Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Mala smo, primitivna “kifla“ na rubu Balkana. Neobrazovani i zaostali.

Objavljeno

na

Dok se Boro Jokić ne vrati u borbu za obrazovanje, naši će đaci i dalje učiti o književnicima koji nisu ni dana proveli u NOB-u!

 

Obrazovna reforma nema alternative. Zvuči poznato. Ni ulazak u EU nije imao alternative

Mala smo, primitivna “kifla“ na rubu Balkana. Neobrazovani i zaostali. Učenici nam, kako to EU običaji traže, odlaze na natjecanja diljem kulturnog svijeta i onako neobrazovani, nesvjesni svog neznanja i obrazovanja donose zlatne, srebrene i brončane… medalje iz najrazličitijih predmeta. A naša kritička javnost bila bi zadovoljna i drvenim medaljama. Kurikuralisti obično procijede – i ćorava kokoš nekad uspije… Dani nepovratno prolaze, a đaci još uvijek u školama uče po arhaičnim programima o nekakvom Marku Maruliću, Petru Hektoroviću, o Ribanju i ribarskom prigovaranju, Ivanu Gunduliću i Suzama sina razmetnog… sve neki likovi koji su  pisali davno prije nego što su se rodili novi hrvatski velikani kao što su to Ante Tomić, Jurica Pavičić, Zoran Ferić, Johan Štulić… Zapravo, radi se o svojevrsnom teroru onih koji su rođeni prije “oslobođenja“, prije mitske 1945. g.

Tu još nekako možemo tolerirati Frica Krležu. I on bi danas sigurno bio žestoko protiv toga da ustašija mijenja ime trga njegovog šahovskog partnera Tita. Ali da nam na djecu utječu nacionalisti tipa Augustina Ujevića, Antuna Gustava Matoša, pa čak i Mile Budaka te Slobodana Novaka, to drugovi ne mogu dozvoliti. Jedan rat smo nespretno i pomalo nesretno izgubili, ali ovaj rat “drugim sredstvima“ ne smijemo izgubiti.

Negdje na fejsu sam nedavno pročitao programsku i pametnu misao pretencioznog ideologa hrvatske ljevice Vjerana Zuppe. Otpuhnuvši dim iz svoje famozne lule, Vjeran nam poručuje: “Ljevicu ne zanimaju radnička prava već dominacija u kulturi, znanosti i obrazovanju… radnička klasa više nije snaga koja može pokrenuti velike društvene promjene, gledajući na imperativ promjena koje treba izvršiti u prvom je planu kurikuralna reforma. Zapamtimo ove riječi, kaže Tihomir Dujmović citirajući Zuppu. Zapamtila ih je zasigurno i Blaženka Divjak, aktualna ministrica obrazovanja. Dok je na čelu povjerenstva bio Boris Jokić, obožavatelj Che Guevare, Ministrica je bila u devetom nebu. Zasluženo. Onda se pojavio nesretni “poturica“ ustaške fizionomije i sve je otišlo do vraga. Iza njega je, stjecajem povijesnih okolnosti, došao “auto-plagijator“ Barišić koji je, zanemarujući zahtjeve ogromnog broja hrvatske intelektualne elite tipa Nede Raukar, Rade, Sanje Sansvrake, Drageca Pilsela, kolumnista Jutarnjeg, “šeste ličke“ iz Večernjeg, na čelo Stručnog povjerenstva za obrazovnu reformu instalirao Jasminku Buljan-Culej. Možda je Jasminka i imala reference za to mjesto, ali falilo je nešto bitno. A to je moralno politička podobnost. Za koju su naivni žitelji Lijepe Naše mislili da je davno završila na povijesnom otpadu. I počeli su demokratski protesti. Ujedinili su se svi ljevičari, ateisti, antifašisti s gledateljima Žikine dinastije u jedan unisoni plebiscitarni protest. Točno ispred mog prozora na Trgu kralja Tomislava. Gledam kroz prostor da vidim Blaženku Divjak kako se srčano bori za demokraciju, ali ju od mnoštva od par tisuća uspaljenih ljevičara ne mogu prepoznati. Drugi dan čitam u lijevim medijima da se skupilo oko 25.000 grla. Iskreno impresioniran cifrom, pomislio sam da je Tomislavac bio pun, tu bi onda stalo oko 200.000 ljevičara.

Nakon nekog vremena gledao sam kroz isti prozor predstavu Carminu Burana. Nije mogla ni igla stati na trg od ljudi. Sutra sam čitao da je na predstavi bilo oko 8.000 ljudi. Isti dan sam otišao svom optičaru, ali frajer me utješio da još razmjerno dobro vidim. Dolaskom u vlast stare pro-hrvatske stranke HNS-a i evo naše Blaženke na čelo ministarstva. Odlazi Buljan – Culej, ali se odnekud pojavljuje rektorica Dijana Vican. Opet bez političke podobnosti. Navodno po kuloarima kruži priča da je Tin Ujević veći pjesnik od Johana Štulića. Svašta. Ali Plenković joj drži štangu. Iz za sada nepoznatih razloga. Blaženka javno šalje poruke svim naprednim i antifašističkim snagama da će ona sama preuzeti mjesto retrogradne Dijane. Plenki poručuje da o tome ipak još uvijek on odlučuje. Demokratska javnost “prosto ne može da veruje“. Blaženki u pomoć, baš kao nekad Titu kod Drvara, pristiže “šesta lička“ u vidu Petre Maretić Žonje i Ive Boban Valečić iz Večernjaka. Dramatičan naslov na 6. strani subotnjeg broja: “Ministrica Blaženka Divjak već je dva puta bila spremna dati ostavku“. Ali ni jednoj nije uspjelo. Samoubojstvo iz zasjede! Rigidni dio HDZ-a je protiv toga da progresivna Ministrica dođe na čelo Povjerenstva za strategiju obrazovanja. Dok se Boro Jokić, obučen u majicu sa slikom Chea, ne vrati u borbu za istinske vrijednosti u obrazovanju dotle će naši đaci i dalje učiti o književnicima i pjesnicima koji nisu ni dana proveli u NOB-u. Treba se zapitati u kojem je bendu svirao Tin Ujević, ili u kojem je klubu igrao Matoš? Umjesto toga neka idu na maturu sa “Hrvatskim Ustavom“ Ante Tomića, da nauče što je to “Muškarac bez brkova“, da uče o trans-seksualnim odnosima koje je Zoran Ferić tako plastično opisao u priručniku “Anđeo u ofsajdu“.  Ne ode li Vican, ostavku će podnijeti ili Plenković ili Blaženka. Stvarno dolazi vrijeme krajnje neizvjesnosti. Nešto kao ili Trump ili Kim Jong-un. Dotle će znanstvena elita živjeti u nekoj vrsti srednjovjekovnog mraka.

Ostavku je već podnio znanstveni savjetnik Ekonomskog instituta u Zagrebu, dr. sc. Paul Stubbs. Čovjek je u misiji da homo balkanicusa poduči lijevim svjetskim manirama. Čim je kardinal Josip Bozanić završio u bolnici Paul je s puno pijeteta na svojoj Facebook stranici napisao “Die you, evil S of a B.“ ili u prijevodu ”Umri zli kurvin sine“. Paul je inače član Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Spreman je uvijek podučiti nas vještinama “tehnološkog razvoja“! Član je ljevičarske udruge “Zagreb je naš.“ U RH je od 1993.g. i od tada djeluje u tzv. civilnim društvima. U vojnim društvima nije aktivan. Osnovao je i “Centar za mirovne studije“ što god to značilo. Ukratko rigidni ljevičar kojeg su istomišljenici objeručke prihvatili, on njih “znanstveno savjetuje“ i ne znajući da u ovoj religioznoj i zaostaloj zemlji živi oko 90% katolika koji neće pasti u trans od sreće kad naš engleski ljevičar majku kardinala nazove ni više ni manje nego kurvom!? Je li se je tom prilikom oglasila ministrica Blaženka Divjak i možda zaprijetila ostavkom? Navodno jest! Ulica priča da će smjesta podnijeti ostavku ako “ognjištari“ iz Ekonomskog instituta dirnu dragog Paula. Uspije li uhvatiti korijene, kurikularna reforma, kako su je zamislili Jokić i Blaženka, možemo uskoro očekivati dr. Voju Šešelja na čelu Hrvatskog filozofskog društva. Ah, dobra stara vremena…

Antoine de Rivarol je napisao jednu zanimljivu istinu: “Postoji samo jedan moral kao što postoji samo jedna geometrija: te dvije riječi nemaju množinu.“ To bi netko trebao bez puno buke prišapnuti našem Paulu, Blaženki…

Ima zlobnika, smutljivaca, uglavnom neobrazovanih desničara koji vole tobože superiorno pljuckati po hrvatskom mentalitetu. Te je taj mentalitet poltonski, kmetski, snishodljiv, pomirljiv i iskompleksiran prema BBBB-u. Ne prema Dinamovim navijačima nego prema Beču, Budimpešti, Beogradu i Bruxellesu. Ne mogu se odlučiti što mi više diže tlak. Ovo pljuckanje s visoka prema Hrvatekima ili tvrdnje “uglednih“ gostiju u HRT-ovom “Otvoreno“ da smo od 1991. do 1995. vodili “pravedni obrambeni“ rat. Od Vukovara do Oluje RH je vodila isključivo  oslobodilački rat.  Strateški cilj Dr. Franje Tuđmana bio je osloboditi zemlju od jugo-komunističkog jarma koji nam je 45 godina visio kao uteg oko nogu. I točka. A što se tiče tobožnjeg dvospolnog mentaliteta, svjedoci smo ovih dana da je to jedna od niskih podvala zatucanih ognjištara. U slučaju “Pravilnika o inspekcijskom nadzoru voća i povrća“ hrvatska vlast nas je učinila ponosnima. Neće se zemlje CEFTA-e ponašati prema nama kao da smo mi tabula rasa. Plaćat ćete od sada umjesto 90 kunića 2000 kn. za špricane i nezdrave vrste voća i povrća. Kad Hrvatska svoje voće i povrće izvozi u “svete“ zemlje omiljene nam EU onda i mi plaćamo približno toliko. Da smo principijelni i da imamo gard prave države vidi se po tome da sve smeće koje uvozimo iz “svetih zemalja“ naplaćujemo kao i “novoj Jugoslaviji“ koja se digla na zadnje noge. Poljoprivrednici su oduševljeni ministrom Tolušićem tvrdeći da je on jedini ministar u zadnjih 25 godina koji je pokušao zaštititi proizvođače. Ali kako kaže uvijek odlični Borislav Ristić u Večernjaku: “Naivnom Tolušiću dogodila se Jugoslavija“. Juga se zamrznula kao Walt Disney i automatski se odmrznula k’o u nekom filmu stave i užasa. Srbija, BIH, Crna Gora i Makedonija, na mig Angele Merkel, spremno skočiše na zadnje noge. Kosovo je k’o stara mudra država zadržala neutralnost. Ne igra bez razloga pola Kosovara u ”švajcarskom fudbalskom timu”. I Hrvatska je k’o nekad ušla u ring sa zemljama zapadnog Balkana čvrsto uvjerena da je pobjeda njena. Baš k’o Usein Bolt ovih dana u Londonu.  I dok su navlačili rukavice borcu iz Lijepe naše, a on mrmljao sebi u bradu “ne  bute mene j…..“, borac iznenada kihne. Kihne i Hrvatska u ime dobro susjedskih odnosa i sve se vrati na onih legendarnih 90 kunića. Mogli smo recimo kao prava država, članica EU i NATO pakta, povisiti takse bar na 100 kuna. Ali tko zna kako bi to nova Juga primila. Koliko bi hrvatski turisti koji ljeti pohrle u Vrnjačku banju morali čekati na granici. Bakir Izetbegović, iziritiran povećanjem takse na grincajg već se oglasio: “izgradnja Pelješkog mosta predstavlja rušenje suvereniteta BIH“. Bosanski smisao za humor. Suverenitet države u kojoj Srbi drže 49 % teritorija. Između ostalog i Srebrenicu. Države gdje strani namjesnici  tenkovima zatvaraju hercegovačke banke, u kojoj su stranci suci Vrhovnog suda BiH, a da ne znaju i jednu domaću riječ osim “edan čevabo bitte“. Zemlja je to u kojoj Bošnjaci biraju hrvatskog predstavnika u Predsjedništvo BiH, zemlja u kojoj bošnjačka većina ne priznaje hrvatski narod kao konstitutivni suvereni narod države nego planira s dragom EU-Angelom urediti tzv. građansku državu u kojoj će Hrvati biti svedeni na razinu Molenbeka u Bruxellesu. Nakon ovakve gotovo samoubilačke hrabrosti hrvatske političke nomenklature, što dalje? Prava Pandorina kutija. Bakir će “zamoliti“ da ne gradimo Pelješki most dok se ne riješi arbitražni postupak pred slovensko-nizozemskim arbitražnim sudom. Ne pristanemo li… ma kako ne bi mi pristali! Pa nećemo opet voditi “pravedni obrambeni“ rat zbog jednog mosta. Ako dođe od komšija zahtjev da se do okončanja arbitraže hrvatskim zubarima zabrani ugradnja zubarskih mostova treba zadržati hladnu glavu i ući u strogo kontrolirani kompromis. Pogledajte neodgovornog Trumpa. On bi odmah “ognjem i mačem“ na miroljubivu socijalističku Sjevernu Koreju. Na zgražanje Šerićke i članica ”šeste ličke” u Večernjem i Jutarnjem nezgrapni Trump prijeti jer je atomski Kim Jong-un poslao miroljubivu poruku da će poslati četiri dalekometna projektila na američki otok Guam sa 170.000 stanovnika. I Trump odmah pali vatru. Srećom, imamo političare koji ne pale vatru. Nama vatru pale “turisti“ iz drugih republika ”nove Juge”. Pa neka oni odgovaraju za stotine požara na našoj obali, a ne naša koalicija.

Johann Wolfgang Goethe je rekao: “Podcjenjivati neprijatelja prije pobjede je glupost, a nakon pobjede podlost.“

Što je novo na Facebooku? Jedan od komentara: “Smrt fašizmu, smrt Kardinalu, smrt Thompsonu i braniteljima, smrt ustašama, desničarima i eto te u Centru za mirovne studije. Još dobiješ stotine tisuća kuna da “obrazuješ“ mlade Hrvate! Super. Marcel Holjevac postaje znatiželjan: “Zašto 1991. niste uhitili Thompsona radi “Za dom spremni“? Zašto onda niste istraživali tko “remeti javni red i mir neprimjerenim pozdravom?”. U načelu meni je dovoljno vidjeti za koga su Krešimir Macan, Puhovski, Gordan Bosanac, Vegeta Labelo Vojković, zeleni, cili UZMP na čelu sa kragujevačkom fake N1 televizijom, RTL tv duginih boja… pa da znam PROTIV čega sam ja. Izbor jednostavan”.(Dražen Travaš).

Kao antička ptica Feliks(!) pojavio se na F.B. Stipe Petrina. Sam protiv svih. Tuđmana je već sredio. Sad je na redu župan.

Prekršajni postupak protiv Paula dr. Stubbsa zbog govora “ljubavi“ o kardinalu Bozaniću. Predlaže se da za vrijeme svake mise ne smije prići Kardinalu bliže od pola metra…(autori nepoznati). Barem meni…

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari