Pratite nas

Kolumne

ZVONIMIR HODAK: Neizlječivi ovisnici o nezaboravnoj Jugi smatraju da je Saša Sabadoš poštivao zakon kad je hrvatskom branitelju odvalio pola glave

Objavljeno

na

Diogen je svijećom tražio čovjeka, a nakon toga njega su tražili vatrogasci.

[ad id=”93788″]

Javila se po tko zna koji put Vedrana Rudan. Ovaj put u Večernjaku. Po njenom skromnom mišljenju, koje je svojim pitanjima “podboltao“i Denis Derk, Vedrana je izrasla u etabliranu književnicu čije mudrosti se prevode u kulturnim sjedištima svijeta. Njena dijelca su hit u Srbiji, Makedoniji, a bome i u Italiji, SAD i još u nekim zemljama u kojima “će me čitati za pedeset godina“. ”Psujem jer je Hrvatska mafijaška jazbina“. Čitam u tom reklamnom uradku izlizane mudrosti kao na primjer: “Pametnim ljudima svejedno je tko se kako krsti…“ A što ako onima koji se krste nije svejedno tko se krsti, a tko križa? Je li Vedrana negdje načula što se Hrvatima događalo za vrijeme Domovinskog rata? Ako nije, mogla se je raspitati u svojoj Rijeci. Tamo je partija na vlasti punih 70 godina. Dulje nego u Sjevernoj Koreji. Je li mafijaška jazbina i tamo?

Sabado_Sa_aZašto uopće spominjem Rudanicu? Zato jer je ona paradigma lijeve bleferske demagogije. S jedne strane mafijaši Hercegovci, Ličani i Imoćani, lopovski HDZ, a s druge strane uglađena lijeva elita. Oličenje poštenja zaraženi virusom europskih vrijednosti. Pred očima su mi Rudanica, Petrina, Stazić, Jovanović, Tomić, Pavičić, Jergović. Prisjetih se “europejaca“ kako napuštaju Sabor prilikom glasovanja o odcijepljenju od drage Juge. Sjećam se i Markovićeve privatizacije 1989.g., i prije nego su se pojavili mafijaši kojima, usput rečeno, i nije puno ostalo iza “europejaca“. Oni su bezbroj puta stisnutih šaka uzvikivali po njima legendarnu parolu legendarne Dolores Ibarruri “No passaran“, nećete proći. Ali se nitko nije sjetio što je odgovorio generalissimus Francisco Franco pok. diktator. Odmah nakon pobjede nad boljševicima on je uzviknuo “Hemos pasado“-prošli smo! Kad god zažele, kod ljevičara njihova “memorija pamćenja“ zakaže.

Nakon što je diktator ujahao u Madrid Španjolska ili kako često jugo ljevičari vole reći Španija je ušla u najmračnijih 39 godina svoje povijesti. Umjesto da je 1939.g., ušla u Savez sovjetskih socijalističkih republika ona je ušla u malograđansku neutralnost. Nije čak imala ni tu čast da s ostalim antifašistima uđe u Drugi svjetski rat. Što je par milijuna ubijenih i razoreni Madrid te Barcelona prema ponosu što su zajedno sa Staljinom i Titom sudjelovali u antifašističkoj koaliciji. I imali bi “Španci“ zanimljiv El clasico između bratskih vojnih klubova, bratske Castilje i bratske Katalonije, Barcelone i Reala koji se sigurno ne bi tako zvao. Asocira na kralja.

No, vratimo se mi našoj Vedrani i njenom lovu na vještice iz mafijaške jazbine. Novi Pedro zove se Zdravko Mamić. Nije mi ni na kraj pameti pametovati o tom postupku. Poslužit ću se jednom “originalnom“ uzrečicom: neka institucije rade svoj posao. Ali neki “intelektualni proleteri“ u našim medijima ne mogu mu oprostiti što je svojom donacijom lansirao Kolindu na Pantovčak. Da nije Maminjo uplatio 10.000 kn danas bi tamo stolovao dr.Ivo. Ne onaj iz Remetinca. Branko Roglić, bivši savjetnik Stipe Mesića, bio je još rastrošniji. On je za “statiku“ Mosta dao nevjerojatnih 20.000 kn. Bože, kolika je to lova! Iz “mafijaške jazbine“ se svake godine daje za županije oko 660 milijuna kuna. Zato odmah treba ukinuti županije i osnovati isto toliko regija. I evo nam dragog regionalizma. Samostalna regija Istra se mora Ustavom obvezati da na granici s RH neće prvih 5 godina postaviti “tehničke prepreke“ ili kolokvijalno rečeno “bodljikavu žicu”. Dalmatinska akcija u Slobodnoj Dalmaciji obvezuje se da neće turistima iz sjeverne Hrvatske uvoditi vize osim u slučaju kad BBB odluče kolektivno, u mirovnoj misiji, posjetiti Split za vrijeme “el Croatica“ između Hajduka i Dinama. Kad se zbroji ovih 660 milijuna sa lovom koju su iskrcali Mamić i Roglić dobijemo svotu od koje se zvrti u glavi svakom progresivnom žitelju Lijepe naše. Koliko bi s tom lovom mogli osnovati novih nevladinih udruga? Uz ove BABE koliko bi novih babetina mogli zbrinuti? Članovi Teršeličkine Documente mogli bi svi izvaditi nove dokumente i usput otkriti još desetak tisuća ratnih zločinaca koji bauljaju Hrvatskom. Da ne bude zabune, mislim na hrvatske ratne zločince. Još je patrijarh Irinej pastoralno podučio Hrvate da su Srebrenica, Ovčara, Škabrnja, Kostrići, Saborski, Sertić poljana p….. dim prema zločinima koje su ustaše počinile nad srpskim starcima, ženama i nejači.

Da nema Centra za Mirovne studije i Centra za napredne studije u herojskoj Rijeci Hrvati bi živjeli u crnom mraku. Recimo, Centar za napredne studije djeluje na Sveučilištu u Rijeci. Ima znači akademski štih. Na otvaranje tog centra pojavila se progresivna elita RH: bivši ministar znanosti i obrazovanja te stručnjak za isušivanje močvara Željko Jovanović, Vesna Pusić, poznati znanstvenik Stipe Mesić, glumac Rade Šerbedžija s familijom, Dejan Jović, Vojko Obersnel bez Olivera Frljića itd. Kao jedan od ravnatelja centra predstavljen je i svima nam dragi dr. Petar Bojanić koji ima upravo briljantnu biografiju. Naime Dr. Pera je zajedno s Radovanom Karadžićem objavljivao “naučne radove“ u publikacijama kojima su se opravdavali srpski ratni zločini u Hrvatskoj i BIH. Druga zanimljivost je činjenica da je psihić s Pala tada već bio lice s međunarodnih tjeralica. Pa što, rekli bi cinici. I Hernadi je lice s međunarodne tjeralice pa se slobodan k’o tica šeta po Njemačkoj i Austriji. Više je nego očito da u RH postoje organizirane institucije koje imaju smo jedan cilj: da mladi nikada ne doznaju pravu istinu o Domovinskom ratu. Možda je i to nekakav demokratski modus operandi naših jugonostlgičara. Ali onda je politički perverzno da mi porezni obveznici financiramo sa nešto manje od dvije milijarde kuna one koji su dobili čireve na želudcu isključivo nakon 5.kolovoza 1995g.

Diogen je svijećom tražio čovjeka, a nakon toga njega su tražili vatrogasci.

Umro je Pajčić, maloljetni branitelj iz Domovinskog rata. Policajac Saša Sabadoš je, u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima, Pajčiću slomio pola lubanje. Ministar misli da je u pitanju rakija. Pa da i jest, koliko bi slomljenih lubanja bilo u Hrvatskoj tijekom samo jednog dana? Recimo na Martinje. Upravo je skandalozno i opasno provokativno da nije proveden redovni istražni postupak, podignuta optužnica, pa ako je robusni Saša nevin, donesena i oslobađajuća presuda. Ovako je hrvatsko pravosuđe ispalo u najmanju ruku retardirano. Čovjek tobože sprječava službnu osobu u vršenju dužnosti pa ostane bez pola glave. Kao da je službena osoba lokomotiva koja na pruzi zvizne neopreznog pješaka. I tada bi strojovođa morao proći kroz redovni kazneni postupak. U kaznenom pravu ne vrijede usporedbe.

Ipak ukazat ću na članove Vukovarskog stožera koji se godinama povlače po sudovima zbog ćiriličnih ploča. Prisjećam se lijevih mediskih falangista koji su zavijali i navijali da se oštro kazne oni koji ne poštuju tobože zakone ove zemlje. S obzirom da alfa mužjaka Sašu Sabadoša, nitko nije u medijima prozivao zbog pola glave maloljetnog branitelja pa pretpostavljam da Slavica Lukić, Ivanka Toma, Sneška Pavić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Branimir Pofuk, feralovci iz Slobodne, kripto komunisti iz Riječkog Novog lista i ostali neizlječivi ovisnici o nezaboravnoj Jugi smatraju da je Saša Sabadoš poštivao zakon kad je hrvatskom branitelju odvalio pola glave. Pitanje je samo na zakone koje zemlje je Saša mislio kad je tresnuo Pajčićevom glavom o zid?

To kako se sportaši SAD iživljavaju na svjetskim prvenstvima i Olimpijadama nad slabijima, čisti je SAD-izam. Terorizam je tu. Na dohvat ruke. Ne dešava se to samo njima. Nigerija. Boko Haram. Koji je u tri dana pobio više od 2.000 ljudi. Nešto k’o đeneral Ratko Mladić. Nitko naravno nije istaknuo na vodoskocima boje nigerijske zastave. Bi naši humani liberali, ali je navodno ponestalo boje. Daleko je Nigerija. Ali je BIH i tekako blizo. Darko Pavičić misli da se Europa pa i mi kao kao njen dio moramo oduprijeti mržnji prema onima koji su goloruke ljude u Parizu skidali k’o glinene golubove. On misli da se terorizmu treba odgovoriti “nadzakonom ljubavi“. Što god to značilo. Tu se grubo sudaraju teorija i praksa. Komunisti su smatrali da, ako se teorija i praksa ne slažu, onda se mjenja praksa. Ali kako riješiti ovaj teoretski rašomon? Nakon pokolja u Parizu preživjeli bi trebali grliti i ljubiti ubojice i pjevati Hare Krishna Hare Rama. Darko nam nije tehnički objasnio kako, nakon ubojstva svojih najmilijih, netko osjećaj beznađa i nezamislive boli može zamjeniti osjećajem “nadzakonske“ ljubavi? Vjerojatno pametniji od mene to znaju. Tarik Kulenović je dr. antropologije i predaje na Filozofskom faksu u Zagrebu. Doktor često misli da ISIL ima karakteristike revolucije, a u revolucijama se u pravilu gine. Slično misli i Miljenko Jergović. Nije važno zašto se ja ne slažem ili slažem s aktualnim teorijama pametnih komentatora. Mene ISIL i njegov samoubilački fanatizam pomalo podsjeća na 1945.g., i završetak rata na Pacifiku. Rat je bio gotov osim za japanske kamikaze koje su se spremale za cara boriti još desetak godina. I onda se je dogodilo ono što se je dogodilo i general Douglas MacArthur je na bojnom brodu USS Missouri primio japansku kapitualciju. Bojim se i ne bih volio da se povijest te vrste ponovi. To su dva pogleda kako riješiti nabujali terorizam: MacArtur ili “nadzakonska“ ljubav.

Zid plača u Jeruzalemu dobro je došao i Židovima i Palestincima. Židovima da oplakuju svoje grijehe, a Palestincima da oplakuju svoje žrtve.

Zabrinuo se Igor Flak u Večernjaku. Naslov u njegovom komentaru “Mamić ne smije imati političku zaštitu ni biti iznad zakona“. Igor, stari “frend“ Mamića, ima razloga za zabrinutost. Kao da ne vjeruje u pravnu državu. U zadnjih 4-5 mjeseci politika je išla na ruke Mamiću tako da mu je na ruke u dva navrata nabila lisičine. Prvi put lišila ga je slobode zajedno s bratom Zoranom, a drugi put uz njega je završio u buksi i sin Mario. Treći put, uz Zdravka, na redu je valjda brat Stojan. Pa zatim prva supruga i na kraju druga. I sad mi nije baš do kraja jasno što Igora muči? Koja politička zaštita? Ako tako prolaze oni koji su iznad zakona, odmah podpisujem da do kraja života budem ispod zakona. Zato Igore glavu gore! Vjeruj u pravnu državu bar još tjedan dana. A onda će famili Mamić biti opet skupa. A do čl.28. Ustava RH koji govori o presumpciji nevinosti i tako nitko ne drži.

Po izjavi Nenada Stazića najveći incident na nedavnim izborima bila je relativna pobjeda HDZ-a.

I na kraju ovog teksta ostaje ista dvojba. Prijeći preko MOSTA ili ga zapaliti? Možda je Nikica Valentić ipak u pravu: što fali “velikoj koaliciji“? Vlada stabilna i nitko je ne može srušiti. Mogu preko kojeg mosta hoće. Opozicija frigidna. Kao i do sada. Nitko sposobne i pametne ministre ne može kontolirati. A kamoli smjeniti. Oni preko šefova stranaka odgovaraju narodu. Ako im se prohtije.

Rasprava o krađi struje podijelila je Hrvatski sabor na dvije struje. “Trofazni“ se o tom pitanju nisu izjasnili.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari