Pratite nas

Feljton

Žrtve Arkanovih “Tigrova” još čekaju pravdu

Objavljeno

na

Petnaest godina nakon smrti Željka Ražnatovića Arkana, nitko od pripadnika Srpske dobrovoljačke garde nije se našao na optuženičkoj klupi – unatoč brojnim dokazima o ratnim zločinima diljem bivše Jugoslavije.

Jusuf Trbić nikada neće zaboraviti dan kad je prvi put vidio Arkana. Sjedio je, kaže, u vojnom kamionu punom oružja u Bijeljini. Bilo je to 2. travnja 1992. godine oko četiri sata poslije podne, nakon što su srpske snage osvojile ovaj bosanskohercegovački grad. Trbić ga je prepoznao sa televizije, jer je Arkan tada bio naveliko poznat kao netko koga se treba bojati.

Trbić je bio jedan od mnogih Bošnjaka koje je te godine u Bijeljini zarobila Srpska dobrovoljačka garda, tada popularno nazvani Arkanovi “Tigrovi”. Sljedećih nekoliko sati, sve do zore, tukli su ga i mučili. Nekada u nazočnosti i samog Arkana. “Ti ljudi su znali što rade”, kaže Trbić za BIRN. “Nakon premlaćivanja, ja nisam imao ni milimetar bijele kože, sve je bilo crno i modro.”

Jusuf TrbićJusuf Trbić: ‘Zapamtit ću i dan i sat kad sam prvi put vidio Arkana’

Trbić je ipak na kraju pušten, i to zato što je, kako kaže, bio novinar, a Arkanu je upravo novinar i trebao jer je htio na Radiju Bijeljina objaviti poziv Bošnjacima da predaju oružje. Drugi, međutim, nisu bili te sreće.

Nisu samo muškarci bili žrtve Arkana i njegovih jedinica. Jedna žena iz Bijeljine koja zbog pretrpljene traume i stigme želi ostati anonimna, imala je 19 godine kada su jedne noći u aprilu 1992. “Arkanovci” pokucali na vrata njene kuće. “Bili su maskirani, pa smo samo mogli da im vidimo oči”, prisjeća se ona.

Zašto da se mučimo, ubit ćeš se sama!”

Ispreturali su stvari po kući, uzeli novac i zlato. Jedan od “Arkanovaca” šutnuo ju je u leđa, od čega se onesvijestila. Kada se probudila, ona i njena rođakinja su bile gole i krvave. Sljedećeg dana, kako tvrdi, došao je Arkan i silovao je.

“Arkan je došao prvi nakon te noći. Prvi je došao i mene je uhvatio za kosu i odveo. Samo je obmotao oko ruke kosu i odveo… Odveo me u jedan stan i tu se iživljavao. Vratio me je opet polumrtvu i onda opet sutradan”, rekla je ona za BIRN.

“Onda su došli drugi vojnici i iživljavali se na meni, pred mojom djecom, svekrvom i svim ostalim”, prisjeća se. “Molila sam ih da me ubiju, da me ne pate. Oni su se onako cinički nasmijali i meni govorili, kao, što bi postigli time da me ubiju, jer ubit ću se ja sama.”

Iako nikada o ovim zločinima nije svjedočila na sudu, priznata je u BiH kao žrtva silovanja, a za pretrpljenu bol je od države dobila odštetu.

U nekoliko presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) utvrđeno je da su srpske paravojne snage u Bijeljini ubile najmanje 48 ljudi tokom prva dva dana travnja 1992. godine. Međutim, nitko od Arkanovih ljudi nikada nije osuđen za ubojstva, silovanja ili pljačke, kao ni za bilo koji drugi zločin koji su počinili devedesetih za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Arkana je Haški tribunal 1997. optužio za ratne zločine, ali suđenje nije dočekao jer je tri godine kasnije ubijen u beogradskom hotelu “Intercontinental”.

Arkan 1995. Mediji Srbije su veličali Arkana kako bi na bojištu uplašili protivnike

Jedan osuđen, ali baš niti jedan u zatvoru

Do sada je samo jedan bivši pripadnik “Tigrova” osuđen za ratne zločine. Boban Arsić je pred sudom u Hrvatskoj osuđen za ubojstvo bračnog para u selu Drinovci 1992. godine. Sudilo mu se u odsustvu, a ni danas se ne zna gdje se nalazi.

Neki bivši pripadnici Garde, poput Milorada Ulemeka Legije, koji je bio među organizatorima ubojstva premijera Srbije Zorana Đinđića 2003. godine, osuđeni su za zločine počinjene poslije rata. Međutim, nitko od “Tigrova” nije odgovarao za zločine iz vremena dok su ratovali rame uz rame s Arkanom.

Christian Axboe Nielsen, stručnjak za Balkan i izvanredni profesor studija Jugoistočne Europe na Sveučilištu Aarhus, ističe da je Haški tribunal osnovan kako bi krivično progonio one osumnjičene koji su bili na visokim pozicijama, a ne obične vojnike. “Postojala je pretpostavka i očekivanje da će na kraju sudovi za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji početi suditi običnim pripadnicima Arkanove jedinice.”

Međutim, to se nije dogodilo. Kako objašnjava Nielsen, istražitelji u Srbiji su također “uporno izbjegavali praćenje zapovjednog lanaca” i nikada nisu istraživali visoke dužnosnike koji su omogućili postojanje paravojnih jedinica.

“Jednostavno ima malo političke volje ili je uopće nema, kao i malo želje u javnosti u Srbiji, čak i danas”, kaže Nielsen za BIRN.

Kriminalna karijera

Željko Ražnatović Arkan rođen je 17. travnja 1952. godine u Brežicama, u Sloveniji. Do trenutka kada su počeli sukobi u Jugoslaviji bio je dobro poznat policiji u mnogim zemljama Evrope.

Prvi put je uhapšen u Beogradu 1966. godine zbog krađe torbe na ulici. Proveo je godinu dana u popravnom domu prije nego što je sedamdesetih otišao u zapadnu Europu.

U razdoblju od 1973. do 1983. godine uslijedio je niz uhićenja i presuda za pljačke banaka i druge pljačke, pokušaj ubojstva u Belgiji, Nizozemskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Italiji. Iz većine zatvora uspio je pobjeći.

Nakon što se vratio u Srbiju, postao je vođa “Delija”, navijača nogometnog kluba “Crvena zvezda” odakle su kasnije potekli neki od prvih članova “Tigrova”. U jesen 1990. godine, Arkan je od Državne bezbjednosti MUP-a Republike Srbije dobio zadatak da formira skupinu koja će se baviti “crnim operacijama“ u Hrvatskoj.

“Oficiri Državne bezbjednosti govorili su Arkanu što oni konkretno od njega očekuju”, objašnjava urednik tjednika “Vreme” Filip Švarm. “Zauzvrat, Arkan je dobivao određene privilegije za te usluge koje je radio Državnoj bezbjednosti. Te privilegije koje je Arkan dobivao bile su prije svega ekonomske prirode.”

Zaštita od krivičnog gonjenja za teška krivična djela bila je još jedan poticaj za novog vođu paravojnih snaga da krene sa švercom. “Pružajući različite usluge Državnoj bezbjednosti, Arkan je sebe izuzeo iz zakona”, kaže Švarm.

Arkan Zeljko Raznatovic Na koncu je čak i Mladić shvatio kako je Arkan ‘običan razbojnik’

Zaštita sa najvišeg mjesta

Neposredno prije rata u Hrvatskoj, u listopadu 1990. godine, Arkan se ponovo nalazi pred sudom, ovoga puta zbog planiranja terorističkog napada. Hrvatske vlasti su tada pronašle oružje u njegovom autu, osudile ga na pet godina, ali on nikada nije završio u zatvoru. Filip Švarm vjeruje da su se tada ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i Hrvatske dogovorila da Arkan bude oslobođen: “To najviše govori koliko je Arkan bio važan za tadašnju Državnu bezbjednost Republike Srbije, da su se podigli najviši dužnosnici da bi se Arkan izvadio iz zatvora.”

Nakon toga Arkan formira Srpsku dobrovoljačku gardu, relativno malu skupinu sačinjenu od “Delija”, kriminalaca i običnih dobrovoljaca. Većina njih pristupila je Gardi ili iz divljenja prema Arkanu ili zato što su vjerovali u njegove ideje. Takav je bio i Borislav Pelević, jedan od Arkanovih najbližih suradnika, koji je kasnije i nakon Arkanove smrti, vodio njegovu Stranku srpskog jedinstva.

“Uvijek je bilo oko 500 ljudi, neki su dolazili, neki odlazili. Moja je neka računica da je kroz Gardu tih nekoliko godina prošlo oko 10.000 dobrovoljaca”, rekao je Pelević, sada predsjednik Europske kick boks federacije.

Pelević, međutim, negira navode da je Arkanovu Gardu financirala Državna bezbjednost. “Pokojni Arkan je bio jako bogat čovjek”, kaže Pelević za BIRN, “ali i bogati Srbi iz inozemstva su nam također bili sponzori.”

Tijekom rata u Hrvatskoj, “Tigrovi” su uglavnom bili podrška Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA). Njihov imidž brutalnih i discipliniranih ubojica imao je utjecaja na neprijatelje. “Puno važniji bio je taj propagandni efekt koji je režim Slobodana Miloševića ostvarivao zahvaljujući Arkanu”, ističe Švarm.

“Kad god se čulo da dolaze Arkanovi ‘Tigrovi’ – to je bio neki naziv za nas koji je bio aktualan – uglavnom su ustaše i Muslimani bježali”, prisjeća se Pelević.

Utočište za “Tigrove”

Arkan's CastleArkan se nakon zločina uspeo na sam vrh jet-seta Srbije – i sebi izgradio palaču.

“Tigrovi” su prvi put optuženi za ratne zločine tijekom sukoba u Tenji u Hrvatskoj u srpnju 1991. godine, kada je prema podacima Fonda za humanitarno pravo (FHP), ubijeno najmanje 29 ljudi, a više od 2.900 nesrba je protjerano. Ubrzo nakon toga, zapovjednik Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a Srbije Radovan Stojičić Badža omogućio im je da staru bazu Teritorijalne obrane u Erdutu u Hrvatskoj pretvore u svoj trening centar i koji je bio njihov kamp sve do svibnja 1996. godine.

Ranko Momić, Srbin iz okoline Doboja u BiH čija je obiteljska kuća spaljena početkom rata, otišao je u Erdut i pridružio se “Arkanovcima” nakon što je služio u regularnoj vojsci i kao pripadnik specijalne brigade policije.

“Nigdje mi nije bilo bolje ni ljepše nego tamo”, rekao je Momić za BIRN. “Jest bio rat, jest da se ginulo, jest da se ratovalo, ali nigdje se nisam bolje osjećao nego tamo. Bili su treninzi, disciplina na nivou… Ali je meni bilo nezaboravno.”

Momić kaže da je moguće da su civili stradali od bombi ili granata, ali ističe da Arkanovi “Tigrovi” nikada nisu počinili ratne zločine.

“Ja koliko sam bio tamo, oko dvije godine, samo smo ratovali, borili se, branili svoju zemlju. Nikad nisam vidio da je napravljen neki zločin. Da li se netko predstavljao kao gardista pa nešto uradio, to ne znam. Ali što ja znam, nikada nismo napravili niti jedan zločin”, rekao je Momić.

Međutim, neki od ljudi koji su se borili s “Tigrovima” tamo nisu bili po svom izboru. Policija Srbije je prisilila određeni broj dezertera i izbjeglica iz Hrvatske da pristupe Arkanovoj jedinici.

Vičite ‘Oćemo u Krajinu!”

Dragan Pjevač, Srbin koji je izbjegao iz Hrvatske, kaže da ga je u kolovozu 1995. godine u Beogradu privela policija i poslala u Erdut. Nakon treninga raspoređen je kao dio srpskih snaga u Beli Manastir u Hrvatskoj. Tamo je proveo tri mjeseca, do potpisivanja Dejtonskog sporazuma kojim je okončan rat.

Pjevač kaže da su neki od “novaka” koji su dovedeni u Erdut bili prebijani, ponižavani i nazivani izdajicama. I nakon skoro 20 godina, sjeća se Arkanovog govora u kojem je zahtijevao da se povrati Krajina, nad kojom je tada kontrolu imala Hrvatska:

“On je završavao svoj govor riječima: ‘Hoćemo li da se vratimo, da vratimo Krajinu, hoćemo li?’ Sad mi stali tamo izgubljeni u svemiru, ljudi gledaju što im se dešava. (Arkanovi ljudi) iza idu u taj drugi red i guraju i kažu: Vičite – ‘Oćemo! I sad viču ovi ljudi jadni iza ‘oćemo, ali polako. [Arkan kaže:] ‘Jače, ne čujem, ‘oćemo li?’ Ovi jače tuku drugi red, dok nije se složilo ‘hoćemo’ da bude dovoljno jako da gospodin čuje.”

Trenutno se pred sudovima u Srbiji vode postupci po prijavama više od 700 ljudi poput Pjevača, koji tuže državu Srbiju zato što ih je prisilila da idu u rat.

Pogreb Arkana 2000.Smrću Arkana ne samo da je u Haagu uglavnom prekinuta istraga o zločinima koje je počinila njegova jedinica, nego se prestalo istraživati i tko ga je štitio u političkom vrhu Srbije

“Mislio sam samo kako da osiguram dokaz zločina

Optužbe za ratne zločine i etničko čišćenje pratile su “Tigrove” i kada su ušli u Bijeljinu u travnju 1992. godine. Jusuf Trbić vjeruje da je regularna srpska vojska mogla kontrolirati grad, ali da su “Arkanovci” dovedeni kako bi za bilo kakvo ubojstvo civila bile okrivljene “nezakonite paravojne snage”. Drugi razlog je, kako kaže, bio i to što su “Arkanovci” širili strah među lokalnim stanovništvom “da bi pokazali kako stvari treba da se rade”.

Ponosan na svoje pobjede u Bijeljini, Arkan tada poziva američkog fotoreportera Rona Haviva da slika njega i njegove ljude. Fotografije Arkana sa mladunčem tigra, njegovi borci na tenku, kao i dramatične fotografije ubojstva muslimanskog para i srbijanskog vojnika dok nogom udara leš tada su obišle svijet.

“Jedino što sam mislio dok sam fotografirao bilo je da mi je potreban ‘Tigar’ u istom kadru sa žrtvama kako bih dokazao da se dogodio ratni zločin”, prisjeća se Haviv za BIRN. Kaže da je Arkan bio “pametan, šarmantan i nemilosrdan”.

“Tigrovi” su nakon Bijeljine otišli u Brčko i Zvornik. Tamo su ih mještani također optužili za ubojstva, pljačke, etničko čišćenje i silovanja.

“Arkanovci” su se povukli iz Bosne u ljeto 1992. godine, nakon što se Ražnatović sukobio sa zapovjednikom Vojske Republike Srpske (VRS) Ratkom Mladićem. Za Mladića je Arkan bio običan kriminalac kojeg nije mogao kontrolirati te ga uopće nije ni želio vidjeti u Bosni. Slijedeće godine Arkan osniva Stranku srpskog jedinstva i biva izabran za zastupnika u Skupštini Kosova.

Posljednji put u Bosnu se vraća u rujnu 1995. godine. To je ujedno bio i posljednji rat u kojem je sudjelovala Srpska dobrovoljačka garda. Tada su “Tigrovi” ušli na područje Sanskog Mosta, oteli lokalne Bošnjake i odveli ih u hotel, gdje su ih, prema riječima svjedoka, držali u kotlovnici i maltretirali. Nakon toga je 12 zatvorenika odvedeno u selo Trnovo. Odlazak u Trnovo preživio je samo jedan čovjek.

Za zločine u Sanskom Mostu Arkana je optužio Haški tribunal, tereteći ga za zločine protiv čovječnosti, ubojstva, teške povrede Ženevske konvencije i kršenje zakona i običaja ratovanja. Budući da je Arkan bio jedini okrivljeni, nakon njegove smrti niko drugi nije optužen.

Arkan – uzor svakom kriminalcu

Milorad Ulemek-Legija i Zvezdan JovanovicJedino je Milorad Ulemek-Legija u zatvoru, ali ne zbog zločina koje je počinio s Arkanom (na slici sa Zvezdanom Jovanovićem)

Srpska dobrovoljačka garda je raspuštena u travnju 1996. godine, ali Arkan je i dalje bio na zlu glasu. Oženio se srpskom turbo-folk zvijezdom Cecom, preuzeo je manji beogradski nogometni klub Obilić koji je uskoro osvojio državno prvenstvo, navodno zahvaljujući prijetnjama i zastrašivanju. Vođa paravojnih snaga postao je mafijaški heroj.

“Željko Ražnatović Arkan je idol svakog kriminalca. Zbog čega? Zato što je u isto vrijeme Arkan bio i policajac i šef mafije. Zato što je Arkan bio i paravojni zapovjednik i vlasnik nogometnog kluba. Zato što je bio estradna ličnost i lice sa crvene potjernice Interpola”, kaže Filip Švarm.

Iako Arkan nije htio ponovo ići u rat, neki od njegovih ljudi sudjelovali su u posljednjem vojnom sukobu Slobodana Miloševića na Kosovu krajem devedesetih.

U presudama Haškog tribunala utvrđeno je da su ovoga puta, umjesto kao pripadnici Srpske dobrovoljačke garde, bivši Arkanovi “Tigrovi” na Kosovo išli uglavnom kao dio jedinica Državne bezbjednosti, prije svega Jedinice za specijalne operacije (JSO).

“Nije bilo potrebe (za ‘Tigrovima’ na Kosovu)”, objašnjava Borislav Pelević. “Imali smo jaku policiju koja je odmah očistila OVK, OVK je pobjegao odmah. Imali smo jaku vojsku dole, imali smo JSO.”

Bivši kapetan JNA Nike Peraj, inače Albanac s Kosova i jedan od ključnih svjedoka na suđenju Miloševiću, kaže da su neki vojnici sa obilježjima “Tigrova” ušli u vojarnu u Đakovici u studenom 1998. godine i pridružili se drugim pripadnicima srpskih paravojnih snaga. “Imali su slobodu da rade što god su htjeli”, kaže Peraj za BIRN, iako vjeruje da nisu učestvovali u borbama na prvim linijama bojišnice. “Bili su pljačkaši”, dodaje on.

Peraj je nekoliko Arkanovih ljudi vidio i u selu Meja nakon što su srpske snage u aprilu 1999. godine ubile oko 350 Albanaca. Nosili su bradu i imali brojne tetovaže, a jedan od njih je imao crvene tragove na hlačama. “To je bila krv”, prisjeća se Peraj.

Bivši pripadnik “Tigrova” Ranko Momić je 1998. godine otišao boriti se na Kosovu, ali kao dio pričuvnog sastava Posebnih jedinica policije. Kad je 1999. godine počelo NATO bombardiranje, Momić se pridružio vojsci. On je ove godine osuđen na 15 godina zatvora, zbog umiješanosti u ubojstvo više od 100 albanskih civila i to kao pripadnik 177. interventnog voda Vojske Jugoslavije (VJ), a ne kao pripadnik Srpske dobrovoljačke garde. Momić je na slobodi do pravomoćnosti presude. Osim njega, prvostupanjskom presudom za isti zločin je na 20 godina zatvora osuđen i Milojko Nikolić, također bivši pripadnik “Tigrova”.

Neugodna istina

Neki od najvažnijih Arkanovih suradnika sada su mrtvi. Pokrovitelj njegove jedinice Radovan Stojičić Badža ubijen je 1997. u jednom restoranu u Beogradu, dok je Slobodan Milošević preminuo u Haškom tribunalu 2006. godine. Najzloglasniji od svih “Tigrova”, Milorad Ulemek Legija osuđen je na 40 godina zatvora zbog umiješanosti u Đinđićevo ubojstvo.

Haški tribunal je bivšeg načelnika Državne bezbjednosti Jovicu Stanišića i njegovog zamjenika Franka Simatovića 2013. godine oslobodio optužbi za kontrolu nad jedinicama poput “Tigrova”, iako je sud utvrdio da su oni opskrbljivali i financirali srpske paravojne snage.

Bivša predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić koja je navodno 1992. pozvala Arkana u Bijeljinu, priznala je krivicu za učešće u zločinima i u Haagu je osuđena na 11 godina zatvora. Međutim, neki od onih koji su počinili zločine i dalje slobodno šeću gradom.

Iz Državnog odvjetništva BiH nisu htjeli komentirati da li je neko od “Arkanovaca” trenutno pod istragom. Advokat za ratne zločine iz BiH Miodrag Stojanović i koji trenutno brani Ratka Mladića u Haagu, kaže da je nemoguće da Sarajevo nekoga krivično goni, jer Beograd nije voljan osumnjičene iz Srbije poslati na suđenje.

“Jako je teško da Tužilaštvo ili Sud BiH rade ove predmete, jer oni mogu podići ili potvrditi optužnicu, ali Srbija ne bi izručila svoje građane”, kaže Stojanović.

U tužilaštvu Srbije kažu da surađuju s drugim državnim odvjetništvima u regiji na slučajevima zločina koje su navodno počinili Arkanovi “Tigrovi”, ali i da ne mogu dati nikakve detalje jer su istrage u tijeku.

Groblje u BijeljiniMnogi članovi obitelji žrtava poput ovih u Bijeljini slute: počinitelji možda nikad neće biti kažnjeni

Bivši pripadnik “Tigrova” Borislav Pelević međutim kaže da to što niko nije optužen, dokazuje da su nevini. “Da li je moguće da za 20 godina nitko ne bude optužen pred Haškim tribunalom ili pred našim tužilaštvom za ratne zločine? Da li je moguće?”, pita Pelević. “Kako je moguće da do sada nitko nije optužen iz Garde, nitko, baš nitko?”

Clint Williamson, tužilac Haškog tribunala koji je vodio istragu o zločinima u Sanskom Mostu, kaže da je problem s podizanjem optužnica protiv “Arkanovaca” to što su krili svoj identitet. “Često su nosili maske i jednostavno nismo mogli pronaći svjedoke koji bi ih identificirali”, rekao je Williamson za BIRN 2010. godine.

“Dugo vremena smo istraživali aktivnosti Arkanovih ‘Tigrova’ i sakupili smo čvrste dokaze za Sanski Most. Planirali smo nastaviti sa istragama za Zvornik, Bijeljinu i Vukovar, ali je onda on ubijen”, rekao je Williamson.

Neugodno za mnoge političare u Srbiji

Jasmin Mesić, tužilac iz BiH koji ima dosta iskustva u istragama ratnih zločina, suglasan je da su postojali brojni praktični problemi kada je riječ o gonjenju bivših pripadnika srpskih paravojnih snaga.

“Ti ljudi su došli iz drugih krajeva, drugih država, tako da ih niko od svjedoka, žrtava ili preživjelih ne zna. Oni su obično koristili nadimke, zato je veoma, veoma teško da se identificiraju počinioci na osnovu iskaza svjedoka, a što je inače najčešći slučaj na suđenjima za ratne zločine”, objašnjava on.

U BiH, međutim, mnogi vjeruju da “Arkanovci” nisu procesuirani zbog Arkanovih veza sa službenicima u policiji Srbije, političarima i organiziranim kriminalom.

“Njegova jedinica je radila iste stvari na svim lokacijama na kojima su bili. Međutim, veliki broj ljudi iz Srbije, čak političari na visokim pozicijama, bili su u to uključeni, tako da bi procesuiranje ovih zločina moglo rasvijetliti neke stvari koje bi bile vrlo neugodne istine”, ocjenjuje Jusuf Trbić.

Emir Musli se sjeća da je Arkana vidio s “bazukom” 1992. godine ispred zgrade Općine u njegovoj rodnoj Bijeljini, dok su Arkanovi ljudi na ulicama zlostavljali Bošnjake i odvodili ih radi mučenja ili ubijanja. On kaže da je bilo jasno da je vođa paravojnih snaga imao mnogo viši status od običnih vojnika.

“Zato se stvari zataškavaju”, rekao je Musli za BIRN.

Isto kao što je Arkan bježao iz brojnih zatvora tijekom svoje kriminalne karijere, njegovi ljudi su do sada uspijevali izbjeći kaznu za svoja djela počinjena za vrijeme rata.

[ad id=”40551″]

Musli ne vjeruje da će se to promijeniti: “Arkan je ubijen i sa njim je i cijeli slučaj pao u zaborav.”

BIRN: Denis Džidić, Marija Ristić, Milka Domanović, Petrit Çollaku, Sven Milekić

Bijeljina, Beograd, Đakovica, Zagreb

Tekst je objavila Balkanska istraživačka mreža BIRN kao dio projekta „Balkanska tranziciona pravda“ (Balkan Transitional Justice) i izvorni tekst se može naći na slijedećem linku: Žrtve Arkanovih tigrova još čekaju pravdu (dw.de)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Feljton

KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ – DIO 1.

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatica Ružica Markobašić, stara 32 godine, žena u poodmakloj trudnoći, okrutno je ubijena na farmi Ovčara nedaleko od Vukovara dva dana poslije okupacije grada. Bila je među posljednjim žrtvama koje su nakon dugih sati okrutnih mučenja iz hangara odvođene na stratište i na lokalitetu Grabovo, dovlačene na rub iskopane jame, a potom zaklane ili strijeljane. Ovaj masovni zločin skupa su počinili pripadnici „JNA“, četnici i srpski „teritorijalci“.

 Ružicu i njezino nerođeno dijete bezdušno je lišio života srpski „dobrovoljac“ Zoran Dašić iz Beograda (koji je poslije navodno poginuo i nikad mu nije suđeno).

 Bio je to jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata.

Dva desetljeća poslije, Ružičin suprug Davor, hrvatski dragovoljac i junak Domovinskog rata smogao je snage opisati njezino stradanje:

 „Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer.” (https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/13498-davor-markobasic-ja-sam-danas-u-vukovaru-progonjena-i-izbezumljena-zvijer.html)

Naš odnos prema žrtvama i povijesnoj istini je sraman

  Mnogima je od ovakvih opisa „zlo“ i najradije bi da se ne spominje ništa što je vezano za Domovinski rat. Poneki čak tvrde kako se sjećanjem na žrtve „širi mržnja“. Ne, naprotiv. Tako se govori i zastupa istina. Istina o prošlosti. Istina koja je trajno i traumatično obilježila nekoliko hrvatskih naraštaja i odredila sudbinu mnogih obitelji u Hrvatskoj. Istina koja će nam pomoći da pamtimo i sjećamo se. I nikad ne zaboravimo. Nemamo pravo zaboraviti.

Oni kojih nema i dalje žive i ostaju dio nas upravo zato što ih se sjećamo, jer nakon svega ostaje nam samo sjećanje. Ali isto tako žrtve nas žive podsjećaju na kalvariju koju je naš narod morao proći kako bi se izborio za opstanak i svoje mjesto pod suncem. U ono vrijeme kad su barbari i krvoloci s istoka krenuli zatrti mu svaki trag na ovim prostorima.

Nama Hrvatima trebalo bi svakoga dana ispričati barem po jednu ovakvu priču. I dobro bi bilo da nam se svima smuči, ali ne od istine i sjećanja na stradanja onih koji su u ratu izgubili živote da bi mi slobodno živjeli, nego od naše bešćutnosti, od toga što žrtve nisu dobile svoje dostojanstvo i mjesto koje po svemu zaslužuju, zato što dopuštamo da ih se zaboravlja, omalovažava, prešućuje. Svatko tko ima imalo ljudske savjesti i osjećaja prema bližnjima i njihovoj patnji osjeća sram zbog toga. Zločinci nisu kažnjeni, mnoge majke, očevi, braća, sestre i djeca još uvijek traže kosti svojih najmilijih, a istina se potiskuje. U ime oprosta? A tko to traži oprost i priznaje krivnju!? Ima li takvih možda!? KOLIKO  JA ZNAM, NE! Eto, to bi trebao biti razlog za mučninu, a ne podsjećanje na ono što je bilo.

„Ja sam put, istina i život“, rekao je naš Krist Spasitelj. Tko god je na putu istine, Bog je s njime i nema se čega bojati.

No, nije li vrijeme da mi kao kršćani i Hrvati počnemo cijeniti one koji su za nas dali najviše što su mogli i imali? Ne samo tako što ćemo u prigodnim trenucima, za obljetnice stradanja Vukovara, Borova Naselja, Dalja, Tovarnika, Škabrnje, Voćina, Lovasa, Četekovaca, Balinaca, Čojluga, Kostrića, Baćina, Struge Banske, Široke Kule i brojnih drugih mučilišta i stratišta našega naroda za njihove duše izmoliti molitvu i zapaliti svijeću, nego time što ćemo ih trajno zadržati u sjećanju i osigurati im mjesto u našoj povijesti koje zaslužuju.

Slučaj vukovarske obitelji Markobašić, tragična je, sudbinska poveznica sa stradanjem našega naroda u posljednjem ratu i znakoviti primjer što je sve u stanju uzrokovati  medijska propaganda i kakve to razorne posljedice može imati po živote običnih ljudi.

 Kako su srpski krvnici htjeli prikriti zločin i optužiti žrtvu

Samo ako počinjene zločine stavimo u kontekst monstruozne propagande koja je vođena iz Beograda, možemo donekle sagledati  razmjere tog zla. Nikako drugačije. Jedino u tom svijetlu svo ono što u nam krvoloci učinili dobiva prave dimenzije.

Nakon više od tri mjeseca opsade, i nesmiljenih ataka jugovojske i četnika, Vukovar je slomljen i u njega ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe. Svijet su obišle apokaliptične slike do temelja razorenog grada i izmučene kolone civila koja odlazi napuštajući svoje razrušene domove i ostavljajući mrtve. Okupatorska soldateska u kojoj stupaju rame uz rame, četnici, srpski „teritorijalci i pripadnici „JNA“, noseći crnu zastavu s mrtvačkom glavom i pjevajući: Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate slavodobitno ulazi i središte Vukovara i slavi pirovu pobjedu. Nastavljaju ubijati i pljačkati, uz pjesmu i rafale iz strojnica kojima se slavi „oslobađanje“ grada.

U cilju neutraliziranja negativnih reakcija na pokolj i razaranje, jer svijet je bio šokiran slikama iz Vukovara, istoga dana (18. studenoga 1991. godine), Radio Beograd prenosi kako ugledni londonski list The Guardian u svom „dugačkom tekstu“ piše da je „Tuđman Hitlerov apologeta“, upozoravajući da se u „današnjoj Hrvatskoj povampiruje fašizam“. Naročito se ističe njegov „antisemitizam“ – jer se, tobože, analiziraju knjige koje je napisao, njegovi govori i izjave, pa su i „američki Židovi konačno postali svjesni da je Tuđman okorjeli antisemit“, a optužuje ga se i za minimiziranje žrtava ustaškog logora Jasenovac. Iznosi se i stav da bi zapadne zemlje i svjetsku javnost trebalo upozoriti na nastajanje jedne ovakve države. O ovome je izvijestio novinar TANJUG-a, Nebojša Magdeski.

Na kraju, Radio Beograd ističe da je ovo već četvrti tekst koji su u posljednja četiri dana objavili najugledniji europski listovi (The Times, Daily Telegraph, The Independent, The Guardian), ali je ovaj danas – objavljen na naslovnici Guardijana do sada najoštrija kritika hrvatskog predsjednika.

Upravo ovaj slučaj kao jedan od najeklatantnijih primjera prljave ratne propagande, u svojoj knjizi REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992., navode intelektualci iz Srbije: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna ŠarčevićJanković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 193-194.; (https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.)

No, neovisno o svemu, ovaj  prljavi pamflet postaje okosnicom teških optužbi, čiji je prvenstveni cilj da se za „srpsku stvar“ pridobiju simpatije židovskog naroda i njegove intelektualne i političke elite, kako u Izraelu u SAD-u, tako i širom svijeta. Ta konstruirana teza o Tuđmanovom „antisemitizmu“, provlači se do dana današnjeg, iako za nju nema niti jednog jedinog racionalnog razloga.

Izmučeni Vukovarci pod budnim okom srpskih četnika i zločinačke „JNA“ napuštaju svoj grad

U Srbiji vlada euforija. Vukovar je konačno „slobodan“ i sad je „srpski“!

Srbijanska državna televizija potiče slavljeničko raspoloženje koje je protkano „najnovijim saznanjima o tome što se događalo u Vukovaru“ dok su ga „JNA“ i „srpski teritorijalci oslobađali“. Nastavljaju se pokušaji pranja krvavih ruku, izvrtanja istine i optuživanja žrtava. Propagandna kampanja koja je trebala zataškati stvarnost i prikriti veliki zločin što su ga počinili oni koji su građane Vukovara „oslobađali“ tako što su ih masovno ubijali i razarali im domove, bila je pripremana mjesecima. Srbijanski ratni reporteri rastrčali su se po ruševinama tražeći „dokaze“ o „genocidu nad Srbima“. Svaki „svjedok“ koji će pred kamerama izreći bilo što na tu temu, dobro je došao. Među domaćim Srbima (koji su skupa s Hrvatima proveli u podrumima posljednja 3 mjeseca), traže se suradnici koji mogu potvrditi priče o hrvatskim „monstruoznim“ zločinima, i prepoznati „zločince“. Dok se iz kolone preživjelih nesretnika, koji jedva stoje na nogama izmučeni danonoćnim tromjesečnim topničkim udarima izdvajaju oni koje se odvodi na egzekuciju, u beogradskim redakcijama i studijima ubrzano se montiraju materijali, razvijaju fotografije, slažu tekstovi…

Središnja (i najgledanija) informativna emisija TVB (Prvi program), Dnevnik, 20.11. 1991. u 19:30 započinje uvodom  Milorada Komrakova:

„Dobro veče, poštovani gledaoci. Vest o masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju u centru je pažnje domaće i inostrane javnosti, domaćih i svetskih agencija i sredstava informisanja. Nezavisna britanska televizijska mreža ‘Aj ti vi’, javlja o masakru četrdeset i jednog deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju. Stanica prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Mikića, prema kome su pripadnici hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, u Borovo Naselju izvršili pravi pokolj čitavih srpskih porodica. Prenosi se da je celo Borovo Naselje puno leševa ljudi koji su ubijeni noževima ili sekirama. ITV javlja da ovaj fotoreporter prenosi izjave vojnika Jugoslovenske narodne armije koji kažu da je četrdeset i jedno srpsko dete zaklano. Ova vest na teletekstu ITV-a daje se kao hitna. To je prvi put da se javlja o masakrima koje vrše hrvatski gardisti. Rojters javlja da su hrvatski vojnici optuženi za masakr četrdeset i jednog deteta prilikom povlačenja ispred snaga Jugoslovenske narodne armije. Reporteri Televizije Beograd, a koliko smo danas obavešteni, i televizijskih stanica iz gotovo čitavog sveta, čine sve da o ovom stravičnom masakru javnosti što pre dostave i dokumentarne snimke. U Vukovaru je prepodne počela evakuacija bolesnika iz tamošnje bolnice, a u njoj se kako se procenjuje nalazi 420 bolesnika i 400 civila. Civile iz bolnice vojska proverava, kako bi utvrdila da li među njima ima onih koji su pripadali hrvatskim oružanim formacijama.“

 U nastavku Ratko Dmitrović komentariše: ‘Stravične slike viđene sinoć i večeras, svjedočanstva koja će nas pomjerati iz nervnih središta narednih dana, slike masakriranih Srba, nisu obišle niti će obići svijet. U Vukovaru su hrvatski neofašisti zaklali do sada neutvrđen broj Srba. Strahuje se da je u pitanju više od hiljadu ljudi. Dosada je poznato da je od ustaškog noža stradalo nekoliko desetina djece. Bukvalno na kućnom pragu, pripadnici Jugoslavenske narodne armije i srpski teritorijalci nalazili su i još uvek nalaze ubijene čitave srpske porodice. Ovo je grad velikog srpskog stradanja, grad na čijoj se periferiji mesecima završavala teritorija ogromnog koncetnracionog logora.’“ (Prijepis tonskog zapisa s originalne audio-vizualne snimke emisije – iz osobnog arhiva autora ovog teksta)

 

Tridesetak minuta poslije, u Dnevnikovom dodatku Miloš Marković ponovno čita cijelu vijest što ju je gledateljima već priopćio Komrakov, a zatim pristupa razgovoru s gostom Goranom Mikićem, kojega predstavlja kao „nezavisnog fotografa“, koji upravo stiže iz Vukovara, i očevidac je ovog  „masakra dece“.

Na samom početku, voditelj gosta pita što je sve vidio i kako je doživio Vukovar, na što ovaj, pomalo uzrujano (odajući dojam čovjeka pod šokom), počinje uz mucanje pričati o strahotama – punim ulicama leševa, masakrima što su ih počinile „ustaše“ koji su ljude ne samo ubijali, nego su ih i komadali, otkidali ima glave, vadili mozak kašikama…“ (ovdje je Mikić napravio značajnu pauzu, dajući do znanja da je riječ o kanibalima, što on, valjda, uslijed „proživljene traume“ ne može izreći), igrali se …i tako…“

 

 Poslije uvoda, prelazi se na glavnu temu večeri:

 

Voditelj: ‘Ti kad si došao, šta si tamo video ?’

 

Goran Mikić: ‘Pa jednostavno, videli smo najlonske vreće pune malih leševa. Ja sam uspeo da se dopuzam na jedno dvadeset metara do njih. To se veoma lako može videti da su to deca od pet-šest godina, preklana, puna krvi oko glave . To je tako mučan prizor da i onim vojnicima su suze tekle, zaista, i po cenu života smo hteli to da…’

 

Voditelj: ‘Imaš li neku procenu koliko je tih leševa koji bi se mogli nazvati dečjima?’

 

Goran Mikić: ‘Pa, oni su povadili to iz podruma, to je bilo na gomile. Spajali su glave, tela, to je sve stravično izgledalo, bilo je sigurno oko četrdeset, verujem njihovom broju, preciznije nisam mogao da brojim, ali… .’

 

Voditelj: ‘Dobro, imao si foto-aparat, jesi li probao da snimiš?’

 

Goran Mikić: ‘Probao sam da snimim, ustao sam, međutim, prštali su meci oko mene, jedan vojnik repetirao je pušku u mene i naredio mi da se spustim, jer bi uostalom i ja poginuo…’

 

Voditelj: ‘Tebi je izričito zabranjeno bilo da to snimiš? Imaš li neku predstavu da li je neko snimio?’

 

Goran Mikić: ‘Pa, ne znam, pretpostavljam da je vojska to uradila, to bi bilo realno i trebalo je da se to uradi.’

 

(Tijekom razgovora, pokazane su i neke fotografije što ih je navodno donio gost, a na kojima se nalaze tijela odraslih ljudi, bez ijednog leša djeteta.)

 

Goran Mikić: ‘Međutim, ovo sve što vidimo, to su prizori i ne najekstremniji koje sam video.’

 

Voditelj:  ‘Mi kada smo zajedno pregledali, iako je sve ovo drastično i potresno i to je jedna morbidija  jedna neopisiva, ipak ima i onih fotografija koje bi bilo stidno i mučno prikazivati.

 

Gorane hvala ti lepo na ovom ubedljivom i jako potresnom svedočenju.’

 

Goran Mikić: ‘Hvala i vama.’“

(Za dijelove pod navodnicima, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 212-214.; https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.; istaknuo: Z.P.)

Ove prljave konstrukcije i njihovu pozadinu ubrzo su razotkrili novinari beogradskog lista VremeJovan Dulović i Dejan Anastasijević. Dulović je to nazvao lešinarenjem i najgorom vrste propagande koja je sramota za novinarsku profesiju, ali i za srpski narod. Potanko je objasnio kako je slučaj konstruiran i na koji način i preko kojih je sve kanala to teklo. U Vukovaru nije bilo nikakve „pobijene srpske dece“, nego samo žrtava velikosrpske agresije koje se zbog stalnog granatiranja najčešće nisu mogle ni pokapati.

Goran Mikić, fotograf iz Beograda, bio je samo oruđe u rukama onih koji su povezani sa stranim novinarima-plaćenicima i propagandistima tu vijest proturili i „I TV“, pa je onda tobože „preuzeli“ i dalje nadograđivali. Laž je izašla na vidjelo, ali propagandni učinak je postignut. Uskoro je Mikić napustio Beograd i otišao u inozemstvo. On je svoje odradio.

Beogradska tvornica propagande je dva dana nakon ove unaprijed i planski lansirane laži objavila demanti, pravdajući se „pogrešnim informacijama koje su dobili od stranih medija“.

Tipična bizantska podvala u kakvima im nitko živ doskočiti ne može.

 

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Tijela dvojice vođa skupine Fenix, P. Vegara i A. Andrića, bačena u rov pokraj Vrlike, podno Dinare

Objavljeno

na

Objavio

Srbin P. S. koji ih je zatrpao u šatorskome krilu danas živi kod Kninu i spreman je na suradnju

Na nekadašnjemu vojnom poligonu koji je JNA koristila u Suhopolju, podno Dinare, a pokraj Vrlike, leže posmrtni ostatci Ambroza Andrića i Pave Vegara, vođa poznate Bugojanske skupine, hrvatske domoljubne paravojne skupine koja je na područje Jugoslavije ušla 20. lipnja 1972. godine s ciljem pokretanja pobune i rušenja Jugoslavije.

Govori nam to Miljenko Lelas, bivši načelnik Policijske postaje Knin, naš domaćin, vodeći nas po vrletima pored Vrlike, pokazujući mjesto za koje postoje dokazi da se ondje nalaze tijela Andrića i Vegara, vođa Bugojanske skupne. Najveći je dokaz, osim dugo skrivane tajne policijske dokumentacije, još uvijek živući svjedok, P. S.,Srbin s kninskoga područja koji ih je, s nekolicinom svojih drugova, tu „pokopao“ po nalogu tadašnje Udbe.

Lelas je više puta razgovarao s tim živućim svjedokom (posljednji put prošloga tjedna) jednim od četvorice onih koji su sudjelovali u zakopavanju tijela dvojice hrvatskih boraca 1972. godine, na vojnome poligonu Suhopolje ponad Vrlike, ali i prikrivanju ovoga strašnoga zločina.

Ovo je činjenica koja dosad nije bila poznata hrvatskoj javnosti. Mjesto pokopa posmrtnih ostataka Vegara i Andrića službeno je vođeno kao nepoznato. Hrvatski tjednik u prigodi je to doznati i prije obitelji pogubljenih Andrića i Vegara te obići mjesto njihova posljednjega počivališta. Zato je ova priče senzacionalna i ekskluzivna. Nakon čitavih 45 godina od dramatične akcije i njihova stradavanja otkrivamo istinu.

O Bugojanskoj skupini, akciji Feniks, 19-orici mladih, prvih hrvatskih revolucionara koji su pod svaku cijenu željeli osloboditi Hrvatsku od Jugoslavije – Adolfu i Ambrozu Andriću, Nikoli Antuncu, Petru Bakuli, Filipu Bešliću, Vidaku Buntiću, Viliju Eršegu, Iliji Glavašu, Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Vinku Knezu, Viktoru Kancijaniću, Iliji Lovriću, Stipi Ljubasu, Vladi Miletiću, Ludvigu Pavloviću, Ivanu Prpiću, Pavi Vegaru i Mirku Vlasnoviću – pisali smo u više navrata u Hrvatskomu tjedniku, a prije nekoliko godina, odnosno 2009., objavili smo i opširan feljton o Akciji Raduša, odnosno Bugojanskoj skupini, autora Bože Vukušića u kojemu je potanko, kao nitko prije, a nakon poduljega istraživanja, opisan njihov ulazak u Hrvatsku, akcije koje su poduzimane, bitke uznemirene tadašnje JNA i vodstva Jugoslavije s ubačenim hrvatskim borcima, sve do konačnoga tragičnoga ishode te jednomjesečne akcije u kojoj su hrvatski mladići, svi osim jednoga, izginuli priredivši pakao tadašnjemu jugoslavenskome režimu. S tadašnjega okupacijskoga jugoslavenskoga stajališta, oni su bili ubačeni teroristi, a s hrvatskoga, pak, bili su mladi hrvatski revolucionari i idealisti koji su pokazali svijetu i hrvatskome narodu da nikada ne ćemo posustati u borbi za samostalnu hrvatsku državu.

Ulazak Bugojanske skupine u Jugoslaviju i stradavanje 19 mladih Hrvata

Podsjetimo: nakon kratke pripreme, Hrvatsko revolucionarno bratstvo, hrvatska organizacija u emigraciji, organiziralo je ljudstvo, oružje i novčanu potporu za slanje inicijalne skupine koja je imala zadaću pokrenuti ustanak na području južne Hrvatske, Like i Hercegovine. Većina boraca i novca došla je iz Australije, dok je vojna oprema nabavljena u Njemačkoj. Kraće završne pripreme održane su u kampu Garanasu u Austriji, uz austrijsko-jugoslavensku granicu, gdje su se skupila 23 borca, od kojih je 19 otišlo prema Jugoslaviji, a četvorica su ostala. Policija je uhitila Franu Peričića i Stipu Crnogorca, Marko Logarušić nije sudjelovao u akciji, a Marko Mudronja bio je logistička potpora i nije bio predviđen za akciju. Preostalih 19 ubacilo se dana 20. lipnja 1972. u Jugoslaviju preko Dravograda s ciljem da stignu na Tromeđu, odnosno na planinu Radušu. Sa zaustavljenim slovenskim kamionom, koji je prevozio mineralnu vodu, a nakon što su primorali vozača da ih vozi, stigli su do Bosne, do Donjega Vakufa.

HRB

Nakon ulaska u Jugoslaviju, samo pet dana kasnije, 25. lipnja 1972. došlo je do prvoga sukoba Bugojanske skupine s milicijom, zatim s JNA, i s Teritorijalnom obranom. U prvome sukobu poginuo je Adolf Andrić, nakon čega su se podijelili u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Više od mjesec dana vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. Jugoslavenske snage činilo je oko 30.000 pripadnika SUP-a (milicije), JNA i TO, koje su pokušale uništiti Bugojansku skupinu, što im je naposljetku, 24. srpnja 1972. i uspjelo uz pomoć doušnika i Udbe. Desetorica pripadnika Bugojanske skupine izgubila su živote na različitim mjestima tijekom sukoba, a devetorica su bila zarobljena i pogubljena. Premda tadašnja jugoslavenska javnost nije imala informacije o tome što se događa, u zraku se osjećao miris izvanrednoga stanja. Razvikani sigurnosni jugoslavenski sustav raspao se, skupina hrvatskih boraca ušla je u zemlju a da svemoćna Udba pojma nije imala, a kada je trebalo ići u boj s njima po planini Raduči, jugoslavenski režim na noge je digao tisuću i pol puta brojnije snage od same skupine i u bitkama pretrpio brojne žrtve.

Adolf Andrić poginuo je na planini Raduši kod Uskoplja 26. lipnja 1972., a Vilim Eršek kod sela Rumboci 27. lipnja 1972. Istoga dana u borbi s jugoslavenskim vlastima poginuli su i Vinko Knez i Nikola Antunac kod Han Ploča, iznad prometnice Gračanica – Uskoplje. Ilija Lovrić poginuo je tijekom borbe u rodnome sela Varvaru 1. srpnja 1972., Viktora Kancijanića ubili su milicajci i udbaši na kraju mise 2. srpnja 1972. blizu crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije na Šćitu, Petar Bakula ranjen je u borbi kod Peruće 15. srpnja 1972. i smatra se da je smaknut.

Ilija Spomenik HRBGlavaš poginuo je 24. srpnja na području sela Leskura na planini Svilaji, Stipe Ljubas i Filip Bešlić poginuli su u borbi s jugoslavenskim vlastima na području sela Leskura na planini 24. srpnja, dok je Vlado Miletić poginuo 13. srpnja 1972. kod sela Pribića u blizini Livna. Vejsil Keškić zarobljen je kod Prozora 29. lipnja 1972., Mirko Vlasnović uhićen je u rodnome Zemuniku Gornjem, dokle je uspio stići, Đuro Horvat zarobljen je 2. srpnja 1972. kod Jablaničkoga jezera. Vojni sud u Sarajevu zajedno ih je osudio na smrt 21. srpnja 1972., a smrtna je kazna izvršena strijeljanjem u Rakovici kod Sarajeva 17. ožujka 1973. godine. Ludvig Pavlović bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine te je s Vlasnovićem, Horvatom i Keškićem osuđen na smrt 21. prosinca 1972. Zbog toga što je bio maloljetan, smanjena mu je kazna na osam godina samice i 12 godina strogoga zatvora. Pri raspadu Jugoslavije, izišao je na slobodu i odmah se priključio hrvatskim oružanim snagama, ali je već 18. rujna 1991. poginuo u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja u kratkotrajnome puškaranju s kolonom JNA. Ivan Prlić zarobljen je tijekom borbe 26. ili 27. srpnja 1972., a sumnja se da je ubrzo i smaknut. Ista je sudbina zadesila i Vidaka Buntića kojega su uhvatili 25. srpnja 1972. godine između Zagvozda i Žeževice.

Vođe skupine Ambroz Andrić i Pavo Vegar poginuli su 21. srpnja 1972. u borbi s jugoslavenskim vlastima u zaseoku Tomići kod Omiša. Načelnik omiške milicije tada je bio Ivan Šegon, njegov vozač Tonko Madunić i sekretar Općine Luka Generalić, a sva trojica sudjelovala su u ubojstvu Ambroza Andrića i Pave Vegara. Marija Mikac, sestra braće Andrić, podnijela je 1996. protiv njih trojice kaznenu prijavu zbog sumnje da su ubili Ambroza Andrića i Pavu Vegara. Zahtjev je odbijen zbog zastare kaznenoga djela, ali je postupak protiv njih proveden i oni su dali izjave u kojima su opisali kako je došlo do sukoba između njih i vođa fenixovaca.

Kako su poginuli Vegar i Andrić

Šegon je tvrdio kako je tijekom dolaska pred kuću Ivana Tomića s desne strane zapazio dvije osobe kako sjede te ih pitao tko je tamo, a umjesto odgovora začuli su se, kaže, pucnjevi… Generalić je rekao kako se nakon pucnjave bacio na stražnje sjedalo i zapucao nekoliko puta iz automatske puške koju je imao te nije vidio je li Madunić izašao iz auta. Madunić je u svome iskazu kazao da je nakon pucnjave iskočio iz vozila, pokušao repetirati pištolj, ali nije uspio, da mu se jedan napadača približio i pucao prema njemu, a drugi ga je ciljao iz daljine. Kako je napadaču zakazao pištolj, kasnije se ispostavilo da je riječ o Vegaru, te su se hrvali, nakon čega je Generalić pucao i ubio njegova napadača, a njega ranio u ruku.

Prilikom sukoba u Trnbusima, o čemu smo pisali u feljtonu u Hrvatskom tjedniku, Andrić i Vegar nalazili su se ispred kuće Ivana Tomića, Vidak Buntić u kući i Mirko Vlasnović stotinjak metara dalje u šumi. Kad je pucnjava prestala te milicija i vojska počela opkoljavati cijelo područje, Buntić je krenuo natrag u pravcu Šestanovca, gdje je i uhićen, a Vlasnović naprijed u pravcu Dugopolja. Iz fotoelaborata, kao i izjava svjedoka, može se zaključiti da su Vegar i Andrić, koji su kod sebe imali samo pištolje, bili ranjeni u pucnjavi i ostali bez strjeljiva te su se pokušali skloniti – Andrić u suhu klačarnu u dvorištu između ceste i kuće Ivana Tomića, a Vegar preko puta kuće i ceste iza kamenog zidića. Štoviše, u fotoelaboratu jasno piše da se Andrić ‘nakon ranjavanja pritajio u jamu za kreč’. Sve ovo detaljnije je opisano u jednome od feljtona u kojemu se nalazi i dio razgovora između Bože Vukušića i Luke Bajla iz Metkovića, koji je 1972. služio vojni rok u Splitu i koji je bio u kamionu koji se zaustavio u Trbusima gdje su ubijeni Vegar i Andrić.

Bajlo je Vukušiću kazao da je njegova ‘jedinica dobila uzbunu i u kamionima krenula prema Blatu na Cetini’. Kamioni su se zaustavili u Trnbusima. Nakon otprilike pola sata dobili su nalog da se iskrcaju i u koloni su čekali svanuće. Oko 5.00 sati ujutro bili su raspoređeni uokrug i tada je Bajlo vidio dva mrtva tijela. Jedno je na leđima ležao pored klačarne u dvorištu kamene kuće, a drugo pored murve, sa suprotne strane ceste, poluoslonjeno na unutarnju stranu kamenoga zidića. Oko 7.00 sati ujutro došli su liječnici iz Vojne bolnice u Splitu, nakon čega su četvorica vojnika dobili naređenja da, po dvojica, prenesu mrtva tijela do improviziranih stolova gdje je s njih skinuta odjeća i nad njima izvršena provizorna obdukcija. Bajlo i jedan njegov kolega prenosili su mrtvo tijelo koje je ležalo pored klačarne – kasnije je saznao da se radilo o Ambrozu Andriću. Ambroz je ležao na kamenoj ploči pored klačarne. Kad ga je Bajlo uhvatio za ruke i pokušao podići, kosti su se jednostavno raspukle. Tada ga je uhvatio za košulju na ramenima i podigao – kamena ploča ispod njega bila je izrešetana olovnim nabojima. Shvatio je da je netko očigledno ispalio rafal u njegova prsa dok je ležao na toj kamenoj ploči.’ Što se na kraju dogodilo s tijelima Pave Vegara i Ambroza Andrića, nije bilo poznato. Obitelji su godinama bezuspješno pokušavale doći do posmrtnih ostataka svojih najmilijih. S druge strane zanimljivo je napomenuti kako su Ante Madunić i Ivan Šegon dobili nekoliko visokih odličja i druge nagrade za sudjelovanje u likvidaciji Pave Vegara i Ambroza Andrića.

Pronađena skica pozicije na kojoj su ostavljena i zatrpana tijela

Priče o sudbini Vegara i Andrića koja je u našemu feljtonu zaustavljena u Trnbusima, nastavljena je onako kako je znala samo Udba. Prolaze godine i desetljeća, a nitko ništa ne doznaje. Bivši načelnik Policijske postaje u Kninu Miljenko Lelas kaže kako ga ovaj zločin zaintrigirao još 2005. godine kada mu je, dok je bio načelnik PP Knin, stigao poziv iz Splita da pogleda ima li u kninskim policijskim arhivima što o akciji Raduša.

‘Naravno da sam našao fasciklu s dokumentacijom o akciji. Unutra je bila kroki skica s obilježenim mjestom, nekoliko brzojavki, depeše o dizanju stanovništva s područja Općine Knin. Unutra su bile i zapovijedi, nekoliko dokumenata o kretanja ljudi na kninskome području, i uglavnom odnosile su se na to što se poduzimalo po tom pitanu. Nakon samo par sati splitske su se kolege pojavile i preuzele dokumente. Par dana poslije kolege iz Splita raspitivale su se za čovjeka koji je radio skicu. Bio je to šef krim – policije 1972. S. B., ali u potpisu skice stajao je neki vojni bezbednjak’, govori Miljenko Lelas o početcima svoga rada na ovome slučaju.

Ističe kako su ubrzo došli i do čovjeka , osobe srpske nacionalnosti P.S. koja danas živi na kninskome području, a koja je zakopavala ova dva tijela. Lelas govori kako je njih nekoliko iz policije krenulo do njega ne bi li došli do potpunijih informacija. „Kad smo mu došli i rekli što nas zanima, čovjek je ostao, nije mu bilo svejedno, samo je ponavljao: ‘Ljudi moji, to ide sa mnom u grob. Ja ni s kime nisam o tome pričao.’

Lelas ističe kako su odmah od toga kninskoga Srbina, koji je u doba dramatičnih događaja bio vozač Službe državne bezbednosti, tražili da im pokaže poziciju na kojoj je zakopao tijela, ali da im je u tom prvom razgovoru tvrdio kako je samo jednom tamo bio, kada je ostavljao i zatrpavao dva tijela u šatorskome krilu, i nikada više nakon toga. Drugi dan ponovno su se uputili do njega i odveli ga do mjesta koje je skica pokazivala. Lelas nastavlja: „On se u početku nije mogao snaći, nije se mogao orijentirati, okretao se, gledao, tvrdio kako tada nije nekih stabala… zanimljivo je kako su te 2005. vršena i neka kopanja, samo nekoliko metara dalje, ali ništa nije pronađeno, nakon čega se odustalo od daljnjega rada na tom predmetu.“

No, načelnik Lelas priznaje da nije posustajao i da se toliko angažirao oko ovoga slučaja te nije htio odustati.

Više od 12 godina čeka se na nova iskapanja

‘Meni je to ovo jako bitno. Želim da se konačno dozna istina, da se zna gdje su tijela dvojice hrvatskih boraca. Više puta sam razgovarao sa svjedokom koji ih je i zakopao, nekoliko puta smo dolazili na mjesto gdje su zakopani… objašnjavao mi je čega se sjeća, pokazivao pozicije i došli smo do zaključka kako su prošla kopanja obavljena dalje od mjesta na kojima su tijela zapravo zakopana’, govori Lelas.

Lelas kaže da mu je P.S., dakle živući svjedok, ispričao da su njih četvorica dva tijela pokupili na granici Knina i Sinja’. Dovezeni su u Land Roveru, zamotani u šatorskom krilu, zaustavili su se i Civljanima, tamo su imali namjeru baciti ih u Golubinku na Kozjaku, padala je noć… nisu mogli s autom, razmišljali su što će i onda se odlučilo kako je najbolje zakopati ih na ovom poligonu u Suhopolju, govori Lelas o iskazu svjedoka. Ističe kako je policija razgovarala i s nekoliko ljudi u Civljanima dok su bili živi. Na naš upit je li svjedok znao čijih se tijela rješavaju, Lelas ističe kako mu je rečeno da su ‘oni tada samo odrađivali svoj posao’. Za njih su feniksovci bili teroristi i njegov posao je bio da se riješi tijela koja su mu predana.’ Nisu znali o identitetu ubijenih, no iz dokumentacije u policiji se doznalo o komu je riječ.

Na jednome od brežuljaka Suhopolja, podno Dinare, ostatci su nekoliko vojnih rovova koji su služili za vježbe tadašnje JNA. Međusobno su vrlo blizu, manje od tridesetak metara. Nema dvojbe da su u jednome od njih tijela dvojice hrvatskih boraca, Andrića i Vegara. Pokopani su jedan ispod drugoga, oba su u istom šatorskom krilu. Prema Lelasovim riječima, kroki skica, koja je pronađena u dokumentima, služila im je da kod dužih manevara koji su se prije provodili na tom području ne dođe do pomicanja kostiju, zbog čega je kod skice stajao i potpis vojnoga sigurnjaka. Lelas je uvjeren, a dodatna mu je potvrda još uvijek i živući svjedok cijeloga događaja, da je to bila ta pozicija i to se nije smjelo dirati.

Nakon što su 2005. godine odrađena iskapanja i nakon što ništa nije pronađeno, Lelas nije htio odustati. Više puta se nalazio sa svjedokom razgovarao, radio nove skice, pokazana mu je pozicija gdje se nalaze tijela, da bi tijekom 2013. u vrijeme donošenja lex Perkovića cijeli slučaj pustio u službenu proceduru. Kaže da se na to odlučio jer je smatrao da je to ‘odličan trenutak da se rasvijetli sudbina dvojice hrvatskih revolucionara, ljudi koji su toliko voljeli svoju zemlju da su za nju bili spremni dati život“. Na navedenoj lokaciji izvršen je očevid te je sva dokumentacija upućena MUP-u, Dorhu te Ministarstvu hrvatskih branitelja pod čijom ingerencijom je i Povjerenstvo za istraživanje zločina u komunizmu kojemu je na čelu bio pukovnik Grujić“.

„Na sastanku na kninskoj tvrđavi 1. srpnja 2013. bio je i pukovnik Grujić. Pitao sam ga što je sa slučajem Bugojanske skupine, a on mi je kazao da mu ništa nije jasno, da mora provjeriti o čemu se radi jer nije dobio ništa o tome. Kasnije sam doznao da ovi iz MUP-a ništa nisu proslijedili Grujiću, ali je nakon 1. srpnja to učinjeno. Mjesec dana kasnije, Grujić mi je potvrdio da je dobio dokumente i da će odmah krenuti u rješavanje toga slučaja… Evo, sad je već 2017., a ništa još nije riješeno“, razočarano kaže Miljenko Lelas, naglašavajući kako se nada da će se konačno ponovno početi s otkopavanjem i rješavanjem ovoga slučaja. Govori kako postoji plan da se ponovno krene s otkopavanjem na novoj poziciji, koja je od stare udaljena samo nekoliko metara i za koju svjedok navodi da je točna, da se tijela nalaze s lijeve strane suhozida i da nisu duboko zakopana.

‘Priča je toliko precizna i uvjerljiva, nije mi jasno zbog čega se toliko čeka s njezinom realizacijom. Vidjet ćemo što će biti nakon novih otkapanja’, govori Lelas. Živući svjedok, kninski Srbin, sada već u ozbiljnim godinama, spreman je na suradnju. Njegov identitet ne otkrivamo iz više razloga, no službama je poznat. ‘Činjenica je da u ovome slučaju Državno odvjetništvo uopće kako će se nova iskapanja dogoditi ubrzo, a obitelji poginulih feniksovaca Pave Vegara i Ambroza Andrića konačno dostojno pokopati svoje najmilije.

Nije jasno što čekaju Državno odvjetništvo, ministarstvo branitelja i ostale nadležne institucije. Više od 12 godina znaju za ovaj slučaj i uopće ne reagiraju. Kome nije u interesu da se konačno sazna istina gdje leže kosti Pave Vegara i Ambroza Andrića, prvih hrvatskih revolucionara koji su željeli slobodnu Hrvatsku i dali su živote za nju. Lelas se nada žurnoj akciji, pronalaženju posmrtnih ostataka Vegara i Andrića.

Jednom kada se ova priča rasvijetli do kraja, dakle kada posmrtni ostatci budu otkopani i dostojanstveno pokopani, netko s hrvatske strane mogao bi podići spomenik tragično stradalim revolucionarima na tome brdašcu kao znak živućim i budućim hrvatskim naraštajima kako se krvlju i životima stjecala hrvatska sloboda i nezavisnost.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik

Pronađeno mjesto gdje leže tijela hrvatskih vitezova PAVE VEGARA I AMBROZA ANDRIĆA!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari