrtve su vremenosti u koju ih Dayton zabetonirao. Stoga je taj daytonski (ne)sporazum svjetski nezabilježeni primjer neuređenosti neke zajednice, koji je učinio i čini sve da narodi koje je silom ugurao u svoj željezni daytonistički okvir, nemaju nikakve mogućnosti napretka, a time ni izlaska iz te nove svjetske ideologije, daytonizam. Glavni daytonisti i dogmatičari te ideologije, ideologije kao neke apstraktne fikcije u ostvarenju određenih ciljeva, nametnute kao zamjena komunizmu na ovim prostorima, ubili su budućnost u prvom redu, hrvatskog naroda, a zatim i drugi njenih naroda, te na kraju i Bosne i Hercegovine kao fikcije daytonizma.

Ubojstvom budućnosti naroda suvremenost su im učinili tragičnom, nesnošljivom, netolerantnom i nepodnošljivom u svakom njenom segmentu. Time su otvorili vrata svim ekstremistima i ekstremizmima, nostalgičarima bliže i dalje kraljevske, režimske, carske i sužanjske beha prošlosti, koje podjednako glasno zazivaju i hrvatski kroeuropeisti, i srpski secesionisti i bošnjački unitaristi. I neumorno, i neometano, od strane bilo koga, pa ni od svjetskog policajca u Bosni i Hercegovini, čine sve da se svakom od njih vrati ta njihova prošlost, ne samo njihovim narodima već cijelom bosanskohercegovačkom multinacionalnom i multikonfesionalnom društvu. U toj buci poziva prošlosti čuju se oni koji zazivaju hrvatsku kraljevsku prošlost prije osmanlijske okupacije Bosne i Hercegovine, moleći Boga da se iz Vječnog Grada vrati kraljevska kruna.

Drugi zazivaju prošlost jusrboslavije, i traže otcjepljenje dobivenog beha komada kako bi „svi Srbi živeli u jednoj državi“. Treći pak najglasnije zazivaju na sve moguće načine da se vrati vrijeme Osmanlija i njihov danak u krvi i da Bosna postane kao amanet jedna od 81 osmanske pokrajine. I naravno da u takvoj trosmjernosti u prošlost, nema ni suvremenosti, a još manje tragova i znakova u budućnost, zbog čega sve više u tom nezadovoljstvu žrtava daytonista i daytonizma nestaje i Bosne i Hercegovine.

No, na žalost, u nestajanju suvremenosti Bosne i Hercegovine najviše, gotovo jedino raste i širi se vjerski islamski ekstremizam, osmanizam i osmanlijska prošlost kao obećavajuća i bezalternativna budućnost Bosne i Hercegovine. I to kao zajednička budućnost nezajedničke, razjedinjene i Daytonom podijeljene Bosne i Hercegovine. A što sa sobom donosi i kako se brani i širi taj islamski vjerski ektremizam, uz sve slike koje dolaze iz Islamske države, vidjelo se i u terorističkom napadu na slobodu pisane riječi u Parizu 7. siječnja 2015. godine. Svako zazivanje osmanlijske prošlosti u suvremenost beha zbilje zapravo je silazak u mračnu špilju iz koje se više ne izlazi i u koju ni sunce ne navraća niti je obasjava. Zar nije bilo dovoljno pola tisućljeća beha mraka u osmanizmu i pod Osmanlijama. Nezabilježen je primjer da jedan narod zaziva okupatora da se vrati i da ponovno dankom u krvi zavlada. Taj period bosanskohercegovačke prošlosti najcrnji je kakvog je ljudska povijest zabilježila. Pozivati u bilo kom obliku tog okupatora, koji je bio neki oblik preteče suvremenih isilovaca, znači ne samo poistovjećivanje s njim, već ponovno ubijanje tada posve neubijene Bosne i „gašenje svijetla“ u beha krčmi.

Okupator se nikada ne mijenja, niti se može promijeniti pozitivno prema svojoj žrtvi, kao što se od tada, od vremena njegove brutalne okupacije, ne mijenja ni to crno vrijeme Bosne i Hercegovine ne može promijeniti ni osvijetliti. Bosna i Hercegovina stoga ne može i ne smije, zbog svojih različitih sastavnica, napose onih koje tog okupatora zovu pravim njegovim okupatorskim imenom, te što ih je strah i samog njegova spomena, biti kompozitna 81. pokrajina tog za one koji ga zazivaju nostalgičnog crnog carstva. Pozivati u bilo kojem obliku i kroz bilo koje načine bilo s kojom namjerom, mada u tim zazivima okupatora zasigurno nema nikakvih dobrih, pozitivnih namjera, niti s jedne strane onih koji ga zovu i onog kojeg se zove beha okupatora samo je sve jače guranje Bosne i Hercegovine u dubine nemira, bijede, straha, obespravljenosti i nesigurnosti onih koji ga ne pozivaju i koji se protive njegovu dolasku i povratku. To je zapravo guranje Bosne i Hercegovine sve do samih granica rata ili u sam rat i terorizam kakav početkom 2015. godine potresa Francusku. Zapravo cijeli slobodni demokratski svijet, koji je u najboljim namjerama tim svojim ubojicama pružio utočište i egzistencijalnu sigurnost.

Bosna i Hercegovina je umorna i od okupatorske prošlosti, i do rata i ratova, i od okupatora i okupatora, i od agresora i agresora, pa čak i od ove umiruće sadašnjosti koja je posljedica okupatorske ostavštine. Zemlji je potrebna europska sadašnjost, nikakva sadašnjost u prošlosti okupatora, u kojoj će njeni narodi, svi zajedno bez prisutnosti bilo kojeg okupatora, graditi svoju bosanskohercegovačku budućnost, a nikako prošlost iz koje joj ne daju da izađe ni pola tisućljeća poslije. Bosna i Hercegovina je sve bolesnija od prošlosti, zbog čega je sve umornija i nepokretnija u sadašnjosti, te sve udaljenija od budućnosti. Bosna i Hercegovina je žrtva okupatorske prošlosti, zatočenik sadašnjosti i gubitnik budućnosti.

Islamski vjerski teroristički čin hladnog i brutalnog ubojstva 12 nedužnih ljudi u Parizu 7. siječnja 2015., prijestolnici slobode misli i govora, zločin je nad cijelim slobodnim i demokratskim svijetom. Dio je to onoga što je u Bosnu i Hercegovinu, zbog čega joj i prijeti opasnost trajnog nestanka iz društva europskih vrjednota, uvezao muslimanski kvartet Alija i Bakir Izetbegović, Haris Silajdžić i Mustafa Cerić. Zbivanja, na tragu ovih pariških vjerskih islamskih zločina, koji na žalost slijede i u budućoj Bosni i Hercegovini, izvoznici terorista koji u ime Velikog Alaha ubijaju nedužne ljude, diljem svijeta, činit će oni koje je Mustafa Cerić naručivao i naručio kod bosanskohercegovačkih Muslimanki. Naime, taj vrlo radikalni islamski vođa, koji je Bosnu i Hercegovinu pretvorio u centar za obuku vjerskih islamskih fanatika, a time je i zauvijek istrgnuo iz Europe i europskih vrijednosti, kao poglavar Islamske Zajednice BiH naređivao je da svaka Muslimanka mora roditi najmanje petero djece. Dvoje za sebe kao majku, troje za Bosnu i Hercegovinu, onih troje koji danas ratuju za Velikog Alaha po islamskim zemljama, ubijaju po slobodnom europskom svijetu i bestijalno vode svjetski vjerski rat kojem se kraj ne vidi. A taj kraj kada dođe bit će to kataklizmička slika svijeta kakvu čovječanstvo nije oslikalo u svojoj povijesti.

I stoga koliko god su krivi i odgovorni počinitelji tog gnusnog zločina, ništa manje nisu odgovorni ni oni koji su ih naručivali još i prije rođenja. To su i oni koji su Bosnu i Hercegovinu vratili stoljeća unazad s ciljem da je trajno zabetoniraju u prošlosti danka u krvi i prisilne islamizacije. Da tragedija bude još veća ti isti pojedinci u Bosni i Hercegovini moralne su i vertikalne veličine u muslimanskom društvu. A koliko je to društvo vjerski radikalizirano, čast onom europskom dijelu beha Muslimana koji na svu sreću još ima, govori činjenica kako taj teroristički zločin u Parizu na mnogim portalima u BiH podupiru i opravdavaju beha Muslimani. Treba li tražiti odgovor zašto je Bosna i Hercegovina u procesu nestajanja, deeuropeiziranja, islamiziranja, te kao takva najveća opasnost za mir u Europi, pa i u svijetu.

Vinko Đotlo

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari