Pratite nas

Vijesti

Zvonimir Hodak: Najprije su ustašoidni Hrvati početkom devedesetih pokrstili tisuće srpske ‘dece’ u male ustaše, a sad počeli pokrštavati mr. sc. profesore.

Objavljeno

na

S obitelji Kostelić, koju je NACIONAL proglasio nacističkom, solidalizirao se i vaterpolist Dubravko Šimenc, jednako fizički spreman kao i Ivica Kostelić. U narednom broju NACIONAL se sa zebnjom upitao. ”Ne formiraju li se to SILE OSOVINE ?“

Nedavno me je nazvao moj stari generacijski prijatelj Ante Gips Kostelić i pozvao na pretpremijeru dokumentarnog filma “Gnothi Seauton“. Film koji se snimao 23 godine sažet je u 93 minute, u 93 minute herojstva jedne čvrste i do zla Boga tvrdoglave obitelji. Obitelji koja je odlučila ući u povijest športa, ali i u socijalnu povijest Lijepe naše. Države o kojoj jugonostalgičar Jurica Pavičić podrugljivo piše kao o: “maloj operetnoj pseudodržavi… “Gnothi Seauton“u prijevodu “Upoznati samog sebe“. Te večeri upoznao sam samog sebe u pravom smislu te riječi. Volim si umišljati da sam tvrdi ortodoksni Ličan koji zna vladati svojim emocijama. Izuzevši jednu osobnu tragediju tako je uglavnom i bilo. Kad sam šesti ili sedmi put pustio suze koje su mi smočile i potkošulju, oprezno sam pogledao prema supruzi u nadi da i ona plače. Trebao mi je njezin plač kao alibi u smislu – evo i meni se dogodilo. Međutim, ona je uživala je u filmu, oduševljena nepokolebljivom ljubavlju Kostelićevih prema skijanju i Hrvatskoj. Drugi dan sam saznao da je dirljiva ljudska priča o odricanju, upornosti i trijumfu na veliku većinu od 550 prisutnih ostavila tako snažan dojam da su suze tekle kao nekad na premijeri filma “Moje pjesme, moji snovi“. Moji Ličani su toliko suza pustili samo kad je umrla “ljubičica bijela“ drug Tito. Da plakali su moji Ličani, ali od sreće. Uglavnom, film o Kostelićima mogao bih gledati još jedanput. Ali samo s tamnim sunčanim naočalama za skijaški spust. No, nisu svi bili dirnuti kao recimo Dino Rađa, Zoran Milanović, pa čak i Severina. Na društvenim mrežama nekima nije bilo jasno zašto tu nema antifašizma. Na film su bili zalutali i neki “novinari“ Nacionala koji su Ivicu proglasili nacionalsocijalistom jer je izjavio da je spreman za jednu utrku k’o njemački vojnik pred Staljingradom. Mislim da su i oni mogli zaplakati zbog svoje gluposti.

[ad id=”68099″]

Zoran Pusić i Vesna Teršelič, kao stari sportisti, traže da se suspendira Sinjska Alka jer je Mirko Norac i dalje Alkarski vojvoda. Uz suspenziju sinjske Alke uskoro će tražiti da se suspendira i Alka Vuica. Glavna zamjerka filmu “Gnothi Seauton“ od strane naših antifašista je vjerojatno nenavođenje bitnih, temeljnih razloga zbog kojih je obitelj Kostelić darovala Hrvatskoj deset Olimpijskih medalja. Bruno Kovačević i Ranko Varlaj morali su naglasiti da je “operetna pseudodržava“ nastala na nekom bog-te-pitaj kojem zasjedanju ZAVNOH-a te, da drug Tito osobno nije napisao Ustav iz 1974. godine, Hrvatska nikada ne bi pomela u skijanju i Europu i Ameriku i ne bi bilo ništa od 4 zlatne i 5 srebrenih Olimpijskih medalja. Mislim da će Kovačević i Varlaj, kad se opet upuste u sličan pothvat pa kad krenu 23 g. snimati dokumentarni film o hrvatskim športskim senzacijama ove primjedbe naših antifašista imati u vidu. Možda bi to mogla biti neka plivačka obitelj. Jer je voljeni Maršal, osim što je napisao Ustav iz 1974. g., i tako dao vjetar u leđa Gipsu, Janici i Ivici, također i izjavio da će Hrvatska biti država kad Sava poteče uzvodno. Plivajući prema Beogradu, evo ti idealnog treninga. Sjetih se nadasve mudrog natpisa na starom bazenu ”Mladost“. “Redovan trening, siguran uspjeh“. Ako niste znali, Gips je igrao i vaterpolo.

S obitelji Kostelić, koju je NACIONAL proglasio nacističkom, solidalizirao se i vaterpolist Dubravko Šimenc, jednako fizički spreman kao i Ivica Kostelić. U narednom broju NACIONAL se sa zebnjom upitao. ”Ne formiraju li se to SILE OSOVINE ?“

Ante-Kostelic-002

Zadnjih dana, listajući naše istinoljubive medije, naletio sam na dva skandala. Ili bolje rečeno skandalića. Evo o čemu se radi. ”Je li u HDZ-u prije najavljene lustracije počelo pokrštavanje?“ – naslov je priopćenja vinkovačkg SDP-a… Naime, na HDZ-ovoj listi za Mjesni odbor Centar prvi na listi HDZ-a je mr. sc. Vladimir Ćirić koji se deklarirao kao Hrvat. Problem je što se je prof. Ćirić ranije deklarirao kao Srbin. I da sad ne prepričavamo kako je to ozlojedilo naše socijaldemokrate, citirat ćemo završnu misao SDP-ovaca u Jutarnjem: “Možemo sa žalošću konstatirati da za Hrvatsku dolaze tužna vremena ako će takove pojave postati uobičajene“, ističu zabrinuti SDP-ovci. Stvarno nezgodno! Što će na to reći Mile Pupovac? Najprije su ustašoidni Hrvati početkom devedesetih pokrstili desetak tisuća srpske dece u male ustaše, a sad počeli pokrštavati mr. sc. profesore.

Slučajno mi na pamet pade još jedan takav slučaj, ali pozitivan. Mislim da se čovek zvao Ivo Andrić ili tako nekako. Roditelji Hrvati iz Bosne. Mladi Ivo, u skladu s tom činjenicom, zaputio se u Zagreb iz rodnog Travnika. Zagreb hladan, austrougarski distanciran. Nema “Na Drini ćuprije“, nema Omerpaše Latasa, nema raje pa mladi Ivo ode u Beograd. Beograd srdačan, zna da je Ivo njihov. Tako je Ivi krenulo. 1939. g., ode u Hitlerovu Njemačku za ambasadora. Srdačno se rukovao s Fuhrerom. Kad je krenuo Drugi svetski rat, Ivo se vrati svojima u Beograd. Nakon rata, po uzoru na pametne Srbe koji su otišli u četnike, a vratili se iz partizana, Ivo je postao član Komunističke partije Jugoslavije. K’o se je još sjećao oca Antuna Andrića. Tako je srpski pisac i pesnik Ivo napisao Pripovetke, Njeguš kao tragični junak kosovske misli, Na Drini ćuprija, Travnička hronika, O Vuku kao piscu i reformatoru itd. Nekako u isto vrijeme živi, piše, a nakon rata igra i šah s Maršalom Miroslav Krleža. Zlobnici šapću jedan drugom da je Krleža bio čovjek od glave – do četrdesetipete. I on je plodan pisac. Povratak Filipa Latinovića, Na rubu pameti, Balade Petrice Kerempuha, Banket u Blitvi, Hrvatski bog Mars itd. Dolazi legendarna 1961. g. Tito i Ranković usrećuju bratske republike tadašnje Juge. Čeka se samo Vuk Branković… Norveški partizani dojavili preko goluba pismenoše da je vrijeme da jednog Nobela za književnost dobije jedan jugoslovenski pisac. Po mogućnosti da je Srbin. I Društvo književnika iz Knez Mihajlove predloži da to bude “Srbin sa dna kace“, Antunov sin Ivo. Ode Ivo u Oslo u fraku, a Fric Krleža dobio čudnu bolest, kasnije nazvanu PTSP.

Istu onu od koje se uspješno izliječio Fred Matić ministar bez branitelja. Dvadeset godina kasnije u vječna lovišta otišao je i Krleža. I tako se Srbi, poznati kao bolji ratnici od Hrvata, pokazali kao bolji talentovaniji i spretniji pisci. Ono “kao bolji ratnici“ trajalo je sve do 5. kolovoza 1995. g. Sad u Francuskoj 1 u Beogradu, u sjedištu SANU, razmišljaju kako Gotovinu i Markača unaprijediti u đenerale kad s terena dođe depeša da se Srbin Ćirić prodao Hrvatima. No, to ih naravno nije demoraliziralo.

Srpska narodna mudrost glasi “ Para vrti gde burgija neće“. Možda zato i danas vjeruju da je baš ta njihova poslovica inspirirala Džemsa Vata da u drugoj polovici 18. stoljeća izumi parnu mašinu.

Drugi skandali su lokalnog karaktera. Ima ih k’o pljeve. Neke vrijedi spomenuti.

U Rijeci novi nogometni skandal. Igrali polufinale Hrvatskog cupa Rijeka i omraženi Dinamo. Rijeci treba gol da antipatične Purgere pošalju kući u njihov prazni maksimirski očaj. Pred kraj utakmice Rijeka zabije gol iz off side pozicije, neregularan. Na opće zaprepaštenje sudac gol poništi. Za ne povjerovati! Orilo je Kantridom “lopovi, lopovi!” Sve začinjeno s puno plastičnih glagola i sočnih želja. Evo kamo Šuker i Mamić vode hrvatski nogomet. Zabiješ gol iz nedozvoljene pozicije, a pokvareni sudac ga poništi. Osam dana ranije igrale su iste momčadi u Rijeci. Dinamovci opalili loptu u out, a Riječani izveli korner i izjednačili. Naravno da mafija iz HNS saveza tog suca namjerno nije opet poslala u Rijeku. Riječeni bi s njim sigurno bili zadovoljniji. Dobro je rekao ogorčeni igrač Rijeke Samardžić: “Imam dojam da se Dinamu stalno pomaže“. Pomoz’ Bog junače!

Skandal i na Pantovčaku. Nakon što je Kolinda iz čista mira maknula bistu “najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ te tako ogorčila progresivnu i demokratsku javnost od Teršeličke, Zorana Pusića, Stipe Mesića, Ive Josipovića, Stipe Alfiera, Gorana Radmana, Slaveka oca i sina i da ih ne nabrajam do prekosutra, ista nesmotrena Predsjednica miče iz kabineta “jaku“ sliku poznatog partizanskog slikara Ede Murtića te stavlja sliku Ive Šebelja. “Kud to vodi?” draga Predsjednice! Srećom da na Pantovčaku nema biste Save Kovačevića i Aleksandra Rankovića ili slika Ratka Mladića i Veljka Kadijevića jer su đenerali nakon Srebrenice i Vukovara, onako umorni, voljeli uzeti malo kist u umorne ratničke ruke. Edo Murtić koji je završio partizansku akademiju s vremenom je postao umjetnički zakon u Jugi. Tko je god došao lako do love kao prvi znak intelektualnog produhovljenja, kupio bi neku Edinu univerzalnu sliku. Možeš je okrenut naopako ili okomito ili je zabiti vodoravno, ona uvijek stoji pravilno. Ako bi netko neoprezno spomenuo, recimo, Stančića i Vaništu dobio bi prezriv pogled. Malograđanin! Ne-daj-Bože spomenuti Vanku. Ustaša! Živeći šest godina u Americi imao sam prilike u L. A., kod mog pokojnog prijatelja Davora Antolića, vidjeti punu garažu Murtićevih slika. Kako je Murtić za naše kriptokomuniste jedinica za moderno slikarstvo, nešto kao Picasso, Mark Šagal, Jackson Pollock, Paul Cezanne, Henri Matisse, zamislite da naletite na garažu punu slika gore navedenih slikara!

Postoji zlobna, vjerojatno neistinita, ali zanimljiva priča: dok su živjeli i stvarali Miljenko Stančić i Edo Murtić, Stančić nazove Murtića i zamoli ga da za pristojnu svotu proda jednu svoju sliku nekom bogatom kolekcionaru iz inozemstva koji je bio gost Stančića. Murtić ga odbije uz ispriku da trenutno nema nijedne slobodne slike jer je sve rasprodao. Ujedno obeća Stančiću da će njegovom gostu prodati prvu koju naslika. Za tjedan dana zaista Murtić nazove Stančića i reče mu da ima sliku za njega. “Hvala ti!” reče Stančić. “Već sam se snašao i prodao mu tvoju jako dobru sliku”. “Kod koga si je našao?” iznenadi se Murtić. “Ni kod koga!” odgovori Stančić. “Sam sam je za pola sata naslikao!!!”

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Papa Franjo primio novinare: Vaš posao je dragocjen jer pridonosi potrazi za istinom

Objavljeno

na

Objavio

ZENIT

Papa Franjo volio bi pohoditi Hrvatsku, ali najprije želi posjetiti male države. Pohvalio je Hrvatsku i hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović.

Papa Franjo je u dvorani Clementini u Vatikanu primio strane novinare (članove čuvene Stampa Estere) s članovima obitelji, njih oko 400 iz 50 zemalja, i održao vrlo znakovit govor za novinarsku profesiju te se sa svima rukovao. Iskoristio sam tu priliku da pitam papu hoće li posjetiti Hrvatsku, piše Večernji List.

– Vrlo rado, ali prije moram, kao što znate, posjetiti manje države – kazao je Franjo.

– Ali ni Hrvatska nije velika država – primijetio sam.

– Ali vaša je država snažna, jako snažna, a imate i predsjednicu koja je snažna, pravi general – odgovorio mi je Franjo.

Bez istine nema slobode

Najprije su papu pozdravile i zahvalile na prijemu dosadašnja predsjednica Stampa Estere turska novinarka Esma Çakir te sadašnja predsjednica američka novinarka Patricia Thomas, koja ga je pozvala u prostorije udruge u ulici Umiltà (Poniznost) u Rimu i uručila mu iskaznicu udruge stranih novinara. Upravo s riječi “poniznost” bile su povezane i neke papine misli.

– Želim vam prije svega kazati kako cijenim vaš posao. Crkva vas cijeni i kada joj stavljate prst u ranu, jer rana se nalazi u crkvenoj zajednici. Vaš posao je dragocjen jer pridonosi potrazi za istinom, a samo nas istina čini slobodnima. Vaša je uloga neophodna i to vam daje veliku odgovornost: traži od vas posebnu brigu za riječi koje upotrebljavate u vašim člancima – kazao je Franjo i dodao kako je važno vagati riječi i na društvenim mrežama te je pozvao novinare da djeluju kako bi “komunikacija stvarno bila instrument za konstruiranje, a ne za uništavanje, za susretanje, a ne za sučeljavanje, za dijalog, a ne za monolog, za orijentiranje, a ne za dezorijentiranje, za shvaćanje, a ne za neshvaćanje, za hodanje u miru, a ne za sijanje mržnje, za davanje glasa onima koji ga nemaju, a ne da se bude glasnogovornik onih koji urlaju jače”.

– Umiltà (Poniznost) ključ je novinarske aktivnosti. Poniznost da se ne zna sve prije ono je što pokreće istragu. Pretpostavka, umišljenost da se već sve znade ono je što blokira istraživanje. Ponizni novinar ne znači osrednji, već svjestan da se preko nekog članka, nekog tvita, nekog izravnog televizijskog ili radijskog javljanja može učiniti dobro, ali ako nismo pažljivi i savjesni, može se učiniti nažao drugome, često i cijeloj zajednici – kazao je papa i dodao kako, primjerice, ima naslova koji “urliču” i koji mogu predstavljati “lažnu stvarnost”. Zbog toga je potrebno uvijek provjeravati, a kada se pogriješi, teško je povratiti dostojanstvo. Zbog interneta i lažnih vijesti greške često budu prihvaćene kao istinite. Zbog toga novinari moraju uvijek imati na umu snagu instrumenta koji imaju na raspolaganju i oduprijeti se “tendencijama da se objavi neka vijest koja nije dovoljno provjerena”, kazao je Franjo i naglasio kako je “ponizni novinar ujedno i slobodni novinar. Slobodan od uvjetovanja. Slobodan od predrasuda i zbog toga hrabar. Sloboda zahtijeva hrabrost!”

U vremenu u kojem postoje lažne vijesti i neprijateljske riječi poniznost je ključ preokreta u novinarskoj profesiji premda bi netko mogao kazati kako su temelji profesije kompetentnost, sposobnost pisanja, brzina stvaranja sinteze, sposobnost postavljanja pravih pitanja. Traganje za istinom zahtijeva poniznost, dok je lakše ne postavljati si pitanja i zadovoljavati se prvim odgovorima, očekivanim rješenjima koja ne poznaju muku istraživanja sposobnu predstaviti kompleksnost stvarnog života. Ponizni novinar ne hrani pretjerivanja u sloganima koji poništavaju promišljanja, ne stvara stereotipe, ne zadovoljava se onime što kažu pojedinci kao da su oni u stanju riješiti sve probleme ili pak nalaze dežurne krivce, već traga za činjenicama prije nego što ih komentira. Papa Franjo citirao je svetog Franju Saleškog, zaštitnika novinara, koji poziva da se riječi upotrebljavaju s oprezom kao što kirurg oprezno upotrebljava skalpel. Potrebno je birati riječi posebno sada, u vrijeme društvenih mreža, kada mnogi upotrebljavaju nasilan i ponižavajući rječnik. Potrebno je imati na umu da svaka osoba ima nedodirljivo dostojanstvo.

Papa je spomenuo tzv. zaboravljene ratove i pozvao novinare da budu pažljivi kako ne bi zaboravili stvarnost. – Molim vas, nastavite govoriti i o toj realnosti, nemojte se predati indiferentnosti – rekao je. Pozvao je da se ne zaboravi na one koji bježe s ratnih prostora i kazao da se Sredozemno more pretvara u groblje.

Papa Franjo na koncu je novinarima udijelio tihi blagoslov jer, kako je rekao, nisu svi vjernici. Svakome je darovao knjigu “Komunicirati dobro. Riječi pape Franje” koju je izdala Vatikanska izdavačka kuća (LEV).

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

General Stanko Sopta – Zlo se opet ne miri, pokreću novu ofenzivu nazvanu detuđmanizacija

Objavljeno

na

Objavio

Donosimo govor generala hrvatskih snaga Stanka Sopte o 70. obljetnici Bleiburške tragedije

Poštovani puče hrvatski, Hrvatice i Hrvati, sedamdeseta je ovo obljetnica Bleiburga i Križnog puta!

Sveto je ovo tlo na kojemu danas molimo i zahvaljujemo za žrtvu koju su naši djedovi, majke i očevi, stričevi i ujaci, sinovi roda hrvatskog prinijeli na oltar hrvatske slobode!

Pozdravljam Vas u ime PBV, koji mi je ukazao čast, obratiti Vam se ovdje, kao jednom od hrvatskih branitelja Domovinskog rata u kojem smo stvorili demokratsku i neovisnu hrvatsku državu i time sve žrtve pale na tom stoljetnom putu učinili besmrtnima!

Pozdravljam duhovne oce na čelu s uzoritim kardinalom Josipom Bozanićem,  nadbiskupom zagrebačkim.

Današnja komemoracija održava se pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske gospođe Kolinde Grabar-Kitarović i člana predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda gospodina Dragana Čovića.

Prije dva dana Predsjednica Republike Hrvatske osobno je bila ovdje, pomolila se Bogu za žrtve i zapalila svijeću, a danas je ovdje njezina osobna izaslanica gospođa Bruna Esih koju s osobitim zadovoljstvom pozdravljam!

Pozdravljam člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda gospodina Dragana Čovića.

Pozdravljam muftiju zagrebačkog Aziza ef. Hasanovića, predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Ljubav je početak svega, ljubav je pobjednica!

Rodila nas je ljubav naših majka i očeva. Samo ljubav i vjera daje snagu oduprijeti se zlu.

Zlo se ovdje u Bleiburgu i na križnim putovima prije 70 godina prikazalo krvavih ruku s mržnjom koja uništava život. Zlo to bijaše zaogrnuto komunističko-staljinističkom ideologijom. Sljedbenici tog zla, od Sibira, tridesetih godina prošlog stoljeća, Holdomora u Ukrajini pa preko Katinske šume, Crvenih kmera, Golog otoka i mnogih drugih mučilišta ubiše preko sto milijuna ljudi.

Pakt između Hitlera i Staljina potpisan je kolovoza 1939., pakt je to dvije ideologije zla 20. stoljeća. Staljinova Kominternina škola odgojila je niz diktatora koji su svojim djelima povijest učinili još krvavijom te nadišli i samog Staljina. NKVD-ov čovjek za likvidacije trockista u Španjolskoj, komunistički vođa Josip Broz, osobno je zapovjedio pokolj Hrvata na Bleiburgu,Teznom, u Hudoj jami i cijelom Križnom putu. Po riječima Đilasa okrutnost pokolja nad Hrvatima nije poznata u europskoj civilizaciji, dok Ranković svjedoči da je komunistička Jugoslavija do 1951. likvidirala 568 tisuća narodnih neprijatelja.

Zvijezda petokraka, simbol komunističke Jugoslavije, i nakon pada Berlinskog zida, simbola komunističkih diktatura, devedesete godine krenula je ponovno spriječiti demokratske procese i obraniti krvavu jugoslavensku tvorevinu, pritom otvoreno surađujući s četničkom kokardom.

Jedni gradeći veliku Srbiju a drugi spašavajući Jugoslaviju, a OBOJI paleći i pljačkajući Hrvatsku i ubijajući Hrvate.

No suprotstavila im se ljubav i žrtva hrvatskog branitelja prema svom narodu, prema svom domu, prema slobodi koju je zapadna civilizacija utkala u moderne i prosperitetne demokratske države!

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman znao je dobro ideologiju tog zla, znao je dobro da hrvatski narod svoju opstojnost može sačuvati samo u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj državi članici suvremene ujedinjene Europe dijeleći odgovornost za čovječanstvo kroz NATO.

Nismo uspjeli istražiti i prebrojiti sve žrtve Bleiburga i Križnog puta, a stigle su nove, Domovinskog rata, tražeći i jedne i druge da im se poklonimo i nikada ne zaboravimo.

No zlo se opet ne miri, pokreću novu ofenzivu nazvanu detuđmanizacija, pokušavaju spriječiti ulazak Hrvatske u Europu i NATO. Vještinom medijskih i inih manipulacija koje su izučavali u Kumrovečkoj akademiji uspijevaju doći na vlast. Dobrobit naroda nikad nije bio smisao njihove vlasti, danas je odlazak iz Hrvatske put koji nam sugeriraju. Izbor hrvatske predsjednice gospođe Kolinde Grabar-Kitarović jasan je znak neprihvaćanja tog puta.

Stojimo ovdje na ovom svetom tlu uz spomen žrtvama Bleiburga i Križnoga puta poput Mojsija na brdu Sinaju pred Gorućim grmom; stojimo izute obuće u stavu poklona bez ikakva unutarnjeg nagona za osvetom, ali da s moralnom i domoljubnom sviješću, s nacionalnom i političkom odgovornošću poput Mojsija, kojemu je Svemogući dao nalog da izvede Izabrani narod iz egipatskog ropstva, i mi na svjetlo dana iznesemo Istinu o masovnoj agoniji hrvatskoga naroda.

Stoga, hrvatski narode, mi moramo u punini živjeti demokraciju, biti odgovorni prema sebi i svojoj državi, birati svoju vlast, a demokratski izbrani predstavnici naroda, moraju, kako nas uči naša drevna Dubrovačka Republika, “zaboraviti osobne interese, a brinuti se za javne“.

Pred nama stoje novi izazovi, nove kušnje, no nikad naša vjera u Boga, ljubav prema obitelji, bratu svom, narodu svom i državi svojoj hrvatskoj ne smije usahnuti.

Neka Bog blagoslovi sve nas i cijeli naš hrvatski narod.

Živjeli.

general Stanko Sopta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari