Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Da je Predsjednica izabrala sposobnije savjetnike od Šeksa i Granića, mogla je u roku odmah obrisati pod i s Lekovićem

Objavljeno

na

Na zadnjoj komemoraciji u Jasenovcu uz sve mjere opreza došlo je do incidenta jer neprijatelj nikada ne spava. Tako je Stipe Mesić sretno preživio atentat cvijećem kojim su ga srbofili i jugo-nostalgičari zasuli i skoro ugušili. Uz višak cvijeća još mu je samo falila svijeća.

[ad id=”93788″]

Događaj tjedna po mojoj procjeni bila je “sačekuša“ koju su drugovi i drugarice iz HND-a priredili predsjednici RH na skupu koji je suorganizirala američka ambasada u Republici Hrvatskoj. Danas i građanin kojem je politika zadnja rupa na svirali zna da je HND jugo-nostalgičarski brlog u koji se ne ulazi, ako ni zbog čega drugoga onda zbog elementarnog osjećaja pristojnosti. Američka veleposlanica bila je samo lukavi mamac da Kolinda povjeruje u nekakav skup koji će malo ”prodivaniti” o slobodi izražavanja u medijima. Hrvatski politički estamblišment se trese k’o prut na vodi kad se samo sjete USA veleposlanstva i njihove “bratske“ pomoći u borbi za ljudska i medijska prava Lijepe Naše. Prisjetimo se samo svih optužbi koje su dolazile od vanjski financiranih nevladinih udruga u vrijeme pok. predsjednika Tuđmana, da bi nakon dolaska Račana i Mesića na vlast odjednom, preko noći, ljudska prava i medijske slobode u Hrvata postale savršene, gotovo bez ijedne primjedbe. S vremenom je ta američka ambasada u Zagrebu postala simbol mjesta u koje hrvatska politička elita odlazi referirati o istragama i kaznenim postupcima koje Hrvateki vode protiv svojih državljana. Pritom su istodobno našim zaštitnicima nudili povjerljive dokumente i transkripte s oznakom “strogo povjerljivo“.

Međutim, naša draga i mudra Predsjednica odlazi s “osmjehom u kosi“ na skup HND-a koji je često prednjačio u tužakanju Hrvatske diljem svijeta o tzv. ”medijskim neslobodama”, sigurna da će sve jugiće impresionirati svojom dobrotom, strpljenjem i razumijevanjem. Ona je očito bila spremna, oboružana mudrošću svojih savjetnika, nešto i pretrpjeti za volju istine i dijaloga. Naravno, za opće dobro svih nas. U odličnoj organizaciji sigurnosnog aspekta u stilu “tko to tamo peva“ Domagoj Margetić da je htio mogao je svoje ljevičarske nebuloze šaputati Predsjednici u uho sjedeći joj u krilu. To bi se čak, s obzirom na činjenicu da je širi nego viši, moglo smatrati i kao pokušaj atentata. Naravno, kao nepodesan pokušaj s obzirom na ozbiljnost političkog djelovanja našeg Domagoja.

djubremargeticKako je HND s vremenom postala od aktivističke denuncijantskom udrugom odmah je pokazan transparent “Vlada ubija medije“. Naravno, na engleskom iz dva razloga: prvi je da se pokaže kako drugovi i njihove drugarice znaju engleski, a drugi je da se “proleterima svih zemalja“ dade do znanja i ravnanja u kakvoj fašističkoj državi naše antife žive i djeluju. Kolokvijalno rečeno da još jednom ”odcinkare” državu od koje žele samo kune i neograničeno pravo pljuvanja po svima koji ne misle kao antife. Da je Predsjednica izabrala sposobnije i relevantnije savjetnike od ofucanih bivših političara tipa Šeksa i Granića mogla je u roku odmah činjenično obrisati pod i s Lekovićem, i s Margetićem i sa svim ostalim bukačima. Mogla je ukazati na “tragičnu“ sudbinu ljevičarske heroine Mirjane Rakić, predsjednice Vijeća za elektroničke medije koja je u ostavci još od 18.ožujka ove godine. Drugarica je prvi put u RH zabranila rad neke medijske kuće, tj.: TV Z1 jer je voditelj Marko Jurič dopustio “govor mržnje“ prema nekim svećenicima Pravoslavne crkve u Zagrebu zbog pjevanja pročetničkih pjesama o popu Đujiću. U obrazloženju te egzemplarne i munjevite kazne kaže se: ”Nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovu rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, VJERE…“ Mirjani Rakić sve je bilo jasno i u roku od tri dana TV Z1 je otišao na trodnevni odmor. Sad se pojavio slučaj “progresivnog i pravovjernog“ Indexa koji je 13.travnja objavio “govor ljubavi“ pod naslovom “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u“. Taj “govor ljubavi“ bio je posvećen TV prijenosu izlaganja tijela hrvatskog sveca Leopolda Mandića u Katedrali. Nekako u isto vrijeme ljevičarski Index objavio je i “oglas“ u kojem obaviještava svoje antifašističke čitatelje da “u Konzumu ima govedine starije od Leopolda Mandića, a i red je kraći”. Kad je u Otvorenom drugarici Rakić rečeno da ovo što iznosi Index predstavlja “klasičan primjer govora mržnje“ na koji Vijeće nije reagiralo, Mirjana je superiorno sabrana rekla kako je postupak u tijeku te da je Vijeće tražilo očitovanje nakladnika i Katedre za kazneno pravo. Usput nas je upoznala s zanimljivom činjenicom da nije jednostavno kako se to nekad čini nešto proglasiti govorom mržnje. Naravno, u slučaju Marka Juriča to je bilo tako lako i jednostavno da nikom iz Vijeća nije ni palo na ljevičarsku pamet da traži očitovanje nekog s Katedre za kazneno pravo. Naivni Jurič je pokušao svoj istup prikazati kao satiru što je izazvalo blago žalosni osmjeh članova Vijeća. Ipak su oni previše iskusni da im fašisti prodaju tako plitke fore. Klasična farizejština! Kod ustašoidnih desničara sve je jasno u roku odmah, dočim kod progresivnih antifa tipa Matije Babića “vodi se postupak, nije uvijek jednostavno utvrditi što je govor mržnje, pa će se u postupku vidjeti je li to što je objavljeno kažnjivo ili nije“. Ma naravno da nije kažnjivo jer sam siguran kako 86 % hrvatskih katolika smatra ovo u Indexu vrhunskim humorom. Međutim, vjerojatno je da je i dio od 4 % pravoslavaca siguran kako je ono što je rekao Jurič 100 % govor mržnje i izraz hrvatske genocidnosti.

Vratimo se sada malo “osjećaju za feeling“ naše Predsjednice kod biranja ne samo skupova na kojima će sudjelovati već i svojih savjetnika. Po mojoj procjeni, savjetnici moraju biti mladi, uspješni u svojim karijerama i specijalisti neopterećeni stranačkim nadmetanjima i dvorskim intrigama na Pantovčaku. Izabrati dva islužena političara poput Šeksa i Mate Granića za savjetnike klasičan je politički autogol. Bez obzira što Šeksa više nema među savjetnicima, njegov izbor za savjetnika za Ustav prava je politička farsa. Hrvati su se s grčevima u želudcu pripremali za ulazak u EU i jedina nada euroskepticima ili kako ih kod nas zovu “ustašoidnim ognjištarima“ bio je Ustav RH u kojem je još po Tuđmanovoj želji pisalo kako se odluka o udruživanju RH s drugim asocijacijama donosi “na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi“. Međutim, kad su Kosorica i Šeks osjetili da referendum neće proći, spas je pronađen u promjeni te odredbe Ustava. Ono što je uslijedilo bila je klasična ustavno-pravna prijevara. Prijevara u kojoj je manje od trećine ukupnog broja glasača odlučilo u ulasku RH u EU. Za napomenuti je kako je to najmanji broj glasača koji su odlučili o ulasku jedne zemlje u EU od svih 28 članica. Tako je Šeki, s referencama izbornih prijevara u korist Sanadera u HDZ-u, transakcijama u slučaju Glavaš i ustavnom prijevarom kod ulaska RH u EU, oduševio Predsjednicu svojom ustavno-pravnom stručnošću. Sve dok na red nisu došla pomilovanja…

Drugi isluženi i propali političar i poduzetnik je Mate Granić. Priča se kako je dok je još bio ministar vanjskih poslova u doba Tuđmanove bolesti obilazio europske i svjetske prijestolnice lobirajući za sebe kao njegova nasljednika i usput pomalo ”cinkario” pokojnog Tuđmana kao diktatora. To je i priznao u “iskrenom“ razgovoru za Pukanićev Nacional. A svi znamo kako je to bio tjednik koji je mogao napisati nešto istinito samo tiskarskom pogreškom. Amaterski potez naše Predsjednice brzo je došao na naplatu. Stigao je u Hrvatsku predsjednik Turske Erdogan. Mate je prvi upalio svoj poltronski kod ustvrdivši da su turska i hrvatska politika u BIH dvije komplementarne politike. Znači ono što u BiH žele Turci žele i Hrvati. Vau! Mislim da su Hrvati u BiH nakon Stipe Mesića dobili novu ikonu u liku i djelu Mate Ganića, osobnog liječnika Milke Planinc prilikom posjeta Ronaldu Reganu. To je naš Mata. Naravno, da hrvatska poltronska nomenklatura nije ni pomislila Erdoganu spomenuti pitanje ravnopravnosti Hrvata u BiH, pitanje izbornog zakonodavstva po kojem Muslimani biraju u Predsjedništvo BIH hrvatskog člana, tipa Ive Komšića, kao hrvatskog predstavnika. Da je Kolinda samo zucnula nešto o tome Mate bi odmah osnovao Demokratski centar br. 2. Mogao bi to ovaj puta, umjesto Vesne Škare Ožbolt, napraviti zajedno s Jadrankom Kosor počasnom građankom Vukovara koja ovih dana nije čak bila ni pozvana na svečanu sjednicu gradskog vijeća Vukovara. Ni počasni građani nisu više što su nekad bili! Usput Jaca je zaslužila biti proglašena počasnom građankom Vukovara isto toliko ako ne i više kao recimo Montevidea glavnog grada Paragvaja. Mnogi saborski zastupnici misle da su Urugvaj i Paragvaj dvije države. Nekako mi se čini da Mate k’o iskusan diplomat zna kako je to jedna država i da su blizu jedna drugoj. Zato ga je Predsjednica i izabrala na tu osjetljivu savjetničku dužnost.

Na kraju,  te da svoje mjesto prepuste mlađim, sposobnijim i nacionalno spremnim političarima? Nemoguće je da je prošlo 25. godina, a da smo još uvijek u “raljama“ Šeksa, Granića, Stazića, Mare-mast-trast koja nas je nedavno pozdravila modernim pozdravom “smrt-fašizmu-sloboda-narodu“. Vjerujem kako je svjesna koliko je stotina tisuća smrtnih kazni bilo izrečenih od 1945. g. do 1952. g., a koje su imale na kraju presude taj plameni pozdrav smrti. Ti i takovi političari su kao ”žilavi lišaj” na političkom tijelu Lijepe Naše koji ne možeš skinuti niti Vimom, a kamoli Nivea kremom.

Na zadnjoj komemoraciji u Jasenovcu uz sve mjere opreza došlo je do incidenta jer neprijatelj nikada ne spava. Tako je Stipe Mesić sretno preživio atentat cvijećem kojim su ga srbofili i jugo-nostalgičari zasuli i skoro ugušili. Uz višak cvijeća još mu je samo falila svijeća.

Hajdmo malo “šarati“ po domaćim i “inostranim političarima“. Svi znamo tko je Zuroff. Vitez koji željeznim mačem dijeli “pravdu“. Ognjištari ga kao i obično neosnovano označavaju kao srbofila i hrvatofoba. Naravno da je to krajnje subjektivna ocjena. Demanti je stigao ovih dana. Direktor Centra Simon Wiesenthal iz Jeruzalema, Efraim Zuroff, izjavio je (i ostao živ) da se događaji u Srebrenici 1995. g., ne mogu nazvati genocidom jer su Srbi ondje ubijali samo muškarce…“ I što sad nego se sjetiti Einsteina koji je napisao: “Samo su dvije stvari beskonačne: svemir i ljudska glupost. Time da za svemir to još nije do kraja sigurno.“ Da su Efraimovi ljubimci Srbi ubili u Srebrenici samo jednu ženu to bi po ovom premudrom Židovu bio genocid. Efraim je često, rekao bih i prečesto, u Beogradu odakle prekomjerno granatira ustašoidne Hrvate svojim izjavama. Raspored je frekventan pa se nije do sada imalo vremena upoznati našeg viteza sa sudbinom generala Milana Nedića čiji postupak za rehabilitaciju samo što nije počeo. Milan je zaslužan što je 1941.g., Srbija prva u Europi odradila tzv. ”the Final Solution” odnosno ”konačno rješenje” židovskog pitanja. Razdragani Đeneral odmah je poslao depešu Fuehreru o senzacionalnom uspjehu. U to vrijeme ženska prava nisu bila na cijeni kao u Srebrenici 1995. g., pa je ”Final Solution” zahvatio oba spola. Ali to je bilo tako davno da naš Efraim ne želi remetiti srdačne odnose sa srpskim gentlemenima koji su kod Srebrenice tako pazili na ženski rod. No, nije jasno ako već Srbi sakrivaju zmijske noge zašto nakostrušenom vitezu činjenice o Nediću i Hitleru nije nije stavio pod nos nitko od hrvatskih političkih muževa? Zagorci bi rekli: zato jer su muži!

Oni koji malo dulje pamte, sjećaju se uhićenja generala Gotovine i činjenice da su ga neki svjetski mediji rangirali uz Osamu bin Ladena. Kako je Osama tada još uvijek bio na slobodi, uspjeh je bio polovičan. Haag je imao Gotovinu, a Gotovina u svojoj haaškoj ćeliji – OSAMU.

[ad id=”93788″]

Parafrazirajući Arsena Bauka, moram reći da nema Nenada Stazića, ne bi ga trebalo ni izmisliti. ”Šarmantni i duhoviti” Stazić, gostujući na TV Z1, plastično nam je pokazao kako to u realnom životu izgleda jugo-nostalgičarska – metastaza! On i SDP ne vide problem u tome što Srbija sudi hrvatskim braniteljima. Dobro, rekli bi naivni. Ima čovjek pravo na mišljenje – svoje partije. Ali meta-Stazić voli primjere pa otprilike kaže kako, recimo, Izrael nema tzv. opću jurisdikciju, ne bi mogao suditi Adolfu Eichmanu. Jednostavno da jednostavnije ne može biti. Nijemci su provodili genocid nad Židovima i zato im Židovi, gdje god dođu do njih, imaju povijesno pravo suditi ako su bili nacistički zločinci. Hrvati ”genocidno” pomeli Srbe i njihove traktore i sad pomoću generalne jurisdikcije saniraju štetu nad traktorima. Hrvatska ne može suditi silovateljima u istočnoj Slavoniji jer je na snazi Zakon o oprostu. Srbi takav zakon nisu donijeli. Ni Izrael…

Sjećam se početka Pravopisne reforme. Treba li Pravopis mijenjati zbog sitnih ne ću glasnica? U žestoku raspravu uključio se i tadašnji premijer Ivo Sanader. Na pitanje novinara hoće li i nadalje pisati ”neću” ili ”ne ću”, spremno je odgovorio “Ho ću !“

Prijedlog Vlade o ukidanju ureda bivšeg predsjednika Stipe Mesića nije dobio potporu saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav budući da su četiri člana odbora bila za taj prijedlog, a četiri suzdržana. Među suzdržanim bio je i HDZ-ov zastupnik Davor Mlakar. Nakon ovog, on postaje ozbiljan kandidat za suca Ustavnog suda RH. Danijela Trbović i dalje vodi emisiju “Bez veze“ zahvaljujući dobrim vezama. Još bolje veze ima i Domagoj Novokmet. Latin je zakon. Jedino je bez veza Karolina Vidović Krišto koja je ponovno suspendirana iz istih razloga kao i kod Radmana. Pedofilija kao osnova spolnog odgoja u školama i lustracija onih koji su taj spolni odgoj “galvanizirali“ u školama. Zajednički nazivnik za Mesića, Mlakara, Danijelu Trbović, Novokmeta i Karolinu Vidović Krišto je misao Oscara Wildea: “Lopovi danas izgledaju kao pošteni ljudi. Pošteni su stoga prisiljeni izgledati kao lopovi – kako bi se razlikovali”.

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari