Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Pobjednici pišu povijest – osim u slučaju Domovinskoga rata

Objavljeno

na

filozofski fakultet u zagrebu

Antife na F. F. opet bi mogle pozvati Judith Reisman na tribinu ‘Nečastivi na Filozofskom faksu’ i demokratski je vrijeđati

[ad id=”93788″]

Pobjednici pišu povijest – osim u slučaju Domovinskoga rata. Njegovu povijest pišu Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Vjekoslav Perica, Slavko i Ivo Goldstein, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović i slični. Oni pišu povijest Domovinskog rata, a Mirjana Mirt i Vedrana Rudan pišaju po njemu!

U državi kao što je Hrvatska malo je razloga za smijeh. Malo čudno s obzirom na to da smo opće poznato “smiješna zemlja“. Primjera koliko ti srce želi. Prije nekoliko dana na košarkaškoj utakmici Šibenik – Cibona šibenskim je navijačima šibenska policija zabranila unošenje u dvoranu transparenta s natpisom “Vukovar“ i crtežom Vodotornja, jednim od simbola Domovinskoga rata. Čudimo se Srbima koji na utakmicu Srbija – Hrvatska na stadion donose divovski transparent “Srpski Vukovar“. Čude se i tadašnji ministar Željko Jovanović i hrvatska delegacija u loži u Beogradu zašto se mi čudimo. Čudnog li čuda! Oni u Srbiji mogu sanjati da je i Priština njihova, ali što misli policija u Šibeniku? Je li Vukovar, tragični simbol Domovinskoga rata, hrvatski? Izaziva li transparent ”Vukovar” zlovolju kod navijača Šibenke i Cibone? Na kraju pitanje iz starog šlagera “Kami ide ovaj brod…?“ Dakle, komšije su nam bezbroj puta jasno dale ”na znanje i ravnanje” da je Vukovar njihov grad. Ne vraćaju vukovarske ade, znači i one su njihove. Ne vraćaju oteto “umjetničko blago“ i to je, znači, njihovo. Memorandum br.: 2 razrađuje opciju kako da se ono što je izgubljeno u ratu vrati mirnim putem “matici“ Srbiji. Znači i SAO Krajine su njihove. Neprekidno nas podsjećaju da je najveći genocid nakon Drugoga svjetskoga rata izvršen upravo u akciji Oluja. Uvjeravaju nas i službeno i medijski da je pokolj 8300 civila u Srebrenici i pokolj na Ovčari p….. dim prema genocidu Gotovininih trupa u Oluji. Traže sva moguća prava za svoju manjinu u RH, a u beogradskoj Skupštini nema nijednog jedinog Hrvata. Od Hrvata u Vojvodini političkom konverzijom dobivaju Bunjevce. Ogorčeni su oslobađajućom presudom našim generalima.

Kako na sve to reagiraju naše vladajuće garniture? Iz prošle smo vlade ne jednom čuli “napravit ćemo sve da Srbija što prije uđe u EU, nećemo Srbiji raditi prepreke na njenom putu u EU“. Genijalna Twitterašica Jadranka Kosor poklonila je, u ime svoje vlade, prijevod “europske pravne stečevine“ vrijedan više od osam milijuna eura Vladi Srbije. Već smo zaboravili staru boljševičku “Proleteri svih zemalja, ujedinite se.“ Nju je krajem osamdesetih zamijenila parola “Proleteri svih zemalja, uozbiljite se“. Hrvatska, nakon smrti dr. Franje Tuđmana, ima novu aktualnu uzrečicu “Poltroni svih zemalja, ujedinite se“ na čelu s hrvatskom političkom oligarhijom. Bilo lijevom ili desnom… Umjesto da se policija bavi “svastikom“ s Poljuda, zlatom i eurima iz Heinzelove ulice, ona se brine za senzibilitet onih koji su Vukovar razorili i na kraju zarobljenike i ranjenike poklali. A kad smo već kod Vodotornja, mišljenja sam da isti ne treba obnavljati. Neka ostane onakav kakvim su ga naše komšije svojim granatama stilizirali. Neka namjernik iz Koreje, Japana, a možda i iz Šibenika zapita nekog domaćeg zašto je u obnovljenom gradu samo Vodotoranj kao iz filma ”The day after tomorrow“. Tada će se neupućenim turistima bjelodano objasniti što se stvarno događalo u Vukovaru, a možda i što se još uvijek događa u Krešimirovom gradu.

Primjer drugi: naši filozofski fakulteti bili su i ostali avangarda bratstva i jedinstva. Tko ne zna za Tvrtka Jakovinu, Hrvoja Klasića, Dragana Markovinu, Vjekoslava Pericu. Sve su to jako napredni i progresivni tipovi, većinom pravi ”drugovi”. Što je najvažnije, svi su oni beskrajno uspješni. Oni odgajaju mlade i starije studente u duhu proleterskog internacionalizma onako kako su Kangrga, Zvonarević i Gajo Petrović, zajedno s kolegom Vojom Šešeljom, odgajali njih. Jednog lijepog proljetnog dana budući Frljići, Tomići, Jakovine, Pilseli, Pofuci… Doznaše da ih desničari žele pripojiti Katoličkom bogoslovnom fakultetu, inače rasadniku klero-fašizma u Lijepoj Našoj. Službeno, dva faksa su to nazvala “suradnjom“, ali Jakovina, Klasić i napredni omladinci nisu vesla sisali. Njima je svima jasno da se radi o perfidnom pokušaju prekrštavanju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu u Katolički. Odmah je organiziran plenum vječnih studenata i revolucionarnih snaga i iz stisnutih šaka osjetilo se snažno ”non passaran”! Uz plenumaše odmah je stala progresivna javnost, Centar za mirovne studije, Radnička fronta, Forum mladih SDP-a, Antifašistički front, Skupina 112 (iako ih ima čak 115), Udruga Protagora, Centar za ženske studije itd. Telegrame bratske solidarnosti vjerojatno će poslati i Beli Orlovi, Savo Štrbac, Vojo Šešelj, Veritas, SANU i Crna Ruka. Na početku plenuma skupu se obratio moderator, koji se predstavio kao Marko, odjeven u crvenu majicu s likom narodnog heroja Rade Končara s kompromisnom porukom Končara talijanskom sudu za Dalmaciju “Milost ne tražim, niti bih vam je dao“. Za intelektualne partizane je “bez veze“ što je za suradnju s “klero-fašistima“ od 21. odsjeka Filozofskog fakulteta bilo čak njih 14, a protiv je bilo samo šest, s tim da je jedan bio podijeljen. Isti ti plenumaši još su 2009. g., tvrdili kako “znanje nije roba“, a sad su – uvjerljivi k’o Mile Kekin i Oliver Frljić – zajedno tvrdili da bi suradnja s “klerofašistima“ ugrozila njihovu mogućnost zapošljavanja. Evo, kamo vodi pobjeda “Domoljubne koalicije na izborima“! Da se Most odlučio za SDP-udavaču niti bi bilo plenuma, niti bi drug Marko morao citirati Končara, niti bi bilo otmice šešira sa long-play glave Ante Tomića, niti bi RH prijetila Srbiji da će joj blokirati ulazak u EU, niti bi Milorad Pupovac dobio čir na želucu na vijest da je Kolinda imenovala (po Frljiću zločinačke) generale Gotovinu i Markača u Vijeće za domovinsku sigurnost. Pupi smatra da ta “odluka ne doprinosi povjerenju dva naroda“.

Dakle, da se ostvarila neostvariva ”suradnja” Mosta i Koalicije za razvoj na čelu s SDP-om, bila bi stabilna demokracija, bez otimanja šešira, a Ružicu Čavar bi na Cvjetnom trgu opet neki progresivac mogao tresnuti šakom u glavu. Antife na F. F. bi opet mogle pozvati Judith Reisman na tribinu “Nečastivi na Filozofskom faksu“ i demokratski je vrijeđati. Ne bi se trebalo toliko zalagati za ženska prava pa žestoko napadati Judith Reisman, Željku Markić, Karolinu Vidović Krišto, Marijanu Petir, sestre Husar, Blanku Vlašić, Ninu Badrić i druge retrogradne ženetine. Sretnih li žena kad ima tko će se brinuti o njihovim pravima kad one same nisu dovoljno ideološki svjesne ”drugarice”! Zato će njihovu ”borbu” na sebe preuzeti Rada, Sanja Sarnavka, Vesna Teršelič, Vedrana Rudan, Dunja Vejzović, Centar za ženske studije. Da je nakon izbora bila dogovorena druga ”suradnja” Mosta, Tomić ne bi bio ni u prilici da objektivno i kulturno opiše ministra Hasanbegovića kao “neljudsko biće, retarda, maloumnika, kao ministra s ustaškom kapom na glavi, dočim se ni Frljić i Tomić ne bi trebali u Beogradu boriti za “slobodu izražavanja“ koja im je u hrvatskom “ustašluku“ uskraćena. Ima li medija u RH koji bi barem iz intelektualne znatiželje prenijeli što Frlja misli o ovoj državi? On je, naime, s raskošnom glupošću iznio u beogradskoj Politici: “U Hrvatskoj postoji ta sramotna Deklaracija o Domovinskom ratu koja, između ostalog, kaže da je “Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i oslobodilački, a ne agresivni i osvajački rat. Ne znam (Frlja ne zna) kako u tu formulaciju uklopiti pokušaj Hrvatske da izvrši agresiju na dio teritorija BiH ili sve one zločine za koje se u Haagu sudilo generalu Gotovini, a sad ispada da za njih nije nitko kriv“. Ako osoba koja u agresorskoj zemlji ovako govori o svojoj vlastitoj državi, a ona ga drži na mjestu intendanta jednog od nacionalnih kazališta, postavlja se pitanje zašto Vojislav Šešelj ne bi, recimo, mogao dobiti katedru na Filozofskom faksu u Zagrebu? Pa i on je oslobođen k’o i Gotovina! Ako pak Vojina oslobađajuća presuda padne na žalbenom sudu, nema veze, ispričat ćemo se Voji i zamoliti ga fino da prijeđe na Fakultet političkih znanosti.

Da je Most ušao u brak s SDP-om ne bi Slaven Letica morao demantirati kako njegov brat nije ubijen u Jasenovcu nego je umro u El Shattu oko 3.000 km daleko od Jasenovca. Ne bi tada ni g. Biondić morao objašnjavati da je njegova baka Margita Biondić umrla prirodnom smrću 1963. g., iako se nalazi na popisu jasenovačkih žrtava. Javljaju se na društvenim mrežama Katalinići, Nekići, Rončevići i dr. tvrdeći da su njihovi rođaci umrli prirodnom smrću, a i dan-danas nalaze se na američkom popisu žrtava u Jasenovcu. Naravno, to je pokušaj bildanja jasenovačkih žrtava. Važno je samo da je tamo pobijeno 700 000 tisuća ljudi. Ako je među njima desetak tisuća izmišljenih, a od kojih su neki i danas živi, to ne mijenja puno na stvari. Pobjednici pišu povijest – osim u slučaju Domovinskoga rata. Njegovu povijest pišu Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Vjekoslav Perica, Slavko i Ivo Goldstein, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović i slični. Oni pišu povijest Domovinskog rata, a Mirjana Mirt i Vedrana Rudan pišaju po njemu!

Ponavljajući staru unitarističku tezu da je Jadran ”jugoslovensko more”, Zmago Jelinčič je svojedobno u Beogradu inicirao konferenciju o pravednoj podjeli Jadrana među zemljama članicama bivše Jugoslavije. Sudionici konferencije od prve su se složili da je uzrok agresije jugo-armije na Hrvatsku bio taj što se htjelo pošteno i pravedno podijeliti – Panonsko more!

Javila se u Večernjaku nova i napredno-zaostala stranka ”PAMETNO”. Povod im je novi napad na legendarni šešir Ante Tomića. Kada je njihov pametni istomišljenik svojedobno bio tresnuo Ružicu Čavar šakom u glavu bez šešira na Cvjetnom trgu, pametni su se oglasili gromoglasnom šutnjom. Neki ljevičari su bili ushićeni brzim prekidom borbe jednog “pametnog“ nad nabrijanom staricom. Čulo se – sjajan udarac ili hrvatski ”vauuu”. Kompletno članstvo “pametne stranke“ sastalo se u kućnom liftu odakle je odaslalo dramatičnu poruku koja je potresla svekoliku demokratsku javnost, što je i uzrokovalo potres u Zaprešiću od 3,6 Richtera. Naši ljevičari su, za razliku od desničarskih panjeva, tako senzibilni, osjetljivi na sve vrste fašizma da bi sve fašiste najradije potrpali u plinske komore. Dnevno se u državi dogode stotine razbojstava, tučnjava na športskim priredbama, napada na ulicama itd. Sve to ulazi u “crnu kroniku“ osim ako je u pitanju šešir Ante Tomića. Svatko tko ima genetski kod naslijeđen iz pokojne Juge mora oštro osuditi napad na Antin šešir. Privatna imovina je svetinja. Što su štovaoci Antinog šešira pokazali odmah nakon “oslobođenja“ 1945. g., kad su u kratkom sprintu jurnuli “zaštititi“ privatnu židovsku imovinu i imovinu narodnih neprijatelja. I još dan-danas štite tu imovinu. Uporno, ponosno i nepokolebljivo. A naš Ante dalje od Beograda ne može. I dalje će nas bezuspješno uvjeravati Jagna Pogačnik, Velimir Visković, Boris Jokić i slični da je on pisac, i čak ”duhoviti” pisac. Nažalost, u to ne vjeruje više ni Tomićev šešir. Naime, njegov podoficirski humor je davno off. Čudi se Antiša tobože u Beogradu kako se ministar Hasanbegović, koji je musliman, smatra Hrvatom. Zašto je to Antiši čudno? Ako se on kao notorni Jugoslaven orjunaškog mentalnog koda može prodavati za Hrvata, onda mogu biti “veliki“ Hrvati i Savo Štrbac, Vojo Šešelj, Kapetan Dragan i drugi. Antiša, sretan k’o da si ga pustio iz kaveza, odjuri u Beograd i tamo se njegov orjunaški raskošni talenat raspojasa do neslućenih razmjera, a srce mu progovori što zaista misli. Po njemu je Ministar ”retard”, ”Hrvat-muslić”, a Hrvati misle da je “balija“. Bljuvotina do bljuvotine. A stranka “Pametno“ baš krajnje pametno muči, šuti i čkomi!!! Stvarno, nakon Cesarca, Krleža ,Stanka Lasića, Vlade Mađarevića… kamo je nestala hrvatska književna ljevica? Sve je spalo na ”jeftinog pamfletistu” Tomića koji na silu želi biti duhovit, na ”pljuvača na sve”Juricu Pavičića za koga je Slobodan Novak kreten. U vulgarnom komunizmu smo potajno pljuckali po Fricu Krleži šapćući ”hrabro” kako je Krleža bio čovjek od glave do 45. U kakvoj li smo samo zabludi bili!!!

Napokon je u Zagrebu izašao dugo očekivani “Meterološki rječnik“ s popisima pojava, ustanova i pojedinaca koji u Lijepoj Našoj vedre i oblače.

[ad id=”93788″]

Iz Vatikana je iscurio podatak kako godišnje u svijetu 105 000 kršćana nasilno izgubi život. Kompetentni Večernjakov novinar Hassan Haldar Diab piše kako je “Pakistan učvrstio status zemlje u kojoj je ubijanje kršćana i paljenje crkava samo zabava“. U Lahoreu kršćani, kad izađu na ulicu, šute jer ih svaki razgovor može stajati života. Zbog pripadnosti kršćanstvu događa se da supružnici pred svojom djecom bivaju javno spaljivani na ulici i da zbog toga nitko ne odgovara. Kršćani su u Pakistanu ostavljeni na milost i nemilost šerijatskom pravu i islamskom radikalizmu. Podsjećam, da se ne zaboravi, što pišu o terorizmu i kršćanstvu Ante Tomić i Marko Špoljar razrađujući svoje djetinjaste teorijice kako terorizam nije ni u kakvoj uzročnoj vezi s ratom protiv kršćanstva. Uostalom, sve je to davno opisano i predviđeno u knjizi Samuela P. Huntingtona ”Sukob civilizacija” iz 1993. g. Naši ljevičari su u svojim recenzijama tu knjigu mahom proglašavali ”kapitalističkim pamfletom”. Sad kad je jasno što nas u budućnosti čeka, a što je Huntington proročanski predvidio, javljaju se nasljednici Davora Butkovića i pružaju zadnji otpor – zdravoj pameti.

Nije mi jasno zašto je u odjavi svake epizode News bar – Montirani proces, pisalo da je svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima slučajna, kad serija ničemu ne sliči!

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nikada dosta ustaša i partizana, posebno u svibnju. To se vidjelo i tijekom rada tzv. Plenkovićeve komisije koja se bavila naravi totalitarnih režima i njihovim naslijeđem, nacifašizmom i komunizmom. Kako to u životu biva, dok se bavimo zlima prošlosti, promiču nam zla sadašnjosti.

Ove godine obilježavamo jednu obljetnicu koja stubokom određuje našu nemilu sadašnjost i njen dominantni mentalitet, a vezan je baš za (živi) totalitarizam, to je pola stoljeća od famozne šezdesetosmaške revolucije. Taj događaj i njegove posljedice zaslužuje itekako rezime. Taj rezime nisu karmine, već tulum koji traje do danas.

Dok mi u Hrvatskoj i Europi govorimo o totalitarnim državama i društvima, ova revolucija stubokom je promijenila sudbinu Zapada i dovela do jednog opasnog fenomena današnjice, to je totalitarni individuum. Totalitarizam nije više politički, već kulturološki fenomen, piše Ivica Šola / Globus

Bit šezdesetosmaške agende možemo sažeti u tri njene temeljne karakteristike: ona je bila edipovska, narcisistička i arogantna.

Edipovska zato što joj je srž i temeljna nakana bila ocoubojstvo. Otac (pater), shvaćen simbolički kao freudovski superego, simbol je autoriteta, zabrana i svih “zala” koje stoje na putu emancipacije individuuma, bilo žene u sklopu feminističkog delirija, bilo muškarca, stavljenog na optuženičku klupu u statusu svjedoka pokajnika.

Zato sve što miriše na oca treba ubiti. Otac kao pater, kao patria (domovina, otadžbina), kao patrijarhat, kao pater familias, kao Sveti Otac (religija) u tom procesu je nabijen na kolac, potom, poput vještice, spaljen na lomači, a njegov pepeo prosut je u kanalizaciju kao relikt tlačiteljske prošlosti.

Novo je geslo “zabranjeno zabranjivati”, pa se Edip, nakon što je ubio oca, preoblači u Narcisa, pojedinca, sebičnjaka koji živi u kući od zrcala i svagdje vidi samo sebe i vlastito ostvarenje. Narcis je u svojoj biti infantilan, pa tako ubijenog oca na horizontu Zapada zamjenjuje neodgovorno dijete kultom Petra Pana, vječite mladosti i slobode koja se ravna samom sobom bez bilo kakve (društvene) odgovornosti.

Slijedom rečenog, evo i treće karakteristike šezdesetosmaške revolucije, a to je arogancija. Narcis je arogantan jer ruši sve staro kao patrijarhalno, kao represivno, koje stoji na putu njegovu dionizijskom deliriju i opijenosti samim sobom i svojom slikom, svojom samoregulirajućom slobodom.

Nastupa najopasnija diverzija u povijesti Zapada: infantilni narcis kida vezu između slobode i limita, između moći i odgovornosti, između želje i žrtve, između seksa i rađanja, između povijesti i prirode, između zasluga i rezultata, a svi ovi raskidi mogu se podvesti pod onaj temeljni raskid koji stoji u korijenu svih spomenutih, a to je raskid između dužnosti i prava, pri čemu nitko ne želi dužnost, već samo prava, svi govore o pravima, ali ne u kontekstu nekog objektivnog ili zajedničkog dobra, već u kontekstu sebičnog i infantilnog samoostvarenja. To je dominantni tip čovjeka današnjice začet u epruveti šezdesetosmaškog laboratorija, čovjek koji govori samo o pravima, ali ne i o dužnostima, već od osnovnoškolske dobi.

Koncept (ljudskih) prava izvorno je plemenit i dobar koncept koji ide protiv pretenzija totalitarne države da pokori pojedinca. Danas, odvojen od dužnosti, doveo je do toga da totalitarni pojedinac pokorava državu koja treba providjeti njegove želje i prava, od kolijevke pa do groba. Slikovito, to je problemu koji je,prije ‘68., u svom inauguracijskom govoru Kennedy sažeo u rečenici: “Ne pitajte se što vaša država (zemlja) može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju državu.”

Države na Zapadu danas stenju pod teretom svih tih silnih prava koje je proizveo duh šezdesetosme jer ta prava nisu više utemeljena na razumu i čovjekovoj razumnoj naravi, već na (slijepoj) želji. Sažmimo sve u rečenicu iz romana “Besmrtnost” Milana Kundere u kojoj ovaj pisac supsumira, kako kaže, svu ružnoću današnjega vremena; to je vrijeme u kojem se “svaka želja automatski želi pretvoriti u (ljudsko) pravo”.

Na državi je samo da ispunjava spolne, rodne, socijalne… želje totalitarnog pojedinca. Tako prava totalitarnog pojedinca samo umnažaju dužnosti demokratske države i onih koji stvaraju novac, jer da biste nekom pripisali pravo, netko (mali poduzetnik) mora preuzeti dužnost.

Paradoks je sljedeći, u totalitarnoj državi pojedinac nije slobodan, u demokratskoj državi država nije slobodna, ona je feminizirana, majka kućanica, “sluškinja” koja stalno mora umnažati sise kako bi odgovorila sve objesnijim zahtjevima totalitarnog pojedinca i njegovih sumanutih želja koje se svakim danom sve više umnažaju.

Ja želim biti žensko, nema problema, država će ti platiti operaciju, ja želim dijete, nema problema država će providjeti, ja želim status braka, nema problema, država će to riješiti, ja želim… Kultura u kojoj se i imanje djeteta (dijete kao posjed, stvar kao iPhone ili automobil) naziva “pravom” jest kultura u kojoj je ludost i arogancija narcisizma legalizirana kao norma, a ljudska i ina prava poprimaju razmjere sekularne religije, neka vrsta posljednje utopije.

U takvom narcističkom društvu totalitarnog pojedinca mikroidentiteti, poput spolnih/rodnih LGBTIQ… niču kao gljive poslije kiše, dočim se guše povijesni makroidentiteti, nacija, religija…, sve što miriše na tradiciju, normu. Društvo “ere prava”, kakao je pisao Bobbio, u kojem se svatko bori samo za sebe i svoje pravo jest društvo koje proizvodi usamljenu gomilu, skup atomiziranih pojedinaca koji zajednički život čine nemogućim, društva se i države urušavaju jer se urušava zajednica kao takva.

Tamo gdje totalitarni pojedinac i njegove želje postaju automatski norma ili zakon, svaki drugi zakon je aboliran, prije svega onaj zdravog razuma. Čovjek se reducira na konzumenta, bonvivana i singla koji se ne želi ženiti niti preuzimati bilo kakve obveze, pa mi onda na Zapadu drvimo o demografskoj katastrofi, previđajući da je to samo posljedica delirija totalitarnog pojedinca koji izvan sebe i svog samoostvarenja ne vidi ništa drugo.

U sprezi sa sveučilištima, koja su pokorili u sklopu gramscijanskog “marša kroz institucije”, svoju manjinsku kulturu i etos nametnuli su kao dominantnu, pa uz pomoć novog bigotizma zvanog “politička korektnost” još ono malo “nazadnih snaga” što je preostalo žele ušutkati ili isključiti iz društva.

Naime, budući da ljevičarska politička revolucija nije uspjela, šezdesetosmaši i njihova djeca na sveučilištima i kulturnim institucijama okrenuli su se jezičnoj revoluciji zvanoj politička korektnost, pa riječi sa sufiksom fobija niču svaki dan kao korov, uvode se nove riječi i zamjenice, etiku su zamijenile etikete, a zakoni, kao u Kanadi, počinju propisivati kako koga treba oslovljavati, inače idete u zatvor zbog “govora mržnje”. Antiseksizam, antirasizam, antifašizam, antidiskriminacija…, i svi ti deseci “anti-” postali su prazni pojmovi, tek maljevi za udaranje po onima koji odskaču od njihova jezičnog puritanizma.

Države su popustile pred ovom orvelovskom rabotom pa svaki dan lifraju zakone dodvoravajući se patologiji preobučenoj u modernost, u progres, u borbu protiv nasilja (Istanbulska), a zapravo se ne radi ni o kakvom napretku, već o vremenu u kojem su poremećaji ušli u modu pod krinkom raznoraznih prava, odvojenih od bilo kakvih dužnosti i zakona, utemeljenog ne u slijepoj želji, to ima i životinja, već u čovjekovoj razumnoj naravi.

Proglasivši pak istinu konstruktom, u procesu zakonodavstva ostvarilo se Hobbesovo “proročanstvo” kako “auctoritas, non veritas facit legem” (autoritet, ne istina čini zakone), iz čega slijedi i odvajanje prava i pravde na tragu Hansa Kelsena koji kaže kako nešto “nije zapovjeđeno zato što je pravedno, već je nešto pravedno zato što je zapovjeđeno”, a zapovjeđeno je da je “zabranjeno zabranjivati”.

Politika u klasičnom smislu šezdesetosmaše ne zanima, oni težište prebacuju s javnog na privatno, pogotovo na svevrišteće “probleme” seksualnih prava i sloboda. Ona je zapadna inačica maoizma i njegove “kulturne revolucije”, baš kako je upozorio Revelli: “Šezdesetosma je bila zapravo kulturna revolucija. Ili antropološka, rečeno još snažnije, u smislu premještanja žarišta na svagdašnji život, na stilove života”, posebno kada je obitelj u pitanju.

Mao Ce Tung je svoju kulturnu revoluciju provodio u ime totalitarne države, šezdesetosmaši u ime totalitarnog pojedinca. Ima li razlike u ove dvije kulturne revolucije? U biti ne. I totalitarna država i totalitarni pojedinac plod su samovolje. Mao Ce Tung se samo dao istetovirati, obukao traperice, ošišao na irokezu, i pustio drugima da isto od sebe rade što ih je volja. Da, volja, ili u prijevodu – zbogom pameti.

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Ako je demokrat Čanak pronašao 780 ‘hiljada’ leševa u jednom savskom rukavcu koliko ih je onda vidio Vulin ili Dačić?

Objavljeno

na

Objavio

Možda je vrijeme za nekakav modificirani fejs. Kao što ga imaju Kina ili Sjeverna Koreja. Čim ga ujutro otvorim odmah naiđem na plitke ognjištarske provokacije.

Danas čitam: “Zašto ljevičari i njihove udruge ne organiziraju referendume? Zato jer u Hrvatskoj imaju sve što zažele!“ ”Moš’ mislit’!” vrisnula bi Tanja Torbarina.

Da stvarno imaju što žele onda se ne bi svake godine slinilo i slavilo 5. kolovoza 1995., Maršal bi i dalje imao svoj trg u centru Zagreba, gdje uostalom žive njegovi najvjerniji navijači, mrsko i genocidno slovo U bilo bi preko noći zamijenjeno s ne kompromitiranim slovom Y itd.

Da je do ljevičara bili se itko usudio u ime Zagrebačkog sveučilišta dodijeliti počasni doktorat Draganu Čoviću usprkos činjenici da nije ljevičar i kolumnist Jutarnjeg lista?

Takvo nepoštivanje partijske procedure nagnalo je splitskog liliputanca Juricu Pavičića da je on, htio ne htio, morao zgroženoj lijevoj falangi objaviti: “Zašto mi više ne treba doktorat“. Dobro, ljevičari i ne znaju kamo će s toliko doktorata. Tvrde mi, iako im ne vjerujem, da u Zagrebu živi zaslužni drug koji je u ona idilična vremena doktorirao na temi “Seksualni život konjske muhe u petogodišnjem planu Ukrajine“.

U stilu dr. Franje Tuđmana koji je prilikom ponovnog povratka Bana Jelačića na trg uzviknuo: “Evo vam ga!“, Jurica je nježno stisnuo doktorat koji mu više ne treba i procijedio: “Vraćam vam ga!“ Desničari su izgleda, kao u UFC-u, uhvatili poštene i naivne ljevičare u tzv. giljotinu i ne daju “poštenoj inteligenciji“ disati.

Sjetite se kad je “rigidna desničarka “ Ivana Petrović dobila nagradu HND što je djelovalo tako stresno na “slobodoumne“ novinare tipa Vojislav Mazzaocco, Dragu Pilsela, Ivana Kralja, Zrinku Badrić, Ljubicu Letinić, Ernesta Marinkovića, Anu Benačić, Jerka Bakotina, Borisa Pavelića i Hrvoja Šimčevića da su svi do jednog, usprkos svog raskošnog antitalenta, odmah vratili svoje nagrade koje su zaslužili braneći “istinu“.

Sjetih se sjajnih vremena kad su u SSSR-u osjetili da je statika Berlinskog zida sve slabija. Odmah su nobelovca Aleksandra Solženjicina šupirali na truli zapad. Na prvoj ili drugoj konferenciji za tisak novinari, kvalitete ovih gore navedenih, ulizivački su ga hvalili kako je u svojim djelima uvijek branio istinu. Na što im je veliki Rus otresito i ljutito odgovorio: “Braniti istinu nije ništa. Za istinu morate sjediti u zatvoru“.

I tako u Lijevoj njihovoj novinari vraćaju nagrade koje su dobili po prirodi stvari, Yugo Jurica vraća doktorat, ako Bernardić smjesta ne prepusti mjesto predsjednika SDP-a “zdravim snagama“ Ante Tomić vratit će čin podoficira JNA, možda i Aleksandru Vulinu itd. Takvih pseudo intelektualnih ekshibicija uvjeren sam da nije bilo ni u grčkim tragedijama ni u američkim plovećim kazalištima.

Gledam na jednoj lokalnoj TV astrologinju kako najavljuje: “Djevicama će ova godina biti plodna.“
Sudeći po raspletu događaja oko Martine Dalić i Agrokora čini mi se da je Hrvatska politička elita upravo ušla u menopauzu. Grčevit trud da se cjepidlakama u javnosti dokaže da je bivša ministrica dobro radila i obavila ogroman posao… a ona podnosi ostavku. Nema ni dvoličnog nagovaranja da istu povuče nakon rudarskog posla koji je obavila spašavajući nas od grčkog scenarija.

Martina je ušla u HDZ-ovu Vladu nakon što je jasno otkrila svoj svjetonazor. Naime, u vrijeme prošlih izbora padao je povremeno snijeg. Naravno, ne da prekrije brijeg nego da svaka zvjerka… itd. Tako se pojavila u Splitu ultra lijeva stranka sa skromnim i samo zatajenim imenom “Pametno“. Osnovao ju je bračni par koji jobovski strpljivo uvjerava sve nas kako smo postali od majmuna.

Klasika. Naučiš napamet par fraza iz “Teorije evolucije“, odbaciš “na“ iz riječi ”napamet” i ostatak pretvoriš u pametno te tako postaješ prototip lijevog intelektualca. I Martina je bila pomalo zabezeknuta genijalnom jednostavnošću supružnika Puljak. Koji Louis Pasteur, Max Planck, Ruđer Bošković, Gregor Mendel, Andre-Marie Ampere, Abert Einstien… Prisjetih se prepametnog Ivice Puljka kad je rekao: “Marina Dalić nas je donirala jer je prepoznala naš program…“ Sada se javila jača polovica, Marijana Puljak: “Vrijeme je da hobotnici nemorala odsiječemo glavu i sve njene krakove!” Stara “biblijska“, tko tebe kruhom ti njega kamenom.

Još bizarniju sudbinu doživio je ovih dana Zlatko Hasanbegović. Već je znano da su Hasanbegovićev djed i rođaci spasili za vrijeme Drugog svjetskog rata židovsku djevojčicu. I Zlatko Hasnbegović je, uz ostale rođake, dobio poziv od izraelskog veleposlanstva i Židovske općine u Sarajevu. Naknadno su “zdrave snage“ shvatile da Hasanbegović nije osobno spasio malu Nadu Kolak i poziv je opozvan.

Ne bi se onesvijestio od čuda da se do kraja svibnja opozove i Zlatkov djed jer su malu Kolmanicu možda spasili djedovi Ante Tomića i Olivera Frljića. Javio se i odmah proslavio dugogodišnji predsjednik Jevrejske općine Sarajevo – Boris Kožemjakin. “Ja sam tražio zabranu za Hasanbegovića jer je pozitivan prema NDH“. Ma bravo Borise! Svaka ti dala, rekli bi na Braču.

Ako je Hasanbegović bio pozitivan prema “NDH“-u onda što reći za “oca domovine“ dr. Franju Tuđmana koji je na prvom Općem saboru HDZ-jasno i glasno rekao kako “NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz težnji hrvatskog naroda za svojom državom“. Ako je Hasanbegović revizionist onda je to i Tuđman. Ali te nijanse nisu impresionirale pravolinijskog Kožemjakina. On vjeruje srbijanskom “oporbenom“ političaru Nenadu Čanku za kojeg su hrvatski ljevičarski mediji uvijek otvoreni. Jer je otvoren i istinoljubiv.

Evo što nam poručuje srpski oporbenjak: “Tokom Drugog svetskog rata od strane najcrnjeg nacističkog ustaškog režima i svega što se je tu dogodilo, gde je samo na jednom jezičku Save pronašla komisija Ujedinjenih nacija kada je radila 60-tih godina iskopavanja, 780 hiljada leševa. Tako da se mi odmah razumemo oko cifara…“ Kad ovako laže “oporbeni“ političar pogodite kako se oko“ cifara razume“ Vulin, Dačić i ekipa.

Kad je samo u jednom “jezičku“ Save pronađeno 780 hiljada leševa postavlja se pitanje da li se mi uopće možemo pomaknuti s ove točke na kojoj se sada nalazimo. Ako je u Jasenovcu bilo poubijano 780 tisuća ljudi, kako to tvrdi Čanak, zašto onda nema njihovih potomaka na komemoraciji? Po zdravoj matematičkoj logici tamo bi svake godine trebalo biti najmanje milijun ljudi. Gdje su ti ljudi? Skupi se šačica Srba, nešto jugo Hrvata i dalmatinskih orijunaša.

Sad postavljam pitanje, a gdje je istina o Domovinskom ratu koji se sve više izjednačava sa fašizmom i nacizmom. Možda da se plaćenim oglasom zapita: Dragi branitelji, Hrvatice i Hrvati, domoljubi, sjećate li se vi možda tko je izvršio agresiju na Hrvatsku? Kako će na svečanosti u Sarajevu Hasanbegovića vjerojatno zamijeniti notorni Ivan Komšić pade mi na pamet jedna istinita anegdota o sukobu Staljina s Nadeždom Krupskajom, Lenjinovom udovicom.

Krupskaja baš nije Lenjinovu smrt primila posve racionalno pa je dolazila na sastanke Politbiroa i dijelila savjete Staljinu i drugovima. To je tako trajalo sve dok jednog dana takvo zanovijetanje drugarice Kupskaje nije Staljinu diglo tlak pa se fino i diplomatski obratio udovici: “Draga drugarice Krupskaja! Ako ćete vi i ubuduće opstruirati rad Politbiroa onda će Politbiro imenovati novu udovicu Vladimira Iliča Lenjina. Zato malo razmislite o vašem destruktivnom ponašanju“. Nagradno pitanje: Da li je drugarica Nadežda i dalje dolazila na sastanke Polibiroa?

Zlobnici pričaju kako se navodno Isus jednom ukazao Srbima koji su htjeli kamenovati Vožda, rekavši im: “Neka prvi baci kamen onaj tko je bez (ratnog) zločina!“ Na to su se navodno svi ljudi postiđeno razišli, a Voždu pade veliki kamen sa srca.

Čitam u nedjeljnom Večernjaku Davora Ivankovića: ”Oprez! Vojska Srbije pjeva četničke i slavi Dražu, a Hrvatskoj najavljuje drugo poluvrijeme”. Službena delegacija vojske Srbije položila je nedavno vijenac na spomenik “Čiči“, Draži Mihajloviću na čijoj je karti velike Srbije čitava BiH i 60 posto Hrvatske u sastavu Srbije. Krasna je to vijest koja budi hrvatski “optimizam.“

Pitam se znaju li za taj (ne)očekivani događaj na primjer hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić? Čitam u Jutarnjem: “Učinit ćemo sve da ostale zemlje u Europi ratificiraju Istanbulsku“. Koliko ste puta do sada pročitali sličnu izjavu kao na primjer: “Učinit ćemo sve da naši susjedi uđu što brže u EU“. Znači sve ćemo učiniti i za BiH, usprkos Komšiću i Izetbegoviću, bez obzira na njihov arogantan stav o gradnji Pelješkog mosta na hrvatskom teritoriju.

Kako je moguće da na svečanosti kopnene vojske Srbije njen zapovjednik general Mislav Simović pjeva četničku pjesmu “Planino moja, planino“, i da to nikog u Hrvatskoj ni malo ne uzbuđuje. Srbi očito nemaju svoj Buzin. Da jedan od zapovjednika Hrvatske vojske zapjeva Juru i Bobana nastao bi potres od 7,5 Richtera. Čitav Buzin preselio bi se na Markov trg. Za to vrijeme Hrvatska se hvali kako će posebnu pažnju pokloniti zaštiti ljudskih prava.

Simović u zboru pjeva četničke pjesme, vojska službeno slavi Dražu, a mi dobivamo po turu iz Vijeća Europe zbog “eskalacije rasističkog govora mržnje prema Srbima, Romima i LGBT osobama”. Romi su naravno jeftin alibi da lakše prođu Srbi i LGBT. I na kraju, što ako se zaista dogodi drugo poluvrijeme? Hoće li se opet igrati “sudačka nadoknada“? Koji je to na kraju krajeva strateški interes RH da se svi još jednom nađemo u zajedničkoj državi?

Što su sve Slovenci iskamčili od nas da nam dadu zeleno svijetlo za ulazak na EU-Titanik. Naši poltroni bi mogli predložiti da Slovenija još jednom uđe u EU pa da povede sa 2:1. Onda će neki novi Račan napokon podvući zajednički nazivnik za Savudrijsku valu i postat ćemo prva zemlja na svijetu koja ima kopno, ali bez mora koje ga oplahuje.

Bojim se da sve to našu političku nomenklaturu ne zanima previše. Agrokor, INA, ljudska prava. Bloger Krule, inače moj prezimenjak, danas na fejsu daje sjajne simetrije. “Njihova djeca idu studirati u London, a naša na rad u Irsku…“ U ured mi neki dan dođe umirovljenik s 1.260 kuna mirovine. Gdje su njegova ljudska prava? I na kraju, da se ne zavaravamo plitkim floskulama kao ”bit ćemo svi pod kapom NATO-a pa nas onda neki novi Draža i general Simović neće smjeti napasti”. Ha.ha.. I Turska i Grčka su bile članice NATO-a.

Znamo da je Cipar prvotno bio Grčki. Preko noći ga je Turska prepolovila i anektirala. Što je tada učinio NATO? Ništa! Danas svih 27 članica moraju konsenzusom odobriti bilo kakvu akciju NATO-a. Naravno, tada bi Turska uložila veto. Eto toliko o Hrvatskoj kao “lokomotivi“ koja vuče zaostale Balkance u EU-raj. U Buzinu nam ipak nisu otkrili da je ta lokomotiva na dizel i da će brzo na otpad i u staro željezo.

Predsjednica RH je navodno izjavila da još nije došlo vrijeme za skraćenje vojnog roka. Naime, neprijatelj još uvijek može roknuti.

”Narod odlučuje“ će omogućiti narodu da stvarno sam odluči ako im to dozvoli riječki Kim Jong Obersnel. Neće oni skupljati subverzivne potpise na riječkim javnim površinama. Beljak otkriva da Hrvati nisu ni postojali u 15.stoljeću. Evo konkurencije Hrvoju Klasiću. Razlika je jedino u tome što Klasić navodno misli da su Hrvati niža vrsta Srba. Ako je to mogao zaključiti Tomaš Masaryk, češki političar, filozof i sociolog zašto ne bi i naš Hrvoje? Inače ima jedna povijesna kontroverza u koju nikada nisu zagrizli povjesničari tipa Klasića, Jakovine, Markovine, Goldsteina i sličnih.

Zašto Tito nikada nije posjetio Jasenovac? Muk… nije, pa što onda? To je objasnio 15. lipnja 1996.g. Tuđman prilikom svog posjeta Jasenovcu. Do tada je godinama živio mit da ni Tito ni Tuđman nikada nisu bili u Jasenovcu. Naravno, bio je to onaj lažni ljevičarski mit. Tada je Tuđman, i sam povijesni praktičar i teoretičar, jasno je i glasno rekao: “Tito nikada nije posjetio Jasenovac jer je znao da ne može pobjeći od odgovornosti i zato što je od 1945.g. do 1948.g. na tom mjestu bio i komunistički logor u kojem su također ubijani ljudi“. Tuđman je to znao i Tuđman je to javno i rekao.

Znaju to i Klasić i Jakovina i ostali partijski diverzanti ubačeni pod krinkom “progresivnih“ profesora na Filozofskim fakultetima u RH. Ali šute i čekaju da svoju šutnju jednog dana naplate.
Za poštara godine u RH izabran je nedavno poštar koji nosi najveće mirovine.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što je Tuđman rekao u Jasenovcu u lipnju 1996. odajući počast žrtvama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati