Pratite nas

Vijesti

Zvonimir Hodak: Najprije su ustašoidni Hrvati početkom devedesetih pokrstili tisuće srpske ‘dece’ u male ustaše, a sad počeli pokrštavati mr. sc. profesore.

Objavljeno

na

S obitelji Kostelić, koju je NACIONAL proglasio nacističkom, solidalizirao se i vaterpolist Dubravko Šimenc, jednako fizički spreman kao i Ivica Kostelić. U narednom broju NACIONAL se sa zebnjom upitao. ”Ne formiraju li se to SILE OSOVINE ?“

Nedavno me je nazvao moj stari generacijski prijatelj Ante Gips Kostelić i pozvao na pretpremijeru dokumentarnog filma “Gnothi Seauton“. Film koji se snimao 23 godine sažet je u 93 minute, u 93 minute herojstva jedne čvrste i do zla Boga tvrdoglave obitelji. Obitelji koja je odlučila ući u povijest športa, ali i u socijalnu povijest Lijepe naše. Države o kojoj jugonostalgičar Jurica Pavičić podrugljivo piše kao o: “maloj operetnoj pseudodržavi… “Gnothi Seauton“u prijevodu “Upoznati samog sebe“. Te večeri upoznao sam samog sebe u pravom smislu te riječi. Volim si umišljati da sam tvrdi ortodoksni Ličan koji zna vladati svojim emocijama. Izuzevši jednu osobnu tragediju tako je uglavnom i bilo. Kad sam šesti ili sedmi put pustio suze koje su mi smočile i potkošulju, oprezno sam pogledao prema supruzi u nadi da i ona plače. Trebao mi je njezin plač kao alibi u smislu – evo i meni se dogodilo. Međutim, ona je uživala je u filmu, oduševljena nepokolebljivom ljubavlju Kostelićevih prema skijanju i Hrvatskoj. Drugi dan sam saznao da je dirljiva ljudska priča o odricanju, upornosti i trijumfu na veliku većinu od 550 prisutnih ostavila tako snažan dojam da su suze tekle kao nekad na premijeri filma “Moje pjesme, moji snovi“. Moji Ličani su toliko suza pustili samo kad je umrla “ljubičica bijela“ drug Tito. Da plakali su moji Ličani, ali od sreće. Uglavnom, film o Kostelićima mogao bih gledati još jedanput. Ali samo s tamnim sunčanim naočalama za skijaški spust. No, nisu svi bili dirnuti kao recimo Dino Rađa, Zoran Milanović, pa čak i Severina. Na društvenim mrežama nekima nije bilo jasno zašto tu nema antifašizma. Na film su bili zalutali i neki “novinari“ Nacionala koji su Ivicu proglasili nacionalsocijalistom jer je izjavio da je spreman za jednu utrku k’o njemački vojnik pred Staljingradom. Mislim da su i oni mogli zaplakati zbog svoje gluposti.

[ad id=”68099″]

Zoran Pusić i Vesna Teršelič, kao stari sportisti, traže da se suspendira Sinjska Alka jer je Mirko Norac i dalje Alkarski vojvoda. Uz suspenziju sinjske Alke uskoro će tražiti da se suspendira i Alka Vuica. Glavna zamjerka filmu “Gnothi Seauton“ od strane naših antifašista je vjerojatno nenavođenje bitnih, temeljnih razloga zbog kojih je obitelj Kostelić darovala Hrvatskoj deset Olimpijskih medalja. Bruno Kovačević i Ranko Varlaj morali su naglasiti da je “operetna pseudodržava“ nastala na nekom bog-te-pitaj kojem zasjedanju ZAVNOH-a te, da drug Tito osobno nije napisao Ustav iz 1974. godine, Hrvatska nikada ne bi pomela u skijanju i Europu i Ameriku i ne bi bilo ništa od 4 zlatne i 5 srebrenih Olimpijskih medalja. Mislim da će Kovačević i Varlaj, kad se opet upuste u sličan pothvat pa kad krenu 23 g. snimati dokumentarni film o hrvatskim športskim senzacijama ove primjedbe naših antifašista imati u vidu. Možda bi to mogla biti neka plivačka obitelj. Jer je voljeni Maršal, osim što je napisao Ustav iz 1974. g., i tako dao vjetar u leđa Gipsu, Janici i Ivici, također i izjavio da će Hrvatska biti država kad Sava poteče uzvodno. Plivajući prema Beogradu, evo ti idealnog treninga. Sjetih se nadasve mudrog natpisa na starom bazenu ”Mladost“. “Redovan trening, siguran uspjeh“. Ako niste znali, Gips je igrao i vaterpolo.

S obitelji Kostelić, koju je NACIONAL proglasio nacističkom, solidalizirao se i vaterpolist Dubravko Šimenc, jednako fizički spreman kao i Ivica Kostelić. U narednom broju NACIONAL se sa zebnjom upitao. ”Ne formiraju li se to SILE OSOVINE ?“

Ante-Kostelic-002

Zadnjih dana, listajući naše istinoljubive medije, naletio sam na dva skandala. Ili bolje rečeno skandalića. Evo o čemu se radi. ”Je li u HDZ-u prije najavljene lustracije počelo pokrštavanje?“ – naslov je priopćenja vinkovačkg SDP-a… Naime, na HDZ-ovoj listi za Mjesni odbor Centar prvi na listi HDZ-a je mr. sc. Vladimir Ćirić koji se deklarirao kao Hrvat. Problem je što se je prof. Ćirić ranije deklarirao kao Srbin. I da sad ne prepričavamo kako je to ozlojedilo naše socijaldemokrate, citirat ćemo završnu misao SDP-ovaca u Jutarnjem: “Možemo sa žalošću konstatirati da za Hrvatsku dolaze tužna vremena ako će takove pojave postati uobičajene“, ističu zabrinuti SDP-ovci. Stvarno nezgodno! Što će na to reći Mile Pupovac? Najprije su ustašoidni Hrvati početkom devedesetih pokrstili desetak tisuća srpske dece u male ustaše, a sad počeli pokrštavati mr. sc. profesore.

Slučajno mi na pamet pade još jedan takav slučaj, ali pozitivan. Mislim da se čovek zvao Ivo Andrić ili tako nekako. Roditelji Hrvati iz Bosne. Mladi Ivo, u skladu s tom činjenicom, zaputio se u Zagreb iz rodnog Travnika. Zagreb hladan, austrougarski distanciran. Nema “Na Drini ćuprije“, nema Omerpaše Latasa, nema raje pa mladi Ivo ode u Beograd. Beograd srdačan, zna da je Ivo njihov. Tako je Ivi krenulo. 1939. g., ode u Hitlerovu Njemačku za ambasadora. Srdačno se rukovao s Fuhrerom. Kad je krenuo Drugi svetski rat, Ivo se vrati svojima u Beograd. Nakon rata, po uzoru na pametne Srbe koji su otišli u četnike, a vratili se iz partizana, Ivo je postao član Komunističke partije Jugoslavije. K’o se je još sjećao oca Antuna Andrića. Tako je srpski pisac i pesnik Ivo napisao Pripovetke, Njeguš kao tragični junak kosovske misli, Na Drini ćuprija, Travnička hronika, O Vuku kao piscu i reformatoru itd. Nekako u isto vrijeme živi, piše, a nakon rata igra i šah s Maršalom Miroslav Krleža. Zlobnici šapću jedan drugom da je Krleža bio čovjek od glave – do četrdesetipete. I on je plodan pisac. Povratak Filipa Latinovića, Na rubu pameti, Balade Petrice Kerempuha, Banket u Blitvi, Hrvatski bog Mars itd. Dolazi legendarna 1961. g. Tito i Ranković usrećuju bratske republike tadašnje Juge. Čeka se samo Vuk Branković… Norveški partizani dojavili preko goluba pismenoše da je vrijeme da jednog Nobela za književnost dobije jedan jugoslovenski pisac. Po mogućnosti da je Srbin. I Društvo književnika iz Knez Mihajlove predloži da to bude “Srbin sa dna kace“, Antunov sin Ivo. Ode Ivo u Oslo u fraku, a Fric Krleža dobio čudnu bolest, kasnije nazvanu PTSP.

Istu onu od koje se uspješno izliječio Fred Matić ministar bez branitelja. Dvadeset godina kasnije u vječna lovišta otišao je i Krleža. I tako se Srbi, poznati kao bolji ratnici od Hrvata, pokazali kao bolji talentovaniji i spretniji pisci. Ono “kao bolji ratnici“ trajalo je sve do 5. kolovoza 1995. g. Sad u Francuskoj 1 u Beogradu, u sjedištu SANU, razmišljaju kako Gotovinu i Markača unaprijediti u đenerale kad s terena dođe depeša da se Srbin Ćirić prodao Hrvatima. No, to ih naravno nije demoraliziralo.

Srpska narodna mudrost glasi “ Para vrti gde burgija neće“. Možda zato i danas vjeruju da je baš ta njihova poslovica inspirirala Džemsa Vata da u drugoj polovici 18. stoljeća izumi parnu mašinu.

Drugi skandali su lokalnog karaktera. Ima ih k’o pljeve. Neke vrijedi spomenuti.

U Rijeci novi nogometni skandal. Igrali polufinale Hrvatskog cupa Rijeka i omraženi Dinamo. Rijeci treba gol da antipatične Purgere pošalju kući u njihov prazni maksimirski očaj. Pred kraj utakmice Rijeka zabije gol iz off side pozicije, neregularan. Na opće zaprepaštenje sudac gol poništi. Za ne povjerovati! Orilo je Kantridom “lopovi, lopovi!” Sve začinjeno s puno plastičnih glagola i sočnih želja. Evo kamo Šuker i Mamić vode hrvatski nogomet. Zabiješ gol iz nedozvoljene pozicije, a pokvareni sudac ga poništi. Osam dana ranije igrale su iste momčadi u Rijeci. Dinamovci opalili loptu u out, a Riječani izveli korner i izjednačili. Naravno da mafija iz HNS saveza tog suca namjerno nije opet poslala u Rijeku. Riječeni bi s njim sigurno bili zadovoljniji. Dobro je rekao ogorčeni igrač Rijeke Samardžić: “Imam dojam da se Dinamu stalno pomaže“. Pomoz’ Bog junače!

Skandal i na Pantovčaku. Nakon što je Kolinda iz čista mira maknula bistu “najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ te tako ogorčila progresivnu i demokratsku javnost od Teršeličke, Zorana Pusića, Stipe Mesića, Ive Josipovića, Stipe Alfiera, Gorana Radmana, Slaveka oca i sina i da ih ne nabrajam do prekosutra, ista nesmotrena Predsjednica miče iz kabineta “jaku“ sliku poznatog partizanskog slikara Ede Murtića te stavlja sliku Ive Šebelja. “Kud to vodi?” draga Predsjednice! Srećom da na Pantovčaku nema biste Save Kovačevića i Aleksandra Rankovića ili slika Ratka Mladića i Veljka Kadijevića jer su đenerali nakon Srebrenice i Vukovara, onako umorni, voljeli uzeti malo kist u umorne ratničke ruke. Edo Murtić koji je završio partizansku akademiju s vremenom je postao umjetnički zakon u Jugi. Tko je god došao lako do love kao prvi znak intelektualnog produhovljenja, kupio bi neku Edinu univerzalnu sliku. Možeš je okrenut naopako ili okomito ili je zabiti vodoravno, ona uvijek stoji pravilno. Ako bi netko neoprezno spomenuo, recimo, Stančića i Vaništu dobio bi prezriv pogled. Malograđanin! Ne-daj-Bože spomenuti Vanku. Ustaša! Živeći šest godina u Americi imao sam prilike u L. A., kod mog pokojnog prijatelja Davora Antolića, vidjeti punu garažu Murtićevih slika. Kako je Murtić za naše kriptokomuniste jedinica za moderno slikarstvo, nešto kao Picasso, Mark Šagal, Jackson Pollock, Paul Cezanne, Henri Matisse, zamislite da naletite na garažu punu slika gore navedenih slikara!

Postoji zlobna, vjerojatno neistinita, ali zanimljiva priča: dok su živjeli i stvarali Miljenko Stančić i Edo Murtić, Stančić nazove Murtića i zamoli ga da za pristojnu svotu proda jednu svoju sliku nekom bogatom kolekcionaru iz inozemstva koji je bio gost Stančića. Murtić ga odbije uz ispriku da trenutno nema nijedne slobodne slike jer je sve rasprodao. Ujedno obeća Stančiću da će njegovom gostu prodati prvu koju naslika. Za tjedan dana zaista Murtić nazove Stančića i reče mu da ima sliku za njega. “Hvala ti!” reče Stančić. “Već sam se snašao i prodao mu tvoju jako dobru sliku”. “Kod koga si je našao?” iznenadi se Murtić. “Ni kod koga!” odgovori Stančić. “Sam sam je za pola sata naslikao!!!”

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Ni jedna inicijativa za referendum nema dovoljno potpisa

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske danas će na redovnoj sjednici raspravljati o prijedlogu mirovinske reforme, ali i o potpisima referendumske inicijative

Vlada Republike Hrvatske u srijedu će na redovitoj sjednici raspravljati o mirovinskoj reformi i izmjenama postojećeg sustava.

Druga točka dnevnog reda je izvješće o prebrojavanju potpisa za referendumske inicijative Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj. Izvješće podnosi ministar uprave Lovro Kuščević.

Prije samog početka sjednice, Kuščević je istaknuo da Vlada podržava referendume kao demokratski oblik izjašnjavanja volje građana i ne zamjera inicijative, ali zamjera organizatorima dva referenduma zbog nepravilnosti prilikom prikupljanja potpisa.

– O tim nepravilnostima, njihovu broju, broju važećih, odnosno nevažećih potpisa možemo razgovarati nakon što prezentiramo izvješće. Povjerenstvo je završilo svoj posao, predalo je izvješće, a ja ću ga danas prezentirati Vladi – rekao je Kuščević novinarima pred Banskim dvorima.

Premijer Andrej Plenković uvodno je rekao da se bliži dvije godine rada Vlade te kako svim članovima i članicama Vlade treba biti zadaća da se još intenzivnije bave poboljšanjem života građana.

Podsjetio je na posjet Parizu te susret s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom te druženje s iseljenim Hrvatima, ocijenivši taj susret jako dobrim.

– Što se tiče prosvjeda u Vukovaru – čuli smo poruku žrtava – naglasio je i dodao kako DORH i policija rade svoj posao te istaknuo kako taj posao treba nastaviti.

–  Jednu od bitnih ostavština predsjednika Franje Tuđmana je proces mirne reintegracije Podunavlja – podsjetio je.

Naveo je kako je već tada zaključeno kako Podunavlje treba integrirati mirnim, diplomatskim putem.

– To je provedeno putem niza mjera, a jedna od njih bila je izgradnja povjerenja – kazao je Plenković.

– Na nama je da stalno naglašavamo stratešku važnost tog postignuća. Moramo stvarati ozračje koje je primjerenije 2018. godini i budućnosti koja je pred nama – istaknuo je premijer.

– Čini mi se da hrvatska javnost i svi mi koji smo politički odgovorni moramo staviti te poruke u prvi plan. Želimo graditi odnose koji se baziraju na povjerenju i suradnji, ali isto tako nećemo zaboraviti niti dopustiti da zločini ostanu nekažnjeni – dodao je.

Osvrnuo se i na vojnu vježbu Velebit 18 te pohvalio organizaciju i izvedbu vježbe.

Što se tiče izvješća ministra uprave Lovre Kuščevića, Plenković je rekao dani jedna inicijativa nije prikupila dovoljan broj potpisa za pokretanje referenduma. Omogućit će građanskim udrugama, ali i svim zainteresiranima, dodao je, uvid u nepravilnosti koje su pronašli.

Ministar uprave Lovro Kuščević izvijestio je na sjednici Vlade kako ni jedna referendumska inicijativa nije prikupila najmanje 374.740 valjanih potpisa, koliko je bilo potrebno za raspisivanje državnih referenduma o izmjenama izbornog zakonodavstva i ukidanju Istanbulske konvencije.

– ‘Istina o Istanbulskoj’ predala je 390.916 potpisa, ispravnih je bilo 345.942, a neispravnih 44.974.
– Narod odlučuje za prvu referendumsku inicijativu prikupio je 412.325, od kojih je ispravno 371.450, a neispravno 40.875.
– Za drugu inicijativu ‘Narod odlučuje’ prikupio je 407.835, od kojih ispravno 367.169, a neispravno 40.666.

Inicijativa Istina o Istanbulskoj zalagala se za otkazivanje tzv. Istanbulske konvencije. Inicijativa Narod odlučuje u prvom se referendumskom pitanju zalagala za promjenu Ustava tako da se smanji broj zastupnika u Saboru na 100 do najviše 120, da se ukinu dva saborska mandata srpskoj nacionalnoj manjini i da ukupni broj manjinskih zastupnika bude šest. Tražili su i da se uvedu tri preferencijska glasa, da se prekrajaju izborne jedinice, da se prag za ulazak u Sabor smanji na četiri posto, te uvede i dopisno i elektroničko glasovanje. U drugom referendumskom pitanju tražili su da manjine ne mogu odlučivati o Vladi i proračunu. Obje inicijative potpise su prikupljale od 13. do 27. svibnja.

Lovro Kuščević o potpisima: Tko izgubi, ima pravo da se ljuti

Predsjednik Vlade Andrej Plenković rekao je u uvodnom dijelu sjednice Vlade da se čini da niti jedno od tri referendumska pitanja nije prikupilo dovoljan broj potpisa. “Zadužit ćemo ministra uprave da građanskim inicijativama, a i svim drugim zainteresiranima, omogući uvid i kontrolu u sve one potpise koji su proglašeni neispravnima, odnosno nevažećima, tako da uz punu transprentnost oni koji su zainteresirani vide o čemu je točno riječ”, naglasio je premijer.

Nastavio je obrazlažući ciljeve izmjena paketa zakona koji se tiču mirovinske reforme.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Sotinjani uzeli pravdu u svoje ruke i podnijeli tužbu protiv Srbije

Objavljeno

na

Objavio

Sotinjani, kao i većina mjesta na tom području, još uvijek tragaju za svojim najdražim

Dragica Urukalović tijekom okupacije Sotina izgubila je oca, sestru i nekoliko članova uže obitelji. U selu je boravila do sredine studenog. Prvi puta nakon 27 godina s ekipom RTL-a odlazi u podrum kuće u kojem je bila zatočena, pišu Vijesti RTL

“Što smo radili? Ja i sestra smo morali ići. Tata je bio pošteđen kao par dana pošto je tu bio pretučen pa nije mogao, a ja i sestra smo išli na prisilni rad.”

Svi Hrvati, kao i njihove kuće bili su obilježene, a brutalno zlostavljanje svakodnevica.

“Gore su nas posjeli i da se dogovorimo, silovat će. Ja sam onda molila jer sestra je bila mlada, bila je cura, onda sam molila ako što moraju onda neka rade samnom, neka sestru ostave na miru.”

Dragicu i njezinu sestru od silovanja spasio je tada jedan mladi vojnik. No nakon izlaska iz Sotina, niti nju, ali niti oca više nije vidjela. Zatekla ih je sudbina 68-ero žitelja toga prije rata većinski hrvatskoga mjesta nadomak Vukovaru.

Poput Đure Počića koji je identificiran 1998. klasičnom metodom i pokopan na memorijalnom groblju, no…

“Prije tri godine uspostavilo se da to nisu njegovi ostaci i ponovo sam prošla svu tu kalvariju i sahranila 20 posto posmrtnih ostataka svog supruga”, kaže Amalija Počić, Đurina supruga.

Većina posmrtnih ostataka Sotinjana nađena je u masovnoj grobnici u Vučedolskim vinogradima. No upornost ovih ljudi i osobna istraga koju su vodila dovela ih je do novih spoznaja. Zahvaljujući i procesu koji je vođen u Beogradu, Žarko Milošević koji je osuđen na devet godina pokazao je još jedno mjesto masovne grobnice. Stara Ciglana, odakle su posmrtni ostaci premještani u rovove klaonice gdje su se zatrpavani zajedno sa životinjskim ostacima.

“Tu gdje je ovaj korov, tu su bili kanali gdje su se bacali od klaonice i onda im je bilo jako blizu gdje je ona šumica, to ti je ta Ciglana i onda su ih samo ovdje preko njiva dovezli tu i pobacali”, kaže Igor Matiješević, Inicijativni odbor obitelkji nestalih Sotin.

Slučaj krvnika Miloševića koji je pokazao mjesto zločina nije izoliran. Za to postoje i pisani tragovi koji su dostavljeni hrvatskom pravosuđu još prije tri godine.

No, Sotinjani ne staju. Uz pomoć države ili bez nje, traže istinu. Trenutačno su zahvaljujući prvoj presudi pred beogradskim tužiteljstvom podnijeli tužbu protiv Srbije.

Traže naknadu štete. Uz to nadaju se i skorom početku novog procesa pred Tužiteljstvom u Beogradu, za Vučedolske vinograde, ali i sve pojedinačne zločine. Zbog istine i pravde koje hrvatska žrtva zaslužuje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari