Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Da je Predsjednica izabrala sposobnije savjetnike od Šeksa i Granića, mogla je u roku odmah obrisati pod i s Lekovićem

Objavljeno

na

Na zadnjoj komemoraciji u Jasenovcu uz sve mjere opreza došlo je do incidenta jer neprijatelj nikada ne spava. Tako je Stipe Mesić sretno preživio atentat cvijećem kojim su ga srbofili i jugo-nostalgičari zasuli i skoro ugušili. Uz višak cvijeća još mu je samo falila svijeća.

[ad id=”93788″]

Događaj tjedna po mojoj procjeni bila je “sačekuša“ koju su drugovi i drugarice iz HND-a priredili predsjednici RH na skupu koji je suorganizirala američka ambasada u Republici Hrvatskoj. Danas i građanin kojem je politika zadnja rupa na svirali zna da je HND jugo-nostalgičarski brlog u koji se ne ulazi, ako ni zbog čega drugoga onda zbog elementarnog osjećaja pristojnosti. Američka veleposlanica bila je samo lukavi mamac da Kolinda povjeruje u nekakav skup koji će malo ”prodivaniti” o slobodi izražavanja u medijima. Hrvatski politički estamblišment se trese k’o prut na vodi kad se samo sjete USA veleposlanstva i njihove “bratske“ pomoći u borbi za ljudska i medijska prava Lijepe Naše. Prisjetimo se samo svih optužbi koje su dolazile od vanjski financiranih nevladinih udruga u vrijeme pok. predsjednika Tuđmana, da bi nakon dolaska Račana i Mesića na vlast odjednom, preko noći, ljudska prava i medijske slobode u Hrvata postale savršene, gotovo bez ijedne primjedbe. S vremenom je ta američka ambasada u Zagrebu postala simbol mjesta u koje hrvatska politička elita odlazi referirati o istragama i kaznenim postupcima koje Hrvateki vode protiv svojih državljana. Pritom su istodobno našim zaštitnicima nudili povjerljive dokumente i transkripte s oznakom “strogo povjerljivo“.

Međutim, naša draga i mudra Predsjednica odlazi s “osmjehom u kosi“ na skup HND-a koji je često prednjačio u tužakanju Hrvatske diljem svijeta o tzv. ”medijskim neslobodama”, sigurna da će sve jugiće impresionirati svojom dobrotom, strpljenjem i razumijevanjem. Ona je očito bila spremna, oboružana mudrošću svojih savjetnika, nešto i pretrpjeti za volju istine i dijaloga. Naravno, za opće dobro svih nas. U odličnoj organizaciji sigurnosnog aspekta u stilu “tko to tamo peva“ Domagoj Margetić da je htio mogao je svoje ljevičarske nebuloze šaputati Predsjednici u uho sjedeći joj u krilu. To bi se čak, s obzirom na činjenicu da je širi nego viši, moglo smatrati i kao pokušaj atentata. Naravno, kao nepodesan pokušaj s obzirom na ozbiljnost političkog djelovanja našeg Domagoja.

djubremargeticKako je HND s vremenom postala od aktivističke denuncijantskom udrugom odmah je pokazan transparent “Vlada ubija medije“. Naravno, na engleskom iz dva razloga: prvi je da se pokaže kako drugovi i njihove drugarice znaju engleski, a drugi je da se “proleterima svih zemalja“ dade do znanja i ravnanja u kakvoj fašističkoj državi naše antife žive i djeluju. Kolokvijalno rečeno da još jednom ”odcinkare” državu od koje žele samo kune i neograničeno pravo pljuvanja po svima koji ne misle kao antife. Da je Predsjednica izabrala sposobnije i relevantnije savjetnike od ofucanih bivših političara tipa Šeksa i Granića mogla je u roku odmah činjenično obrisati pod i s Lekovićem, i s Margetićem i sa svim ostalim bukačima. Mogla je ukazati na “tragičnu“ sudbinu ljevičarske heroine Mirjane Rakić, predsjednice Vijeća za elektroničke medije koja je u ostavci još od 18.ožujka ove godine. Drugarica je prvi put u RH zabranila rad neke medijske kuće, tj.: TV Z1 jer je voditelj Marko Jurič dopustio “govor mržnje“ prema nekim svećenicima Pravoslavne crkve u Zagrebu zbog pjevanja pročetničkih pjesama o popu Đujiću. U obrazloženju te egzemplarne i munjevite kazne kaže se: ”Nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovu rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, VJERE…“ Mirjani Rakić sve je bilo jasno i u roku od tri dana TV Z1 je otišao na trodnevni odmor. Sad se pojavio slučaj “progresivnog i pravovjernog“ Indexa koji je 13.travnja objavio “govor ljubavi“ pod naslovom “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u“. Taj “govor ljubavi“ bio je posvećen TV prijenosu izlaganja tijela hrvatskog sveca Leopolda Mandića u Katedrali. Nekako u isto vrijeme ljevičarski Index objavio je i “oglas“ u kojem obaviještava svoje antifašističke čitatelje da “u Konzumu ima govedine starije od Leopolda Mandića, a i red je kraći”. Kad je u Otvorenom drugarici Rakić rečeno da ovo što iznosi Index predstavlja “klasičan primjer govora mržnje“ na koji Vijeće nije reagiralo, Mirjana je superiorno sabrana rekla kako je postupak u tijeku te da je Vijeće tražilo očitovanje nakladnika i Katedre za kazneno pravo. Usput nas je upoznala s zanimljivom činjenicom da nije jednostavno kako se to nekad čini nešto proglasiti govorom mržnje. Naravno, u slučaju Marka Juriča to je bilo tako lako i jednostavno da nikom iz Vijeća nije ni palo na ljevičarsku pamet da traži očitovanje nekog s Katedre za kazneno pravo. Naivni Jurič je pokušao svoj istup prikazati kao satiru što je izazvalo blago žalosni osmjeh članova Vijeća. Ipak su oni previše iskusni da im fašisti prodaju tako plitke fore. Klasična farizejština! Kod ustašoidnih desničara sve je jasno u roku odmah, dočim kod progresivnih antifa tipa Matije Babića “vodi se postupak, nije uvijek jednostavno utvrditi što je govor mržnje, pa će se u postupku vidjeti je li to što je objavljeno kažnjivo ili nije“. Ma naravno da nije kažnjivo jer sam siguran kako 86 % hrvatskih katolika smatra ovo u Indexu vrhunskim humorom. Međutim, vjerojatno je da je i dio od 4 % pravoslavaca siguran kako je ono što je rekao Jurič 100 % govor mržnje i izraz hrvatske genocidnosti.

Vratimo se sada malo “osjećaju za feeling“ naše Predsjednice kod biranja ne samo skupova na kojima će sudjelovati već i svojih savjetnika. Po mojoj procjeni, savjetnici moraju biti mladi, uspješni u svojim karijerama i specijalisti neopterećeni stranačkim nadmetanjima i dvorskim intrigama na Pantovčaku. Izabrati dva islužena političara poput Šeksa i Mate Granića za savjetnike klasičan je politički autogol. Bez obzira što Šeksa više nema među savjetnicima, njegov izbor za savjetnika za Ustav prava je politička farsa. Hrvati su se s grčevima u želudcu pripremali za ulazak u EU i jedina nada euroskepticima ili kako ih kod nas zovu “ustašoidnim ognjištarima“ bio je Ustav RH u kojem je još po Tuđmanovoj želji pisalo kako se odluka o udruživanju RH s drugim asocijacijama donosi “na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi“. Međutim, kad su Kosorica i Šeks osjetili da referendum neće proći, spas je pronađen u promjeni te odredbe Ustava. Ono što je uslijedilo bila je klasična ustavno-pravna prijevara. Prijevara u kojoj je manje od trećine ukupnog broja glasača odlučilo u ulasku RH u EU. Za napomenuti je kako je to najmanji broj glasača koji su odlučili o ulasku jedne zemlje u EU od svih 28 članica. Tako je Šeki, s referencama izbornih prijevara u korist Sanadera u HDZ-u, transakcijama u slučaju Glavaš i ustavnom prijevarom kod ulaska RH u EU, oduševio Predsjednicu svojom ustavno-pravnom stručnošću. Sve dok na red nisu došla pomilovanja…

Drugi isluženi i propali političar i poduzetnik je Mate Granić. Priča se kako je dok je još bio ministar vanjskih poslova u doba Tuđmanove bolesti obilazio europske i svjetske prijestolnice lobirajući za sebe kao njegova nasljednika i usput pomalo ”cinkario” pokojnog Tuđmana kao diktatora. To je i priznao u “iskrenom“ razgovoru za Pukanićev Nacional. A svi znamo kako je to bio tjednik koji je mogao napisati nešto istinito samo tiskarskom pogreškom. Amaterski potez naše Predsjednice brzo je došao na naplatu. Stigao je u Hrvatsku predsjednik Turske Erdogan. Mate je prvi upalio svoj poltronski kod ustvrdivši da su turska i hrvatska politika u BIH dvije komplementarne politike. Znači ono što u BiH žele Turci žele i Hrvati. Vau! Mislim da su Hrvati u BiH nakon Stipe Mesića dobili novu ikonu u liku i djelu Mate Ganića, osobnog liječnika Milke Planinc prilikom posjeta Ronaldu Reganu. To je naš Mata. Naravno, da hrvatska poltronska nomenklatura nije ni pomislila Erdoganu spomenuti pitanje ravnopravnosti Hrvata u BiH, pitanje izbornog zakonodavstva po kojem Muslimani biraju u Predsjedništvo BIH hrvatskog člana, tipa Ive Komšića, kao hrvatskog predstavnika. Da je Kolinda samo zucnula nešto o tome Mate bi odmah osnovao Demokratski centar br. 2. Mogao bi to ovaj puta, umjesto Vesne Škare Ožbolt, napraviti zajedno s Jadrankom Kosor počasnom građankom Vukovara koja ovih dana nije čak bila ni pozvana na svečanu sjednicu gradskog vijeća Vukovara. Ni počasni građani nisu više što su nekad bili! Usput Jaca je zaslužila biti proglašena počasnom građankom Vukovara isto toliko ako ne i više kao recimo Montevidea glavnog grada Paragvaja. Mnogi saborski zastupnici misle da su Urugvaj i Paragvaj dvije države. Nekako mi se čini da Mate k’o iskusan diplomat zna kako je to jedna država i da su blizu jedna drugoj. Zato ga je Predsjednica i izabrala na tu osjetljivu savjetničku dužnost.

Na kraju,  te da svoje mjesto prepuste mlađim, sposobnijim i nacionalno spremnim političarima? Nemoguće je da je prošlo 25. godina, a da smo još uvijek u “raljama“ Šeksa, Granića, Stazića, Mare-mast-trast koja nas je nedavno pozdravila modernim pozdravom “smrt-fašizmu-sloboda-narodu“. Vjerujem kako je svjesna koliko je stotina tisuća smrtnih kazni bilo izrečenih od 1945. g. do 1952. g., a koje su imale na kraju presude taj plameni pozdrav smrti. Ti i takovi političari su kao ”žilavi lišaj” na političkom tijelu Lijepe Naše koji ne možeš skinuti niti Vimom, a kamoli Nivea kremom.

Na zadnjoj komemoraciji u Jasenovcu uz sve mjere opreza došlo je do incidenta jer neprijatelj nikada ne spava. Tako je Stipe Mesić sretno preživio atentat cvijećem kojim su ga srbofili i jugo-nostalgičari zasuli i skoro ugušili. Uz višak cvijeća još mu je samo falila svijeća.

Hajdmo malo “šarati“ po domaćim i “inostranim političarima“. Svi znamo tko je Zuroff. Vitez koji željeznim mačem dijeli “pravdu“. Ognjištari ga kao i obično neosnovano označavaju kao srbofila i hrvatofoba. Naravno da je to krajnje subjektivna ocjena. Demanti je stigao ovih dana. Direktor Centra Simon Wiesenthal iz Jeruzalema, Efraim Zuroff, izjavio je (i ostao živ) da se događaji u Srebrenici 1995. g., ne mogu nazvati genocidom jer su Srbi ondje ubijali samo muškarce…“ I što sad nego se sjetiti Einsteina koji je napisao: “Samo su dvije stvari beskonačne: svemir i ljudska glupost. Time da za svemir to još nije do kraja sigurno.“ Da su Efraimovi ljubimci Srbi ubili u Srebrenici samo jednu ženu to bi po ovom premudrom Židovu bio genocid. Efraim je često, rekao bih i prečesto, u Beogradu odakle prekomjerno granatira ustašoidne Hrvate svojim izjavama. Raspored je frekventan pa se nije do sada imalo vremena upoznati našeg viteza sa sudbinom generala Milana Nedića čiji postupak za rehabilitaciju samo što nije počeo. Milan je zaslužan što je 1941.g., Srbija prva u Europi odradila tzv. ”the Final Solution” odnosno ”konačno rješenje” židovskog pitanja. Razdragani Đeneral odmah je poslao depešu Fuehreru o senzacionalnom uspjehu. U to vrijeme ženska prava nisu bila na cijeni kao u Srebrenici 1995. g., pa je ”Final Solution” zahvatio oba spola. Ali to je bilo tako davno da naš Efraim ne želi remetiti srdačne odnose sa srpskim gentlemenima koji su kod Srebrenice tako pazili na ženski rod. No, nije jasno ako već Srbi sakrivaju zmijske noge zašto nakostrušenom vitezu činjenice o Nediću i Hitleru nije nije stavio pod nos nitko od hrvatskih političkih muževa? Zagorci bi rekli: zato jer su muži!

Oni koji malo dulje pamte, sjećaju se uhićenja generala Gotovine i činjenice da su ga neki svjetski mediji rangirali uz Osamu bin Ladena. Kako je Osama tada još uvijek bio na slobodi, uspjeh je bio polovičan. Haag je imao Gotovinu, a Gotovina u svojoj haaškoj ćeliji – OSAMU.

[ad id=”93788″]

Parafrazirajući Arsena Bauka, moram reći da nema Nenada Stazića, ne bi ga trebalo ni izmisliti. ”Šarmantni i duhoviti” Stazić, gostujući na TV Z1, plastično nam je pokazao kako to u realnom životu izgleda jugo-nostalgičarska – metastaza! On i SDP ne vide problem u tome što Srbija sudi hrvatskim braniteljima. Dobro, rekli bi naivni. Ima čovjek pravo na mišljenje – svoje partije. Ali meta-Stazić voli primjere pa otprilike kaže kako, recimo, Izrael nema tzv. opću jurisdikciju, ne bi mogao suditi Adolfu Eichmanu. Jednostavno da jednostavnije ne može biti. Nijemci su provodili genocid nad Židovima i zato im Židovi, gdje god dođu do njih, imaju povijesno pravo suditi ako su bili nacistički zločinci. Hrvati ”genocidno” pomeli Srbe i njihove traktore i sad pomoću generalne jurisdikcije saniraju štetu nad traktorima. Hrvatska ne može suditi silovateljima u istočnoj Slavoniji jer je na snazi Zakon o oprostu. Srbi takav zakon nisu donijeli. Ni Izrael…

Sjećam se početka Pravopisne reforme. Treba li Pravopis mijenjati zbog sitnih ne ću glasnica? U žestoku raspravu uključio se i tadašnji premijer Ivo Sanader. Na pitanje novinara hoće li i nadalje pisati ”neću” ili ”ne ću”, spremno je odgovorio “Ho ću !“

Prijedlog Vlade o ukidanju ureda bivšeg predsjednika Stipe Mesića nije dobio potporu saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav budući da su četiri člana odbora bila za taj prijedlog, a četiri suzdržana. Među suzdržanim bio je i HDZ-ov zastupnik Davor Mlakar. Nakon ovog, on postaje ozbiljan kandidat za suca Ustavnog suda RH. Danijela Trbović i dalje vodi emisiju “Bez veze“ zahvaljujući dobrim vezama. Još bolje veze ima i Domagoj Novokmet. Latin je zakon. Jedino je bez veza Karolina Vidović Krišto koja je ponovno suspendirana iz istih razloga kao i kod Radmana. Pedofilija kao osnova spolnog odgoja u školama i lustracija onih koji su taj spolni odgoj “galvanizirali“ u školama. Zajednički nazivnik za Mesića, Mlakara, Danijelu Trbović, Novokmeta i Karolinu Vidović Krišto je misao Oscara Wildea: “Lopovi danas izgledaju kao pošteni ljudi. Pošteni su stoga prisiljeni izgledati kao lopovi – kako bi se razlikovali”.

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Ako je demokrat Čanak pronašao 780 ‘hiljada’ leševa u jednom savskom rukavcu koliko ih je onda vidio Vulin ili Dačić?

Objavljeno

na

Objavio

Možda je vrijeme za nekakav modificirani fejs. Kao što ga imaju Kina ili Sjeverna Koreja. Čim ga ujutro otvorim odmah naiđem na plitke ognjištarske provokacije.

Danas čitam: “Zašto ljevičari i njihove udruge ne organiziraju referendume? Zato jer u Hrvatskoj imaju sve što zažele!“ ”Moš’ mislit’!” vrisnula bi Tanja Torbarina.

Da stvarno imaju što žele onda se ne bi svake godine slinilo i slavilo 5. kolovoza 1995., Maršal bi i dalje imao svoj trg u centru Zagreba, gdje uostalom žive njegovi najvjerniji navijači, mrsko i genocidno slovo U bilo bi preko noći zamijenjeno s ne kompromitiranim slovom Y itd.

Da je do ljevičara bili se itko usudio u ime Zagrebačkog sveučilišta dodijeliti počasni doktorat Draganu Čoviću usprkos činjenici da nije ljevičar i kolumnist Jutarnjeg lista?

Takvo nepoštivanje partijske procedure nagnalo je splitskog liliputanca Juricu Pavičića da je on, htio ne htio, morao zgroženoj lijevoj falangi objaviti: “Zašto mi više ne treba doktorat“. Dobro, ljevičari i ne znaju kamo će s toliko doktorata. Tvrde mi, iako im ne vjerujem, da u Zagrebu živi zaslužni drug koji je u ona idilična vremena doktorirao na temi “Seksualni život konjske muhe u petogodišnjem planu Ukrajine“.

U stilu dr. Franje Tuđmana koji je prilikom ponovnog povratka Bana Jelačića na trg uzviknuo: “Evo vam ga!“, Jurica je nježno stisnuo doktorat koji mu više ne treba i procijedio: “Vraćam vam ga!“ Desničari su izgleda, kao u UFC-u, uhvatili poštene i naivne ljevičare u tzv. giljotinu i ne daju “poštenoj inteligenciji“ disati.

Sjetite se kad je “rigidna desničarka “ Ivana Petrović dobila nagradu HND što je djelovalo tako stresno na “slobodoumne“ novinare tipa Vojislav Mazzaocco, Dragu Pilsela, Ivana Kralja, Zrinku Badrić, Ljubicu Letinić, Ernesta Marinkovića, Anu Benačić, Jerka Bakotina, Borisa Pavelića i Hrvoja Šimčevića da su svi do jednog, usprkos svog raskošnog antitalenta, odmah vratili svoje nagrade koje su zaslužili braneći “istinu“.

Sjetih se sjajnih vremena kad su u SSSR-u osjetili da je statika Berlinskog zida sve slabija. Odmah su nobelovca Aleksandra Solženjicina šupirali na truli zapad. Na prvoj ili drugoj konferenciji za tisak novinari, kvalitete ovih gore navedenih, ulizivački su ga hvalili kako je u svojim djelima uvijek branio istinu. Na što im je veliki Rus otresito i ljutito odgovorio: “Braniti istinu nije ništa. Za istinu morate sjediti u zatvoru“.

I tako u Lijevoj njihovoj novinari vraćaju nagrade koje su dobili po prirodi stvari, Yugo Jurica vraća doktorat, ako Bernardić smjesta ne prepusti mjesto predsjednika SDP-a “zdravim snagama“ Ante Tomić vratit će čin podoficira JNA, možda i Aleksandru Vulinu itd. Takvih pseudo intelektualnih ekshibicija uvjeren sam da nije bilo ni u grčkim tragedijama ni u američkim plovećim kazalištima.

Gledam na jednoj lokalnoj TV astrologinju kako najavljuje: “Djevicama će ova godina biti plodna.“
Sudeći po raspletu događaja oko Martine Dalić i Agrokora čini mi se da je Hrvatska politička elita upravo ušla u menopauzu. Grčevit trud da se cjepidlakama u javnosti dokaže da je bivša ministrica dobro radila i obavila ogroman posao… a ona podnosi ostavku. Nema ni dvoličnog nagovaranja da istu povuče nakon rudarskog posla koji je obavila spašavajući nas od grčkog scenarija.

Martina je ušla u HDZ-ovu Vladu nakon što je jasno otkrila svoj svjetonazor. Naime, u vrijeme prošlih izbora padao je povremeno snijeg. Naravno, ne da prekrije brijeg nego da svaka zvjerka… itd. Tako se pojavila u Splitu ultra lijeva stranka sa skromnim i samo zatajenim imenom “Pametno“. Osnovao ju je bračni par koji jobovski strpljivo uvjerava sve nas kako smo postali od majmuna.

Klasika. Naučiš napamet par fraza iz “Teorije evolucije“, odbaciš “na“ iz riječi ”napamet” i ostatak pretvoriš u pametno te tako postaješ prototip lijevog intelektualca. I Martina je bila pomalo zabezeknuta genijalnom jednostavnošću supružnika Puljak. Koji Louis Pasteur, Max Planck, Ruđer Bošković, Gregor Mendel, Andre-Marie Ampere, Abert Einstien… Prisjetih se prepametnog Ivice Puljka kad je rekao: “Marina Dalić nas je donirala jer je prepoznala naš program…“ Sada se javila jača polovica, Marijana Puljak: “Vrijeme je da hobotnici nemorala odsiječemo glavu i sve njene krakove!” Stara “biblijska“, tko tebe kruhom ti njega kamenom.

Još bizarniju sudbinu doživio je ovih dana Zlatko Hasanbegović. Već je znano da su Hasanbegovićev djed i rođaci spasili za vrijeme Drugog svjetskog rata židovsku djevojčicu. I Zlatko Hasnbegović je, uz ostale rođake, dobio poziv od izraelskog veleposlanstva i Židovske općine u Sarajevu. Naknadno su “zdrave snage“ shvatile da Hasanbegović nije osobno spasio malu Nadu Kolak i poziv je opozvan.

Ne bi se onesvijestio od čuda da se do kraja svibnja opozove i Zlatkov djed jer su malu Kolmanicu možda spasili djedovi Ante Tomića i Olivera Frljića. Javio se i odmah proslavio dugogodišnji predsjednik Jevrejske općine Sarajevo – Boris Kožemjakin. “Ja sam tražio zabranu za Hasanbegovića jer je pozitivan prema NDH“. Ma bravo Borise! Svaka ti dala, rekli bi na Braču.

Ako je Hasanbegović bio pozitivan prema “NDH“-u onda što reći za “oca domovine“ dr. Franju Tuđmana koji je na prvom Općem saboru HDZ-jasno i glasno rekao kako “NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz težnji hrvatskog naroda za svojom državom“. Ako je Hasanbegović revizionist onda je to i Tuđman. Ali te nijanse nisu impresionirale pravolinijskog Kožemjakina. On vjeruje srbijanskom “oporbenom“ političaru Nenadu Čanku za kojeg su hrvatski ljevičarski mediji uvijek otvoreni. Jer je otvoren i istinoljubiv.

Evo što nam poručuje srpski oporbenjak: “Tokom Drugog svetskog rata od strane najcrnjeg nacističkog ustaškog režima i svega što se je tu dogodilo, gde je samo na jednom jezičku Save pronašla komisija Ujedinjenih nacija kada je radila 60-tih godina iskopavanja, 780 hiljada leševa. Tako da se mi odmah razumemo oko cifara…“ Kad ovako laže “oporbeni“ političar pogodite kako se oko“ cifara razume“ Vulin, Dačić i ekipa.

Kad je samo u jednom “jezičku“ Save pronađeno 780 hiljada leševa postavlja se pitanje da li se mi uopće možemo pomaknuti s ove točke na kojoj se sada nalazimo. Ako je u Jasenovcu bilo poubijano 780 tisuća ljudi, kako to tvrdi Čanak, zašto onda nema njihovih potomaka na komemoraciji? Po zdravoj matematičkoj logici tamo bi svake godine trebalo biti najmanje milijun ljudi. Gdje su ti ljudi? Skupi se šačica Srba, nešto jugo Hrvata i dalmatinskih orijunaša.

Sad postavljam pitanje, a gdje je istina o Domovinskom ratu koji se sve više izjednačava sa fašizmom i nacizmom. Možda da se plaćenim oglasom zapita: Dragi branitelji, Hrvatice i Hrvati, domoljubi, sjećate li se vi možda tko je izvršio agresiju na Hrvatsku? Kako će na svečanosti u Sarajevu Hasanbegovića vjerojatno zamijeniti notorni Ivan Komšić pade mi na pamet jedna istinita anegdota o sukobu Staljina s Nadeždom Krupskajom, Lenjinovom udovicom.

Krupskaja baš nije Lenjinovu smrt primila posve racionalno pa je dolazila na sastanke Politbiroa i dijelila savjete Staljinu i drugovima. To je tako trajalo sve dok jednog dana takvo zanovijetanje drugarice Kupskaje nije Staljinu diglo tlak pa se fino i diplomatski obratio udovici: “Draga drugarice Krupskaja! Ako ćete vi i ubuduće opstruirati rad Politbiroa onda će Politbiro imenovati novu udovicu Vladimira Iliča Lenjina. Zato malo razmislite o vašem destruktivnom ponašanju“. Nagradno pitanje: Da li je drugarica Nadežda i dalje dolazila na sastanke Polibiroa?

Zlobnici pričaju kako se navodno Isus jednom ukazao Srbima koji su htjeli kamenovati Vožda, rekavši im: “Neka prvi baci kamen onaj tko je bez (ratnog) zločina!“ Na to su se navodno svi ljudi postiđeno razišli, a Voždu pade veliki kamen sa srca.

Čitam u nedjeljnom Večernjaku Davora Ivankovića: ”Oprez! Vojska Srbije pjeva četničke i slavi Dražu, a Hrvatskoj najavljuje drugo poluvrijeme”. Službena delegacija vojske Srbije položila je nedavno vijenac na spomenik “Čiči“, Draži Mihajloviću na čijoj je karti velike Srbije čitava BiH i 60 posto Hrvatske u sastavu Srbije. Krasna je to vijest koja budi hrvatski “optimizam.“

Pitam se znaju li za taj (ne)očekivani događaj na primjer hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić? Čitam u Jutarnjem: “Učinit ćemo sve da ostale zemlje u Europi ratificiraju Istanbulsku“. Koliko ste puta do sada pročitali sličnu izjavu kao na primjer: “Učinit ćemo sve da naši susjedi uđu što brže u EU“. Znači sve ćemo učiniti i za BiH, usprkos Komšiću i Izetbegoviću, bez obzira na njihov arogantan stav o gradnji Pelješkog mosta na hrvatskom teritoriju.

Kako je moguće da na svečanosti kopnene vojske Srbije njen zapovjednik general Mislav Simović pjeva četničku pjesmu “Planino moja, planino“, i da to nikog u Hrvatskoj ni malo ne uzbuđuje. Srbi očito nemaju svoj Buzin. Da jedan od zapovjednika Hrvatske vojske zapjeva Juru i Bobana nastao bi potres od 7,5 Richtera. Čitav Buzin preselio bi se na Markov trg. Za to vrijeme Hrvatska se hvali kako će posebnu pažnju pokloniti zaštiti ljudskih prava.

Simović u zboru pjeva četničke pjesme, vojska službeno slavi Dražu, a mi dobivamo po turu iz Vijeća Europe zbog “eskalacije rasističkog govora mržnje prema Srbima, Romima i LGBT osobama”. Romi su naravno jeftin alibi da lakše prođu Srbi i LGBT. I na kraju, što ako se zaista dogodi drugo poluvrijeme? Hoće li se opet igrati “sudačka nadoknada“? Koji je to na kraju krajeva strateški interes RH da se svi još jednom nađemo u zajedničkoj državi?

Što su sve Slovenci iskamčili od nas da nam dadu zeleno svijetlo za ulazak na EU-Titanik. Naši poltroni bi mogli predložiti da Slovenija još jednom uđe u EU pa da povede sa 2:1. Onda će neki novi Račan napokon podvući zajednički nazivnik za Savudrijsku valu i postat ćemo prva zemlja na svijetu koja ima kopno, ali bez mora koje ga oplahuje.

Bojim se da sve to našu političku nomenklaturu ne zanima previše. Agrokor, INA, ljudska prava. Bloger Krule, inače moj prezimenjak, danas na fejsu daje sjajne simetrije. “Njihova djeca idu studirati u London, a naša na rad u Irsku…“ U ured mi neki dan dođe umirovljenik s 1.260 kuna mirovine. Gdje su njegova ljudska prava? I na kraju, da se ne zavaravamo plitkim floskulama kao ”bit ćemo svi pod kapom NATO-a pa nas onda neki novi Draža i general Simović neće smjeti napasti”. Ha.ha.. I Turska i Grčka su bile članice NATO-a.

Znamo da je Cipar prvotno bio Grčki. Preko noći ga je Turska prepolovila i anektirala. Što je tada učinio NATO? Ništa! Danas svih 27 članica moraju konsenzusom odobriti bilo kakvu akciju NATO-a. Naravno, tada bi Turska uložila veto. Eto toliko o Hrvatskoj kao “lokomotivi“ koja vuče zaostale Balkance u EU-raj. U Buzinu nam ipak nisu otkrili da je ta lokomotiva na dizel i da će brzo na otpad i u staro željezo.

Predsjednica RH je navodno izjavila da još nije došlo vrijeme za skraćenje vojnog roka. Naime, neprijatelj još uvijek može roknuti.

”Narod odlučuje“ će omogućiti narodu da stvarno sam odluči ako im to dozvoli riječki Kim Jong Obersnel. Neće oni skupljati subverzivne potpise na riječkim javnim površinama. Beljak otkriva da Hrvati nisu ni postojali u 15.stoljeću. Evo konkurencije Hrvoju Klasiću. Razlika je jedino u tome što Klasić navodno misli da su Hrvati niža vrsta Srba. Ako je to mogao zaključiti Tomaš Masaryk, češki političar, filozof i sociolog zašto ne bi i naš Hrvoje? Inače ima jedna povijesna kontroverza u koju nikada nisu zagrizli povjesničari tipa Klasića, Jakovine, Markovine, Goldsteina i sličnih.

Zašto Tito nikada nije posjetio Jasenovac? Muk… nije, pa što onda? To je objasnio 15. lipnja 1996.g. Tuđman prilikom svog posjeta Jasenovcu. Do tada je godinama živio mit da ni Tito ni Tuđman nikada nisu bili u Jasenovcu. Naravno, bio je to onaj lažni ljevičarski mit. Tada je Tuđman, i sam povijesni praktičar i teoretičar, jasno je i glasno rekao: “Tito nikada nije posjetio Jasenovac jer je znao da ne može pobjeći od odgovornosti i zato što je od 1945.g. do 1948.g. na tom mjestu bio i komunistički logor u kojem su također ubijani ljudi“. Tuđman je to znao i Tuđman je to javno i rekao.

Znaju to i Klasić i Jakovina i ostali partijski diverzanti ubačeni pod krinkom “progresivnih“ profesora na Filozofskim fakultetima u RH. Ali šute i čekaju da svoju šutnju jednog dana naplate.
Za poštara godine u RH izabran je nedavno poštar koji nosi najveće mirovine.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što je Tuđman rekao u Jasenovcu u lipnju 1996. odajući počast žrtvama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Nije Bujanec rušio Tuđmana, rušili su ga i ruše ga crvi u njegovim povijesnim cipelama

Objavljeno

na

Objavio

Na različite načine čovjeku se ponude teme i vrlo ozbiljna pitanja, makar povodi bili banalni, pa čak sadržajno i s pozicije cilja, propagandistički i poprilično perverzni. Kao većina, npr. Macanovih otvorenih ili podmuklih poruka, pri čemu opet nije toliko bitan taj Macan i „macani“, koliko paradoksalnost njegove pozicije i simbolike, koja u ovome trenutku na najvišoj državnoj razini definira pravce hrvatske državne politike.

Kolega mi je poslao tekst s portala net.hr, s naslovom „UPS: Naletjeli smo na tekst Velimira Bujanca iz 90-ih u kojem strastveno napada Tuđmana, baš mu je jako zamjerio jedan njegov potez“.

Autor je nebitan, kao što je u ostalom nebitan i portal na kojemu su ovaj tekst i naslov objavljeni. Ovdje je bitno, nakon čitavoga niza političkih događaja u Hrvatskoj tijekom zadnjih dvadesetak godina, usmjeriti pozornost na žestoke pokušaje i otvorenu javnu i političku bitku za najvažnije simbole, sintagme, pojmove i terminologiju u javnom prostoru, s kojih se pozicija onda definiraju razdjelnice i vrjednote, a na temelju toga i službene politike i ključni društveni pravci usmjerenja Hrvatske.

Samo nazad mjesec dana protagonisti Istanbulske konvencije, odnosno rodne ideologije da se posve precizno izjasnimo, su se svim sredstvima trudili javno nametnuti tezu da je Istanbulska konvencija duboko kršćanska po svojoj esenciji i namjerama, da su Šuica, Reiner i Jandroković suvremeni biskupi, Plenković očito nadbiskup ili neka vrsta novouspostavljenoga kardinala, a jedino što je izostalo je – kome je namijenjena uloga pape. U to svrhu, dok se tražio novi lijevoliberalni i antifašistički „papa“, poslužilo je i otvoreno laganje o porukama pape Franje, računajući na intelektualnu lijenost i egzistencijalnu spriječenost većinske javnosti, te na mogućnosti javne mainstream manipulacije. Čak su i vrlo ugledni kolumnisti sa snažnom intelektualnom percepcijom u javnosti pokušavali odgonetnuti kako bi se pokojni kardinal Franjo Kuharić postavio u raspravi o Istanbulskoj konvenciji, zagovarajući – njegovu potporu esencijalnom zlu.

To je već vrlo uočljiv pravac djelovanja silnica kojima je konačni cilj preusmjerenje kršćanskih, nacionalnih, time i ljudskih temeljnih vrjednota, pa tako i osnovnih personaliziranih simbola i njihovih zagovornika. Pa da vidimo u ovome kontekstu što je to: UPS, kad je Bujanec u pitanju?

Pokušaj perverzne i vrlo, vrlo banalne podvale

TuđmanPrvo, „ups“ je u samome naslovu teksta i trebao bi vrijediti za redaktora, jer koliko me pamet služi „naletjeti“ na nešto može zrakoplov, ptica, letač ovoga ili onoga tipa, pa mi nekako nije lako zamisliti letače novinare, a pogotovo odgovor na pitanje, gdje su baš u svim tim medijskim prostranstvima „naletjeli“ na nešto što je mladi Velimir Bujanec izrekao ili zagovarao nazad dvadeset godina. Da sam na njegovom mjestu razmislio bih o čašćenju, makar se radi o banalnom mediju i vjerojatno još banalnijem novinaru, jer „nalijetanja“ u aktualnim okolnosima teško da je bilo bez navigacije, pa viski ne bi bio uludo potrošena nagrada.

S druge strane, „ups“ se jedino primjereno može koristiti suočavajući se s pokušajima, koji nisu od jučer, da se posve antifašizira pokojnog predsjednika Tuđmana, pri čemu se u javnome i političkom diskursu veličaju njegove greške, njegove političke poruke, koje nisu izdržale test vremena, a pogotovo sve ono čega se on kao intelektualac, čovjek i državnik jasno odrekao. Jer izvlačiti danas Tuđmana antifašista, Titova generala i mladog komunističkog romantičara zanesenog velikim idejama u ranoj mladosti i životnoj dobi, te na taj način osporavati njegovo epohalno politološko, povijesno, akademsko i državničko djelo je – pokušaj perverzne i vrlo, vrlo banalne podvale. Zato što je Tuđman hrvatski državnik potpuna simbolička suprotnost Tuđmanu Titovu generalu. I to je Tuđmanova životna odluka, potvrđena neupitnim činjenicama, a ne stvar nečije interpretacije.

Više je nego očito da ni kao Titov general i mladi komunist Tuđman nije bio zarobljenik „velike ideje“, nego ponajprije potrage, gdje smjestiti i kako, svoju Hrvatsku u kontekstu velikih ideja i europskih naroda.

Opasan trend

Gotovo svakodnevno svjedočimo, pogotovo na HRT-u, od dežurnih akademskih aktivista, Klasića, Jakovine, Goldsteina, a nerijetko i od aktivnih političara tzv. ljevice ili s pozicija tzv. antifašizma, pokušajima da se upravo najvažnija Tuđmanova polazišta, njegova suverenistička i državnička ostavština, svakako i po svemu izvanvremenska za hrvatski narod, ospori pozivajući se na Tuđmana. Po istom obrascu kako se pokušava razoriti obitelj pozivajući se na ljubav, ravnopravnost ljudi pozivajući se na slobodu, hrvatstvo pozivajući se na europejstvo, prava pozivajući se na ograničavanje do eliminacije prava, mišljenje pozivajući se na kriminalizaciju mišljenja i da ne nabrajam dalje.

Točno kao što se kršćanstvo pokušava osporiti pozivom na kršćanstvo i kršćanske svetinje i autoritete, pokušavajući javno zagospodariti interpretativnim ekskluzivitetom i monopolom na tumačenje. Figurativno, što ima govoriti biskup Košić, kad imamo Plenkovića. Ili Macana. Ili Reinera.

Mnogi će reći da je to banalan pokušaj, neinteligentan, da je tome nepotrebno pridavati važnost, ali to je – teška pogreška.

Jer, to je vrlo, vrlo opasan trend, vrlo opasno, upravo proporcionalno opasnije ukoliko je razina banalizacije i otvorenih laži veća, a namjera i izvedba perverznija i – frekventnija.

Zašto bi bilo danas relevantna informacija što je mladi Velimir Bujanec tijekom devedesetih godina izrekao, je li to bilo iz današnje prizme pogrešno ili nije?

Tuđmanizam

Niti je Tuđman Bog, niti svetac, niti je bio nepogrešiv, a nije to ni Velimir Bujanec, niti bilo tko od današnjih tuđmanista. Njihova ili da budem neskroman – naša, vjerodostojnost počiva i na našoj mogućoj grešnosti iz cijelog tog razdoblja, koja počiva na pitanjima – kamo ide Hrvatska i što će biti s njom, a to znači da je svima, koji su kroz cijelo razdoblje Tuđmanove državničke misije propitkivali sa suverenisitčkih pozicija njegove odluke, upravo Tuđmanova paradigma – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što, bila načelo. Jedino su u cijelom tom razdoblju bili i ostali javno nepogrešivi – crvi u njegovim povijesnim cipelama. Rekao bih crvi u kori – hrasta. To, upravo to i jedino to, čak kad se promišljaju, i onda i tada, Tuđmanove državničke odluke i ponajprije zbog toga, je – izvorni tuđmanizam, kojemu se Hrvatska treba nakloniti i vječno ga slijediti.

Smisao afirmacije Tuđmana i svojevrsnoga tuđmanizma u hrvatskoj politici i nacionalnoj memoriji nije politička kanonizacija i neupitnost svega što je Franjo Tuđman bio u životu, ili radio uživotu, nego isticanje i afirmacija njegovih epohalnih i najvažnijih svenacionalnih ostavština, na kojima počiva misao i prije svega nada današnjih hrvatskih generacija, te što je najvažnije – temelj za konačni politički obračun sa silnicama i njihovim nositeljima, koji ugrožavaju i nastoje poništiti upravo Tuđmanove temeljne ostavštine. Tuđmanizam je zavjet političkog oca utemeljitelja, političkoj djeci, da istrijebe crve ispod kore zbog nacionalnog zdravlja i opće društvene higijene. Jer da je Tuđman bio apologet, nikada ne bi postao hrvatski državnik, niti bi izašao ispod skuta partizanskog, komunističkog i u konačnici Titovog antihrvatskog pokreta. Zato je pozivanje na apologetiku prema Tuđmanu – antituđmanizam.

I zato je Velimir Bujanec i 1996. godine svojim kritikama zapravo samo slijedio izvornu simboliku Franje Tuđmana, a današnje vrijeme na žalost potvrđuje koliko je imao pravo. Jer, ako uđemo u navode antifa portala vidjet ćemo da se iz Bujančevih stavova jasno zrcali duboko razlikovanje jugoslavenske i hrvatske političke paradigme, s čime i danas pod različitim krinkama Hrvatska ima presudne probleme. Jer je legalizacija jugoslavenstva kao demokratskog stava u nacionalnoj politici legalizacija zloćudne i smrtonosne bolesti u hrvatskom organizmu.

Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Dakle, bilo je nužno, potrebno i u konačnici iz današnje suverenističke prizme, tuđmanovski kritizirati Tuđmana tijekom njegove političke karijere i njegove državotvorne misije. Neke stvari, neke njegove odluke su se pokaze lošima, neke dobrima, ali najvažnije njegove poruke će postati trajnim političkim uzorom hrvatskome narodu. Uz državu, samosvijest, uspostavljanje pobjedničke paradigme, apsolutno najvažnija sintagma koju valja pamtiti uz ime Franje Tuđmana je ona ispod koje vječno počiva – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Zato, baš zato, je kritika Tuđmanovih političkih odluka, kako nekada, tako i danas – izvorno tuđmanovska vrijednost, jer prije svega ostavlja svojevrsni testament suvremenicima i budućim generacijama da nitko, baš nitko, ne smije biti – iznad Hrvatske. A upravo to je smrtonosna opasnost za službene državne tumače današnjih hrvatskih politika, propagandiste, te nositelje najviših državnih funkcija, kojima je propitkivanje smrtonosno. Upravo to ne prihvaća Bujanec i – propitkuje svakoga.

I zato je tuđmanist.

Zato su „naletjeli“ na njegov tekst, zato piše: „ups“.

A ne zato što im je stalo do Tuđmana i Hrvatske.

Upravo suprotno.

Treba kritizirati

Činjenica je da je Tuđman s uveliko izraženim olakšavajućim okolnostima za razumijevanje njegovih političkih poruka pogrješio s politikom pomirbe, kao što je tragom toga pogriješio i s vladom nacionalnog jedinstva, koju danas mnogi njegovi veliki zagovornici i nesumnjivi promotori nacionalnih vrjednota ističu kao veliku političku odluku, te uz to s čitavim nizom propusta, prije svega počevši od medijskih politika, do kulture, obrazovanja i u konačnici propuštanja poslijeratnoga obračuna s infrastrukturom bivšega režima, koja je, danas se to zorno vidi, već tada gospodarila svim najvažnijim društvenim i javnim podsustavima, odnosno – svim centrima moći ispod razine vrha državne politike.

Tuđmana zbog toga treba, trebalo je i onda – kritizirati. Napadajući Bujanca zbog njegovih riječi i izjava iz 1996. godine, kad je utemeljeno otvorio raspravu i ukazao na potpunu neodrživost i golemu opasnost izjedanačavanja simbolike Mačeka, Tita i Pavelića, antife zapravo – zloupotrebljavaju Tuđmana i stvaraju njegovu lažnu pojmovnu simboliku, a prikriveno i objavljuju inkluzivistički i centristički udar na Bujanca, koji je postao pogolema zaprijeka histeričnom preustroju Hrvatske po svim dubinama i širinama.

Zato je važno reagirati na ovaj pokušaj kompromitacije, s analitičkoga stajališta u širemu kontekstu, a ne zbog eventualne obrane kolege Velimira, koji je već brendirao ubitačnu sposobnost otpora, obrane, ali i napada, ohrabrujući svojim stilom, porukama i nepopustljivošću stotine tisuća i milijune ljudi na – nepokornost prolaznicima.

Nekoliko je stvari ovdje važno izreći.

Trajno propitivanje

Prvo, istinski tuđmanisti jedino su istinski – hrvatski suverenisti, a ne ljudi koji su ispod Tuđmanovih skuta i njegove epohalne i u konačnici povijesne državničke veličine, zapravo grickali njegovu simboliku do mjere perverzije. Tko je god pročitao Tuđmanovu političku raspravu „Velike ideje i mali narodi“, jasno mu je o čemu govorim, a jasno je upravo iz te politološke rasprave i za hrvatsku političku misao uz „Južnoslavensko pitanje“ Ive Pilara, temeljca suvremene hrvatske državnosti, da je tuđmanizam trajno propitkivanje s pozicija suverenističkog, svehrvatskog i kršćanskoga spektra, jer Tuđman, kao i Pilar, budućnost hrvatskoga naroda vidi isključivo na polazištu njegove identitetske europske afirmacije. Prvo hrvatske, pa tek na tome – europske. Da ne bi bilo zabune, upravo to je uporište svih relevantnih teoretičara suvremene tranzitologije. Tuđman je vjerovao u narodni genij, samosvijest, kulturu, vrjednosti, vjerovao je u nacionalni identitet i povjesnost hrvatskog naroda.

Iako se ne ubija od želje ili ciljanoga ostavljanja takvoga javnoga dojma, upravo Velimir Bujanec svojom kultnom „Bujicom“ vjernije i snažnije nego bilo tko u Hrvatskoj u već poduljem razdoblju – vjerno svjedoči taj pravac.

Ljudi su Tuđmanu vjerovali, čak i kad je griješio. Zato su ga beštimali, bili ogorčeni nekim odlukama, ali mu nisu otkazivali vjernost, stiskali su zube kad je zaustavljao vojne oslobodilačke akcije, kad je taktizirao, kad je taktički popuštao, čak i kad je po ocjeni nakon vremenskoga odmaka griješio, jer mu je temeljna državnička sintagma bila – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što.

A s tim načelom se ne – riskira.

I zato se griješi na marginama, nikada u načelima.

Izvorni tuđmanizam

Tuđmanisti su danas, istinski tuđmanisti, oni kojima je Hrvatska važnije od Franje Tuđmana i nema nikakve sumnje da bi sam Franjo Tuđman to potpisao usprkos ljudskim slabostima i realnim greškama. Nitko se ne bi toliko dugo odupro tolikim pritiscima, tolikim udarcima, tolikim ugrozama kao on, da nije istinski slijedio geslo pod kojim počiva. Ravnanja radi, knjiga „Velike ideje i mali narodi“ izašla je u nakladi Matice Hrvatske 1969. godine, a iz nje je svakom prosječno inteligentnom čovjeku bilo jasno da govori o – samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj.

Zato je Velimir Bujanec isitnski tuđmanist, a zato su nasrtaji na njega danas, upravo pod lažnom deklaracijom zaštite Tuđmana od Bujanca, perverzni, neutemeljeni i podmukli, jer upravo ti nasrtaji na Bujanca simboliziraju i označuju strategiju razaranje izvornog tuđmanizma.

Nitko u zadnjih nekoliko godina, pogotovo u vrijeme kukuriku mraka, ali i nakanom navodnoga oslobođenje Hrvatske od kukuriku mraka nije toliko naudio antituđmanistima i antifašizmu kao Velimir Bujanec i Marko Perković Thompson.

Baš nitko.

Nitko danas ne predstavlja toliku zaprjeku suvremenoj hadezeovskoj perverziji uništenja tuđmanizma pod Tuđmanovim slovima i sloganima kao Velimir Bujanec, koji se drži crte suverenizma. To je izvorni tuđmanizam, uvjerljivo najvažnija medijska pozicija istinske Tuđmanove ostavštine, zato s antife stiže „ups“, iako ispod toga „ups“ u biti pristižu jauci.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati