Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Pobjednici pišu povijest – osim u slučaju Domovinskoga rata

Objavljeno

na

filozofski fakultet u zagrebu

Antife na F. F. opet bi mogle pozvati Judith Reisman na tribinu ‘Nečastivi na Filozofskom faksu’ i demokratski je vrijeđati

[ad id=”93788″]

Pobjednici pišu povijest – osim u slučaju Domovinskoga rata. Njegovu povijest pišu Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Vjekoslav Perica, Slavko i Ivo Goldstein, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović i slični. Oni pišu povijest Domovinskog rata, a Mirjana Mirt i Vedrana Rudan pišaju po njemu!

U državi kao što je Hrvatska malo je razloga za smijeh. Malo čudno s obzirom na to da smo opće poznato “smiješna zemlja“. Primjera koliko ti srce želi. Prije nekoliko dana na košarkaškoj utakmici Šibenik – Cibona šibenskim je navijačima šibenska policija zabranila unošenje u dvoranu transparenta s natpisom “Vukovar“ i crtežom Vodotornja, jednim od simbola Domovinskoga rata. Čudimo se Srbima koji na utakmicu Srbija – Hrvatska na stadion donose divovski transparent “Srpski Vukovar“. Čude se i tadašnji ministar Željko Jovanović i hrvatska delegacija u loži u Beogradu zašto se mi čudimo. Čudnog li čuda! Oni u Srbiji mogu sanjati da je i Priština njihova, ali što misli policija u Šibeniku? Je li Vukovar, tragični simbol Domovinskoga rata, hrvatski? Izaziva li transparent ”Vukovar” zlovolju kod navijača Šibenke i Cibone? Na kraju pitanje iz starog šlagera “Kami ide ovaj brod…?“ Dakle, komšije su nam bezbroj puta jasno dale ”na znanje i ravnanje” da je Vukovar njihov grad. Ne vraćaju vukovarske ade, znači i one su njihove. Ne vraćaju oteto “umjetničko blago“ i to je, znači, njihovo. Memorandum br.: 2 razrađuje opciju kako da se ono što je izgubljeno u ratu vrati mirnim putem “matici“ Srbiji. Znači i SAO Krajine su njihove. Neprekidno nas podsjećaju da je najveći genocid nakon Drugoga svjetskoga rata izvršen upravo u akciji Oluja. Uvjeravaju nas i službeno i medijski da je pokolj 8300 civila u Srebrenici i pokolj na Ovčari p….. dim prema genocidu Gotovininih trupa u Oluji. Traže sva moguća prava za svoju manjinu u RH, a u beogradskoj Skupštini nema nijednog jedinog Hrvata. Od Hrvata u Vojvodini političkom konverzijom dobivaju Bunjevce. Ogorčeni su oslobađajućom presudom našim generalima.

Kako na sve to reagiraju naše vladajuće garniture? Iz prošle smo vlade ne jednom čuli “napravit ćemo sve da Srbija što prije uđe u EU, nećemo Srbiji raditi prepreke na njenom putu u EU“. Genijalna Twitterašica Jadranka Kosor poklonila je, u ime svoje vlade, prijevod “europske pravne stečevine“ vrijedan više od osam milijuna eura Vladi Srbije. Već smo zaboravili staru boljševičku “Proleteri svih zemalja, ujedinite se.“ Nju je krajem osamdesetih zamijenila parola “Proleteri svih zemalja, uozbiljite se“. Hrvatska, nakon smrti dr. Franje Tuđmana, ima novu aktualnu uzrečicu “Poltroni svih zemalja, ujedinite se“ na čelu s hrvatskom političkom oligarhijom. Bilo lijevom ili desnom… Umjesto da se policija bavi “svastikom“ s Poljuda, zlatom i eurima iz Heinzelove ulice, ona se brine za senzibilitet onih koji su Vukovar razorili i na kraju zarobljenike i ranjenike poklali. A kad smo već kod Vodotornja, mišljenja sam da isti ne treba obnavljati. Neka ostane onakav kakvim su ga naše komšije svojim granatama stilizirali. Neka namjernik iz Koreje, Japana, a možda i iz Šibenika zapita nekog domaćeg zašto je u obnovljenom gradu samo Vodotoranj kao iz filma ”The day after tomorrow“. Tada će se neupućenim turistima bjelodano objasniti što se stvarno događalo u Vukovaru, a možda i što se još uvijek događa u Krešimirovom gradu.

Primjer drugi: naši filozofski fakulteti bili su i ostali avangarda bratstva i jedinstva. Tko ne zna za Tvrtka Jakovinu, Hrvoja Klasića, Dragana Markovinu, Vjekoslava Pericu. Sve su to jako napredni i progresivni tipovi, većinom pravi ”drugovi”. Što je najvažnije, svi su oni beskrajno uspješni. Oni odgajaju mlade i starije studente u duhu proleterskog internacionalizma onako kako su Kangrga, Zvonarević i Gajo Petrović, zajedno s kolegom Vojom Šešeljom, odgajali njih. Jednog lijepog proljetnog dana budući Frljići, Tomići, Jakovine, Pilseli, Pofuci… Doznaše da ih desničari žele pripojiti Katoličkom bogoslovnom fakultetu, inače rasadniku klero-fašizma u Lijepoj Našoj. Službeno, dva faksa su to nazvala “suradnjom“, ali Jakovina, Klasić i napredni omladinci nisu vesla sisali. Njima je svima jasno da se radi o perfidnom pokušaju prekrštavanju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu u Katolički. Odmah je organiziran plenum vječnih studenata i revolucionarnih snaga i iz stisnutih šaka osjetilo se snažno ”non passaran”! Uz plenumaše odmah je stala progresivna javnost, Centar za mirovne studije, Radnička fronta, Forum mladih SDP-a, Antifašistički front, Skupina 112 (iako ih ima čak 115), Udruga Protagora, Centar za ženske studije itd. Telegrame bratske solidarnosti vjerojatno će poslati i Beli Orlovi, Savo Štrbac, Vojo Šešelj, Veritas, SANU i Crna Ruka. Na početku plenuma skupu se obratio moderator, koji se predstavio kao Marko, odjeven u crvenu majicu s likom narodnog heroja Rade Končara s kompromisnom porukom Končara talijanskom sudu za Dalmaciju “Milost ne tražim, niti bih vam je dao“. Za intelektualne partizane je “bez veze“ što je za suradnju s “klero-fašistima“ od 21. odsjeka Filozofskog fakulteta bilo čak njih 14, a protiv je bilo samo šest, s tim da je jedan bio podijeljen. Isti ti plenumaši još su 2009. g., tvrdili kako “znanje nije roba“, a sad su – uvjerljivi k’o Mile Kekin i Oliver Frljić – zajedno tvrdili da bi suradnja s “klerofašistima“ ugrozila njihovu mogućnost zapošljavanja. Evo, kamo vodi pobjeda “Domoljubne koalicije na izborima“! Da se Most odlučio za SDP-udavaču niti bi bilo plenuma, niti bi drug Marko morao citirati Končara, niti bi bilo otmice šešira sa long-play glave Ante Tomića, niti bi RH prijetila Srbiji da će joj blokirati ulazak u EU, niti bi Milorad Pupovac dobio čir na želucu na vijest da je Kolinda imenovala (po Frljiću zločinačke) generale Gotovinu i Markača u Vijeće za domovinsku sigurnost. Pupi smatra da ta “odluka ne doprinosi povjerenju dva naroda“.

Dakle, da se ostvarila neostvariva ”suradnja” Mosta i Koalicije za razvoj na čelu s SDP-om, bila bi stabilna demokracija, bez otimanja šešira, a Ružicu Čavar bi na Cvjetnom trgu opet neki progresivac mogao tresnuti šakom u glavu. Antife na F. F. bi opet mogle pozvati Judith Reisman na tribinu “Nečastivi na Filozofskom faksu“ i demokratski je vrijeđati. Ne bi se trebalo toliko zalagati za ženska prava pa žestoko napadati Judith Reisman, Željku Markić, Karolinu Vidović Krišto, Marijanu Petir, sestre Husar, Blanku Vlašić, Ninu Badrić i druge retrogradne ženetine. Sretnih li žena kad ima tko će se brinuti o njihovim pravima kad one same nisu dovoljno ideološki svjesne ”drugarice”! Zato će njihovu ”borbu” na sebe preuzeti Rada, Sanja Sarnavka, Vesna Teršelič, Vedrana Rudan, Dunja Vejzović, Centar za ženske studije. Da je nakon izbora bila dogovorena druga ”suradnja” Mosta, Tomić ne bi bio ni u prilici da objektivno i kulturno opiše ministra Hasanbegovića kao “neljudsko biće, retarda, maloumnika, kao ministra s ustaškom kapom na glavi, dočim se ni Frljić i Tomić ne bi trebali u Beogradu boriti za “slobodu izražavanja“ koja im je u hrvatskom “ustašluku“ uskraćena. Ima li medija u RH koji bi barem iz intelektualne znatiželje prenijeli što Frlja misli o ovoj državi? On je, naime, s raskošnom glupošću iznio u beogradskoj Politici: “U Hrvatskoj postoji ta sramotna Deklaracija o Domovinskom ratu koja, između ostalog, kaže da je “Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i oslobodilački, a ne agresivni i osvajački rat. Ne znam (Frlja ne zna) kako u tu formulaciju uklopiti pokušaj Hrvatske da izvrši agresiju na dio teritorija BiH ili sve one zločine za koje se u Haagu sudilo generalu Gotovini, a sad ispada da za njih nije nitko kriv“. Ako osoba koja u agresorskoj zemlji ovako govori o svojoj vlastitoj državi, a ona ga drži na mjestu intendanta jednog od nacionalnih kazališta, postavlja se pitanje zašto Vojislav Šešelj ne bi, recimo, mogao dobiti katedru na Filozofskom faksu u Zagrebu? Pa i on je oslobođen k’o i Gotovina! Ako pak Vojina oslobađajuća presuda padne na žalbenom sudu, nema veze, ispričat ćemo se Voji i zamoliti ga fino da prijeđe na Fakultet političkih znanosti.

Da je Most ušao u brak s SDP-om ne bi Slaven Letica morao demantirati kako njegov brat nije ubijen u Jasenovcu nego je umro u El Shattu oko 3.000 km daleko od Jasenovca. Ne bi tada ni g. Biondić morao objašnjavati da je njegova baka Margita Biondić umrla prirodnom smrću 1963. g., iako se nalazi na popisu jasenovačkih žrtava. Javljaju se na društvenim mrežama Katalinići, Nekići, Rončevići i dr. tvrdeći da su njihovi rođaci umrli prirodnom smrću, a i dan-danas nalaze se na američkom popisu žrtava u Jasenovcu. Naravno, to je pokušaj bildanja jasenovačkih žrtava. Važno je samo da je tamo pobijeno 700 000 tisuća ljudi. Ako je među njima desetak tisuća izmišljenih, a od kojih su neki i danas živi, to ne mijenja puno na stvari. Pobjednici pišu povijest – osim u slučaju Domovinskoga rata. Njegovu povijest pišu Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Vjekoslav Perica, Slavko i Ivo Goldstein, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović i slični. Oni pišu povijest Domovinskog rata, a Mirjana Mirt i Vedrana Rudan pišaju po njemu!

Ponavljajući staru unitarističku tezu da je Jadran ”jugoslovensko more”, Zmago Jelinčič je svojedobno u Beogradu inicirao konferenciju o pravednoj podjeli Jadrana među zemljama članicama bivše Jugoslavije. Sudionici konferencije od prve su se složili da je uzrok agresije jugo-armije na Hrvatsku bio taj što se htjelo pošteno i pravedno podijeliti – Panonsko more!

Javila se u Večernjaku nova i napredno-zaostala stranka ”PAMETNO”. Povod im je novi napad na legendarni šešir Ante Tomića. Kada je njihov pametni istomišljenik svojedobno bio tresnuo Ružicu Čavar šakom u glavu bez šešira na Cvjetnom trgu, pametni su se oglasili gromoglasnom šutnjom. Neki ljevičari su bili ushićeni brzim prekidom borbe jednog “pametnog“ nad nabrijanom staricom. Čulo se – sjajan udarac ili hrvatski ”vauuu”. Kompletno članstvo “pametne stranke“ sastalo se u kućnom liftu odakle je odaslalo dramatičnu poruku koja je potresla svekoliku demokratsku javnost, što je i uzrokovalo potres u Zaprešiću od 3,6 Richtera. Naši ljevičari su, za razliku od desničarskih panjeva, tako senzibilni, osjetljivi na sve vrste fašizma da bi sve fašiste najradije potrpali u plinske komore. Dnevno se u državi dogode stotine razbojstava, tučnjava na športskim priredbama, napada na ulicama itd. Sve to ulazi u “crnu kroniku“ osim ako je u pitanju šešir Ante Tomića. Svatko tko ima genetski kod naslijeđen iz pokojne Juge mora oštro osuditi napad na Antin šešir. Privatna imovina je svetinja. Što su štovaoci Antinog šešira pokazali odmah nakon “oslobođenja“ 1945. g., kad su u kratkom sprintu jurnuli “zaštititi“ privatnu židovsku imovinu i imovinu narodnih neprijatelja. I još dan-danas štite tu imovinu. Uporno, ponosno i nepokolebljivo. A naš Ante dalje od Beograda ne može. I dalje će nas bezuspješno uvjeravati Jagna Pogačnik, Velimir Visković, Boris Jokić i slični da je on pisac, i čak ”duhoviti” pisac. Nažalost, u to ne vjeruje više ni Tomićev šešir. Naime, njegov podoficirski humor je davno off. Čudi se Antiša tobože u Beogradu kako se ministar Hasanbegović, koji je musliman, smatra Hrvatom. Zašto je to Antiši čudno? Ako se on kao notorni Jugoslaven orjunaškog mentalnog koda može prodavati za Hrvata, onda mogu biti “veliki“ Hrvati i Savo Štrbac, Vojo Šešelj, Kapetan Dragan i drugi. Antiša, sretan k’o da si ga pustio iz kaveza, odjuri u Beograd i tamo se njegov orjunaški raskošni talenat raspojasa do neslućenih razmjera, a srce mu progovori što zaista misli. Po njemu je Ministar ”retard”, ”Hrvat-muslić”, a Hrvati misle da je “balija“. Bljuvotina do bljuvotine. A stranka “Pametno“ baš krajnje pametno muči, šuti i čkomi!!! Stvarno, nakon Cesarca, Krleža ,Stanka Lasića, Vlade Mađarevića… kamo je nestala hrvatska književna ljevica? Sve je spalo na ”jeftinog pamfletistu” Tomića koji na silu želi biti duhovit, na ”pljuvača na sve”Juricu Pavičića za koga je Slobodan Novak kreten. U vulgarnom komunizmu smo potajno pljuckali po Fricu Krleži šapćući ”hrabro” kako je Krleža bio čovjek od glave do 45. U kakvoj li smo samo zabludi bili!!!

Napokon je u Zagrebu izašao dugo očekivani “Meterološki rječnik“ s popisima pojava, ustanova i pojedinaca koji u Lijepoj Našoj vedre i oblače.

[ad id=”93788″]

Iz Vatikana je iscurio podatak kako godišnje u svijetu 105 000 kršćana nasilno izgubi život. Kompetentni Večernjakov novinar Hassan Haldar Diab piše kako je “Pakistan učvrstio status zemlje u kojoj je ubijanje kršćana i paljenje crkava samo zabava“. U Lahoreu kršćani, kad izađu na ulicu, šute jer ih svaki razgovor može stajati života. Zbog pripadnosti kršćanstvu događa se da supružnici pred svojom djecom bivaju javno spaljivani na ulici i da zbog toga nitko ne odgovara. Kršćani su u Pakistanu ostavljeni na milost i nemilost šerijatskom pravu i islamskom radikalizmu. Podsjećam, da se ne zaboravi, što pišu o terorizmu i kršćanstvu Ante Tomić i Marko Špoljar razrađujući svoje djetinjaste teorijice kako terorizam nije ni u kakvoj uzročnoj vezi s ratom protiv kršćanstva. Uostalom, sve je to davno opisano i predviđeno u knjizi Samuela P. Huntingtona ”Sukob civilizacija” iz 1993. g. Naši ljevičari su u svojim recenzijama tu knjigu mahom proglašavali ”kapitalističkim pamfletom”. Sad kad je jasno što nas u budućnosti čeka, a što je Huntington proročanski predvidio, javljaju se nasljednici Davora Butkovića i pružaju zadnji otpor – zdravoj pameti.

Nije mi jasno zašto je u odjavi svake epizode News bar – Montirani proces, pisalo da je svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima slučajna, kad serija ničemu ne sliči!

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Eksplozija muškosti kod ‘vatrenih’ dobitak je za žene

Objavljeno

na

Objavio

Prošle godine nije baš zapaženo prošla vijest u ispravljanju jedne, kažu, (nogometne) nepravde. Poznato je da su zarade vrhunskih nogometaša ogromne.

Nije čudno, tu su milijarde ljudi po cijeloj kugli zemaljskoj koji gledaju, na što se onda, po naravi stvari, lijepe sponzori, reklame, televizijska prava, sve skuplje ulaznice, prodaja dresova, suvenira… Pošteno zarađeno.

No onda se umiješala politika, glasne feministice i ukazale kako je velika nepravda što muškarci nogometaši zarađuju znatno više od žena. Na to je odmah reagirala Norveška i izjednačila primanja muških i ženskih reprezentativaca i reprezentativki, na što je odmah sličnim prijedlogom išao i jedan bivši talijanski ministar.

Norvežani su išli s obrazloženjem kako ženska nogometna reprezentacija globalno i europski ostvaruje veće uspjehe od muške, što je točno. No istom logikom i Talijani svojim reprezentativkama trebali spustiti plaću jer drastično lošije kotiraju od muških kolega.

Feminizirani muškarac

Nisam protiv pozitivne diskriminacije, dapače, pa i u ovom slučaju, ali jednakost i jednakopravnost spolova stjerana do bizarnosti poprima dvostruku dimenziju po muškarca.

Prva je da se samim činom što si muškarac moraš osjećati krivim ako, zasluženo, više zarađuješ, jer samim tim “diskriminaraš”, čak i kad igraš nogomet. Druga dimenzija, a radi se o kulturološkoj klimi, koja je posljedica te, da se muškarac, ako se želi iskupiti mora – feminizirati.

Još 2015. godine u medijima taj sam proces opisao ovako. Prije desetak godina u Francuskoj je jedna knjiga uzburkala žestoke rasprave.

Radi se o djelu Èrica Zemmoura pod naslovom “Prvi spol” u kojoj se iznosi snažna teza: Ako muškarac želi uspjeti, mora postati žena. Prema Zemmourau, u moru stereotipa o potlačenoj i diskriminiranoj ženi u zadnjih pedesetak godina dogodio se sasvim suprotan proces.

Dok feministice kriče mašući statistikama o prevlasti muškarca, društvo se feminiziralo, ženske vrijednosti postale su dominantne: Intuicija ispred razuma, konsenzus nasuprot autoritetu, konzumerizam ispred proizvodnje, emocije ispred razbora, izgledanje i pokazivanje ispred bivstvovanja, tolerancija ispred konflikta, pri čemu se pod konfliktom ne misli na oružani sukob, na fizičko nasilje.

Dok je feminizam sedamdesetih godina tražio da žene budu kao muškarci, da rade kao muškarci, danas je obrnuto, radi se o tome da muškarci usvoje ženske vrijednosti. Žena više nije spol, već društveni ideal. Tako i muškarac koji želi uspjeti mora usvojiti dominantne ženske vrijednosti, feminizirati se, pa i u smislu izgleda i odnosa prema vlastitom tijelu, od depilacije preko “kvarcanja”.

Ovaj proces prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi “Društvo bez očeva”, društva u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan.

Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do “zaključka” da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, “očevi”, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, “ubiti oca”, muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola i ratnika.

Tako se od hijerarhijskog modela društva koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam u kojem je “zabranjeno zabranjivati”, dočim je svaki autoritet sumnjiv, represivan.

Muškarac i društvo se sve više feminiziraju, a, kako upozorava i Zemmourau, “da biste uspjeli morate postati žena” i uklopiti se u društvo kojim vlada ” feminily correct”.

Nerazumna jednakopravnost

Kada sam to izrekao 2015. godine dobio sam pismo jedne naše istaknute feministice (pismo je privatno pa nije etično iznositi ime) u kojem ona pristojno i pametno osporava moja, a zapravo razmišljanja dva citirana autora.

Sva argumentacija ove žene vrti se oko principa jednakosti, pa slijedom toga i jednakopravnosti. No to uopće nije u pitanju, dapače, jednakopravnost žene i muškarca je vrijednost za koju se svim razumom treba zalagati, osim kada postane nerazumna.

Da je tada, kada sam to pisao, bilo ovo svjetsko nogometno prvenstvo, ne bih gospođi ništa odgovarao već ju samo pitao gleda li Hrvatsku na SP-u u Rusiji?

To je suprotno od onog što su izrekli Zemmour i Mitscherlich o muškarcu i očevima i sukladnom procesu na Zapadu. Nas 40 muških je ovdje, rekao je u četvrtak Dalić. Subašić koji bi igrao i jednom nogom, eksplozija snage, htijenja i borbenosti, jednom riječju muškosti, koja se nikada ne predaje. Pravi muški!

A onda dovode, poput Vide i Modrića, djecu na teren, pokazujući na istom terenu kao muškarci i snagu i roditeljsku brigu i nježnost. Obitelj i domovina, za to igramo. Takav “zastarjeli” tip muškaraca i očeva ne bi trebao smetati, to su arhetipovi muškosti i očinstva, i najveći dobitak upravo za – žene.

U borbi za ravnopravnost ne smiju se brisati (prirodne) razlike. To osiromašuje jednako muškarca, kao i ženu, cijelu kulturu. Pa i nogomet.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori