Connect with us

Kolumne

Zvonimir Hodak: Dođe li do ‘sukoba civilizacija’ pa muslimani poraze kršćane, Abu Miljenko ne mora brinuti za svoju sudbinu; za ostale i zaostale nisam siguran

Objavljeno

on

Miljenko Jergović me posramio. Čitam nedavno njegovo “Sumnjivo lice“ u Jutarnjem. ”Jesi li izdajnik ako ne mrziš Slovence?“. Odmah sam počeo sumnjati sam u sebe. Pita se svestrani Miljenko: “Kako postupiti kad susjedu životno treba ono na što i ti imaš pravo, ali ti, zapravo ne treba? Na ovo pitanje postoje dva odgovora: finski i balkanski“. Hrvatski je naravno balkanski, a Sovenija bi bila finski. Tu je Miljenko u pravu.

[ad id=”68099″]

Kad je Samuel P. Huntington napisao svoj proročanski “Sukob civilizacija“, hrvatska lijeva intelektualna javnost dočekala ga je na nož. Neću citirati što je o knjizi pisao recimo Davor Butković. Neki ljevičari, kao što je povijest pokazala, u pravilu imaju “kasno paljenje“. Bilo je dovoljno godinu dana da bi 1934. intelektualna elita Zapada “pročitala“ Adolfa Hitlera. Pritom isključujem one koji su njegov nacionalsocijalizam smatrali prihvatljivim modelom za rješavanje mračnih kontroverzi nastalih nakon završetka Prvoga svjetskoga rata. Kao što je to bio, recimo, Albert Speer.

S druge strane Staljin, Tito, Mao, Pol Pot, Enver Hodža, Castro i da ne nabrajam predaleko ni do danas nisu do kraja “pročitani“. Usprkos činjenici da su Staljin, Tito i drugovi poslali dvostruko veći broj ljudi u “vječna lovišta“ od Hitlera, ljevičari i dalje šmrcaju, uzdišu za borcima za slobodu svih porobljenih naroda, a u Jugi i narodnosti. Šira javnost počela je Huntingtona ozbiljno shvaćati tak nakon 11. rujna i sukoba koji su nakon toga uslijedili. Danas je nažalost sve jasno, osim naravno multikulturalističkim slijepcima koji su se infltrirali u lijevu medijsku falangu RH. Jedan od takvih je izvorni proizvod Jagne Pogačnik – Miljenko Jergović. On nam je elokventno i s puno žara pokušao objasniti bit djelovanja Kalifata i islamskih ratnika. Miljenko je majstor za usporedbe, parabole, simetrije… On nam sudbinu nevinog (što je strahovito važno pripomenuti) Tomislava Salopeka predstavlja kao metaforu pa kaže: “Takvim su ga učinili ratnici Islamske države, ISIL-ovci ili teroristi, kako ih se u nas uobičajilo nazivati. Zato su ga, uostalom, i oteli. I zato su oteli sve one ljude koje bi zatim oblačili u narančaste odore, istovjetne onima u koje Amerikanci oblače zatočene muslimane u koncetracijskom logoru Guantanamo, i pokazivali ih na internetu.” Nakon ove genijalnosti svi smo progledali. Da se nisu obespravljeni muslimani zaigrali i 11. rujna ubili preko tri tisuće ljudi, onda ih svirepi Ameri vjerojatno ne bi zatočili u narančastim dresovima na Kubi, a onda opet “ratnici Islamske države“ ne bi otimali “metafore“ niti bi im ritualno odsjecali glave. Ne bi “ratnici“ prisiljavali djecu na ubijanje sirijskih vojnika koji su, usput rečeno, regrutirani u vojsku Bashara al Assada. Niti bi žive zakopavali kurdske Jezide. Ne bi im palo na pamet jordanskog pilota živog zapaliti, niti zarobljenike zatvoriti u kavez i utapljati u kavezima.

No, nije samo užas Guantanama razlog što je ubijen nevini Hrvat. Kaže Miljenko: “Međutim, mladom pariškom Arapinu dogodi se da mu sestri na ulici zderu hidžab sa glave… to je dovoljan razlog da se taj pariški mladić… osjeti do te mjere obespravljenim da poželi uništenje društva u kojem živi i da nešto uradi na tom planu.“ I evo što su isplanirali: na društvenim mrežama nedavno se pojavio video u trajanju od oko 20 minuta. Izvjesni Abu Muqatil, čijoj je sestri netko strgnuo hidžab s glave, poručuje meni i vama, ali ne i Jergoviću, da je na redu osveta “zbog poniženja koje su podnijeli muslimani na Kosovu, Albaniji i u Makedoniji.“ “Stići ćemo s eksplozivima!” kliče Abu. ”Morate se bojati hodati ulicom, boraviti u vašim uredima, spavati u vašim domovima. S Alahovim dopuštenjem, zadavit ćemo vas!“ straši nas Abu Muqatil. “Ratnici Kalifata“ su uspješni i efikasni. Nema preživjelih. Oni koji su preživjeli užase koncetracijskih logora u Guantanamu danas pišu memoare o stravičnim mučenjima, tzv. lažnim utapljanjima i egzekucijama, psihološkim iznurivanjima, lošoj hrani i sličnim američkim bestijalnostima. Kad su sami Ameri objavili popis tih perverznih mučenja od kojih je svijet zanijemio, naše hrabre nevladine udruge skočile su na zadnje noge. Teršelička, Rada, Zoran Pušić ”prosto nisu mogli da veruju“ da u 21. stoljeću postoje ljudi koji druge ljude muče čak i puštanjem preglasne glazbe, što su Ameri naročito naglasili kao svoj “preveliki grijeh…“. Međutim, kod “Islamskih ratnika“ nema glazbe, nema cajka, nema hauza. Oni taoce žive zakopaju, zapale ili spuste u kavezu u vodu pa neka sami pjevaju što ti srce zaželi. Moram pohvaliti našeg Miljenka jer je rijetki talenat da zna usporediti razmjere zla koji nas okružuju. I na kraju, ako dođe do“ sukoba civilizacija“ pa muslimani poraze kršćane, Abu Miljenko ne mora brinuti za svoju sudbinu. Za nas ostale i zaostale nisam siguran…

Na pitanje makedonskom Predsjedniku Vlade kako se ostvaruju prava muslimanske albanske manjine u Makedoniji, premijer je odgovorio: “Kako da im dademo pravo na nacionalna manjinota, kad su bukvalno skoro većinata?“

A sad jedna ljepša, humanija i skoro pa pastoralna tema. Iz tiska izlazi ili je već izašla dugo neočekivana knjiga Borisa Dežulovića – Razgovori sa Smojom. Mislim si, ako ostanem sa 100 zadnjih ustašoidnih kuna u džepu, otići ću do prvog kioska i tu knjigu neću kupit! Neću je nikada uzeti u ruke. Ne zbog sadržaja knjige nego isključivo zbog onoga što je u toj knjizi sigurno prešućeno. Ostao sam iskreno tronut kad sam otvorio Večernjak i vidio kako je moja, jedna od najdržih novinarki, Renata Rašović umočila pero u crvenu tintu i s tugom u srcu i vlažnih očiju servirala nam “najveću ljubav – Miljenka i Lepe Smoje.“ Tu urbanu jugoorjunašku legendu seviraju nam k’o podgrijanu musaku dalmatinski jugonostalgičari.

Renata je dala sve od sebe, pa i više, da nam dočara kako je počela “jedna od najljepših hrvatskih ljubavnih priča“. Zašto pridjev “hrvatskih“ nije mi do kraja jasno. I oni kojima su Smoje i Lepa zadnja rupa na svirali znaju da taj elitni jugopar ne bi vjerojatno za Hrvatsku dao ni pola gnjile jabuke. To je možda jedna od najljepših ljubavnih priča iz – regiona. Naši junaci upoznali su se četrdesetipete u Lenjingradskoj ulici u gradu heroju Splitu. Čudim se da se nisu sreli u Staljingradskoj. Do tada je bilo sve idilično. Ni partijski komitet, ni Tito Kirigin, nisu imali primjedbe. Dobro, drugovi u komitetu su malo podigli obrve kad su se junaci ”jedne od najljepših hrvatskih ljubavnih priča“ vjenčali 10. travnja 1963. Kad su provjerili da se ne radi o gruboj antipartijskoj provokaciji, poslali su buket crvenih karanfila. Svejedno, gorak okus je ostao. Kud’ k vragu baš 10. travnja?

Na kraju te hrvatske verzije “Moje pjesme moji snovi“ Lepa kaže: “Prema meni je bio nježan. Enormno nježan.“ Što je u redu. Zašto ne bi planula ljubav, partijska ljubav, te postala predložak za jednu romansiranu priču? Ali što je s “tamnom stranom“ njegovih želja? Željom za denunciranjem “narodnih neprijatelja“ UDBA-i. Prijavljivanjem splitskih taxista miliciji. Presude koje postoje i dostupne su, a iz koji se vidi da je po prijavi druga Miljenka Smoje osuđen taj i taj kontrarevolucionarski taxist. Što je sa zabranom dolaska u Hajdukove prostorije vjerojatno najvećem hrvatskom treneru Tomislavu Iviću, a što je sam Ivić potvrdio jednom zagrebačkom športskom novinaru. Dobro, budimo objektivni. U nogomet se Smoje dobro razumio. Do razine stručnjaka. Sjećam se dobro jedne utakmice u Splitu između jakog Hajduka i ošamućenog Dinama, k’o da ga je vodio Zoran Mamić. Dan prije utakmice ekspert Smoje je napisao: “Jebeš pobjedu protiv ovakvog Dinama!“ Dinamo je pobijedio sa 4:0, a dva ili tri gola postigao je nepoznati Jozo Bogdanović. Bio sam na toj utakmici i neki budući ognjištari su mi drugi dan na Braču pričali da je Smoje optužio suca jer nije isključio Jozu Bogdanovića. Razlog? Navodno je Jozo, po Smoji, vrijeđao neke igrače Hajduka po nacinalnoj, a neke po ideološkoj osnovi, a što je Smoje tobože čuo od nekih ljudi s Hajdukove klupe. Možda je i istina? Zaboravio sam reći da je nezaborani Jozo Bogdanović inače bio gluhonijem!!! Kruži priča da će se, po knjizi Borisa Dežulovića, a u produkciji Feral tribune, snimiti i igrani film pod radnim naslovom “Taksist“. Glavnu ulogu taksista, kojeg Miljenko denuncira, igrao bi Roberto de Niro, a inspektora SUP-a, koji radi zapisnik po prijavi Smoje, igrao bi Viktor Ivančić. Režija je povjerena kome ako ne Oliveru Frljiću. Ali genijalni Oli je odustao jer je odmah predložio da se po Borisovoj knjizi snimi film – putopis. Lepa se pobunila navodno izjavivši da to nikako ne može biti putopis jer ona u životu nije iz Splita otišla u Jugoslaviju. Ma ni do Kaštel Sućurca.

U načelu, splitska gradska uprava je spremna jedan splitski trg nazvati Trgom žrtava komunizma, ali je skoro nemoguće u Splitu pronaći tako ogroman prostor.

Miljenko Jergović me posramio. Čitam nedavno njegovo “Sumnjivo lice“ u Jutarnjem. ”Jesi li izdajnik ako ne mrziš Slovence?“. Odmah sam počeo sumnjati sam u sebe. Pita se svestrani Miljenko: “Kako postupiti kad susjedu životno treba ono na što i ti imaš pravo, ali ti, zapravo ne treba? Na ovo pitanje postoje dva odgovora: finski i balkanski“. Hrvatski je naravno balkanski, a Sovenija bi bila finski. Tu je Miljenko u pravu. Hrvatska ima 1777 km obale, a Slovenija 47 km. S obzirom na načelo pravednosti, Savudrijska vala trebala bi pripasti Sloveniji. Slovenija ima, po nekim izvorima, 51 značajnije visoku planinu. Hrvatska samo dvije. Naravno, sad ste shvatili. Triglav Hrvatskoj, a Savudrijska vala Sloveniji. Godinama smo “terorizirali” susjede s Janicom i Ivicom Kostelić, koje je Gips stvorio na lang-lauf stazi na Sljemenu. Znamo da je Sljeme više od bilo kojeg slovenskog viadukta. Kad bi dobili Triglav i Krvavec, gdje bi bio kraj Kostelićima.

Hrvatska je ogromna zemlja. Hrvatska ljevica je uvijek galantna ako susjedima nešto zatreba. Račan je s Drnovšekom sklopio deal zbog kojeg su susjedi skočili od sreće. Miljenko zna tko je krivac – Tito. Da nije bilo njega, Savudrijska vala bila bi u Italiji. Da nije bilo njega Boka, Srijem i Neum bili bi hrvatski. Sad će neki pomisliti na povijesnu laž. Pavelić poklonio Italiji Istru, Rijeku, Zadar, Cres, Lošinj. Točno! Ali što ćemo s Rapalskim ugovorom od 12. studenog 1920., koji su potpisali Kraljevina SHS i Kraljevina Italija. Premijer Milenko Vesnić, ministar Ante Trumbić i ministar Kosta Stojanović prepustili su sve gore navedene hrvatske krajeve Kraljevini Italiji. Ugovor je izazvao opće “oduševljenje” u Hrvatskoj pa stoga nije nikad ni potvrđen u Beogradskoj Narodnoj skupštini već je 26. lipnja 1921. potvrđen kraljevskom odlukom. Dakle, da ponovim pitanje Miljenka Jergovića: “Jesi li izdajnik ako ne mrziš Slovence?“ Jesi li možda izdajnik ako međunarodnim ugovorom skoro čitavu jadransku obalu pokloniš Talijanima? Jesi li lažljivac ako nakon toga podučavaš generacije i generacije u školama da je to učnio samo Pavelić Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. Čak i prije četničkog ustanka u Srbu. Činjenice govore, ali ako se činjenice ne slažu s ljevičarskom povijesti, to gore po činjenice.

S obzirom na demografsku katastrofu koja prijeti Hrvatskoj, čuo sam jedno zanimljivo mišljenje, uz pivo nakon tenisa na Bolu. Nastavimo li s ovakvom jalovom i mlohavom populacijskom politikom, imat ćemo uskoro u Hrvatskoj manjak djece, a višak pedofila….

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari