Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Srbi u Hrvatskoj obilježavaju svoje žrtve, a Hrvatima se ne dopušta obilježavanje logora u Srbiji u kojima su bili mučeni i ubijani hrvatski branitelji!

Objavljeno

na

Za sljedeću školsku godinu djeca u Vukovaru i Borovu selu neće učiti povijest iz dva potpuno divergentna udžbenika. Sad se tiska samo jedan u kojem će djeca učiti o ratu između OTAŽBINE I DOMOVINE.

[ad id=”93788″]

Subota,25. lipnja – Dan državnosti. Škrabalov. Dan kad su SDP-ovi zastupnici herojski napustili Sabor. Sabor je tog “nesretnog “ dana donio Ustavnu odluku kojom se Republika Hrvatska proglašava suverenom i samostalnom državom. U ime zastupnika SDP-a Saboru se obratio Ivica Račan i izrazio nezadovoljstvo time što “nije ostavljena mogućnost za udruživanje sa drugima koji to žele“ te će stoga glasovati protiv takove odluke. Do danas još nije razjašnjena dilema na koje “druge koji to žele“ je mislio Račan. Tako je sabornicu napustilo prije glasovanja 19 od 20 zastupnika SDP-a štiteći interese Islanda i Mongolije koje su se željele udružiti uniju sa RH. Oni koje su zastupnici SDP-a žarko željeli “da se malo udruže“ i druže već su okupirali 1/3 novostvorene države. Sigurni da će se za par mjeseci “udružiti“ s čitavim teritorijem Lijepe naše, a družiti sa svima nama na vojnim sudovima, u Gradišci i Lepoglavi, a možda i na obnovljenom Golom otoku.

Kad je, kartaški rečeno, Ivo Škrabalo nakon Tuđmanove smrti došao na štih on je imao na umu hrabrost i mudrost esdepeovaca koji su, usprkos mračnoj Tuđmanovoj diktaturi, odlučili “cijelom svijetu“ poslati legendarni ”non passaran”. U prijevodu ili sa Beogradom ili “ne računajte na nas“. Nisam baš pretjerano sklon osuđivati “hrabre drugove“ koji su u povijesnom trenutku šmugnuli iz Sabora. Recimo danas 25. lipnja 2016.g., održana je svečana sjednica Hrvatskog sabora povodom Dana državnosti. Ponosni na svoju državu, na ratne pobjede i sa sjećanjem na skoro 18.000 tisuća žrtava, u Saboru se okupilo oko dvadesetak zastupnika. Od nekih 150. Sad bi neki novi Škrabalo trebao zatražiti da se trajno obilježi taj čin. Možda bi se mogla i snimiti komedija pod naslovom “20 veličanstvenih u državi sa posebnim potrebama“. Država u kojoj pred 25.g. zastupnici SDP-a nisu željeli živjeti, u državi u kojoj Predsjednica države odlazi na sastanak sa srpskim premijerom Vučićem isti dan kada je 1928.g. u Beogradskoj skupštini Puniša Račić ubio Đuru Basaričeka i Pavla Radića te smrtno ranio Stjepana Radića. Baš tog dana naša Predsjednica je potpisala deklaraciju o unapređenju odnosa odnosa između dviju država. Naša Predsjednica ima pregršt talenata, ali joj sigurno nedostaje talent za biranje savjetnika. Zar se recimo jedan svestrano nesposobni Mate Granić nije mogao sjetiti i upozoriti Predsjednicu države da posjet Srbiji i potpisivanje deklaracije koincidira s godišnjicom jednog terorističkog akta bez presedana koji je završio ubojstvom hrvatskih predstavnika u Beogradskoj skupštini. Sastanak sa Vučićem započeo je u Vukovarskoj regiji kako bi se i Vukovarci podsjetili na Ovčaru, Sajmište, Bolnicu i sve zločine četnika iz kojih su i nastali današnji vlastodršci u Beogradu. Sviđa mi se toč.6 Deklaracije koja govori o zajedničkom povlačenju novca iz EU. Odmah me je podsjetila na stari vic iz drage nam Juge. Naime, idu tako Hrvat i Srbin putem i Hrvat ugleda i podigne s puta poveći grumen zlata. Srbin ushićen poviče: ”Super, podijelit ćemo ga bratski”. Hrvat ga nekako snuždeno pogleda i reče: ”Lijepo, ali ja bih više volio da ga podijelimo pola i pola”. U Deklaraciji nema ni riječi o zahtjevu Hrvatske da Srbija promjeni svoj tzv. univerzalni zakon koji je od Beograda stvorio mini Haag koji može suditi svima koje je Beograd napao i okupirao. Birokrati iz Bruxellesa sugerirali su poltronskoj Hrvatskoj da se taj problem riješi bilateralno s Beogradom. U ovoj bilateralnoj Deklaraciji to je i riješeno tako da o tome nema ni jednog slova. I ne treba biti posebno pametan pa uočiti da je Vučić pobjednik. Potpisao je “istorijsku“ Deklaraciju i predstavio se kao kompetentan pregovarač sa EU. Hrvatska nije dobila ništa osim još jednog “reigionalnog“ šamara. Dobro. Predsjednica je dala do znanja da je ona sad jedini ozbiljni igrač u Lijepoj našoj s obzirom na tragičnu sudbinu Vlade i na Sabor u kojem tek 20 zastupnika slavi dan državnosti. Ali to je notorna činjenica i zbog toga nije morala na noge Vučiću. Iz šest točaka Deklaracije vidimo samo jedno veliko ništa. Ono što najviše bode oči je nedostatak bilo kakvog reciprociteta u odnosima dvije države. U Vojvodini, gdje nije bilo rata, po nekim podatcima je 60% Hrvata manje nego prije rata. Po hrvatskom izbornom sustavu jedan srpski glas vrijedi kao tri hrvatska. Dok Srbi u Hrvatskoj svaki čas obilježavaju svoje žrtve i u tome, s dubokom žalošću u očima, sudjeluju i hrvatski političari, dotle se Hrvatima ne dopušta pravo na obilježavanje logora u Srbiji u kojima su bili zatočeni, mučeni i ubijani hrvatski branitelji nakon pada Vukovara. I sad neka još netko kaže da je izraz “država sa posebnim potrebama“ uvredljiv.

Za sljedeću školsku godinu djeca u Vukovaru i Borovu selu neće učiti povijest iz dva potpuno divergentna udžbenika. Sad se tiska samo jedan u kojem će djeca učiti o ratu između OTAŽBINE I DOMOVINE.

Par dana nakon potpisa povijesne Deklaracije Srbi su miroljubivo i s puno kompromisa da, ne naškode Deklaraciji, proglasili bl. Alojzija Stepinca ratnim zločincem. Dokaz više da je do sastanka naše Predsjednice i njihovog Premijera zaista moralo doći. Da se zakasnilo samo par dana, ratnim zločincem bio bi proglašen i premijer Tihomir Orešković. Dok bi se to njemu prevelo, Ministarstvo spol(j)nih poslova Srbije počelo bi pisati “Belu knjigu“ pa bi Predsjednica morala opet otići u Suboticu na još jedan politički i diplomatski fijasko. Danas je dokazano i dokumentirano da je pok. Kardinal Stepinac spasio za vrijeme Drugog svjetskog rata 27.215 srpske djece, ratne siročadi i velik dio muškaraca i žena. Sad samo malo apstraktnog razmišljanja. Srbija je članica EU, a Hrvatska mora ispuniti određene uvjete bez čijeg ispunjenja Srbija neće Hrvatskoj dati zeleno svijetlo za ulazak na brod koji je upravo ovih dana počeo tonuti. Dobro, znamo kako su se ponašali Slovenci. Ni Srbi se ne bi ponašali gore. Ali hrvatske poltronske i kmetske političke nomenklature pokazuju što misle o svojoj državi dolaskom dvadesetak saborskih zastupnika na svečanu sjednicu Hrvatskog sabora povodom Dana državnosti. U državi, koja je četiri godine vodila rat protiv onih s crvenom zvijezdom na kapama, s onima koji su urlali “smrt fašizmu-sloboda narodu“, ali koja ih je kao zečeve traktorima otpravila tamo gdje spadaju, gradonačelnicom Siska postaje Kristina Ikić-Baniček. Na antifašističkom derneku drugarica Ika naziva ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića ”notornim fašistom”. “Neofašist kojem su dali u zadatak da nam ubije kulturu, moći će za sebe reći da je antifašist iako po mom znanju antifašisti ne nose ustaške kape“. Na kraju je dodala kao Mare-mast-trast “smrt fašizmu-sloboda narodu“. Brezovica, antifašizam, Janjić Capo. Izmišljena povijest. Par dana prije tog “istorijskog“ odlaska u šumu Hitler je napao SSSR i time pogazio sporazum Molotov-Ribbentrop koji je 23. kolovoza 1939.g. bio potpisan u Moskvi. Da Hitler nije napao SSSR bi li Capo i ekipa otišli u šumu Brezovicu? Ajde, pogodite! I sad nam neka partizanska Ikača prodaje bozu o “prvom partizanskom odredu“ u porobljenoj Evropi. Ta Europa nije bila porobljena kolovoza 1939.g. kad su Hitler i Staljin podijelili Poljsku i Baltičke države, kad su nestale sa lica zemlje Estonija, Latvija i Litva. Tada je bio mir, pastorala, Tito je podržao Staljina i sramotni sporazum. Kad je Hitler krenuo na Staljina, Capo i ekipa krenuli su na domaće fašiste, a to su bili svi oni koji nisu bili u komunističkoj partiji. Koja slučajnost!

Na Dan neovisnosti, ovisnici rekli ”Ne!”- ovisnosti…

Bojim se da se je sve urotilo protiv Andreja Plenkovića najnovijeg kandidata za najnovijeg predsjednika HDZ-a. S čovjekom se pozdravljam, ali ga ne poznam pobliže. Površni dojam je dobar. Mlad, obrazovan. Navodno govori pet jezika. No, to je nekad bila prednost. Znam jednu konobaricu s Bola koja govori tri jezika. Po takvoj logici dovoljno za potpredsjednicu. I Sanader je govorio četiri jezika. U svakom slučaju Plenković je dobar kandidat. No, kako će ognjištarski HDZ glasovati za Andreja kad su ga javno počeli podržavati likovi kao Jelena Lovrić, Slavenka Drakulić i slični? I Milanović ga zlobno hvali te poziva Andreja u SDP, i to u njegov lijevi ešalon. Za ”Plenkija” je i Vladimir Šeks, veliki maestro dvije Sanaderove pobjede na dva HDZ-ova izborna Sabora. Detalje filma “Velika prijevara“ može se dobit od Branimira Glavaša kojeg su scenarist i režiser filma doslovno skoro došli glave. Naravno, za Plenkija je i legendarni “pola meni, pola tebi, pola Bagi“ – Mate Granić, aktualni savjetnik Predsjednice, koji se nije mogao sjetiti kad je ono Puniša Račić izrešetao braću Radić u Beogradskoj skupštini pa je baš na taj nevažni datum otpravio Predsjednicu u ralje Aleksandra Vučića. Uostalom, Plenković je bio šef izbornog stožera Mati Graniću kod njegovog povijesnog fijaska kad se Mate pokušao domoći Pantovčaka. Matin obožavatelj Davor Butković tada nas je u Globusu uvjeravao da je 63% Hrvata spremno umrijeti za našeg Matu. Objavljivale su se romansirane biografije po kojima je Mate sa 14.g., ubio vola u očevoj mesnici. O dvije stvari nije bilo ni riječi. Prva, da je Mate bio osobni liječnik nadasve popularne partizanke Milke Planinc, a druga je Matina viletina u podsljemenskoj zoni koju je Mate navodno izgradio od prodaje stare obiteljske kuće u Makarskoj. Ako je to istina, Mate je odmah trebao biti proglašen menadžerom godine. No, u predsjedničkim izborima 2000.g., dinamični Plenki i pastoralni i ponizni Mate nisu bili menadžeri godine nego fijasko godine. U predsjedničkoj utrci sa Mesićem, Budišom i Silvijem Degenom ispali su u prvom krugu. Zato Plenki sad za šefa izbornog stožera uzima general Krstičevića, a ne Matu. Kakva nezahvalnost.

[ad id=”93788″]

HDZ će, po meni, imati puno vremena za dobre analize kako bi ustoličio pravu osobu koja se sjeća kako je to Tuđman radio. Imat će najmanje dva izborna ciklusa, tj. 8 godina da se opet okupe u Banskim Dvorima i ponovno pokušaju srušiti vlastitu vladu. Vidim da optimisti najavljuju pobjedu već na izvanrednim izborima. To me samo uvjerava da su imali pravo svi koji tvrde da su optimisti u svari loše obaviješteni pesimisti.

Dosta se mučim s ovim tekstom jer se približava tekma Hrvatska –Portugal. Čitam na fejsu jednu uzbudljivu podršku našima. Javila se šarmantna antifa Mirjana Mirt pa kaže: “Je*o vam bog mater ustašku! Da bar izgubite svaku utakmicu! Govna su trebala odbiti igrati na prvo skandiranje za dom! Đubrad i oni i organizator – je*o mu Thompson mater! (zajedno sa Glavašem!) – a posebno govna kukavna koji tu znaju urlati, ali boriti se za budućnost zemlje ne znaju… Da ne zaboravim i onu NATO ku*vicu Kolindu! Je*o bog mater i tebi! Amen!!!!” Drago mi je da su antifašisti postali tako rafinirani i suptilni u svom progresivnom izražavanju. Zašto Mirjana nije držala govor u Brezovici?

Završila je Hrvatska svoj nastup Euru. Možete zamisliti slavlje Mirjane Mirt, antifašističke perjanice i po intelektu i po izgledu. Dalmatinska orijuna sigurno također slavi. Čačić ne vidi da Strinić jedva hoda. Da bi Jedvaj odigrao na njegovom mjestu bolje i talentiranije jer u Bundesligi i igra beka. O Pjaci da i ne govorim. Mladi su, ima vremena. Poludim kad čujem tu glupost. Odmah na početku drugog djela kod Portugalaca ulazi Bruno Shancez star 18.g. On je jako iskusan… Portugal trijumfira. Hrvatska orijuna trijumfira. Antifašisti tipa naše šarmantne Mirjane su sada oduševljeni. A Šuker i Mamić ostaju! A mi ostali u krevet posrani… Za budućnost zemlje brinut i borit će se Mirjana Mirt i Kristina Ikić Baniček. I HDZ koji će se na jesen pobjednički prošetati izborima kako nas uvjerava Domagoj Milošević.

U prvoj korizmi 2002.g. Račan i Mesić odrekli su se – Hrvata u BIH.

EU Titanic udario u santu leda. Velika Britanija izlazi voljom svojih građana iz EU. David Cameron napravio je kobnu pogrešku jer je povjerovao svojim agencijama za ispitivanje javnog mišljenja. 24 sata prije referenduma jedna od elitnih agencija izbacila je rezultat: 52% za ostanak a 48% za izlazak. Koja promjena u roku 24 sata… Ako se uopće desila promjena. Prije je to bio klasični blef. Međutim, to nije Cameronova jedina greška. Druga neoprostiva mu je što je za svog savjetnika propustio imenovati Vladimira Šeksa. To s kojim postotkom na referendumu je Šeki uveo Hrvatsku u EU spada u političko-statističko čudo. E’ da je David imao osjećaj za filing… Sad, zbog poraza na referndumu, mora podnijeti ostavku. Kad su u RH vladajući popušili referendum o braku, umjesto ostavke, donijeli su zakon kojima su “različitima od nas“ omogućili da budu isti kao mi. Tako je puknuo još jedan brak iz interesa.

Oscar Wilde je napisao: ”Sreća oženjenog muškarca ovisi o ženama koje nije oženio”.

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, slobodu treba izboriti

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

Republika Hrvatska, kao neovisna država, svečanom i javnom prisegom dobila je u utorak 18. veljače petoga predsjednika u osobi Zorana Milanovića te nastavlja svoj životni put u svoj političkoj, ideološkoj i gospodarskoj kompleksnosti međunarodne zajednice i unutarnjih društvenih odnosa. Premda po Ustavu predsjednik ima relativno skromne ovlasti, ipak kao jedina politička funkcija koju neposredno na izborima legitimiraju birači, hrvatski predsjednik ima golemo simboličko značenje te je stoga važna i svaka gesta i poruka koja je odaslana u javnost sa svečanosti inauguracije.

Svaka društvena institucija prolazi proces razvitka i ustaljivanja te ne bi bilo normalno da sa svakom novom upravom na stanoviti način sve počinje iznova, da se ne uzima u obzir nešto što je u toj instituciji postalo uobičajeno. U Republici Hrvatskoj šest je inauguracija novoga predsjednika održano po jednom modelu, dakle već, može se reći, ustaljenom, promišljenom i općeprihvaćenom, a sada je sedma inauguracija realizirana posve po novom modelu. Ne može se reći da je time prekršen koji zakon ili da je učinjeno išta protupravno ili neetično, no prekinut je kontinuitet koji je ipak vrlo važan za poštovanje i samopoštovanje mlade države. Raskid s makar relativno skromnom tradicijom imao bi smisla samo ako bi se ponudilo nešto bolje, nešto što više afirmira Republiku Hrvatsku kao državu i njezinu najistaknutiju funkciju u strukturi državne vlasti. Recentna inauguracija na Pantovčaku i po novom ritualu ništa od toga nije ponudila, pa se nameće pitanje je li se time možda željelo relativizirati važnost države kao takve i same predsjedničke funkcije.

Inauguracija

Budući da predsjednička inauguracija nije privatni čin, i budući da bi predsjednik trebao biti u stanovitom smislu državni predvoditelj svih hrvatskih građana, nije se smjelo dogoditi da na inauguraciji ne bude ni predstavnika građana koji su dali svoj glas za mandat predsjedniku, tim više što je to jedina državna funkcija na koju svojim glasom neposredno nekoga dovode sami građani – birači. Nije se smjelo dogoditi ni da na inauguraciji ne budu nazočni predstavnici političkih stranaka, kako onih koje su novoga predsjednika podupirale u izborima, tako i onih koje su osporavale njegov Izbor. Teško je vjerovati da bi se predsjednička funkcija mogla ostvarivati kao predvođenje svih građana Republike Hrvatske a da na inauguraciju ne budu pozvani predstavnici svih segmenata društvenoga života počevši od kulturnoga, gospodarskoga i vjerskoga do svih drugih. Premda je započeti predsjednički mandat na izborima dobiven pod parolom »Normalno«, nije normalno da su prednost pred svim predstavnicima svih segmenata društvenoga života dobili aktivisti u predsjedničkoj kampanji pobjednika.

Budući da funkcija predsjednika države ima relevantne ovlasti u međunarodnim odnosima i međunarodnoj politici, upravo je sablažnjivo što na predsjedničku inauguraciju nije pozvan baš nitko iz međunarodne zajednice, čak ni predstavnik diplomatskoga kora akreditiranoga u Hrvatskoj. Nije li takvom gestom međunarodnoj zajednici i njezinim predstavnicima poslana poruka koja se može čitati kao ignoriranje ili omalovažavanje međunarodne politike ili kao (smišljeno ili slučajno?) omalovažavanje Republike Hrvatske u međunarodnom kontekstu, premda je država Hrvatska, kao i svaka druga država, relevantna pravna osoba i činjenica međunarodnoga prava? Nije li upravo inauguracija najbolja prilika da se novi predsjednik predstavi predstavnicima međunarodne zajednice?

Neovisnost sudstva i medija

U inauguracijskom govoru (koji nije odolio ideološkom pomodarstvu stavljajući »rod« na prvo mjesto stvarnosti koje ne bi smjele biti razlog za diskriminaciju ili isključivanje u hrvatskom društvu) novi Predsjednik uz druge relevantne poruke, koje zaslužuju dublju opservaciju, istaknuo je da je najčvršća brana tiraniji svake vrste »podrška vlasti akademskoj i znanstvenoj neovisnosti te neovisnosti sudstva i medija«. Dodao je: »Znanstvena zajednica, sudstvo i mediji moraju neprestano raditi na usavršavanju mehanizama za borbu protiv nepoštenja i korupcije u vlastitim redovima. Smatram, dakle, da su zaštita i promicanje neovisnosti sudstva, medija i znanosti najvažniji sadržaj načelne ustavne formulacije o odgovornosti predsjednika Republike za stabilnost državne vlasti.«

S obzirom na hrvatsku stvarnost, zdravi, neovisni i slobodni sudstvo, znanost i mediji apsolutno su veliki prioriteti za cjelokupno ozdravljenje hrvatskoga društva i dobro je ako je to novi Predsjednik uočio i uzeo si kao jednu od važnijih zadaća u svom mandatu.

Poznato je da nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, nego slobodu odnosno neovisnost treba izboriti, što je moguće tek kad za to postoje osnovni preduvjeti. Bilo bi iznimno veliko i važno služenje kad bi novi Predsjednik uspio pomoći da se stvore uvjeti za razbijanje svake vrste otuđenih centara moći koji svojim utjecajem na gotovo sve segmente i procese u hrvatskom društvu otimaju slobodu i neovisnost mnogim pojedincima, skupinama i mnogim, i državnim, institucijama. Bude li odgovorni predvodnik u stvarnom oslobođenju hrvatskoga društva, novi Predsjednik ima priliku ući u povijest upisan zlatnim slovima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Stvarna prijetnja današnjoj Hrvatskoj je naslijeđena duboka država

Objavljeno

na

Objavio

U ovih zadnjih tridesetak godina, zapravo od postignuća današnje hrvatske države zdrava matica hrvatskog naroda muku muči pokušavajući izići na kraj s naslijeđenom dominacijom ‘bivših’ Jugoslavena i velikosrba. Do sada je ta borba bila neuspješna jer se vodi protiv tobože nepostojećeg neprijatelja kojeg, kao u Andersenovoj bajci, navodno nitko ne vidi, ali se njegovo razorno djelovanje osjeća na svakom koraku. Toliko, da je i slijepcu već postalo vidljivo kako bivša jugoudbaška elita, uglavnom sponzorirana i dirigirana izvana, još uvijek dominira i usmjerava politički, gospodarski i javni život u novostvorenoj hrvatskoj državi. Namećući narodu novo regionalno i neoliberalno ropstvo.

Očito se tu radi o fenomenu koji se modernim jezikom naziva duboka država. Radi se dakle o ponovo ojačanom i umreženom bivšem jugoudbaškom kadru naslijeđenom iz komunističke Jugoslavije koji je ostao duboko ukorijenjen u svim vitalnim institucijama novostvorene hrvatske države. Odakle, svojim ‘nevidljivim’ djelovanjem i dalje paralizira gospodarski procvat, potiče podjele i nesređeno stanje u društvu te preko klijentelizma i korupcije održava bivši način rada i ponašanja kod većine ljudi. S ciljem da se i u današnjoj Hrvatskoj ispod žita ponovo poveže i učvrsti bivša jugomafijaška gospodarsko-socijalna mreža preko koje bi ta, tobože nepostojeća, duboka država u potpunosti kontrolirala sve procese u društvu i nastavila pljačku i podjarmljivanje običnog naroda.

Ako svjesni Hrvati i ljudi s karakterom, koji brinu za budućnost svoje djece, nastave žmiriti na tu zlokobnu pojavu i ne raditi ništa kako bi se to zlo spriječilo, rezultat bi uskoro mogao biti grčki scenarij.

Jugoslavensko, a ne hrvatsko

Budimo, dakle, u vezi s tim teškim problemom potpuno jasni. Kada govorimo o fenomenu takozvane duboke države u današnjoj Hrvatskoj, govorimo uglavnom o nelustriranim dijelovima državnog i obavještajnog aparata koji rade za svoje bivše šefove i nove sponzore izvan Hrvatske. Govorimo o prošlošću utaočenim i i korumpiranim kadrovima bivše Socijalističke Republike Hrvatske, odnosno komunističke Jugoslavije, i njihovim jugonostalgičnim potomcima u današnjoj državnoj administraciji, gospodarstvu i medijima. Dakle, o onome što je još uvijek ostalo udbaško i jugobalkansko, u politici, gospodarstvu, pravosuđu, obavještajnom sektoru, medijima, obrazovanju i na svim drugim područjima javnog i konspirativnog djelovanja.

Ukratko, o svemu onome što je još uvijek više jugoslavensko nego hrvatsko u današnjoj Hrvatskoj.

Jugokomunističko naslijeđe zacementirano bivšim kadrovima i njihovim potomcima u svim vitalnim institucijama, gospodarstvu i medijima predstavlja rak ranu današnje hrvatske države. Postalo je više nego očito kako ti mentalni Jugoslaveni i ucijenjeni taoci svoje odnarođene prošlosti nastavljaju na bivši način, razarati zajedništvo, napredak, ugled i temeljne vrijednosti hrvatskog društva. Čak su medijsko ispiranje mozga i matrica manipuliranja narodom ostali isti kao u bivšoj Jugoslaviji. Tako da današnji hrvatski sustav sve više postaje parodija bivšeg.

Svakome, dakle, tko zdravorazumski gleda na stanje u Hrvatskoj i na probleme koji je sustavno guše od osamostaljenja do danas, jasno je da ti problemi nisu ni izvorno hrvatski ni današnji. Nego su naslijeđeni iz bivših Jugoslavija i umjetno održavani izvana i iznutra, kako bi se Hrvate nastavilo držati u pokornosti i zarobljene Balkanom.

Ne treba, dakle, biti politički Einstein da bi se shvatilo kako je trenutna hrvatska društvena i politička zbilja rezultat kombiniranog djelovanja mreže udbaško-velikosrpske mafije iz sjene, vodećih političara recikliranih iz bazena bivšeg sustava vlasti i njihovih vanjskih šefova i sponzora.

Ponavljanje bivšeg

Previše je u današnjoj Hrvatskoj ponavljanja bivšeg, bivših tajnih poslova i dogovora, bivšeg gospodarskog kriminala i malverzacija, bivših spletki i podmetanja da bi to bilo slučajno. Svakim danom naime postaje sve razvidnije kako se pod kontrolom duboke države vodi hibridni medijsko-psihološki rat s ciljem sabotaže ugleda i suverenog razvitka samostalne Hrvatske.

Očito se preko programiranog urušavanja gospodarstva, medijskog terora razuzdane jugobalkanske ljevice, stalnog nametanja crnila i stihijskog nezadovoljstva naroda, priprema teren za povratak Hrvatske u planiranu novu regionalnu zajednicu Zapadni Balkan. U pozadini svega krije se zapravo obnova bivše Jugoslavije u nešto liberalnijem i drugačijem obliku (minus Slovenija plus Albanija) koju su Mesić i Račan u ime Hrvatske potpisali na Balkanskom summitu u Zagrebu 2000. i koja bi trebala profunkcionirati u sljedećem valu proširenja EU na ‘Našu Regiju’.

Dakle, hrvatska država, ovakva kakva je danas, slobodna je samo djelomično. Ključne službe i institucije koje bi trebale nadzirati i podupirati njenu slobodu, sigurnost i napredak od samog osnutka, a poglavito od 2000. izbušene su kadrom iz bivšeg sustava koji je sabotira na svakom koraku. Stvarni problem je zapravo to što su poluge moći i nacionalno bogatstvo ostali u rukama ‘bivših’ udbaša i Jugoslavena koji nemaju srca za Hrvatsku. Jeftinih oportunista i poltrona koji su duhovno i iskustveno otuđeni od hrvatskog naroda. Onih kojih se njegov položaj i patnja u najtežim trenucima naše nedavne prošlosti nije ticala. A ne tiče ih se ni danas.

Stara kineska poslovica kaže – kada voda padne nisko vidi se što rijeka na dnu krije. I kao što vrijeme više prolazi, tako i sve više Hrvata sve jasnije vidi da ‘bivši’ udbaši, Jugoslaveni i Sorošov kadar u institucijama i medijima današnje hrvatske države operiraju s istim ‘nevidljivim’ zadatkom i ciljem. Sustavno opstruirati i rušiti sve što u Hrvatskoj domoljubno diše, sve što bi je moglo povući naprijed i učiniti je uspješnijom i drugačijom od drugih zemalja ‘Naše Regije’’.

„Hrvatska“ elita

Dovoljno je samo osvrnuti se unazad i vidjeti kako su završili svi oni koji su se beskompromisno zalagali za suveren i ničim bivšim opterećen razvitak hrvatske države, od prvog predsjednika Tuđmana do nedavne predsjednice, gospođe Grabar -Kitarović? Svi oni na jedan ili drugi način nestaju, a ostaje nam, postojana kano klisurina, samo nesporna ‘hrvatska’ elita u liku i dijelu raznih Manolića, Mesića, Pusića, Josipovića, Milanovića, Jakovčića, Tedeschija, Končara, Nobila, Dejana Jovića, Jakovina, Markovina, Klasića, Kapovića, Sarnavki, Pilsela, Tomića, Dežulovića, Frljića, Šerbedžija, Mile Kekina, Rudanica, raznih Indexa i nevladinih udruga, Pupovca, njegovih Novosti i Biltena, ‘hrvatskih’ mainstream medija za zaglupljivanje običnog naroda i cijele vojske profesionalnih trolova i izvođača ‘spontanih’ fašističkih incidenata. A s druge strane, kad god zatreba potpaliti vatru međusobnih svađa i podjela tu su uvijek spremni razni Bujanci, Skeje, Keleminci… No sve se to u razmatranju uzroka aktualnog stanja, na službenoj razini kao i među običnim narodom bezbrižno zanemaruje, medijski ismijava i uporno podmeće pod tepih.

Kako onda liječiti hrvatsko društvo od tih naslijeđenih bolesti i naći izlaz iz ovako nesređenog i frustrirajućeg stanja?

Stalna kuknjava i čuđenje ‘što nam to rade’ očito ne daju željeni rezultat. Isto kao ni kontraproduktivni bojkot izbora u kombinaciji sa dječje zajapurenim glasovanjem iz inata protiv vlastitih interesa. Zbog vješto podmetnutih podjela i umjetno napumpanog nezadovoljstva. Osim toga, vidjeli smo da ne pomaže ni skakanje s konja na magarca, s magarca na plot. Što nam onda preostaje?

Najbolji i zapravo jedini način na koji se Hrvati u domovini jednom zauvijek mogu bezbolno riješiti ‘bivših’ Jugoslavena, velikosrba i njihovog malignog utjecaja je izborna lustracija. Od Tuđmanove smrti do danas bilo je puno propuštenih prigoda. Ali svaki novi izbori nude novu prigodu. Nažalost, razmrvljena domoljubna opozicija i većina naroda u Hrvatskoj još nisu dovoljno politički zreli ni odgovorni da to shvate i prihvate.

Iskusni meštri duboke države

Iskusni meštri duboke države i njihovi vanjski sponzori znaju dobro za tu njihovu slabu stranu i koriste je kao oružje protiv njih. Tako što ih prigodom svakih izbora vješto navuku na podmetnute svađe i podjele i time pripreme da oni sami, neizlaskom na izbore i rasipanjem glasova onih koji iziđu, omogućavaju povratak na ključne položaje u vlasti i u institucije odnarođenim ‘bivšim’ štetočinama i mentalnim Jugoslavenima.

I tako se taj multimedijski cirkus od izbora do izbora u Hrvatskoj ponavlja.

Upravo to je glavni razlog zašto je Lijepa naša dovedena i drži se u stanju u  kojem je običan narod, ulovljen u mrežu ‘bivše’ jugoudbaške i globalističke elite, u svojoj bogatoj i potencijalno vrlo prosperitetnoj zemlji, osiromašuje, muči i koprca kao riba na suhom. A da ni ne zna što je pravi uzrok tome. Pa krivca obično traži i pronalazi na pogrješnoj strani. Na onoj u koju mu uporno upiru prstom njegovi manipulatori.
To ne sluti na dobro.

Zoran Milanović

Nije li po istoj matrici manipulacija na nedavnim izborima za predsjednika izabran ekscentrični Titov pionir, Zoran Milanović? Političar čudnih pogleda i ponašanja koji je već u ulozi premijera hrvatskom narodu i državi nanio golemu štetu. Zar to nije još jedan znak ponavljanja već viđene političke nezrelosti i neodgovornosti većine hrvatskog naroda? Koji će uskoro imati prigodu uvidjeti kakvu je nepovratnu štetu sam sebi ponovo nanio naivnim nasjedanjem na uvijek istu matricu obmanjivanja.

Nakon svega što nam se dogodilo i još uvijek događa, konačno bi i mi Hrvati trebali naučiti nešto iz naše prošlosti, ili barem iz one čuvene izreke šampiona zdravorazumskog razmišljanja, Alberta Einsteina, koja kaže – Ponavljati stalno jedno te isto, a očekivati drugačiji rezultat znak je očite gluposti.

Potreban je, dakle, novi pristup u borbi protiv zloćudne moći i utjecaja tzv. duboke države jer dosadašnji način naivnog nasjedanja na uvijek iste podjele i podvale servirane iz podzemnih jugoudbaških kuhinja u Zagrebu i Beogradu, vodi hrvatski narod vrtnji u začaranom krugu ponavljanja jednih te istih pogrješka i zabluda.

Da bi se izbjeglo stalno ponavljanje jednog te istog izbornog inženjeringa treba se snažno boriti za dopisno, odnosno, obavezno glasovanje, koje recimo izvrsno funkcionira u najdemokratskijoj zemlji na svijetu, Australiji. Osim toga, izmanipulirana šutljiva većina i razmrvljena domoljubno-suverenistička opozicija jednostavno moraju politički sazrjeti.

Kada bi čvrsta koalicija domoljubnih stranaka imala jasno definiranu nacionalnu politiku a većina hrvatskog naroda onu dozu poštovanja vlastite države koju imaju stanovnici svake zrele i uređena zemlje, onda bi ta većina znala razlučiti što je hrvatski nacionalni interes a što manipulacija i prijetvorne priče za malu djecu. Onda sigurno ne bi tako naivno nasjedali na notornu matricu zavaravanja, koja se na izborima u Hrvatskoj ponavlja do gađenja.

Treba učiti od drugih, uređeniji i uspješniji naroda, kako na manje balkanski zaslijepljen i sebeljubljiv a više uključiv i učinkovit način braniti svoju novostečenu slobodu i državu, koristeći današnju demokraciju.

Pri tom bi svakako trebalo imati na umu da se današnje stanje u Hrvatskoj ne može riješiti preko noći, za godinu ili dvije, ali se može početi rješavati odmah. Već sad se može trezveno razmisliti gdje se pogriješilo na dosadašnjim izborima, izvući pouke i na osnovu toga planirati kako dalje. Odrediti gdje su granice naših želja i mogućnosti, u situaciji kada izvana sponzorirani ‘bivši’ Jugoslaveni i velikosrbi, koji su gubitkom svoje države (Jugoslavije) u Hrvatskoj izgubili i svoj identitet, sada kao utopljenik za slamku, stalno love za ‘antifašizam’.

 Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati

Vidite kako, čim se počne čačkati po njihovim zlodjelima i mutnim poslovima odmah zaredaju fašistički ‘incidenti’ i diže se dreka do neba, kako bi se zaplašio lako zavodljiv dio hrvatskog naroda, ‘Naša Regija’, EU i cijeli svijet. Izlizanom floskulom o ‘ponovnom buđenju fašizma i ugroženosti srpske manjine u Hrvatskoj’.

Ne smije im se davati povoda za to. Ne smije im se dopustiti da se igraju s nama kao s djecom u vrtiću. A one ‘incidente’ koje u tu svrhu sami podmeću, poput legendarne svastike na Poljudu i ‘spontanih’ ispada ‘navijačkih huligana’, poput onog na splitskoj rivi i u kafiću kod Knina, treba istraživati do dna i javno raskrinkavati. Kao učinkovit odgovor na njihovo podmetanje i razorno djelovanje?

Konačno, zar ne bi bilo puno bolje da se umjesto beskrajnog iscrpljivanja u podmetnutom ‘fašističko- antifašističkom’ virtualnom ratu, od svih zdravih snaga u hrvatskom narodu, na jasnim načelima, formira čvrsto povezan savez za demokratsku borbu protiv ‘bivše’ duboke države? Važno je pritom znati da jedino ujedinjena i nadideološka domoljubna opozicija može pobijediti na idućim parlamentarnim izborima i početi s ozdravljenjem vitalnih institucija današnje hrvatske države.

To provjetravanje i ozdravljenje državnih institucija, u prvom redu pravosuđa koje je rak rana današnjeg sustava, ne mora nužno biti po stranačkoj, etničkoj ili vjerskoj osnovi, već isključivo na osnovu toga tko je pošten, sposoban i ničim bivšim opterećen ili ucijenjen. Odnosno na osnovu toga tko je sposoban i spreman braniti slobodu i temeljne vrijednosti hrvatskog naroda i države, uključujući tu i temeljna prava manjina.

Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati samo ako prevlada političku nezrelost, egoizam, ljubomoru, međusobne podjele i zajedničkim snagama se bori za sebe i svoje.

Iskustvo Domovinskog rata daje nadu da mi Hrvati duboko u sebi imamo ono nešto što nam je potrebno da se izvučemo iz svake ugroze i krize. Ako ne dopustimo drugima da nas prevare i ne varamo sami sebe.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari