Pratite nas

Kolumne

ZVONIMIR HODAK: Oreškoviću nitko nije prišapnuo da je on na čelu ‘neoustaške’ i ‘profašističke’ Vlade

Objavljeno

na

Predsjednica je to skužila i odmah energično po stoti puta osudila ustaške zločine počinjene prije 75 godina. Nije zaostala u posipanju pepelom ni naša Vlada, usput se nadajući da će “savjetnik gromovnik“ što prije u avion i nestati u obliku magle.

[ad id=”93788″]

Od samostalnosti ove države pa do današnjih dana pred nama je prodefilirala neprekidna kolona novopečenih političara. Lijevih, desnih i pripadnika tzv. centra što god to značilo. Na našu žalost i sramotu samo je jedan bio državnik – dr. Franjo Tuđman. Sve ostalo bilo je društvo iz “Prosjačke opere“. Operetna čeljad koje je tranzitna politička bujica izbacila na površinu. Od onih ograničenog roka trajanja do onih koji su bili odmah pokvarljiva roba kao npr.: Ivo Sanader. Osnovna karakteristika bivših i današnjih političkih nomenklatura RH je upravo zaudarajuće poltronstvo. Strah što će o njima reći i misliti EU, USA i njena ambasada, Britanci, Pupovac i slični. Evo jednog od zadnjih primjera: doleti od nekud iz svijeta u Hrvatsku Obamin savjetnik za Holokaust. Markov trg i Pantovčak se tresu. Stigao je sveti Ilija gromovnik. Orešković možda misli kako njega neće okriviti za fašizaciju Lijepe naše jer on ne zna dobro hrvatski, ali mu pri tome nitko nije prišapnuo da je on, po domaćim i stranim ljevičarima i dušobrižnicima Lijepe naše, zapravo na čelu “neoustaške“ i “profašističke“ Vlade. Predsjednica je to skužila i odmah energično po stoti puta osudila ustaške zločine počinjene prije 75 godina. Nije zaostala u posipanju pepelom ni naša Vlada, usput se nadajući da će “savjetnik gromovnik“ što prije u avion i nestati u obliku magle.

Toma Nikolić, predsjednik Srbije bulazni o više od 700.000 tisuća ubijenih u Jasenovcu dok hrvatska politička elita, kako bi rekli Zagorci, ”čkomi”. Ne bi se oni šteli mešati. Hrvateki su sretni da imaju državu. Kakva bila da bila nek’ je bar djelomično naša. Dejan Jović i dalje prodaje teoriju da RH nije nastala na demokratski način. ”Diktatora” Tuđmana narod se silno bojao mada mu je govorio kroz medije što god mu je palo na pamet. Naročito su ga se bojali gledatelji Žikine dinastije, UDBA, kosovci, dalmatinski orjunaši, Sanja, Rada, Rade, Mira, Račan koji je s SDP-om napustio Sabor u času glasovanja o odvajanju od SFRJ i tko bi ih sve nabrojao. “Strah“ je bio toliki da je 19. svibnja 1991.g., 94,17% Hrvata glasovalo za samostalnost Hrvatske. Na referendumu je zabilježena rekordna izlaznost od 83,56% glasača. Ovako visok postotak gotovo da nije imala ni jedna država na svijetu. Svejedno naši politički poltroni ponašaju se kao da je broj glasača koji je referendumom izglasao samostalnu Hrvatsku ravan broju onih koji su izašli na “Šeksov“ referendum o ulasku u EU.

Ovih se dana istakao k’o muha u čaši mlijeka bivši američki predsjednik Bill Clinton. Gospođa Clinton je imala predizborni skup u New Jerseyu pa je suprug došao malo “podboltati“ svoju Hillary. Pritom se obrušio kao hrvatski MIG na Mađarsku i Poljsku. ”Dajte nam autoritarnog diktatora, a strance držite podalje. Zvuči vam poznato?“ rekao je Bill pljuckajući posredno po Trumpu. Ali Poljaci, osim što su u ogromnoj većini katolici kao i Hrvati, nisu spremni “pušiti fore“ bivšeg američkog predsjednika. Poljska premijerka Beata Szydlo je u roku odmah zatražila od Clintona da se ispriča naciji od 38 milijuna stanovnika. No, još je važnija činjenica da u SAD živi oko 10 milijuna Amerikanaca porijeklom iz Poljske. Hoće li oni nakon “izlijetanja“ Billa sa staze dati svoje glasove Hillary ili Trampu prosudite sami. Američka ambasada u Varšavi hitro se ispričala Poljskoj zbog “osobne greške“ bivšeg predsjednika koji je malo zaboravio da je bivši. Usporedite Billa Clintona s bezimenim savjetnikom za Holokaust sadašnjeg Predsjednika koji je, usput rečeno, na odlasku.

Dobro, nisu svi Poljaci bili tako oštri prema našem Billu. Čelnik vladajuće konzervativne stranke Jaroslaw Kaczynski bio je iznenađujuće blag. Lakonski je preporučio Clintonu da posjeti psihijatra! Kako su reagirali Mađari i Orban na Clintonovo šamaranje ne treba ni posebno opisivati. Brojna hrvatska peta kolona svakodnevno opskrbljuje europsku pa i svjetsku globalističku elitu lažima i objedama o Vladi koja je “proustaška“ ili “profašistička“, a Der Spiegel šalje svoje ljevičarske poruke preko kojih i Vlada i ministar Kovač i velevažni Karamarko prelaze kao Mujo preko “Mosta na ćupriji“. Jaroslaw Kaczynski je poslao jasnu i nediplomatsku poruku Clintonu. Karamarko je šef HDZ-a, ali on je zabavljen spašavanjem svoje riđe Ančice i vlastite kože, pa je uvrede na račun zemlje koja ga je izabrala da zastupa njene interese tek odšutio. Kažu da je on čovjek “službi“ pa onda sigurno zna tko i kad “fašizira“ zemlju, tko se pod okriljem noći šulja na stražnji ulaz u određena veleposlanstva, tko izmišlja ustaše, gaženje ljudskih prava itd. Afera sa suprugom i notornim Jozom Petrovićem nije racionalan razlog da se on kao prvi potpredsjednik Vlade potpuno isključuje iz ideoloških “državnih udara“ koji su na djelu u RH. Ako je Orešković doveden da nam sredi financije, kreditni rejting i BDP te makroekonomiju onda se Kolinda, Karamarko i Kovač moraju pobrinut barem za jugo-ambasadore u Parizu, Rimu, Podgorici… i moraju riješiti “partizanku“ Mirjanu Rakić koja od 18.ožujka o.g., još uvijek neukusno preferira notornog Matiju Babića nakon što je munjevito sotonizirala Marka Juriča za njegov satirični istup. Dojam je ponekad da je SDP još uvijek na vlasti. Doduše ne u Banskim dvorima, ali u glavama nekih trenutno vladajućih svakako jest. Kad smo već kod SDP-a ne mogu se ne sjetiti Milanovićevog “non pasaran“ Europi u slučajevima Perković i Mustač i pritiscima Angele Merkel kod imigrantske krize. Uspjeh nije bio bog-zna-kakav, ali je Milanović pokazao da se ne “trese od straha“ pred europskim činovnicima. Kod ove Vlade nažalost nisam primijetio takav gard.

U političkoj trakavici oko slovenskog zauzeća vrha Svete Gere, što ga Slovenci zovu Trdinov vrh, držanje Hrvatske i Slovenije posve je u skladu s tim nazivima. Dok slovenska strana vodi ”trdo politiko okupacije spornega območja”, hrvatska se drži mlitavo kao ”mila Gera”.

baba sarnavkaDok se progresivna ljevičarka Sanja Sarnavka po treći put kandidira za ulazak u Vijeće za nadzor sigurnosno-obaviještajnih agencija dotle Ivan Zvonimir Čičak otvoreno poziva Ranka Ostojića: “Zašto ste dr. Zlatka Matešu skinuli s liste za Vijeće“. Da ne bude zabune riječ je o istom Vijeću u koje već po treći put želi “kompetentna“ Sanja. Ozbiljno mislim da je kompetentna i apsolutno relevantna za detektiranje fašista i ustaša u Lijepoj našoj. Čičak se pjeni jer je Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO) kandidirao u Vijeće svog člana dr.sc. Zlatka Matešu, bivšeg predsjednika Vlade Republike Hrvatske i trenutnog predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora. Naravno ljutnja je bespredmetna. Zlatka Matešu za predsjednika Vlade imenovao je u doba “crnog mraka“ osobno “diktator“ dr. Franjo Tuđman. To je bilo u ono grozno vrijeme kad je Hrvatska “visila“ međunarodnim vjerovnicima nešto oko 6 milijardi dolara. Mateša se u svom četverogodišnjem mandatu nije uspio popeti do barem 10 milijardi baksa. Međutim, do tog iznosa za čas su se, nakon smrti “diktatora“, popele ljevičarske nevladine udruge čija perjanica je svestrana Sanja. Sanja se po nekim izvorima kuži u rad sigurnosno-obavještajnih agencija ”k’o Mare u veliki ….” Ali se zato ”ko riba na suhom” snalazi u domeni tzv. ljudskih prava. U intervjuu koji je dala za Pupovčeve ”Novosti“, na pitanje: “Kamo, po vašem sudu, vodi referendum da se brak Ustavom definira kao životna zajednica žene i muškarca“ odgovorila je spremno “s tom smo se inicijativom vratili gadno unazad. Smatram da je ona samo početak nečeg što se namjerava napraviti. Ovo je proba, a uskoro će doći ozbiljnija pitanja, poput prava na pobačaj. Riječ je o “gomilici“ (ta gomilica je 70% posto izišlih na referendum koji su glasovali sa DA) koja želi zauzeti pozicije moći u svjetonazorskoj priči. Od početka smo u njihovom vokabularu i načinu djelovanja prepoznali da je iza svega Opus Dei, vrlo utjecajna i bogata crkvena organizacija.“ Ovaj bi citat ujedno trebao biti i dio odgovora Ranka Ostojića Čičku zašto Sanja, a ne Mateša. Jest da je Mateša bio uspješan predsjednik Vlade, da je doktor prava, da je predsjednik HOO, ali dragi gospodine Zvonimire kad je taj vaš Mateša otkrio da iza referenduma stoji opasna, bogata, crkvena organizacija Opus De? Lucidna Sanja to je skužila od prve. Opasne B.A.B.E., mentalne partizanke, krasi prodornost, efikasnost i raskošni talenat za denunciranje stranim globalistima svih onih primitivaca, koji nas sramote nebulozno tvrdeći da je brak životna zajednica žene i muškarca. A Zlatku Mateši to je opomena da ne ide sa svojim tankim tuđmanovskim referencama protiv nabrijane stručnjakinje koja kad baci grah odmah nađe opaki virus Opus dei-a.

Pri grupnom posjetu B.A.B.-a predstavi Labuđe jezero u HNK kažu da su babe donijele hranu za nahraniti labudove.

Evo još jedan dokaz kmetskog i poltronskog mentaliteta u Hrvatskoj. Do pobjedonosne Oluje Spasoje Petrović Štuka mirno je i spokojno živio u selu Vognju blizu Rume u Srbiji. Radio je kao policajac. Za napomenuti je kako RH odavno zna za sve o njemu, gdje je, što radi i tko je on. Štuka je na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu priznao da je ubio francuskog dragovoljca. To su, uostalom, potvrdili i svjedoci. Ali Štuka se nagodio s tužiteljstvom te je kao pokajnik oslobođen odgovornosti. Sve po zakonu. Štuka je, dakle, ubojica jedne od ikona Domovinskog rata francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera. Zašto se, recimo, naš Mirko Norac nije mogao nagoditi s našim DORHO-m? Ili zašto slična nagodba nije omogućena Hrvatima optuženima u slučaju Lora? Zašto je Đuro Brodarac umro u neljudskim uvjetima pritvora u Osijeku? Zašto ni za Glavaša nije ponuđena neka pogodna nagodba? Ili zašto nije pronađeno neko rješenje u slučaju Kerestinac i da ne nabrajam dalje jer bi to moglo dignuti tlak Vesni Teršelič i Zoranu Pusiću. Štuka bi mogao, nevin kao Himler, ali takvim ga je proglasio beogradski sud, mogao jednog dana lijepo doći na ljetovanje na naš Jadran da se malo odmori u stilu “tko nas bre zavadi“.

Međutim, ustašluk ne miruje pa je hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Ruža Tomašić postavila pitanje Europskoj komisiji sprječava li priznavanje statusa “svjedoka suradnika“ ratnim zločincima pred srbijanskim pravosuđem njihovo procesuiranje pred pravosudnim organima EU, odnosno primjenjuje li se na njih načelo “non bis in idem“ prema kome se nikome ne može suditi ponovno za djelo za koje je osuđen ili oslobođen. Odgovor je bio pozitivan pa to znači da hrvatsko pravosuđe može suditi ubojici Štuki. Kao da nije moglo i prije “blagoslova“ EU Komisije. Međutim, DORH i dalje šuti. Vjerojatno čekaju da srpski ministar rada Vulin kaže što misli o toj ustašoidnoj ideji. Umjesto da se bave izručenjem srpskog ratnog zločinca i sudbinom odlikovanog francuskog heroja Domovinskog rata, naši ljevičarski mediji radije “puše“ mudrosti bivše glasnogovornice Haaškog tužiteljstva Florence Hartmann. “Šarmantna“ Florence, koja “ume da govori srpski“ i još k tome misli srpski, idealna je sugovornica Jutarnjem listu.

Mudra glasnogovornica koja je i sama odsjedila u zatvoru oko tjedan dana dobro je iskoristila ljevičarsku solidarnost s njenom “tragičnom“ sudbinom. Na pitanje što misli o traženju RH da se Srbija odrekne zakona o univerzalnoj odgovornosti premudra bivša glasnogovornica nas podučava otprilike ovako: zašto bi se Srbi odrekli tog zakona kad vi Hrvati niste kaznili svoj ratne zločince. Kao da je inspiraciju za takove nebuloze našla u liku i djelu Vesne Teršelič. Sam sam branio u barem desetak suđenja Hrvatima za ratne zločine. Gore sam naveo samo neke primjere, a da Grubore i Željka Sačića nisam ni spomenuo. I nigdje baš nigdje optuženi hrvatski branitelj kojem je dokazan zločin nije se uspio “nagoditi“ s DORH-om kao ubojica Šuka. Naravno za srpsku “glasnogovornicu“ sudac Theodor Meron je korumpiran. Oslobodio Gotovinu i Markača. Očita korupcija. Ja bih rekao, intelektualna korupcija jedne dosadne, nekompetentne osobe koja se ne može pomiriti s autsajderskom ulogom koju igra sa svojom neuspješnom i neutješnom šeficom Carlom del Ponte. Svoj zatvorski staž od sedam dana smatra “zloupotrebom vlasti u Europi“, ali osam godina tamnovanja Ante Gotovine očito smatra “lošom“ srećom našeg generala. Sve do pojave “korumpiranog“ suca Merona. Nekako mi se čini da je naša Florence s obzirom na znanje srpskog jezika imala nekoliko brifinga sa Olijem Frljićem i Milom Kekinom. Koliko identičnih misli i stavova. Koliko nostalgičnog jugoslovenstva. Koliko bijesnog pljuckanja po Meronu. A za Šešelja ima samo riječi kamilice: “Šešelj će na kraju dobiti malu kaznu, ali neće opet ići u Haag.“ Toliko od Florence, ljevičarske heroine koja je odležala teških sedam dana u haaškim kazamatima te o čijoj će se tragediji snimati futuristička komedija. Ideš negdje Florence? Uzmi Uber. To je jednostavan način za vožnju po svojoj savjesti.

[ad id=”93788″]

U prvoj srpskoj pravoslavnoj gimnaziji učenici će uz srpski, engleski, francuski, njemački, ruski, staroslavenski, grčki i latinski slušati i hrvatski – kroz otvoren prozor učionice.

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Diktatorica Veljača i dr. Bandić

Objavljeno

na

Objavio

Kako bi samo blagotvorna, pravična i općekorisna bila presuda na doživotni zatvor Radovanu Karadžiću da se dogodila 1996.! Pa čak i 1998. ili 1999. Ni 2001. ne bi bila za baciti.

Ovako, 2019., gotovo četvrt stoljeća nakon zlodjela za koja mu se sudilo, unatoč maksimalnog kazni ostaje gorak dojam zakašnjele pravde. Istina, bolje ikad nego nikad, ali “na vrijeme” je neusporedivo bolje nego “ikad”, jer prespora pravda, barem ovozemaljska, nikada nije potpuna.

Presuđen je starac koji je u međuvremenu nesmetano mogao raditi na vlastitoj mitizaciji, a razvoj događaja u zadnje 24 godine nakon rata nepovratan je i u mnogome nepopravljiv.

Svijet je 1995., u godini okončanja rata, bio potpuno drugačiji od današnjeg. Oni koji su tada bili starci više nisu živi, tadašnji zreli su današnji starci, a nekadašnji mladići i djevojke su sada sredovječni ljudi. O tome da su se u međuvremenu rodile i odrasle čitave nove generacije je izlišno i govoriti.

Drugačije se živi, posluje, komunicira, zabavlja. Karadžić je trebao biti osuđen u vrijeme kada još nije bilo mobitela, Interneta, društvenih mreža, šoping centara, komercijalnih televizija.
 Primjerice, tko je tada mogao zamisliti da će se mreža povezanih kompjutera šačice informatičkih frikova toliko razviti da će prožeti naše živote i umnogome određivati njihov ritam?

Tko je u vrijeme Santa Barbare i Rose Salvaje mogao pomisliti da će 2019. jedna glumica iz sapunica preko te mreže pozvati ljude na neki prosvjed na temu kojom se nikada ranije nije bavila, a već sutra će je primati premijer, predsjednica, ulizivati joj se i dopuštati joj da kroji zakone i određuje članove radnih skupina?

Čovjeku iz 1995. bi to bilo neshvatljivo bulažnjenje, nešto nepronično, kao da čita drevno, zakučasto, hermetično proročanstvo. Ili, tko je 1995. mogao pomisliti da će Milan Bandić jednoga dana postati počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu?

No, krenimo redom. U ožujku 2019. godine, dioba vlasti u Hrvatskoj izgleda ovako: vlast se dijeli na zakonodavnu, sudsku, izvršnu i Jelenu Veljaču.

Uza sav respekt prema takvom aktivizmu i uz pretpostavku da Veljača s najboljom namjerom koristi svoju popularnost, društvene mreže, sunčan dan i revolt javnosti oko emotivno nabijene teme kao što je nasilje u obitelji, zabrinjavajuće je da osoba koja po tom pitanju nema nikakvih kvalifikacija niti prethodnog aktivističkog rada par dana nakon, ne osobito masovnog, Facebook-okupljanja biva primljena od strane premijera kao relevantna sugovornica o socijalnim politikama, resorna ministrica joj podnosi raport, a kao kruna svega glumica imenuje ljude u radne skupine, piše Nino Raspudić / Večernji list

Nakon tog farsičnog Facebook-državnog udara i pokoravanja Vlade, Veljača je pozvala na red Predsjednicu jer se nije nacrtala na prosvjedu: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao. Pozvali smo sve političare i u tom smislu sam jako razočarana. Ja sam se nadala da će ona kao žena doći podržati inicijativu” – izjavila je.

Što to znači “kao žena”? Jesu li muškarci a priori skloniji podržati nasilje? Je li to rodno stereotipno? Nadalje, koje su granice diktata samoproglašenih menadžera tuđe patnje? Podržava li automatski nasilje u obitelji onaj tko smatra kako se ne može na temelju instant uskakanja u temu o kojoj nemaš nikakve kvalifikacije i legitimiteta, pretendirati na vođenje socijalne i obiteljske politike države?

Izborna je godina i kriteriji su davno spušteni, pa je dan nakon primljene packe Veljaču i suradnice primila Predsjednica. Veljača joj je velikodušno oprostila što nije bila na prosvjedu, a sirota Predsjednica se pravdala kako nije mogla statirati u publici zbog privatnih obveza.

Mediji su kao najrelevantnije s tog sastanka prenijeli da su predsjednica i Veljača na sastanak stigle s istim frizurama, te pod naslovom “Modni dvoboj na Pantovčaku” kako je predsjedničina savjetnica imala istu bluzu kao ugledna gošća.

Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zorana Milanovića, kako prima nekog padobranca u državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?

Događaju se nenormalne stvari. Što je sljedeće nakon instant Facebook-upravljanja resorom socijalne skrbi i obitelji? Hoće li kakva instagramuša preko noći izvaninstitucionalno preuzeti reformu školstva? Neki viđeniji tviteraš preuzeti uzde zdravstvene i mirovinske reforme? Forumski mudrijaš preuzeti vojsku? Bloger na temelju lajkova doći na čelo Nadbiskupije? Pobjednik reality showa automatski zasjesti na čelo Ustavnog suda?

Bizarno je da je na Veljačinom prosvjedu bio, dakle i prosvjedovao, valjda protiv samoga sebe, i premijer Plenković. Ako je i on tamo, protiv koga se bune? Tko je adresat prosvjeda? Tražile su se i neke stvari koje postoje već trideset godina, poput sos-telefona, kako je lijepo objasnila veteranka te borbe Neva Tolle, a gotovo svi drugi zahtjevi su ionako već u postupku.

Nekoliko desetljeća rada i borbe oko tih tema starim aktivisticama nije omogućilo pristup stolu vladajućih i medijsku pozornost koju je dobila Jelena Veljača nakon jedne objave na Facebooku. Na prvi pogled se čini kako je dobro što je tako javnost dodatno senzibilizirana za temu nasilja u obitelji, ali problem kod ovakve instant pozornosti je u mehanizmu “kako došlo tako i otišlo”.

Važne društvene teme koje se sve više prebacuju na tlo zvjezdane prašine vrlo brzo mogu prestati biti “in”, sutra ih može zamijeniti nešto drugo. Kratkoročni učinak je neupitan, ali devalvira li ovakav način tu problematiku dugoročno, srozava li institucije koje se time bave?

Među čudesima ovoga tjedna ističe se i fotografija s tribine svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji na kojoj ministra financija Zdravka Marića na ramenima na nosi poduzetnik koji se u zadnjim medijskim špekulacijama povezuje s ministricom Žalac. Mene je zadnji na ramenima nosio tata prije četrdeset godina, a gotovo sam vršnjak s ministrom. Što je sljedeće? Je li ga netko od tajkuna zadnjih godina nakon poslovnih ručkova podizao preko ramena da podrigne? Hoćemo li vidjeti i takve fotke?

Šlag na kraju ovog tjedna prepunog bizarnosti je pokretanje postupka za dodjelu počasnog doktorata zagrebačkog sveučilišta gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Zanimljivo bi bilo ispitati kako je uopće nastao taj običaj da se nekoga zaslužnog časti doktoratom? Izrada doktorata je vrlo opasna stvar. Tko je to prošao zna o čemu govorim, doktorat usiše čovjeka i pojede mu barem tri-četiri godine života. Ulaziš u područje samo donekle definirano temom, par godina istražuješ, iščitavaš, literatura se širi u beskonačno jer jedna knjiga usmjerava na pet drugih.

Godinama, danju i noću samo ti je to u glavi. Nekoliko puta padaš pod teretom, čini ti se da nikada nećeš ugledati kraj. Svakom tko ima namjeru raditi ozbiljan doktorat, savjetujem da to čini ili prije nego što dobije djecu ili kad potomstvo dovoljno odraste. Barem u mojoj struci, humanistici, paradoksalno, najmanji problem je doktorsku radnju fizički napisati, to je vrh ledene sante ispod kojeg je planina rada i istraživanja. Često se javi i postdoktorski sindrom, na kojeg su me upozoravali stariji, a što sam i sam iskusio, a to je da se nakon dovršenja i obrane doktorata, razboliš.

E sad, nekome tko prođe sve to nije lako gledati kako se počasnim doktoratom olako čašćava. Ako je Bandić imao zasluge za neke segmente Sveučilišta, a za Muzičku akademiju i rješenje njenog prostora definitivno jeste, što mu priznaje i nekadašnji takmac iz drugog kruga predsjedničkih izbora Ivo Josipović, mogu mu se odužiti na neki drugi način.

Temelji problem u slučaju “dr. Bandića” je što je on još na funkciji gradonačelnika grada u kojem sveučilište djeluje, što je dijelom i sukob interesa. Dakle, bilo bi pristojno, barem sačekati da siđe s vlasti, a potom, ako ga prosuđuju zaslužnim za rad Sveučilišta, vidjeti koji je najprimjereniji način da ga se odlikuje. Dodijeliti počasni doktorat osobi koja se nikada nije trudila zračiti akademskim habitusom je kontraproduktivno, pa na koncu, namjeru koja je možda i dobra pretvara u sprdnju. Je li Bandić svjestan da će ga, ako se to dogodi, svi zvati “Doktore”?

To je kao ishoditi da mu se dadne potvrda da je visok dva metra, pa time nije baš pravi dvometraš, nego “počasni”. Nije poznato žudi li on uopće za tim. Ljudi na vlasti ili na drugoj poziciji moći znaju imati čudne prohtjeve. Nekim ljudima koji su se naglo uspeli na društvenoj ljestvici kroz bogatstvo i moć vremenom to prestaje biti dovoljno pa se cilja i na simbolički status.

Počinju furati umjetnine, pa rodoslovlja, pa dvorci, pa plemićke titule, pa akademske titule, makar i počasne. Što je sljedeće? Ostale su još samo beatifikacije i kanonizacije. Možda bi pokušali pribaviti i to, ali je nezgodan osnovni preduvjet, koji se sastoji u tome da si umro. A takvi, kao što je poznato, uglavnom ne misle da su prolazni, da će ikada otići.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Hasanbegović: Molim vas višednevnu stanku kako bismo se konzultirali s Jelenom Veljačom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati