Pratite nas

Religija i Vjera

Žrtve totalitarizma postaju sveci

Objavljeno

na

Spomen ploča s imenima pripadnika franjevačkog samostana na Širokom Brijegu ubijenih 1945. godine

Za Drugog svjetskog rata i u poraću na području bivše Jugoslavije ubijeno je više od 600 katoličkih svećenika, uglavnom Hrvata. Među žrtvama je i 66 hercegovačkih franjevaca. Za te zločine nitko, nikada nije odgovarao.

“Ne želimo baštiniti niti jedan zločin ako se dogodio. Krivci se moraju identificirati i o tome izreći adekvatna pravna norma. Pravda nema cijenu“, kaže Sead Đulić, predsjednik Udruženja antifašista i boraca Narodno-oslobolilačkog rata (NOR) Mostara, upitan o žrtvama komunizma.

Skoro pola stoljeća nisu se smjeli spomenuti zločini komunista u Hercegovini, pa tako ni mučka ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca. Od dolaska demokracije u zemlje bivše Jugoslavije, njihova subraća već 25 godina traže ostatke i mjesta gdje su ubijeni, a pokrenut je i postupak mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ nakon kojeg bi žrtve trebale biti proglašene mučenicima, blaženima ili svecima.

O zločinima se nije smjelo ni misliti

“Ne samo da se u komunističkoj Jugoslaviji nije smjelo govoriti o ubijenim, nije se smjelo niti misliti na njih. U prvim danima nakon zločina, tko bi god nešto kazao bio je odvođen. Žene su palile svijeće i molile, a vojska je dolazila i odvodila ih. Ratno sklonište koje je izgrađeno da bi se đaci Franjevačke klasične gimnazije (na Širokom Brijegu) mogli skloniti od pucanja i gdje su fratri ubijeni, jednostavno je zatrpano. Ubijeni se nisu smjeli iskapati”, govori za Deutsche Welle fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće“ o sumornim danima straha u Širokom Brijegu 1945. godine.

Fra Miljenko objašnjava da su se najmasovniji zločini dogodili tijekom povlačenja njemačke vojske s Balkana, preko Posušja, Širokog Brijega, Mostara i Trebinja. Ali, ovaj vicepostulator demantira i laži kojima je, kako kaže, komunistički totalitarizam desetljećima pravdao smaknuća hercegovačkih franjevaca.

“Fratri su optuživani da su prilikom napada komuniste polijevali vrelim uljem i pucali na njih što je velika laž jer se vidi da je to potpuno nemoguće i po samostanskoj arhitekturi. Ali, možda i što je najvažnije, njihovi planovi za napad pokazuju da svega toga nije bilo. Do tih planova, dokaza, 1971. godine uspio je doći fra Andrija Nikić u Vojnom arhivu u Beogradu”, kaže fra Miljenko o događajima o kojima je službena jugoslavenska vlast imala znatno drukčiju verziju.

BiH i Hrvatska zakazale: nitko nije suđen

Dug je slijed žrtava diljem Hercegovine za koje još nitko i nikada nije odgovarao: od Međugorja, Čapljine, Mostarskog Gradca, Širokog Brijega, Čitluka, Ljubuškog, Zagvozda, Mostara, Kočerina, Izbičnog. Za 34 ubijena franjevca pronađeni su ostatci, dok se za ostalih 32 još uvijek traga. Među njima i za sedam svećenika Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru koji su svezani žicom i bačeni u Neretvu.

No, još uvijek nema pravne zadovoljštine, pronalaska odgovornih i suđenja za zločine. “Ovaj dio je na državi, ili na državama s obje strane granice, jer naši fratri su ubijani i u BiH i u Hrvatskoj i na njima je da urade ono što trebaju uraditi. To se treba temeljiti i na europskom Danu sjećanja na žrtve totalitarizama, komunizma, fašizma i nacional-socijalizma. Na žalost, države s obje strane granice nisu napravile svoj dio posla”, razočaran je vicepostulator fra Miljenko.

Bez pravde nema mira

Sead Đulić, predsjednik Udruženja antifašista i boraca Narodno-oslobolilačkog rata (NOR) Mostara odlučan je da se događaji iz veljače 1945. godine u kojima su stradali franjevci moraju istražiti i pravno sankcionirati, ali i da je to civilizacijska obveza svih, kod koje protok godina ne igra nikakvu ulogu.

Predsjednik Udruženja antifašista i boraca NOR-a Mostar Sead Đulić najavio je podnošenje kaznene prijave protiv počinitelja zločina na Širokom Brijegu 1945. godine.

Ovo Udruženje već je u veljači 2018. najavilo podnošenje prijave nadležnom tužiteljstvu protiv nepoznatih počinitelja, a za DW predsjednik mostarskih boraca NOR-a tvrdi da će ona biti podnesena već ove godine.

“Jasno je zašto to nije istraženo do 1990., ali zaista je nejasno zašto niti jedno tužiteljstvo, a bavili su se mnogi ratnim zločinima, nije bar malo vremena posvetilo ovom događaju. Minulih 28 godina nisu imali nikakve političke zapreke da to urade. Također, niti jedan političar ili stranka ovo pitanje u pravnom smislu nije tretiralo. U političkom jest, pa se onda nameće logičan zaključak: ne koriste li političari i ovu situaciju za vlastite političke poene, te im odgovara držati ga što duže otvorenim”, kaže Đulić.

Po njemu, sudski proces, presuda i njezino poštivanje jedini je put do konačne istine i pomirenja, ali i kraj bilo kakvim političkim manipulacijama, no i početak da se prošlost konačno počne gledati kao zajednička.

Suočiti se s prošlošću, ma kakva bila

“Svi moramo imati snage suočiti se s prošlošću kakva god ona bila. Neke činjenice svi moramo prestati glorificirati i raditi zamjene teza. Kad za to smognemo snage, onda ćemo imati snage i vlastitoj djeci reći istinu o našim očevima i djedovima. I tada će doći katarza, a s njom i oprost, pomirenje i izgradnja budućnosti. Ne treba zaboraviti da se današnja mlada generacija nije svađala, a mi stalno govorimo o njihovom pomirenju. Mi stariji smo im nametnuli tu priču. S njima treba graditi i učiti ih kulturi mira, a onda će oni znati osloboditi se nas, koji još živimo u kulturi rata”, naglašava Đulić.

Slično razmišlja i vicepostulator fra Miljenko Stojić koji također traži istinu.

“Mi ne želimo tražiti krivce i suditi već pronaći žrtve i istinu jer se sveci ne smiju temeljiti na lažima. Na nama je da pokažemo da se zločin nikada ne isplati i da će istina kad-tad izaći na vidjelo”, zaključuje Fra Miljenko Stojić i danas tražeći svjedoke pogubljenja ili bilo kakvu informaciju o tajnom mjestu gdje su zakopana tijela žrtava, možda budućih hercegovačkih svetaca. (DW)

Što vi mislite o ovoj temi?

Religija i Vjera

Nadbiskup Želimir Puljić: Ideologije nisu završile, ni komunizam ni sekularizam nisu završili

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić u razgovoru za Hrvatski katolički radio u nedjelju 11. studenoga predstavio je značenje, sadržaj i na koji se način odvija pohod hrvatskih biskupa Ad limina apostolorum, apostolskim pragovima, papi Franji, Državnom tajništvu, vatikanskim kongregacijama i papinskim vijećima, koji se od 12. do 17. studenoga održava u Vatikanu.

U svojoj realizaciji pohod Ad limina podrazumijeva dvosatne razgovore hrvatskih biskupa s predstojnicima u svakoj od osam vatikanskih kongregacija i jedanaest papinskih vijeća.

Biskupi će tom prigodom predstaviti crkvene i društvene okolnosti života Crkve u Hrvatskoj za razdoblje od 2005. g., kada je bio posljednji pohod Ad limina hrvatskih biskupa.

Svaki se biskup za pohod Ad limina pripremio obvezom priređivanja pismenih izvješća koja obuhvaćaju najmanje 22 poglavlja iz različitih područja života u jednoj biskupiji, a dostavljena su kongregacijama: za nauk vjere, za liturgiju sakramenata, za kauze svetih i blaženih, za biskupe, za evangelizaciju naroda, za kler, za posvećeni život i društva apostolskog života i za katolički odgoj.

U svim kongregacijama svi će hrvatski biskupi biti zajedno, a tijekom susreta odvija se obostrano postavljanje pitanja i davanje odgovora, od strane kongregacije i biskupa koji, svatko sa svoje strane, žele informacije u svezi određene teme koja ih zanima. U papinska vijeća, zbog termina njihovog istovremenog održavanja, ide više biskupa iz određenog područja, u skladu s njihovim nadležnostima u tijelima HBK i preferencijama.

Pismena izvješća dostavljena su kongregacijama i vijećima barem pola godine prije susreta Ad limina. Pitanja iz Vatikana obuhvaćaju razna područja: kakva je organizacija rada u biskupiji, upravna struktura, sakramentalni i liturgijski život, struktura katoličkog odgoja i kateheze, kakav je život i rad svećenika, kako je organiziran apostolat laika, koliki je angažman laika, ekumenizam, međuvjerski dijalog, medijsko djelovanje Crkve, Caritas, pastoral migranata, kultura i umjetnost itd.

Izvješća sadrže niz statističkih podataka o svakom pojedinom području te odgovore na teoretska i praktična pitanja koja se odnose na konkretni život čovjeka današnjice u pojedinoj biskupiji i u razgovoru se raspravljaju na susretima u kongregaciji i vijeću.

Nadbiskup je rekao da se na tim susretima otvoreno govori i o teškoćama s kojima se suočava Crkva u svom djelovanju i koje pogađaju današnjeg čovjeka, jer su teškoće koje svijet proživljava i crkvene teškoće. „Mi smo u kontekstu. Mi smo u određenom svijetu, u konkretnoj Hrvatskoj. I sve probleme, teškoće i radosti koje narod proživljava i mi proživljavamo. Kao što je normalno da imamo radosti, imamo i briga, imamo i problema i o tome ćemo otvoreno popričati, bez ikakvog straha, bojazni ili glume. To je stanje i o tome ćemo govoriti jer problema, poteškoća ima, ali ima i puno radosnoga što treba reći“, istaknuo je mons. Puljić.

Na pitanje znači li to i spomen rodne ideologije i općenito promijenjenog pogleda u antropološkom poimanju pojedinca i obitelji koje odudara od kršćanstva, nadbiskup je rekao da ideologije postoje i one imaju svoje posljedice. „Nisu one završile. Ni komunizam ni sekularizam nisu završili, ni filozofija Nietzsceha, tzv. Boga koji je mrtav, nije završila. Te su teme mučile jučer čovjeka, nastavljaju i danas mučiti. Ali nismo bez nade. To je poruka i ovakvih susreta. Mi ne idemo u beznađe, idemo razgovarati o realnim, stvarnim problemima, ali onda u razgovoru pokušavamo reći, ‘Ljudi moji, ima i drugačiji način’. Ima ljudi koji su svjesni svega toga, imamo heroje u ovom našem vremenu. Imamo zauzete vjernike laike koji su svjesni svega toga i ne daju se zavesti“, istaknuo je nadbiskup Puljić, ustvrdivši da su, nažalost i mnogi podlegli zabludama i zavedeni su.

Pritom je citirao misao kardinala Franje Kuharića: „Zavodnici su, nažalost, uvijek imali puno uspjeha“. „To je činjenica. Ali zato pokušavamo osvješćivati, govoriti, zato upozoravamo – ‘Ne dajte se, braćo!’ Zavodnika ima i bit će ih i neće ih do konca svijeta prestati. Ali naše je da budemo svjesni te opasnosti, ali isto tako da ponudimo nešto pozitivno. A evanđelje je takva ponuda. Sakramenti su takva ponuda. Vjera je nadasve takva ponuda. Ponuda, da možemo usprkos teškoća, pobijediti. Crkva se ne boji“, poručio je nadbiskup Puljić.

„Baš u kontekstu Ad limina, Crkva je svjesna te sigurnosti. U tih nekoliko puta kad smo bili Ad limina, svi biskupi na grobu Svetoga Petra, i ove godine ćemo započeti upravo misom na grobu sv. Petra, to je događaj koji možeš samo tada i u takvim okolnostima doživjeti. Onda se sjetiti toga krhkog, slabog Petra koji je pogriješio, koji je čak i izdao Isusa, zanijekao ga. Ali Isus, znajući njegovo srce, znajući njegovu spontanost, iskrenost, kaže: ‘Petre, sviđaš mi se. Na tebi ću sagraditi Crkvu. I vrata je paklena neće nadvladati’. Evo, to je sigurnost i biskupa, vjernika i svećenika. Mi smo u lađi koju Krist kormilari, vodi. Tu je Petar, koji je u temelju te Crkve. I sve ideologije, svi napadi, svi progoni koji su bili i bit će ih i neće prestati, nisu ništa prema snazi koju Isus preko svoje Crkve nudi svijetu“, poručio je predsjednik HBK u razgovoru za HKR.

Pohod Ad limina sadrži i liturgijski dio po sudjelovanju biskupa na zajedničkim misnim slavljima u rimskim bazilikama. Nakon mise na grobovima apostola Petra i Pavla, biskupi će pohoditi četiri bazilike: Lateransku koja je katedrala rimskog biskupa, pape, „da se biskupi i na taj način bolje povežu s Petrom naših dana“. Tu će služiti misu u baptisteriju gdje su kosti solinskih i istarskih mučenika koje je 641. g. pokupio opat Martina, izaslanik Svetog Oca. To je bio prvi susret Hrvata sa Svetim Ocem, s kršćanstvom. „To je jako važan moment, jer mi smo među najstarijim slavenskim narodima koji su primili kršćanstvo. Zato nam je Lateran jako važan i taj baptisterij u kojemu je Mauzolej solinskih i istarskih mučenika“, rekao je mons. Puljić.

Biskupi će završiti svoj boravak u Rimu slavljenjem mise u bazilici Marije Velike. „Počeli smo sa Svetim Petrom, sa susretom s nasljednikom sv. Petra, papom Franjom, a završit ćemo s Gospom i njenom bazilikom, poput izvješća u Djelima apostolskim, kad nakon uskrsnuća evanđelisti izvješćuju da su se okupljali u Dvorani posljednje večere, gdje su bili zajedno u molitvama sa ženama i Marijom, Majkom Isusovom.

Dakle, Marija je sastavni dio, usudio bih se reći, episkopata. Marija je u Crkvi izabrana kćer, ali ne samo to. Ona je i Majka Crkve. Zato mi je drago da svoj pohod Ad limina završavamo upravo u bazilici koja je Mariji posvećena“, rekao je nadbiskup Puljić.

Govoreći o terminološkom značenju izraza Ad limina, nadbiskup je istaknuo njenu znakovitost a upotrebljavana je od prvih stoljeća kršćanstva. Nakon stradanja apostola, kršćani su počeli obilaziti njihove grobove i moliti se na tim mjestima njihova mučeničkog stradanja. Tada bi rekli: „Idemo Ad limina“. Riječ limina znači prag. To je značilo pohod pragovima s kojega je mučenik prešao u drugi svijet.

Kad je kršćanstvo zadobilo slobodu, organizirala su se hodočašća u prigodama neke Svete godine ili dana stradanja pojedinih apostola te se govorilo „Idemo Ad limina“, u smislu, „Idemo pohoditi grobove, pragove kršćana mučenika“.

U tom je kontekstu nadbiskup Puljić upitan o značenju mučeništva, jer i sada živimo u vremenu progona kršćana. Pohod Ad limina odvija se u pohodu grobovima mučenih apostolskih prvaka i stoga može biti poticaj svakom vjerniku u preispitivanju koliko smo mi danas spremni posvjedočiti vjeru, u odnosu na ono kako su to činili prvi kršćani.

„Mučenici su temelj. Mučenici su zaista nešto položeno u temelje Crkve i oni su, kako je jedan stari pisac rekao, sjeme kršćanstva. Mučenička krv je sjeme kršćanstva. I na njihovim žrtvama, na njihovom svjedočanstvu, na njihovoj patnji, Crkva je rasla i raste“, rekao je mons. Puljić, izražavajući žalost zbog trpljenja braće kršćana. „Ali smo ponosni na one, poput Asije Bibi, koja je zaista nevino toliko godina provela u zatvoru, a ništa loše nije učinila.

Nego su je oklevetali i optužili da je bogohulila. Ali to pokazuje kako je ovaj svijet pun ideologije, pun je nekih strasnih zaključaka, ljudi ne razmišljaju o drugome. Zato mi je drago da su uspjeli kršćani koji su se zauzeli za njeno oslobađanje. Ali to pokazuje određenu ideološku sliku jedne države, jednoga naroda, što mi je jako žao. Jako mi je žao da postoji takva netolerancija“, upozorio je nadbiskup Puljić.

Nadbiskup Puljić istaknuo je da je pohod Ad limina kanonski utemeljio papa Siksto V. 1585. g., a taj je papa bio hrvatskog podrijetla. On je odredio sadašnju formu tog pohoda, da biskupi tijekom pohoda pragova apostola podnesu i izvješća Papi i kongregacijama o životu u svojim biskupijama.

Nadbiskup je podsjetio da su sva ta izvješća tijekom stoljeća pohranjena u Vatikanskom arhivu i važan su povijesni izvor u proučavanje života Crkve po pojedinim biskupijama. „Važno je da ljudi znaju i da Crkva zna da nije od jučer, nego postoje tragovi o kojima govori povijest“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je papa Pavao VI. na susretu s arhivistima u Rimu rekao kako arhivi predstavljaju prostore u kojima je Svemogući ostavio svoje tragove, Božjeg prolaska kroz ovu zemlju.

U spomenu na apostolske prvake mučenike čije grobove pohode, predsjednik HBK smatra da će i pohod Ad limina „pomoći kršćanima da budu svjesni kako za vjeru treba nešto podnijeti, patiti. Treba se zauzeti. Ne treba se plašiti, prodavati se ili predavati se. Ovo vrijeme, to i papa Franjo koji put kaže, vrijeme je pomalo hladnih, mlakih kršćana.

Mi danas trebamo zauzete vjernike laike, koji se ne stide. I biti ponosni na one koji su nam namrli ovo što imamo. Da mi nismo imali očeve koji su bili stabilni, vjerni onome što su primili, Bog zna što bi mi danas bili. Zato mi zahvaljujemo danas svojim očevima koji su kroz stoljeća ostali vjerni onome što su primili“, poručio je nadbiskup Puljić.

Predsjednik HBK osobito potiče sve vjernike da mole za pohod hrvatskih biskupa Ad limina. „Toplo preporučam ovaj događaj i ovaj otajstveni susret koji ćemo mi hrvatski biskupi imati ovih dana u Rimu. Potrebna nam je molitva. Potrebna nam je podrška. Potrebno nam je razumijevanje, ali osobito nam je potrebno zajedničko shvaćanje tog pohoda. Ovo nije neki povijesni događaj, neki, rekli bismo susret. Ovo je otajstveni događaj u kojemu dolazi do izražaja naša vjera, naše ispovijedanje vrednota na kojima stasamo i živimo“, istaknuo je nadbiskup Puljić, poručivši da hrvatski biskupi idu u Vatikan uime svih vjernika koji su im povjereni: uime svoje biskupije, svoga klera, Bogu posvećenih osoba, vjernika laika, obitelji, mladih, djece, uime svih te su vjernici pozvani molitvom pratiti pohod Ad limina.

„Mi ćemo toga jutra kad budemo služili misu na grobu apostola Petra, obnoviti svoju vjeru. Kao biskupi, obnoviti vjeru uime svih onih koji su nam povjereni. Zato mi je drago poručiti i potaknuti sve naše vjernike, da ne čitaju samo ‘Eto, biskupi su bili tamo’. Ma učini nešto. Ili žrtvu neku, ili jednu Zdravo Marijo, da ovaj otajstveni susret ima duhovnoga ploda u našoj državi, u našem narodu“, potaknuo je predsjednik HBK u razgovoru za HKR u povodu pohoda Ad limina apostolorum koji se održava od 12. do 17. studenoga u Vatikanu i Rimu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Sveti Martin, prvi svetac koji nije mučenik

Objavljeno

na

Objavio

Sveti Martin rođen je oko 316.g. u Sabariji, današnjoj Mađarskoj.

Njegov otac Talijan doselio se tu kao rimski časnik. Martin je svoj kršćanski odgoj stekao u očevu zavičajnom gradu Paviji. Po očevoj želji postao je vojnik i časnik.

Ime mu je zapravo umanjenica Marsa, boga rata. Tako ga je nazvao otac, želeći odati počast svojoj službi.

Sasvim sigurno nije očekivao da mu sina povijest neće pamtiti po ratnim podvizima, već po djelu milosrđa, koje je postalo simbolom kršćanske ljubavi prema siromasima. Evo toga slavnog događaja:

Neke studene zimske večeri časnik Martin, nakon dužnosti ophodnje, vraćao se u svoj vojnički tabor, sjeverno od Pariza. Odjednom se uz rub ceste stvorio neki siromah u dronjcima, koji je drhtao od hladnoće i zamoli ga za milostinju. Martin kod sebe nije imao ni novca ni što drugo da mu dade. Tada mu na pamet dođe misao; uzeo je svoj širok časnički ogrtač, mačem odsjekao polovicu i podao promrzlu siromahu.

Legenda pripovijeda da je sljedeće noći ugledao Isusa koji je bio odjeven u polovicu njegova ogrtača. I čuo je kako je Isus govorio anđelima: “Martin koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem”. Tim je riječima Isus zapravo ponovio onu svoju nama iz Evanđelja poznatu pouku: “Što učinite jednom od moje najmanje braće, to činite meni.”

Kratko po tom doživljaju Martin napušta vojničku službu, vraća se kući i nakon priprave dao se pokrstiti. Oduševila ga je ta vjera koja je živjela i vršila ljubav.

I Martina je uporno progonila jedna misao: želja da bude misionar u svojoj domovini, da se bori protiv poganstva i krivovjerja. Kao prvo, obratio je na kršćanstvo svoju majku. Na kratko vrijeme povukao se u samotništvo na otoku Gallinaru, da bi potom pošao u Poitiers, gdje ga je biskup Hilarije zaredio za svećenika.

Također mu je poklonio kuću u mjestu Liguge, koju je Martin pretvorio u samostan, želeći život provesti u samoći i molitvi. No, 371.g. preminuo je sveti Hilarije, a grad Tours nije pronašao nikoga boljega tko bi ga mogao naslijediti osim Martina.

I tako je Martin: vojnik iz prisile, redovnik po odabiru, morao radi dužnosti postati biskup. Bio je sjajan pastir. Kao veliki evangelizator, obraćao je na kršćanstvo barbarska galska plemena, umirivao arijance i ostale krivovjerce i opirao se civilnoj vlasti koja se htjela uplesti u upravljanje Crkvom.

Jako su ga voljeli siromasi i nevoljnici kojima je uvijek bio bliz; nešto manje plemići i onaj dio klera koji su-ljubeći bezbrižan život – strogog biskupa smatrali malo odveć zahtjevnim, jer je tražio uzoran život i obrazovanje primjerno službi. Radi toga je bio izložen klevetama i netrpeljivosti.

Nikada nije zaboravio redovnički život, svoju prvu ljubav. Nakon najstarijeg europskog samostana u Ligugeu, utemeljio je još jedan u Marmoutieru, svega nekoliko kilometara od Toursa, koji će postati prvim središtem redovničkoga života u Francuskoj.

Hagiografi smatraju sv. Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena.

On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj blagdan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih slikara i umjetnika.

Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela “novo se vino pije na blagdan svetog Martina”.

Sveti i skromni biskup umro je 8. studenoga 397.g.

Zaštitnik je Francuske, vojnika, konjanika, siromašnih, prosjaka, putnika i vinogradara.

 

Doživite Martinje u Osječko-baranjskoj županiji

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari