Pratite nas

Kolumne

ZVONIMIR HODAK: Oreškoviću nitko nije prišapnuo da je on na čelu ‘neoustaške’ i ‘profašističke’ Vlade

Objavljeno

na

Predsjednica je to skužila i odmah energično po stoti puta osudila ustaške zločine počinjene prije 75 godina. Nije zaostala u posipanju pepelom ni naša Vlada, usput se nadajući da će “savjetnik gromovnik“ što prije u avion i nestati u obliku magle.

[ad id=”93788″]

Od samostalnosti ove države pa do današnjih dana pred nama je prodefilirala neprekidna kolona novopečenih političara. Lijevih, desnih i pripadnika tzv. centra što god to značilo. Na našu žalost i sramotu samo je jedan bio državnik – dr. Franjo Tuđman. Sve ostalo bilo je društvo iz “Prosjačke opere“. Operetna čeljad koje je tranzitna politička bujica izbacila na površinu. Od onih ograničenog roka trajanja do onih koji su bili odmah pokvarljiva roba kao npr.: Ivo Sanader. Osnovna karakteristika bivših i današnjih političkih nomenklatura RH je upravo zaudarajuće poltronstvo. Strah što će o njima reći i misliti EU, USA i njena ambasada, Britanci, Pupovac i slični. Evo jednog od zadnjih primjera: doleti od nekud iz svijeta u Hrvatsku Obamin savjetnik za Holokaust. Markov trg i Pantovčak se tresu. Stigao je sveti Ilija gromovnik. Orešković možda misli kako njega neće okriviti za fašizaciju Lijepe naše jer on ne zna dobro hrvatski, ali mu pri tome nitko nije prišapnuo da je on, po domaćim i stranim ljevičarima i dušobrižnicima Lijepe naše, zapravo na čelu “neoustaške“ i “profašističke“ Vlade. Predsjednica je to skužila i odmah energično po stoti puta osudila ustaške zločine počinjene prije 75 godina. Nije zaostala u posipanju pepelom ni naša Vlada, usput se nadajući da će “savjetnik gromovnik“ što prije u avion i nestati u obliku magle.

Toma Nikolić, predsjednik Srbije bulazni o više od 700.000 tisuća ubijenih u Jasenovcu dok hrvatska politička elita, kako bi rekli Zagorci, ”čkomi”. Ne bi se oni šteli mešati. Hrvateki su sretni da imaju državu. Kakva bila da bila nek’ je bar djelomično naša. Dejan Jović i dalje prodaje teoriju da RH nije nastala na demokratski način. ”Diktatora” Tuđmana narod se silno bojao mada mu je govorio kroz medije što god mu je palo na pamet. Naročito su ga se bojali gledatelji Žikine dinastije, UDBA, kosovci, dalmatinski orjunaši, Sanja, Rada, Rade, Mira, Račan koji je s SDP-om napustio Sabor u času glasovanja o odvajanju od SFRJ i tko bi ih sve nabrojao. “Strah“ je bio toliki da je 19. svibnja 1991.g., 94,17% Hrvata glasovalo za samostalnost Hrvatske. Na referendumu je zabilježena rekordna izlaznost od 83,56% glasača. Ovako visok postotak gotovo da nije imala ni jedna država na svijetu. Svejedno naši politički poltroni ponašaju se kao da je broj glasača koji je referendumom izglasao samostalnu Hrvatsku ravan broju onih koji su izašli na “Šeksov“ referendum o ulasku u EU.

Ovih se dana istakao k’o muha u čaši mlijeka bivši američki predsjednik Bill Clinton. Gospođa Clinton je imala predizborni skup u New Jerseyu pa je suprug došao malo “podboltati“ svoju Hillary. Pritom se obrušio kao hrvatski MIG na Mađarsku i Poljsku. ”Dajte nam autoritarnog diktatora, a strance držite podalje. Zvuči vam poznato?“ rekao je Bill pljuckajući posredno po Trumpu. Ali Poljaci, osim što su u ogromnoj većini katolici kao i Hrvati, nisu spremni “pušiti fore“ bivšeg američkog predsjednika. Poljska premijerka Beata Szydlo je u roku odmah zatražila od Clintona da se ispriča naciji od 38 milijuna stanovnika. No, još je važnija činjenica da u SAD živi oko 10 milijuna Amerikanaca porijeklom iz Poljske. Hoće li oni nakon “izlijetanja“ Billa sa staze dati svoje glasove Hillary ili Trampu prosudite sami. Američka ambasada u Varšavi hitro se ispričala Poljskoj zbog “osobne greške“ bivšeg predsjednika koji je malo zaboravio da je bivši. Usporedite Billa Clintona s bezimenim savjetnikom za Holokaust sadašnjeg Predsjednika koji je, usput rečeno, na odlasku.

Dobro, nisu svi Poljaci bili tako oštri prema našem Billu. Čelnik vladajuće konzervativne stranke Jaroslaw Kaczynski bio je iznenađujuće blag. Lakonski je preporučio Clintonu da posjeti psihijatra! Kako su reagirali Mađari i Orban na Clintonovo šamaranje ne treba ni posebno opisivati. Brojna hrvatska peta kolona svakodnevno opskrbljuje europsku pa i svjetsku globalističku elitu lažima i objedama o Vladi koja je “proustaška“ ili “profašistička“, a Der Spiegel šalje svoje ljevičarske poruke preko kojih i Vlada i ministar Kovač i velevažni Karamarko prelaze kao Mujo preko “Mosta na ćupriji“. Jaroslaw Kaczynski je poslao jasnu i nediplomatsku poruku Clintonu. Karamarko je šef HDZ-a, ali on je zabavljen spašavanjem svoje riđe Ančice i vlastite kože, pa je uvrede na račun zemlje koja ga je izabrala da zastupa njene interese tek odšutio. Kažu da je on čovjek “službi“ pa onda sigurno zna tko i kad “fašizira“ zemlju, tko se pod okriljem noći šulja na stražnji ulaz u određena veleposlanstva, tko izmišlja ustaše, gaženje ljudskih prava itd. Afera sa suprugom i notornim Jozom Petrovićem nije racionalan razlog da se on kao prvi potpredsjednik Vlade potpuno isključuje iz ideoloških “državnih udara“ koji su na djelu u RH. Ako je Orešković doveden da nam sredi financije, kreditni rejting i BDP te makroekonomiju onda se Kolinda, Karamarko i Kovač moraju pobrinut barem za jugo-ambasadore u Parizu, Rimu, Podgorici… i moraju riješiti “partizanku“ Mirjanu Rakić koja od 18.ožujka o.g., još uvijek neukusno preferira notornog Matiju Babića nakon što je munjevito sotonizirala Marka Juriča za njegov satirični istup. Dojam je ponekad da je SDP još uvijek na vlasti. Doduše ne u Banskim dvorima, ali u glavama nekih trenutno vladajućih svakako jest. Kad smo već kod SDP-a ne mogu se ne sjetiti Milanovićevog “non pasaran“ Europi u slučajevima Perković i Mustač i pritiscima Angele Merkel kod imigrantske krize. Uspjeh nije bio bog-zna-kakav, ali je Milanović pokazao da se ne “trese od straha“ pred europskim činovnicima. Kod ove Vlade nažalost nisam primijetio takav gard.

U političkoj trakavici oko slovenskog zauzeća vrha Svete Gere, što ga Slovenci zovu Trdinov vrh, držanje Hrvatske i Slovenije posve je u skladu s tim nazivima. Dok slovenska strana vodi ”trdo politiko okupacije spornega območja”, hrvatska se drži mlitavo kao ”mila Gera”.

baba sarnavkaDok se progresivna ljevičarka Sanja Sarnavka po treći put kandidira za ulazak u Vijeće za nadzor sigurnosno-obaviještajnih agencija dotle Ivan Zvonimir Čičak otvoreno poziva Ranka Ostojića: “Zašto ste dr. Zlatka Matešu skinuli s liste za Vijeće“. Da ne bude zabune riječ je o istom Vijeću u koje već po treći put želi “kompetentna“ Sanja. Ozbiljno mislim da je kompetentna i apsolutno relevantna za detektiranje fašista i ustaša u Lijepoj našoj. Čičak se pjeni jer je Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO) kandidirao u Vijeće svog člana dr.sc. Zlatka Matešu, bivšeg predsjednika Vlade Republike Hrvatske i trenutnog predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora. Naravno ljutnja je bespredmetna. Zlatka Matešu za predsjednika Vlade imenovao je u doba “crnog mraka“ osobno “diktator“ dr. Franjo Tuđman. To je bilo u ono grozno vrijeme kad je Hrvatska “visila“ međunarodnim vjerovnicima nešto oko 6 milijardi dolara. Mateša se u svom četverogodišnjem mandatu nije uspio popeti do barem 10 milijardi baksa. Međutim, do tog iznosa za čas su se, nakon smrti “diktatora“, popele ljevičarske nevladine udruge čija perjanica je svestrana Sanja. Sanja se po nekim izvorima kuži u rad sigurnosno-obavještajnih agencija ”k’o Mare u veliki ….” Ali se zato ”ko riba na suhom” snalazi u domeni tzv. ljudskih prava. U intervjuu koji je dala za Pupovčeve ”Novosti“, na pitanje: “Kamo, po vašem sudu, vodi referendum da se brak Ustavom definira kao životna zajednica žene i muškarca“ odgovorila je spremno “s tom smo se inicijativom vratili gadno unazad. Smatram da je ona samo početak nečeg što se namjerava napraviti. Ovo je proba, a uskoro će doći ozbiljnija pitanja, poput prava na pobačaj. Riječ je o “gomilici“ (ta gomilica je 70% posto izišlih na referendum koji su glasovali sa DA) koja želi zauzeti pozicije moći u svjetonazorskoj priči. Od početka smo u njihovom vokabularu i načinu djelovanja prepoznali da je iza svega Opus Dei, vrlo utjecajna i bogata crkvena organizacija.“ Ovaj bi citat ujedno trebao biti i dio odgovora Ranka Ostojića Čičku zašto Sanja, a ne Mateša. Jest da je Mateša bio uspješan predsjednik Vlade, da je doktor prava, da je predsjednik HOO, ali dragi gospodine Zvonimire kad je taj vaš Mateša otkrio da iza referenduma stoji opasna, bogata, crkvena organizacija Opus De? Lucidna Sanja to je skužila od prve. Opasne B.A.B.E., mentalne partizanke, krasi prodornost, efikasnost i raskošni talenat za denunciranje stranim globalistima svih onih primitivaca, koji nas sramote nebulozno tvrdeći da je brak životna zajednica žene i muškarca. A Zlatku Mateši to je opomena da ne ide sa svojim tankim tuđmanovskim referencama protiv nabrijane stručnjakinje koja kad baci grah odmah nađe opaki virus Opus dei-a.

Pri grupnom posjetu B.A.B.-a predstavi Labuđe jezero u HNK kažu da su babe donijele hranu za nahraniti labudove.

Evo još jedan dokaz kmetskog i poltronskog mentaliteta u Hrvatskoj. Do pobjedonosne Oluje Spasoje Petrović Štuka mirno je i spokojno živio u selu Vognju blizu Rume u Srbiji. Radio je kao policajac. Za napomenuti je kako RH odavno zna za sve o njemu, gdje je, što radi i tko je on. Štuka je na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu priznao da je ubio francuskog dragovoljca. To su, uostalom, potvrdili i svjedoci. Ali Štuka se nagodio s tužiteljstvom te je kao pokajnik oslobođen odgovornosti. Sve po zakonu. Štuka je, dakle, ubojica jedne od ikona Domovinskog rata francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera. Zašto se, recimo, naš Mirko Norac nije mogao nagoditi s našim DORHO-m? Ili zašto slična nagodba nije omogućena Hrvatima optuženima u slučaju Lora? Zašto je Đuro Brodarac umro u neljudskim uvjetima pritvora u Osijeku? Zašto ni za Glavaša nije ponuđena neka pogodna nagodba? Ili zašto nije pronađeno neko rješenje u slučaju Kerestinac i da ne nabrajam dalje jer bi to moglo dignuti tlak Vesni Teršelič i Zoranu Pusiću. Štuka bi mogao, nevin kao Himler, ali takvim ga je proglasio beogradski sud, mogao jednog dana lijepo doći na ljetovanje na naš Jadran da se malo odmori u stilu “tko nas bre zavadi“.

Međutim, ustašluk ne miruje pa je hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Ruža Tomašić postavila pitanje Europskoj komisiji sprječava li priznavanje statusa “svjedoka suradnika“ ratnim zločincima pred srbijanskim pravosuđem njihovo procesuiranje pred pravosudnim organima EU, odnosno primjenjuje li se na njih načelo “non bis in idem“ prema kome se nikome ne može suditi ponovno za djelo za koje je osuđen ili oslobođen. Odgovor je bio pozitivan pa to znači da hrvatsko pravosuđe može suditi ubojici Štuki. Kao da nije moglo i prije “blagoslova“ EU Komisije. Međutim, DORH i dalje šuti. Vjerojatno čekaju da srpski ministar rada Vulin kaže što misli o toj ustašoidnoj ideji. Umjesto da se bave izručenjem srpskog ratnog zločinca i sudbinom odlikovanog francuskog heroja Domovinskog rata, naši ljevičarski mediji radije “puše“ mudrosti bivše glasnogovornice Haaškog tužiteljstva Florence Hartmann. “Šarmantna“ Florence, koja “ume da govori srpski“ i još k tome misli srpski, idealna je sugovornica Jutarnjem listu.

Mudra glasnogovornica koja je i sama odsjedila u zatvoru oko tjedan dana dobro je iskoristila ljevičarsku solidarnost s njenom “tragičnom“ sudbinom. Na pitanje što misli o traženju RH da se Srbija odrekne zakona o univerzalnoj odgovornosti premudra bivša glasnogovornica nas podučava otprilike ovako: zašto bi se Srbi odrekli tog zakona kad vi Hrvati niste kaznili svoj ratne zločince. Kao da je inspiraciju za takove nebuloze našla u liku i djelu Vesne Teršelič. Sam sam branio u barem desetak suđenja Hrvatima za ratne zločine. Gore sam naveo samo neke primjere, a da Grubore i Željka Sačića nisam ni spomenuo. I nigdje baš nigdje optuženi hrvatski branitelj kojem je dokazan zločin nije se uspio “nagoditi“ s DORH-om kao ubojica Šuka. Naravno za srpsku “glasnogovornicu“ sudac Theodor Meron je korumpiran. Oslobodio Gotovinu i Markača. Očita korupcija. Ja bih rekao, intelektualna korupcija jedne dosadne, nekompetentne osobe koja se ne može pomiriti s autsajderskom ulogom koju igra sa svojom neuspješnom i neutješnom šeficom Carlom del Ponte. Svoj zatvorski staž od sedam dana smatra “zloupotrebom vlasti u Europi“, ali osam godina tamnovanja Ante Gotovine očito smatra “lošom“ srećom našeg generala. Sve do pojave “korumpiranog“ suca Merona. Nekako mi se čini da je naša Florence s obzirom na znanje srpskog jezika imala nekoliko brifinga sa Olijem Frljićem i Milom Kekinom. Koliko identičnih misli i stavova. Koliko nostalgičnog jugoslovenstva. Koliko bijesnog pljuckanja po Meronu. A za Šešelja ima samo riječi kamilice: “Šešelj će na kraju dobiti malu kaznu, ali neće opet ići u Haag.“ Toliko od Florence, ljevičarske heroine koja je odležala teških sedam dana u haaškim kazamatima te o čijoj će se tragediji snimati futuristička komedija. Ideš negdje Florence? Uzmi Uber. To je jednostavan način za vožnju po svojoj savjesti.

[ad id=”93788″]

U prvoj srpskoj pravoslavnoj gimnaziji učenici će uz srpski, engleski, francuski, njemački, ruski, staroslavenski, grčki i latinski slušati i hrvatski – kroz otvoren prozor učionice.

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Komunizam je pao, totalitarni mentalitet ostao

Objavljeno

na

Objavio

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim

Prošle godine obilježavanje šezdesetosmaške revolucije vrištalo je iz svih medija. Sudionici i svjedoci te revolucije koja je ustala protiv konformizma, protiv autoriteta, danas sjede u Europskom parlamentu, upravljaju svijetom medija i i sveučilišta, postavši sve ono protiv čega su se borili, foteljaši, mainstream.

Sve u svemu bizaran događaj, još bizarniji epilog: sjaši Kurta da uzjaši Murta, odnosno ustali su protiv normi, da bi rekli – mi smo norma.

Ove pak godine je jedan puno važniji događaj za Europu i Europljane, trideset je godina od pada Berlinskog zida, od pada, uz nacifašizam, najkrvavije ideje i sustava u povijesti, komunizma. O 1968. godini pompa i vika, o 1989. godini i propasti komunizma – šutnja, kao da milijuni ljudi nisu izbavljeni od terora i masovnih zločina.

Te su godine kineski komunisti dostojno proslavili pad komunizma pokoljem na Tienanmenu i okrenuli se kapitalizmu. Ta “nova Kina” započela je masakrom. Bolje da propadne selo nego (komunistički) običaji…

Zašto ne obilježavano 1989., barem s par posto pompe kojom je proslavljena i obilježena 68.? Ljevicu razumijem, ona je dugo vremena na slobodnom Zapadu sa simpatijama gledala na komunistički eksperiment, da bi kasnije rekli, a mnogi i danas misle, da je socijalizam dobra ideja, ali loše realizirana.

Ta ljevica se danas prestrojila, pa vidjevši da svijet ne može mijenjati nasilnim političkim putem, odlučila se mijenjati pojedinca, zaposjevši medije te kulturne i sveučilišne institucije, a proletera i brigu za njega zamijenila je LGBTIQ… agendom, migrantom i ostalim novima “prezrenim na svijetu” koje treba osloboditi, spasiti i, kao i komunisti, “svijet učiniti pravednijim”.

Životinjska farma

Berlinski zid zapravo nikada nije pao, on se samo preselio u ljudske glave. Ako ljevičari ne obilježavaju, komemoriraju ovu važnu obljetnicu, zašto to ne čine liberali?

Kao odgovor ponovit ću temeljnu tezu knjige Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”, koju sam prošle godine donio u Globusu, pa je ove godine, godine pada komunizma, moram prigodno ponoviti: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti.

Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberal-demokratskom sustavu (bio je europarlamentarac, ne znam je li opet izabran), ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu.

“U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral…

Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”

Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ako se Crkva liberalizira i demokratizira, inače, kuš! Pridjev komunist nekoć, kao i liberal danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. Dijelimo se i danas, kao u komunizmu, na napredne i nazadne snage.

U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “o neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve.

Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka, u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće.

I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), ili političkom korektnošću. Ni za jedne ni za druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom, od medija do sveučilišta.

Kao što su komunisti mislili da su oni zadnja riječ, kraj povijesti, tako je i Fukuyama u istoimenoj knjizi rekao za liberalizam 1989.

Osim pada komunizma, ove je godine, ne lezi vraže, i sedamdeseta obljetnica od prvog izdanja Orwellove 1984., pisca koji je najavio novi totalitarizam na Zapadu, koji će distorzijom jezika napraviti distorziju stvarnosti.

Nema više Udbe, nema KGB-a, na djelu je Orwellova policija mišljenja, jezični inženjering, zvan politička korektnost, a Zapad je doista postao životinjska farma u kojoj su neke životinje jednake, a neke jednakije.

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bolje dva blagdana nego tri praznika

Objavljeno

na

Objavio

Puno je značajnih datuma u nizu događaja koji su Hrvatsku doveli do neovisnosti, međunarodnog priznanja i oslobađanja privremeno zaposjednutog teritorija. Kamen temeljac moderne hrvatske države postavljen je dana 30.5.1990. konstituiranjem prvog, slobodnom voljom Hrvata izabranog, višestranačkog Sabora, da bi 22.12. iste godine uslijedilo donošenje prvog demokratskog Ustava. Dana 17.5.1991. uspješno provedeni referendum otvorio je vrata hrvatskoj neovisnosti, koja je ubrzo, 25.6.1991., i proglašena. Međutim, uslijed nepovoljnih međunarodnih okolnosti i nesklonosti ključnih čimbenika odluka je uskoro stavljena u mirovanje na tri mjeseca. Uslijedio je krvavi rat koji je kulminirao barbarskim pokušajem obezglavljivanja hrvatskog državnog vodstva. Sutradan, 8.10.1991. Sabor je proglasio raskid svih sveza s Jugoslavijom i neovisnost Hrvatske. No, nitko u svijetu relevantan tu odluku nije priznao. Hrvatska je križni put morala proći do kraja kako bi ju Europa napokon priznala dana 15.1.1992., a 22.5.1992. to je učinio i svijet prijamom u Ujedinjene narode.

Ipak, ratom razrušena i ispresijecana Hrvatska još uvijek nije bila slobodna. Štoviše, njezin i inače neprirodan i neekonomičan oblik poprimio je gotovo groteskne razmjere. Slijedom minucioznih poteza državnog vodstva Hrvatska je naposljetku oslobođena veličanstvenom operacijom Oluja, čiji je simbol oslobađanje hrvatskog kraljevskog grada Knina, dotad glavnog pobunjeničkog uporišta, izvedeno dana 5.8.1995. Na krilima Oluje i uspješnog završetka od onog u Hrvatskoj neodvojivog rata u BiH, dana 15.1.1998. u pravni poredak Hrvatske mirno je reintegrirano i hrvatsko Podunavlje. Time je ujedno ostvaren preduvjet za ispunjavanje dva preostala strateška cilja – vraćanje u obitelj europskih naroda i članstvo u najjačem svjetskom vojno-sigurnosnom savezu – koji će uz podosta muke i žrtve biti ostvareni u ovom stoljeću.

U doba vladavine prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, od svih tih za nacionalnu povijest neprijeporno važnih događaja, kao nacionalni blagdani izabrana su dva – 30.5.1990., kad je niz započeo, kao Dan državnosti; i 5.8.1995., kad je mlada hrvatska država doživjela organizacijski, vojni i emotivni vrhunac, kao Dan domovinske zahvalnosti.

No, odlaskom predsjednika Tuđmana s političke i životne pozornice na vlast su stupili oni koji su pošto-poto htjeli zatrti sjećanje na njega i prikazati njegovo djelovanje u posve drugom svjetlu, ne bitno drukčijem od onoga kakvim su ga vidjeli oni koji su ga devedesetih htjeli fizički ukloniti i zatrti Hrvatsku. Trn u oku im je predstavljao Dan državnosti, obilježavan u spomen na 30.5.1990. Naime, u dolasku HDZ-a na vlast vidjeli su izvorište svih svojih kompleksa prema povijesnom divu Tuđmanu. Ništa manje nije ih živciralo i što je taj veliki nadnevak odigrao značajnu ulogu u hrvatskoj povijesti i kasnijih godina. Dok su ih oni vidjeli tek pokazateljem “militarizacije Tuđmanovog režima”, proslave Dana državnosti zapravo su primjer racionalnog korištenja demonstracije vojne moći u mjeri kad je i koliko trebalo. Mimohodom svih rodova Hrvatske vojske, održanim 30.5.1995. proslavljen je Bljesak i pobunjenicima, ne urazume li se, nagovještena Oluja. A na isti dan, dvije godine kasnije, poslana im je jasna poruka što ih čeka budu li otezali s dogovorenom mirnom integracijom preostalog, silom otetog hrvatskog ozemlja. U oba slučaja radilo se o svrhovitom potezu općeg nacionalnog značaja, ni u čemu usporedivom s diletantskom imitacijom Milanovića i Kotromanovića, upriličenom isključivo u predizborne svrhe radi stjecanja simpatija birača i političkih bodova.

Uzdajući se u već tada vidno oslabljenu sposobnost pamćenja kritičnog broja Hrvata, ideološki predšasnici Milanovića i Kotromanovića, ujedno i njihovi preteče u raboti stvaranja razdora među Hrvatima, ukinuli su obilježavanje Dana državnosti 30. svibnja kao državnog praznika i pokušali ga nadomjestiti s dva datuma iz maločas navedenog slijeda. Neko Račan-Budišino škrabalo je jednostavno prekrižilo dotadašnji Dan državnosti i u kalendar državnih praznika naškrabalo 25. lipnja kao Dan državnosti i 8. listopada kao Dan neovisnosti.

Učinili su to iz dva razloga. Prvo, kako bi se pokazali naglašeno domoljubnima budući domoljublje nisu često iskazivali držeći ga tek otrcanim reliktom prošlosti. Stoga su velikodušno omogućili slavljenje još više dana vezanih uz stvaranje Hrvatske (a slično su i Tijelovo proglasili nacionalnim praznikom kako bi se dodvorili Katoličkoj crkvi). Ovo je inače klasična metoda kojom se služe u duši sitni politikanti, makar bili i na visokim položajima, kako bi simboličkim pretjerivanjem prikrili posve suprotne namjere. Možda nadahnut upravo tim postupkom onih koje su u Hrvatskoj na vlast doveli njegovi prethodnici iz redova demokrata, Barrack Obama se, kad je prisezao za američkog predsjednika, mimo dotad uobičajenog zakleo na čak dvije Biblije (standardnu i Lincolnovu). Uz očitu simboličku konotaciju, učinio je to i kako bi odagnao sumnje da je kripto-musliman. No, iz njegovog predsjedničkog djelovanja nije se dalo razabrati niti da je kršćanin niti da je musliman. U dva blijeda mandata ipak će ga više i bolje upamtiti muslimani – poglavito oni u Libiji, Egiptu i Siriji. A ne će ostati zaboravljen ni u Ukrajini, toj žilavoj zemlji koja je u ni stotinu godina doživjela tri grozne katastrofe – Gladomor, Černobil i Obamu – sve jedna crnja od druge. Kako stvari stoje, čini se da će ova treća ostaviti najpogubnije posljedice. Naime, samo u Poljskoj je zadnjih godina utočište našlo 2-3 milijuna Ukrajinaca, dok im broj rođenih iz godine u godinu strjelovito pada. Posljedično, opća duševna malaksalost tog nemalog slavenskog naroda dovest će do izbora lakrdijaša za predsjednika, 72%-tnom voljom naroda. Ma, tko bi rekao da g. Putin ima tako opor smisao za humor? A evo i drugdje su se već neki, duševnog stanja ništa boljeg od Ukrajinaca, pomamili za ovim zaraznim primjerom.

Drugi razlog kojim su se detuđmanizatori vodili pri uvođenju novog Dana državnosti i Dana neovisnosti je stvaranje zbrke i malodušnosti naroda prema najsjajnijim danima svoje povijesti. Tako većina Hrvata ni nakon 20 godina ne zna čemu su ti praznici posvećeni, dok onaj manji dio koji to zna, nerijetko pobrka kad koji pada. Uz svekoliku nebrigu o nacionalnoj simbolici i sjećanju, u čemu su mogli računati na svesrdnu potporu medija koji se nisu pretrgli promovirati nove nacionalne praznike, uspjelo im je ta dva dana, koji nazivom doista zvuče blagdanski, pretvoriti u tek neradne dane. Hrvati im se najviše vesele kad padnu u utorak ili četvrtak jer tad su kao stvoreni za njezino veličanstvo – spojku s vikendom.

Bez obzira na moguće nezadovoljstvo razmaženih, isključivo osobnim koristoljubljem vođenih građana, Hrvatskoj povećanje broja radnih dana, osobito sada kad napokon posluje pozitivno, sigurno ne bi škodilo. Stoga je prikladno vrijeme da se dva nepotrebna praznika, koja očito nisu ispunila svoju svrhu, zamjene jednim, za nacionalno zajedništvo nasušno potrebnim blagdanom – prirodan i logičan izbor je upravo 30. svibnja.

Kada to učiniti ako ne sada, kad je nakon 20 godina manje-više intenzivne detuđmanizacije Hrvatska iznjedrila dvoje političara koji se ozbiljno spominju kao kandidati za najviša mjesta u Europi, što bi nogometni pandan našlo u kandidatima za “Zlatnu loptu”, Modriću i Rakitiću. Pa nisu li i njih – oni koji sve znaju, iako nikad u životu ništa ozbiljno nisu radili – omalovažavali, “vješali”, optuživali za izdaju, čak i na odmoru s obitelji kamenovali? Ne treba to čuditi, jer kad se poda prorocima lažnim koji zaluđuju mase, narod lako postane razularena svjetina – “pûčina, ta stoka grdna”, štono reče pjesnik s iskustvom vladanja. Koja može podnijeti sve samo svoje najbolje ljude ne. Stoga teško podnosi i to dvoje ljudi do kojih svijet drži, unatoč tome što ne samo da se ne srame diljem međunarodne zajednice omraženog Tuđmana, nego ga se i rado prisjećaju. Tako se Andrej Plenković nedavno nije ustručavao najmoćnijoj ženi Europe metnuti pred nos bistu predsjednika Tuđmana, dok Kolindi Grabar Kitarović ipak bolje idu defanzivni zadaci – uklanjanje biste – naravno ne Vrhovnikove, nego Maršalove.

Samo, za razliku od Tuđmana koji je morao ploviti i uzvodno kako bi u mukama rađanja donio Hrvatskoj slobodu, oni, srećom, u što je utkano Tuđmanovo velebno djelo i žrtva hrvatskih branitelja, mogu plivati i nizvodno, a da to bude sukladno hrvatskom nacionalnom interesu. Pa zašto bi onda plivali uzvodno? Samo kako bi podilazili onima koji su navikli tek djetinje se inatiti i tjerati tuk na utuk, a nesposobni su uočiti bitno izmijenjene okolnosti jer ih one ne zanimaju? Pa to bi predstavljalo ugrozu, a ne zaštitu nacionalnih interesa.

Upravo spominjanje predsjednice Grabar Kitarović u kontekstu kandidature za visoki položaj u Uniji pokazuje da predsjednička dužnost, bez obzira na ovlasti neusporedive s Tuđmanovima, nije tako beznačajna kako je nastoje prikazati lijevo-liberalni komentatori. Ne samo zbog bitne uloge u područjima vojske, diplomacije i obavještajne zajednice, ponajprije u pitanjima kadrovske politike. Tom dužnošću se, naime, treba znati koristiti, što podrazumijeva ipak nešto više od branja ljubičica bijelih po tratinama Pantovčaka ili udaranja u tambure – znati i moći ući u krug pravih ljudi, onih koji odlučuju. A kad smo već kod ljubitelja ljubičica bijelih, ostaje silna nevjerica kako to da nitko u kontekstu kandidata za vodeće europske pozicije ne spominje perjanice detuđmanizacije – Ivu Josipovića, Vesnu Pusić i šegrta im Zorana Milanovića… pa čak ni glavosječu pobjedničke Tuđmanove diplomacije, Tonina Piculu, a vjerovali ili ne, ni prekaljenu eurokrem-vedetu Biljanu Borzan koja se morala zadovoljiti tek položajem Dubravke Šuice, samo u osjetno manjoj europskoj stranačkoj grupaciji… I nikoga da objasni kako je to moguće…

U neku je ruku i logično što ljudi nepostojeći u europskim kadrovskim križaljkama obilježavaju nepostojeće događaje, pa eto i ovaj kad je bog Staljin nekolicinu svojih obožavatelja, ozlojeđenih jer ih je skoro dvogodišnji saveznik iznevjerio, u šumu okrenuo, a koji se obilježava kao sadržajem najprazniji državni praznik u Hrvatskoj. Predsjednica je odigrala vrhunski potez poklonivši se žrtvama fašizma tamo gdje je on doista bio na djelu – u Istri – tada dijelu Italije, postojbine fašizma. No, ta poruka bi dobila zaokružen smisao tek kad bi bila okrunjena prebacivanjem obilježavanja Dana antifašističke borbe s 22. lipnja na 2. ožujka. Naime, 2. ožujka 1921. se, za razliku od 22. lipnja 1941., nešto uistinu i dogodilo – započela je pobuna Labinskih rudara u kojoj su osmorica poginula. Iako tada fašizam formalno još nije bio na vlasti, pobuna je bila uperena protiv za njega karakterističnih struktura i metoda koje su već uvelike uzele maha. Stoga bi taj događaj, kao prvi takve vrste u Europi, imalo smisla obilježavati u kontekstu borbe protiv fašizma. Štoviše, kao nacionalni praznik nesumnjivo bi blagotvorno utjecao na nacionalnu homogenizaciju, poticanje zajedništva umjesto podjela, splašnjavanje ideoloških napetosti, te jačanje integracije Hrvata Istre u hrvatsko nacionalno biće. To bi ujedno predstavljalo i prikladan odgovor kako talijanskim političarima koji sve češće verbalno posežu za hrvatskim teritorijem – jako ih svrbe Istria, Fiume i Dalmazia – tako i onima u Hrvatskoj koji antifašizam koriste za slavljenje i opravdavanje pokolja nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i njegovu poraću. A s takvim plodovima bi i taj dan nesumnjivo bio blagdan.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari