Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Pobjednici pišu povijest – osim u slučaju Domovinskoga rata

Objavljeno

na

filozofski fakultet u zagrebu

Antife na F. F. opet bi mogle pozvati Judith Reisman na tribinu ‘Nečastivi na Filozofskom faksu’ i demokratski je vrijeđati

[ad id=”93788″]

Pobjednici pišu povijest – osim u slučaju Domovinskoga rata. Njegovu povijest pišu Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Vjekoslav Perica, Slavko i Ivo Goldstein, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović i slični. Oni pišu povijest Domovinskog rata, a Mirjana Mirt i Vedrana Rudan pišaju po njemu!

U državi kao što je Hrvatska malo je razloga za smijeh. Malo čudno s obzirom na to da smo opće poznato “smiješna zemlja“. Primjera koliko ti srce želi. Prije nekoliko dana na košarkaškoj utakmici Šibenik – Cibona šibenskim je navijačima šibenska policija zabranila unošenje u dvoranu transparenta s natpisom “Vukovar“ i crtežom Vodotornja, jednim od simbola Domovinskoga rata. Čudimo se Srbima koji na utakmicu Srbija – Hrvatska na stadion donose divovski transparent “Srpski Vukovar“. Čude se i tadašnji ministar Željko Jovanović i hrvatska delegacija u loži u Beogradu zašto se mi čudimo. Čudnog li čuda! Oni u Srbiji mogu sanjati da je i Priština njihova, ali što misli policija u Šibeniku? Je li Vukovar, tragični simbol Domovinskoga rata, hrvatski? Izaziva li transparent ”Vukovar” zlovolju kod navijača Šibenke i Cibone? Na kraju pitanje iz starog šlagera “Kami ide ovaj brod…?“ Dakle, komšije su nam bezbroj puta jasno dale ”na znanje i ravnanje” da je Vukovar njihov grad. Ne vraćaju vukovarske ade, znači i one su njihove. Ne vraćaju oteto “umjetničko blago“ i to je, znači, njihovo. Memorandum br.: 2 razrađuje opciju kako da se ono što je izgubljeno u ratu vrati mirnim putem “matici“ Srbiji. Znači i SAO Krajine su njihove. Neprekidno nas podsjećaju da je najveći genocid nakon Drugoga svjetskoga rata izvršen upravo u akciji Oluja. Uvjeravaju nas i službeno i medijski da je pokolj 8300 civila u Srebrenici i pokolj na Ovčari p….. dim prema genocidu Gotovininih trupa u Oluji. Traže sva moguća prava za svoju manjinu u RH, a u beogradskoj Skupštini nema nijednog jedinog Hrvata. Od Hrvata u Vojvodini političkom konverzijom dobivaju Bunjevce. Ogorčeni su oslobađajućom presudom našim generalima.

Kako na sve to reagiraju naše vladajuće garniture? Iz prošle smo vlade ne jednom čuli “napravit ćemo sve da Srbija što prije uđe u EU, nećemo Srbiji raditi prepreke na njenom putu u EU“. Genijalna Twitterašica Jadranka Kosor poklonila je, u ime svoje vlade, prijevod “europske pravne stečevine“ vrijedan više od osam milijuna eura Vladi Srbije. Već smo zaboravili staru boljševičku “Proleteri svih zemalja, ujedinite se.“ Nju je krajem osamdesetih zamijenila parola “Proleteri svih zemalja, uozbiljite se“. Hrvatska, nakon smrti dr. Franje Tuđmana, ima novu aktualnu uzrečicu “Poltroni svih zemalja, ujedinite se“ na čelu s hrvatskom političkom oligarhijom. Bilo lijevom ili desnom… Umjesto da se policija bavi “svastikom“ s Poljuda, zlatom i eurima iz Heinzelove ulice, ona se brine za senzibilitet onih koji su Vukovar razorili i na kraju zarobljenike i ranjenike poklali. A kad smo već kod Vodotornja, mišljenja sam da isti ne treba obnavljati. Neka ostane onakav kakvim su ga naše komšije svojim granatama stilizirali. Neka namjernik iz Koreje, Japana, a možda i iz Šibenika zapita nekog domaćeg zašto je u obnovljenom gradu samo Vodotoranj kao iz filma ”The day after tomorrow“. Tada će se neupućenim turistima bjelodano objasniti što se stvarno događalo u Vukovaru, a možda i što se još uvijek događa u Krešimirovom gradu.

Primjer drugi: naši filozofski fakulteti bili su i ostali avangarda bratstva i jedinstva. Tko ne zna za Tvrtka Jakovinu, Hrvoja Klasića, Dragana Markovinu, Vjekoslava Pericu. Sve su to jako napredni i progresivni tipovi, većinom pravi ”drugovi”. Što je najvažnije, svi su oni beskrajno uspješni. Oni odgajaju mlade i starije studente u duhu proleterskog internacionalizma onako kako su Kangrga, Zvonarević i Gajo Petrović, zajedno s kolegom Vojom Šešeljom, odgajali njih. Jednog lijepog proljetnog dana budući Frljići, Tomići, Jakovine, Pilseli, Pofuci… Doznaše da ih desničari žele pripojiti Katoličkom bogoslovnom fakultetu, inače rasadniku klero-fašizma u Lijepoj Našoj. Službeno, dva faksa su to nazvala “suradnjom“, ali Jakovina, Klasić i napredni omladinci nisu vesla sisali. Njima je svima jasno da se radi o perfidnom pokušaju prekrštavanju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu u Katolički. Odmah je organiziran plenum vječnih studenata i revolucionarnih snaga i iz stisnutih šaka osjetilo se snažno ”non passaran”! Uz plenumaše odmah je stala progresivna javnost, Centar za mirovne studije, Radnička fronta, Forum mladih SDP-a, Antifašistički front, Skupina 112 (iako ih ima čak 115), Udruga Protagora, Centar za ženske studije itd. Telegrame bratske solidarnosti vjerojatno će poslati i Beli Orlovi, Savo Štrbac, Vojo Šešelj, Veritas, SANU i Crna Ruka. Na početku plenuma skupu se obratio moderator, koji se predstavio kao Marko, odjeven u crvenu majicu s likom narodnog heroja Rade Končara s kompromisnom porukom Končara talijanskom sudu za Dalmaciju “Milost ne tražim, niti bih vam je dao“. Za intelektualne partizane je “bez veze“ što je za suradnju s “klero-fašistima“ od 21. odsjeka Filozofskog fakulteta bilo čak njih 14, a protiv je bilo samo šest, s tim da je jedan bio podijeljen. Isti ti plenumaši još su 2009. g., tvrdili kako “znanje nije roba“, a sad su – uvjerljivi k’o Mile Kekin i Oliver Frljić – zajedno tvrdili da bi suradnja s “klerofašistima“ ugrozila njihovu mogućnost zapošljavanja. Evo, kamo vodi pobjeda “Domoljubne koalicije na izborima“! Da se Most odlučio za SDP-udavaču niti bi bilo plenuma, niti bi drug Marko morao citirati Končara, niti bi bilo otmice šešira sa long-play glave Ante Tomića, niti bi RH prijetila Srbiji da će joj blokirati ulazak u EU, niti bi Milorad Pupovac dobio čir na želucu na vijest da je Kolinda imenovala (po Frljiću zločinačke) generale Gotovinu i Markača u Vijeće za domovinsku sigurnost. Pupi smatra da ta “odluka ne doprinosi povjerenju dva naroda“.

Dakle, da se ostvarila neostvariva ”suradnja” Mosta i Koalicije za razvoj na čelu s SDP-om, bila bi stabilna demokracija, bez otimanja šešira, a Ružicu Čavar bi na Cvjetnom trgu opet neki progresivac mogao tresnuti šakom u glavu. Antife na F. F. bi opet mogle pozvati Judith Reisman na tribinu “Nečastivi na Filozofskom faksu“ i demokratski je vrijeđati. Ne bi se trebalo toliko zalagati za ženska prava pa žestoko napadati Judith Reisman, Željku Markić, Karolinu Vidović Krišto, Marijanu Petir, sestre Husar, Blanku Vlašić, Ninu Badrić i druge retrogradne ženetine. Sretnih li žena kad ima tko će se brinuti o njihovim pravima kad one same nisu dovoljno ideološki svjesne ”drugarice”! Zato će njihovu ”borbu” na sebe preuzeti Rada, Sanja Sarnavka, Vesna Teršelič, Vedrana Rudan, Dunja Vejzović, Centar za ženske studije. Da je nakon izbora bila dogovorena druga ”suradnja” Mosta, Tomić ne bi bio ni u prilici da objektivno i kulturno opiše ministra Hasanbegovića kao “neljudsko biće, retarda, maloumnika, kao ministra s ustaškom kapom na glavi, dočim se ni Frljić i Tomić ne bi trebali u Beogradu boriti za “slobodu izražavanja“ koja im je u hrvatskom “ustašluku“ uskraćena. Ima li medija u RH koji bi barem iz intelektualne znatiželje prenijeli što Frlja misli o ovoj državi? On je, naime, s raskošnom glupošću iznio u beogradskoj Politici: “U Hrvatskoj postoji ta sramotna Deklaracija o Domovinskom ratu koja, između ostalog, kaže da je “Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i oslobodilački, a ne agresivni i osvajački rat. Ne znam (Frlja ne zna) kako u tu formulaciju uklopiti pokušaj Hrvatske da izvrši agresiju na dio teritorija BiH ili sve one zločine za koje se u Haagu sudilo generalu Gotovini, a sad ispada da za njih nije nitko kriv“. Ako osoba koja u agresorskoj zemlji ovako govori o svojoj vlastitoj državi, a ona ga drži na mjestu intendanta jednog od nacionalnih kazališta, postavlja se pitanje zašto Vojislav Šešelj ne bi, recimo, mogao dobiti katedru na Filozofskom faksu u Zagrebu? Pa i on je oslobođen k’o i Gotovina! Ako pak Vojina oslobađajuća presuda padne na žalbenom sudu, nema veze, ispričat ćemo se Voji i zamoliti ga fino da prijeđe na Fakultet političkih znanosti.

Da je Most ušao u brak s SDP-om ne bi Slaven Letica morao demantirati kako njegov brat nije ubijen u Jasenovcu nego je umro u El Shattu oko 3.000 km daleko od Jasenovca. Ne bi tada ni g. Biondić morao objašnjavati da je njegova baka Margita Biondić umrla prirodnom smrću 1963. g., iako se nalazi na popisu jasenovačkih žrtava. Javljaju se na društvenim mrežama Katalinići, Nekići, Rončevići i dr. tvrdeći da su njihovi rođaci umrli prirodnom smrću, a i dan-danas nalaze se na američkom popisu žrtava u Jasenovcu. Naravno, to je pokušaj bildanja jasenovačkih žrtava. Važno je samo da je tamo pobijeno 700 000 tisuća ljudi. Ako je među njima desetak tisuća izmišljenih, a od kojih su neki i danas živi, to ne mijenja puno na stvari. Pobjednici pišu povijest – osim u slučaju Domovinskoga rata. Njegovu povijest pišu Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Vjekoslav Perica, Slavko i Ivo Goldstein, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović i slični. Oni pišu povijest Domovinskog rata, a Mirjana Mirt i Vedrana Rudan pišaju po njemu!

Ponavljajući staru unitarističku tezu da je Jadran ”jugoslovensko more”, Zmago Jelinčič je svojedobno u Beogradu inicirao konferenciju o pravednoj podjeli Jadrana među zemljama članicama bivše Jugoslavije. Sudionici konferencije od prve su se složili da je uzrok agresije jugo-armije na Hrvatsku bio taj što se htjelo pošteno i pravedno podijeliti – Panonsko more!

Javila se u Večernjaku nova i napredno-zaostala stranka ”PAMETNO”. Povod im je novi napad na legendarni šešir Ante Tomića. Kada je njihov pametni istomišljenik svojedobno bio tresnuo Ružicu Čavar šakom u glavu bez šešira na Cvjetnom trgu, pametni su se oglasili gromoglasnom šutnjom. Neki ljevičari su bili ushićeni brzim prekidom borbe jednog “pametnog“ nad nabrijanom staricom. Čulo se – sjajan udarac ili hrvatski ”vauuu”. Kompletno članstvo “pametne stranke“ sastalo se u kućnom liftu odakle je odaslalo dramatičnu poruku koja je potresla svekoliku demokratsku javnost, što je i uzrokovalo potres u Zaprešiću od 3,6 Richtera. Naši ljevičari su, za razliku od desničarskih panjeva, tako senzibilni, osjetljivi na sve vrste fašizma da bi sve fašiste najradije potrpali u plinske komore. Dnevno se u državi dogode stotine razbojstava, tučnjava na športskim priredbama, napada na ulicama itd. Sve to ulazi u “crnu kroniku“ osim ako je u pitanju šešir Ante Tomića. Svatko tko ima genetski kod naslijeđen iz pokojne Juge mora oštro osuditi napad na Antin šešir. Privatna imovina je svetinja. Što su štovaoci Antinog šešira pokazali odmah nakon “oslobođenja“ 1945. g., kad su u kratkom sprintu jurnuli “zaštititi“ privatnu židovsku imovinu i imovinu narodnih neprijatelja. I još dan-danas štite tu imovinu. Uporno, ponosno i nepokolebljivo. A naš Ante dalje od Beograda ne može. I dalje će nas bezuspješno uvjeravati Jagna Pogačnik, Velimir Visković, Boris Jokić i slični da je on pisac, i čak ”duhoviti” pisac. Nažalost, u to ne vjeruje više ni Tomićev šešir. Naime, njegov podoficirski humor je davno off. Čudi se Antiša tobože u Beogradu kako se ministar Hasanbegović, koji je musliman, smatra Hrvatom. Zašto je to Antiši čudno? Ako se on kao notorni Jugoslaven orjunaškog mentalnog koda može prodavati za Hrvata, onda mogu biti “veliki“ Hrvati i Savo Štrbac, Vojo Šešelj, Kapetan Dragan i drugi. Antiša, sretan k’o da si ga pustio iz kaveza, odjuri u Beograd i tamo se njegov orjunaški raskošni talenat raspojasa do neslućenih razmjera, a srce mu progovori što zaista misli. Po njemu je Ministar ”retard”, ”Hrvat-muslić”, a Hrvati misle da je “balija“. Bljuvotina do bljuvotine. A stranka “Pametno“ baš krajnje pametno muči, šuti i čkomi!!! Stvarno, nakon Cesarca, Krleža ,Stanka Lasića, Vlade Mađarevića… kamo je nestala hrvatska književna ljevica? Sve je spalo na ”jeftinog pamfletistu” Tomića koji na silu želi biti duhovit, na ”pljuvača na sve”Juricu Pavičića za koga je Slobodan Novak kreten. U vulgarnom komunizmu smo potajno pljuckali po Fricu Krleži šapćući ”hrabro” kako je Krleža bio čovjek od glave do 45. U kakvoj li smo samo zabludi bili!!!

Napokon je u Zagrebu izašao dugo očekivani “Meterološki rječnik“ s popisima pojava, ustanova i pojedinaca koji u Lijepoj Našoj vedre i oblače.

[ad id=”93788″]

Iz Vatikana je iscurio podatak kako godišnje u svijetu 105 000 kršćana nasilno izgubi život. Kompetentni Večernjakov novinar Hassan Haldar Diab piše kako je “Pakistan učvrstio status zemlje u kojoj je ubijanje kršćana i paljenje crkava samo zabava“. U Lahoreu kršćani, kad izađu na ulicu, šute jer ih svaki razgovor može stajati života. Zbog pripadnosti kršćanstvu događa se da supružnici pred svojom djecom bivaju javno spaljivani na ulici i da zbog toga nitko ne odgovara. Kršćani su u Pakistanu ostavljeni na milost i nemilost šerijatskom pravu i islamskom radikalizmu. Podsjećam, da se ne zaboravi, što pišu o terorizmu i kršćanstvu Ante Tomić i Marko Špoljar razrađujući svoje djetinjaste teorijice kako terorizam nije ni u kakvoj uzročnoj vezi s ratom protiv kršćanstva. Uostalom, sve je to davno opisano i predviđeno u knjizi Samuela P. Huntingtona ”Sukob civilizacija” iz 1993. g. Naši ljevičari su u svojim recenzijama tu knjigu mahom proglašavali ”kapitalističkim pamfletom”. Sad kad je jasno što nas u budućnosti čeka, a što je Huntington proročanski predvidio, javljaju se nasljednici Davora Butkovića i pružaju zadnji otpor – zdravoj pameti.

Nije mi jasno zašto je u odjavi svake epizode News bar – Montirani proces, pisalo da je svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima slučajna, kad serija ničemu ne sliči!

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari