Pratite nas

Kolumne

ZVONIMIR HODAK: Ljevičarski mediji cvile i stenju. Fašizacija RH je opet na djelu. Ustaše svuda oko nas

Objavljeno

na

Bakir, kao i uostalom Vulin, iskusni pokeraši, vade iz rukava adut koji odlučuje: Ustaše!

Cinici su kazali da je Krleža “bio čovjek od glave do četrdeset pete.“ I suvremeni Petrica Kerempuh. Koji bi se narugao bogatima, vlastodršcima, crkvi, Europskoj uniji, orjuni i jugonostalgičarima koji još uvijek hodočaste u ”Kuću cveća” u Beograd.

Mujo i Haso leže na plaži. “Mujo jel’ zna Fata ronit?“ zapita Haso. ”Zašto pitaš?” odgovori Mujo. ”Zato jer već sat i pol roni” reče Haso. Taj stari vic pričao sam Amerima dok sam tamo živio. Rikavali su od smijeha.

Sad se nitko ne smije. Ni Ameri. Mujo i Haso su se nedavno vratili iz Sirije i Iraka. Ne oni iz vica nego iz ISIL-a. Službena BiH uvjerava da su Mujo i Haso jedini koji su se vratili. Obzirom da s BiH imamo granicu dugačku 1.001 km i njih dvoje su previše. Uz onih sedamsto-osamsto koji ovog trenutka u BiH spavaju zimski san. Dok ne zazvoni mobitel. A dok se to ne desi RH ima važan sveti cilj: što prije, i mimo svih kriterija koji su vrijedili za RH, uvesti BiH i “naprednu“ Srbiju u ovozemaljski raj – u EU.

Naravno, da bi ustrajali u tom svetom cilju, pozitivne impulse šalju im iz dvije susjedne zemlje. Aleksandar Vulin, poznatiji kao trbuhozborac Aleksandra Vučića, došao je, kartaški rečeno, na štih te mudro prozborio kako ”nije nepoznata naklonost hrvatske predsjednice K.G.K ustaštvu…“ Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović šalje poruku u stilu Jasmile Žbanić hrvatskoj Predsjednici jer je neoprezno upozorila “kako se treba suočiti s činjenicom da se iz tzv. Islamske države u BiH vraća tisuće boraca. Bakir, kao i uostalom Vulin, iskusni pokeraši, vade iz rukava adut koji odlučuje: ustaše. “U Hrvatskoj buja ustaški ekstremizam, a Hrvati odlaze na strana ratišta, poput ukrajinskog; u Jasenovcu je otkrivena spomen ploča sa nacističkim pozdravom; javnost se čudila fotografijama s ekstremističkim barjacima, pa smo mi iz BiH izbjegavali to komentirati.“ pomirljiv je Bakir te je poručio hrvatskom vodstvu da se “brine o vlastitom dvorištu.“ A u tom svom ustaškom dvorištu radite k’o crvi da bi se mi dokopali što prije EU fondova.

Je li možda sad malo jasnije zašto je jedan stari autohtoni europski narod, relativno kulturan i civiliziran, čekao 700 godina da dobije svoju državu. Glavni trg te teško ostvarene države ne nosi ime čovjeka koji je tu državu stvorio nego ime diktatora koji se toj državi ognjem i mačem protivio. Naravno, tu fali suvremeni Krleža, onaj Krleža do 1945g. Cinici su kazali da je Krleža “bio čovjek od glave do četrdeset pete.“ I suvremeni Petrica Kerempuh. Koji bi se narugao bogatima, vlastodršcima, crkvi, Europskoj uniji, orjuni i jugonostalgičarima koji još uvijek hodočaste u ”Kuću cveća” u Beograd.

To je stvarno apsurdistan!

To je stvarno apsurdistan! Zemlja je to kojoj se nameće etnička odgovornost za jedan brutalni zločin, za ubojstvo Aleksandre Zec, a da pritom nitko ne smije ni spomenuti 402 djece ubijene za vrijeme agresije na tu zemlju. Jedna novinarska budaletina postavlja pitanje u kakvoj je uzročnoj vezi smrt 402 djeteta sa ubojstvom obitelji Zec. Što mu odgovoriti nego “idi bre da se lečiš“ mada je po svoj prilici neizlječiv. Zemlja je to u kojoj skoro svakodnevno čitamo “mudre“ analize dnevno-političkih događaja od čovjeka koji je svojim svjedočenjem 1972.g. otpravio u Staru Gradišku mnoge studente koji su u jednom trenutku povjerovali u Hrvatsku.

Čovjek koji je detaljno opisao grozne zločine HV-a u Oluji te u obliku knjige sve to poslao u Haag. Tu knjigu je Haški sud proglasio potpuno pravno irelevantnom i nije dobila status dokaza. I danas taj čovjek, Žarko Puhovski, kaže: “Ako neće država, spornu ploču trebaju skinuti građani“. Koji građani? Možda oni koji su ubili 11 boraca HOS-a? Možda građani Borova sela koji su digli spomenik četničkom ubojici Vukašinu Šoškočaninu i koji mirno godinama ponosno stoji na oltaru otadžbine. Možda građanin Bojan Glavašević koji mudruje: “Sramotan spomenik u Jasenovcu, fašistički je“. Mudri Bojan koji je to postao naknadno, nakon rata. Vjerojatno je flomasterom na muda dodao slovo R. Njegov otac Siniša Glavašević, hrvatski ratni heroj javio je iz Vukovara: “Da nije bilo HOS-a Vukovar bi pao u rujnu mjesecu“.

Njegova jabuka nije pala daleko od stabla, ali je nažalost bila istrulila… Država smo u kojoj ”fol legalisti” tipa Puhovskog, Glavaševića, Hrvoja Klasića, Jelene Lovrić, Milorada Pupovca …skaču na zadnje noge zbog HOS-ovog grba koji je potvrđen u Uredu državne uprave kao integralni dio znaka Udruge dragovoljaca HOS-a. Kao takav je legitimno registriran pri Ministarstvu uprave još 1993.g. Pred Visokim vojnim sudom vođen je bio proces Paragi, Dedakoviću i Đapiću u kojem je poanta bila ideja da se HOS proglasi paravojnom jedinicom pod vodstvom trojice optuženih. Sva trojica su oslobođena. Utvrđeno je da je HOS regularna jedinica HV-a.

Tu presudu suca Kosa potvrdio je i Vrhovni sud RH. Usput rečeno, svu trojicu optuženika branio sam ja i zato si uzimam pravo raspravljati o statusu HOS-a koji danas osporavaju upravo oni koji su priželjkivali i osuđujuću presudu na Visokom vojnom sudu u Zagrebu ili oni koji su pred hosovcima bježali kao zečevi kako je to plastično u času iskrenosti rekao njihov Slobodan Milošević. Ćirilične ploče u Vukovaru. Kome to smeta?

To je samo pismo. Slovo U je samo slovo, a smeta U NAČELU mnogima. Ne samo “med cvijetjem..“nego ni među slovima “ni pravice“.

Priča se da su se tadašnji predsjednik RH Stipe Mesić i premijer Račan brzo složili kako pitanja razgraničenja sa Slovenijom treba rješavati u poklon paketu.

Godišnjica je smrti prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana. Čovjek, partizanski general koji je svoju ideološku i nacionalnu preobrazbu platio istragama, zatvorima i prezirom onih koji nisu mogli vjerovati da će jednog dana Sava poteći uzvodno. Tuđman je bio tvrd i uglavnom namrgođen.

To sam, kao njegov odvjetnik, i sam osjetio na svojoj koži. O svojim idejama i potezima nije dozvoljavao da se neargumentirano lupeta i polemizira. Nije volio trule kompromise. U svim presudnim i važnim pitanjima bio je uvijek u pravu. Danas ima trg koji služi za pišanje i izmet kućnih ljubimaca dočim onaj, koji je Tuđmana poslao na robiju, ima najljepši trg u glavnom gradu Lijepe naše.

Dino Rađa

Dino Rađa, jedan je od boljih košarkaša bivše Jugoplastike. Igrao je i u NBA. Danas je uglavnom poznat jer želi dovesti Talijana za selektora umjesto Ace Petrovića. Pita ga se jer je on predsjednik Stručnog savjeta HKS-a. Talijan ima dobre reference. Mama mu je Hrvatica, a sviđa se Dini. Ne ona nego sin. Aco Petrović baš ne shvaća. Odveo je neočekivano reprezentaciju na Olimpijske igre u Rio i postigao isto tako neočekivani uspjeh. Za njega su i igrači iako Tvrtko Puljić iz SN misli da potpora igrača nije važna. Čitatelji bi se mogli zapitati kakve veze ima Tuđman s Rađom? Ima. Tu nekako, na godišnjicu smrti prvog Predsjednika, Rađa je posjetio ”Kuću cveća” u Beogradu da “oda poštu“ Josipu Brozu Titu.

Bolje bi bilo da je otišao na poštu! Radosna vijest je objavljena u Slobodnoj Dalmaciji. Ekipa iz Novog lista je svisnula od zavisti što im je izmakla uzbudljiva ekskluziva. I to bi bilo to. Rađina slobodna odluka i njegovo demokratsko pravo. Kao u Titovo i Castrovo vrijeme. Ali društvene mreže su eksplodirale. Jugonostalgičari, dalmatinski orijunaši, potomci izbjeglih jugo oficira, lijeva crvena falanga, članovi nevladinih udruga, Mirovne studije tj. oni koji će studirati do mirovine, Beli i crni orlovi oglasiše se kao da ih je 130% a ne 30%, svi puni nade.

Zadnji put je ta nada eskalirala nakon pada Vukovara. S vremenom, kako je rat odmicao, nadu je zamijenila zla slutnja. A sada, evo ih opet. Klinički mrtvaci opet marširaju. Dinu za predsjednika!!! Dino legendo! Dino je najveći košarkaš! I ja bi se s tim složio da nije bilo Kreše Ćosića i Dražena Petrovića.

Koji je na Petoj aveniji s hrvatskom zastavom protestirao protiv agresora koji su također odlazili na poklon u ”Kuću cveća” prije nego su krenuli na Vukovar. Poslije su bacali ”cveće” na tenkove. Rađa ima i previše posla s Acom Petrovićem kojem sapuna dasku s Tvrtkom Puljićem da bi gledao film Huda jama kad su “narodni borci“ žive zazidali 3.000 muškaraca, žena i djece. Potom su poslali depešu budućem stanovniku ”Kuće cveća”: ”Druže Tito, zadatak je izvršen.

Smrt fašizmu-sloboda narodu!” Tko ne bi volio Tita? Barem kao uzor. Jedan od vodećih diktatora 20.stoljeća koji je znao uživati u luksuzu. Još kao sindikalni povjerenik nosio je zlatni sat i prsten s povećim briljantom. Briljantna karijera nazirala se na obzoru. Uvijek u skupocjenim odijelima u teškoj borbi za radnike, garave rudare i sirotinju. U SAD je izašla knjiga“ Dictator Style“ u kojoj se nabrajaju sva omiljena imena koja nose na duši preko 50 milijuna ubijenih i nestalih.

U tom časnom društvu su Porfirio Diaz, Vladimir Lenjin, Josif Staljin, Benito Musolini, Adolf Hitler, Francisco Franko, Juan Peron, Nicilae Ceausescu, Joseph-Desire Mobutu, Idi Amin, Jean-Bedel Bokassa, Sadam Husein, Manuel Noriega, Slobodan Milošević i Rađin drug Tito. Hrvati su kao i obično zakinuti. Reći ćete pa Tito je Hrvat. Po službenoj biografiji pola Slovenac, a pola Hrvat. A što je stvarno po narodnosti to samo dragi Bog zna. Velimir Visković već poslao protestno pismo izdavaču. Gdje je Ante Pavelić koji je od 530.000 tisuća Srba u NDH pobio samo u Jasenovcu više od 700.000 tisuća? Ni prekovremeni rad nije mu pomogao da se probije među prvih deset.

Tito se sa 570.000 tisuća likvidiranih redovno pojavljuje u engleskim i njemačkim medijima. Puno se češće događaju autogolovi u nogometu od autokoševa u košarci. Ali se dešavaju…

10. prosinca mnogima je u Hrvatskoj pala magla na oči, pa im se pričinio Stjepan Radić kako govori: “Nemojte se, guske moje, opet prenagliti, iz balkanske je magle najteže odmagliti.“

Ljevičarski mediji cvile i stenju. Fašizacija RH je opet na djelu. Ustaše svuda oko nas. Desničarska kontrarevolucija. Smetaju im HOS, Tigrovi, Gromovi, Pume, Vukovi, Crne mambe, 4.Gardijska brigada, grb sa prvim bijelim poljem i sama RH im smeta. Jedino mogu, ali ne znaju do kada, tolerirati ustaške kune. Kontrarevolucija je počela 30. svibnja 1991.g. Viđeniji primjerci lijevog “plovećeg kazališta“ dnevno nas upozoravaju da se koncentriramo dok ne bude kasno.

Vjerojatno misle – njima. Javio se “lični“ snimatelj Ratka Mladića Zoran Erceg koji je kao dragovoljac Domovinskog rata čitav rat proveo sa svojim generalom. Oštro upozorava ministra branitelja Tomu Medveda kako govori o uglednom umjetniku Radi Šerbedžiji i njegovoj familiji. Čudi se, zajedno sa Radom, kako to da su gadovi koji su uništili “divnu Jugoslaviju“ još živi. Oni živi, a njegov Ratko je pred doživotnom robijom. Bože, pravde!

U Večernjaku rubriku “strjelica dolje“ u subotnjem broju nije ovaj put uredila Silvana Perica. Na žalost. Potpisala se Nataša Vlašić Smrekar. Vjerojatno gost urednik iz Novog lista ili Pupovčevih Novosti. Strelicu dolje prva je dobila Predsjednici RH, Kolinda. Ljuti Natašu što Kolindi smeta da je dijelila srpske čokoladice djeci u Dubrovniku. Kao da djeca osjećaju razliku. Bistra Nataša zaključuje, nakon dugotrajnog razmišljanja, da “izgleda kao da se ne može odlučiti želi li biti diktator koji voli dječicu ili Selene Gomez“.

Inače Selene Marija Gomez je američka pjevačica i glumica, pa Nataša misli da je dio opće kulture da čitatelji Večernjaka znaju s kim se uspoređuje Kolinda. Ali Nataša zna… Nataša je solidarno dala strelicu dolje i Vladimiru Brnadiću, uredniku TV kalendara, jer on navodno tvrdi da je Aleksandra Zec kriva za smrt 402 djeteta u Domovinskom ratu. Ili tako nekako. To gošći urednici nije do kraja jasno. Ali je jasno da je za Natašu već davno prekasno… Zagorci bi rekli ”zelo ju je”. Stier je dobio Natašinu strjelicu jer je izlanuo nebulozu da je pozdrav ZDS odobrio pokojni Ivica Račan. Ako je Račan pogriješio, to nije izlika za odricanje od simbola… nastavlja naša Nataša sa svojim nepročešljanim mislima. Preporučujem joj Same Old Love od Selene Gomez. I neka se nje drži što dulje i što čvršće. A nama vratite Silvanu Pericu…

Renata Rašović je srećom tu. Otkrila nam je da je “konzervativna revolucija“ među nama. Zamislite, i to nakon što ljevica nije uspjela dobit sedam izbora za redom u RH. Nakon što hametice trpi poraze u Europi pa i u svijetu… kaže Renata: “Pozicije civilnog društva, koje je donedavno bilo vezano za lijevu opciju i monopolista na termin “borci za građanska i ljudska prava“, sve više zauzimaju “borci protiv militantnog sekularizma“.

Prvaci konzervativne scene – mahom politolozi, liječnici, glazbenici, sociolozi i odvjetnici – korak po korak osvajaju resore obrazovanja i zdravstva, kulturu i medije..“ O, draga Renata! Od kuda ti uljezi kad je vjernika u RH, i to svih vjera, oko 96%. A vjernici su oduvijek bili fanatični sekularisti. Kao na primjer sada u Turskoj. Tamo nema adventskih vijenaca kod turskih katolika. Zapravo ima puno vijenaca, ali one druge vrste…

U Kumrovcu se otvara novi restoran ”Tito“. Zbog velikog interesa budućih gostiju na otvaranje restorana čeka se u četveroredu!

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

„VELIKANA“ PREDRAGA LUCIĆA MORALO SE BOLJE ISPRATITI!

Objavljeno

na

Objavio

Boris Kovačev / CROPIX Boris Jokić, Aleksandar Stanković, Ranko Ostojić, Emil Tedeschi

Ne mogu doći k sebi od šoka!

Ma je li moguće da je naša kulturna „elita“ pala tako nisko da nije u stanju osmisliti ni jednu najobičniju komemoraciju svoga uglednika!?

Dođe mi da im stvarno pošaljem one hrvatske „anti-kazališne ekstreme“ da ih dočekaju u mraku prvom prilikom (da nisam ljevičar i demokrat, napravio bih to garant)!

Aman, zaman, čemu to sliči, da se takvoj „veličini“, „gromadi“ pjesničkoj, novinarskoj, satiričarskoj, ljudskoj, jednome od najvećih anarho-protestantsko-komunističko-liberalističko-šovinističko-kočijaških „kulturnih“ pregalaca i „borca za slobode“ koji je „zadužio“ sve nas svojim „feralisanjem“ i sočnim vokabularom, visprenim, lucidnim i nabrijanim (do jaja – što bi se reklo u njegovom žargonu), „analizama“ stvarnosti i pjesmuljcima, parodijama, kovanicama, doskočicama, vicevima (koji onako u globalu i samo „prividno“ djeluju primitivno, „antihrvatski“ i „antikršćanski“, a u suštini su samo vapaj za „slobodom“, „demokracijom“ i pokušaj bijega pred „ustašama“), ne upriliči komemoracija dostojna njegovog lika i djela!

Očekivao sam da će barem „Let 3“ (Mrle, Prle i ostali) dovući onu svoju legendarnu „Babu“ (sjećate se tog „kulturnog događaja“ koji je u ime avangardnih mentalnih pomaka i rušenja tabua „pozitivno“ šokirao Zagrepčane dok su u čudu promatrali kako spomenuti „kulturnjaci“ po trgovima i ulicama poput trojanskog konja vuku „Babu“ s ogromnom – oprostite na izrazu – muškom „alatkom“ koja joj ponosno strši ispod zadignute haljine).

Osobno držim da nema opravdanja za nedovlačenje „Babe“ pred Novinarski dom!

Izgovor kako je skulptura pregolema i ne može se ufurati u dvoranu nikako ne stoji, jer, ako ništa drugo, „alatka“ (a u „alatki“ je poanta i sulkus „umjetničkog doživljaja“) se mogla proturiti kroz prozor i na nju okačiti bandiera rossu i to onu komunističku sa srpom i čekićem, kako dolikuje ovakvom monumentalnom događaju! Tada bi i pjesma („Goni bandu van teatra“) vremešnog i anemičnog (vječitog) epizodiste hrvatskog glumišta, starog kadra CK SKH (iz zadnje garniture model 1989.), profesionalnog uličnog aktivista i antibandićevskog revolucionara zagrebačkih ulica po struci, Vilima Matule, bila dojmljivija i bolje prihvaćena od publike, a face nazočnih manje kisele.

Žao mi bre, gostiju: Borisa Jokića, Ranka Ostojića, Emila Tedeschia, Ace Stankovića, Ivana Zvonimira Čička i drugih uglednika, da gledaju ljudi u patos, bre, dok Vili rasteže ariju tog tvog mega-hita uz 3-4 prateća vokala, umjesto da je odjeknulo u stilu NEK TRESE SE GRAD (što kaže Seve u onoj svojoj pjesmici „Brad Pitt“).

E, moj Peđa, ispratiše te amaterski i nedostojno! Sramota!

Da si živ, buraz, pa da vidiš ovo: http://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/sprdacina-na-komemoraciji-lucicu-brojni-su-propadali-u-zemlju-zbog-srama/, poželio bi da si umro u Beogradu a ne ovdje!

Mogli su dofurati barem „Zle bubnjare“ (ako već „Let 3“ i „Bare i plaćenici“ nisu mogli ili htjeli doći) da osvježe predstavu nekom od svojih zapaženih antologijskih numera.

Eto, tako je to kad se za režiju i scenarij ne angažiraju profesionalci.

Da sam kojim slučajem bio zadužen za organizaciju, taj posao bih povjerio Oliveru Frljiću, jer kod njega nemreš fulat’ kad su ovakve fešte u pitanju.

Oli bi to odradio taj čas u svom visokom stilu, jer čova je izvanserijski, jednostavno pretplaćen za zvjezdane dosege, staze i vrhunce (samo što to Poljska, Srbija, BiH, Hrvatska i još neke od „primitivnih“ i „zaostalih“ zemalja ne kuže).

Jooooj, koju bi on senzaciju složio, bila bi to „komemoracija“ za pamćenje! Kasnije bi je igrali na „Dubrovačkim ljetnim igrama“, „Splitskom ljetu“, „Marulićevim danima“, a u HNK i drugim kazalištima u tzv. Hrvatskoj (budućoj Jugi, naravno!) iz mjeseca u mjesec bile bi barem 3-4 primjere (uvela bi se nova kazališna kategorija „vječnih primjera u spomen na P.L.“ – samo Tebi u čast) kako bi Tvoj lik i djelo trajno ostali s nama i budućim generacijama. Vo vjeke vjekov, kako se kaže.

I što će ti katolički „pop“ na sprovodu Peđa, pa taman i stric da ti je!? Kakva je to igra, jarane!? Je l’ to neka namještaljka!? Fotomontaža? Ne mogu vjerovati da je tvoja volja bila! Nagazna mina je u pitanju buraz, pa cijeli se život borimo protiv „ustaško-katoličkog klero-nacizma“ i „popova“ – katoličkih!?

Sve u svemu, Peđa moj…tropa, katastrofa, potop, ćorak, je** ga, sr*** do sr*** i na kraju ispalo Greatest shitsh godine – što bi ti sam rek’o…a moglo je bit’ do jaja…

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

(VIDEO) Cirkus na komemoraciji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Razumiju li bošnjački lideri igru nultog zbroja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska predsjednica u rekordnom je roku prešla put od titule kraljice Balkana do nepoželjne osobe kojoj se žučno poručuje da je neprijatelj BiH.

No, nevjerojatno je koliko je onih i u Hrvatskoj koji se unaprijed upinju dokazati da je posjet predsjednice Ankari bio promašaj jer da, eto, Erdoğan nije javno rekao da će pritisnuti Izetbegovića oko izbornog zakona, već je naglasio da se rješenje BiH ne može nametnuti izvana! A što bi drugo mogao javno reći? Kao da Kitarović govori drugačije? 
A onda čujemo da je Erdoğan već istog dana zovnuo Bakira Izetbegovića, koji je na sultanov poziv odmah-namah poskočio, pa su njih troje već telefonski prodivanili i utanačili trilateralni sastanak.

Naravno da nitko u Zagrebu, pa tako ni predsjednica ne zamišlja da će se u Sarajevu plesati kako Erdoğan svira, ili da će baš on biti taj koji će riješiti to pitanje, ali svi znaju da sasvim sigurno neće biti bez značaja njegov upliv u državi koju mu je, jel’te, Bakirov rahmetli babo Alija ostavio u amanet.
 Predsjednica je, dakle, s te strane već obavila pos’o. Ali joj je jasno da neće biti dovoljno, tako da je evo ponovno u Sarajevu kako bi nastavila hrvatsku diplomatsku ofenzivu, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Mogu se čaršiji žaliti koliko hoće da je to pritisak i miješanje u njihove unutarnje stvari, no, hrvatskoj predsjednici po Ustavu dužnost je brinuti o interesima hrvatskog naroda u BiH, i to u državi koja već i po svojem zemljopisnom položaju u slučaju bilo kakve nestabilnosti postaje unutarnje pitanje RH. Bajka o primjernom suživotu u 1001 orijentalnoj noći učas postaje surova basna o 1001 kilometru zajedničke granice koja neće nestati koliko god se to neki izvana i iznutra trudili. Uostalom, Hrvatska je vojno napadana i iz BiH.

Potvrdilo se više puta da je predsjednica bila u pravu upozoravajući na rast terorističkih prijetnji u BiH. Može li biti boljeg dokaza od toga da je tamo uhićen jedan od ključnih ljudi ISIL-a? Da, pritisak na BiH jest nužan, jer u bosanskom express loncu ništa se ne rješava bez pritiska. Dok glasno ne zapišti i ne zakipi, pomaka nema.

Komšić je već najavio svoju ponovnu kandidaturu, što znači da bi u očima većine hrvatskog naroda u BiH, znači onih koje bi teoretski trebao predstavljati, on mogao ponovno zauzeti ulogu bosanskog Sejde Bajramovića, ponovno na krilima glasova dijela Bošnjaka.

Bošnjački lideri ne žele pomoći, jer se boje da bi bilo koji dobitak za Hrvate automatski bio gubitak za njih. “Zero-sum game”, igra nultog zbroja, kako im je po dolasku u Sarajevo poručila Kitarović. Zato ne prihvaćaju čak ni izborni zakon koji bi dugoročno ojačao BiH – samo zato da Hrvati ne bi sutra uz pruženi mali prst možda gricnuli i domali. Malo je vjerojatno da oni ne shvaćaju da tako guraju Hrvate u naručje Dodiku.

Nažalost, nekima kao da je cilj skrenuti Hrvate prema radikalnijim rješenjima, kako bi ostavili privid da su jedino oni zaštitnici bošnjačkih interesa i tako osigurali sebi pobjedu na izborima, što je njima očito važnije od opstojnosti BiH.
Budući da BiH u onom jedinom obliku koji bi njih zadovoljio očito nije moguća – građanska država koja bi bila nacionalna država samo onih koji se osjećaju Bošnjacima – bošnjački lideri se zadovoljavaju svojom supremacijom nad Hrvatima barem u dijelu vilajeta koji osjećaju svojim.

Bošnjački lideri s jedne, a Dodik s druge strane aktivno ruše BiH, a Hrvatima samo ostavljaju izbor kojoj strani će se pridružiti. Neki koji danas napadaju predsjednicu kao da ne shvaćaju da se ona zalaže za onu jedinu održivu BiH – u kojoj Hrvati neće biti majorizirani – a da alternativa tomu može biti samo traženje hrvatskog entiteta. Što god to bilo, moglo bi uskoro postati jedini izbor.

Što se tiče savezništva s Turskom, problem jest što smo bili prisiljeni slušati Erdoğana koji, stojeći pored hrvatske predsjednice, govori o Hrvatskoj kao jednoj od saveznika u njegovoj borbi protiv unutarnjih neprijatelja, među kojima su i novinari koji negativno pišu o njegovoj autokraciji.

Bilo je to da se smrzneš od užasa, ali očito da ima i nekih granica u izbirljivosti pri pronalaženju saveznika. Izbirljivi obično ostaju sami.
Mogu to u Sarajevu i u Zagrebu podcjenjivati koliko god hoće, ali jasno je da ni sultanu Erdoğanu, koji bi ušao u EU, ali donoseći neku svoju azijsku varijantu demokracije, nije nevažna podrška čak ni najnevažnije članice EU, te da je sasvim izvjesno da će zauzvrat po tom pitanju uložiti barem neki trud u rješavanje krize u BiH.

No, valja biti oprezan, ulaziti u savezništvo s Erdoğanom čak i oko ovako važnog problema je kao potpisivati ugovor s vragom. Sasvim sigurno će i Erdoğan tražiti još nešto od Hrvatske – a to nešto neće biti ugodno.

Ivan Hrstić / Večernji list

Opstaju li Hrvati u BiH?

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari