Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: ‘Ljevica ne napušta svoju povijesnu tradiciju: laž i samo laž, iskrivljivanje i napuhavanje’

Objavljeno

na

HRT je donio odluku da se novinarima Dnevno.hr i Direktno.hr zabrani pojavljivanje u “Crvenoj katedrali duha“ jer su bili zločesti i javno pokazivali da ne obožavaju druga Radmana i Stipu Alfiera i ostalu ljevičarsku falangu.

[ad id=”68099″]

Postoji u Lijepoj našoj rašireni sloj desničarskih balvana koji o kulturi pojma nemaju, ali zato uporno po kulturi nekulturno pljuckaju. Šport dobiva aproksimativno od naše demokratski izabrane vlasti godišnje oko 100 milja, a kultura oko 900 milja. Primosi u svom jalu, jadu i zavisti rokću. Za njih jedan korner u HNL-u vrijedi više nego sve predstave Olija Frljića sa svim njegovim šniclima i grandioznim fijaskom na pozornicama Poljske, Austrije i Njemačke.

Još danas primosi sline o trećem mjestu repke na Svjetskom prvenstvu 1998. godine u Parizu. Mucaju o Draženu Petroviću, Ivaniševiću, olimpijskom zlatu rukometaša, vaterpolista, Sandre Perković, obitelji Kostelić i njezinih 10 olimpijskih medalja. Za ognjištare je srebrena medalja košarkaša na Olimpijadi u Barceloni protiv Dream tima SAD-a veći doseg od filma kojeg je te godine legendarni Rade Šerbedžija snimao u “oslobođenom“ Vukovaru. Koji primitivizam! A kultura? Kultura je zdravi duh u tijelu Miljenka Jergovića, Ante Tomića, slavne grupe Let 3, Andreje Violić-Zlatar, Mile Kekina, Slavenke Drakulić, Branimira Pofuka, Bude Lončara (umjetnika u političkom preživljavanju-od OZNE pa do Pantovčaka) itd. Koliko je kultura ostavila iza sebe isprazni i precijenjeni šport dokaz je kultni Oliver Frljić koji je ovih dana izabran u reperezentaciju Srbije koja će na ovogodišnjem praškom Kvadrijenalu istrčati ponosno sa četiri C na prsima. Frlja je redovitim i napornim treninzima došao do te kulturne razine da Srbi “prosto nisu mogli odolit’“da ga ne prigrle u prvih jedanaest. Oli će nastupiti u srpskom dresu u predstavi inspiriranoj Borgesovom pjesmom “Izdajica“. Ma taj Borges! I on je čuo za onu staru hrvatsku: što veća izdaja, to veća nagrada! Ono što je uspjelo svestranom Frljiću vrijedno je divljenja svih gledatelja Žikine dinastije.

U reperezentaciju Srbije pokušalo se ubaciti puno kvalitetnih orjunaša, jugonostalgičara, lažnih i pravih antifašista, ali je to uspjelo samo rijetkima. Frljić, Rade, Mira Furlan, Boris Dežulović, Igor Mandić i još poneki. A Dražen Petrović, Kostelići, Sandra Perković nisu ni blizu srpske repke. Ali bi zato arogantno i nekritički tražili od države još više love nego do sada. Sad dobivaju nešto više od 1 posto proračuna. To je previše! Neka se potrude k’o Oliver Frljić. Možda bi u Borgesovoj pjesmi imala mjesta hrvatska glumica Nina Violić.

Čitam ovih dana dramatičnu vijest: “Zašto se glumici Nini Violić povraća od fašističke države Hrvatske?“ Nini se u RH neprekidno povraća. Naivni pomisliše da Nini treba gastroenterolog. Nina živi s beogradskim glumcem, mlađim od sebe samo 19 godina. Umjesto da uživaju u atraktivnim različitostima, Nini se povraća od hrvatskog fašizma. Ni njoj ni Frljiću ne povraća se od Šešeljevog paljenja hrvatskih zastava, ni od rehabilitacije đenerala Draže, ni od Dražinog obožavatelja Tome grobara koji je uvjeren da su Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Virovitica, Karlobag, Karlovac i Knin srpski gradovi. Njima jedino smeta taj neizlječivi hrvatski fašizam. Kad Nina već ne može upasti u srpsku repku, možda bi adekvatan lijek mogla naći u riječkim Ljetnim igrama gdje će Frljić i kompa Blažević praizvesti “Trilogiju o hrvatskom fašizmu“. Nina bi mogla upasti u treću predstavu “Hrvatsko glumište“ i odigrati ulogu notorne fašistkinje Saše Broz. Dobro odigrana uloga mogla bi je lansirati u orbitu. U “Izdajice“ Borgesove. Jednom kad se, nakon sjajne karijere, vrati u Hrvatsku, čeka je uloga o Ruži Tomašić koja je svojom fašizacijom uzrokovala mučna povraćanja legendarne i balkanski poznate Nine.

Ne tako davno, troje Beograđana uhićeno je na Jelačić placu dok su se kraj Bana slikali s portretom, onda zločinca, a danas antifašiste Draže Mihajlovića, čime su razdražili prolaznike. Kako stvari stoje, normalizacija odnosa s komšijama neće biti tako jednostavna jer nam, uz proces razdruživanja i razduživanja, predstoji i proces RAZDRAŽIVANJA. Što ćemo, Vuk bradu mijenja, ali ćud nikada!

Progresivni kenijski odvjetnik Felix Kiprono poslao je ponudu američkom predsjedniku Obami koju ovaj “nije mogao odbiti“. Naime, maštoviti odvjetnik ponudio je Baracku Obami 70 ovaca, 50 krava i 30 koza za ruku njegove kćeri Malije. Sky News prenosi da kenijski fiškal nestrpljivo čeka mjesec srpanj kada Obama dolazi u posjet Keniji i toplo se nada da će Obama povesti sa sobom i sretnicu Maliju. Pošto je svijet već davno postao globalno selo, možda će Feliks, čuvši za hrvatska iskustva, zamoliti Obamu da izmijene brojeve mobitela i da mu Obama za 70 ovaca, 50 krava i 30 koza zaposli kćer u tajnim službama. Koza nostra… Nadam se da ovu, u biti bizarnu vijest, nije pročitao još jedan guru intelektualne ljevice koji nam je ovih dana, u razgovoru s notornom Renatom Rašović, očitao lekciju iz tzv. neposredne demokracije. Ugledni ljevičar zove se Rob Riemen. Renata misli da je on jedan od vodećih intelektualaca. S priličnim zanimanjem pratim isprazne lekcije svakog “vodećeg intelektualca“ koji nam za 70 ovaca, 50 krava i 30 koza spremno otvara horizonte međuljudske solidarnosti. Prilično sam se “izguglao“ tražeći gdje je i kad naš Rob nešto napisao o nizozemskom pedofilskom mjesečniku Paidika i Pan. Je li je kao “vodeći europski intelektualac“ komentirao osnivanje nizozemske Pedofilske stranke koju su Nizozemci na jedvite jade zabranili. Naš Rob je zaista rob! Ljevičarski rob, pa nam servira zanimljivo razmišljanje: “On je duboko zabrinuti europski građanin, uznemiren zbog rastuće ksenofobije, pomankanja tolerancije i uspona ekstremne desnice koju se ne ustručava nazvati fašizmom.“ Njega ne uznemiravaju pedofilski časopisi i pedofilska stranka u njegovoj zemlji. Uznemiren je pomanjkanjem tolerancije, ali ne tolerira ekstremnu desnicu pa vjerojatno smatra da desnicu treba staviti izvan zakona.

Dobro je što je došao u RH da malo podigne moral našoj ljevici prije odlaska na četverogodišnji odmor. Možda “podigne“ moral i onim progresivnim Hrvatima koji su bili pretplaćeni na Paidiku i Pan. Naravno da Robi, onako ljevičarski mudar, a djevičanski čiste Paidiku duše, nije propustio priliku očešat se o Ružu Tomašić pa makar se radilo i o ženskinji. Premudri filozof kaže: “Da govori k’o Ruža Tomašić, američki političar morao bi okončati karijeru.“ Naravno, Robi nema pojma što je Ruža uopće rekla. Radi se o klasičnoj ljevičarskoj podvali Večernjakove Jelene Lovrić i Renate Rašović. Pita Renata Nizozemskog ljevičara: “Hrvatska političarka desnog spektra Ruža Tomašić nedavno je izjavila da bi Hrvatsku trebalo očistiti od Srba. Trebamo li se bojati takvih poruka ili ih tretirati kao jeftini populizam?“ Rašovićka je očito na “vi” s istinom. Već i oni koje politika ne zanima znaju da je neki srpski ministar mudro upozorio Hrvate da što se tiče ratnih zločina najprije pometu svoje dvorište. Pazite nakon Vukovara, Ovčare, Škabrnje, Sertić poljane, Saborskog, Borovog sela, Dubrovnika i ostalih gradova, Ministar – kao da je došao iz Nizozemske – poručuje ustašoidnim zločincima: Kuš!!! Počistite svoje dvorište! Tko mu je odgovorio? Nenad Stazić, Peđa Grbin, Vesna Pusić? Jedino je Ruža Tomašić rekla: ako mi budemo čistili svoje dvorište, mnogi Srbi će morati natrag u Srbiju. Ili tako nekako! Čak i zadnjem debilu je jasno da nije mislila na oko 10 000 Srba koji su se za vrijeme Domovinskoga rata borili na hrvatskoj strani i koji su danas potpuno marginalizirani. U prvom planu su oni koji su izvršili oko 3000 silovanja i od kojih su samo dvojica do sada procesuirani. To su ti na koje je mislila Ruža Tomašić. Vjerujem da je mislila i na razne milicionere SAO Krajine koji su se uvukli u hrvatsku policiju i danas patroliraju Vukovarom. Ako neki srpski ministar, ljubimac Branimira Pofuka, Renate Rašović i Jelene Lovrić, počne s prodajom mutne boze onda je i red da mu netko jasno i glasno odgovori. Ali hrvatska peta kolona odmah skače na noge lagane i rokće: “to je govor mržnje!” Naravno, svi mi znamo da je srpski Ministar samo dobio od Ruže dostojan odgovor. Ali, ljevica ne napušta svoju povijesnu tradiciju: laž i samo laž, iskrivljivanje i napuhavanje! Možda je najbolje sjetiti se samo citata Dobrice Ćosića, izvanrednog književnika i nadasve iskrenog srpskog intelektualca. Rašovićka i njene sitne podvale me podsjećaju na 30 koza, 70 ovaca i 50 krava. Po izboru.

Eshumiranog Jovicu prepoznala rodbina po susjedovom zlatnom satu.

Kolinda je imenovala bivšeg premijera Nikicu Valentića savjetnikom za gospodarstvo. S obzirom na ne baš dobru bilancu u svom poslovnom carstvu, o čemu je Nikica i javno prozborio, očekuje se da predsjednica imenuje Željka Keruma savjetnikom za turizam jer je Željko navodno “popušio“ hotel Marijan. Znači, pravi je!

U cilju još jače podrške RH Srbiji za što hitniji ulazak u EU, srpski Predsjednik poručuje Svetoj stolici: “Nemojte Stepinca proglasiti svetim“. Stepinac i Oluja sve više postaju paradigma svih srpskih neuspjeha u Hrvatskoj. Stepinac je ratni zločinac. Oluja je zločinačka i genocidna akcija s ciljem protjerivanja srpskog življa u Hrvatskoj. Vukovar i Dubrovnik su srpski gradovi. Bolje da ne nabrajam dalje. Međutim, hrvatski, kmetsko-poltronski političari prave se mutavi. I SDP i HDZ. “Ne bi se šteli zameriti” reli bi Zagorci. Ako netko i otvori usta, kao Ruža Tomašić, odmah skaču na zadnje noge svi jugonostalgičari dokazujući da je svaki govor odmah i govor mržnje ako se oni s njim ne slažu. Tako se vrtimo u krug od 2000. godine do danas. Oni nama pljuju po Oluji, Bljesku, Stepincu, Gotovini, svojataju Vukovar i Dubrovnik, pale zastave itd., a mi se javno zalažemo da što prije uđu u EU bez obzira ispunjavaju li kriterije koje smo mi morali ispunjavati. Tu se više ne radi o hrvatskim guskama. Tu se radi o hrvatskim ovcama.

U stara vremena ovce su služile kao novac. Danas ovce služe kao jamci za kredit.

HRT donio odluku da se novinarima Dnevno.hr i Direktno.hr zabrani pojavljivanje u “Crvenoj katedrali duha“ jer su bili zločesti i javno pokazivali da ne obožavaju druga Radmana i Stipu Alfiera i ostalu ljevičarsku falangu. Pošto ja surađujem s portalom dnevno.hr, moram priznati da me je ta zabrana ipak pogodila. Nisam mogao zaspati punih 50 sekundi. Nadam se da nam crveni neće zabraniti plaćanje pretplate za njihov drugoligaški program.

Koncertna dvorana “Vatroslav Lisinski“ obnovila je svoj fundus instrumenata. Sedam starih stradivarijevih violina zamijenjeno je sa sedam novih stradivarijevih violina.

Autor: Zvonimir Hodak

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće

Objavljeno

na

Objavio

Posjet delegacija Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE) i Konferencije europskih Crkava (KEK) Republici Hrvatskoj u ponedjeljak 20. siječnja privlači višestruku pozornost činjenici da Republika Hrvatska od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. predsjeda Vijećem Europske unije. Činjenica pak da se taj posjet dogodio u vrijeme Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kao i da su obje delegacije sudjelovale na središnjem događaju ekumenskoga okupljanja u Hrvatskoj u zagrebačkoj katedrali, tomu posjetu dodaje i posebnu dimenziju i dodatnu važnost.

Na prvi pogled činjenica da Hrvatska predsjeda Vijećem EU-a može se činiti tek nečim rutinskim, što nije ništa posebno, tim više što je rotiranje u tom predsjedanju predviđeno za svaku zemlju članicu EU-a, no gledajući malo pozornije, hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a golem je uspjeh. Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, i podsjeti li se da je točno prije 30 godina Hrvatska bila još u okovima komunističkoga režima koji je tek počeo pucati, a samostalne Hrvatske još nije bilo ni na vidiku, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće.

Pogleda li se činjenica da je dakle prije nepunih 30 godina Hrvatska dobila prvu demokratsku vlast izabranu na višestranačkim izborima, da je nakon proglašenja Deklaracije o neovisnosti preživjela velikosrpsku agresiju, obranila se žrtvama hrvatskih branitelja i patnjama brojnih nedužnih hrvatskih građana, te nakon golemih razaranja uglavnom ušla u svoje granice definirane Badinterovom komisijom i otvorila veoma kompliciran proces pristupa EU-u, hrvatsko ravnanje Vijećem EU-a čini se kao svojevrsni san.

Otpori u međunarodnoj zajednici

Doda li se tomu koliko je novostvorena Republika Hrvatska morala otrpjeti otpora u međunarodnoj zajednici i politici najprije protiv njezina međunarodnoga priznanja, zatim protiv ulaska u NATO te protiv punopravnoga članstva u EU-u, sadašnji šestomjesečni status Hrvatske u EU-u čini se bajkovit. U tom pogledu unatrag ne smiju se zaboraviti ni unutarnji organizirani otpori kako osamostaljenju i neovisnosti Hrvatske tako i njezinoj afirmaciji u međunarodnoj zajednici i unutarnjem podizanju na vlastite noge i ostvarenju boljitka, pa se u tom cjelokupnom povijesnom, društvenom političkom kontekstu hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a može smatrati – čudom.

Bez obzira na brojne nerazriješene poteškoće u svim segmentima hrvatskoga društvenoga života, što uvelike ide na dušu slabu upravljanju, presporu oslobađanju iz komunističkoga totalitarnoga i koruptivnoga mentaliteta te neprimjerenu iskorištavanju stvarnih hrvatskih komparativnih prednosti, Republika Hrvatska danas je dio Europske unije koja, još uvijek, okuplja sve politički, gospodarski i kulturno važnije europske države. Hrvatska, dakle, kao članica, može se redi, elitnoga europskoga kluba samo nakon šest i pol godina od pristupa u punopravno članstvo ima priliku služiti velikomu EU-u kao koordinatorica tijela koje predstavlja vlade država članica preko nacionalnih ministara te makar u simboličnoj mjeri davati ton usmjeravanju Europske unije.

Da šestomjesečno predsjedanje Viječem EU-a nije tek simbolično potvrđuje uz ostalo i posjet delegacija COMECE-a i KEK-a. Naime, na europskom kontinentu Katolička Crkva okuplja biskupske konferencije svih europskih zemalja u Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE), a osim toga okuplja predstavnike biskupskih konferencija zemalja članica EU-a u COMECE jer i na jednoj i na drugoj razini ima zajedničkih izazova koji se i na tim razinama onda i rješavaju.

Kršćanska komponenta u EU

Sve ostale kršćanske Crkve s europskoga kontinenta, njih 115 različitih zajednica iz više od 40 europskih zemalja, koje su načelno otvorene ekumenskomu dijalogu, okupljene su u Konferenciju europskih Crkava (KEK). Delegacije COMECE-a i KEK-a predstavljaju dakle sve katolike koji žive u zemljama EU-a i sve ekumenski otvorene kršćane na europskom kontinentu pa njihov službeni posjet predsjedniku hrvatske Vlade znači susret europskoga kršćanstva s predstavnikom države predsjedateljice Vijećem EU-a.

Dvije delegacije, koje su predvodili luksemburški nadbiskup kardinal Jean-Claude Hollerich i pastor Christian Krieger na susretu, koji je uobičajen na početku svakoga šestomjesečnoga predsjedanja Vljećem EU-a, u Zagrebu su se zanimale za projekte koje se planira ostvariti i razgovaralo se o nizu aktualnih tema važnih za budućnost Europe poput demografije, digitalizacije, ekologije i migracija te o uključivanju svih društvenih čimbenika za boljitak svih ljudi u Europi.

Delegacije koje predstavljaju sve europske kršćanske vjernike tim posjetom potvrdile su da je važna kršćanska komponenta u EU-u i da joj nitko u EU-u nema pravo osporavati davanje svoga specifičnoga doprinosa boljitku i EU-a i svih europskih ljudi. Drugim riječima, koliko se god to često u hrvatskoj javnosti osporavalo, kršćani su relevantan i ravnopravan faktor u EU-u. Susret je potvrdio najvažnije poruke izrečene na ekumenskom skupu u zagrebačkoj katedrali: »Zajedno kao kršćani u Europi trebamo se truditi graditi bolju budućnost« (kardinal Hollerich) te: »Nama na srcu leži Europa pravednosti, mira, socijalno osjetljiva Europa, demokratska i gostoljubiva Europa« (pastor Krieger).

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je čudno u zadnjem slučaju Beljak?

Objavljeno

na

Objavio

Dohvativši se kormila HSS-a, tradicionalne hrvatske stranke čije je djelovanje obilježilo prvu polovicu 20. stoljeća, Krešo Beljak ga je skrenuo posve ulijevo, pozicioniravši ga ljevije od ostalih SDP-ovih partnera, pa čak i nekih s ljevice izvan Partijina kišobrana.

Kao čelnik dotad umjerene stranke s određenim ugledom u dijelu konzervativnog biračkog tijela pokazao se upravo idealnim za ulogu gromobrana Zoranu Milanoviću uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pored njegovih krajnje lijevih ideoloških stajališta, a iskazao se i osebujnim tumačenjem događaja iz prošlosti koji izazivaju buru i u sadašnjosti, Milanovićeve verbalne akrobacije bez zdravorazumske legitimacije doimale su se pitomima, gotovo prihvatljivima i normalnima, odatle mu valjda i nadahnuće za slogan na predsjedničkim izborima. Zoran Milanović je znao cijeniti Beljkov angažman osiguravši mu osjetno veći broj saborskih mandata na zajedničkoj listi od realne HSS-ove snage.

Ni poslije izbora samoborski gradonačelnik nije odstupao od zadanog smjera. Štoviše, nastavio je nesmanjenom žestinom udarati ritam avangardnom procesu preobrazbe HSS-a u političku lubenicu (izvana zeleni, iznutra crveni), zaključivši mrtav-hladan – ako je Bleiburg zločin, onda je i Oluja zločin. Što je logički jednakovrijedno tvrdnji – ako Oluja nije zločin, onda ni Bleiburg nije zločin. Temelj za usporedbu Bleiburga i Oluje Beljak nalazi u argumentu kako je prvo bilo osveta za ustaške zločine, a potonje za četničke, što se zapuštenu, nezrelom umu, kakve marljivo proizvodi sustav medijske indoktrinacije, na prvu može učiniti efektnim i privlačnim. No, u tom promišljanju ipak ima jedan mali nedostatak, doduše dovoljno malen da ga nije tako teško prikriti – ni jedno ni drugo nije istina!

Niti je Bleiburg, osim tek u iznimnim slučajevima, bio osveta za bilo čije pa tako ni ustaške zločine, nego pomno planirani, organizirani sveobuhvatni program masovne likvidacije potencijalnih protivnika revolucionarnog komunističkog režima. To, uostalom, potvrđuje i što su egzekutori većinom bili pripadnici slovenskih postrojbi Maršalove soldateske, koji se nisu imali zbog čega ustašama osvećivati.

Niti je Oluja, osim doista sporadično, bila osveta, nego vojna operacija vraćanja međunarodno priznatog državnog ozemlja Republike Hrvatske pod nadzorom odmetnika u njezin ustavnopravni poredak. Napokon, da se radilo o osveti, bi li neprijatelj, koji se doživjevši vojni poraz našao u okruženju i predao, bio tako pažljivo propušten do Srbije a da mu ne padne dlaka s glave?

Proteklih je dana pozornost javnosti izazvala nova umotvorina iz Beljkova arsenala, koja sadržajno zapravo i nije drugo doli parafraza ne tako davne misli istaknutog SDP-ovca Nenada Stazića koji je ustvrdio kako posao u svibnju ’45 nije obavljen dovoljno temeljito, spočitnuvši usput „oslobodiocima“ i šlampavost. Beljak je u biti rekao to isto, samo izravnije – da Udba nije pobila dovoljno emigranata.

Naime, u oba slučaja koalicijski partneri negoduju što nije pobijeno dovoljno onih koji su se borili za samostalnu hrvatsku državu, ili Beljkovim rječnikom rečeno – onih koji su radili sr…

No, ono što upada u oči glede zadnjeg zapaženog Beljkovog ispada je medijska reakcija. Dosad bi njegove eskapade nailazile tek na osudu desne medijske scene, dočim bi ih lijevo-liberalni mainstream prenio prilično nezainteresirano kao agencijsku vijest o prilikama u Džibutiju, bez ikakva popratnog komentara i primjerene karakterizacije riječcom skandalozno. Jednako suzdržano bi ih tretirali kao čuvene zoranizme ili, recimo, informaciju o školovanju darovanom Davoru Bernardiću u vrijednosti većoj od 260 tisuća kuna. Time zapravo navikavaju javnost na ulično ophođenje i nemoralno ponašanje kao nešto bezazleno i prihvatljivo – jer oni su jednostavno takvi i pojeo vuk magare.

I dok su od odgojnih mjera prema drugovima odustali, netko bi pomislio i zato što im njihovo divljaštvo godi ušima – jednostavno, govore naglas ono što oni ne smiju reći, mada bi to rado izrekli – za neke druge, čini se, i dalje misle kako još ima nade da se mogu popraviti. Tako se u sklopu nesmiljene preodgojne harange svjetonazorske desničare čereči već i poradi tračka povijesne istine, a endemski korumpiranim HDZ-ovcima propitkuje boja svakog novčića – previše imaju zato što rade, umjesto da imaju a da ne rade kao sav normalan svijet.

Suprotno uvriježenom, zadnji Beljkov eksces iz nekog razloga nije nestao iz fokusa medija srednje struje već idući dan. Tu začudnu anomaliju u medijskom ponašanju može objasniti tek jedina politički mjerljiva posljedica čitave priče. SDP je, tobože pod pritiskom javnosti, srameći se Beljka zbog istog onog zbog čega se Stazića nije sramio, iskoristio prigodu prepoloviti ponudu broja prolaznih mjesta za HSS-ovce na SDP-ovim listama sa 6 na 3. Po prilici, kako bi se zaštitio od rizika ponašanja predizbornog partnera nakon izbora.

Naime, poučeni iskustvom s HNS-om u tekućem mandatu (pet zastupnika izabranih sa zajedničke liste s SDP-om sklopili su postizbornu koaliciju s HDZ-om), u SDP-u su zaključili kako se smanjivanjem HSS-ovih mjesta smanjuje i potencijal njegova prebježništva, izglednog, primjerice, u slučaju svrgavanja Beljka s čelnog mjesta. S time da nije skroz isključeno kako bi se i sâm Beljak tomu priklonio (ta nije li spočetka u Saboru podržao Plenkovićevu vladu posredno se nudeći kao partner?).

Napokon, nije li Hrvatima u emigraciji, mnogima i u domovini, dobro znano kako se upravo oni najbučniji i najekstremniji obično pokazuju tek provokatorima u službi druge strane? U SDP-u to znaju i bolje, pa njihovi su pređi takve i slali u suparničke redove.

Ostaje jedino pitanje je li čitava ta akcija pokrenuta u dogovoru s Beljkom ili im je jednostavno naletio na volej kako, primjerice, sugerira partijski riječki dnevni bilten. Ako je dogovorena, usput su na vidjelo izašle one lokalne organizacije i utjecajniji pripadnici HSS-a koji bi se mogli pokazati nepouzdanima, i ti se sigurno ne će naći na listama za parlamentarne izbore.

Čime su zapravo jednim udarcem ubijene dvije muhe. Ako nije, iznimno je važno da Beljak odoli pritiscima iz SDP-a za smanjenjem broja mandata, pri čemu ga u njegovoj pravednoj borbi valja svesrdno podržati napadima zdesna.

Bilo ovako ili onako, ostaje razvidno kako je programirana svrha sveg ovog meteža oko Beljka predizborno zbijanje redova u lijevoj koaliciji i zaštita od mogućih neželjenih postizbornih događaja. Usporedno je već uspješno provedeno, i to u dva kruga, testiranje projektila za razbijanje protivničkih redova.

Grube radove pred najvažnije izbore ljevica je, dakle, što uz pomoć sklonih joj medija, što uz pruženu joj ruku kripto-desnice, već obavila.

Razmisli li se hladne glave, u trenutnoj konstelaciji snaga za HDZ bi bilo najpovoljnije da HSS isposluje što bolju poziciju na zajedničkim listama sa SDP-om, pa da mu, baš poput dijela HNS-a u tekućem saborskom sastavu, nakon izbora prenese mandate osvojene kao učinak SDP-ovih glasova.

S time da bi bilo idealno kad bi pojedinci poput Marijane Petir i Branka Hrga pokupili gro glasova HSS-ovog biračkog tijela, onemogućivši tako Beljkov HSS da bitno pridonese rezultatu SDP-ove liste. Zapravo, to se doimlje i najrealnijom mogućnošću izbjegavanja dolaska SDP-a na vlast – bilo sa kvazi-desnim prirepcima, s kojima već nastupa zajednički u Saboru, a mogao se pouzdati u njihovu pomoć i tijekom oba kruga predsjedničkih izbora, bilo kao partner, mlađi ili stariji, a što nipošto nije svejedno, u tzv. velikoj koaliciji s HDZ-om.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari