Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Hrvati i dalje vjeruju da su brojne požare ovog ljeta na Jadranu izazvale krijesnice…

Objavljeno

na

Dok se svijet trese, nakon nove Bartolomejske noći u Hrvatskoj, nastao je postizborni kaos. Sad već imamo i konačne rezultate. Na opće iznenađenje apslutni pobjednik je nezavisna lista NN MOST. Ono NN je nezavisni i nezasitni. Daleko iza njihovih 19 mandata ostao je SDP sa 56 saborskih zastupnika.

[ad id=”93788″]

Bagdad, Damask i ono što se događa u Iraku i Siriji u manjoj ili većoj mjeri dogodit će se u Parizu, Londonu ili bilo kojem velikom gradu SAD-a. Miran i bezbrižan život u velikim svjetskim metropolama EU i SAD mogu zaboraviti dok ne pobijede ISIL u Iraku i Siriji. Naravno, Putin je to prvi shvatio, a nakon svirepog masakra u Parizu možda shvate i ostali sivi, bezlični i nekarizmatični lideri tzv. Zapadnog svijeta. Oni bi na “hrabre” ratnike Islamske države, kako im tepa Miljenko Jergović, bespilotnim letilicama. Na kopnu se “ne bi šteli mešati“ da njihovi momci ne bi ginuli za tuđe interese i da ih domaća liberalna javnost ne bi prozivala za obnovu neokolonijalizma. No, “hrabrim ratnicima“ ISIL-a nije teško skočiti do Pariza, sutra do Londona ili Berlina. SAD i Australija nemaju “zelene granice“ s “hrabrim ratnicima“ pa su u manjoj mjeri izložene. SAD su 11. rujna naučile lekciju za razliku od stare, ofucane Europe. Teroristi žrtvuju svoje i živote nevinih građana u borbi protiv “nevjernika“ odnosno kršćana. Za to vrijeme se Europa Lisabonskim ugovorom od 13.prosinca 2007.g., odrekla kršćanstva i prihvatila agresivni liberalizam kao svoju ideologiju. Francuski predsjednik nakon masakra prijeti da će Francuska biti nemilosrdana prema teroristima. Teroristi se tresu od straha. Do slijedeće prijetnje. Pitanje je samo oko čije će ambasade uplašeni i nijemi građani uskoro paliti nove svijeće i polagati sviježe cvijeće? A EU će i dalje smišljati sentimentalne sinopsise kako prihvatiti, zbrinuti i intergrirati rijeke izbjeglica koje su “spontano“ počele nadirati u “neoliberalni raj” koji se davno odrekao svog kršćanskog identiteta. Koliko je tisuća “spavača“ već uhvatilo korjenje u EU metropolama? Oni će na jedan trzaj mobitela izvesti reprizu Pariza gdje god im se prohtije. I onda old story. Osude, zgražanje, prijetnje, svijeće i cijeće oko nečijeg veleposlanstva u nekoj članici sterilne i gluhe EU. Slaba utjeha za sve koji će dotle već, ni krivi ni dužni, otići na onaj svijet, ali i za njihove najmilije. A trebalo je samo ozbiljno prihvatiti argumente Samuela P. Huntigtona iz njegove knjige “Sukob civilizacija“ objavljene još 1996. godine.

Što se tiče nas u Lijepoj našoj, možemo biti mirni i spokojni. Daleko je to zlo od nas. Premijer kaže da smo na oprezu. Ne kaže se badava da je “oprez majka mudrosti”. Dobro, cinici odmah nadodaju – da je bila oprezna ne bi postala majka. Naši opreznjaci su već nakon dva dana skužili da Slovenci postavljaju na granici sa RH žičanu ogradu. No, smirili su se kad su nam susjedi objasnili “da to nije nikakva žičana ograda“ nego “tehnička prepreka”. Ministar MUP-a RH je odahnuo i usput poslao Janezima prijateljsku poruku da kad bi to bila zaista žičana ograda onda bi to bio posao za jedno lovačko društvo. Prestrašeni, oni sa druge strane Sutle, odmah su prestali lajati. Međutim, nastavili su polagati tehničke prepreke na zemlji koja se katastarski nalazi u RH. Sovenska inačica Vesne Pusić, Karl Erjavec nam je sabrano i diplomatski objasnio da je i njihova vojarna Sv.Gera na hrvatskom teritoriju ali je to privremeno. Do kraja ovog stoljeća. Još nas je, onako usput, podučio da Slovenija i Hrvatska još nemaju definirane granice. Granice će, misli Karlek, odrediti međunarodna arbitraža u koju se tako ufa Dežela. Hrvataska je, nakon par dana razmišljanja, poslala preko nepostojeće granice protestnu notu koja nije ni stigla do Ljubljane zbog tehničke prepreke. Uglavnom svršit će k’o i u bećarcu: žica, žica, žica, drma mi se kabanica…

Svaka od trideset slovenskih stranaka obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji valjda i cjeloviti Jadran

A na samom začelju čvrsto prikovan za dno ostao je HDZ sa 59 zastupnika. MOST, skroman i čvrsto na zemlji, pristaje na sve varijante. Traže šest do sedam ministara i dva do tri predsjednika vlade. Poraženi SDP-ovci i HDZ-ovci, iako svijesni da je to objektivno najmanje što MOST može tražiti, zlobno gubitnički otežu dati Petrovu i Petrini ono što je po Bogu i pravu njihovo. Nije ih briga što Hrvatska traži svježu krv, nove ljude i ideje.

Recimo nakon Biškupića, Zlatarice i Šipoša novi ministar kulture mogao bi biti, ma što mogao, morao bi biti Stipe Petrina. Due diligence odnosno dubinsko snimanje mu je uža specijalnost. Dok površna i jezičava Vedrana Rudan misli kaže i piše da Hrvati imaju dugu fašističku tradiciju, a možda čak i misli da su fašisti neka relativna većina u Lijepoj našoj, naš Stipe nije površan. On uključi svoj sofisticirani due diligence i odmah mu blesikne da je Rudanica falila. Hrvati nisu fašisti ili barem ne svi. Barem 220.000 tisuća su destilirani nacisti. Naravno, to su po njemu članovi HDZ-a. Zato sad HDZ pokušava sve ne bi li uspio dobiti podrušku Petrine I MOST-a. Slaveći nadmoćnu pobjedu MOST-a na izborima budući kulturni ministar je izjavio da su ‘fala bogu’ pobijedili naciste. Tupoglavi desničari nisu odmah shvatili pa im je naš Stipe, pun strpljenja i samilosti, objasnio da su nacisti HDZ-ovci. Naravno, Petrina vidi ono što priprost birački puk ne bi vidio i da nije slijep. On je k’o Buda. Njegova svijest je na šestoj razini. Zlobni nacistički ognjištari šapću po kafićima: ma nije on Buda, on je možda samo novi Buda Lončar! Nakon što to izreknu, dmah se refeleksivno prekriže prisjećajući se Križa u spomen petorici mještana koje je na skupu HSS-a 27. studenog davne 1938.g., u Primoštenu pobila žandamerija Kraljevine Jugoslavije. Raspelo je na komemoraciji za 75.obljetnicu masakra u parku na Trgu don Ive Šarića na zid crkvice postavio koalicioni partner nacista predsjednik HSS-a Branko Hrg. Navodno je Stipe Buda Petrina naredio da se nacistički križ baci u smeće. Stipe je davno riješio sve dileme. Tito je glava, misli on. Tuđman je uništio sve stvorivši državu. Stoga je prvi Predsjednik ostao bez ulice u herojskom Primoštenu. Stipe je već ranije pokušavao naći put do Hrvatskog sabora. Tek kad je shvatio da u Sabor ne vodi ni jedan put nego triba preći preko MOST-a, uspio je. Koliko je most čvrst da na sebi izdrži jednog ortodoksnog ljevičara kao što je Petrina pokazat će vrijeme. Obzirom na birački talenat koji je izrazito razijen u Hrvata (slučaj Stipe Mesića), ne bi se začudio da je Petrina svoj izbornio slogan ovako sastavio: dragi birači, glasujte za mene! Vi od toga možda nećete imati koristi, ali ja itekako hoću!

Prema nedavno pronađenim transkriptima, Stipe Mesić je u Haagu svjedočio u stvari sam protiv sebe zbog generalocida

Kad smo već kod budućeg ministra kulture, ajmo onda malo na kulturu. Današnju i onu Tina Ujevića. Jurica Pavičić, jedan od izabranih književnih talenata iz ergele Jagne Pogačnik, napisao je novu, tko zna po koju knjigu. Jagni je “nezalučno“ tko izdaje knjigu. Jurica, Ante Tomić ili Miljenko Jergović. Kad su oni u pitanju Jagni iz usta ispadaju samo najfiniji bomboni. Ipak, Jurica je nekako Jagni najdraži i najfiniji. Pastoralan je i blag. Voli ljude i to voli pokazati. Poznat je njegov izljev nekontrolirane ljubavi prema Akademiku Slobodanu Novaku kojeg je, ne trepnuvši okom, nazvao kretenom te pritom, pucajući od ponosa, to i napisao. Sad je napisao “jedan posve netipičan krimić“ misli Jagna. Naslov mu je “Žena s drugog kata“. O krimiću ona piše na pola stranice Jutarnjeg od 11. studenog 2015.g. Da se, apstraktno rečeno, pronađe nepoznati roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog nema teorije da on dobije prostora koliko je Jagna, svojom majčinskom brigom, posvetila “Ženi s drugog kata“. Sreća što je jadnica s drugog kata. Što bi tek bilo da je sa 25. kata. Jutarnji bi morao izdati specijalno izdanje za Jagnine hvalospjeve. Naravno, “Jedan posve netipičan krimić“ čeka, nakon ove Jagnine ode, svjetska premijera i planetarna slava. Kao i sve ostale romane, krimiće, sinopsise, putopise od Splita do Zagreba i obratno njenih genijalaca. Zabranjene zemlje su Poljska i Češka gdje je skrahirala i jedna dokazana internacionalna klasa kao što je to naš Oliver Frljić, a da o Austriji da i ne govorimo. Hoće li od ovog amaterskog krimića Profil uhvatiti neki profit, boli me glava. Čitajući to isprazno glorificiranje jugonostalgičara sjetih se, a koga bi drugog nego Augustina Ujevića.

Tin je bio istinski genij stiha. Ali na žalost nije iza sebe imao Profil i Jagnu Pogačnik. U četvrtak 12. studenog o.g., navršilo se 60 godina od smrti, po meni, najvećeg pjesnika u Hrvata. U Jutarnjem o tome nisam pročitao ništa. Njegova zbirka “Auto na korzu“ još je 1932.g., objavljena u Nikšiću pa je crnogorski pjesnik Pavle Goranović ove godine objavio knjigu o vezama Tina i Crne Gore. Ali gdje je Crna Gora? Koji put, ali rijetko, čuje sa na radiju kako Arsen pjeva njegov “Odlazak“, a Oliver “Zelenu granu sa tugom južnog voća“. Dospio je u polemičnom tonu i u Hrvatski Sabor. Akademik Vlatko Pavletić ga je u najboljoj maniri Jurice Pavičića pohvalio. Naime Pavletić je rekao da Tin nije boem nego klošar. Naime, dobar pjesnik i književnik Vlatko postao je i političar. I kako bi rekli Zagorci odmah ga je “strefilo“. A “klošar“ je bio autor bezbroj sugestivnih stihova, feljtona i eseja. Bio je plodni prevoditelj i erudit. Sjetite se brojnih nagrada koje su pokupili Tomić, Jergović, Matvejević i Pavičić po austrijskim i talijanskim provincijama i selima. A čovjek koji je napisao “Igračke vjetrova“,“Svakidašnja jadikovanja“, “Molitva iz tamnice“, “Notturno“, ”Lelek srebra“, “Kolajna“, “Auto na korzu“, “Ojađeno zvono“, “Skalpel kaosa“, “Ljudi za vratima gostionice“, “Žedan kamen na studencu“ nikada za života nije dobio ni jednu književnu nagradu. Izgleda da su Hrvati, uz Stipu Mesića, zaslužili i Jagnu Pogačnik i njenu ergelu Pavičića, Jergovića i Tomića.

Završio je deseti međunarodni sajam namještaja – Ambijenta. Sajam NAMJEŠTALJKI i kuhinja u književnom izdavalaštvu traje idalje

Vjerojatno se sjećate mantre koju su nam prodavali naši poltroni, kmetovi i politički lajbeki kako EU nema alternative. Između ostalih oglođanih kostiju, bacili su nam i nadu da ćemo napokon naučiti što je to nezavisno i objektivno pravosuđe. I naučili smo. Zsolt Tomas Hernadi, čelnik MOL-a, našao se na zahtjev RH na crvenoj Interpolovoj tjeralici. RH je i raspisala europski uhidbeni nalog pa je Hernadi već trebao u Zagrebu dati obranu na županijskom sudu. No, unatoč, tobože strogim, EU procesnim pravilima naš Tomas slobodno šeće Austrijom i Njemačkom. Ne šeće samo on. Šeću i oni iz Pariza. Austrijska i njemačka policija je skinula crvenu tjeralicu pozivajući se na staro rimsko načelo “ne bis in idem“ koje znači da se nekom ne može dva puta suditi za istu stvar. Pošto su Mađari odbili svojedobno čak i saslušati Hernadija, pravdajući to svojim nacionalnim interesima, naivni Hrvati izdaše crvenu tjeralicu. Mađarski odvjetnici su morali pronaći procesni “sveti gral“ i pronašli su ga. Neka “ogorčena“ dama je, za sitnu lovu, privatno tužila Zsolta i naravno sud ga je oslobodio. Onda su policije Njemačke i Austrije dobile “befel” kako je Hernadi za ono za što ga terete naivni Hrvati, već oslobođen u Mađarskoj. Kvaka je samo u tome što je o pitanju radi li se stvarno o sitaciji “ne bis in idem“ mogao odlučivati samo sud, a ne policija. Zagorci bi rekli: “ne buš, ja idem!” Evo još jednog dokaza kako su Hrvati dobri “pušači” EU fora.

Hrvati i dalje vjeruju da su brojne požare ovog ljeta na Jadranu izazvale krijesnice…

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad bi svaki Hrvat bar jednom otišao u Vukovar, Škabrnju, Bleiburg, Čavoglave, Siget…

Objavljeno

na

Objavio

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude.

Jučer sam putovao kroz nekoliko različitih zemalja, a nikad nisam otišao iz Lijepe naše… Jedan od najboljih prijatelja koje najduže znam slavio je rođendan, požurili smo iz Vukovara u Zagreb kako bih stigao na druženje. Prijatelji s kojima sam putovao u Vukovar ljubazno su me ostavili u centru iako su iz krajnje južnog dijela grada samo kako bih što prije došao jer je već bilo kasno.

Već u centru primjećujem da sam došao u drugu stvarnost. U drugu zemlju. Ovdje su ljudi drugačije nasmijani, drugačije obučeni, drugačije postavljeni. Smijali smo se i mi u Vukovaru, grlili, razgovarali, ali drugačije. Drugačije od ovoga, na drugačiji način, iz drugih razloga…

Sjedio sam s prijateljima u pubu, a povremeno sam pogledao oko sebe ljude za svim stolovima koji pričaju o poslovima, o craft pivu, kako pjevuše pjesme koje sviraju i prepričavaju neke meni u tome trenutku potpuno besmislene stvari. Odjednom sam osjetio tugu koja je prerasla u frustraciju. Bio sam žalostan jer sam osjetio da ovdje ne pripadam.

Nedostajalo mi je ono što sam imao par sati ranije. Falili su mi prijatelji s kojima sam uživao u razgovoru, pričali smo satima o ratu, Vukovaru, drugim bojištima, o onome što se događalo tada, što se događa sada, što treba napraviti i o svemu onome što uglavnom već i znamo i stalno ponavljamo, no i dalje je to bilo sto puta zanimljivije, prirodnije i ugodnije od svih razgovora koje sam oko sebe čuo u ovom okružju.

U obitelji se gradi osjećaj pripadnosti

Djecu nemam, ali ako ću ih ikada imati, neću propustiti niti jednu priliku odvesti ih na sve događaje gdje će vidjeti i naučiti o svojoj Domovini, o svojoj krvi i svome narodu. Neka idu i sa školom, neka uče tamo, ali iz obitelji to mora poteći. U obitelji se gradi ljubav, odgovornost i osjećaj pripadnosti. Kako reče naša nova heroina Barbara Turk: “To se dobiva majčinim mlijekom“. Moja djeca neće na dan pada Vukovara u ritmu strane glazbe njihati glave i pričati o novim serijama, nego će uzdignuta čela hodati u Koloni sjećanja i odavati počast poginulima i pobijenima u Gradu heroju. A obići ćemo i sve druge gradove heroje te odati počast svim žrtvama Domovinskog rata, svim našim herojima svih ratova. Jer moja djeca će znati tko nam teče venama, ne što nego tko! Čija herojska ratnička krv! Moja djeca će znati tko su Hrvati!

Zato će obilaziti Vukovar, ući u bolnicu, pogledati gdje su bez sanitetske opreme u malom prostoru liječili desetine novih ranjenika svakog dana, gdje su bebe u inkubatoru bile par metara dalje od mjesta gdje je zločinačka JNA bacila razornu bombu krmaču na bolnicu. Osjećao sam da mi suze kreću kad sam na pločicama vidio popis ljudi koji su u bolnici ubijeni i onih koji su odvedeni, koje su četnici i komunisti izveli iz bolnice i poubijali. Za mnoge se ni danas ne zna gdje su im ostaci. A ovi šute, ne žele reći gdje su. Ljudi desetljećima ne znaju gdje su im ostaci najmilijih, a ovi znaju i šute, neće ni anonimno dojaviti. S tim “ljudima” da mi živimo u nekakvom suživotu i dajemo im milijune da nas vrijeđaju kroz svoje časopise i zastupnike u Saboru?!

Abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna

Bili smo na Ovčari, doveo nas je domaćin Vlado, čovjek koji je preživio logore i koji je pričao što je i kako doživio, pričao je o mučenjima kojima su vukovarske civile i zarobljenike podvrgnuli njihovi susjedi, ali i pijani četnici koji su dolazili iz Srbije. Pričao je kako su ih izvlačili iz bolnice i s raznih mjesta gdje su ih zarobili, odvodili na mučenja, stratišta. Pričao je kako su susjedi Srbi ulazili u autobuse, izvlačili ljude koji su im se ikada u životu zamjerili, mučili ih i ubijali, silovali žene zato jer su mogli. Ovi koji su dolazili iz Srbije bili su izgubljeni od alkohola i mržnje, ubijali su koliko su mogli, ali tek nakon mučenja, pričao je tome kako su se tek rijetki spasili i to na nevjerojatne načine, poput iskakanja iz kamiona dok su išli na stratište.

Jedna od najsnažnijih priča koje sam čuo, koje su ostavile snažan dojam je o čovjeku koji je bio četvrti na redu za smaknuće, kad su trojicu prije njega ubili, došao je red na njega, prislonili su mu pištolj na glavu, on se okrenuo refleksno i izbio pištolj te preskočio ogradu i pobjegao. Takvih priča ima previše, priča o surovosti Srba i jugoslavenske vojske koja je ušla u grad klati, silovati, ubijati i pljačkati.

Mnogi od njih još i danas žive tamo abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna. Dok naši ljudi ne znaju gdje su im ostaci pobijenih članova obitelji. Postoje ljudi kojima su silovali sestre, očeve i majke, silovali su im cijele obitelji pred očima, silovali, ubijali, mučili. Ti ljudi danas žive sa svojim mučiteljima i krvnicima. Nemoćni tražiti pravdu jer na vlasti u Hrvatskoj sjede isti oni od kojih smo Hrvatsku oslobađali.

Teške su to priče, teško je bilo slušati sve što su ti ljudi prošli, teško je bilo na Ovčari, suze nisam zadržao, pred punim memorijalnim centrom nije me bilo sram plakati od tuge i bola dok smo slušali priču o tome što se dogodilo. Zato mislim da bi svaki Hrvat trebao otići u Vukovar, proći sva stratišta, bolnicu, hodati u koloni s brojnim herojima. Volio bih da svaki Hrvat ima svog domaćina kao što je Vlado koji će mu pričati o onome što bi svatko od nas morao znati, da će imati svoga Nevena iz planinske satnije, svoju Tatjanu, Roberta, Marijana, Lovru, Damira, Bobbya i sve one ljude koje sam imao danas u svome društvu, s kojima sam bio u koloni i na koje sam ponosan što sam hodao s njima i palio svijeće. Nadam se da će osjetiti srdačnost i gostoljubivost domaćina kao što mi osjetili kod Vladinih roditelja gospođe Evice i gospodina Milana koji su nas dočekali s tonom predivne preukusne hrane i kolača, omogućili nam da se daleko od kuće osjećamo kao kod kuće.

Stotinu tisuća, toliko nas je bilo

Bilo je divno, zajedništvo i sloga. Puno puta sam nekoga trknuo ili oni mene, nakon toga bismo se s osmijehom ispričali, zagrlili, dodirnuli… voljeli smo se svi. Bilo je nemoguće da se dogodi nešto ružno. Bio sam ponosan na sve ljude u koloni. Na sve navijače koji su hodali jedni pored drugih bez ijednog incidenta, na sve udruge, na sve heroje, na sve ožalošćene, na sve one koji tiho mole ispred križa na groblju. Ponos i ljubav – to je ono što nas je sve spojilo. Da to imamo ostale dane Hrvatska bi s pravom bila raj – najljepša i najsretnija zemlja ikada.

Na jednoj od benzinskih crpki na kojima smo stajali parkirali smo pored kombija beogradskih oznaka. Često sam putovao takvim sličnim kombijima poslovno u Beograd i znam da imaju nekoliko linija dnevno. Kad bih sjedio naprijed pričao bih cijelim putem s vozačima i bilo ih je svakakvih, ali u konačnici to su ljudi koji rade svoj posao, koji ni nije lagan i nisu ni krivi ni dužni za mnogo drugih stvari. Na crpki je bila gomila autobusa i automobila punih branitelja u uniformama i navijača sa svojim obilježjima. Vidio sam da vozač “štrika” u kombiju koji radi. Prvi put sam vidio da vozač sjedi u kombiju i čeka putnike, obično je riječ o pauzi od 15 minuta i vozač je to vrijeme zajedno s putnicima vani. Ovaj je sjedio u kombiju i na licu mu se vidjelo što proživljava. Pogledao sam ga pokušavaju se sjetiti je li jedan od onih s kojima sam pričao da ga umirim jer sam znao da mu se neće ništa dogoditi. Neki klinci navijači nešto su mu dobacili, ništa ozbiljno, nešto kratko, neki stih neke pjesme, nisam prepoznao o čemu se radi, on je doslovno glavu okrenuo što je više mogao od njih vjerojatno želeći biti nevidljiv i žaleći zbog dana kad je prihvatio ovaj posao. U jednom trenutku je otišao nekud bez putnika, bez ičega, samo je ubacio u rikverc i zgibao. Bilo mi je žao jer boji se bez razloga. Mi nismo oni koji rade zlo ljudima koji nisu ništa napravili. Mi mu nećemo ništa. Klinci su bili nabrijani, a i oni su mu samo dobacili, a ni nije bio jedini s “njihovim” registarskim oznakama pa nikome ništa nije bilo. Mi smo svoje odratovali, ako će trebati opet ćemo, ali nećemo sigurno izvlačiti vozače iz automobila jer nam nisu ništa napravili i mi svi to znamo pa i klinci koji su nešto tek otpjevali zbog čega je ovaj zbrisao, iako je razumljivo to što je osjećao.

Voditi ću djecu u Vukovar, u Škabrnju i na Bleiburg

Želim svojoj djeci usaditi pozitivne vrijednosti, naučiti kako se i zašto voli svoja zemlja, koje su normalne vrijednosti i što je pozitivno, a što suludo u našem društvu. Zato ću ih voditi u Vukovar. Da vide hrabrost jedva naoružanih ljudi koji su se herojski odupirali napadima i okupaciji tri mjeseca, koji su podnijeli strašne muke i slomili njihov napad dok se ostatak zemlje stigao pripremiti i obraniti zbog čega im doživotno dugujemo zahvalnost. Odvest ću djecu i u Škabrnju da im pokažem što znači biti Hrvat i HOS-ovac i 43 dana braniti mjesto od sve siline JNA, a što su komunisti i Srbi napravili kad su ušli u palu Škabrnju pa kad sljedeći put negdje čuju da udbaški mediji i policija nešto pričaju protiv IX. bojne HOS-a da znaju na čiju stranu stati, kome pružiti ruku i podršku.

Odvest ću ih u Bleiburg da vide gdje se dogodio sličan pokolj kao devedesetih i da se podsjetim što bi se dogodilo nama da smo 95. godine mi bili na poraženoj strani. Želim da djeca vide snagu, zajedništvo i ponos koji se osjeti u svim tim kolonama, komemoracijama i okupljanjima. U našu djecu moramo usaditi vjeru i ljubav prema Domovini i obitelji. Tek tad ćemo imati zdravo društvo, a ne društvo izgubljenih otpadnika koji sanjaju o tome kako će u znak inata otići iz zemlje.

Želim da vide prave domoljube, da shvate da ih nisu pokrali oni koji vole Hrvatsku, nego oni koji ju nikada nisu ni htjeli ni voljeli. Da nauče razlike između pravih Hrvata, domoljuba i onih koji se pretvaraju, a proizlaze iz jugoudbaških kadrova, nasljednih nob-jugo-miješanih linija kojima je urođena mržnja prema svemu hrvatskome, koliko god to zvučalo kao klišej. Naučit ću ih istinu o Drugom svjetskom ratu i pokazati im svrhu te stvarnu pozadinu svih laži kojima su nas učili i na kojima još uvijek inzistiraju kako bi prikrili svoje zločine, svoju mržnju i svoju tiraniju.

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici….

Teško je objasniti i opisati snagu koja se osjeća na tim događanjima. Tko nije bio mora otići, promijenit će mu se sklop u glavi. Tko nije osjetio što je njegov ili njezin hrvatski narod mora doći na neko od tih mjesta, mora doći u Čavoglave ili na bilo koju proslavu Oluje da osjeti ponos pobjede, ponos junačke obrane, snage hrvatskog nacionalnog bića. Da osjeti što mi sve možemo napraviti i bez oružja samo sa snagom svoje volje i željom. Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude. Na koncertu gdje slavimo moćne pobjede zagrljeni, okruženi jedni drugima najbolja su mjesta za naučiti prave vrijednosti. Iz tekstova Marka Perkovića Thompsona djeca mogu naučiti samo kako voljeti i živjeti za pozitivne vrijednosti. Ničeg lošeg tu nema, a i glazbeno je vrhunski napravljeno. Kad ološ proziva Thompsona uglavnom mu moraju izmišljati laži o neplaćenom porezu što je dokazana laž, o tome da pjesme ne valjaju iako imaju milijune pogleda i oduševljenih komentara te posjetitelja na koncertima i ono najgore je što mu pokušavaju prišiti fašizam i nacizam iako pjeva o pozitivnim obiteljskim vrijednostima, vjeri te ljubavi prema Bogu i Hrvatskoj.

Kada bi svi Hrvati znali o našoj slavnoj prošlosti, kada bi osjetili bar dio ponosa za naše junačke pretke, kada bi im se divili bar djelomično koliko nam se dive drugi… u Sigetu su Mađari izgradili čuda, kod nas rijetko tko zna što se tamo dogodilo. Rijetko tko zna da su hrvatski junaci s malo Mađara zaustavili stotinu tisuća Turaka u pohodu na Beč i slomili ih zbog čega je pohod prekinut. Trideset tisuća Turaka svoje je kosti ostavili kod Sigeta, a i dvije tisuće naših branitelja. Uvijek su naši heroja ostavljali kosti da bi Domovina mogla živjeti. Ostavljali su obitelji i za njih ginuli posvuda ostavljajući kosti tko zna gdje. Mnogi ni prije ni u ovom ratu ni u prijašnjima nisu nikada pronađeni, ali zauvijek će živjeti u srcima i mislima svih nas. Nas koji to znamo i poštujemo. Nas koji i jesmo Hrvatska.

Svatko od nas bi trebao barem na jedan dan osjetiti kako je to biti okružen svojima, gdje se svi razumijemo, gdje je sloga, ljubav i zajedništvo, gdje stotinu tisuća ljudi hoda zajedno i nitko glas ni na koga ne podigne. Ma očeši me kišobranom, stani mi na cipelu, nije problem, znam da nisi htio i ispričavam se i ja tebi i daj da se zagrlimo, brate. Svatko mora osjetiti kakav je osjećaj hodati između Bad Blue Boysa i Torcide i osjetiti zajedništvo, među svim udrugama iz cijele zemlje, gdje možeš viknuti “Kaj ima dečki?” ekipi iz bilo kojeg dijela Hrvatske i svi će ti uzvratiti smiješkom, a vjerojatno se nećeš izvući bez zdravice. Jer smo jedno, jer smo svi zajedno, jer tamo pripadamo. To je Hrvatska u kojoj želim živjeti, u kojoj sam sretan, to je budućnost koju želim ostaviti djeci, to je zajedništvo o kojem sanjam kad se vratim u turobnu zagrebačku stvarnost iskvarenu i izopačenu sa stotinu strana. A dok sanjam svoju Hrvatsku u srcu nosim ovakve dane, sve svoje prijatelje, heroje i mjesta gdje pripadam.

Domagoj Pintarić / Projekt Velebit

 

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Ni jedan student Filozofskog fakulteta u Zagrebu nije znao što se dogodilo 18. studenog 1991.

Objavljeno

na

Objavio

A na tom faksu se obrazuju, među ostalim, budući hrvatski povjesničari!!! Zato veliki bravo za Ivu Goldsteina, Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovinu koji marljivo i pedantno plasiraju svoju paralelnu povijest.

Svi zajedno moramo biti ponosni na Lijepu našu. Ovog je ljeta holivudska elita otkrila našu obalu i otoke. Hrvatska postaje prestižna destinacija. Vjerojatno nas zato sve druge države i prestižu!

Trenutno smo u utrci s Bugarskom i Rumunjskom za drvenu medalju. Volimo diskretno pljuckati po Rumunjima, a Rumunjska je po stopama gospodarskog rasta ove godine po drugi put u deset godina prestigla Kinu! Prema nedavnim podacima njihovog statističkog zavoda oni su u trećem tromjesečju imali rast od 8,8% na godišnjoj razini. Dobro, možda u njihovom Fiskalnom vijeću, neovisnom tijelu koje savjetuje vladu o proračunskoj politici, sjede isti majstori koji su se brinuli o bilanci Agrokora. No, pustimo bilance i gospodarski rast.

Danas je 18. studenog. Dan kad se obilježava ‘pad’ Vukovara. Još mi je Mile Dedaković, dok smo se zajedno vukli po sudovima, tvrdio da Vukovar nije pao. Tri mjeseca je odolijevao pedeset puta jačem agresoru. U ta tri dragocjena mjeseca Hrvatska je stala na svoje noge i nastavila borbu do konačne pobjede. U ta tri mjeseca postalo je jasno da Jugoslavija ‘nije dovoljno funkcionalna’, kako to lijepo kaže Dejan Jović, da spriječi hrvatsku neovisnost, piše Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

U vojno taktičkom smislu pala je i Moskva jer je Hitlerova soldateska ušla u grad. Pao je i ‘Alamo’ gdje su svi branitelji izginuli. I Staljingrad je sravnjen sa zemljom… Iz patnje i tragedija tih gradova nikla je kasnija pobjeda. Bolja i kvalitetnija od ‘Pirove pobjede’ koju su agresori postigli u prvoj fazi agresije u Vukovaru. Gledam na HRT-u kako se govori o neprijateljima i agresorima. Nitko ne spominje JNA i četnike. Gledam tradicionalnu kolonu. Nigdje ni jedne HOS-ove zastave. Znam da su tamo, ali kamermani su uvježbani.

Netko će reći, pa nije samo HOS branio Vukovar. Točno, ali čemu prizemne manipulacije? Na našim filozofskim faksovima slavi se Oktobarska revolucija u kojoj su ubijeni silni milijuni ljudi, a s druge strane Karolina Vidović Krišto iznosi podatak o anketi iz 2010.g. koju je prikazao baš HRT. Po toj frapantnoj anketi ni jedan student Filozofskog fakulteta u Zagrebu nije znao što se u novijoj povijesti dogodilo 18. studenog!!! Na tom faksu se obrazuju, među ostalim, budući hrvatski povjesničari!!!

Zato veliki bravo za Ivu Goldsteina, Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovinu koji marljivo i pedantno plasiraju svoju paralelnu povijest. Budite sigurni da za njima ne zaostaju Markovina, Perica i dr… Što studenti uz takove profesore znaju o Erdutskom sporazumu čiji smisao je integracija, a nastala je segregacija koja je na kraju prerasla u smo-segregaciju. Sve škole u Vukovaru su dvojezične sa ćiriličnim i latiničnim pismom. Usprkos svemu Vukovar se sam svrstao među najsjajnije pobjede u hrvatskoj povijesti. Bez obzira što nema posla i što ga zato na dnevnoj bazi Vukovarci napuštaju.

Hrvatska demografska politika je u ekspanziji. Ministrica se ukazala na svim televizijama i slavodobitno izjavila da će od sada dječji doplatak ‘uživati’ puno širi krug obitelji. Ono na čemu nije previše inzistirala jer bi to pokvarilo uspjeh njene prve demografske mjere je da će roditelji u prosjeku dobivati oko 200 kuna po djetetu. Sad kad je ova Vlada tako velikodušno odlučila pomoći u mijenjanju demografske slike Hrvatske i u zadržavanju mladih da ne odu izvan zemlje, očekuje se masovni povratak mladih iz Irske i Novog Zelanda. Iako Vlada nabavlja hrpu novih automobila, povećava sredstva za svoje koalicijske partnere, naše dragocjene i ljubljene nacionalne manjine, očito je kako nema novaca za reanimaciju demografije.

Čitam tako da je Vlada na zatvorenoj sjednici 9. XI. 2017.g. donijela odluke o povećanju sredstava nacionalnim manjinama, zapravo samo nekim. Srpska nacionalna manjina će, umjesto dosadašnjih 30 milijuna ustašoidnih kuna, u 2018.g. dobivati 50 milijuna kn. Radinovi Talijani će umjesto dosadašnjih 25 milijuna kuna u idućoj godini dobiti 45 milijuna kunića. Česi i Slovaci rastu s 10 na 19 milijuna kuna itd. Ove zadnje dvije manjinske zajednice inače nitko ne ugnjetava i diskriminira pa su i dobili najmanje kunića. Sad se s blagošću i puni ljubavi prisjetimo tzv. nevladinih udruga i njihove love. Love koju dobivaju kao da je RH njihov osobni bankomat.

Zamislite da svakoj od par stotina udruga Vlada dodijeli u prosjeku 200 kuna godišnje. Evo nove oktobarske revolucije. Grube procjene govore da bi lovom koju kanaliziramo Teršelički, Radi, Radi i familiji, Mirovnim studijima i njihovim ‘studentima’, Babama, Radničkoj ratničkoj fronti, časnim antifašistima itd., mogli u tri godine vlastitim sredstvima izgraditi Pelješki most. A možda čak i još jedan Izetbegoviću – od Sarajeva do Ankare. Kad bi sva ta silna lova bila dostupna onima koji su od 18. studenog 1991.g. do 5.kolovoza 1995.g. stvarali ovu državu mislite li da bi Irska i Novi Zeland bili puni Hrvata? Stvarno mislite da bi?! Na fejsu, nakon ovog ‘plesa milijuna’ predlažu Pupovca za predsjednika RH. Kažu da bi tamo imao daleko manje ovlasti nego što ih sad ima…

Naši političari me pomalo podsjećaju na tipa koji se ovih dana javio na fejsu riječima:

Evo dragi moji ljudi, danas je presudan dan… odlučio sam prestati piti i prestati kockati. Konačno… Još samo da prestanem ovako lagati i bit će dobro.. pas m……“

Lijepoj našoj javnom scenom dominiraju ljevičari. Osim na izborima. Rovovska borba s ‘proustaškim nacionalistima’, kako reče mladi i borbeni Igor Mandić. Dragec Pilsel s molotovljevim koktelom u ruci za obračun bira samo kapitalce. Misu zahvalnicu za Gotovinu i Markača u Katedrali, pun liberalnog senzibiliteta i tolerancije, nazvao je ‘naci-orgijama’. Pun revolucionarnog zanosa i prkosa skresao je Gotovini gledajući u pod slijedeće: “Ante Gotovina, nemoj huliti! Ne svjedoči lažno! Tvoj bog se zove Theodor Meron i njemu se samo klanjaj! (povodom ”naci-orgije” u katedrali). Što vidimo iz ove tri intelektualne rečenice tipične za hrvatsku ljevičarsku elitu? Naš Dragec, Zvonimir, Carlos piše Bog malim slovom jer on u njega ionako ne vjeruje.

Gotovina je nacist, Markač podravski fašist… a što je Čermak? I takvog velikana lijeve misli Ivo Josipović nije zadržao na Pantovčaku. Čitajući ove ‘mudre’ nepročešljane misli našeg Drageca, budimo realni pa si priznajmo da je naš Dragec sigurno nekakav ubačeni ustaški agent. Ha,ha,ha! Nitko nije tako lako demaskirao hrvatsku ljevicu k’o on. Sjetih se Grahama Greena i njegovog sjajnog romana “Naš čovjek u Havani“. Roman govori o apsurdnoj i komičnoj strani obavještajnog djelovanja u Drugom svjetskom ratu. Glavni junak Wormold je trgovac usisivačima. Isti Dragec, samo nije imao toliko imena. Ako je ljevica danas spala na likove kao što su Pilsel i Velimir Visković onda njih zaista ne treba napadati. Njih treba samo iskreno žaliti.

Tihomir Dujmović je napisao ‘otvoreno’ pismo Aci Stankoviću. Budući da je ‘otvoreno’, pročitao ga je i naš vrli i zaokruženi Velimir Visković. I odlučio čovjek, onako intelektualno i dijalektički superioran, otrti pod s nesretnim Dujmovićem. Kaže naša lijeva perjanica Velimir: “Javio se na stranicama marginalnog desničarskog portala Tihomir Dujmović. Boli ga anonimnost u koju je upao nakon uzleta u Karamarkovoj eri; nema više tezgi ni na HTV-u ni u Slobodnoj…” itd. itd. Čovjek ostao bez posla, a ljevičarska perjanica se veseli. To je valjda uobičajena reakcija kod nekih ljevičara. Sumorno je to i jadno kako i priliči Pilselu i Viskoviću. Zašto onda trošim vrijeme i papir na te borbene ljevičare poznatije po svojim trbusima nego po svojoj pameti?

Naime, reakcije na Veljino zadovoljno zavijanje jer je neki desničar ostao bez posla je nešto što treba urbi et orbi objaviti svekolikoj hrvatskoj javnosti. I lijevoj i desnoj. Bezbroj komentara. Goran Fric Frigelj: “Dujmović je Bujanec, a Bujanec je klerofašistička budala“. Duboko skoro k’o Fric Krleža… Ivan Ivić: “ovaj Dujmović je stvarno dno dna…ustaški veličatelj, pljuccccc!” Miljenko Belić: “Tiho bi i NU2 popunio popadijom. Nije im dovoljna zastupljenost na sva 4 katolibanska programa?”!Violeta Viki Pavlović: “Koji debil”. Biljana Stojković: “Dujmović je sramota novinarske profesije, kvazi-intelektualac, polusvijet”… Potrošio bih čitavu kolumnu kad bih navodio sve što su lijevi ‘intelektualci’ izbacili iz svojih čirastih želudaca.

Toliko mržnje, toliko bijesa… a zašto? Zato jer se netko usudio njihovom guruu napisati otvoreno pismo. Znam što pišu i kako komentiraju ovu kolumnu. Ali ja ne živim od nje. Mene ne može neki frustrirani ljevičar, kojeg muči čir na želudcu još od 5.kolovoza 1995.g, eliminirati s HRT-u ili u Slobodanki. I zato me za taj frustrirani antihrvatski polusvijet boli ona stvar. Veseliti se nečijem gubitku posla samo asocira što bi bilo da smo slučajno izgubili rat… Srećom, protiv ovakvih nema rata kojeg bismo mogli izgubiti. Nema više “po šumama i gorama naše zemlje ponosne, idu čete (četnika) partizana…“ Takvi su većinom u doba Domovinskog rata ostajali u podrumima. Štab im je najvjerojatnije bio u ‘Gradskom podrumu’ u Zagrebu gdje se je čekao Šljivančanin, Kadijević, Adžić, Mrkšić i Martić… da zajedno popiju ‘pobjedničku ljutu’. Sad im je ostala samo destilirana mržnja prema desničarima, ognjištarima, Hercegovcima i svakom obliku hrvatskog domoljublja. Jedina zastava koju oni još mogu podržati je zastava duginih boja.

N1 javlja: “Najmanje četiri žrtve oluje na sjeveru Italije.“ To treba odmah javiti Teršelički, Viskoviću, Brani Pofuku, Anti Tomiću, Žarku Puhovskom, Radi, Robertu Bajrušiju, Robertu De Niru da interveniraju jer eto opet se događa neka ‘oluja’!

U nadnaravnoj borbi da prisili Trumpa na ostavku, Marina Šerić, partijski sekretar ‘šeste ličke’, u Večernjaku je našla vremena baciti malo oko i na nestašnu Poljsku. I ono što je tamo vidjela izazvalo je duboku depresiju naše Marine. U svojoj tuzi, gledajući u što se nekadašnja socijalistička Poljska pretvorila, Marini se u Varšavi pričinio sam Isus. Marina misli i štoviše je uvjerena kako bi bio popljuvan i sam Isus da se našao u povorci povodom obilježavanja Dana neovisnosti Poljske. Biblijska alegorija jedne ‘intelektualne proleterke’, kako je novinare nazvao genijalni Lav Trocki još pred sto godina. Marina je ogorčena jer je 60.000 tisuća ‘desnih’ Poljaka osramotilo njihove antifašiste koji su otprilike sličnih kvaliteta kao i naše antife.

Među 60.000 domoljuba našao se zaista i marginalan broj onih koji su nosili parole o ‘bijeloj’ i ‘čistoj’ Europi. I to je bilo dovoljno lijevoj medijskoj falangi u RH da čitav skup proglase čistim ‘klerofašističkim’. Ne podsjeća li vas to na Thompsonov koncert u Čavoglavama pred 100.000 tisuća ljudi kad su mediji uspjeli pronaći među publikom par kapa sa mitskim slovom U? Drugi dan su unisono brujali o Thompsonovom koncertu na kojem je bilo 100.000 ustaša s krvavim kamama. Razularena svjetina. Što to oni slave? Gdje je tu nestala decentnost s kojom partizani svake godine slave 27. srpnja u Srbu? Tamo se s puno mjere ‘okrene’ vol. U prošla vremena ‘okrenuo’ se i katolički svećenik. I tako je u Varšavi bilo 60.000 tisuća klerofašista koji bi čak i ‘popljuvali’ Isusa, a u Čavoglavama 100 000 ustaša koji dižu tlak Viskoviću, Pilselu, Lovrićki, Bajrušiju, Borisu Vlašić i sličnima. Duboki su korijeni tog svojevrsnog medijskog mazohizma u ovoj zemlji. Ne treba zaboraviti kako smo 817 godina bili u zajedničkoj državi sa Mađarima, nešto manje od 400 godina sa Austrijancima, pa ipak ni jedni ni drugi nisu počinili takove monstruozne zločine kao što bili počinjeni za 73 godine u zajedničkoj državi s našim komšijama južnim Slavenima. Lovas, Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik, Gospić, Bleiburg, Huda jama, Tezno, Kočevski rog, Saborski… I dobro je rekao Krleža ‘plakat ćemo mi za Austrijom.’

Još je Horacije rekao: ‘Hostes omnibus omnes’ ili svi su svima neprijatelji.

Bio sam sa suprugom na sjajnom koncertu Zbora Crvene armije u Lisinskom. I kako je napisao Branimir Pofuk bila je to “velika glazba velikog naroda“. Podnaslov našeg progresivca u komentaru tog koncerta bio je: “Silna ruska mašina nije se odrekla svoje pobjede ’45“. ‘Lucidan’ zaključak našeg Brane. A zašto bi se to Rusi odrekli svoje pobjede nad Hitlerom? Rusi su se borili, koliko ja znam, za SSSR i Rusiju. Ispod žita Pufok protura tezu da smo se mi vjerolomni Hrvati odrekli svojih pobjeda. I jesmo. Zato jer su se Branini ‘Rusi’ borili četiri godine za Jugoslaviju. Ako je netko i živio u iluziji da se bori za Hrvatsku onda ga se za primjer ‘objesilo’ u Beogradu za radijator visok 1 metar.

Kao Andriju Hebranga starijeg. Ali se zato nikada nećemo odreći naše borbe za RH. Makar i s Istambulskom konvencijom. S rodnim ideologijama i sa svim onim što u Rusiji neće proći ni slučajno. Ponosan je to i samosvjestan narod. Nastupili su talentirani glazbenici, pjevači, fenomenalni plesači. U Rusiji ne prolaze gay parade i roditelji 1 i 2. I tako je, nama na žalost, ostao još samo Putin i zbor Crvene armije. Naravno s vremena na vrijeme. A preostalo vrijeme imamo Frljića, Radu, rodne i transrodne likove, istospolne brakove, ženske brkove i slične novotarije.

Najnovija istraživanja su pokazala da su muškarci s bradom privlačniji nego žene s brkovima.

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

 

Karolina Vidović Krišto: VUKOVAR NIJE PAO – ŽRTVA VUKOVARA HRVATSKOJ JE DONIJELA POBJEDU!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari