Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Imam ‘feeling’ da je Dolački mačka sa sedam života, bit će tu malih iznenađenja…

Objavljeno

na

 Navodno je Orepić svojim nepoznavanjem “kauzalne“ odgovornosti razočarao mnoge i mnoge. Među razočarane spada i moja malenkost, ali iz drugih razloga. No za tu moju razočaranost nisu krivi ni Kolinda ni HDZ. Sam sam si kriv za to!

Medijska poslastica: uhićen Željko Dolački! Otprije poznat policiji…! Čudno. Bio je smo načelnik Službe organiziranog kriminaliteta PU zagrebačke. Poznajem ga osobno. Branio sam bio 2000. g. u tzv. “zločinačkoj organizaciji“ u kojoj je Dolački imao ulogu hrvatskoga Eliota Nessa. Proces je trajao godinu dana i, bez obzira na to što je završio fijaskom DORH-a jer su svi okrivljeni bili oslobođeni, Dolački se pokazao kao sposoban i prepreden policajac. Predugo se bavim kaznenim pravom da bi progutao udicu na kojoj piše da je on otuđio lovu i zlato i to zato što je sve otuđeno baš iz njegova ureda. Dokaže li policija i DORH da je Dolački to zaista napravio, onda sam siguran da sam ga debelo precijenio. Ipak, imam “feeling“ da je Dolački mačka sa sedam života. Bit će tu malih iznenađenja k’o da Dinamo osvoji ligu prvaka. Politički je zanimljivo kako se odmah postavilo pitanje zašto ministar Vlaho Orepić nakon uhićenja Dolačkog nije podvio rep i iz moralnih razloga podnio ostavku. Bi li to stvarno bilo u skladu s demokratskim tradicijama Lijepe Naše? Sjetimo se na primjer kad se Ivo Sanader našao u ”apsani”, Jadranka Kosor je tada odmah, kao oktroirana premijerka, poštujući političku odgovornost, odlučila odstupiti. No, kad je čula da bi umjesto nje mogao doći “dragi Ivo“ predomislila se u roku – odmah. Navodno je Orepić svojim nepoznavanjem “kauzalne“ odgovornosti razočarao mnoge i mnoge.

[ad id=”93788″]

Među razočarane spada i moja malenkost, ali iz drugih razloga. No za tu moju razočaranost nisu krivi ni Kolinda ni HDZ. Sam sam si kriv za to! Ni godine starosti, a ni skoro pedeset godina odvjetništva mi nisu pomogli riješiti se tzv. “hlebinskog sindroma“. Naime, Kolinda je sasvim ozbiljno, sukladno svojoj funkciji, poručila hrvatskim “pušačima“ kako NDH nije bila ni “nezavisna“ ni “slobodna“ nego zločinačka itd. I to je u redu. Nikada nitko ozbiljan nije ni mislio drugačije. Osobito s obzirom na povijesne okolnosti u kojima su Sile osovine kazale “uzmi ili ostavi“. Ali to je bilo prije 75 godina. A koliko je danas Hrvatska samostalna, slobodna, suverena? Koliko na naše živote utječu direktive Europske komisije, NATO-a i raznih centara moći…? Biti veleposlanik u RH s aspekta diplomatske karijere nije neki bingo. “Teškaši“ dobivaju ambasade u Washingtonu, Londonu, Parizu, Moskvi, Pekingu, Berlinu. To su karijerni diplomati koji javno nastupaju samo protokolarno.

Sve drugo je onaj nevidljivi dio posla strogo čuvan od očiju javnosti. Ali zato diplomati “druge lige“, kad dođu u neki tamo glavni grad neke tamo bezvezne državice kao recimo samo zbog primjera dođu u Zagreb, e tada počnu odmah liječiti svoje komplekse vježbajući “urođenike“. Tako je ovih dana austrijski veleposlanik RH, svjetski poznat diplomat za kojeg nitko nije čuo izvan Austrije i Hrvatske, organizirao sastanak “posvećen stanju sloboda medija u Hrvatskoj“. Tom prevažnom sastanku su prisustvovali veleposlanici SAD i najutjecajnijih zemalja EU. “Zabrinuti“ ambasadori su se “diskretno diplomatski“ oglasili na Twitteru i izrazili k’o fol zabrinutost za medijske slobode (što god pod tim pojmom oni mislili) od kada su na vlasti HDZ i Most. Zabrinule su se pastoralne ambasadorske dušice za “čistku“ na HRT-u. Misle mudri veleposlanici kako nije u redu da promjenom vlasti moraju sa svojih uredničkih funkcija otići vrhunski profesionalci i ustupiti svoje fotelje ognjištarima. Možda je netko iz Kovačevog ministarstva trebao prišapnuti “zabrinutim“ veleposlanicima kako su “profići“ prije četiri godine u nekoliko dana izbacili 40 urednika i degradirali oko 100 novinara, a da se tom prilikom nije javio nitko od “zabrinutih“ veleposlanika. Njih naravno uopće nije briga što je, šahovski rečeno, taj pacerski potez “zabrinutih“ tipično miješanje u unutarnje stvari ove države. Da smo stvarno država u pravom smislu te riječi onda bi ministar Kovač pozvao ambasadore na kavu i dao im do znanja da se ne miješaju u unutarnje stvari države domaćina.

Neka se samo sjete kako je Orban postupio s predstavnicima zloglasnog MMF-a u Mađarskoj, kad im je dao 48 sati da isprazne prostorije u Pešti i put pod noge. Da je hrvatska vlada postupila ne tako oštro kao Orban, ali bar kao vlada suverene i samosvjesne države nastupila bi višestruka korist. Pokazali bi da smo država, a ne kolonija i riješili bi se Mate Granića kao savjetnika koji bi zasigurno počinio suicid od straha zbog moguće odmazde stranaca. Pa kad smo mogli izdržati samoubojstva tolikih dragovoljaca Domovinskog rata, preboljeli bi valjda i heroja Matu. Matu kojeg je Predsjednica imenovala za svog vanjsko-političkog savjetnika usprkos tome što je naš Mate potiho kroz svoj sedmogodišnji ministarski staž mrzio dr. Franju Tuđmana. Treba samo pročitati njegov izljev mržnje nakon Tuđmanove smrti u Pukanićevom “Nacionalu“. Što na kraju i očekivati od lika koji je tamo osamdesetih godina bio osobni liječnik notorne Milke Planinc. Ista je kao Predsjednica SIV-a išla na noge Bushu starijem u USA, a Mate je valjda bio odmah iza nje u bijelom odijelu s plastičnim koferićem i s plivadonom i zašećerenom vodom ako Milka zaleluja.

Međutim, ozbiljnije je pitanje koga je današnja naša Predsjednica imenovala svojim savjetnikom za hrvatsku povijest. Nakon što nas je podučila da je Tomislav Klauški u pravu i da je “antifašizam u temeljima hrvatskog Ustava“ valjda zato što u Ustavu stoji “antifašističko vijeće…“. Spominje se u izvorišnim osnovama Ustava i Juga, Srbija, Banovina, pa što onda? Dokle ćemo se tresti od tipa koji je došao iz USA kao savjetnik za ni manje ni više nego Holokaust. Kolinda je mogla da je htjela za svog savjetnika za Holokaust imenovati Branka Lustiga koji pošteno živi svoj život iako je žrtva koja je holokaust preživjela. Pitanje je vrlo jednostavno. Do kada će vladajuće nomenklature u RH pristajati na podaničku poniznost prema svakom strancu koji se oglasi ili pojavi pred našim vratima?

Do kad će, pod pritiskom trećerazrednih likova, osuđivati zločine od prije 75. g., a o zločinima iz Domovinskoga rata poltronski šutjeti, sve samo da ne bi pokvarili “dobrosusjedske“ odnose odnosno da ne bi digli tlak Pupovcu, Vučiću, Nikoliću i sličnima. Istodobno ih boli ona stvar za tlak dragovoljaca, branitelja i stradalnika tog istog rata? Boli njih ona stvar za sve one koji žele da RH bude zaista nezavisna i suverena država. Za one koji cijene lik i djelo dr. Franje Tuđmana koji je jednom prilikom izričito zabranio dogovoreni ručak s američkom ministricom vanjskih poslova Madeleine Albright jer je uvrijedila Hrvatsku svojim prosrpskim stavovima. Ti stavovi su rezultat toga što je naša Madeleina provela djetinjstvo u Beogradu kao kćer čehoslovačkog ambasadora u Jugi. Tuđman je pokazao zube ministrici vanjskih poslova Billa Clintona, a ovi se ne usude reći istinu ni nekom savjetniku za holokaust.

Kad smo već kod pokojnog Predsjednika, jedna činjenica bode u oči. Nakon njegove smrti i dolaska crvenih na vlast počelo je natjecanje u političkom “hračkanju“ po Tuđmanu. Račan, Sanader, Mate Granić, Šeks, Mesić, Jadranka Kosor, Josipović i tko bi ih sve nabrojao. Zanimljivost je u tome da je tek Zoran Milanović smogao snage da objektivno valorizira ulogu i značenje prvog hrvatskog Predsjednika u stvaranju RH. Ni od sadašnje Predsjednice, za njezina boravka na Zrinjevcu, a osobito ne kad nastupa vani (posebno je bio jadan njen govor u Knesetu), nisam čuo nijednu lijepu riječ o čovjeku koji joj je u konačnici i omogućio da zasjedne u ministarsku fotelju.

U prvom homoseksualnom braku u liberalno-europskoj Hrvatskoj vjenčala su se dva Mladena pa su im prisutni prijatelji klicali: ŽIVJELI MLADENI!

Javio se po tko zna koji put briljantni vanjsko-politički komentator Večernjaka, a sada i Jutarnjeg, Josip Juratović, u Bundestagu od milja zvani ”Jura”. Ljubitelj i vječni poštovatelj svog imenjaka Josipa Broza prenosi poruku Njemačke priprostim Hrvatima: “Blokadom Srbije blokirat ćemo i vlastite interese“ tvrdi dalekovidni Jura. Robert Bajruši, impresioniran likom i djelom Titovog apologeta, tvrdi: “Juratović se etablirao kao stručnjak za politiku prema zapadnom Balkanu“. Potpisujem ono što Robi piše. Juru ljute blokade koje ustašoidna Vlada iskazuje prema mirnoj i pitomoj Srbiji. On o blokadama zna sve. Kao automehaničar on zna koje sranje nastane kad se zablokira diferencijal. A tek kad se kočnice zablokiraju… Jedino nema ideju kako odblokirati Tita, Jugoslaviju i Srbiju u svojoj ljevičarskoj glavi. Jura prati i svjetska zbivanja. On je trodimenzionalan kao Jergovićev Draža. Kaže Jura: “U njemačkoj politici postoji mišljenje da se Europa treba stabilizirati (osjećate li dubinu ove misli: Europa se treba stabilizirati!!!) i zato rješenja treba tražiti konstruktivnom politikom argumenata, a ne blokiranjem (vidi argumente u slučaju Poljske i Mađarske…) Nažalost, ne samo njemačkoj politici nego i široj javnosti Europe i svijeta (!!!) hrvatsko desničarenje je strašno iritantno.“ Imali što iritantnije nego kad obožavatelj Tita u transu uvjerava Robija da “širu javnost Europe i svijeta hrvatsko desničarenje strašno iritira“.

Mene strašno iritiraju glavni urednici Večernjaka i Jutarnjeg jer daju prostor liku koji ideološki još hrče u staroj Jugi i kad god može pljuje po zemlji iz koje je došao zaboravljajući da se je samo jednom dogodilo da “šloser“ dođe na čelo države. Javno se diveći strojobravaru Titu, tajno sanja kako se on kao automehaničar jednog dana obračunava s “inteligencijom“ koja svojim desničarenjem strašno iritira širu i užu javnost Europe i svijeta. I na kraju je čak i Jura osjetio da ga je malo “zelo“ pa poručuje “populistima i nacionalistima“ za kraj: “Svi oni koji smatraju moj stav protuhrvatskim ili su politički nepismeni ili zlonamjerni i nanose štetu hrvatskom narodu“. Ni više ni manje! Čestitke na sjajnom tekstu Robertu Bajrušiju. Vrijedan je Pulitzera ili još bolje tekst za Monty Python and the Holy Grail. Naime, razgovarati i objavljivati razgovor s Jurom u Jutarnjem i Večernjem je stvarno Sveti Gral političke gluposti. U svakom slučaju Jura je u najmanju ruku snalažljiv. On se odavno reklamira kao jedini Hrvat u Bundestagu, tobože ne znajući da je zastupnica u parlamentu i Irena Mihalić iz Stranke zelenih. Pravi prigorski gentleman.

Kruži jedna zgodna anegdota o snalažljivosti našeg Jure. Hvale se navodno Jura i neki tip iz Teksasa tko ima veće imanje. Jura pokazuje Ameru: «Viš’ ova detelina, kotec, hiža, hruška, štala i potok, sve ti je to moje.” Odgovori mu Amer: “Good, very nice, ali ja ti imam imanje koje kad ga idem obići moram voziti autom tri dana da bi došao s jednog kraja na drugi”. Jura ga lukavo pogleda i kaže: “Je, i ja sem mal takav auto pak sam ga jedva prodal“.

Izbori u HDZ-u su prošli briljantno. Jedan član, jedan glas i jedan kandidat. Kad to odozgora gledaju Tito, Staljin, Enver Hodža i Mao mora da su zadovoljni. Izbori demokratski k’o u Sjevernoj Koreji. Očito se Karamarko bojao primijeniti čak i stari primitivni demagoški potez – fingirani protukandidati. Barem bi neka demokratska forma bila zadovoljena. Ovako HDZ i HNS ispadoše dvije bratske stranke. Zbog bliskog svjetonazora možda će i jednog dana koalirati. Možda čak i prije.

Početna očekivanja od nove vlasti sliče na lanjski snijeg. Kopne iz dana u dan. Na HRT-u Danijela Trbović u svojoj emisiji “Bez veze“ i dalje prodaje bozu. Nevladine udruge ili poznatije kao ”strane ekspoziture” dobivat će skoro istu lovu kao i kod Andreje Zlatar. Reformu školstva hvale podjednako navodno domoljubni Karamarko i napredni omladinac Darinko Kosor. Koga briga za činjenicu da je nacionalna povijest pala na 40%. Ionako nas se uvjerava da je “tragični rat s JNA“ počeo nakon referenduma za odvajanje od Jugoslavije. Referendum je održan 19. svibnja 1991.g., a “tragični rat“ s JNA je počeo ”balvan revolucijom” u kolovozu 1990.g., potom krvavim Uskrsom na Plitvicama 31. ožujka 1991.g. i pokoljem hrvatskih policajaca 3. svibnja 1991.g. u Borovu Selu. Jednostavno rečeno povijest se po tko koji put opet falsificira. Djecu će učiti kako da nije bilo referenduma ne bi bilo ni “tragičnog rata“. Vidimo da ni HDZ ni HSLS nemaju ništa protiv toga da đaci čitaju Antu Tomića i Zorana Ferića umjesto Mažuranića i Marka Marulića. Umjesto Tina Ujevića uživat će u infantilnoj poeziji Đonija Štulića koju je pisao za ”Azru“. Čovjek živi preko 30.g. u inozemstvu. Besplodan i izgubljen u svom svijetu i odjednom doznaje da je za koplje iznad Tina. Kad đacima dosadi Đoni uzet će u ruke Ferićevog ”Anđela u ofsajdu” kao priručnik za prvi odlazak u javnu kuću. Ako im to bude preteško tu je “Što je muškarac bez brkova“ Ante Tomića. Uskoro izlazi nova genijalnost “Što je muškarac bez šešira“ pa “Što je muškarac nakon provale u stan njegove djevojke“. I svi zadovoljni, a Boris Jokić čak oduševljen. On je rezolutan da reforma mora ići i to odmah. Nešto k’o ulazak RH u EU. Ni školska, baš kao ni EU reforma, nemaju alternative. A hrvatska politička oligarhija razmišlja o štednji, mobitelima, službenim autima i pravu na vozikanje. Za to vrijeme reforma koju je osmislila i pripremila hrvatska ljevica ide dalje – u novu obrazovnu katastrofu. Bit će to gora i od one Šuvarove. Čude me Šustar, Hasanbegović… ma ustvari me ne čude. Ne čudi me ni svjedočenja Sanadera i Joze Petrovića MOL-ovog konzultanta u Londonu. Naravno, bila su isključivo u korist Hrvatske. Moš’mislit’!

Ognjištari zamjeraju direktoru baleta u Splitu da je grub s balerinama, a nježan s baletanima. Nemaju nimalo senzibiliteta!

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr
[ad id=”40553″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IMA NEŠTO VRJEDNIJE OD ZLATA, A TO STE VI, VATRENI!

Objavljeno

na

Objavio

Hvala Vam što ste nas učinili beskrajno sretnima i ponosnima. Hvala što ste nas na najbolji način podsjetili što sve možemo kad smo zajedno, kad smo jedna duša, jedno tijelo, jedno srce… i to je nešto najdracocjenije što ste nam mogli dati! Vrednije je to od svakog zlata, trofeja i titula, od svih slavoluka i pohvala!

Hrvatska danas zahvaljuje Bogu na tom daru i uz suze radosnice slavi Vaš uspon u sam vrh svjetskog nogometa.

Uz Božiju pomoć, učinili ste čudo i to ne samo na travnjaku: ujedinili ste Hrvatsku i sve naše ljude diljem svijeta i pobrali simpatije širom zemljine kugle.

Gledali smo ovih dana kako i oni koji do jučer nisu ni znali gdje se na zemljopisnoj karti nalazi Hrvatska pjevaju naše pjesme, nose naše zastave i dresove s crveno-bijelim kvadratićima i kliču Hrvatskoj. Zar i to nije dokaz Vaše veličine koja prelazi granice običnog sportskog nadmetanja? Rijetko je kad u svojoj povijesti naša zemlja izazvala toliko pozornosti i dobila toliko pohvala od vodećih državnika svijeta, uglednih javnih osoba, najznačajnijih i najvećih medijskih kuća i bila tako uvažavana i poštivana – i sve to zahvaljujući Vama i jednako dostojastvenoj publici koja Vas je pratila prostranstvima velike i ponosne Rusije, iz bitke u bitku, sve do same završnice u Moskvi.

Žrtva navijača koji su ne žaleći truda, vremena i novca po svaku cijenu željeli biti što bliže Vama također izaziva divljenje. Oni su bili ta spona između Vas i naroda kojemu ste priuštili nezaboravne trenutke.

Ovaj naraštaj će to pamtiti s ponosom.

I na žalost svih onih koji su (možda) i priželjkivali da im se pruži razlog kako bi se obrušili na hrvatske „nacionaliste“ i „desničare“, sve je prošlo u Božijem miru i redu.

Dokazali smo tko smo i što smo. I to je konačno vidio svijet.

Kad se milijuni ljudi širom svijeta tjednima okupljaju i slave sportske uspjehe svoje nacionalne vrste, a pri tomu nema ni jednog jedinog incidenta, onda je to najbolji dokaz kulture, zrelosti i civiliziranosti naroda koji voli svoje, ali isto tako poštiva tuđe.

Odnos ruskih domaćina prema nama bio je više nego korektan, čak sjajan i nije se promijenio čak ni nakon što smo ih eliminirali iz daljnjeg natjecanja. Rusi su se pokazali kao gostoljubiv i pristojan narod i zaslužuju sve pohvale.

I na kraju, kako ne spomenuti poseban značaj i dimenziju onoga što ste napravili, a tiče se buđenja tog osjećaja ponosa i optimizma u cijelom hrvatskom narodu – od Domovine do Herceg Bosne i dijaspore?

Znamo i svjesni smo svega što se kod nas u Hrvatskoj događa. Osim teškoća s kojima se srećemo, svjedoci smo, nažalost i radikalnih tendencija širenja pesimizma, pa i neke vrste destrukcije kojoj je cilj svima nama zagorčati život, oblatiti zemlju u kojoj živimo i dokazati kako smo nesposobni stvoriti sebi bolju budućnost. Sredstva se ne biraju – od grubog i primitivnog vrijeđanja svakog nacionalnog osjećaja, do ataka na naš identitet, svjetonazor, sustav vrijednosti i Katoličku crkvu. Udara se na same temelje naše opstojnosti, a sve to pod egidom „progresa“ i „napretka“, u ime „ljudskih prava“ i nekog tobožnjeg „suvremenog pogleda na svijet“.

A tko to čini?

Oni čije su metode sve samo ne demokratske.

Nismo li gotovo do jučer svjedočili opskurnim, monstruoznim i podlim napadajima na našeg ZLATNOG MOMKA Luku Modrića, kapetana reprezentacije i danas NAJBOLJEG NOGOMETAŠA NA SVIJETU (dobitnika Zlatne lopte na upravo završenom nogometnom SP)? Na društvenim mrežama kružile su fotografije kartonskih modela s njegovim likom, sa skalpelom pod bradom ili omotanim užetom oko vrata. Izravni poziv na linč, ubojstvo – poziv na zločin, zar ne? Patološki bolesnici koji to čine, uživaju, nažalost, neskrivene simpatije mnogih ljevičarskih, neoliberalnih i anarhističkih skupina, stranaka i udruga, pa i uvaženih persona iz ovog miljea koji o tomu šute kao ribe, kao da se ne događa – ali zato uredno tragaju za svakom kapom „nalik ustaškoj“ ne bi li „dokazali“ kako su Hrvati „fašisti“ i „nacisti“.

I taj momak, taj ZLATNI dečko Luka Modrić, koji je sve u životu stekao vlastitim znojem probijajući se krvavo, mukotrpno i uz golema odricanja do ovoga što danas jeste, odgovorio je svima u svom stilu: POSTAO JE NAJBOLJI u onome što radi i za promociju naše Hrvatske učinio neusporedivo više nego svi „drveni filozofi“ koji za debele novce prodaju maglu ovom narodu. I Dejan Lovren je bio na meti sa sličnim motivima, a danas je nogometna veličina kojoj se klanja svijet.

Prema izborniku Zlatku Daliću vladala je (najblaže rečeno) skepsa ili neka vrsta podozrivosti. I njegov je odgovor bio više nego rječit: uvrstio se među najbolje izbornike na svijetu i dečke za koje je rijetko tko vjerovao da mogu dalje od prolaska skupine, doveo nadomak tronu – učinio ih viceprvacima svijeta.

I još nešto: Zlatko Dalić pokazao je kako posjeduje izuzetne kvalitete kao stručnjak, ali i kao čovjek. I mnogima koji su već zaboravili što znače poštenje, čast, moral i poniznost, očitao je lekciju IZ LJUDSKOSTI.

Bog sve vidi i sve zna. I on učini da prije ili kasnije sve dođe na svoje.

Zato se nitko od njih – od našeg zlatnog izbornika do svakoga od 22 zlatna momka – ne odriče Boga.

To su hrvatski vitezovi lišeni svakog samoljublja, oholosti, egoizma i bahatosti. Oni su naš istinski ponos i od njih nacija itekako ima što naučiti.

Nadajmo se da će ljubav koja nas je ujedinila potrajati i da ćemo je njegovati. Zbog naše djece i njihove budućnosti.

A oni kojima to smeta, nek slobodno pate!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Srušili smo snove svima’

Objavljeno

na

Objavio

9gag stranica koju prati 40 milijuna ljudi piše sve pohvalno

Pobjeda hrvatskih nogometaša na SP u Rusiji, da dobro ste pročitali pobjeda jer ono što su oni napravili pobjeda je jednog malog ponosnog naroda iz najljepše države na svijetu. To srebro zlatnog sjaja, to zajedništvo i nacionalni naboj.

Bili su okidač da se jave i prospu svoju žuč oni koji predstavljaju talog društva te male ponosne države, iako oni, samo oni misle da su oni intelektualna i moralna elita te države ili možda neke druge.

Lijepo je ovih dana bilo biti ponosni pripadnik jednog veličanstvenog naroda i stih “Srušili smo snove svima” ima svoje potpuno značenje. Lijepo je bilo gledati narod kome pripadaš cijelim svojim bićem kako se veseli i diže na pijedestal pobjede svoje junake, ali bilo je lijepo čitati sve svjetske medije kako i oni slave jedan mali hrabri, ponosni narod i njihove idole kako ruše snove velikim ali i snove onoj benignoj, otrovnoj manjini u svojoj državi.

Možda zvuči pretendenciozno izjednačavati naše ruske junake s herojima Domovinskog rata ali ja osobno, a nadam se i velika većina Hrvata i svih onih kojima je stalo do svetog dresa, njih upravo tako gledam.

Gledam Luku, Dejana, Mandžu i sve druge kao ljude kojima je netko ukrao jedan dio njihovog života, ukrao im djetinjstvo i kako ih je život natjerao da sazrijevaju i bore se za svoju državu jer znaju da su i njihove sudbine utkane u nastajanje države za koju se toliko bore. Ne ovo nije patetika, ovo je surova istina. Svi oni su osobe koje su uspjele u životu, ostvarili su zavidne karijere, zaradili ogromne novce, krvavo su se borili i nitko im nije ništa nije poklonio. Sve to ostvarili su tamo gdje se rad i sve pozitivne vrijednosti mjere i vrjednuju na pravedniji način. Tamo gdje ne postoje povlaštene kaste koji mrze sve one koji za svoj rad moraju krvavo raditi odričući se svega onoga za čega se oni koji ih kritiziraju i omalovažavaju, izmišljaju pravno nebulozne optužnice i “virtualno” im odsijecaju glavu.

Nakon ovih prekrasnih, ponosnih mjesec dana, mjesec dana koji su ujedini domovinsku i iseljenu Hrvatsku, svima je jasno da se neke stvari u Hrvatskoj moraju promijeniti ako želimo dalje u bolje sutra. Za sreću tako malo treba, ali sreću treba i zaslužiti. Našu sreću treba nastaviti, ali nastaviti tako da se iz javnog, političkog, gospodarskog, pravosudnog, obrazovnog sistema, eliminiraju oni koji su kočničari hrvatskoj sreći i životu njenih građana. Hrvatsko društvo treba hitnu deratizaciji.

Hrvatskoj ne trebaju moralne i intelektualne veličine poput novinara koji se na račun novinarske akreditacije hrane za 15 kuna u saborskom restoranu, a svaki dan pljuju po onima koji su im to omogućili. Netrebaju im političke vertikale kojima je najveći uspjeh pokušaj da za svoju slavu na perfidan način “prodaju” komad svetog tla i koji smatraju da je držanje skala lopovu humano djelo, a najveći doseg im je znanje pravljenja krumpir salate.

Ne trebaju im političari koji se diče moralom, a imaju iza sebe pravomoćne presude za kriminal, kojim su se eto bavili kao nedozreli adolescenti u dobi od 28 godina. Ne trebaju nam oni koje država radi tri ruke u Saboru obilato nagrađuju da blate ono što je krvlju stečeno. Hrvatskoj treba lider, lider poput Zlatka Dalića.

Nazvao me noćas moj prijatelj iz Los Angelesa, profesor komunikologije sa UCLA i rekao:

Čestitam prijatelju, čestitam na nogometnoj reprezentaciji, na tvom ponosnom narodu i na tvojoj predsjednici. Tvoj narod i tvoja država ste globalni brend i nemojte dozvoliti da to prestanete biti. Rado bih se mijenjao za predsjednika države iako znaš da sam zakleti republikanac ali tvoja predsjednica postala je lider, lider svih onih koji u političare gledaju kao zlo. Ona je svojom neposrednošću, srčanošću i ljubavlju prema svojoj državi iskazanu kroz podršku reprezentaciji postala obrazac pozitivnog ponašanja lidera.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori