Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Imam ‘feeling’ da je Dolački mačka sa sedam života, bit će tu malih iznenađenja…

Objavljeno

na

 Navodno je Orepić svojim nepoznavanjem “kauzalne“ odgovornosti razočarao mnoge i mnoge. Među razočarane spada i moja malenkost, ali iz drugih razloga. No za tu moju razočaranost nisu krivi ni Kolinda ni HDZ. Sam sam si kriv za to!

Medijska poslastica: uhićen Željko Dolački! Otprije poznat policiji…! Čudno. Bio je smo načelnik Službe organiziranog kriminaliteta PU zagrebačke. Poznajem ga osobno. Branio sam bio 2000. g. u tzv. “zločinačkoj organizaciji“ u kojoj je Dolački imao ulogu hrvatskoga Eliota Nessa. Proces je trajao godinu dana i, bez obzira na to što je završio fijaskom DORH-a jer su svi okrivljeni bili oslobođeni, Dolački se pokazao kao sposoban i prepreden policajac. Predugo se bavim kaznenim pravom da bi progutao udicu na kojoj piše da je on otuđio lovu i zlato i to zato što je sve otuđeno baš iz njegova ureda. Dokaže li policija i DORH da je Dolački to zaista napravio, onda sam siguran da sam ga debelo precijenio. Ipak, imam “feeling“ da je Dolački mačka sa sedam života. Bit će tu malih iznenađenja k’o da Dinamo osvoji ligu prvaka. Politički je zanimljivo kako se odmah postavilo pitanje zašto ministar Vlaho Orepić nakon uhićenja Dolačkog nije podvio rep i iz moralnih razloga podnio ostavku. Bi li to stvarno bilo u skladu s demokratskim tradicijama Lijepe Naše? Sjetimo se na primjer kad se Ivo Sanader našao u ”apsani”, Jadranka Kosor je tada odmah, kao oktroirana premijerka, poštujući političku odgovornost, odlučila odstupiti. No, kad je čula da bi umjesto nje mogao doći “dragi Ivo“ predomislila se u roku – odmah. Navodno je Orepić svojim nepoznavanjem “kauzalne“ odgovornosti razočarao mnoge i mnoge.

[ad id=”93788″]

Među razočarane spada i moja malenkost, ali iz drugih razloga. No za tu moju razočaranost nisu krivi ni Kolinda ni HDZ. Sam sam si kriv za to! Ni godine starosti, a ni skoro pedeset godina odvjetništva mi nisu pomogli riješiti se tzv. “hlebinskog sindroma“. Naime, Kolinda je sasvim ozbiljno, sukladno svojoj funkciji, poručila hrvatskim “pušačima“ kako NDH nije bila ni “nezavisna“ ni “slobodna“ nego zločinačka itd. I to je u redu. Nikada nitko ozbiljan nije ni mislio drugačije. Osobito s obzirom na povijesne okolnosti u kojima su Sile osovine kazale “uzmi ili ostavi“. Ali to je bilo prije 75 godina. A koliko je danas Hrvatska samostalna, slobodna, suverena? Koliko na naše živote utječu direktive Europske komisije, NATO-a i raznih centara moći…? Biti veleposlanik u RH s aspekta diplomatske karijere nije neki bingo. “Teškaši“ dobivaju ambasade u Washingtonu, Londonu, Parizu, Moskvi, Pekingu, Berlinu. To su karijerni diplomati koji javno nastupaju samo protokolarno.

Sve drugo je onaj nevidljivi dio posla strogo čuvan od očiju javnosti. Ali zato diplomati “druge lige“, kad dođu u neki tamo glavni grad neke tamo bezvezne državice kao recimo samo zbog primjera dođu u Zagreb, e tada počnu odmah liječiti svoje komplekse vježbajući “urođenike“. Tako je ovih dana austrijski veleposlanik RH, svjetski poznat diplomat za kojeg nitko nije čuo izvan Austrije i Hrvatske, organizirao sastanak “posvećen stanju sloboda medija u Hrvatskoj“. Tom prevažnom sastanku su prisustvovali veleposlanici SAD i najutjecajnijih zemalja EU. “Zabrinuti“ ambasadori su se “diskretno diplomatski“ oglasili na Twitteru i izrazili k’o fol zabrinutost za medijske slobode (što god pod tim pojmom oni mislili) od kada su na vlasti HDZ i Most. Zabrinule su se pastoralne ambasadorske dušice za “čistku“ na HRT-u. Misle mudri veleposlanici kako nije u redu da promjenom vlasti moraju sa svojih uredničkih funkcija otići vrhunski profesionalci i ustupiti svoje fotelje ognjištarima. Možda je netko iz Kovačevog ministarstva trebao prišapnuti “zabrinutim“ veleposlanicima kako su “profići“ prije četiri godine u nekoliko dana izbacili 40 urednika i degradirali oko 100 novinara, a da se tom prilikom nije javio nitko od “zabrinutih“ veleposlanika. Njih naravno uopće nije briga što je, šahovski rečeno, taj pacerski potez “zabrinutih“ tipično miješanje u unutarnje stvari ove države. Da smo stvarno država u pravom smislu te riječi onda bi ministar Kovač pozvao ambasadore na kavu i dao im do znanja da se ne miješaju u unutarnje stvari države domaćina.

Neka se samo sjete kako je Orban postupio s predstavnicima zloglasnog MMF-a u Mađarskoj, kad im je dao 48 sati da isprazne prostorije u Pešti i put pod noge. Da je hrvatska vlada postupila ne tako oštro kao Orban, ali bar kao vlada suverene i samosvjesne države nastupila bi višestruka korist. Pokazali bi da smo država, a ne kolonija i riješili bi se Mate Granića kao savjetnika koji bi zasigurno počinio suicid od straha zbog moguće odmazde stranaca. Pa kad smo mogli izdržati samoubojstva tolikih dragovoljaca Domovinskog rata, preboljeli bi valjda i heroja Matu. Matu kojeg je Predsjednica imenovala za svog vanjsko-političkog savjetnika usprkos tome što je naš Mate potiho kroz svoj sedmogodišnji ministarski staž mrzio dr. Franju Tuđmana. Treba samo pročitati njegov izljev mržnje nakon Tuđmanove smrti u Pukanićevom “Nacionalu“. Što na kraju i očekivati od lika koji je tamo osamdesetih godina bio osobni liječnik notorne Milke Planinc. Ista je kao Predsjednica SIV-a išla na noge Bushu starijem u USA, a Mate je valjda bio odmah iza nje u bijelom odijelu s plastičnim koferićem i s plivadonom i zašećerenom vodom ako Milka zaleluja.

Međutim, ozbiljnije je pitanje koga je današnja naša Predsjednica imenovala svojim savjetnikom za hrvatsku povijest. Nakon što nas je podučila da je Tomislav Klauški u pravu i da je “antifašizam u temeljima hrvatskog Ustava“ valjda zato što u Ustavu stoji “antifašističko vijeće…“. Spominje se u izvorišnim osnovama Ustava i Juga, Srbija, Banovina, pa što onda? Dokle ćemo se tresti od tipa koji je došao iz USA kao savjetnik za ni manje ni više nego Holokaust. Kolinda je mogla da je htjela za svog savjetnika za Holokaust imenovati Branka Lustiga koji pošteno živi svoj život iako je žrtva koja je holokaust preživjela. Pitanje je vrlo jednostavno. Do kada će vladajuće nomenklature u RH pristajati na podaničku poniznost prema svakom strancu koji se oglasi ili pojavi pred našim vratima?

Do kad će, pod pritiskom trećerazrednih likova, osuđivati zločine od prije 75. g., a o zločinima iz Domovinskoga rata poltronski šutjeti, sve samo da ne bi pokvarili “dobrosusjedske“ odnose odnosno da ne bi digli tlak Pupovcu, Vučiću, Nikoliću i sličnima. Istodobno ih boli ona stvar za tlak dragovoljaca, branitelja i stradalnika tog istog rata? Boli njih ona stvar za sve one koji žele da RH bude zaista nezavisna i suverena država. Za one koji cijene lik i djelo dr. Franje Tuđmana koji je jednom prilikom izričito zabranio dogovoreni ručak s američkom ministricom vanjskih poslova Madeleine Albright jer je uvrijedila Hrvatsku svojim prosrpskim stavovima. Ti stavovi su rezultat toga što je naša Madeleina provela djetinjstvo u Beogradu kao kćer čehoslovačkog ambasadora u Jugi. Tuđman je pokazao zube ministrici vanjskih poslova Billa Clintona, a ovi se ne usude reći istinu ni nekom savjetniku za holokaust.

Kad smo već kod pokojnog Predsjednika, jedna činjenica bode u oči. Nakon njegove smrti i dolaska crvenih na vlast počelo je natjecanje u političkom “hračkanju“ po Tuđmanu. Račan, Sanader, Mate Granić, Šeks, Mesić, Jadranka Kosor, Josipović i tko bi ih sve nabrojao. Zanimljivost je u tome da je tek Zoran Milanović smogao snage da objektivno valorizira ulogu i značenje prvog hrvatskog Predsjednika u stvaranju RH. Ni od sadašnje Predsjednice, za njezina boravka na Zrinjevcu, a osobito ne kad nastupa vani (posebno je bio jadan njen govor u Knesetu), nisam čuo nijednu lijepu riječ o čovjeku koji joj je u konačnici i omogućio da zasjedne u ministarsku fotelju.

U prvom homoseksualnom braku u liberalno-europskoj Hrvatskoj vjenčala su se dva Mladena pa su im prisutni prijatelji klicali: ŽIVJELI MLADENI!

Javio se po tko zna koji put briljantni vanjsko-politički komentator Večernjaka, a sada i Jutarnjeg, Josip Juratović, u Bundestagu od milja zvani ”Jura”. Ljubitelj i vječni poštovatelj svog imenjaka Josipa Broza prenosi poruku Njemačke priprostim Hrvatima: “Blokadom Srbije blokirat ćemo i vlastite interese“ tvrdi dalekovidni Jura. Robert Bajruši, impresioniran likom i djelom Titovog apologeta, tvrdi: “Juratović se etablirao kao stručnjak za politiku prema zapadnom Balkanu“. Potpisujem ono što Robi piše. Juru ljute blokade koje ustašoidna Vlada iskazuje prema mirnoj i pitomoj Srbiji. On o blokadama zna sve. Kao automehaničar on zna koje sranje nastane kad se zablokira diferencijal. A tek kad se kočnice zablokiraju… Jedino nema ideju kako odblokirati Tita, Jugoslaviju i Srbiju u svojoj ljevičarskoj glavi. Jura prati i svjetska zbivanja. On je trodimenzionalan kao Jergovićev Draža. Kaže Jura: “U njemačkoj politici postoji mišljenje da se Europa treba stabilizirati (osjećate li dubinu ove misli: Europa se treba stabilizirati!!!) i zato rješenja treba tražiti konstruktivnom politikom argumenata, a ne blokiranjem (vidi argumente u slučaju Poljske i Mađarske…) Nažalost, ne samo njemačkoj politici nego i široj javnosti Europe i svijeta (!!!) hrvatsko desničarenje je strašno iritantno.“ Imali što iritantnije nego kad obožavatelj Tita u transu uvjerava Robija da “širu javnost Europe i svijeta hrvatsko desničarenje strašno iritira“.

Mene strašno iritiraju glavni urednici Večernjaka i Jutarnjeg jer daju prostor liku koji ideološki još hrče u staroj Jugi i kad god može pljuje po zemlji iz koje je došao zaboravljajući da se je samo jednom dogodilo da “šloser“ dođe na čelo države. Javno se diveći strojobravaru Titu, tajno sanja kako se on kao automehaničar jednog dana obračunava s “inteligencijom“ koja svojim desničarenjem strašno iritira širu i užu javnost Europe i svijeta. I na kraju je čak i Jura osjetio da ga je malo “zelo“ pa poručuje “populistima i nacionalistima“ za kraj: “Svi oni koji smatraju moj stav protuhrvatskim ili su politički nepismeni ili zlonamjerni i nanose štetu hrvatskom narodu“. Ni više ni manje! Čestitke na sjajnom tekstu Robertu Bajrušiju. Vrijedan je Pulitzera ili još bolje tekst za Monty Python and the Holy Grail. Naime, razgovarati i objavljivati razgovor s Jurom u Jutarnjem i Večernjem je stvarno Sveti Gral političke gluposti. U svakom slučaju Jura je u najmanju ruku snalažljiv. On se odavno reklamira kao jedini Hrvat u Bundestagu, tobože ne znajući da je zastupnica u parlamentu i Irena Mihalić iz Stranke zelenih. Pravi prigorski gentleman.

Kruži jedna zgodna anegdota o snalažljivosti našeg Jure. Hvale se navodno Jura i neki tip iz Teksasa tko ima veće imanje. Jura pokazuje Ameru: «Viš’ ova detelina, kotec, hiža, hruška, štala i potok, sve ti je to moje.” Odgovori mu Amer: “Good, very nice, ali ja ti imam imanje koje kad ga idem obići moram voziti autom tri dana da bi došao s jednog kraja na drugi”. Jura ga lukavo pogleda i kaže: “Je, i ja sem mal takav auto pak sam ga jedva prodal“.

Izbori u HDZ-u su prošli briljantno. Jedan član, jedan glas i jedan kandidat. Kad to odozgora gledaju Tito, Staljin, Enver Hodža i Mao mora da su zadovoljni. Izbori demokratski k’o u Sjevernoj Koreji. Očito se Karamarko bojao primijeniti čak i stari primitivni demagoški potez – fingirani protukandidati. Barem bi neka demokratska forma bila zadovoljena. Ovako HDZ i HNS ispadoše dvije bratske stranke. Zbog bliskog svjetonazora možda će i jednog dana koalirati. Možda čak i prije.

Početna očekivanja od nove vlasti sliče na lanjski snijeg. Kopne iz dana u dan. Na HRT-u Danijela Trbović u svojoj emisiji “Bez veze“ i dalje prodaje bozu. Nevladine udruge ili poznatije kao ”strane ekspoziture” dobivat će skoro istu lovu kao i kod Andreje Zlatar. Reformu školstva hvale podjednako navodno domoljubni Karamarko i napredni omladinac Darinko Kosor. Koga briga za činjenicu da je nacionalna povijest pala na 40%. Ionako nas se uvjerava da je “tragični rat s JNA“ počeo nakon referenduma za odvajanje od Jugoslavije. Referendum je održan 19. svibnja 1991.g., a “tragični rat“ s JNA je počeo ”balvan revolucijom” u kolovozu 1990.g., potom krvavim Uskrsom na Plitvicama 31. ožujka 1991.g. i pokoljem hrvatskih policajaca 3. svibnja 1991.g. u Borovu Selu. Jednostavno rečeno povijest se po tko koji put opet falsificira. Djecu će učiti kako da nije bilo referenduma ne bi bilo ni “tragičnog rata“. Vidimo da ni HDZ ni HSLS nemaju ništa protiv toga da đaci čitaju Antu Tomića i Zorana Ferića umjesto Mažuranića i Marka Marulića. Umjesto Tina Ujevića uživat će u infantilnoj poeziji Đonija Štulića koju je pisao za ”Azru“. Čovjek živi preko 30.g. u inozemstvu. Besplodan i izgubljen u svom svijetu i odjednom doznaje da je za koplje iznad Tina. Kad đacima dosadi Đoni uzet će u ruke Ferićevog ”Anđela u ofsajdu” kao priručnik za prvi odlazak u javnu kuću. Ako im to bude preteško tu je “Što je muškarac bez brkova“ Ante Tomića. Uskoro izlazi nova genijalnost “Što je muškarac bez šešira“ pa “Što je muškarac nakon provale u stan njegove djevojke“. I svi zadovoljni, a Boris Jokić čak oduševljen. On je rezolutan da reforma mora ići i to odmah. Nešto k’o ulazak RH u EU. Ni školska, baš kao ni EU reforma, nemaju alternative. A hrvatska politička oligarhija razmišlja o štednji, mobitelima, službenim autima i pravu na vozikanje. Za to vrijeme reforma koju je osmislila i pripremila hrvatska ljevica ide dalje – u novu obrazovnu katastrofu. Bit će to gora i od one Šuvarove. Čude me Šustar, Hasanbegović… ma ustvari me ne čude. Ne čudi me ni svjedočenja Sanadera i Joze Petrovića MOL-ovog konzultanta u Londonu. Naravno, bila su isključivo u korist Hrvatske. Moš’mislit’!

Ognjištari zamjeraju direktoru baleta u Splitu da je grub s balerinama, a nježan s baletanima. Nemaju nimalo senzibiliteta!

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr
[ad id=”40553″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari