Connect with us

Kolumne

Zvonimir Hodak: Poneki od pravoslavaca, misli Patrijarh, činili su zlo u manjoj mjeri, a ustašoidi im još uvijek dobacuju

Objavljeno

on

Kratka rekapitulacija: Irinijevi zemljaci oružjem su se obrušili na RH; razorili Vukovar; pobili ranjenike u bolnici i na Ovčari; pjevali ljupke narodne pjesmice “Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate“. Nisu ostali samo na pjesmi. Rušili su katoličke crkve, ubijali civile u Škrabrnji, Saborskom, palili starce u Sertić poljani. Granatirali Karlovac, Gospić, Dubrovnik; u tri dana smaknuli preko 8 tisuća muškaraca i dječaka u Srebrenici; klali redarstvenike u Borovom selu; ubili preko 400 djece tijekom četiri godine krvavog rata.

[ad id=”68099″]

Otišao je najveći, napisao sam na f.b., čuvši za Arsenovu smrt. Neću sad njegovu očekivanu smrt pretvarati u moja “sabrana djela“. Ne bojte se. Suprugu i mene s Arsenom je upoznala naša vjenčana kuma Radojka Šverko u kultnoj Palainovki gdje smo se družili jedno vrijeme s Arsenom, Gaby, Zvonkom Špišićem i sličnim sretnim svijetom za koje Remetinac, pritvori i zatvori nisu predstavljali realan svijet. Arsen je bio skladatelj, pjesnik, pjevač i slikar, ali mene je oduševio humorom. Napose svojim izvrsnim cinizmom. O Arsenu kao slikaru, pjevaču, skladatelju i pjesniku napisati nešto bilo bi s moje strane krajnje pretenciozno. To ostavljam umjetnički obrazovanima i kompetentnima. Da je Arsen bio tako svestran k’o naš Ante Tomić, mogao je dogurati do kolumniste Feral Tribune. A onda bi došla devedeseta. ”Otac reče sad ili nikada…“ Arsen je na svoj način pokazao da je “politički Hrvat“. Pjevao je na TV “Moja domovina“. Dizao moral onima slabo naoružanim, ali odlučnima da onima, koji su “ činili zlo u manjoj mjeri“, pokažu kako je ovo još jedan u nizu ratova koji neće dobiti. Uz humor još jedan razlog za naklon do poda. Rekli bi pa što? U Zagrebu se ženio ,živio, dobio djecu i skućio se u srcima svih nas.

Karijeru naravno nije napravio u Zagrebu ako je vjerovat’ Branimiru Pofuku. Njemu, pak, treba vjerovati k’o partizanskim komesarima koji su četrdesetipete dolazili u ranu zoru i odvodili ljude na “informativne razgovore“ s kojih se u pravilu nitko više nije vraćao. Brane u “odbrani“ ofucanog bratstva i jedinstva citira 22. kolovoza u Večernjem krajnje povjerljiv izvor beogradski “Blic”. Da ne citiram tu kvaziintelektualnu musaku, Arsen, po Blicu, govori da je karijeru šansonjera počeo na stadionu ”Tašmajdan”, pa je sudjelovao u izboru ”Lepote devojke“, potom spominje solistički koncert u Domu sindikata, Gaby je snimila PGP ploču i na kraju ”mogu da priznam da nas je Beograd stvorio kao umetnike…“ Svaka ti dala Brane…. Od Vedrane Rudan do Vesne Teršelič.

Istina uvjek na kraju izbije na vidjelo. Mali, sasvim mali, problem nastaje ako se neki ognjištar, kao recimo ja, zapita: kako to da Arsen, kojeg je “Beograd stvorio kao umetnika“ nije u jesen devedestiprve pokupio svari preplašen dolaskom ustaša na vlast, i po noći “zapalio“ na Tašmajdan te održao slobodarski koncert u Domu sindikata? Među oduševljenim gledateljima, u prvom redu partera, sjedili bi možda baš “izbeglice“ od ustaške kame kao npr.: Rade Šeberdžija, Mira Furlan, Slavenka Drakulić, Predrag Matvejević i k’o bi ih sve nabrojao. Mogao je, s ostalim miroljubivim Srbima, bacati cvijeće na tenkove koji su krenuli u “oslobađanje” Vukovara da učine “zlo u manjoj mjeri“. Međutim, Arsen je hrabro ostao kod svoje kuće, angažiran je bio kao umjetnik u obrani svoje domovine. Nije izdao Hrvatsku nego je izdao ploče u svom gradu Zagrebu. No, u jednom se napokon slažem u cijelosti s Antom Tomićem. Ante je nedavno, u času “lucide intervala“, napisao kako mu je uvijek bliži Srbin iz Imotskog od Hrvata iz Međimurja. Ili tako nekako. Ante, ma pogodija si točno u sridu! Srbin Arsen Dedić sto puta mi je bliži, draži, prirodniji, naravniji i humaniji od Ante Tomića, Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića, Branimira Pofuka, Borisa Dežulovića, Vedrane Rudan, Drage Zvonimira Carlosa Pilsela itd. Kad bi sad nabrajao sve Hrvate koji Arsenu nisu ni do koljena u smislu lojalnosti ovoj državi onda u kolumni ne bi bilo dosta mjesta. Bila bi to podeblja knjiga. Arsenova ostavština je ogromna. Ona zaslužuje jednu podeblju knjigu. Nadam se samo da je neće pisati razni Tomići, Pofuci i slični likovi.

Predsjednik SDS Milorad Pupovac je navodno izjavio: “Na prošlom popisu stanovnika mnogi Srbi su se izjasnili kao Hrvati iz straha da u njih ne upiru prstom oni u koje su oni upirali puškom.“

Počelo je opće zbližavanje Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve. Zahvaljujući, između ostalog, i Svetom ocu stvari su se pokrenule s mrtve točke. Patrijarh Irinej, onako nekonfliktan i pomirljiv, sastao se predsjednikom HBK mons. Želimirom Puljićem i nadbiskupom Barišićem. Skoro da čovjek osjeti neku pastoralnu toplinu u duši. “Kako je lijepo i ugodno kad se braća sretnu!“ Pozdravio je mons. Barišić u splitskoj katedrali svetog Dujma Patrijarha Irineja. Stara Njemačka poslovica glasi: ”Čovjek mora mnogo znati da bi znao kako malo zna.“ Brata Irineja pamtim po izjavi da je u okolici Petrinje, u vrijeme Domovinskog rata, ubijeno 19.000 srpske djece. Zatim, čestitajući pravoslavnim vjernicima 2014.g., Božić, izveo je to u vrlo diplomatskoj formi. Rekao je da čestita Božić vjernicima u Hrvatskoj, Dalmaciji, Slavoniji, Lici… I sad je u manastiru Krka mudro podučio Hrvate: “Naš je narod puno puta bježao, ali i vraćao se ovdje. Zlo su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri. Moramo oprostiti za zlo koje su nama činili, ali i moliti da nam oproste za one koje su poneki od nas činili.“ Pametnom dosta! Irinej se, onako tronut i shrvan, požalio “Pravoslavcima, na žalost, još dobacuju“. Poneki od pravoslavaca, misli Patrijarh, činili su zlo u manjoj mjeri, a ustašoidi im još uvijek dobacuju. Kratka rekapitulacija: Irinijevi zemljaci oružjem su se obrušili na RH; razorili Vukovar; pobili ranjenike u bolnici i na Ovčari; pjevali ljupke narodne pjesmice “Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate“. Nisu ostali samo na pjesmi. Rušili su katoličke crkve, ubijali civile u Škrabrnji, Saborskom, palili starce u Sertić poljani. Granatirali Karlovac, Gospić, Dubrovnik; u tri dana smaknuli preko 8 tisuća muškaraca i dječaka u Srebrenici; klali redarstvenike u Borovom selu; ubili preko 400 djece tijekom četiri godine krvavog rata. Na kraju Haaški sud, koji je sudio kao da ga je osnovao Savo Štrbac, a ne Vijeće sigurnosti UN, rekao je svoje osudivši Hrvate na 294.g., robije, a Srbe na 1.146 godina te na 4 doživotne robije. Zar ove brojke ne govore sve o onima koji su činili zlo “u manjoj mjeri“ i to “poneki od nas“??? I zato zvuči papagajski glorificiranje zla koje nam je došlo držati lekcije jer smo se drznuli osloboditi zemlju, protjerati agresora i stvoriti RH, kava bila da bila. Razni Pofuci, Pavičići, Tomići, Dežulovići, Pavelići, Lovrićke itd., proturaju svoju politiku uvjek računajući na kratko političko pamćenje Hrvata. Politiku koju je mons. Nunzio Galantino, tajnik Talijanske biskupske konferencije, s pravom okarekterizirao kao “hram prevaranata“.

Navodno se Isus ukazao Srbima koji su htjeli kamenovati vožda Slobodana jer je izgubio rat rekavši im: “Neka se prvi baci kamenom onaj tko je bez ratnog zločina!“ Nato se ljudi postiđeno raziđoše, a Voždu pade golem kamen sa srca.“

Srpske “Novosti”, po mišljenju Marinka Jurasića iz Večernjaka, rugaju se ratu, a ne himni RH. Saša Leković, predsjednik boljševičkog HND, smatra da je sve podložno satiri pa i da ”Lijepa naša haubica“ predstavlja uverski primjerak satire. Ne znam čemu onda postoji čl. 349. KZ RH koji kaže: “Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju RH, njezinu zastavu, grb ili himnu, kaznit će se zatvorom do jedne godine.“ Moram iskreno priznati da sam riknuo od smijeha dok sam čitao ovaj vrhunski satirični dio “Dok mu Meron suce sije, Dok mu Haag prijetnja nije, Dok mu Srbe grobak krije, Haubica nek’ sve bije!“ Mudro zaključuje naš Marinko da je očito kako autoru nije bila namjera omalovažavati hrvatsku himnu i da tu nema kaznenog djela. Evidentno je da je Frljićeva “umjetnička sloboda“ dobila punu slobodu vrijeđati, ismijavati, sprdati se i krezubo se cerekati onim stvarima i događajima koji su za veliku većinu Hrvata svetinja. Kao što je francuska himna svetinja za Francuze, američka za Amerikance, tako je i hrvatska za Hrvate.

Thompson je devedesetiprve krezub i slabo naoružan krenuo u rat s pokličem “za dom“ u svojoj epskoj pjesmi Čavoglave. Tu nema umjetničke slobode. Dnevno prijetnje i sablažavanje raznih Lovrićkih, Pufoka, Teršelički i sličnih likova nad činjenicom da Thompson zbog toga nije u zatvoru. Pjesma se izvodi 25 g. Ne postoji ni jedan izričiti zakonski tekst koji brani uzvik “za dom spremni”. Nema ni jedne pravomoćne sudske presude ni prekršajnog riješenja po kojem je netko sankcioniran po toj osnovi, ali ipak haranga je kontinuirana. Međutim, “dok mu Srbe grobak krije, Haubica nek’ sve bije“ je zgodna satira. K’o da je to napisao pok. Arsen pa se trebamo cerekati. U pravno uređenoj državi “Novosti” bi ubuduće trebao sufinancirati patrijarh Irinej i privatne donacije Ante Tomića, Saše Lekovića i Marinka Jurasića. Uz milijun gledalaca Žikine dinastije i njihove donacije mogli bi prijeći s tjednika i na dnevnik. Evo posla za Vedranu Rudan, Dežulovića, riječkog Pavelića, Krilea, Davorku Blažević, Drageca Zvonimira Carlosa Pilsela itd. Iz sterotipnog imena Novosti moglo bi se prijeći na ime “Zenit”. Među gore nabrojenima kriju se novi Ljubomiri Micići. Njegov Zenit od početka izlaženja u Zagrebu 1921.g., sve do kraja 1926.g., nastojao je znanstveno dijalektički dokazati da su Hrvati križanci između papige i majmuna. Zadnja događanja oko Irineja, Haubice, Frljića, malo su me pokolebala. Što ako je Ljubo ipak bio u pravu?

Da pomirimo dvije ekstremne opcije, od kojih jedna zagovara dvojezične natpise po čitavoj Istri, a druga ih u cijelosti odbija, predlažem kao kompromis da se u malo veću košarkašku dvoranu stisne svih 13 tisuća istarskih Talijana, a dvorana se iznutra iskiti dvojezičnim natpisima, a ako baš netko i hoće samo talijanskim. Capisci!!

Abu Miljenkovi “ratnici Islamske države“ ponosni i hrabri, zabilježili su još jedan triumf. U žestokoj borbi dočepali su se Khalida al-Assada 82 godine starog arheologa drevne antičke Palmire. Opasnom i žilavom protivniku odrubili su glavu, nabili je na kolac i paradirali gradom s vrijednim trofejom. Opet je negdje na nevjerničkom Zapadu netko strgnuo mladoj muslimanki hidžab sa lica i opasnom osamdesetgodišnjaku nije bilo spasa. I tako pokvareni Zapad ima na duši još jednu žrtvu. I sad kontam, k’o Mujo, zašto ovih dana rijeke Muslimana ne birajući sredstva jurišaju preko zapadnih granica? To ne zna objasniti ni glasnogovornik ISIL-a iz Hrvatske – Abu Miljenko Jergović. Pokvareni islamofobni Zapad, a sirotinja daje i zadnji dolar ili euro da se dočepa trulog Zapada kako su ga lijepo nazivali i drugovi u komunizmu.

I da ne zaboravimo Slovence: oni se i dalje nadaju. Znaju da nada umire posljednja. Predsjednik arbitražnog suda Gilbert Guillaumeu imenovat će nove arbitre: hrvatskog i slovenskog. Isti onaj gentleman koji je slovenskom arbitru mudro savjetovao da se ostavi kopna jer će i tako na moru dobiti ono što je i tražio. Prevedeno! Hrvatska će izgubiti Savudrijsku valu, a Slovenija dobiva Piranski zaljev. Većina smatra da će rasplet ovog Rašomona biti ujedno i presedan u budućim sporovima. E, neće! Godine 1955., u arbitražnom sporu između Velike Britanije i Saudijske Arabije, Britanci su se povukli zbog arapskog muljanja sličnog slovenskom. Tada je arbitražni sud bio raspušten. Znači ništa od presedana. Već ga imamo.

U Jadranskom akvatoriju održana je zajednička vježba HRM i američke šeste flote pod hrvatskim geslom ZAJEDNO SMO JAČI i pod američkim geslom ZAJEDNO SMO SLABIJI.

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari