Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Da je Predsjednica izabrala sposobnije savjetnike od Šeksa i Granića, mogla je u roku odmah obrisati pod i s Lekovićem

Objavljeno

na

Na zadnjoj komemoraciji u Jasenovcu uz sve mjere opreza došlo je do incidenta jer neprijatelj nikada ne spava. Tako je Stipe Mesić sretno preživio atentat cvijećem kojim su ga srbofili i jugo-nostalgičari zasuli i skoro ugušili. Uz višak cvijeća još mu je samo falila svijeća.

[ad id=”93788″]

Događaj tjedna po mojoj procjeni bila je “sačekuša“ koju su drugovi i drugarice iz HND-a priredili predsjednici RH na skupu koji je suorganizirala američka ambasada u Republici Hrvatskoj. Danas i građanin kojem je politika zadnja rupa na svirali zna da je HND jugo-nostalgičarski brlog u koji se ne ulazi, ako ni zbog čega drugoga onda zbog elementarnog osjećaja pristojnosti. Američka veleposlanica bila je samo lukavi mamac da Kolinda povjeruje u nekakav skup koji će malo ”prodivaniti” o slobodi izražavanja u medijima. Hrvatski politički estamblišment se trese k’o prut na vodi kad se samo sjete USA veleposlanstva i njihove “bratske“ pomoći u borbi za ljudska i medijska prava Lijepe Naše. Prisjetimo se samo svih optužbi koje su dolazile od vanjski financiranih nevladinih udruga u vrijeme pok. predsjednika Tuđmana, da bi nakon dolaska Račana i Mesića na vlast odjednom, preko noći, ljudska prava i medijske slobode u Hrvata postale savršene, gotovo bez ijedne primjedbe. S vremenom je ta američka ambasada u Zagrebu postala simbol mjesta u koje hrvatska politička elita odlazi referirati o istragama i kaznenim postupcima koje Hrvateki vode protiv svojih državljana. Pritom su istodobno našim zaštitnicima nudili povjerljive dokumente i transkripte s oznakom “strogo povjerljivo“.

Međutim, naša draga i mudra Predsjednica odlazi s “osmjehom u kosi“ na skup HND-a koji je često prednjačio u tužakanju Hrvatske diljem svijeta o tzv. ”medijskim neslobodama”, sigurna da će sve jugiće impresionirati svojom dobrotom, strpljenjem i razumijevanjem. Ona je očito bila spremna, oboružana mudrošću svojih savjetnika, nešto i pretrpjeti za volju istine i dijaloga. Naravno, za opće dobro svih nas. U odličnoj organizaciji sigurnosnog aspekta u stilu “tko to tamo peva“ Domagoj Margetić da je htio mogao je svoje ljevičarske nebuloze šaputati Predsjednici u uho sjedeći joj u krilu. To bi se čak, s obzirom na činjenicu da je širi nego viši, moglo smatrati i kao pokušaj atentata. Naravno, kao nepodesan pokušaj s obzirom na ozbiljnost političkog djelovanja našeg Domagoja.

djubremargeticKako je HND s vremenom postala od aktivističke denuncijantskom udrugom odmah je pokazan transparent “Vlada ubija medije“. Naravno, na engleskom iz dva razloga: prvi je da se pokaže kako drugovi i njihove drugarice znaju engleski, a drugi je da se “proleterima svih zemalja“ dade do znanja i ravnanja u kakvoj fašističkoj državi naše antife žive i djeluju. Kolokvijalno rečeno da još jednom ”odcinkare” državu od koje žele samo kune i neograničeno pravo pljuvanja po svima koji ne misle kao antife. Da je Predsjednica izabrala sposobnije i relevantnije savjetnike od ofucanih bivših političara tipa Šeksa i Granića mogla je u roku odmah činjenično obrisati pod i s Lekovićem, i s Margetićem i sa svim ostalim bukačima. Mogla je ukazati na “tragičnu“ sudbinu ljevičarske heroine Mirjane Rakić, predsjednice Vijeća za elektroničke medije koja je u ostavci još od 18.ožujka ove godine. Drugarica je prvi put u RH zabranila rad neke medijske kuće, tj.: TV Z1 jer je voditelj Marko Jurič dopustio “govor mržnje“ prema nekim svećenicima Pravoslavne crkve u Zagrebu zbog pjevanja pročetničkih pjesama o popu Đujiću. U obrazloženju te egzemplarne i munjevite kazne kaže se: ”Nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovu rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, VJERE…“ Mirjani Rakić sve je bilo jasno i u roku od tri dana TV Z1 je otišao na trodnevni odmor. Sad se pojavio slučaj “progresivnog i pravovjernog“ Indexa koji je 13.travnja objavio “govor ljubavi“ pod naslovom “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u“. Taj “govor ljubavi“ bio je posvećen TV prijenosu izlaganja tijela hrvatskog sveca Leopolda Mandića u Katedrali. Nekako u isto vrijeme ljevičarski Index objavio je i “oglas“ u kojem obaviještava svoje antifašističke čitatelje da “u Konzumu ima govedine starije od Leopolda Mandića, a i red je kraći”. Kad je u Otvorenom drugarici Rakić rečeno da ovo što iznosi Index predstavlja “klasičan primjer govora mržnje“ na koji Vijeće nije reagiralo, Mirjana je superiorno sabrana rekla kako je postupak u tijeku te da je Vijeće tražilo očitovanje nakladnika i Katedre za kazneno pravo. Usput nas je upoznala s zanimljivom činjenicom da nije jednostavno kako se to nekad čini nešto proglasiti govorom mržnje. Naravno, u slučaju Marka Juriča to je bilo tako lako i jednostavno da nikom iz Vijeća nije ni palo na ljevičarsku pamet da traži očitovanje nekog s Katedre za kazneno pravo. Naivni Jurič je pokušao svoj istup prikazati kao satiru što je izazvalo blago žalosni osmjeh članova Vijeća. Ipak su oni previše iskusni da im fašisti prodaju tako plitke fore. Klasična farizejština! Kod ustašoidnih desničara sve je jasno u roku odmah, dočim kod progresivnih antifa tipa Matije Babića “vodi se postupak, nije uvijek jednostavno utvrditi što je govor mržnje, pa će se u postupku vidjeti je li to što je objavljeno kažnjivo ili nije“. Ma naravno da nije kažnjivo jer sam siguran kako 86 % hrvatskih katolika smatra ovo u Indexu vrhunskim humorom. Međutim, vjerojatno je da je i dio od 4 % pravoslavaca siguran kako je ono što je rekao Jurič 100 % govor mržnje i izraz hrvatske genocidnosti.

Vratimo se sada malo “osjećaju za feeling“ naše Predsjednice kod biranja ne samo skupova na kojima će sudjelovati već i svojih savjetnika. Po mojoj procjeni, savjetnici moraju biti mladi, uspješni u svojim karijerama i specijalisti neopterećeni stranačkim nadmetanjima i dvorskim intrigama na Pantovčaku. Izabrati dva islužena političara poput Šeksa i Mate Granića za savjetnike klasičan je politički autogol. Bez obzira što Šeksa više nema među savjetnicima, njegov izbor za savjetnika za Ustav prava je politička farsa. Hrvati su se s grčevima u želudcu pripremali za ulazak u EU i jedina nada euroskepticima ili kako ih kod nas zovu “ustašoidnim ognjištarima“ bio je Ustav RH u kojem je još po Tuđmanovoj želji pisalo kako se odluka o udruživanju RH s drugim asocijacijama donosi “na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi“. Međutim, kad su Kosorica i Šeks osjetili da referendum neće proći, spas je pronađen u promjeni te odredbe Ustava. Ono što je uslijedilo bila je klasična ustavno-pravna prijevara. Prijevara u kojoj je manje od trećine ukupnog broja glasača odlučilo u ulasku RH u EU. Za napomenuti je kako je to najmanji broj glasača koji su odlučili o ulasku jedne zemlje u EU od svih 28 članica. Tako je Šeki, s referencama izbornih prijevara u korist Sanadera u HDZ-u, transakcijama u slučaju Glavaš i ustavnom prijevarom kod ulaska RH u EU, oduševio Predsjednicu svojom ustavno-pravnom stručnošću. Sve dok na red nisu došla pomilovanja…

Drugi isluženi i propali političar i poduzetnik je Mate Granić. Priča se kako je dok je još bio ministar vanjskih poslova u doba Tuđmanove bolesti obilazio europske i svjetske prijestolnice lobirajući za sebe kao njegova nasljednika i usput pomalo ”cinkario” pokojnog Tuđmana kao diktatora. To je i priznao u “iskrenom“ razgovoru za Pukanićev Nacional. A svi znamo kako je to bio tjednik koji je mogao napisati nešto istinito samo tiskarskom pogreškom. Amaterski potez naše Predsjednice brzo je došao na naplatu. Stigao je u Hrvatsku predsjednik Turske Erdogan. Mate je prvi upalio svoj poltronski kod ustvrdivši da su turska i hrvatska politika u BIH dvije komplementarne politike. Znači ono što u BiH žele Turci žele i Hrvati. Vau! Mislim da su Hrvati u BiH nakon Stipe Mesića dobili novu ikonu u liku i djelu Mate Ganića, osobnog liječnika Milke Planinc prilikom posjeta Ronaldu Reganu. To je naš Mata. Naravno, da hrvatska poltronska nomenklatura nije ni pomislila Erdoganu spomenuti pitanje ravnopravnosti Hrvata u BiH, pitanje izbornog zakonodavstva po kojem Muslimani biraju u Predsjedništvo BIH hrvatskog člana, tipa Ive Komšića, kao hrvatskog predstavnika. Da je Kolinda samo zucnula nešto o tome Mate bi odmah osnovao Demokratski centar br. 2. Mogao bi to ovaj puta, umjesto Vesne Škare Ožbolt, napraviti zajedno s Jadrankom Kosor počasnom građankom Vukovara koja ovih dana nije čak bila ni pozvana na svečanu sjednicu gradskog vijeća Vukovara. Ni počasni građani nisu više što su nekad bili! Usput Jaca je zaslužila biti proglašena počasnom građankom Vukovara isto toliko ako ne i više kao recimo Montevidea glavnog grada Paragvaja. Mnogi saborski zastupnici misle da su Urugvaj i Paragvaj dvije države. Nekako mi se čini da Mate k’o iskusan diplomat zna kako je to jedna država i da su blizu jedna drugoj. Zato ga je Predsjednica i izabrala na tu osjetljivu savjetničku dužnost.

Na kraju,  te da svoje mjesto prepuste mlađim, sposobnijim i nacionalno spremnim političarima? Nemoguće je da je prošlo 25. godina, a da smo još uvijek u “raljama“ Šeksa, Granića, Stazića, Mare-mast-trast koja nas je nedavno pozdravila modernim pozdravom “smrt-fašizmu-sloboda-narodu“. Vjerujem kako je svjesna koliko je stotina tisuća smrtnih kazni bilo izrečenih od 1945. g. do 1952. g., a koje su imale na kraju presude taj plameni pozdrav smrti. Ti i takovi političari su kao ”žilavi lišaj” na političkom tijelu Lijepe Naše koji ne možeš skinuti niti Vimom, a kamoli Nivea kremom.

Na zadnjoj komemoraciji u Jasenovcu uz sve mjere opreza došlo je do incidenta jer neprijatelj nikada ne spava. Tako je Stipe Mesić sretno preživio atentat cvijećem kojim su ga srbofili i jugo-nostalgičari zasuli i skoro ugušili. Uz višak cvijeća još mu je samo falila svijeća.

Hajdmo malo “šarati“ po domaćim i “inostranim političarima“. Svi znamo tko je Zuroff. Vitez koji željeznim mačem dijeli “pravdu“. Ognjištari ga kao i obično neosnovano označavaju kao srbofila i hrvatofoba. Naravno da je to krajnje subjektivna ocjena. Demanti je stigao ovih dana. Direktor Centra Simon Wiesenthal iz Jeruzalema, Efraim Zuroff, izjavio je (i ostao živ) da se događaji u Srebrenici 1995. g., ne mogu nazvati genocidom jer su Srbi ondje ubijali samo muškarce…“ I što sad nego se sjetiti Einsteina koji je napisao: “Samo su dvije stvari beskonačne: svemir i ljudska glupost. Time da za svemir to još nije do kraja sigurno.“ Da su Efraimovi ljubimci Srbi ubili u Srebrenici samo jednu ženu to bi po ovom premudrom Židovu bio genocid. Efraim je često, rekao bih i prečesto, u Beogradu odakle prekomjerno granatira ustašoidne Hrvate svojim izjavama. Raspored je frekventan pa se nije do sada imalo vremena upoznati našeg viteza sa sudbinom generala Milana Nedića čiji postupak za rehabilitaciju samo što nije počeo. Milan je zaslužan što je 1941.g., Srbija prva u Europi odradila tzv. ”the Final Solution” odnosno ”konačno rješenje” židovskog pitanja. Razdragani Đeneral odmah je poslao depešu Fuehreru o senzacionalnom uspjehu. U to vrijeme ženska prava nisu bila na cijeni kao u Srebrenici 1995. g., pa je ”Final Solution” zahvatio oba spola. Ali to je bilo tako davno da naš Efraim ne želi remetiti srdačne odnose sa srpskim gentlemenima koji su kod Srebrenice tako pazili na ženski rod. No, nije jasno ako već Srbi sakrivaju zmijske noge zašto nakostrušenom vitezu činjenice o Nediću i Hitleru nije nije stavio pod nos nitko od hrvatskih političkih muževa? Zagorci bi rekli: zato jer su muži!

Oni koji malo dulje pamte, sjećaju se uhićenja generala Gotovine i činjenice da su ga neki svjetski mediji rangirali uz Osamu bin Ladena. Kako je Osama tada još uvijek bio na slobodi, uspjeh je bio polovičan. Haag je imao Gotovinu, a Gotovina u svojoj haaškoj ćeliji – OSAMU.

[ad id=”93788″]

Parafrazirajući Arsena Bauka, moram reći da nema Nenada Stazića, ne bi ga trebalo ni izmisliti. ”Šarmantni i duhoviti” Stazić, gostujući na TV Z1, plastično nam je pokazao kako to u realnom životu izgleda jugo-nostalgičarska – metastaza! On i SDP ne vide problem u tome što Srbija sudi hrvatskim braniteljima. Dobro, rekli bi naivni. Ima čovjek pravo na mišljenje – svoje partije. Ali meta-Stazić voli primjere pa otprilike kaže kako, recimo, Izrael nema tzv. opću jurisdikciju, ne bi mogao suditi Adolfu Eichmanu. Jednostavno da jednostavnije ne može biti. Nijemci su provodili genocid nad Židovima i zato im Židovi, gdje god dođu do njih, imaju povijesno pravo suditi ako su bili nacistički zločinci. Hrvati ”genocidno” pomeli Srbe i njihove traktore i sad pomoću generalne jurisdikcije saniraju štetu nad traktorima. Hrvatska ne može suditi silovateljima u istočnoj Slavoniji jer je na snazi Zakon o oprostu. Srbi takav zakon nisu donijeli. Ni Izrael…

Sjećam se početka Pravopisne reforme. Treba li Pravopis mijenjati zbog sitnih ne ću glasnica? U žestoku raspravu uključio se i tadašnji premijer Ivo Sanader. Na pitanje novinara hoće li i nadalje pisati ”neću” ili ”ne ću”, spremno je odgovorio “Ho ću !“

Prijedlog Vlade o ukidanju ureda bivšeg predsjednika Stipe Mesića nije dobio potporu saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav budući da su četiri člana odbora bila za taj prijedlog, a četiri suzdržana. Među suzdržanim bio je i HDZ-ov zastupnik Davor Mlakar. Nakon ovog, on postaje ozbiljan kandidat za suca Ustavnog suda RH. Danijela Trbović i dalje vodi emisiju “Bez veze“ zahvaljujući dobrim vezama. Još bolje veze ima i Domagoj Novokmet. Latin je zakon. Jedino je bez veza Karolina Vidović Krišto koja je ponovno suspendirana iz istih razloga kao i kod Radmana. Pedofilija kao osnova spolnog odgoja u školama i lustracija onih koji su taj spolni odgoj “galvanizirali“ u školama. Zajednički nazivnik za Mesića, Mlakara, Danijelu Trbović, Novokmeta i Karolinu Vidović Krišto je misao Oscara Wildea: “Lopovi danas izgledaju kao pošteni ljudi. Pošteni su stoga prisiljeni izgledati kao lopovi – kako bi se razlikovali”.

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Odlazak Andreja u Bruxelles

Objavljeno

na

Objavio

Dok na unutarnjem planu ratuje s građanima i vlastitom strankom (Vukovar, referendum o promjeni izbornog sustava) i nastoji kontrolirati štete klijentelistički upravljane ekonomije (Uljanik, grupa Borg), Andrej Plenković ubrzano traži novo mjesto za sebe. Cilj su ugodne pozicije u Europskoj komisiji nakon sljedećih parlamentarnih izbora.

Nije tajna da su ambicije visoke. Najprije je, kako su iščitavali njegovi suradnici, želio biti čak Jean-Claude Juncker (predsjednik Europske komisije), sada bi navodno rado postao Federica Mogherini (visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku).

A ako lobiranja i sljedeći europski izbori pođu nizbrdo po ambicije aktualnog predsjednika hrvatske Vlade, pristao bi vjerojatno postati i Neven Mimica ili slično (povjerenik EK za međunarodnu suradnju i razvoj).

Ma briga Macrona

U tom svjetlu lobiranja za vlastitu političku budućnost valja promatrati i Plenkovićev probuđeni osjećaj za donedavno zapostavljenu međudržavnu bilateralu (radni posjeti njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu).

Baš kao i intenziviranje njegova interesa za sigurnosne i političke probleme u hrvatskom istočnom i jugoistočnom susjedstvu.

Tako smo imali prilike čuti da je u Parizu senzibilizirao francuskog predsjednika Macrona za nepravedni izborni sustav u BiH, po kojem su već treći put Bošnjaci izabrali Hrvatima predstavnika u Predsjedništvu BiH (Željka Komšića).

Potom je na istu temu senzibilizirao i čelnike država članica EU-a na njihovu summitu u Bruxellesu. I još k tome je navodno s Mogherini razgovarao i o političko-sigurnosnim pitanjima u širem susjedstvu – od Srbije i Kosova do Makedonije, uživljavajući se u željenu buduću ulogu, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

E sad ponešto o učincima te “senzibilizacije”. Nakon okončanih izbora “senzibilizacija” nema učinaka. Možda ih je mogla imati da se dogodila ranije. Ali eto, zvoni jedan dan.

Drugo je pitanje koga je uopće u establišmentu EU-a u ovom trenutku moguće senzibilizirati za političku marginalizaciju Hrvata u BiH. Emmanuela Macrona, koji je u političkom padu (prema istraživanjima raspoloženja birača gori i od dosad najgoreg predsjednika F. Hollandea), koji sjedi na socijalnoj bombi i stalnoj terorističkoj prijetnji? I pitanje je što će od njegova pokreta ostati na europskim izborima.

Angelu Merkel, koja je u Njemačkoj u slobodnom padu, strahuje od europskih izbora, a na jugoistoku Europe upravo proizvodi politiku koja Hrvate iz BiH podređuje njezinim interesima – popuštajući Srbima i Bošnjacima da se ne bi zamjerila Rusiji i Turskoj?

Bilo kojeg dužnosnika Europske komisije kojima je glavna preokupacija naći svoje mjesto u EU-u nakon europskih izbora? Baš kao i našem premijeru. Kad je o utjecaju EU-a u BiH riječ, u ovom trenutku on završava na vječitom visokom predstavniku Valentinu Inzku, nevidljivom čuvaru BiH u međuratnom periodu.

I tako će i ostati dulje vrijeme. Jer nakon europskih izbora EU će se ponovno morati posvetiti svojoj unutarnjoj konstrukciji. Po svojoj vanjskopolitičkoj i sigurnosnoj dubini EU nije mnogo odmaknuo od svoje prethodnice Europske zajednice (EZ) i legendarnog šefa luksemburške diplomacije Jacquesa Poosa, koji je krajem lipnja 1991. kao predvodnik europske “trojke” u Beogradu ponosno izjavio: “Upravo smo zaustavili rat. Kucnuo je čas Europe. Ovo je vrijeme Europe, a ne Amerike.”

Borislav Ristić: Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Mnogo se otada promijenilo u međunarodnim odnosima, pa i u susjednom nam, jugoistočnom predvorju EU-a. U jednom je razdoblju SAD postao istinski gospodar sigurnosti na tom prostoru.

U međuvremenu je izgubio na utjecaju, što se nedavno pokazalo i na makedonskom referendumu o promjeni imena. Putinova Rusija i Erdoganova Turska su preko svojih eksponenata vrlo ozbiljno ugrozile američki primat na Balkanu, oslanjajući se na svoje lokalne saveznike. Erdogan na Bošnjake, a Putin na Srbe i bivše komunističke oligarhije u svim narodima, uključujući i Hrvate. Kako u Hrvatskoj, tako i u BiH.

Jedino je Europska unija ostala jednako slaba i nemoćna za djelovanje u kriznim situacijama kao što je bila i prije 27 godina. U BiH je u novoj fazi procesa za očekivati novo-staro manje ili više prikriveno srpsko-bošnjačko savezništvo na lokalnoj razini i rusko-tursko na razini iznad. Ne samo Hrvati u BiH, nego i Hrvatska u tom se procesu nalaze pred vrlo ozbiljnim iskušenjima, a bez pravih odgovora.

A nigdje nema saveznika

U proces ulaze bez jakog strateškog saveznika. I izvršna vlast u Hrvatskoj (Plenković) i političko vodstvo Hrvata u BiH (Čović) očito su neskloni jedinom logičnom hrvatskom strateškom savezniku u situacijama kad se miješaju i mijenjaju karte – a to je SAD.

Čović se oslanja na Dodika, Vučića i Putina, a za Zapad je politička prošlost. Plenković se oslanja na Merkel i EU. U osnovi vode prema istome: legitimiranju Bošnjaka kao glavnih američkih partnera u BiH, dovršetku političke dekonstrukcije Hrvata u BiH i destabilizaciji Hrvatske, poticanoj i od srpske i od bošnjačke politike, kroz provedbu projekta Memorandum SANU 2, stvaranja migrantske krize na hrvatskim granicama.

Umjesto na srednjoeuropsku uspravnicu Jadran – Baltik, Hrvatsku to ponovno vraća u beogradsku balkansku horizontalu. Samo što novi drug Tito ne bi stolovao u Beogradu, nego u Bruxellesu. I ne bi se zvao Josip, nego možda Andrej.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Raste potpora Plenkovićevoj Inicijativi: U EU razumiju da su bh. Hrvati majorizirani

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Vukovarski krik ne će biti utišan

Objavljeno

na

Objavio

Farizejština politike

Vukovarski prosvjed i zbivanja oko njega vrlo očito prokazali su još jednom gotovo svu farizejštinu politike, važnih političkih čelnika, dijela djelatnika pravosuđa, medija i medijskih djelatnika pa to zaslužuje osvrt s gledišta općega dobra.

Nakon što je vukovarski gradonačelnik najavio za 13. listopada u Vukovaru održavanje prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina koje su nad Hrvatima, kako vojnicima tako i civilima, počinili pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga premda je prošlo čak 27 godina, politika je počela svoju prljavu igru i svim sredstvima odvraćala pozornost od merituma pitanja koje je tom najavom bilo otvoreno.

Vladajuća garnitura već u toj najavi prepoznala je napad na sebe pa je u biti elementarno humano pitanje prevela u politički problem.

Kad javnost, čak ni ona medijski instrumenta-lizirana, nije zagrizla za mamac u obliku floskula o tobožnjem neutjecanju politike na pravosuđe, bila je plasirana teza da neka neimenovana politička snaga stoji iza vukovarskoga gradonačelnika i da cilj prosvjeda i nije poticanje da žrtve dobiju primjerenu satisfakciju, nego da se izvrši politički udar na Vladu i na vodstvo vodeće političke stranke.

Takvom tezom »umireni« su i pasivizirani svi karijeristički i interesno orijentirani pripadnici političkih stranaka vladajuće koalicije, politički prijatelji sada vladajućih stranaka i mnogi u opozicijskim političkim strankama i različitim udrugama.

Budući da, kako je vukovarski skup pokazao, ipak nije postojala nikakva politička snaga iza vukovarskoga gradonačelnika, niti se tim skupom dogodio ikakav politički udar na sadašnju hrvatsku Vladu, postalo je vrlo očito koliko je velik strah vladajućih za svoje položaje, kolika je njihova moć manipuliranja i kolika je prestrašenost članova političkih stranka i njihovih simpatizera, koliko su zapravo lak plijen manipulacije.

Nepravda, bezosjećajnost, okrutnost i licemjerje

Već sama najava vukovarskoga prosvjednoga skupa izazvala je objavljivanje nekih optužnica koje bi najvjerojatnije bez te najave i dalje čekale u ladicama.

Nije poznato što su trebale čekati i dalje te optužnice, možda umiranje optuženih, ili umiranje preživjelih žrtava… Ni pravosuđe, ni politika ni glavna struja javnoga mnijenja nisu imali potrebu istaknuti općepoznato načelo međunarodnoga prava da ratni zločini ne zastarijevaju.

Umjesto toga pravosuđe se pokušavalo opravdati klasičnom i rasnom floskulom da su istrage u tijeku. Politika i glavna struja javnoga mnijenja potisnule su meritum tom najavom otvorenoga pitanja iznošenjem politikantskih sumnja ili skretanjem pozornosti na relativno davno pravosudno tretiranje pitanja tzv. elitne prostitucije.

Takvo ponašanje državnih odvjetništava, politike i glavne struje javnoga mnijenja potvrđuje riječi vukovarskoga gradonačelnika na skupu o nepravdi, bezosjećajnosti, okrutnosti i licemjerju.

Riječ je zapravo o ponašanju ljudi u tim društvenim javnim djelatnostima koji uglavnom nisu osjetili na svojoj koži ni pakao rata ni pakao nanesene patnje i kojima ni sada nije nimalo stalo do istine, pravde, pravoga mira i zdravoga suživota žrtava i ovako ili onako amnestiranih sudionika agresije i nasilja.

Zaboravlja se ili zanemaruje da samo istina oslobađa, da su samo istina i pravda jedini zdrav temelj mira, preduvjet opraštanja i pomirenja i suživota.

Etički krik

Umjesto prenošenja više nego potresnih svjedočenja žrtava iznesenih na vukovarskom skupu mediji su pribjegli licitiranju koliko je bilo sudionika, anketiranju pojedinaca sudionika skupa te prebrojavanju tko se od političara na skupu pojavio.

Osim Novoga lista, koji je manipulativno ispolitizirao vukovarski skup, ni jedan od dnevnih listova u svojim nedjeljnim izdanjima nije vukovarski krik smatrao dostojnim prve stranice. Hrvatski radio već u prvim jutarnjim satima (počevši od 6 sati) potisnuo je taj krajnje površno sklepan prilog anketom s mjesta prve vijesti i tako dao prilog ignoriranju žrtava, istine i pravde.

Ako politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj mogu marginalizirati žrtve i njihove pretrpljene patnje u ratnom zločinu, onda ne marginaliziraju, kako možde misle, nešto hrvatsko, nego marginaliziraju elementarno čovječno, humano.

Za marginaliziranje ili čak izdaju čovječnoga, humanoga ne može biti opravdanje nikakvo političko ili nacionalno svrstavanje jer je riječ o upadanju u nečovječnost, nehumanost.

Da se u Hrvatskoj ne poštuje načelo da ratni, pa i politički zločini ne zastarijevaju, potvrđuje činjenica da je tek njemački sud osudio nalogodavce za atentat na tek jednoga političkoga neistomišljenika.

Da to načelo u Hrvatskoj ne vrijedi još je očitija potvrda u činjenici da ni jedan jedini partizan ili pripadnik Ozne ili komunističke partije nije osuđen za ratne i poratne egzekucije bez suda i bez ikakve pravde.

Tada su žrtve komunističkom revolucijom inspiriranih zločina bili vojnici koji su se predali, politički neistomišljenici i mnogi ugledni Hrvati, a sada su ponovno žrtve Hrvati, koji su kao civili ili kao vojnici bili zarobljeni ili civili koji se ni na koji način nisu mogli oduprijeti agresorskomu nasilju.

Ta činjenica nameće pitanje: Nisu li i u današnjoj neovisnoj Republici Hrvatskoj, članici Europske unije, stvarni upravljači politike, pravosuđa i medija one iste političke i ideološke snage koje su naredile i provele u Drugom svjetskom ratu i nakon njega masakr nad ljudima koji ni po kojem slovu međunarodnoga prava nisu smjeli biti ubijeni?

Nije li krik vukovarskoga skupa zapravo krik za oslobađanje Hrvatske od te skrivene političke moči? Vukovarski krik nije politički, nego etički i prije svega čovječni, humani i zato nikada ne će biti utišan.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari