Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Imam ‘feeling’ da je Dolački mačka sa sedam života, bit će tu malih iznenađenja…

Objavljeno

na

 Navodno je Orepić svojim nepoznavanjem “kauzalne“ odgovornosti razočarao mnoge i mnoge. Među razočarane spada i moja malenkost, ali iz drugih razloga. No za tu moju razočaranost nisu krivi ni Kolinda ni HDZ. Sam sam si kriv za to!

Medijska poslastica: uhićen Željko Dolački! Otprije poznat policiji…! Čudno. Bio je smo načelnik Službe organiziranog kriminaliteta PU zagrebačke. Poznajem ga osobno. Branio sam bio 2000. g. u tzv. “zločinačkoj organizaciji“ u kojoj je Dolački imao ulogu hrvatskoga Eliota Nessa. Proces je trajao godinu dana i, bez obzira na to što je završio fijaskom DORH-a jer su svi okrivljeni bili oslobođeni, Dolački se pokazao kao sposoban i prepreden policajac. Predugo se bavim kaznenim pravom da bi progutao udicu na kojoj piše da je on otuđio lovu i zlato i to zato što je sve otuđeno baš iz njegova ureda. Dokaže li policija i DORH da je Dolački to zaista napravio, onda sam siguran da sam ga debelo precijenio. Ipak, imam “feeling“ da je Dolački mačka sa sedam života. Bit će tu malih iznenađenja k’o da Dinamo osvoji ligu prvaka. Politički je zanimljivo kako se odmah postavilo pitanje zašto ministar Vlaho Orepić nakon uhićenja Dolačkog nije podvio rep i iz moralnih razloga podnio ostavku. Bi li to stvarno bilo u skladu s demokratskim tradicijama Lijepe Naše? Sjetimo se na primjer kad se Ivo Sanader našao u ”apsani”, Jadranka Kosor je tada odmah, kao oktroirana premijerka, poštujući političku odgovornost, odlučila odstupiti. No, kad je čula da bi umjesto nje mogao doći “dragi Ivo“ predomislila se u roku – odmah. Navodno je Orepić svojim nepoznavanjem “kauzalne“ odgovornosti razočarao mnoge i mnoge.

[ad id=”93788″]

Među razočarane spada i moja malenkost, ali iz drugih razloga. No za tu moju razočaranost nisu krivi ni Kolinda ni HDZ. Sam sam si kriv za to! Ni godine starosti, a ni skoro pedeset godina odvjetništva mi nisu pomogli riješiti se tzv. “hlebinskog sindroma“. Naime, Kolinda je sasvim ozbiljno, sukladno svojoj funkciji, poručila hrvatskim “pušačima“ kako NDH nije bila ni “nezavisna“ ni “slobodna“ nego zločinačka itd. I to je u redu. Nikada nitko ozbiljan nije ni mislio drugačije. Osobito s obzirom na povijesne okolnosti u kojima su Sile osovine kazale “uzmi ili ostavi“. Ali to je bilo prije 75 godina. A koliko je danas Hrvatska samostalna, slobodna, suverena? Koliko na naše živote utječu direktive Europske komisije, NATO-a i raznih centara moći…? Biti veleposlanik u RH s aspekta diplomatske karijere nije neki bingo. “Teškaši“ dobivaju ambasade u Washingtonu, Londonu, Parizu, Moskvi, Pekingu, Berlinu. To su karijerni diplomati koji javno nastupaju samo protokolarno.

Sve drugo je onaj nevidljivi dio posla strogo čuvan od očiju javnosti. Ali zato diplomati “druge lige“, kad dođu u neki tamo glavni grad neke tamo bezvezne državice kao recimo samo zbog primjera dođu u Zagreb, e tada počnu odmah liječiti svoje komplekse vježbajući “urođenike“. Tako je ovih dana austrijski veleposlanik RH, svjetski poznat diplomat za kojeg nitko nije čuo izvan Austrije i Hrvatske, organizirao sastanak “posvećen stanju sloboda medija u Hrvatskoj“. Tom prevažnom sastanku su prisustvovali veleposlanici SAD i najutjecajnijih zemalja EU. “Zabrinuti“ ambasadori su se “diskretno diplomatski“ oglasili na Twitteru i izrazili k’o fol zabrinutost za medijske slobode (što god pod tim pojmom oni mislili) od kada su na vlasti HDZ i Most. Zabrinule su se pastoralne ambasadorske dušice za “čistku“ na HRT-u. Misle mudri veleposlanici kako nije u redu da promjenom vlasti moraju sa svojih uredničkih funkcija otići vrhunski profesionalci i ustupiti svoje fotelje ognjištarima. Možda je netko iz Kovačevog ministarstva trebao prišapnuti “zabrinutim“ veleposlanicima kako su “profići“ prije četiri godine u nekoliko dana izbacili 40 urednika i degradirali oko 100 novinara, a da se tom prilikom nije javio nitko od “zabrinutih“ veleposlanika. Njih naravno uopće nije briga što je, šahovski rečeno, taj pacerski potez “zabrinutih“ tipično miješanje u unutarnje stvari ove države. Da smo stvarno država u pravom smislu te riječi onda bi ministar Kovač pozvao ambasadore na kavu i dao im do znanja da se ne miješaju u unutarnje stvari države domaćina.

Neka se samo sjete kako je Orban postupio s predstavnicima zloglasnog MMF-a u Mađarskoj, kad im je dao 48 sati da isprazne prostorije u Pešti i put pod noge. Da je hrvatska vlada postupila ne tako oštro kao Orban, ali bar kao vlada suverene i samosvjesne države nastupila bi višestruka korist. Pokazali bi da smo država, a ne kolonija i riješili bi se Mate Granića kao savjetnika koji bi zasigurno počinio suicid od straha zbog moguće odmazde stranaca. Pa kad smo mogli izdržati samoubojstva tolikih dragovoljaca Domovinskog rata, preboljeli bi valjda i heroja Matu. Matu kojeg je Predsjednica imenovala za svog vanjsko-političkog savjetnika usprkos tome što je naš Mate potiho kroz svoj sedmogodišnji ministarski staž mrzio dr. Franju Tuđmana. Treba samo pročitati njegov izljev mržnje nakon Tuđmanove smrti u Pukanićevom “Nacionalu“. Što na kraju i očekivati od lika koji je tamo osamdesetih godina bio osobni liječnik notorne Milke Planinc. Ista je kao Predsjednica SIV-a išla na noge Bushu starijem u USA, a Mate je valjda bio odmah iza nje u bijelom odijelu s plastičnim koferićem i s plivadonom i zašećerenom vodom ako Milka zaleluja.

Međutim, ozbiljnije je pitanje koga je današnja naša Predsjednica imenovala svojim savjetnikom za hrvatsku povijest. Nakon što nas je podučila da je Tomislav Klauški u pravu i da je “antifašizam u temeljima hrvatskog Ustava“ valjda zato što u Ustavu stoji “antifašističko vijeće…“. Spominje se u izvorišnim osnovama Ustava i Juga, Srbija, Banovina, pa što onda? Dokle ćemo se tresti od tipa koji je došao iz USA kao savjetnik za ni manje ni više nego Holokaust. Kolinda je mogla da je htjela za svog savjetnika za Holokaust imenovati Branka Lustiga koji pošteno živi svoj život iako je žrtva koja je holokaust preživjela. Pitanje je vrlo jednostavno. Do kada će vladajuće nomenklature u RH pristajati na podaničku poniznost prema svakom strancu koji se oglasi ili pojavi pred našim vratima?

Do kad će, pod pritiskom trećerazrednih likova, osuđivati zločine od prije 75. g., a o zločinima iz Domovinskoga rata poltronski šutjeti, sve samo da ne bi pokvarili “dobrosusjedske“ odnose odnosno da ne bi digli tlak Pupovcu, Vučiću, Nikoliću i sličnima. Istodobno ih boli ona stvar za tlak dragovoljaca, branitelja i stradalnika tog istog rata? Boli njih ona stvar za sve one koji žele da RH bude zaista nezavisna i suverena država. Za one koji cijene lik i djelo dr. Franje Tuđmana koji je jednom prilikom izričito zabranio dogovoreni ručak s američkom ministricom vanjskih poslova Madeleine Albright jer je uvrijedila Hrvatsku svojim prosrpskim stavovima. Ti stavovi su rezultat toga što je naša Madeleina provela djetinjstvo u Beogradu kao kćer čehoslovačkog ambasadora u Jugi. Tuđman je pokazao zube ministrici vanjskih poslova Billa Clintona, a ovi se ne usude reći istinu ni nekom savjetniku za holokaust.

Kad smo već kod pokojnog Predsjednika, jedna činjenica bode u oči. Nakon njegove smrti i dolaska crvenih na vlast počelo je natjecanje u političkom “hračkanju“ po Tuđmanu. Račan, Sanader, Mate Granić, Šeks, Mesić, Jadranka Kosor, Josipović i tko bi ih sve nabrojao. Zanimljivost je u tome da je tek Zoran Milanović smogao snage da objektivno valorizira ulogu i značenje prvog hrvatskog Predsjednika u stvaranju RH. Ni od sadašnje Predsjednice, za njezina boravka na Zrinjevcu, a osobito ne kad nastupa vani (posebno je bio jadan njen govor u Knesetu), nisam čuo nijednu lijepu riječ o čovjeku koji joj je u konačnici i omogućio da zasjedne u ministarsku fotelju.

U prvom homoseksualnom braku u liberalno-europskoj Hrvatskoj vjenčala su se dva Mladena pa su im prisutni prijatelji klicali: ŽIVJELI MLADENI!

Javio se po tko zna koji put briljantni vanjsko-politički komentator Večernjaka, a sada i Jutarnjeg, Josip Juratović, u Bundestagu od milja zvani ”Jura”. Ljubitelj i vječni poštovatelj svog imenjaka Josipa Broza prenosi poruku Njemačke priprostim Hrvatima: “Blokadom Srbije blokirat ćemo i vlastite interese“ tvrdi dalekovidni Jura. Robert Bajruši, impresioniran likom i djelom Titovog apologeta, tvrdi: “Juratović se etablirao kao stručnjak za politiku prema zapadnom Balkanu“. Potpisujem ono što Robi piše. Juru ljute blokade koje ustašoidna Vlada iskazuje prema mirnoj i pitomoj Srbiji. On o blokadama zna sve. Kao automehaničar on zna koje sranje nastane kad se zablokira diferencijal. A tek kad se kočnice zablokiraju… Jedino nema ideju kako odblokirati Tita, Jugoslaviju i Srbiju u svojoj ljevičarskoj glavi. Jura prati i svjetska zbivanja. On je trodimenzionalan kao Jergovićev Draža. Kaže Jura: “U njemačkoj politici postoji mišljenje da se Europa treba stabilizirati (osjećate li dubinu ove misli: Europa se treba stabilizirati!!!) i zato rješenja treba tražiti konstruktivnom politikom argumenata, a ne blokiranjem (vidi argumente u slučaju Poljske i Mađarske…) Nažalost, ne samo njemačkoj politici nego i široj javnosti Europe i svijeta (!!!) hrvatsko desničarenje je strašno iritantno.“ Imali što iritantnije nego kad obožavatelj Tita u transu uvjerava Robija da “širu javnost Europe i svijeta hrvatsko desničarenje strašno iritira“.

Mene strašno iritiraju glavni urednici Večernjaka i Jutarnjeg jer daju prostor liku koji ideološki još hrče u staroj Jugi i kad god može pljuje po zemlji iz koje je došao zaboravljajući da se je samo jednom dogodilo da “šloser“ dođe na čelo države. Javno se diveći strojobravaru Titu, tajno sanja kako se on kao automehaničar jednog dana obračunava s “inteligencijom“ koja svojim desničarenjem strašno iritira širu i užu javnost Europe i svijeta. I na kraju je čak i Jura osjetio da ga je malo “zelo“ pa poručuje “populistima i nacionalistima“ za kraj: “Svi oni koji smatraju moj stav protuhrvatskim ili su politički nepismeni ili zlonamjerni i nanose štetu hrvatskom narodu“. Ni više ni manje! Čestitke na sjajnom tekstu Robertu Bajrušiju. Vrijedan je Pulitzera ili još bolje tekst za Monty Python and the Holy Grail. Naime, razgovarati i objavljivati razgovor s Jurom u Jutarnjem i Večernjem je stvarno Sveti Gral političke gluposti. U svakom slučaju Jura je u najmanju ruku snalažljiv. On se odavno reklamira kao jedini Hrvat u Bundestagu, tobože ne znajući da je zastupnica u parlamentu i Irena Mihalić iz Stranke zelenih. Pravi prigorski gentleman.

Kruži jedna zgodna anegdota o snalažljivosti našeg Jure. Hvale se navodno Jura i neki tip iz Teksasa tko ima veće imanje. Jura pokazuje Ameru: «Viš’ ova detelina, kotec, hiža, hruška, štala i potok, sve ti je to moje.” Odgovori mu Amer: “Good, very nice, ali ja ti imam imanje koje kad ga idem obići moram voziti autom tri dana da bi došao s jednog kraja na drugi”. Jura ga lukavo pogleda i kaže: “Je, i ja sem mal takav auto pak sam ga jedva prodal“.

Izbori u HDZ-u su prošli briljantno. Jedan član, jedan glas i jedan kandidat. Kad to odozgora gledaju Tito, Staljin, Enver Hodža i Mao mora da su zadovoljni. Izbori demokratski k’o u Sjevernoj Koreji. Očito se Karamarko bojao primijeniti čak i stari primitivni demagoški potez – fingirani protukandidati. Barem bi neka demokratska forma bila zadovoljena. Ovako HDZ i HNS ispadoše dvije bratske stranke. Zbog bliskog svjetonazora možda će i jednog dana koalirati. Možda čak i prije.

Početna očekivanja od nove vlasti sliče na lanjski snijeg. Kopne iz dana u dan. Na HRT-u Danijela Trbović u svojoj emisiji “Bez veze“ i dalje prodaje bozu. Nevladine udruge ili poznatije kao ”strane ekspoziture” dobivat će skoro istu lovu kao i kod Andreje Zlatar. Reformu školstva hvale podjednako navodno domoljubni Karamarko i napredni omladinac Darinko Kosor. Koga briga za činjenicu da je nacionalna povijest pala na 40%. Ionako nas se uvjerava da je “tragični rat s JNA“ počeo nakon referenduma za odvajanje od Jugoslavije. Referendum je održan 19. svibnja 1991.g., a “tragični rat“ s JNA je počeo ”balvan revolucijom” u kolovozu 1990.g., potom krvavim Uskrsom na Plitvicama 31. ožujka 1991.g. i pokoljem hrvatskih policajaca 3. svibnja 1991.g. u Borovu Selu. Jednostavno rečeno povijest se po tko koji put opet falsificira. Djecu će učiti kako da nije bilo referenduma ne bi bilo ni “tragičnog rata“. Vidimo da ni HDZ ni HSLS nemaju ništa protiv toga da đaci čitaju Antu Tomića i Zorana Ferića umjesto Mažuranića i Marka Marulića. Umjesto Tina Ujevića uživat će u infantilnoj poeziji Đonija Štulića koju je pisao za ”Azru“. Čovjek živi preko 30.g. u inozemstvu. Besplodan i izgubljen u svom svijetu i odjednom doznaje da je za koplje iznad Tina. Kad đacima dosadi Đoni uzet će u ruke Ferićevog ”Anđela u ofsajdu” kao priručnik za prvi odlazak u javnu kuću. Ako im to bude preteško tu je “Što je muškarac bez brkova“ Ante Tomića. Uskoro izlazi nova genijalnost “Što je muškarac bez šešira“ pa “Što je muškarac nakon provale u stan njegove djevojke“. I svi zadovoljni, a Boris Jokić čak oduševljen. On je rezolutan da reforma mora ići i to odmah. Nešto k’o ulazak RH u EU. Ni školska, baš kao ni EU reforma, nemaju alternative. A hrvatska politička oligarhija razmišlja o štednji, mobitelima, službenim autima i pravu na vozikanje. Za to vrijeme reforma koju je osmislila i pripremila hrvatska ljevica ide dalje – u novu obrazovnu katastrofu. Bit će to gora i od one Šuvarove. Čude me Šustar, Hasanbegović… ma ustvari me ne čude. Ne čudi me ni svjedočenja Sanadera i Joze Petrovića MOL-ovog konzultanta u Londonu. Naravno, bila su isključivo u korist Hrvatske. Moš’mislit’!

Ognjištari zamjeraju direktoru baleta u Splitu da je grub s balerinama, a nježan s baletanima. Nemaju nimalo senzibiliteta!

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr
[ad id=”40553″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Memorandum II: Stoljeće terora je ‘stoleće pobednika’, a poraz u Oluji je ‘pogrom’

Objavljeno

na

Objavio

Pišući o jednoj od dvije posljednje projekcije u službenom programu za 2018. Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, JuL je u internetskom izdanju od 11. studenoga 2018., dopustio da njegov novinar na zadatku pusti zločestoj mašti na volju i pritom temeljito prešuti film koji govori o srbijanskome zločinu na Ovčari 1991. Svašta je domislio, kao da film o kojemu piše nije gledao. A jest. Nije bez razloga voditelj završne večeri FDF-a na početku svečanosti u Zaprešiću pozdravio sve koji su došli, pa i one koji su došli po zadatku.

To što je svjetski priznati filmski kritičar, zapravo novinar na zadatku s precizno definiranom zadaćom – nadrobio o filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018. – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca“, spada u anale nikad ukinutoga agitpropa KPJ (radi non-stop od 1937.). Filmski kritičar, koji se uglavnom bavi vanjskopolitičkim temama po jugosfernim medijima, nije, niti je mogao, opovrgnuti nijednu činjenicu iznesenu u dokumentarcu. A, ipak, zadatak etiketiranja filma i redatelja, posredno i FDF-a, trebao je nekako obaviti bez obzira na činjenice, prema onoj znamenitoj akademika SANU – „mene ne zanima istina, ja znam tko je u pravu“ – poznatoga po vanjskopolitičkoj poemi „Ćeraćemo se još“. E, duh toga „ćeranja“ podmazuje se i vreba i danas, no, u Hrvatskoj zabranjena je tema.

Od hrvatske šutnje preko Ovčare do „glavu dolje, ruke na leđa“

Znano je da u jugoslavenskim odnosima koji i danas prekomjerno drmaju Hrvatskom, dopušteno je samo jugomitovima i serbomitovima da ih „ceo svet razume“, a evo sad hrvatskoga dugometražnoga dokumentarca realiziranoga bez kune državnoga proračuna, oslobođenoga od jugolanaca s neoprostivom bezobraštinom – prijevodom na engleski. Što je onda preostalo, a da se zadatak izvrši? Agitacija i propaganda. Etikete i denuncijacija. Bavljenjem onim čega u filmu nema i prešućivanjem osnovne teme filma. Zamutiti vodu.

Tu su se nakladnik i pisac domaće zadaće pokazali odličnim režimlijama režima prenesenoga iz jugokomunizma u hrvatsku demokraciju. Ako mi ne vjerujete, vjerujte vlastitoj zdravoj pameti i pročitajte vrelo na poveznici. Tekst se u cijelosti može razumjeti tek kad se stavi u kontekst balkanske filmske kritike relevantnih kritičara, dva Aleksandra, Vučića i Vulina. Njihove su interpretacije Sedlarova filma očito poslužile kao „savremena“ podloga jutarnjega jadikovanja. Iako su Vučić i Vulin filmske kritike objavili prije negoli je film publika vidjela, JuL više vjeruje beogradskoj kritici negoli zdravim očima.

Sad kad ste, nadam se, jutarnji chicken shit pročitali možemo reći da je napisan nabrzaka, po osnovnoj špranci agitacije i propagande iz 1945. i srbijanskim državnim kritikama iz 2018. Već dugo jadnije domaće zadaće nisam pročitao. Pisana je prema receptu „kad čujem za kulturu, odmah se mašim pištolja“ sada prepjevanim u „kad čujem za demontažu naših mitova, ‘smesta’ ću da etiketišem narodne neprijatelje i odbranim neuki narod“. Rad zavrjeđuje pohranu u arhiv partijske škole u Kumrovcu! Škole koja je učila komuniste kako hrvatski šutjeti i kako nametnuti šutnju kao jedinu politiku cijeloga jednoga naroda.

Poražene snage u Domovinskom ratu ne mogu smisliti demontažu jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih mitova. Njih su desetljećima bez otpora plasirali u domaću i svjetsku javnost pumpajući ideološku tezu o genocidnim Hrvatima nedostojnim vlastite države. Na tim su mitovima nadograđivali i hranili osnovnu ideju jugoslavenstva koje je zapravo prikriveno velikosrpstvo, kako to i proizlazi iz činjenica u proteklom stoljeću, djelomično obuhvaćenih i u filmu. Domaća zadaća pokušava Sedlarov film kriminalizirati, misleći da je Republika Hrvatska još i danas SRH s dva konstitutivna naroda. Jednomu je namijenjena blagodat „bratstva i jedinstva“, a drugome „hrvatska šutnja“ o kojoj je film progovorio u kontekstu srbijanskoga terora „after 1971.“ , ali i u produžetku u srbijanskim logorima kad šutnja prelazi u zapovijed hrvatskim logorašima – „glavu dolje, ruke na leđa“. Odnosilo se to na one žrtve koje su preživjele Ovčaru i ostalih više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica srbijanskoga terora samo u posljednjoj srbijanskoj agresiji.

Memorandum II: Stoljeće terora je „stoleće pobednika“, a poraz u Oluji je „pogrom“

Film koji smeta poraženim snagama u Domovinskom ratu jutarnji agitprop etiketirao je kao „pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara“. S onom lakoćom kojom je ove godine u Bačkoj Palanki Srbija službeno proglasila besprijekornu Oluju „pogromom“. Odlučio je stoga agitprop, osokoljen i Bandićevim zagrebačkim susretom s okorjelim četnikom, demonstrirati jugoslavensku doktrinu obrane i društvene samozaštite, kako bi obranio hrvatski narod od Sedlara i njegovih napada, a sve zbog toga da se ne dogodi i unutarnja „Oluja“ po uzoru na onu koja je otpuhala „stoleće pobednika“. Braniti hrvatski narod od istine nije neki hvalevrijedan posao. No, ono i dsz mora reagirati, budući da istina poražene boli preko svake mjere. Pritom je, dakako, Sedlarov napad na Hrvate izmišljen, kako i priliči okorjelim režimlijama. Podmetni, pa udri!

VurusicSedlar je, vjerujte mi na riječ, u dvorani doživio ovacije populista, marginalnih skupina i nepismenih Hrvata. I to prije i poslije projekcije filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Od izraelskih „populista“ ovacije je doživio i nekoliko dana ranije u Izraelu u povodu jednoga drugoga filma, važnoga za Izrael koliko i „Sto godina srbijanskoga terora…“ za Hrvatsku. Koliko sam vidio s desne strane zaprešićke dvorane okrenut platnu, ovacijama se nekoliko metara udaljen od mene srčano pridružio i Amerikanac židovskoga podrijetla, filmski producent Stephen Ollendorff.

Očito je novinar na zadatku projekciju pratio iz žablje perspektive, pa nije mogao vidjeti što se zapravo događa na platnu i u dvorani, u kojoj su sva mjesta bila popunjena, stoga je napadnuti narod morao i stojeći podnositi Sedlarove udarce. Branio se od Sedlara, stojeći i sjedeći, plješćući mu od sveg srca, kao Srbi tenkovima JNA kad su gmizali prema Vukovaru dok se u Beogradu smišljalo konačno rješenje na Ovčari – prema rješenju provođenom u četiri koncentracijska logora u Beogradu u kojemu su još 1942. skončali Židovi u Srbiji. Jutarnji uradak zaudara na ustajalu močvaru, kreket i komarce. Komarci i žabe nisu mogli primijetiti kako su na projekciju stigli ne samo brojni Zaprešićani, već i dobronamjernici iz Kaštela, Zagreba, Podravine, Krapine, Zadra, Marije Gorice, Hercegovine, Brdovca, Bistre, vidjeh i jednoga iz Argentine… Došli su unatoč medijsko-ideološkoj okupaciji u kojoj živimo, provođenoj prema stoljetnoj jugoslavenskoj tradiciji koju Sedlarov film iznosi na svjetlo dana.

Zadatak je nametnuti hrvatsku šutnju o kontinuitetu srbijanskoga terora

Čitateljima, koji nisu bili na projekciji, ostavljam neka sami odgovore na pitanja: Čiji su glasnogovornici JuL i njegovi novinari na specijalnim zadatcima? Ekipe iz Bačke Palanke okupljene 4. kolovoza 2018. na događanju srpskoga naroda pod geslom „Oluja je pogrom“? Ili samo njihovim medijskim i političkim slugama u Hrvatskoj? Jesu li JuL i njegovi novinari na zadatku usađivanja hrvatske šutnje, zato da Srbija u Hrvatskoj lakše provodi svoje interese? Jesu li ustaše svi Hrvati koji su se u različitim povijesnim razdobljima suprotstavili kontinuiranome srbijanskom teroru od 1918. do 2018.? U kakvoj su svezi i korelaciji ubojstva Radića, Sufflaya, Pilara, Hebranga s kamenovanjem svetoga Stepinca u Zaprešiću 1946. i zasad samo medijskim kamenovanjem zaprešićke premijere filma redatelja Jakova Sedlara godine 2018., samo dva dana poslije akcije srbijanskih službi protiv nezaštićenih hrvatskih državljana, hrvatskih branitelja protiv srbijanske agresije, Zorice Gregurić i Nikole Kajkića? Ima li tu nekakvoga kontinuiteta? Ili je samo riječ o sporadičnim incidentima u jugoslavenskom prometu?

Znam da se u pravilu, zbog opće kulture ophođenja ne odgovara na denuncijantske radne zadatke komaraca, ali ovaj put morao sam odustati od pravila i reagirati iz moralnih i braniteljskih razloga, pa i prijateljstva s medijski kamenovanima u naše dane. Zbog toga se ispričavam čitateljima. I obavještavam ih kako su poslije objave ovoga sramotnoga teksta, organizatorima Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer stigli pozivi za gostovanje u dva hrvatska grada i jednu općinu s naglaskom na film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Uz pozive naslušah se i prigodnih ocjena jutarnje domaće zadaće, koje ne bih navodio, također zbog opće kulture javnoga ophođenja.

Nenad Piskač/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Naša dična Javna televizijo smišćena na Prisavlju Izdrži!

Objavljeno

na

Objavio

Okupila nan se u Parizu svicka krema
Obukli svi redon misnu robu
Očešljali se i zalizali
Pa obilužili sto godina kako je završijo prvi svicki rat
E
Fešta se k’o da treći nije prid vratin
Igra in medo u kući

A oni sili pa lipo plješću rukican

Iša u Pariz i Jakov su ženon
Zvali ga pa i on oša
Oša čisto kako bi mu jopet mogli pisat’ one prikosmišne komentare

Jakove izdrži

Ae
Nema šta

Za zacenit se od smija

Neka nami našega Jakova
Ima njegovo postojanje smisla itekako
Jerbo svaki prosječni Hrvat sebi se divi
Kad se sunjin poredi
Kad gleda kako se školovani Jakov pati uza nikakvu ženu
Svojoj unda tepa
Vidi moje lipote i mudrice
Ne smuca se moja po Vrancuskoj, Rusiji i Ameriki
Ma kakvi
Uvik mi je kod kuće, uvik uza šporet
Cila vridna i odana
Vara me samo u mislima su
Turčinima iz serija
Ni’ko mojoj poštenoj ženi vešte a ni kile ne komentira
Moja žena nikoga ne grli i ne ljubi
‘Ko će dat moju ženu
Poštena
Sposobna
Svak je voli
(To je znak, znade se, prave kvalitete i postojana karaktera, dočin te svak voli)
Moja žena nikoga ne sramoti
Mojoj ženi Babićev Indeks nikad ne laje niti se u nju kreće
Ništa joj ne zamiraju niti Pupijeve Novosti
Moja poštena žena bi i Trumpa odbila
Sve da opekić i rebarca nudi
Nikad ona sotin seksiston i seljakon za istu tolu sila ne bi
A kamoli neke mutne posle dogovarala

Nikada

A ti Jakove brajo
Pati se i

Izdrži

Kad se su Jakovon poredi

Svaki oženjeni Hrvat prikosritan je i zadovoljan

Nego, na taj dernek u Parizu di je pozvana bestidna žena našega Jakova
Pozvalo i glavnoga Srbina
Uredijo se i on
Mislijo biće kako je bitan, kako će govorancije i on na bačvi držat
Pa uglanjca i cipele
Kadli
Metnilo ga skroz na drugu bandu
Prikoputa od oni’ važniji ljudi
Kažu, vele ga to ubolo
Pa ‘nako u ner’ozi reži
Evo već danima reži

I on i njegovi mediji

Kažu, Srbi nan se rugaju kako smo u svakomu ratu na krivoj strani
Eto Bože
Oni nan se rugaju?
Di to ima?
Ih, pusta vojna velesila
Gledaj Srbe
Te postrojene, druge Spartance
Narod veliki’ ratnika i još veći’ ratni’ stratega
Njijove silne pobjede i danas se izučavaju na vojnin akademijama
Aleksandar Veliki i na onomu svitu nabraja što se nije k’o Srbin rodijo
Prižalit ne more
Di bi mu tek k’o Srbinu kraj bijo
Upro bi u Tokijo
Dašta
Nikad ništa zaprave sami postigli nisu
Jedino što znaju je prilipit se pobjedniku u nekoj fazi rata
Po mogućnosti u završnoj fazi
Kad je siguro ‘ko će dobit

Pa unda pljeskat i veselit se uskupa

Reka’ bi čovik kad vidi k’liko se fale drugin svickin raton kako su se oni osobno iskrcali na Normandiji
Prikin puton iz Šumadije priko Amerike pa unda Engleske
Potaracali sve redon
Reka’ bi kogod
A nisu brate
U taj vakat vrlo zabavljeni bili minjanjen oznaka i kapa
Ae
Srića ažurni
Vrlo brzo se skoro svaki četnik u partizana priobuka
A danas, valja pravo reć’, malo ‘ko zna priznat in tu njijovu strategiju i brzinu transformacije
Nisu oni bili maniti bižat i
Englezima se pridat

Samo se lipo prisvukli i navisili slavit

A mi
Kažu kako smo oduvik na krivoj strani
Ne kontaju oni kako ne more bit’ kriva

Ona Božija strana

Nego
Albanca, onoga gazdu Kosova smistilo u žižu u Parizu
I neka je
Meni pravo drago
Srbina priko puta glavne ekipe
Tako je moga kupit bombone što ji glavni svati zoblju pa po tleu prospu
Vridilo je to vidit
Gleda ner’ozni Srbin
Kako među glavnima sidi Albanac i žena našega, jadnoga Jakova
Srbin načisto mora mučat i

Izdržat

Nego, naša domaća konjica i elita
Zabljava se i dalje su migrantima
Ner’ozni su vrlo okolo odnosa Hrvata prema njima, jerbo oni nji’ i dalje izbjeglican zovu
Eto
Su njima se niti oko terminologije dogovorit’ ne moreš

Njima je i rećemo Pakistanac izbjeglica neka je lipo u Hrvacku doša’

Izmedju sebe svi u bobu isto o Hrvatima mislu
Maniti smo
Fašisti smo
Ksenofobni smo
A sve to samo zato
Jerbo smo katoliki a katoliki, to se znade, svi su neškolovani i primitivni

Pomoći njima nema

Pojam urbana
Učena čovika
Bijo bi rećemo Bora Dežulović
Nu
(Znan mu ja pravo ime
Al’ ovo Bora ga baš vrlo ljubi pa neka ga tako)
Niki dan mome Imockome čak je naslov da’
Dekeko

Ljudi javljaju

– Eno Bori Imocki u naslovu!

Gledan šta je sad
A šta bi moglo bit, neće nas on falit
Ruga se on u tome svome tekstu kako je Imockome Slobodanka naslovnicu dala

Naslovnicu kaže nizašta

On se ruga

Oće to tako
Oduvik se ruga lonac loncu

A oba mrčava

Piše naš Bora ‘vako
– Drama u Imockome
Za koga piše?
Pa za svoje
Jasno
Ako nije za Novosti
Unda se znade kako je za N1
Neš ti problema pogodit za koga urbani pišu
Ipak je to Feralova ratna škola
Koja je sva ratišta iz kuće obaigrala
Pa svako zlo u srid rata samo Tuđmanu pribotunala
Pomogli peron u homogenizaciji našega nacijonalnoga bića k’o nikad ni’ko
Pravi prikaljeni bojovnici pera

Zato se oni ničega pa niti migranata ne boju

Boro u vriškomu tekstu obradijo krađu auta u našemu Varušu

Krađu od strane migranata

Satra nas vrlo činjenican
Dribla brajo prometnon i knjižicon vozila
Pa unda prikobaciva dupli pas su kolektivnon histerijon i poziranjen dečka ukraj auta
Točno se vidi k’liko je sritan što mu se napokon pružila prilika
Ismijavat Imoćane pa makar i posredno
Tri put san mili brajo čitala kako bi sve povatala
Ae
Vrlo mu duboko štivo
Nije to Bora pisa ‘vako plitko k’o ja
Ni čut
Ne piše on dok meso na kapuli dinsta
Niti se unda to more čitat tek tako iznad bronzina koji krčka
Ma kakvi

Baš se pošteno udubit moraš kako bi pročitano povata i razumijo

Stalno naglašava kako nije ukraden merđo nego obična bembura stara okolo petn’est godina
Pa ponavlja
I godine
I marku auta

Jopet i jopet iznova

Ruga se paniki ljudi u Imockome
I krakunima i katancima
I materama koje dicu pratu do vrata
Pa unda zakucava sotin što je auto ostavljeno meščini u Senju
Što se Bore tiče ništa sporno nije
Sve je na broju osim goriva
Neš ti
Pa se Boro poždera na čisto
Šta taj mali iz Imockoga izvodi i dramatizira
Brez veze

Kad niti nužne uvjete za dramu nema

Poda brojon jedan uopće mu nije ukradeno auto
Nego mu je ukraden be-em-ve
To auto niti nije
Ae
Merđo je auto, ima Bora pravo
Poda brojon dva, nije mlađe od petn’est godina

Poda brojon tri – nađeno je

I di je tuten točno krađa?
Di je taj kriminal?
Manitov u Imockome prijavijo krađu auta umisto da je po Borinoj logiki zovnijo

Ezo tv pa lipo pita di mu je bembura

Ezo tv zovnit
Pa bi mu oni lipo objasnili di mu je
Ne bi se sikira i policiju džaba manita
Vidijo bi u kugli caklenoj te jadne, mlade izbjeglice kako se brez brige vozikaju
Zna bi kako mista paniki nema
Ovako
Dramatizira

I paniku na pristojne izbjeglice diže

One jadne izbjeglice koje su auto zajale
Samo ga otrale doklen in je tribalo
Ae
Ni pedlja dalje
Ne bi da se to ne smi
Najbolje kako ćeš gazdu pitat auto
Kad ga već ne planiraš ukrast
Ajde da je ganjci gal novo
Inekako
Al’ pitat auto staro petn’est godina koje niti merđo nije?

Sramota ‘ko to pita

Žurno triba zavest
Red i stegu
Nema majci više na izbjeglicu niti jedne ružne riči naslonit
Svakoga takoga kaznit triba
Za zlonamjerno i neosnovano širenje panike
Pozatvarat triba svu bandu koja piše kako siluju po Evropi umisto da lipo napišu kako se ti mladi dečki uporno udvaraju i zeru agresivnije vodu ljubav
Sve iz žurbe a ne iz bisa
Pa tako poradi žurbe nemaju kada ni na pristanak čekat
Ae
To nije silovanje
Nikako
To samo ksenofobi izvrću
Logore za tak’u ksenofobnu i lažljivu bandu triba otvorit diljen Evrope
A svakomu novinaru koji bilo kojoj izbjeglici postavi bilo kakvo pitanje
Triba oduzet i svaku mogućnost nagrade hnd-a
Zabranit mu rad na našoj javnoj te ve
I hipotecki
Gore sankcije od toga nema
To se znade

Znade se oduvik šta je prestiž jednomu Hrvatu

Nego
Nije se slavilo samo u Parizu ovi’ dana
Slavila i naša braća Poljaci
Bilo ji čudo jedno po testan
I trgovin
Nji’ što ji naš narod vrlo voli

A naša i’ javna televizija vrlo ne voli

Nu
Nije rećemo kažnjivo lagat na taj pošteni narod u Poljskoj
Tak’a panika je poželjna

Triba su njima plašit ljude diljen svita

Dočin se okupu katoliki bilo di nešto slavit
Alarm civilizacijski se na Prisavlju odman pali
I odvrne s mista na najjače
Velika histerija nastane
Sastavi se nebo su zemljon
Nastane

Plač i škrgut zubi

Taćeš
Nema njima

‘Ko napisat

Ha te ve naša draga
Naša dična
Javna televizijo
Smišćena na Prisavlju

Izdrži!

Izdrži Severice i domoljubna kompanijo

Nekako izdrži

Našu braću Poljake
Izdrži!
Onako kako Srbin
Albanca izdržat mora i more
Onako kako jadni Jakov

Izdržat ženu mora i more

To neka ti svitli uzor bude

Naša draga, javna televizijo

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari