Pratite nas

Vijesti

Zvonimir Hodak: Najprije su ustašoidni Hrvati početkom devedesetih pokrstili tisuće srpske ‘dece’ u male ustaše, a sad počeli pokrštavati mr. sc. profesore.

Objavljeno

na

S obitelji Kostelić, koju je NACIONAL proglasio nacističkom, solidalizirao se i vaterpolist Dubravko Šimenc, jednako fizički spreman kao i Ivica Kostelić. U narednom broju NACIONAL se sa zebnjom upitao. ”Ne formiraju li se to SILE OSOVINE ?“

Nedavno me je nazvao moj stari generacijski prijatelj Ante Gips Kostelić i pozvao na pretpremijeru dokumentarnog filma “Gnothi Seauton“. Film koji se snimao 23 godine sažet je u 93 minute, u 93 minute herojstva jedne čvrste i do zla Boga tvrdoglave obitelji. Obitelji koja je odlučila ući u povijest športa, ali i u socijalnu povijest Lijepe naše. Države o kojoj jugonostalgičar Jurica Pavičić podrugljivo piše kao o: “maloj operetnoj pseudodržavi… “Gnothi Seauton“u prijevodu “Upoznati samog sebe“. Te večeri upoznao sam samog sebe u pravom smislu te riječi. Volim si umišljati da sam tvrdi ortodoksni Ličan koji zna vladati svojim emocijama. Izuzevši jednu osobnu tragediju tako je uglavnom i bilo. Kad sam šesti ili sedmi put pustio suze koje su mi smočile i potkošulju, oprezno sam pogledao prema supruzi u nadi da i ona plače. Trebao mi je njezin plač kao alibi u smislu – evo i meni se dogodilo. Međutim, ona je uživala je u filmu, oduševljena nepokolebljivom ljubavlju Kostelićevih prema skijanju i Hrvatskoj. Drugi dan sam saznao da je dirljiva ljudska priča o odricanju, upornosti i trijumfu na veliku većinu od 550 prisutnih ostavila tako snažan dojam da su suze tekle kao nekad na premijeri filma “Moje pjesme, moji snovi“. Moji Ličani su toliko suza pustili samo kad je umrla “ljubičica bijela“ drug Tito. Da plakali su moji Ličani, ali od sreće. Uglavnom, film o Kostelićima mogao bih gledati još jedanput. Ali samo s tamnim sunčanim naočalama za skijaški spust. No, nisu svi bili dirnuti kao recimo Dino Rađa, Zoran Milanović, pa čak i Severina. Na društvenim mrežama nekima nije bilo jasno zašto tu nema antifašizma. Na film su bili zalutali i neki “novinari“ Nacionala koji su Ivicu proglasili nacionalsocijalistom jer je izjavio da je spreman za jednu utrku k’o njemački vojnik pred Staljingradom. Mislim da su i oni mogli zaplakati zbog svoje gluposti.

[ad id=”68099″]

Zoran Pusić i Vesna Teršelič, kao stari sportisti, traže da se suspendira Sinjska Alka jer je Mirko Norac i dalje Alkarski vojvoda. Uz suspenziju sinjske Alke uskoro će tražiti da se suspendira i Alka Vuica. Glavna zamjerka filmu “Gnothi Seauton“ od strane naših antifašista je vjerojatno nenavođenje bitnih, temeljnih razloga zbog kojih je obitelj Kostelić darovala Hrvatskoj deset Olimpijskih medalja. Bruno Kovačević i Ranko Varlaj morali su naglasiti da je “operetna pseudodržava“ nastala na nekom bog-te-pitaj kojem zasjedanju ZAVNOH-a te, da drug Tito osobno nije napisao Ustav iz 1974. godine, Hrvatska nikada ne bi pomela u skijanju i Europu i Ameriku i ne bi bilo ništa od 4 zlatne i 5 srebrenih Olimpijskih medalja. Mislim da će Kovačević i Varlaj, kad se opet upuste u sličan pothvat pa kad krenu 23 g. snimati dokumentarni film o hrvatskim športskim senzacijama ove primjedbe naših antifašista imati u vidu. Možda bi to mogla biti neka plivačka obitelj. Jer je voljeni Maršal, osim što je napisao Ustav iz 1974. g., i tako dao vjetar u leđa Gipsu, Janici i Ivici, također i izjavio da će Hrvatska biti država kad Sava poteče uzvodno. Plivajući prema Beogradu, evo ti idealnog treninga. Sjetih se nadasve mudrog natpisa na starom bazenu ”Mladost“. “Redovan trening, siguran uspjeh“. Ako niste znali, Gips je igrao i vaterpolo.

S obitelji Kostelić, koju je NACIONAL proglasio nacističkom, solidalizirao se i vaterpolist Dubravko Šimenc, jednako fizički spreman kao i Ivica Kostelić. U narednom broju NACIONAL se sa zebnjom upitao. ”Ne formiraju li se to SILE OSOVINE ?“

Ante-Kostelic-002

Zadnjih dana, listajući naše istinoljubive medije, naletio sam na dva skandala. Ili bolje rečeno skandalića. Evo o čemu se radi. ”Je li u HDZ-u prije najavljene lustracije počelo pokrštavanje?“ – naslov je priopćenja vinkovačkg SDP-a… Naime, na HDZ-ovoj listi za Mjesni odbor Centar prvi na listi HDZ-a je mr. sc. Vladimir Ćirić koji se deklarirao kao Hrvat. Problem je što se je prof. Ćirić ranije deklarirao kao Srbin. I da sad ne prepričavamo kako je to ozlojedilo naše socijaldemokrate, citirat ćemo završnu misao SDP-ovaca u Jutarnjem: “Možemo sa žalošću konstatirati da za Hrvatsku dolaze tužna vremena ako će takove pojave postati uobičajene“, ističu zabrinuti SDP-ovci. Stvarno nezgodno! Što će na to reći Mile Pupovac? Najprije su ustašoidni Hrvati početkom devedesetih pokrstili desetak tisuća srpske dece u male ustaše, a sad počeli pokrštavati mr. sc. profesore.

Slučajno mi na pamet pade još jedan takav slučaj, ali pozitivan. Mislim da se čovek zvao Ivo Andrić ili tako nekako. Roditelji Hrvati iz Bosne. Mladi Ivo, u skladu s tom činjenicom, zaputio se u Zagreb iz rodnog Travnika. Zagreb hladan, austrougarski distanciran. Nema “Na Drini ćuprije“, nema Omerpaše Latasa, nema raje pa mladi Ivo ode u Beograd. Beograd srdačan, zna da je Ivo njihov. Tako je Ivi krenulo. 1939. g., ode u Hitlerovu Njemačku za ambasadora. Srdačno se rukovao s Fuhrerom. Kad je krenuo Drugi svetski rat, Ivo se vrati svojima u Beograd. Nakon rata, po uzoru na pametne Srbe koji su otišli u četnike, a vratili se iz partizana, Ivo je postao član Komunističke partije Jugoslavije. K’o se je još sjećao oca Antuna Andrića. Tako je srpski pisac i pesnik Ivo napisao Pripovetke, Njeguš kao tragični junak kosovske misli, Na Drini ćuprija, Travnička hronika, O Vuku kao piscu i reformatoru itd. Nekako u isto vrijeme živi, piše, a nakon rata igra i šah s Maršalom Miroslav Krleža. Zlobnici šapću jedan drugom da je Krleža bio čovjek od glave – do četrdesetipete. I on je plodan pisac. Povratak Filipa Latinovića, Na rubu pameti, Balade Petrice Kerempuha, Banket u Blitvi, Hrvatski bog Mars itd. Dolazi legendarna 1961. g. Tito i Ranković usrećuju bratske republike tadašnje Juge. Čeka se samo Vuk Branković… Norveški partizani dojavili preko goluba pismenoše da je vrijeme da jednog Nobela za književnost dobije jedan jugoslovenski pisac. Po mogućnosti da je Srbin. I Društvo književnika iz Knez Mihajlove predloži da to bude “Srbin sa dna kace“, Antunov sin Ivo. Ode Ivo u Oslo u fraku, a Fric Krleža dobio čudnu bolest, kasnije nazvanu PTSP.

Istu onu od koje se uspješno izliječio Fred Matić ministar bez branitelja. Dvadeset godina kasnije u vječna lovišta otišao je i Krleža. I tako se Srbi, poznati kao bolji ratnici od Hrvata, pokazali kao bolji talentovaniji i spretniji pisci. Ono “kao bolji ratnici“ trajalo je sve do 5. kolovoza 1995. g. Sad u Francuskoj 1 u Beogradu, u sjedištu SANU, razmišljaju kako Gotovinu i Markača unaprijediti u đenerale kad s terena dođe depeša da se Srbin Ćirić prodao Hrvatima. No, to ih naravno nije demoraliziralo.

Srpska narodna mudrost glasi “ Para vrti gde burgija neće“. Možda zato i danas vjeruju da je baš ta njihova poslovica inspirirala Džemsa Vata da u drugoj polovici 18. stoljeća izumi parnu mašinu.

Drugi skandali su lokalnog karaktera. Ima ih k’o pljeve. Neke vrijedi spomenuti.

U Rijeci novi nogometni skandal. Igrali polufinale Hrvatskog cupa Rijeka i omraženi Dinamo. Rijeci treba gol da antipatične Purgere pošalju kući u njihov prazni maksimirski očaj. Pred kraj utakmice Rijeka zabije gol iz off side pozicije, neregularan. Na opće zaprepaštenje sudac gol poništi. Za ne povjerovati! Orilo je Kantridom “lopovi, lopovi!” Sve začinjeno s puno plastičnih glagola i sočnih želja. Evo kamo Šuker i Mamić vode hrvatski nogomet. Zabiješ gol iz nedozvoljene pozicije, a pokvareni sudac ga poništi. Osam dana ranije igrale su iste momčadi u Rijeci. Dinamovci opalili loptu u out, a Riječani izveli korner i izjednačili. Naravno da mafija iz HNS saveza tog suca namjerno nije opet poslala u Rijeku. Riječeni bi s njim sigurno bili zadovoljniji. Dobro je rekao ogorčeni igrač Rijeke Samardžić: “Imam dojam da se Dinamu stalno pomaže“. Pomoz’ Bog junače!

Skandal i na Pantovčaku. Nakon što je Kolinda iz čista mira maknula bistu “najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ te tako ogorčila progresivnu i demokratsku javnost od Teršeličke, Zorana Pusića, Stipe Mesića, Ive Josipovića, Stipe Alfiera, Gorana Radmana, Slaveka oca i sina i da ih ne nabrajam do prekosutra, ista nesmotrena Predsjednica miče iz kabineta “jaku“ sliku poznatog partizanskog slikara Ede Murtića te stavlja sliku Ive Šebelja. “Kud to vodi?” draga Predsjednice! Srećom da na Pantovčaku nema biste Save Kovačevića i Aleksandra Rankovića ili slika Ratka Mladića i Veljka Kadijevića jer su đenerali nakon Srebrenice i Vukovara, onako umorni, voljeli uzeti malo kist u umorne ratničke ruke. Edo Murtić koji je završio partizansku akademiju s vremenom je postao umjetnički zakon u Jugi. Tko je god došao lako do love kao prvi znak intelektualnog produhovljenja, kupio bi neku Edinu univerzalnu sliku. Možeš je okrenut naopako ili okomito ili je zabiti vodoravno, ona uvijek stoji pravilno. Ako bi netko neoprezno spomenuo, recimo, Stančića i Vaništu dobio bi prezriv pogled. Malograđanin! Ne-daj-Bože spomenuti Vanku. Ustaša! Živeći šest godina u Americi imao sam prilike u L. A., kod mog pokojnog prijatelja Davora Antolića, vidjeti punu garažu Murtićevih slika. Kako je Murtić za naše kriptokomuniste jedinica za moderno slikarstvo, nešto kao Picasso, Mark Šagal, Jackson Pollock, Paul Cezanne, Henri Matisse, zamislite da naletite na garažu punu slika gore navedenih slikara!

Postoji zlobna, vjerojatno neistinita, ali zanimljiva priča: dok su živjeli i stvarali Miljenko Stančić i Edo Murtić, Stančić nazove Murtića i zamoli ga da za pristojnu svotu proda jednu svoju sliku nekom bogatom kolekcionaru iz inozemstva koji je bio gost Stančića. Murtić ga odbije uz ispriku da trenutno nema nijedne slobodne slike jer je sve rasprodao. Ujedno obeća Stančiću da će njegovom gostu prodati prvu koju naslika. Za tjedan dana zaista Murtić nazove Stančića i reče mu da ima sliku za njega. “Hvala ti!” reče Stančić. “Već sam se snašao i prodao mu tvoju jako dobru sliku”. “Kod koga si je našao?” iznenadi se Murtić. “Ni kod koga!” odgovori Stančić. “Sam sam je za pola sata naslikao!!!”

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Tuđman opet među nama

Objavljeno

na

Objavio

Eto, vidiš, govorio mi je nekakav unutarnji glas, budi da su „virni krivovirna pravca“, podigoše mu spomenik. „Najveći i najljepši“, upravo onako kako je obećavao zagrebački gradonačelnik. Dobro, ne voliš gradonačelnika, ali danas, na Dan ljudskih prava, srce bi ti ipak trebalo biti na mjestu, ako ni zbog koga i ni zbog čega, onda zbog Kuzme Kovačića i njegove umjetnine.

Da, tako i jest: srce mi je zbog njih na mjestu. Ali ovdje i sada nije riječ o umjetniku i umjetnini. O njima su u svom jadu i čemeru neumjesno i nepristojno u javnim priopćivalima cviljeli jugani (jarmoljubci) staroga kova teško pogođeni postavljanjem spomenika. Razumijem njihovu neuljuđenu tugu. Razumijem i stanovitu uljuđenu suzdržanost jugana novoga kova. Ipak, lagao bih kad bih rekao da suosjećam s njima, i jednima i drugima. To je možda krivo? Možda. Ali što mogu, ne zapovijedam svomu osjećaju, a hinjena mi se sućut gadi. Možda je krivo samo to reći? Ako je tako, ni tu mi nema pomoći. Kakav sam, takav sam.

Srce mi je dakle na mjestu, ali uznosan bi izraz zadovoljstva bio posve neumjestan. Zašto? Zbog okolnosti u kojima je spomenik otkriven. Kakve sad okolnosti? Razmotrimo to.

Nikada nisam dvojio da će Tuđman i u Zagrebu dobiti spomenik. Stoga nisam ni iznenađen. Nikad mi, kao ni kiparu Kovačiću, nije bio dvojben ni politički smjer ni državnički format Franje Tuđmana. Svi spomenici podignuti prvomu hrvatskom predsjedniku diljem domovine spomenici su – hrvatskomu suverenizmu. U tomu se svi politički Hrvati slažu.

Domoljubcima je to razlog štovanja, a domomrzcima razlog zatiranja Tuđmanove uspomene.

Tuđmanova se uspomena zatirala okrutno: ocrnjivanjem i blago: reinterpretacijom. Ocrnjivačima – juganima staroga kova – Tuđman je bio i ostao samo zločinac bez premca. Reinterpretima – juganima novoga kova – Tuđman je prikriveni globalist.

Ocrnjivanje je u velezločinca sažeo Zoran Erceg izgredom na svečanosti otkrivanja zagrebačkog spomenika Tuđmanu. Reinterpretaciju Tuđmanova suverenizma osmislio je Zdravko Tomac na jednoj od komemoracija u povodu Tuđmanove smrti u zagrebačkom Povijesnom institutu. „Vjerodostojni“ je profesor nazočnicima priopćio da mu je pokojni Tuđman „u četiri oka“ rekao: Borba za samostalnost i suverenost Hrvatske samo je prvo poluvrijeme; drugo je poluvrijeme borba za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji [tj. za odbacivanje samostalnosti i suverenosti]. To je humus iz kojega je niknula ideologija Sanaderova „novog“ HDZ-a. Tako su novi hrvatski jarmoljubci, Sanaderovi eurohrvati, god. 2003. od starih jarmoljubaca, Račanovih jugohrvata, preuzeli vlast i nastavili proeuropski „detuđmanizirati“ Hrvatsku.

Najžešće razdoblje „detuđmanizacije“ označila je HDZ-ova idila s Carlom del Ponte, glavnom tužiteljicom haaškoga Međunarodnog kaznenog sudišta za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY). U to je vrijeme HDZ-ova vlast bjesomučno progonila hrvatsko „plemstvo mača“. Junaci Domovinskoga rata degradirani su u hulje i ništarije, zatvarani i osuđivani, a njihovu mrtvom vrhovnom zapovjedniku Franji Tuđmanu vlast je šutke, a oporba glasno priznavala status vođe i organizatora „udruženoga zločinačkog pothvata“. Kako je svršilo to protuhrvatsko mahnitanje? Haaško je sudište nepostojeći „Udruženi zločinački pothvat“, koji je maknulo s Republike Hrvatske, lani konačno pripisalo vojnomu i civilnomu vodstvu ratne Hrvatske Republike Herceg-Bosne i drastično ga kaznilo. A kada je general Slobodan Praljak, za čitanja presude, u sudnici počinio samoubojstvo odbijajući živjeti nedužan sa stigmom ratnoga zločinca, Hrvatski je generalski zbor u povodu toga tragičnog događaja organizirao svomu ratnom drugu komemoraciju u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga. Nitko se iz vrha državne vlasti nije usudio nazočiti komemoraciji.

Doda li se tomu da je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ove godine 19. obljetnicu Tuđmanove smrti i Dan ljudskih prava obilježila javnim druženjem s nekadašnjim neslužbenim glasnogovornikom Carle del Ponte Ivanom Zvonimirom Puhovskim te da je u isto vrijeme ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u Marakešu prihvatio u ime Republike Hrvatske nekakav neobvezujući sporazum o migracijama koji redom odbijaju suverenistričke vlade u Srednjoj i Istočnoj Europi, što se o svemu tomu može misliti?

Ali vratimo se na polazište. Nakon punih 19 godina detuđmanizacije neprispodobivi je „Palmin burazer“ okupio cijeli trovrh državne vlasti i mnoštvo iskrenih štovatelja Tuđmanove uspomene podno veličanstvenoga spomenika hrvatskomu suverenizmu. Samo on, stjecajem nesretnih okolnosti, nije došao. Što mislite, je li to suverenističko pokajništvo hrvatskih globalista ili samo visoka himba? Što god bilo, dobro je da ih div podsjeća na njihovu neznatnost.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Marin Vlahović: Kako sam razotkrio međunarodni švercerski lanac migranata..

Objavljeno

na

Objavio

Marin Vlahović u Bujici: “Sin saborskog zastupnika Gorana Beusa Richembergha bio je priveden i ispitivan, prošao je cijelu obradu!”

Ivor Beus se našao u automobilu koji je istovario migrante na granici – rekao je istraživački novinar Marin Vlahović, gostujući u Bujici za Z1 i nastavio: – To mi je potvrdio i njegov otac, saborski zastupnik Beus! Razgovarali smo telefonom…

Inače, zastupnik Glasa Goran Beus Richembergh je jedan od najvećih zagovornika danas usvojenog Marakeškog sporazuma i poznat je po otvorenoj promigrantskoj politici…

Marin Vlahović je 04. prosinca objavio članak na portalu Dnevno.hr, u kojem je razotkrio dio međunarodnog švercerskog lanca migranata. Dva dana kasnije – na Sv. Nikolu, zagrebačka policija izvela je munjevitu akciju i uhitila 14 osoba – 11 Hrvata, 2 Afganistanca i jednog Pakistanca. Vlahović tvrdi da je organizator krijumčarenja migranata u Hrvatskoj – od Bosne do Slovenije – zapravo sin pakistanskog konzula, a da je i 24-godišnji Hrvat uhićen kod Kopra prošle godine, nakon neuspješnog bjega pred slovenskom policijom i prevrtanja kombija, dio istog lanca.

Vlahović je u šokantnoj emisiji otkrio glavne krijumčarske rute, način komuniciranja, organiziranje prijevoza i odakle točno dolazi novac za šverc migranata. Zbog prozivanja pakistanske tajne službe misli da mu je glava u torbi. Vlahovićeva priča naišla je na veliki odjek u susjednim zemljama, dok se u Hrvatskoj pokušava zataškati…

Bujica je objavila i fotografiju posebne bankovne kartice koju migranti dobivaju od UNHCR-a i s koje podižu novac – bez imena i prezimena. Karticu je izvor iz policije dostavio redakciji Bujice, uz napomenu da mnogi migranti nemaju baš nikakve dokumente, ali zato imaju Mastercard koja vrijedi od 6. mjeseca 2017. do 6. mjeseca 2019. godine i na njoj je dovoljno novca za dolazak na krajnju destinaciju…

Bujanec: ‘Mainstream’ mediji šute o aferi Ivora Beusa, sina saborskog zastupnika Glasa – Gorana Beusa Richembergha!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari