Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Da je Predsjednica izabrala sposobnije savjetnike od Šeksa i Granića, mogla je u roku odmah obrisati pod i s Lekovićem

Objavljeno

na

Na zadnjoj komemoraciji u Jasenovcu uz sve mjere opreza došlo je do incidenta jer neprijatelj nikada ne spava. Tako je Stipe Mesić sretno preživio atentat cvijećem kojim su ga srbofili i jugo-nostalgičari zasuli i skoro ugušili. Uz višak cvijeća još mu je samo falila svijeća.

[ad id=”93788″]

Događaj tjedna po mojoj procjeni bila je “sačekuša“ koju su drugovi i drugarice iz HND-a priredili predsjednici RH na skupu koji je suorganizirala američka ambasada u Republici Hrvatskoj. Danas i građanin kojem je politika zadnja rupa na svirali zna da je HND jugo-nostalgičarski brlog u koji se ne ulazi, ako ni zbog čega drugoga onda zbog elementarnog osjećaja pristojnosti. Američka veleposlanica bila je samo lukavi mamac da Kolinda povjeruje u nekakav skup koji će malo ”prodivaniti” o slobodi izražavanja u medijima. Hrvatski politički estamblišment se trese k’o prut na vodi kad se samo sjete USA veleposlanstva i njihove “bratske“ pomoći u borbi za ljudska i medijska prava Lijepe Naše. Prisjetimo se samo svih optužbi koje su dolazile od vanjski financiranih nevladinih udruga u vrijeme pok. predsjednika Tuđmana, da bi nakon dolaska Račana i Mesića na vlast odjednom, preko noći, ljudska prava i medijske slobode u Hrvata postale savršene, gotovo bez ijedne primjedbe. S vremenom je ta američka ambasada u Zagrebu postala simbol mjesta u koje hrvatska politička elita odlazi referirati o istragama i kaznenim postupcima koje Hrvateki vode protiv svojih državljana. Pritom su istodobno našim zaštitnicima nudili povjerljive dokumente i transkripte s oznakom “strogo povjerljivo“.

Međutim, naša draga i mudra Predsjednica odlazi s “osmjehom u kosi“ na skup HND-a koji je često prednjačio u tužakanju Hrvatske diljem svijeta o tzv. ”medijskim neslobodama”, sigurna da će sve jugiće impresionirati svojom dobrotom, strpljenjem i razumijevanjem. Ona je očito bila spremna, oboružana mudrošću svojih savjetnika, nešto i pretrpjeti za volju istine i dijaloga. Naravno, za opće dobro svih nas. U odličnoj organizaciji sigurnosnog aspekta u stilu “tko to tamo peva“ Domagoj Margetić da je htio mogao je svoje ljevičarske nebuloze šaputati Predsjednici u uho sjedeći joj u krilu. To bi se čak, s obzirom na činjenicu da je širi nego viši, moglo smatrati i kao pokušaj atentata. Naravno, kao nepodesan pokušaj s obzirom na ozbiljnost političkog djelovanja našeg Domagoja.

djubremargeticKako je HND s vremenom postala od aktivističke denuncijantskom udrugom odmah je pokazan transparent “Vlada ubija medije“. Naravno, na engleskom iz dva razloga: prvi je da se pokaže kako drugovi i njihove drugarice znaju engleski, a drugi je da se “proleterima svih zemalja“ dade do znanja i ravnanja u kakvoj fašističkoj državi naše antife žive i djeluju. Kolokvijalno rečeno da još jednom ”odcinkare” državu od koje žele samo kune i neograničeno pravo pljuvanja po svima koji ne misle kao antife. Da je Predsjednica izabrala sposobnije i relevantnije savjetnike od ofucanih bivših političara tipa Šeksa i Granića mogla je u roku odmah činjenično obrisati pod i s Lekovićem, i s Margetićem i sa svim ostalim bukačima. Mogla je ukazati na “tragičnu“ sudbinu ljevičarske heroine Mirjane Rakić, predsjednice Vijeća za elektroničke medije koja je u ostavci još od 18.ožujka ove godine. Drugarica je prvi put u RH zabranila rad neke medijske kuće, tj.: TV Z1 jer je voditelj Marko Jurič dopustio “govor mržnje“ prema nekim svećenicima Pravoslavne crkve u Zagrebu zbog pjevanja pročetničkih pjesama o popu Đujiću. U obrazloženju te egzemplarne i munjevite kazne kaže se: ”Nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovu rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, VJERE…“ Mirjani Rakić sve je bilo jasno i u roku od tri dana TV Z1 je otišao na trodnevni odmor. Sad se pojavio slučaj “progresivnog i pravovjernog“ Indexa koji je 13.travnja objavio “govor ljubavi“ pod naslovom “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u“. Taj “govor ljubavi“ bio je posvećen TV prijenosu izlaganja tijela hrvatskog sveca Leopolda Mandića u Katedrali. Nekako u isto vrijeme ljevičarski Index objavio je i “oglas“ u kojem obaviještava svoje antifašističke čitatelje da “u Konzumu ima govedine starije od Leopolda Mandića, a i red je kraći”. Kad je u Otvorenom drugarici Rakić rečeno da ovo što iznosi Index predstavlja “klasičan primjer govora mržnje“ na koji Vijeće nije reagiralo, Mirjana je superiorno sabrana rekla kako je postupak u tijeku te da je Vijeće tražilo očitovanje nakladnika i Katedre za kazneno pravo. Usput nas je upoznala s zanimljivom činjenicom da nije jednostavno kako se to nekad čini nešto proglasiti govorom mržnje. Naravno, u slučaju Marka Juriča to je bilo tako lako i jednostavno da nikom iz Vijeća nije ni palo na ljevičarsku pamet da traži očitovanje nekog s Katedre za kazneno pravo. Naivni Jurič je pokušao svoj istup prikazati kao satiru što je izazvalo blago žalosni osmjeh članova Vijeća. Ipak su oni previše iskusni da im fašisti prodaju tako plitke fore. Klasična farizejština! Kod ustašoidnih desničara sve je jasno u roku odmah, dočim kod progresivnih antifa tipa Matije Babića “vodi se postupak, nije uvijek jednostavno utvrditi što je govor mržnje, pa će se u postupku vidjeti je li to što je objavljeno kažnjivo ili nije“. Ma naravno da nije kažnjivo jer sam siguran kako 86 % hrvatskih katolika smatra ovo u Indexu vrhunskim humorom. Međutim, vjerojatno je da je i dio od 4 % pravoslavaca siguran kako je ono što je rekao Jurič 100 % govor mržnje i izraz hrvatske genocidnosti.

Vratimo se sada malo “osjećaju za feeling“ naše Predsjednice kod biranja ne samo skupova na kojima će sudjelovati već i svojih savjetnika. Po mojoj procjeni, savjetnici moraju biti mladi, uspješni u svojim karijerama i specijalisti neopterećeni stranačkim nadmetanjima i dvorskim intrigama na Pantovčaku. Izabrati dva islužena političara poput Šeksa i Mate Granića za savjetnike klasičan je politički autogol. Bez obzira što Šeksa više nema među savjetnicima, njegov izbor za savjetnika za Ustav prava je politička farsa. Hrvati su se s grčevima u želudcu pripremali za ulazak u EU i jedina nada euroskepticima ili kako ih kod nas zovu “ustašoidnim ognjištarima“ bio je Ustav RH u kojem je još po Tuđmanovoj želji pisalo kako se odluka o udruživanju RH s drugim asocijacijama donosi “na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi“. Međutim, kad su Kosorica i Šeks osjetili da referendum neće proći, spas je pronađen u promjeni te odredbe Ustava. Ono što je uslijedilo bila je klasična ustavno-pravna prijevara. Prijevara u kojoj je manje od trećine ukupnog broja glasača odlučilo u ulasku RH u EU. Za napomenuti je kako je to najmanji broj glasača koji su odlučili o ulasku jedne zemlje u EU od svih 28 članica. Tako je Šeki, s referencama izbornih prijevara u korist Sanadera u HDZ-u, transakcijama u slučaju Glavaš i ustavnom prijevarom kod ulaska RH u EU, oduševio Predsjednicu svojom ustavno-pravnom stručnošću. Sve dok na red nisu došla pomilovanja…

Drugi isluženi i propali političar i poduzetnik je Mate Granić. Priča se kako je dok je još bio ministar vanjskih poslova u doba Tuđmanove bolesti obilazio europske i svjetske prijestolnice lobirajući za sebe kao njegova nasljednika i usput pomalo ”cinkario” pokojnog Tuđmana kao diktatora. To je i priznao u “iskrenom“ razgovoru za Pukanićev Nacional. A svi znamo kako je to bio tjednik koji je mogao napisati nešto istinito samo tiskarskom pogreškom. Amaterski potez naše Predsjednice brzo je došao na naplatu. Stigao je u Hrvatsku predsjednik Turske Erdogan. Mate je prvi upalio svoj poltronski kod ustvrdivši da su turska i hrvatska politika u BIH dvije komplementarne politike. Znači ono što u BiH žele Turci žele i Hrvati. Vau! Mislim da su Hrvati u BiH nakon Stipe Mesića dobili novu ikonu u liku i djelu Mate Ganića, osobnog liječnika Milke Planinc prilikom posjeta Ronaldu Reganu. To je naš Mata. Naravno, da hrvatska poltronska nomenklatura nije ni pomislila Erdoganu spomenuti pitanje ravnopravnosti Hrvata u BiH, pitanje izbornog zakonodavstva po kojem Muslimani biraju u Predsjedništvo BIH hrvatskog člana, tipa Ive Komšića, kao hrvatskog predstavnika. Da je Kolinda samo zucnula nešto o tome Mate bi odmah osnovao Demokratski centar br. 2. Mogao bi to ovaj puta, umjesto Vesne Škare Ožbolt, napraviti zajedno s Jadrankom Kosor počasnom građankom Vukovara koja ovih dana nije čak bila ni pozvana na svečanu sjednicu gradskog vijeća Vukovara. Ni počasni građani nisu više što su nekad bili! Usput Jaca je zaslužila biti proglašena počasnom građankom Vukovara isto toliko ako ne i više kao recimo Montevidea glavnog grada Paragvaja. Mnogi saborski zastupnici misle da su Urugvaj i Paragvaj dvije države. Nekako mi se čini da Mate k’o iskusan diplomat zna kako je to jedna država i da su blizu jedna drugoj. Zato ga je Predsjednica i izabrala na tu osjetljivu savjetničku dužnost.

Na kraju,  te da svoje mjesto prepuste mlađim, sposobnijim i nacionalno spremnim političarima? Nemoguće je da je prošlo 25. godina, a da smo još uvijek u “raljama“ Šeksa, Granića, Stazića, Mare-mast-trast koja nas je nedavno pozdravila modernim pozdravom “smrt-fašizmu-sloboda-narodu“. Vjerujem kako je svjesna koliko je stotina tisuća smrtnih kazni bilo izrečenih od 1945. g. do 1952. g., a koje su imale na kraju presude taj plameni pozdrav smrti. Ti i takovi političari su kao ”žilavi lišaj” na političkom tijelu Lijepe Naše koji ne možeš skinuti niti Vimom, a kamoli Nivea kremom.

Na zadnjoj komemoraciji u Jasenovcu uz sve mjere opreza došlo je do incidenta jer neprijatelj nikada ne spava. Tako je Stipe Mesić sretno preživio atentat cvijećem kojim su ga srbofili i jugo-nostalgičari zasuli i skoro ugušili. Uz višak cvijeća još mu je samo falila svijeća.

Hajdmo malo “šarati“ po domaćim i “inostranim političarima“. Svi znamo tko je Zuroff. Vitez koji željeznim mačem dijeli “pravdu“. Ognjištari ga kao i obično neosnovano označavaju kao srbofila i hrvatofoba. Naravno da je to krajnje subjektivna ocjena. Demanti je stigao ovih dana. Direktor Centra Simon Wiesenthal iz Jeruzalema, Efraim Zuroff, izjavio je (i ostao živ) da se događaji u Srebrenici 1995. g., ne mogu nazvati genocidom jer su Srbi ondje ubijali samo muškarce…“ I što sad nego se sjetiti Einsteina koji je napisao: “Samo su dvije stvari beskonačne: svemir i ljudska glupost. Time da za svemir to još nije do kraja sigurno.“ Da su Efraimovi ljubimci Srbi ubili u Srebrenici samo jednu ženu to bi po ovom premudrom Židovu bio genocid. Efraim je često, rekao bih i prečesto, u Beogradu odakle prekomjerno granatira ustašoidne Hrvate svojim izjavama. Raspored je frekventan pa se nije do sada imalo vremena upoznati našeg viteza sa sudbinom generala Milana Nedića čiji postupak za rehabilitaciju samo što nije počeo. Milan je zaslužan što je 1941.g., Srbija prva u Europi odradila tzv. ”the Final Solution” odnosno ”konačno rješenje” židovskog pitanja. Razdragani Đeneral odmah je poslao depešu Fuehreru o senzacionalnom uspjehu. U to vrijeme ženska prava nisu bila na cijeni kao u Srebrenici 1995. g., pa je ”Final Solution” zahvatio oba spola. Ali to je bilo tako davno da naš Efraim ne želi remetiti srdačne odnose sa srpskim gentlemenima koji su kod Srebrenice tako pazili na ženski rod. No, nije jasno ako već Srbi sakrivaju zmijske noge zašto nakostrušenom vitezu činjenice o Nediću i Hitleru nije nije stavio pod nos nitko od hrvatskih političkih muževa? Zagorci bi rekli: zato jer su muži!

Oni koji malo dulje pamte, sjećaju se uhićenja generala Gotovine i činjenice da su ga neki svjetski mediji rangirali uz Osamu bin Ladena. Kako je Osama tada još uvijek bio na slobodi, uspjeh je bio polovičan. Haag je imao Gotovinu, a Gotovina u svojoj haaškoj ćeliji – OSAMU.

[ad id=”93788″]

Parafrazirajući Arsena Bauka, moram reći da nema Nenada Stazića, ne bi ga trebalo ni izmisliti. ”Šarmantni i duhoviti” Stazić, gostujući na TV Z1, plastično nam je pokazao kako to u realnom životu izgleda jugo-nostalgičarska – metastaza! On i SDP ne vide problem u tome što Srbija sudi hrvatskim braniteljima. Dobro, rekli bi naivni. Ima čovjek pravo na mišljenje – svoje partije. Ali meta-Stazić voli primjere pa otprilike kaže kako, recimo, Izrael nema tzv. opću jurisdikciju, ne bi mogao suditi Adolfu Eichmanu. Jednostavno da jednostavnije ne može biti. Nijemci su provodili genocid nad Židovima i zato im Židovi, gdje god dođu do njih, imaju povijesno pravo suditi ako su bili nacistički zločinci. Hrvati ”genocidno” pomeli Srbe i njihove traktore i sad pomoću generalne jurisdikcije saniraju štetu nad traktorima. Hrvatska ne može suditi silovateljima u istočnoj Slavoniji jer je na snazi Zakon o oprostu. Srbi takav zakon nisu donijeli. Ni Izrael…

Sjećam se početka Pravopisne reforme. Treba li Pravopis mijenjati zbog sitnih ne ću glasnica? U žestoku raspravu uključio se i tadašnji premijer Ivo Sanader. Na pitanje novinara hoće li i nadalje pisati ”neću” ili ”ne ću”, spremno je odgovorio “Ho ću !“

Prijedlog Vlade o ukidanju ureda bivšeg predsjednika Stipe Mesića nije dobio potporu saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav budući da su četiri člana odbora bila za taj prijedlog, a četiri suzdržana. Među suzdržanim bio je i HDZ-ov zastupnik Davor Mlakar. Nakon ovog, on postaje ozbiljan kandidat za suca Ustavnog suda RH. Danijela Trbović i dalje vodi emisiju “Bez veze“ zahvaljujući dobrim vezama. Još bolje veze ima i Domagoj Novokmet. Latin je zakon. Jedino je bez veza Karolina Vidović Krišto koja je ponovno suspendirana iz istih razloga kao i kod Radmana. Pedofilija kao osnova spolnog odgoja u školama i lustracija onih koji su taj spolni odgoj “galvanizirali“ u školama. Zajednički nazivnik za Mesića, Mlakara, Danijelu Trbović, Novokmeta i Karolinu Vidović Krišto je misao Oscara Wildea: “Lopovi danas izgledaju kao pošteni ljudi. Pošteni su stoga prisiljeni izgledati kao lopovi – kako bi se razlikovali”.

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari