Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Je li svastika na Poljudu također satira?

Objavljeno

na

Lijepa naša postaje preko noći “svjetski športski raritet“. Za taj raritet snažan interes pokazala je športska i nogometna javnost cijele planete.

Kiks koji su na dodjeli Oscara izveli Bonnie i Clyde odnosno Warren Beatty i Faye Dunaway,dodijelivši kipić glazbenoj limunadi “La la land“ doimao se kao neuspješni vic o Muji i Hasi u odnosu što se desilo u Vinkovcima. Ruke mi se tresu čak kad i pišem o tom športsko-političkom hororu. Naime,tamo “na vratima Hrvatske“sudac je dosudio jedanaesterac za Dinamo. Koji ne bi sudio ni Dinamov trener da mu se ukazala prilika.

Jedanaesterac ili kako to po hrvatski naši mediji kažu “penal“izazvao je čir na dvanaestercu svim poštenim, objektivnim borcima za čast, poštenje i čiste ruke u hrvatskom nogomete. Sve se diglo na zadnje noge. Razne Holige, Dasovići, Šole, Matteoni, Olivari, Sučići, Kuzmići športsko-novinarski pripadnici “intelektualnog proleterijata“ prosto nisu mogli da veruju. Zastupao sam Sportske novosti oko 20 godina i znam o čemu pišem. Zadah mediterana dominira. Sad je napokon i zadnjem slijepcu postalo jasno.

Kao oni su progledali, mućnuli glavom i skužili kako i zašto je Dinamo osvojio 11 prvenstava za redom. Progledali? Neke koje i osobnom poznajem mogli su progledati samo ako im pukne kurje oko. I tako je globalno neuspješni Dinamo pokrenuo revoluciju. Da se nitko više nije usudio sudit penal koji nije postojao. U poštenoj i objektivnoj Hrvatskoj ni najstariji novinari i navijači (što je često isti pojam) ne sjećaju se istog ili sličnog primjera.

Sudit penel koji ne postoji…Druga je stvar s Španjolskom. Kraljevski Real Madrid vodi ogorčenu borbu protiv secesionističke Barcelone. Da bi malo podboltali “našega“ Reala sude mu “vinkovačeke“ penale kad god im se da prilika. Samo u prošlom tjednu španjolski Batinići dosudili su Kraljevskom klubu dva “humoristička“ penala. Prvi protiv Las Palmasa a drugi protiv Villareala.. Bez ta dva jedanajsterca ode Barca.

Nedavno je u nekoj utakmici igrač Reala u protivničkom šesnajstercu gurnuo svog Luku Modrića. Kad je Lukica pao sudac je dosudio “los penalos“za Real. Gdje je naš Batinić prema tom sudačkom velemajstoru? Pred par tjedana secesionistička Barca digla dreku da je lopta prešla crtu gola za otprilike pola metra. Glavnom i pomoćnom sucu nije se otvorilo kurje oko i gol nije priznat. Osvjedočeni realovac na Sport klubu Ivan Hodoba mudro je zaključio da zato nije kriv sudac nego Španjolski nogometni savez jer nije uveo na stadione uređaje koji snimaju dali “ceo fudbal“ prelazi gol crtu.

To je kao da napišeš da za priglupi penal u Vinkovcima nije kriv caballero Batinić nego njegov optičar koji nije prokužio da je caballero slijep. Da zaključimo ovaj “fudbalski triler“. Daleko najveću dreku digle su političke stranke pod parolom “politika van iz športa“. Dolaze lokalni izbori. Dalmacija je najvažnija regija. Kako do glasova stotine i stotine tisuća obespravljenih navijača. Oni i pripadajući im novinari savršeno znaju da bi njihovi “bili“ bili u 11 godina naj manje 12 puta prvaci da nije bilo “kurbinih“ sinova Bebeka,Marića,Batinića,Šukera,Mamića. Samo usput. Kao što sam pogodio za Trumpa tako još lakše mogu tvrditi da je Rijeci već sad možemo čestitati osvojeno prvenstvo.

Rijeka je normalan,organiziran i nepretenciozan klub. Klub koji neće usred sezone poslati Andijaševića u Dinamo. Koji je trenutno najbolji igrač HNL-a. Sjetite se sjajnih “taktičkih riješenja“iz Maksimirske šume. Usput tamo je ZOO vrt pa je i to vjerojatno imalo utjecaja na tu lucidnost. Naj prije je u to vrijeme naj potentniji mladi igrač Europe Prosinečki najuren u Crvenu zvijezdu. I s njom osvojio Kup prvaka.

Kanalizirani su u Zvezdu i Stojanović,Ivković,Bračun, Janjanin…Kome ćeš pomoć nego glavnom rivalu. Kramarić Andrej prilično talentiran za golove. U mlađim uzrastima “modrih“ zabio preko 450 golova. Pazite dobro ste pročitali 450 puta zatresti mrežu protivnika.

Dinamovi treneri “genijalci“ tipa Krune Jurčića i Zorana Mamića misle da Andrej nema tzv.obaveznu igru. Ne prati svog “centarhalfa“i ne baca mu se u noge kad ovaj krene naprijed. I vritnjak Kramariću put Rijeke. Kome ćeš pomoć nego glavnom rivalu?

Kramarić se ni tamo nije bacao u noge ali je znao na jednoj službenoj utakmici zabiti i 8 golova. I Rijeka za njega inkasirala 10 milja eura prilikom prodaje. Fatos Beqiraj solidni centarfor zbog kojeg Kramarić nije mogao igrat prodan je za rekordnih milijun eura. Odličan poslovni potez Mamića i drugova.

Rijeci su u kutiji sa crvenom vrpcom poslani i Tomečak,Maleš,Bosnar…Kome ćeš pomoć nego glavnom rivalu. Cicek je ponovno došao na štih i ode Andrijašević. Franko…Rijeka. Kome ćeš pomoći nego glavnom rivalu? Cico je usput uveo modre u Ligu prvaka. Naj više zahvaljujući Junioru Fernadesu. Čileanskom reprezentativcu koji je usprkos teškom lomu noge zabio za klub 45 službenih golova. Molim neka dragi i simpa sportski novinari nađu u HNL-u igrača koji je za svoj klub zabio 45 službenih golova i k’tome taj klub uveo u Ligu prvaka.

Koja donosi oko 15 milijuna eura. Ali došao super trener iz bugarske koji ima izvrstan vid. K’o Ray Charles. Dvije stvari odmah skužio. Da Junior Fernades može odmah u mirnu i idiličnu Tursku i njihovu slabašnu ligu. Jer da je liga jača Junior ne bi u tri tekme zabio 2 gola i da Antu Čorića uvjek treba prvog mjenjati kad zaškripi. A škripi već dugo.

I kao starom navijaču i prastarom igraču Dinama čini mi se da bi bilo vrijeme da i drugi Mamić započne sa golf karijerom. On više ne treba priznanje za sve što je učinio za klub. Njemu je sve plaćeno. Pa da se BBB vrate na sjever. Da 500 torcidaša ne napravi u Maksimiru spektal kao da se igra u Splitu. Uz zgodan komentar fine i gospodske zapadne tribine-Kaj je-je. I još jednom na kraju čestitke Rijeci na izvrsnoj taktičkoj igri izvan terena. Naime u zadnjoj tekmi u Maksimiru podjeljeni su bodovi.

Rijeka je po općoj ocjeni novinarski proletera bila drastično oštećena. Naročito u prvom poluvremenu kad je igrač Rijeke Bradarić izbacio loptu rukom u korner. A golman Rijeke bio je Prskalo. Koji nije ni stigao uprskati jer sve elegantno,golmanski riješio Filip Bradarić.I nakon toga Kek i ekipa obrušili su se na sudca jer je jednom igraču Rijeke dao drugi žuti karton. A dragi faorizirani Dinamo je čkomio po staro hrvatskom lajbek sistemu. Kaj je-je.Dinamo se priprema za novu sezonu sa mladom gardom. Usput kupujući staru gardu. A mladi uz ovakvog trenera i Jozaka laptop trenera mogu sa sigurnošću očekivat sudbinu Brekala,Murića,Halilovića…

Čuveni Boby Charlton jednom je izjavio“Ako je istina da su nogometaši robovi,onda molim da me se odmah osudi na doživotnu robiju.“

Što se tiče naših svetih ljudskih prava u Lijevoj našoj i dalje “tamni vilajet.“ HOS u Jasenovcu. Dreka kao da gostuju Roling stonsi. Iskusni 19 godišnji ustaša izvjesio “obiteljsko stablo“. Srbi i slobodarski Hrvati skočiše k’o ofureni. Bernardić poručuje da su se oni SDP odrekli svih partizana. Koji su umrli…ostali su samo nasljednici koji koštaju oko 4o milijardi ustaških kuna. Sad je red misli Bero da se HDZ-ovci odreknu svih živih ustaša. Oni nisu polako umirali.

U par godina svi su pobijeni. A s druge strane njihove zmije gmižu li gmižu. Zemlja meda i mlijeka i ustaških zmija. S druge strane cvijeta satira. “Lijepa naša haubica“…Šupačka Hrvatska,šupci Hrvati. Već sam više puta napisao da je srpska satira daleko bolja od hrvatske.

Kad vidiš naše “satiričare“ Velimira Viskovića, Antu Tomića, Antonija Nuića koji bi to sve morao prenijeti na platno postaješ pomalo zadovoljan što imamo Olivera Frljića koji nema veze doduše sa satirom, ali ima duboke veze s Poljskom. Duboke i raskidive. Gledam na fejsu lijep ispisan rukopis na ćirilici:“Ubij Hrvata da Šiptar nema brata.“I Pupovac, Porfirije, Teršelička, Pusić, Tomić,Pavičić,Lovrićka znaju da je to malo ozbiljnija satira. Preteška za Hrvateke. Važno je što misli Vlaho Orepić. Je li svastika na Poljudu također satira. Ili suzavac u Super-super klub. I kao to da se iskusnog 19 godišnjeg ustašu privede u apsanu u roku odmah, a “crtača“sa Poljuda i “satiričara“ sa suzavcem nema pa nema.

Možda se jednog dana sami jave. Kad revolucija opet pobijedi. I započne jest vlastitu djecu. Zanimljiva vijest dolazi iz napredne i revolucionarne Švedske. Ta napredna islamska država uvodi vojnu obavezu u trajanju od 11 mjeseci. Što su naše Nevladine udruge oduševljeno pozdravile. Nije to militarizacija liberalne Švedske nego je vojska potrebna da se obračuna s desničarima koji žele smanjit ljudska prava šveđanima. Osobito nekim. Čitam razgovor s Monom Walter, Somalijkom koja je s roditeljima kao djevojčica došla u Švedsku.

Kaže, očito od nekog desničara nagovorena, Somalija je, što se ekstremnog islama tiče, pjesma u odnosu na Švedsku. Na primjer svakog ljeta autobusi puni djevojčica odlaze u Englesku gdje im, u privatnim klinikama, kiruški odstranjuju klitoris pa se vraćaju u Švedsku. Vlasti kažu da je to stvar religije. Zato učiteljica u školi odmah dobije otkaz zbog lančića s križem oko vrata. Čudna neka religija. Još čudniji je Donald Trump koji to ne shvaća. Po salafističkim kvartovima kruže patrole šerijatske milicije. Možda je tu odgovor zašto Šveđani uvode obavezni vojni rok. Naravno ako se s tim militarističkim činom složi Bosanac iz Mirovnih studija,Rada, Teršelička, Sanja sa S.Hrvatska antifašistička ljiga…No, nemojmo stalno o svjetonazoru. Kad se pedofili odluče za obrazovanje kroz Kinseyev “seks education“normalni upozoravaju “Nemojmo o svjetonazoru“.

Ista je stvar kad rigidni desničari započnu kljucati po financiranju srpskih Novosti u kojima se satirično pljucka po Hrvatima. Kad DORH ima dvostruke kriterije prema Stanimiroviću i Merčepu nitko ni Be. Ali kad Dinamu koji se već oprostio od prvenstva sudac izmisli potpuno nevažan penal onda se diže cijela Lijeva naša. ”Šupačka Hrvatska je nacionalna država Šupaka i njihov servis.“Kad jedan integralni jugonostalgičar kao Velimir Visković izjavi da je Ante Gotovina “pas rata“ i sugerira da je general kriminalac onda opet dolazi na red floskula “nemojmo o svjetonazoru.“Veljo je stari leksikograf, esejist, književni kritičar.

Član je centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo. U izabranom je društvu. Ivo Josipović, Stipe Mesić, Neven Budak, Slavek Goldstein, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i nemojmo opet o svjetonazoru. Kako se samo osvetilo Trumpu neprekidno trkeljanje o svjetonazoru. U prvom obraćanju pred kongresom bjesni protivnici prekinuli su ga u jednosatnom govoru pljeskom 94 puta. Osnovano je vijeće za suočeljavanje s prošlošću. Previše je tu pametnih i sijedih glava da bi ih čovjek spominjao i komentirao sa aspekta svjetonazora.

Mnogi misle da bi u ovom trenutku možda bilo svrsishodnije da se je osnovalo Vijeće za suočavanje s budućnošću. Ima tu mudrih glava. Ali zapazio sam barem tri do četiri jako sposobna lika. Da im daš da bace bumerang,nebi im se vratio ! Uglavnom, lijevo desno nigdje moga stava..“

A što nego po koji put citirat Winstona Churchilla koji je rekao :“Ako ne želim da se neki problem riješi osnujem vijeće…“

Korizma je. Čega se odreći. Već je ofucan humor da se Hrvatska politička nomenklatura odriče budućnosti Hrvata u BIH. Mate Granić ne odriče se ni čega.Nije se problem odreći. Problem je pokazati volju i čvrstinu pa se toga držat. Zbog toga Hrvati u BIH mogu biti mirni. Sve manje ih se odriče Trumpa. Ali se zato odriču Bruxellesa.

Dobro je odreći se i predsjednika EU komisije Jean-Claude Junckera. Isti je došao pružiti bratsku podršku narodu i narodnostima Slovenije. Zna on čija je Melanija supruga. Zaprjetio je Hrvatskim poltronima koji moraju po njemu prihvatiti odluku slovenskog arbitražnog suda. Jean-Claude kao da je pao sa Marsa. Ni manje ni više. A Teran je slovensko vino misli kvalificirni kušač vina Juncker. Na kraju mi je drago da Hrvatska tako dobro kotira u EU Titanicu. Čitav ovih dana naše lijeva mala čela kako postoji opasnost da postanemo država slična Mađarskoj i Poljskoj. Daj Bože.

Dvije razvijene,nacionalno svjesne i gospodarski uspješne države. Ideja država od Baltika do Jadrana svatko i malo normalan mora pozdravit. Onda Jean-Claude može dolazit u Sloveniju na novu utrku Formule jedan. Utrka oko Slovenije. I zabavljat se uz slovenski Teran.

Države Poljska,Češka,Slovačka,Mađarska i Hrvatska same po sebi osigurale bi slobodu odlučivanja bez obzira na razno razne birokrate tipa Jean-Claudea.

Albert Camus poslao je Hrvatima još davno zanimljivu poruku:“Ništa nije odvratnije od poštovanja temeljenog na strahu.“

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

> ZVONIMIR HODAK: Džentlmen socrealističkog kova, Hribar, odaje nam na državnoj TV strogo čuvanu tajnu!

facebook komentari

Kolumne

Kad bi svaki Hrvat bar jednom otišao u Vukovar, Škabrnju, Bleiburg, Čavoglave, Siget…

Objavljeno

na

Objavio

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude.

Jučer sam putovao kroz nekoliko različitih zemalja, a nikad nisam otišao iz Lijepe naše… Jedan od najboljih prijatelja koje najduže znam slavio je rođendan, požurili smo iz Vukovara u Zagreb kako bih stigao na druženje. Prijatelji s kojima sam putovao u Vukovar ljubazno su me ostavili u centru iako su iz krajnje južnog dijela grada samo kako bih što prije došao jer je već bilo kasno.

Već u centru primjećujem da sam došao u drugu stvarnost. U drugu zemlju. Ovdje su ljudi drugačije nasmijani, drugačije obučeni, drugačije postavljeni. Smijali smo se i mi u Vukovaru, grlili, razgovarali, ali drugačije. Drugačije od ovoga, na drugačiji način, iz drugih razloga…

Sjedio sam s prijateljima u pubu, a povremeno sam pogledao oko sebe ljude za svim stolovima koji pričaju o poslovima, o craft pivu, kako pjevuše pjesme koje sviraju i prepričavaju neke meni u tome trenutku potpuno besmislene stvari. Odjednom sam osjetio tugu koja je prerasla u frustraciju. Bio sam žalostan jer sam osjetio da ovdje ne pripadam.

Nedostajalo mi je ono što sam imao par sati ranije. Falili su mi prijatelji s kojima sam uživao u razgovoru, pričali smo satima o ratu, Vukovaru, drugim bojištima, o onome što se događalo tada, što se događa sada, što treba napraviti i o svemu onome što uglavnom već i znamo i stalno ponavljamo, no i dalje je to bilo sto puta zanimljivije, prirodnije i ugodnije od svih razgovora koje sam oko sebe čuo u ovom okružju.

U obitelji se gradi osjećaj pripadnosti

Djecu nemam, ali ako ću ih ikada imati, neću propustiti niti jednu priliku odvesti ih na sve događaje gdje će vidjeti i naučiti o svojoj Domovini, o svojoj krvi i svome narodu. Neka idu i sa školom, neka uče tamo, ali iz obitelji to mora poteći. U obitelji se gradi ljubav, odgovornost i osjećaj pripadnosti. Kako reče naša nova heroina Barbara Turk: “To se dobiva majčinim mlijekom“. Moja djeca neće na dan pada Vukovara u ritmu strane glazbe njihati glave i pričati o novim serijama, nego će uzdignuta čela hodati u Koloni sjećanja i odavati počast poginulima i pobijenima u Gradu heroju. A obići ćemo i sve druge gradove heroje te odati počast svim žrtvama Domovinskog rata, svim našim herojima svih ratova. Jer moja djeca će znati tko nam teče venama, ne što nego tko! Čija herojska ratnička krv! Moja djeca će znati tko su Hrvati!

Zato će obilaziti Vukovar, ući u bolnicu, pogledati gdje su bez sanitetske opreme u malom prostoru liječili desetine novih ranjenika svakog dana, gdje su bebe u inkubatoru bile par metara dalje od mjesta gdje je zločinačka JNA bacila razornu bombu krmaču na bolnicu. Osjećao sam da mi suze kreću kad sam na pločicama vidio popis ljudi koji su u bolnici ubijeni i onih koji su odvedeni, koje su četnici i komunisti izveli iz bolnice i poubijali. Za mnoge se ni danas ne zna gdje su im ostaci. A ovi šute, ne žele reći gdje su. Ljudi desetljećima ne znaju gdje su im ostaci najmilijih, a ovi znaju i šute, neće ni anonimno dojaviti. S tim “ljudima” da mi živimo u nekakvom suživotu i dajemo im milijune da nas vrijeđaju kroz svoje časopise i zastupnike u Saboru?!

Abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna

Bili smo na Ovčari, doveo nas je domaćin Vlado, čovjek koji je preživio logore i koji je pričao što je i kako doživio, pričao je o mučenjima kojima su vukovarske civile i zarobljenike podvrgnuli njihovi susjedi, ali i pijani četnici koji su dolazili iz Srbije. Pričao je kako su ih izvlačili iz bolnice i s raznih mjesta gdje su ih zarobili, odvodili na mučenja, stratišta. Pričao je kako su susjedi Srbi ulazili u autobuse, izvlačili ljude koji su im se ikada u životu zamjerili, mučili ih i ubijali, silovali žene zato jer su mogli. Ovi koji su dolazili iz Srbije bili su izgubljeni od alkohola i mržnje, ubijali su koliko su mogli, ali tek nakon mučenja, pričao je tome kako su se tek rijetki spasili i to na nevjerojatne načine, poput iskakanja iz kamiona dok su išli na stratište.

Jedna od najsnažnijih priča koje sam čuo, koje su ostavile snažan dojam je o čovjeku koji je bio četvrti na redu za smaknuće, kad su trojicu prije njega ubili, došao je red na njega, prislonili su mu pištolj na glavu, on se okrenuo refleksno i izbio pištolj te preskočio ogradu i pobjegao. Takvih priča ima previše, priča o surovosti Srba i jugoslavenske vojske koja je ušla u grad klati, silovati, ubijati i pljačkati.

Mnogi od njih još i danas žive tamo abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna. Dok naši ljudi ne znaju gdje su im ostaci pobijenih članova obitelji. Postoje ljudi kojima su silovali sestre, očeve i majke, silovali su im cijele obitelji pred očima, silovali, ubijali, mučili. Ti ljudi danas žive sa svojim mučiteljima i krvnicima. Nemoćni tražiti pravdu jer na vlasti u Hrvatskoj sjede isti oni od kojih smo Hrvatsku oslobađali.

Teške su to priče, teško je bilo slušati sve što su ti ljudi prošli, teško je bilo na Ovčari, suze nisam zadržao, pred punim memorijalnim centrom nije me bilo sram plakati od tuge i bola dok smo slušali priču o tome što se dogodilo. Zato mislim da bi svaki Hrvat trebao otići u Vukovar, proći sva stratišta, bolnicu, hodati u koloni s brojnim herojima. Volio bih da svaki Hrvat ima svog domaćina kao što je Vlado koji će mu pričati o onome što bi svatko od nas morao znati, da će imati svoga Nevena iz planinske satnije, svoju Tatjanu, Roberta, Marijana, Lovru, Damira, Bobbya i sve one ljude koje sam imao danas u svome društvu, s kojima sam bio u koloni i na koje sam ponosan što sam hodao s njima i palio svijeće. Nadam se da će osjetiti srdačnost i gostoljubivost domaćina kao što mi osjetili kod Vladinih roditelja gospođe Evice i gospodina Milana koji su nas dočekali s tonom predivne preukusne hrane i kolača, omogućili nam da se daleko od kuće osjećamo kao kod kuće.

Stotinu tisuća, toliko nas je bilo

Bilo je divno, zajedništvo i sloga. Puno puta sam nekoga trknuo ili oni mene, nakon toga bismo se s osmijehom ispričali, zagrlili, dodirnuli… voljeli smo se svi. Bilo je nemoguće da se dogodi nešto ružno. Bio sam ponosan na sve ljude u koloni. Na sve navijače koji su hodali jedni pored drugih bez ijednog incidenta, na sve udruge, na sve heroje, na sve ožalošćene, na sve one koji tiho mole ispred križa na groblju. Ponos i ljubav – to je ono što nas je sve spojilo. Da to imamo ostale dane Hrvatska bi s pravom bila raj – najljepša i najsretnija zemlja ikada.

Na jednoj od benzinskih crpki na kojima smo stajali parkirali smo pored kombija beogradskih oznaka. Često sam putovao takvim sličnim kombijima poslovno u Beograd i znam da imaju nekoliko linija dnevno. Kad bih sjedio naprijed pričao bih cijelim putem s vozačima i bilo ih je svakakvih, ali u konačnici to su ljudi koji rade svoj posao, koji ni nije lagan i nisu ni krivi ni dužni za mnogo drugih stvari. Na crpki je bila gomila autobusa i automobila punih branitelja u uniformama i navijača sa svojim obilježjima. Vidio sam da vozač “štrika” u kombiju koji radi. Prvi put sam vidio da vozač sjedi u kombiju i čeka putnike, obično je riječ o pauzi od 15 minuta i vozač je to vrijeme zajedno s putnicima vani. Ovaj je sjedio u kombiju i na licu mu se vidjelo što proživljava. Pogledao sam ga pokušavaju se sjetiti je li jedan od onih s kojima sam pričao da ga umirim jer sam znao da mu se neće ništa dogoditi. Neki klinci navijači nešto su mu dobacili, ništa ozbiljno, nešto kratko, neki stih neke pjesme, nisam prepoznao o čemu se radi, on je doslovno glavu okrenuo što je više mogao od njih vjerojatno želeći biti nevidljiv i žaleći zbog dana kad je prihvatio ovaj posao. U jednom trenutku je otišao nekud bez putnika, bez ičega, samo je ubacio u rikverc i zgibao. Bilo mi je žao jer boji se bez razloga. Mi nismo oni koji rade zlo ljudima koji nisu ništa napravili. Mi mu nećemo ništa. Klinci su bili nabrijani, a i oni su mu samo dobacili, a ni nije bio jedini s “njihovim” registarskim oznakama pa nikome ništa nije bilo. Mi smo svoje odratovali, ako će trebati opet ćemo, ali nećemo sigurno izvlačiti vozače iz automobila jer nam nisu ništa napravili i mi svi to znamo pa i klinci koji su nešto tek otpjevali zbog čega je ovaj zbrisao, iako je razumljivo to što je osjećao.

Voditi ću djecu u Vukovar, u Škabrnju i na Bleiburg

Želim svojoj djeci usaditi pozitivne vrijednosti, naučiti kako se i zašto voli svoja zemlja, koje su normalne vrijednosti i što je pozitivno, a što suludo u našem društvu. Zato ću ih voditi u Vukovar. Da vide hrabrost jedva naoružanih ljudi koji su se herojski odupirali napadima i okupaciji tri mjeseca, koji su podnijeli strašne muke i slomili njihov napad dok se ostatak zemlje stigao pripremiti i obraniti zbog čega im doživotno dugujemo zahvalnost. Odvest ću djecu i u Škabrnju da im pokažem što znači biti Hrvat i HOS-ovac i 43 dana braniti mjesto od sve siline JNA, a što su komunisti i Srbi napravili kad su ušli u palu Škabrnju pa kad sljedeći put negdje čuju da udbaški mediji i policija nešto pričaju protiv IX. bojne HOS-a da znaju na čiju stranu stati, kome pružiti ruku i podršku.

Odvest ću ih u Bleiburg da vide gdje se dogodio sličan pokolj kao devedesetih i da se podsjetim što bi se dogodilo nama da smo 95. godine mi bili na poraženoj strani. Želim da djeca vide snagu, zajedništvo i ponos koji se osjeti u svim tim kolonama, komemoracijama i okupljanjima. U našu djecu moramo usaditi vjeru i ljubav prema Domovini i obitelji. Tek tad ćemo imati zdravo društvo, a ne društvo izgubljenih otpadnika koji sanjaju o tome kako će u znak inata otići iz zemlje.

Želim da vide prave domoljube, da shvate da ih nisu pokrali oni koji vole Hrvatsku, nego oni koji ju nikada nisu ni htjeli ni voljeli. Da nauče razlike između pravih Hrvata, domoljuba i onih koji se pretvaraju, a proizlaze iz jugoudbaških kadrova, nasljednih nob-jugo-miješanih linija kojima je urođena mržnja prema svemu hrvatskome, koliko god to zvučalo kao klišej. Naučit ću ih istinu o Drugom svjetskom ratu i pokazati im svrhu te stvarnu pozadinu svih laži kojima su nas učili i na kojima još uvijek inzistiraju kako bi prikrili svoje zločine, svoju mržnju i svoju tiraniju.

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici….

Teško je objasniti i opisati snagu koja se osjeća na tim događanjima. Tko nije bio mora otići, promijenit će mu se sklop u glavi. Tko nije osjetio što je njegov ili njezin hrvatski narod mora doći na neko od tih mjesta, mora doći u Čavoglave ili na bilo koju proslavu Oluje da osjeti ponos pobjede, ponos junačke obrane, snage hrvatskog nacionalnog bića. Da osjeti što mi sve možemo napraviti i bez oružja samo sa snagom svoje volje i željom. Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude. Na koncertu gdje slavimo moćne pobjede zagrljeni, okruženi jedni drugima najbolja su mjesta za naučiti prave vrijednosti. Iz tekstova Marka Perkovića Thompsona djeca mogu naučiti samo kako voljeti i živjeti za pozitivne vrijednosti. Ničeg lošeg tu nema, a i glazbeno je vrhunski napravljeno. Kad ološ proziva Thompsona uglavnom mu moraju izmišljati laži o neplaćenom porezu što je dokazana laž, o tome da pjesme ne valjaju iako imaju milijune pogleda i oduševljenih komentara te posjetitelja na koncertima i ono najgore je što mu pokušavaju prišiti fašizam i nacizam iako pjeva o pozitivnim obiteljskim vrijednostima, vjeri te ljubavi prema Bogu i Hrvatskoj.

Kada bi svi Hrvati znali o našoj slavnoj prošlosti, kada bi osjetili bar dio ponosa za naše junačke pretke, kada bi im se divili bar djelomično koliko nam se dive drugi… u Sigetu su Mađari izgradili čuda, kod nas rijetko tko zna što se tamo dogodilo. Rijetko tko zna da su hrvatski junaci s malo Mađara zaustavili stotinu tisuća Turaka u pohodu na Beč i slomili ih zbog čega je pohod prekinut. Trideset tisuća Turaka svoje je kosti ostavili kod Sigeta, a i dvije tisuće naših branitelja. Uvijek su naši heroja ostavljali kosti da bi Domovina mogla živjeti. Ostavljali su obitelji i za njih ginuli posvuda ostavljajući kosti tko zna gdje. Mnogi ni prije ni u ovom ratu ni u prijašnjima nisu nikada pronađeni, ali zauvijek će živjeti u srcima i mislima svih nas. Nas koji to znamo i poštujemo. Nas koji i jesmo Hrvatska.

Svatko od nas bi trebao barem na jedan dan osjetiti kako je to biti okružen svojima, gdje se svi razumijemo, gdje je sloga, ljubav i zajedništvo, gdje stotinu tisuća ljudi hoda zajedno i nitko glas ni na koga ne podigne. Ma očeši me kišobranom, stani mi na cipelu, nije problem, znam da nisi htio i ispričavam se i ja tebi i daj da se zagrlimo, brate. Svatko mora osjetiti kakav je osjećaj hodati između Bad Blue Boysa i Torcide i osjetiti zajedništvo, među svim udrugama iz cijele zemlje, gdje možeš viknuti “Kaj ima dečki?” ekipi iz bilo kojeg dijela Hrvatske i svi će ti uzvratiti smiješkom, a vjerojatno se nećeš izvući bez zdravice. Jer smo jedno, jer smo svi zajedno, jer tamo pripadamo. To je Hrvatska u kojoj želim živjeti, u kojoj sam sretan, to je budućnost koju želim ostaviti djeci, to je zajedništvo o kojem sanjam kad se vratim u turobnu zagrebačku stvarnost iskvarenu i izopačenu sa stotinu strana. A dok sanjam svoju Hrvatsku u srcu nosim ovakve dane, sve svoje prijatelje, heroje i mjesta gdje pripadam.

Domagoj Pintarić / Projekt Velebit

 

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Ni jedan student Filozofskog fakulteta u Zagrebu nije znao što se dogodilo 18. studenog 1991.

Objavljeno

na

Objavio

A na tom faksu se obrazuju, među ostalim, budući hrvatski povjesničari!!! Zato veliki bravo za Ivu Goldsteina, Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovinu koji marljivo i pedantno plasiraju svoju paralelnu povijest.

Svi zajedno moramo biti ponosni na Lijepu našu. Ovog je ljeta holivudska elita otkrila našu obalu i otoke. Hrvatska postaje prestižna destinacija. Vjerojatno nas zato sve druge države i prestižu!

Trenutno smo u utrci s Bugarskom i Rumunjskom za drvenu medalju. Volimo diskretno pljuckati po Rumunjima, a Rumunjska je po stopama gospodarskog rasta ove godine po drugi put u deset godina prestigla Kinu! Prema nedavnim podacima njihovog statističkog zavoda oni su u trećem tromjesečju imali rast od 8,8% na godišnjoj razini. Dobro, možda u njihovom Fiskalnom vijeću, neovisnom tijelu koje savjetuje vladu o proračunskoj politici, sjede isti majstori koji su se brinuli o bilanci Agrokora. No, pustimo bilance i gospodarski rast.

Danas je 18. studenog. Dan kad se obilježava ‘pad’ Vukovara. Još mi je Mile Dedaković, dok smo se zajedno vukli po sudovima, tvrdio da Vukovar nije pao. Tri mjeseca je odolijevao pedeset puta jačem agresoru. U ta tri dragocjena mjeseca Hrvatska je stala na svoje noge i nastavila borbu do konačne pobjede. U ta tri mjeseca postalo je jasno da Jugoslavija ‘nije dovoljno funkcionalna’, kako to lijepo kaže Dejan Jović, da spriječi hrvatsku neovisnost, piše Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

U vojno taktičkom smislu pala je i Moskva jer je Hitlerova soldateska ušla u grad. Pao je i ‘Alamo’ gdje su svi branitelji izginuli. I Staljingrad je sravnjen sa zemljom… Iz patnje i tragedija tih gradova nikla je kasnija pobjeda. Bolja i kvalitetnija od ‘Pirove pobjede’ koju su agresori postigli u prvoj fazi agresije u Vukovaru. Gledam na HRT-u kako se govori o neprijateljima i agresorima. Nitko ne spominje JNA i četnike. Gledam tradicionalnu kolonu. Nigdje ni jedne HOS-ove zastave. Znam da su tamo, ali kamermani su uvježbani.

Netko će reći, pa nije samo HOS branio Vukovar. Točno, ali čemu prizemne manipulacije? Na našim filozofskim faksovima slavi se Oktobarska revolucija u kojoj su ubijeni silni milijuni ljudi, a s druge strane Karolina Vidović Krišto iznosi podatak o anketi iz 2010.g. koju je prikazao baš HRT. Po toj frapantnoj anketi ni jedan student Filozofskog fakulteta u Zagrebu nije znao što se u novijoj povijesti dogodilo 18. studenog!!! Na tom faksu se obrazuju, među ostalim, budući hrvatski povjesničari!!!

Zato veliki bravo za Ivu Goldsteina, Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovinu koji marljivo i pedantno plasiraju svoju paralelnu povijest. Budite sigurni da za njima ne zaostaju Markovina, Perica i dr… Što studenti uz takove profesore znaju o Erdutskom sporazumu čiji smisao je integracija, a nastala je segregacija koja je na kraju prerasla u smo-segregaciju. Sve škole u Vukovaru su dvojezične sa ćiriličnim i latiničnim pismom. Usprkos svemu Vukovar se sam svrstao među najsjajnije pobjede u hrvatskoj povijesti. Bez obzira što nema posla i što ga zato na dnevnoj bazi Vukovarci napuštaju.

Hrvatska demografska politika je u ekspanziji. Ministrica se ukazala na svim televizijama i slavodobitno izjavila da će od sada dječji doplatak ‘uživati’ puno širi krug obitelji. Ono na čemu nije previše inzistirala jer bi to pokvarilo uspjeh njene prve demografske mjere je da će roditelji u prosjeku dobivati oko 200 kuna po djetetu. Sad kad je ova Vlada tako velikodušno odlučila pomoći u mijenjanju demografske slike Hrvatske i u zadržavanju mladih da ne odu izvan zemlje, očekuje se masovni povratak mladih iz Irske i Novog Zelanda. Iako Vlada nabavlja hrpu novih automobila, povećava sredstva za svoje koalicijske partnere, naše dragocjene i ljubljene nacionalne manjine, očito je kako nema novaca za reanimaciju demografije.

Čitam tako da je Vlada na zatvorenoj sjednici 9. XI. 2017.g. donijela odluke o povećanju sredstava nacionalnim manjinama, zapravo samo nekim. Srpska nacionalna manjina će, umjesto dosadašnjih 30 milijuna ustašoidnih kuna, u 2018.g. dobivati 50 milijuna kn. Radinovi Talijani će umjesto dosadašnjih 25 milijuna kuna u idućoj godini dobiti 45 milijuna kunića. Česi i Slovaci rastu s 10 na 19 milijuna kuna itd. Ove zadnje dvije manjinske zajednice inače nitko ne ugnjetava i diskriminira pa su i dobili najmanje kunića. Sad se s blagošću i puni ljubavi prisjetimo tzv. nevladinih udruga i njihove love. Love koju dobivaju kao da je RH njihov osobni bankomat.

Zamislite da svakoj od par stotina udruga Vlada dodijeli u prosjeku 200 kuna godišnje. Evo nove oktobarske revolucije. Grube procjene govore da bi lovom koju kanaliziramo Teršelički, Radi, Radi i familiji, Mirovnim studijima i njihovim ‘studentima’, Babama, Radničkoj ratničkoj fronti, časnim antifašistima itd., mogli u tri godine vlastitim sredstvima izgraditi Pelješki most. A možda čak i još jedan Izetbegoviću – od Sarajeva do Ankare. Kad bi sva ta silna lova bila dostupna onima koji su od 18. studenog 1991.g. do 5.kolovoza 1995.g. stvarali ovu državu mislite li da bi Irska i Novi Zeland bili puni Hrvata? Stvarno mislite da bi?! Na fejsu, nakon ovog ‘plesa milijuna’ predlažu Pupovca za predsjednika RH. Kažu da bi tamo imao daleko manje ovlasti nego što ih sad ima…

Naši političari me pomalo podsjećaju na tipa koji se ovih dana javio na fejsu riječima:

Evo dragi moji ljudi, danas je presudan dan… odlučio sam prestati piti i prestati kockati. Konačno… Još samo da prestanem ovako lagati i bit će dobro.. pas m……“

Lijepoj našoj javnom scenom dominiraju ljevičari. Osim na izborima. Rovovska borba s ‘proustaškim nacionalistima’, kako reče mladi i borbeni Igor Mandić. Dragec Pilsel s molotovljevim koktelom u ruci za obračun bira samo kapitalce. Misu zahvalnicu za Gotovinu i Markača u Katedrali, pun liberalnog senzibiliteta i tolerancije, nazvao je ‘naci-orgijama’. Pun revolucionarnog zanosa i prkosa skresao je Gotovini gledajući u pod slijedeće: “Ante Gotovina, nemoj huliti! Ne svjedoči lažno! Tvoj bog se zove Theodor Meron i njemu se samo klanjaj! (povodom ”naci-orgije” u katedrali). Što vidimo iz ove tri intelektualne rečenice tipične za hrvatsku ljevičarsku elitu? Naš Dragec, Zvonimir, Carlos piše Bog malim slovom jer on u njega ionako ne vjeruje.

Gotovina je nacist, Markač podravski fašist… a što je Čermak? I takvog velikana lijeve misli Ivo Josipović nije zadržao na Pantovčaku. Čitajući ove ‘mudre’ nepročešljane misli našeg Drageca, budimo realni pa si priznajmo da je naš Dragec sigurno nekakav ubačeni ustaški agent. Ha,ha,ha! Nitko nije tako lako demaskirao hrvatsku ljevicu k’o on. Sjetih se Grahama Greena i njegovog sjajnog romana “Naš čovjek u Havani“. Roman govori o apsurdnoj i komičnoj strani obavještajnog djelovanja u Drugom svjetskom ratu. Glavni junak Wormold je trgovac usisivačima. Isti Dragec, samo nije imao toliko imena. Ako je ljevica danas spala na likove kao što su Pilsel i Velimir Visković onda njih zaista ne treba napadati. Njih treba samo iskreno žaliti.

Tihomir Dujmović je napisao ‘otvoreno’ pismo Aci Stankoviću. Budući da je ‘otvoreno’, pročitao ga je i naš vrli i zaokruženi Velimir Visković. I odlučio čovjek, onako intelektualno i dijalektički superioran, otrti pod s nesretnim Dujmovićem. Kaže naša lijeva perjanica Velimir: “Javio se na stranicama marginalnog desničarskog portala Tihomir Dujmović. Boli ga anonimnost u koju je upao nakon uzleta u Karamarkovoj eri; nema više tezgi ni na HTV-u ni u Slobodnoj…” itd. itd. Čovjek ostao bez posla, a ljevičarska perjanica se veseli. To je valjda uobičajena reakcija kod nekih ljevičara. Sumorno je to i jadno kako i priliči Pilselu i Viskoviću. Zašto onda trošim vrijeme i papir na te borbene ljevičare poznatije po svojim trbusima nego po svojoj pameti?

Naime, reakcije na Veljino zadovoljno zavijanje jer je neki desničar ostao bez posla je nešto što treba urbi et orbi objaviti svekolikoj hrvatskoj javnosti. I lijevoj i desnoj. Bezbroj komentara. Goran Fric Frigelj: “Dujmović je Bujanec, a Bujanec je klerofašistička budala“. Duboko skoro k’o Fric Krleža… Ivan Ivić: “ovaj Dujmović je stvarno dno dna…ustaški veličatelj, pljuccccc!” Miljenko Belić: “Tiho bi i NU2 popunio popadijom. Nije im dovoljna zastupljenost na sva 4 katolibanska programa?”!Violeta Viki Pavlović: “Koji debil”. Biljana Stojković: “Dujmović je sramota novinarske profesije, kvazi-intelektualac, polusvijet”… Potrošio bih čitavu kolumnu kad bih navodio sve što su lijevi ‘intelektualci’ izbacili iz svojih čirastih želudaca.

Toliko mržnje, toliko bijesa… a zašto? Zato jer se netko usudio njihovom guruu napisati otvoreno pismo. Znam što pišu i kako komentiraju ovu kolumnu. Ali ja ne živim od nje. Mene ne može neki frustrirani ljevičar, kojeg muči čir na želudcu još od 5.kolovoza 1995.g, eliminirati s HRT-u ili u Slobodanki. I zato me za taj frustrirani antihrvatski polusvijet boli ona stvar. Veseliti se nečijem gubitku posla samo asocira što bi bilo da smo slučajno izgubili rat… Srećom, protiv ovakvih nema rata kojeg bismo mogli izgubiti. Nema više “po šumama i gorama naše zemlje ponosne, idu čete (četnika) partizana…“ Takvi su većinom u doba Domovinskog rata ostajali u podrumima. Štab im je najvjerojatnije bio u ‘Gradskom podrumu’ u Zagrebu gdje se je čekao Šljivančanin, Kadijević, Adžić, Mrkšić i Martić… da zajedno popiju ‘pobjedničku ljutu’. Sad im je ostala samo destilirana mržnja prema desničarima, ognjištarima, Hercegovcima i svakom obliku hrvatskog domoljublja. Jedina zastava koju oni još mogu podržati je zastava duginih boja.

N1 javlja: “Najmanje četiri žrtve oluje na sjeveru Italije.“ To treba odmah javiti Teršelički, Viskoviću, Brani Pofuku, Anti Tomiću, Žarku Puhovskom, Radi, Robertu Bajrušiju, Robertu De Niru da interveniraju jer eto opet se događa neka ‘oluja’!

U nadnaravnoj borbi da prisili Trumpa na ostavku, Marina Šerić, partijski sekretar ‘šeste ličke’, u Večernjaku je našla vremena baciti malo oko i na nestašnu Poljsku. I ono što je tamo vidjela izazvalo je duboku depresiju naše Marine. U svojoj tuzi, gledajući u što se nekadašnja socijalistička Poljska pretvorila, Marini se u Varšavi pričinio sam Isus. Marina misli i štoviše je uvjerena kako bi bio popljuvan i sam Isus da se našao u povorci povodom obilježavanja Dana neovisnosti Poljske. Biblijska alegorija jedne ‘intelektualne proleterke’, kako je novinare nazvao genijalni Lav Trocki još pred sto godina. Marina je ogorčena jer je 60.000 tisuća ‘desnih’ Poljaka osramotilo njihove antifašiste koji su otprilike sličnih kvaliteta kao i naše antife.

Među 60.000 domoljuba našao se zaista i marginalan broj onih koji su nosili parole o ‘bijeloj’ i ‘čistoj’ Europi. I to je bilo dovoljno lijevoj medijskoj falangi u RH da čitav skup proglase čistim ‘klerofašističkim’. Ne podsjeća li vas to na Thompsonov koncert u Čavoglavama pred 100.000 tisuća ljudi kad su mediji uspjeli pronaći među publikom par kapa sa mitskim slovom U? Drugi dan su unisono brujali o Thompsonovom koncertu na kojem je bilo 100.000 ustaša s krvavim kamama. Razularena svjetina. Što to oni slave? Gdje je tu nestala decentnost s kojom partizani svake godine slave 27. srpnja u Srbu? Tamo se s puno mjere ‘okrene’ vol. U prošla vremena ‘okrenuo’ se i katolički svećenik. I tako je u Varšavi bilo 60.000 tisuća klerofašista koji bi čak i ‘popljuvali’ Isusa, a u Čavoglavama 100 000 ustaša koji dižu tlak Viskoviću, Pilselu, Lovrićki, Bajrušiju, Borisu Vlašić i sličnima. Duboki su korijeni tog svojevrsnog medijskog mazohizma u ovoj zemlji. Ne treba zaboraviti kako smo 817 godina bili u zajedničkoj državi sa Mađarima, nešto manje od 400 godina sa Austrijancima, pa ipak ni jedni ni drugi nisu počinili takove monstruozne zločine kao što bili počinjeni za 73 godine u zajedničkoj državi s našim komšijama južnim Slavenima. Lovas, Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik, Gospić, Bleiburg, Huda jama, Tezno, Kočevski rog, Saborski… I dobro je rekao Krleža ‘plakat ćemo mi za Austrijom.’

Još je Horacije rekao: ‘Hostes omnibus omnes’ ili svi su svima neprijatelji.

Bio sam sa suprugom na sjajnom koncertu Zbora Crvene armije u Lisinskom. I kako je napisao Branimir Pofuk bila je to “velika glazba velikog naroda“. Podnaslov našeg progresivca u komentaru tog koncerta bio je: “Silna ruska mašina nije se odrekla svoje pobjede ’45“. ‘Lucidan’ zaključak našeg Brane. A zašto bi se to Rusi odrekli svoje pobjede nad Hitlerom? Rusi su se borili, koliko ja znam, za SSSR i Rusiju. Ispod žita Pufok protura tezu da smo se mi vjerolomni Hrvati odrekli svojih pobjeda. I jesmo. Zato jer su se Branini ‘Rusi’ borili četiri godine za Jugoslaviju. Ako je netko i živio u iluziji da se bori za Hrvatsku onda ga se za primjer ‘objesilo’ u Beogradu za radijator visok 1 metar.

Kao Andriju Hebranga starijeg. Ali se zato nikada nećemo odreći naše borbe za RH. Makar i s Istambulskom konvencijom. S rodnim ideologijama i sa svim onim što u Rusiji neće proći ni slučajno. Ponosan je to i samosvjestan narod. Nastupili su talentirani glazbenici, pjevači, fenomenalni plesači. U Rusiji ne prolaze gay parade i roditelji 1 i 2. I tako je, nama na žalost, ostao još samo Putin i zbor Crvene armije. Naravno s vremena na vrijeme. A preostalo vrijeme imamo Frljića, Radu, rodne i transrodne likove, istospolne brakove, ženske brkove i slične novotarije.

Najnovija istraživanja su pokazala da su muškarci s bradom privlačniji nego žene s brkovima.

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

 

Karolina Vidović Krišto: VUKOVAR NIJE PAO – ŽRTVA VUKOVARA HRVATSKOJ JE DONIJELA POBJEDU!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari