Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Imam ‘feeling’ da je Dolački mačka sa sedam života, bit će tu malih iznenađenja…

Objavljeno

na

 Navodno je Orepić svojim nepoznavanjem “kauzalne“ odgovornosti razočarao mnoge i mnoge. Među razočarane spada i moja malenkost, ali iz drugih razloga. No za tu moju razočaranost nisu krivi ni Kolinda ni HDZ. Sam sam si kriv za to!

Medijska poslastica: uhićen Željko Dolački! Otprije poznat policiji…! Čudno. Bio je smo načelnik Službe organiziranog kriminaliteta PU zagrebačke. Poznajem ga osobno. Branio sam bio 2000. g. u tzv. “zločinačkoj organizaciji“ u kojoj je Dolački imao ulogu hrvatskoga Eliota Nessa. Proces je trajao godinu dana i, bez obzira na to što je završio fijaskom DORH-a jer su svi okrivljeni bili oslobođeni, Dolački se pokazao kao sposoban i prepreden policajac. Predugo se bavim kaznenim pravom da bi progutao udicu na kojoj piše da je on otuđio lovu i zlato i to zato što je sve otuđeno baš iz njegova ureda. Dokaže li policija i DORH da je Dolački to zaista napravio, onda sam siguran da sam ga debelo precijenio. Ipak, imam “feeling“ da je Dolački mačka sa sedam života. Bit će tu malih iznenađenja k’o da Dinamo osvoji ligu prvaka. Politički je zanimljivo kako se odmah postavilo pitanje zašto ministar Vlaho Orepić nakon uhićenja Dolačkog nije podvio rep i iz moralnih razloga podnio ostavku. Bi li to stvarno bilo u skladu s demokratskim tradicijama Lijepe Naše? Sjetimo se na primjer kad se Ivo Sanader našao u ”apsani”, Jadranka Kosor je tada odmah, kao oktroirana premijerka, poštujući političku odgovornost, odlučila odstupiti. No, kad je čula da bi umjesto nje mogao doći “dragi Ivo“ predomislila se u roku – odmah. Navodno je Orepić svojim nepoznavanjem “kauzalne“ odgovornosti razočarao mnoge i mnoge.

[ad id=”93788″]

Među razočarane spada i moja malenkost, ali iz drugih razloga. No za tu moju razočaranost nisu krivi ni Kolinda ni HDZ. Sam sam si kriv za to! Ni godine starosti, a ni skoro pedeset godina odvjetništva mi nisu pomogli riješiti se tzv. “hlebinskog sindroma“. Naime, Kolinda je sasvim ozbiljno, sukladno svojoj funkciji, poručila hrvatskim “pušačima“ kako NDH nije bila ni “nezavisna“ ni “slobodna“ nego zločinačka itd. I to je u redu. Nikada nitko ozbiljan nije ni mislio drugačije. Osobito s obzirom na povijesne okolnosti u kojima su Sile osovine kazale “uzmi ili ostavi“. Ali to je bilo prije 75 godina. A koliko je danas Hrvatska samostalna, slobodna, suverena? Koliko na naše živote utječu direktive Europske komisije, NATO-a i raznih centara moći…? Biti veleposlanik u RH s aspekta diplomatske karijere nije neki bingo. “Teškaši“ dobivaju ambasade u Washingtonu, Londonu, Parizu, Moskvi, Pekingu, Berlinu. To su karijerni diplomati koji javno nastupaju samo protokolarno.

Sve drugo je onaj nevidljivi dio posla strogo čuvan od očiju javnosti. Ali zato diplomati “druge lige“, kad dođu u neki tamo glavni grad neke tamo bezvezne državice kao recimo samo zbog primjera dođu u Zagreb, e tada počnu odmah liječiti svoje komplekse vježbajući “urođenike“. Tako je ovih dana austrijski veleposlanik RH, svjetski poznat diplomat za kojeg nitko nije čuo izvan Austrije i Hrvatske, organizirao sastanak “posvećen stanju sloboda medija u Hrvatskoj“. Tom prevažnom sastanku su prisustvovali veleposlanici SAD i najutjecajnijih zemalja EU. “Zabrinuti“ ambasadori su se “diskretno diplomatski“ oglasili na Twitteru i izrazili k’o fol zabrinutost za medijske slobode (što god pod tim pojmom oni mislili) od kada su na vlasti HDZ i Most. Zabrinule su se pastoralne ambasadorske dušice za “čistku“ na HRT-u. Misle mudri veleposlanici kako nije u redu da promjenom vlasti moraju sa svojih uredničkih funkcija otići vrhunski profesionalci i ustupiti svoje fotelje ognjištarima. Možda je netko iz Kovačevog ministarstva trebao prišapnuti “zabrinutim“ veleposlanicima kako su “profići“ prije četiri godine u nekoliko dana izbacili 40 urednika i degradirali oko 100 novinara, a da se tom prilikom nije javio nitko od “zabrinutih“ veleposlanika. Njih naravno uopće nije briga što je, šahovski rečeno, taj pacerski potez “zabrinutih“ tipično miješanje u unutarnje stvari ove države. Da smo stvarno država u pravom smislu te riječi onda bi ministar Kovač pozvao ambasadore na kavu i dao im do znanja da se ne miješaju u unutarnje stvari države domaćina.

Neka se samo sjete kako je Orban postupio s predstavnicima zloglasnog MMF-a u Mađarskoj, kad im je dao 48 sati da isprazne prostorije u Pešti i put pod noge. Da je hrvatska vlada postupila ne tako oštro kao Orban, ali bar kao vlada suverene i samosvjesne države nastupila bi višestruka korist. Pokazali bi da smo država, a ne kolonija i riješili bi se Mate Granića kao savjetnika koji bi zasigurno počinio suicid od straha zbog moguće odmazde stranaca. Pa kad smo mogli izdržati samoubojstva tolikih dragovoljaca Domovinskog rata, preboljeli bi valjda i heroja Matu. Matu kojeg je Predsjednica imenovala za svog vanjsko-političkog savjetnika usprkos tome što je naš Mate potiho kroz svoj sedmogodišnji ministarski staž mrzio dr. Franju Tuđmana. Treba samo pročitati njegov izljev mržnje nakon Tuđmanove smrti u Pukanićevom “Nacionalu“. Što na kraju i očekivati od lika koji je tamo osamdesetih godina bio osobni liječnik notorne Milke Planinc. Ista je kao Predsjednica SIV-a išla na noge Bushu starijem u USA, a Mate je valjda bio odmah iza nje u bijelom odijelu s plastičnim koferićem i s plivadonom i zašećerenom vodom ako Milka zaleluja.

Međutim, ozbiljnije je pitanje koga je današnja naša Predsjednica imenovala svojim savjetnikom za hrvatsku povijest. Nakon što nas je podučila da je Tomislav Klauški u pravu i da je “antifašizam u temeljima hrvatskog Ustava“ valjda zato što u Ustavu stoji “antifašističko vijeće…“. Spominje se u izvorišnim osnovama Ustava i Juga, Srbija, Banovina, pa što onda? Dokle ćemo se tresti od tipa koji je došao iz USA kao savjetnik za ni manje ni više nego Holokaust. Kolinda je mogla da je htjela za svog savjetnika za Holokaust imenovati Branka Lustiga koji pošteno živi svoj život iako je žrtva koja je holokaust preživjela. Pitanje je vrlo jednostavno. Do kada će vladajuće nomenklature u RH pristajati na podaničku poniznost prema svakom strancu koji se oglasi ili pojavi pred našim vratima?

Do kad će, pod pritiskom trećerazrednih likova, osuđivati zločine od prije 75. g., a o zločinima iz Domovinskoga rata poltronski šutjeti, sve samo da ne bi pokvarili “dobrosusjedske“ odnose odnosno da ne bi digli tlak Pupovcu, Vučiću, Nikoliću i sličnima. Istodobno ih boli ona stvar za tlak dragovoljaca, branitelja i stradalnika tog istog rata? Boli njih ona stvar za sve one koji žele da RH bude zaista nezavisna i suverena država. Za one koji cijene lik i djelo dr. Franje Tuđmana koji je jednom prilikom izričito zabranio dogovoreni ručak s američkom ministricom vanjskih poslova Madeleine Albright jer je uvrijedila Hrvatsku svojim prosrpskim stavovima. Ti stavovi su rezultat toga što je naša Madeleina provela djetinjstvo u Beogradu kao kćer čehoslovačkog ambasadora u Jugi. Tuđman je pokazao zube ministrici vanjskih poslova Billa Clintona, a ovi se ne usude reći istinu ni nekom savjetniku za holokaust.

Kad smo već kod pokojnog Predsjednika, jedna činjenica bode u oči. Nakon njegove smrti i dolaska crvenih na vlast počelo je natjecanje u političkom “hračkanju“ po Tuđmanu. Račan, Sanader, Mate Granić, Šeks, Mesić, Jadranka Kosor, Josipović i tko bi ih sve nabrojao. Zanimljivost je u tome da je tek Zoran Milanović smogao snage da objektivno valorizira ulogu i značenje prvog hrvatskog Predsjednika u stvaranju RH. Ni od sadašnje Predsjednice, za njezina boravka na Zrinjevcu, a osobito ne kad nastupa vani (posebno je bio jadan njen govor u Knesetu), nisam čuo nijednu lijepu riječ o čovjeku koji joj je u konačnici i omogućio da zasjedne u ministarsku fotelju.

U prvom homoseksualnom braku u liberalno-europskoj Hrvatskoj vjenčala su se dva Mladena pa su im prisutni prijatelji klicali: ŽIVJELI MLADENI!

Javio se po tko zna koji put briljantni vanjsko-politički komentator Večernjaka, a sada i Jutarnjeg, Josip Juratović, u Bundestagu od milja zvani ”Jura”. Ljubitelj i vječni poštovatelj svog imenjaka Josipa Broza prenosi poruku Njemačke priprostim Hrvatima: “Blokadom Srbije blokirat ćemo i vlastite interese“ tvrdi dalekovidni Jura. Robert Bajruši, impresioniran likom i djelom Titovog apologeta, tvrdi: “Juratović se etablirao kao stručnjak za politiku prema zapadnom Balkanu“. Potpisujem ono što Robi piše. Juru ljute blokade koje ustašoidna Vlada iskazuje prema mirnoj i pitomoj Srbiji. On o blokadama zna sve. Kao automehaničar on zna koje sranje nastane kad se zablokira diferencijal. A tek kad se kočnice zablokiraju… Jedino nema ideju kako odblokirati Tita, Jugoslaviju i Srbiju u svojoj ljevičarskoj glavi. Jura prati i svjetska zbivanja. On je trodimenzionalan kao Jergovićev Draža. Kaže Jura: “U njemačkoj politici postoji mišljenje da se Europa treba stabilizirati (osjećate li dubinu ove misli: Europa se treba stabilizirati!!!) i zato rješenja treba tražiti konstruktivnom politikom argumenata, a ne blokiranjem (vidi argumente u slučaju Poljske i Mađarske…) Nažalost, ne samo njemačkoj politici nego i široj javnosti Europe i svijeta (!!!) hrvatsko desničarenje je strašno iritantno.“ Imali što iritantnije nego kad obožavatelj Tita u transu uvjerava Robija da “širu javnost Europe i svijeta hrvatsko desničarenje strašno iritira“.

Mene strašno iritiraju glavni urednici Večernjaka i Jutarnjeg jer daju prostor liku koji ideološki još hrče u staroj Jugi i kad god može pljuje po zemlji iz koje je došao zaboravljajući da se je samo jednom dogodilo da “šloser“ dođe na čelo države. Javno se diveći strojobravaru Titu, tajno sanja kako se on kao automehaničar jednog dana obračunava s “inteligencijom“ koja svojim desničarenjem strašno iritira širu i užu javnost Europe i svijeta. I na kraju je čak i Jura osjetio da ga je malo “zelo“ pa poručuje “populistima i nacionalistima“ za kraj: “Svi oni koji smatraju moj stav protuhrvatskim ili su politički nepismeni ili zlonamjerni i nanose štetu hrvatskom narodu“. Ni više ni manje! Čestitke na sjajnom tekstu Robertu Bajrušiju. Vrijedan je Pulitzera ili još bolje tekst za Monty Python and the Holy Grail. Naime, razgovarati i objavljivati razgovor s Jurom u Jutarnjem i Večernjem je stvarno Sveti Gral političke gluposti. U svakom slučaju Jura je u najmanju ruku snalažljiv. On se odavno reklamira kao jedini Hrvat u Bundestagu, tobože ne znajući da je zastupnica u parlamentu i Irena Mihalić iz Stranke zelenih. Pravi prigorski gentleman.

Kruži jedna zgodna anegdota o snalažljivosti našeg Jure. Hvale se navodno Jura i neki tip iz Teksasa tko ima veće imanje. Jura pokazuje Ameru: «Viš’ ova detelina, kotec, hiža, hruška, štala i potok, sve ti je to moje.” Odgovori mu Amer: “Good, very nice, ali ja ti imam imanje koje kad ga idem obići moram voziti autom tri dana da bi došao s jednog kraja na drugi”. Jura ga lukavo pogleda i kaže: “Je, i ja sem mal takav auto pak sam ga jedva prodal“.

Izbori u HDZ-u su prošli briljantno. Jedan član, jedan glas i jedan kandidat. Kad to odozgora gledaju Tito, Staljin, Enver Hodža i Mao mora da su zadovoljni. Izbori demokratski k’o u Sjevernoj Koreji. Očito se Karamarko bojao primijeniti čak i stari primitivni demagoški potez – fingirani protukandidati. Barem bi neka demokratska forma bila zadovoljena. Ovako HDZ i HNS ispadoše dvije bratske stranke. Zbog bliskog svjetonazora možda će i jednog dana koalirati. Možda čak i prije.

Početna očekivanja od nove vlasti sliče na lanjski snijeg. Kopne iz dana u dan. Na HRT-u Danijela Trbović u svojoj emisiji “Bez veze“ i dalje prodaje bozu. Nevladine udruge ili poznatije kao ”strane ekspoziture” dobivat će skoro istu lovu kao i kod Andreje Zlatar. Reformu školstva hvale podjednako navodno domoljubni Karamarko i napredni omladinac Darinko Kosor. Koga briga za činjenicu da je nacionalna povijest pala na 40%. Ionako nas se uvjerava da je “tragični rat s JNA“ počeo nakon referenduma za odvajanje od Jugoslavije. Referendum je održan 19. svibnja 1991.g., a “tragični rat“ s JNA je počeo ”balvan revolucijom” u kolovozu 1990.g., potom krvavim Uskrsom na Plitvicama 31. ožujka 1991.g. i pokoljem hrvatskih policajaca 3. svibnja 1991.g. u Borovu Selu. Jednostavno rečeno povijest se po tko koji put opet falsificira. Djecu će učiti kako da nije bilo referenduma ne bi bilo ni “tragičnog rata“. Vidimo da ni HDZ ni HSLS nemaju ništa protiv toga da đaci čitaju Antu Tomića i Zorana Ferića umjesto Mažuranića i Marka Marulića. Umjesto Tina Ujevića uživat će u infantilnoj poeziji Đonija Štulića koju je pisao za ”Azru“. Čovjek živi preko 30.g. u inozemstvu. Besplodan i izgubljen u svom svijetu i odjednom doznaje da je za koplje iznad Tina. Kad đacima dosadi Đoni uzet će u ruke Ferićevog ”Anđela u ofsajdu” kao priručnik za prvi odlazak u javnu kuću. Ako im to bude preteško tu je “Što je muškarac bez brkova“ Ante Tomića. Uskoro izlazi nova genijalnost “Što je muškarac bez šešira“ pa “Što je muškarac nakon provale u stan njegove djevojke“. I svi zadovoljni, a Boris Jokić čak oduševljen. On je rezolutan da reforma mora ići i to odmah. Nešto k’o ulazak RH u EU. Ni školska, baš kao ni EU reforma, nemaju alternative. A hrvatska politička oligarhija razmišlja o štednji, mobitelima, službenim autima i pravu na vozikanje. Za to vrijeme reforma koju je osmislila i pripremila hrvatska ljevica ide dalje – u novu obrazovnu katastrofu. Bit će to gora i od one Šuvarove. Čude me Šustar, Hasanbegović… ma ustvari me ne čude. Ne čudi me ni svjedočenja Sanadera i Joze Petrovića MOL-ovog konzultanta u Londonu. Naravno, bila su isključivo u korist Hrvatske. Moš’mislit’!

Ognjištari zamjeraju direktoru baleta u Splitu da je grub s balerinama, a nježan s baletanima. Nemaju nimalo senzibiliteta!

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr
[ad id=”40553″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako potaknuti Hrvate da opet sami odlučuju o svojoj budućnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Nenad Piskač: Duh korjenitih promjena treba zapuhati iz Zagreba

U Đakovu ni od koga zavisni veterani, dragovoljci Đakovštine, sinoć, 17. rujna 2018., organizirali su predstavljanje knjige kolege Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“. Predsjednik udruge Miro Raspudić žali se na polovičan odziv. Tješim ga riječima kako je dobro da je uopće itko došao, budući da je režim svojim politikama i izdajama izraza volje hrvatskoga naroda već otjerao birače od birališta, otjerao deset posto Hrvata na „privremeni rad u inozemstvo“, otjerao hrvatskoga čovjeka od politike, uškopio svoje uglavnom fingirane političke protivnike i sinekuricama i sinekurčinama betonirao svoje izborno tijelo. I zaključujem riječima Zdravka Gavrana izrečenima na predstavljanju kako „naše stranke kvare čak i dobre Hrvate“.

A jedna druga udruga veterana na sasvim drugom kraju Lijepe Naše javlja kako im je u Hrvatsko zagorje na njihovu adresu stigla zamolba Festivalu domoljubnoga filma Gordan Lederer da početkom prosinca Festival dođe u Dubrovnik i prikaže nekoliko filmova. Pripreme su u tijeku – ne samo glede Dubrovnika. Naša me objektivna situacija podsjeća na vrijeme kad nismo imali državu, kad smo se tu i tamo, skrivečki sastajali ne bi li što jedni drugima rekli ili pak čuli mimo režimskih ušiju s pripadajućom „vaspitnom palicom“.

Kuhari gotovih recepata bez ijednoga sastojka

Poslije đakovačkoga predstavljanja – održanoga a gdje drugdje negoli u crkvenom prostoru nasuprot znamenite Katedrale – kojega su, potvrđuju domaćini, vrlo dobro bojkotirali neki „naši“ krugovi razgovaram s jednom gospođom. Na predstavljanje knjige došla je iz Vukovara. Treba li podržati gradonačelnika Penavu i prosvjed u Vukovaru? Treba. Znate, nastavlja zabrinuta, stanje je u državi neizdrživo. Znam. Pa, onda – dajte vi u Zagrebu nešto napravite, pokrenite, vidite da ništa ne valja. Pokrećemo pokret baš zato jer ništa ne valja i baš zato što nitko ne nudi rješenja. Slično razmišljaju i đakovački dragovoljci – očekuju da „Zagreb“ počne hrvatski disati i da kapilarno ponudi cjelovito domovinsko rješenje protiv najezde političkih komaraca, kameleona i gusaka.

Tako smo došli do ključnoga pitanja. Kako potaknuti Hrvate da opet odlučuju sami o svojoj budućnosti? Prvi se u pravilu javljaju oni koji imaju već gotove recepte, ali nemaju nijedan sastojak. Iz prve ruke znam kako na okupljanju neophodnih sastojaka neumorno radi Pokret za hrvatsku budućnost. Kuhara s gotovim receptima naslušao sam se protekla tri mjeseca u dovoljnoj mjeri za iduće tri godine. Gotovi recepti uglavnom su već viđene zamke. Od najrazvikanijih recepata za izlazak iz režimske kloake izdvajam ove: Istaknimo odmah i sad novoga vođu. Napravimo izborne liste po izbornim jedinicama. Registracija nove stranke bez odlaganja. Sklepajmo sve nezadovoljne, fućkaš kriterije, načela i ostale sitnice.

Kuharima gotovih recepata, kad imam volje i snage, kažem: Znam kako na izborima veliki dio Hrvata nema kome dati glas sa sigurnošću da mu glas ne će biti izigran. Hoćete li vi pobijediti na izborima, ili biste se samo ušlepali u Sabor? Ako hoćete pobjedu, onda „ne srljajte kao guske u maglu“. Ako se hoćete uhljebiti, onda se inkluzivirajte u poretku odanim strankama i njihovim slugama raspoređenima po civilnom i paracivilnom sektoru.

Mnogi od gotovih instant recepata predstavljaju jeftine zamke. Uglavnom već viđene. Neke od njih (poput odskočnih mina) još vrebaju na političkim prostoru služeći režimu kao smokvin list više negoli općem dobru.

Očajne oči uprte u hrvatski glavni grad

Imali smo, naime, pokušaje u kojima se najprije dogodio „vođa“, sve se vrtjelo oko njega, okupilo se članstvo, ali je vođa izdao ideju i članstvo, inkluzivirao se u poredak i proračun. Rezultat je dvostruki poraz: Nula bodova na planu općega dobra i članstvo ubijeno u pojam, od kojega se mnogi više nikad ne će politički angažirati. Imamo i one koji već imaju pripremljene izborne liste, ali ne rade ništa osim što čekaju izbore, po sistemu „i ćorava kokoš pogodi zrno“ – kao da već sada nemamo dovoljno ćoravih kokoši. I da ne nabrajam dalje, skrećem pozornost i na profesionalne zapišavatelje političkoga prostora. Kad ga označe, drže, da je to njihov privatni feud, radili na feudu ili ništa ne radili.

Brzih rješenja nema. Treba raditi na duge staze, ili, kako je to netko ovih dana rekao – „etapu po etapu, nijedna se ne smije preskočiti“. Ta, i ovo se deprimirajuće stanje u državi i narodu dugo kuhalo, najmanje dva desetljeća, stoga i izlazak „iz situacije“ zahtijeva vrijeme i temeljitu pripremu. Išlo bi brže, govori mi iskustvo s terena, međutim, nestalo je elementarnoga povjerenja, gdjegdje i vjere da se išta može promijeniti na bolje. I prije negoli nam za nekoliko sljedećih desetljeća zatru vjeru u „vlastite snage i pomoć Božju“, slažem se, duh korjenitih promjena treba pripremiti tako da zapuše iz Zagreba. Iznenadilo me koliko je očajnih očiju uprto u hrvatski glavni grad. A on se već predugo ponaša kao glavni grad SRH.

Koliko mogu procijeniti na terenu su preostale samo oaze u braniteljskoj populaciji i oazice na razini pokojega župnika koji gleda dalje od nosa. Hrvatska inteligencija još kalkulira. Neiseljena mladež čeka da ih očevi povedu. Očevi su umorni, bolesni i više puta ranjeni izdajama. Unatoč tomu za novi nacionalni uzlet treba skupiti sve preostale neiskvarene snage. Drugoga puta nema.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari