Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Srbi u Hrvatskoj obilježavaju svoje žrtve, a Hrvatima se ne dopušta obilježavanje logora u Srbiji u kojima su bili mučeni i ubijani hrvatski branitelji!

Objavljeno

na

Za sljedeću školsku godinu djeca u Vukovaru i Borovu selu neće učiti povijest iz dva potpuno divergentna udžbenika. Sad se tiska samo jedan u kojem će djeca učiti o ratu između OTAŽBINE I DOMOVINE.

[ad id=”93788″]

Subota,25. lipnja – Dan državnosti. Škrabalov. Dan kad su SDP-ovi zastupnici herojski napustili Sabor. Sabor je tog “nesretnog “ dana donio Ustavnu odluku kojom se Republika Hrvatska proglašava suverenom i samostalnom državom. U ime zastupnika SDP-a Saboru se obratio Ivica Račan i izrazio nezadovoljstvo time što “nije ostavljena mogućnost za udruživanje sa drugima koji to žele“ te će stoga glasovati protiv takove odluke. Do danas još nije razjašnjena dilema na koje “druge koji to žele“ je mislio Račan. Tako je sabornicu napustilo prije glasovanja 19 od 20 zastupnika SDP-a štiteći interese Islanda i Mongolije koje su se željele udružiti uniju sa RH. Oni koje su zastupnici SDP-a žarko željeli “da se malo udruže“ i druže već su okupirali 1/3 novostvorene države. Sigurni da će se za par mjeseci “udružiti“ s čitavim teritorijem Lijepe naše, a družiti sa svima nama na vojnim sudovima, u Gradišci i Lepoglavi, a možda i na obnovljenom Golom otoku.

Kad je, kartaški rečeno, Ivo Škrabalo nakon Tuđmanove smrti došao na štih on je imao na umu hrabrost i mudrost esdepeovaca koji su, usprkos mračnoj Tuđmanovoj diktaturi, odlučili “cijelom svijetu“ poslati legendarni ”non passaran”. U prijevodu ili sa Beogradom ili “ne računajte na nas“. Nisam baš pretjerano sklon osuđivati “hrabre drugove“ koji su u povijesnom trenutku šmugnuli iz Sabora. Recimo danas 25. lipnja 2016.g., održana je svečana sjednica Hrvatskog sabora povodom Dana državnosti. Ponosni na svoju državu, na ratne pobjede i sa sjećanjem na skoro 18.000 tisuća žrtava, u Saboru se okupilo oko dvadesetak zastupnika. Od nekih 150. Sad bi neki novi Škrabalo trebao zatražiti da se trajno obilježi taj čin. Možda bi se mogla i snimiti komedija pod naslovom “20 veličanstvenih u državi sa posebnim potrebama“. Država u kojoj pred 25.g. zastupnici SDP-a nisu željeli živjeti, u državi u kojoj Predsjednica države odlazi na sastanak sa srpskim premijerom Vučićem isti dan kada je 1928.g. u Beogradskoj skupštini Puniša Račić ubio Đuru Basaričeka i Pavla Radića te smrtno ranio Stjepana Radića. Baš tog dana naša Predsjednica je potpisala deklaraciju o unapređenju odnosa odnosa između dviju država. Naša Predsjednica ima pregršt talenata, ali joj sigurno nedostaje talent za biranje savjetnika. Zar se recimo jedan svestrano nesposobni Mate Granić nije mogao sjetiti i upozoriti Predsjednicu države da posjet Srbiji i potpisivanje deklaracije koincidira s godišnjicom jednog terorističkog akta bez presedana koji je završio ubojstvom hrvatskih predstavnika u Beogradskoj skupštini. Sastanak sa Vučićem započeo je u Vukovarskoj regiji kako bi se i Vukovarci podsjetili na Ovčaru, Sajmište, Bolnicu i sve zločine četnika iz kojih su i nastali današnji vlastodršci u Beogradu. Sviđa mi se toč.6 Deklaracije koja govori o zajedničkom povlačenju novca iz EU. Odmah me je podsjetila na stari vic iz drage nam Juge. Naime, idu tako Hrvat i Srbin putem i Hrvat ugleda i podigne s puta poveći grumen zlata. Srbin ushićen poviče: ”Super, podijelit ćemo ga bratski”. Hrvat ga nekako snuždeno pogleda i reče: ”Lijepo, ali ja bih više volio da ga podijelimo pola i pola”. U Deklaraciji nema ni riječi o zahtjevu Hrvatske da Srbija promjeni svoj tzv. univerzalni zakon koji je od Beograda stvorio mini Haag koji može suditi svima koje je Beograd napao i okupirao. Birokrati iz Bruxellesa sugerirali su poltronskoj Hrvatskoj da se taj problem riješi bilateralno s Beogradom. U ovoj bilateralnoj Deklaraciji to je i riješeno tako da o tome nema ni jednog slova. I ne treba biti posebno pametan pa uočiti da je Vučić pobjednik. Potpisao je “istorijsku“ Deklaraciju i predstavio se kao kompetentan pregovarač sa EU. Hrvatska nije dobila ništa osim još jednog “reigionalnog“ šamara. Dobro. Predsjednica je dala do znanja da je ona sad jedini ozbiljni igrač u Lijepoj našoj s obzirom na tragičnu sudbinu Vlade i na Sabor u kojem tek 20 zastupnika slavi dan državnosti. Ali to je notorna činjenica i zbog toga nije morala na noge Vučiću. Iz šest točaka Deklaracije vidimo samo jedno veliko ništa. Ono što najviše bode oči je nedostatak bilo kakvog reciprociteta u odnosima dvije države. U Vojvodini, gdje nije bilo rata, po nekim podatcima je 60% Hrvata manje nego prije rata. Po hrvatskom izbornom sustavu jedan srpski glas vrijedi kao tri hrvatska. Dok Srbi u Hrvatskoj svaki čas obilježavaju svoje žrtve i u tome, s dubokom žalošću u očima, sudjeluju i hrvatski političari, dotle se Hrvatima ne dopušta pravo na obilježavanje logora u Srbiji u kojima su bili zatočeni, mučeni i ubijani hrvatski branitelji nakon pada Vukovara. I sad neka još netko kaže da je izraz “država sa posebnim potrebama“ uvredljiv.

Za sljedeću školsku godinu djeca u Vukovaru i Borovu selu neće učiti povijest iz dva potpuno divergentna udžbenika. Sad se tiska samo jedan u kojem će djeca učiti o ratu između OTAŽBINE I DOMOVINE.

Par dana nakon potpisa povijesne Deklaracije Srbi su miroljubivo i s puno kompromisa da, ne naškode Deklaraciji, proglasili bl. Alojzija Stepinca ratnim zločincem. Dokaz više da je do sastanka naše Predsjednice i njihovog Premijera zaista moralo doći. Da se zakasnilo samo par dana, ratnim zločincem bio bi proglašen i premijer Tihomir Orešković. Dok bi se to njemu prevelo, Ministarstvo spol(j)nih poslova Srbije počelo bi pisati “Belu knjigu“ pa bi Predsjednica morala opet otići u Suboticu na još jedan politički i diplomatski fijasko. Danas je dokazano i dokumentirano da je pok. Kardinal Stepinac spasio za vrijeme Drugog svjetskog rata 27.215 srpske djece, ratne siročadi i velik dio muškaraca i žena. Sad samo malo apstraktnog razmišljanja. Srbija je članica EU, a Hrvatska mora ispuniti određene uvjete bez čijeg ispunjenja Srbija neće Hrvatskoj dati zeleno svijetlo za ulazak na brod koji je upravo ovih dana počeo tonuti. Dobro, znamo kako su se ponašali Slovenci. Ni Srbi se ne bi ponašali gore. Ali hrvatske poltronske i kmetske političke nomenklature pokazuju što misle o svojoj državi dolaskom dvadesetak saborskih zastupnika na svečanu sjednicu Hrvatskog sabora povodom Dana državnosti. U državi, koja je četiri godine vodila rat protiv onih s crvenom zvijezdom na kapama, s onima koji su urlali “smrt fašizmu-sloboda narodu“, ali koja ih je kao zečeve traktorima otpravila tamo gdje spadaju, gradonačelnicom Siska postaje Kristina Ikić-Baniček. Na antifašističkom derneku drugarica Ika naziva ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića ”notornim fašistom”. “Neofašist kojem su dali u zadatak da nam ubije kulturu, moći će za sebe reći da je antifašist iako po mom znanju antifašisti ne nose ustaške kape“. Na kraju je dodala kao Mare-mast-trast “smrt fašizmu-sloboda narodu“. Brezovica, antifašizam, Janjić Capo. Izmišljena povijest. Par dana prije tog “istorijskog“ odlaska u šumu Hitler je napao SSSR i time pogazio sporazum Molotov-Ribbentrop koji je 23. kolovoza 1939.g. bio potpisan u Moskvi. Da Hitler nije napao SSSR bi li Capo i ekipa otišli u šumu Brezovicu? Ajde, pogodite! I sad nam neka partizanska Ikača prodaje bozu o “prvom partizanskom odredu“ u porobljenoj Evropi. Ta Europa nije bila porobljena kolovoza 1939.g. kad su Hitler i Staljin podijelili Poljsku i Baltičke države, kad su nestale sa lica zemlje Estonija, Latvija i Litva. Tada je bio mir, pastorala, Tito je podržao Staljina i sramotni sporazum. Kad je Hitler krenuo na Staljina, Capo i ekipa krenuli su na domaće fašiste, a to su bili svi oni koji nisu bili u komunističkoj partiji. Koja slučajnost!

Na Dan neovisnosti, ovisnici rekli ”Ne!”- ovisnosti…

Bojim se da se je sve urotilo protiv Andreja Plenkovića najnovijeg kandidata za najnovijeg predsjednika HDZ-a. S čovjekom se pozdravljam, ali ga ne poznam pobliže. Površni dojam je dobar. Mlad, obrazovan. Navodno govori pet jezika. No, to je nekad bila prednost. Znam jednu konobaricu s Bola koja govori tri jezika. Po takvoj logici dovoljno za potpredsjednicu. I Sanader je govorio četiri jezika. U svakom slučaju Plenković je dobar kandidat. No, kako će ognjištarski HDZ glasovati za Andreja kad su ga javno počeli podržavati likovi kao Jelena Lovrić, Slavenka Drakulić i slični? I Milanović ga zlobno hvali te poziva Andreja u SDP, i to u njegov lijevi ešalon. Za ”Plenkija” je i Vladimir Šeks, veliki maestro dvije Sanaderove pobjede na dva HDZ-ova izborna Sabora. Detalje filma “Velika prijevara“ može se dobit od Branimira Glavaša kojeg su scenarist i režiser filma doslovno skoro došli glave. Naravno, za Plenkija je i legendarni “pola meni, pola tebi, pola Bagi“ – Mate Granić, aktualni savjetnik Predsjednice, koji se nije mogao sjetiti kad je ono Puniša Račić izrešetao braću Radić u Beogradskoj skupštini pa je baš na taj nevažni datum otpravio Predsjednicu u ralje Aleksandra Vučića. Uostalom, Plenković je bio šef izbornog stožera Mati Graniću kod njegovog povijesnog fijaska kad se Mate pokušao domoći Pantovčaka. Matin obožavatelj Davor Butković tada nas je u Globusu uvjeravao da je 63% Hrvata spremno umrijeti za našeg Matu. Objavljivale su se romansirane biografije po kojima je Mate sa 14.g., ubio vola u očevoj mesnici. O dvije stvari nije bilo ni riječi. Prva, da je Mate bio osobni liječnik nadasve popularne partizanke Milke Planinc, a druga je Matina viletina u podsljemenskoj zoni koju je Mate navodno izgradio od prodaje stare obiteljske kuće u Makarskoj. Ako je to istina, Mate je odmah trebao biti proglašen menadžerom godine. No, u predsjedničkim izborima 2000.g., dinamični Plenki i pastoralni i ponizni Mate nisu bili menadžeri godine nego fijasko godine. U predsjedničkoj utrci sa Mesićem, Budišom i Silvijem Degenom ispali su u prvom krugu. Zato Plenki sad za šefa izbornog stožera uzima general Krstičevića, a ne Matu. Kakva nezahvalnost.

[ad id=”93788″]

HDZ će, po meni, imati puno vremena za dobre analize kako bi ustoličio pravu osobu koja se sjeća kako je to Tuđman radio. Imat će najmanje dva izborna ciklusa, tj. 8 godina da se opet okupe u Banskim Dvorima i ponovno pokušaju srušiti vlastitu vladu. Vidim da optimisti najavljuju pobjedu već na izvanrednim izborima. To me samo uvjerava da su imali pravo svi koji tvrde da su optimisti u svari loše obaviješteni pesimisti.

Dosta se mučim s ovim tekstom jer se približava tekma Hrvatska –Portugal. Čitam na fejsu jednu uzbudljivu podršku našima. Javila se šarmantna antifa Mirjana Mirt pa kaže: “Je*o vam bog mater ustašku! Da bar izgubite svaku utakmicu! Govna su trebala odbiti igrati na prvo skandiranje za dom! Đubrad i oni i organizator – je*o mu Thompson mater! (zajedno sa Glavašem!) – a posebno govna kukavna koji tu znaju urlati, ali boriti se za budućnost zemlje ne znaju… Da ne zaboravim i onu NATO ku*vicu Kolindu! Je*o bog mater i tebi! Amen!!!!” Drago mi je da su antifašisti postali tako rafinirani i suptilni u svom progresivnom izražavanju. Zašto Mirjana nije držala govor u Brezovici?

Završila je Hrvatska svoj nastup Euru. Možete zamisliti slavlje Mirjane Mirt, antifašističke perjanice i po intelektu i po izgledu. Dalmatinska orijuna sigurno također slavi. Čačić ne vidi da Strinić jedva hoda. Da bi Jedvaj odigrao na njegovom mjestu bolje i talentiranije jer u Bundesligi i igra beka. O Pjaci da i ne govorim. Mladi su, ima vremena. Poludim kad čujem tu glupost. Odmah na početku drugog djela kod Portugalaca ulazi Bruno Shancez star 18.g. On je jako iskusan… Portugal trijumfira. Hrvatska orijuna trijumfira. Antifašisti tipa naše šarmantne Mirjane su sada oduševljeni. A Šuker i Mamić ostaju! A mi ostali u krevet posrani… Za budućnost zemlje brinut i borit će se Mirjana Mirt i Kristina Ikić Baniček. I HDZ koji će se na jesen pobjednički prošetati izborima kako nas uvjerava Domagoj Milošević.

U prvoj korizmi 2002.g. Račan i Mesić odrekli su se – Hrvata u BIH.

EU Titanic udario u santu leda. Velika Britanija izlazi voljom svojih građana iz EU. David Cameron napravio je kobnu pogrešku jer je povjerovao svojim agencijama za ispitivanje javnog mišljenja. 24 sata prije referenduma jedna od elitnih agencija izbacila je rezultat: 52% za ostanak a 48% za izlazak. Koja promjena u roku 24 sata… Ako se uopće desila promjena. Prije je to bio klasični blef. Međutim, to nije Cameronova jedina greška. Druga neoprostiva mu je što je za svog savjetnika propustio imenovati Vladimira Šeksa. To s kojim postotkom na referendumu je Šeki uveo Hrvatsku u EU spada u političko-statističko čudo. E’ da je David imao osjećaj za filing… Sad, zbog poraza na referndumu, mora podnijeti ostavku. Kad su u RH vladajući popušili referendum o braku, umjesto ostavke, donijeli su zakon kojima su “različitima od nas“ omogućili da budu isti kao mi. Tako je puknuo još jedan brak iz interesa.

Oscar Wilde je napisao: ”Sreća oženjenog muškarca ovisi o ženama koje nije oženio”.

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Topli dani, prohladne noći. Desno od lijevonagnutoga desnoga centra stvara se još neprozirni desnonagnuti desni centar kojemu pretežito desni hrvatski narod i prirodna desnica uopće – nisu trn u oku ni u peti. Prema aktualnoj vlasti treba biti, štono riječ, selektivan, budući da su u njoj i ljudi koji zaslužuju poštovanje ali su zapali u klasičnu hrvatsku šutnju koja ne će dugo trajati, i oni drugi koji su iz tko zna kojih interesa odani velikom vođi i učitelju naroda,predvoditelju i prevoditelju, to jest sadašnjem premijeru. Ti drugi predstavnici su režima koji sve više dolazi u diskrepanciju s hrvatskim političkim narodom i ne čeka ih lijepa budućnost, a za sobom bi mogli povući i stranku koja je nastala iz pokreta za hrvatsku samostalnost, ako rečena stranka ne smogne snage da sa svoga tijela otrese one koji s njezinim izvorima nemaju ništa zajedničko, a nameću svoja stajališta načinima viđenim u povijesti.

U prošlom je tjednu održana sjednica Vlade, vrlo ilustrativna: šutke sjede ministri, a Plenković drži govor kao da je konvencija a ne sjednica. Očito je zadovoljan sobom, lav na europskom planu pršti od tek ponešto prigušene samohvale, sredio je Europu , čija je sudbina ovisila o njemu. Prisjetio sam se lekcije iz srednjovjekovne povijesti u srednjoj školi koja je (u našoj fakinskoj verziji) glasila: „Sudbina Europe visila je o tankoj niti, a ta je nit bio Karlo Debeli“) . Elem, europski kingmaker postavio je ne kinga nego kraljicu Ursulu, koja mu je beskrajno zahvalna i to ne skriva, pa je, da se oduži, uzela dubrovačku Dubravku u svoju europsku vladu, ako se tomu pribroji i ona siva hrvatska bivša ministrica vanjskih poslova kojoj je pripalo Europsko vijeće, eto Hrvatske koja drma Unijom, birokratiziranom dozlaboga, sada kadrovski ojačanom južnim činovnicima. Komično je, u stvari, i licemjerno da je hrvatskoj Šuici pripao resor demografije u EK , jer je očito da nam velike sile Unije kradu djecu kao u tursko doba, s tim da sada odvode cijele mlade obitelji, što će vrlo brzo popraviti (barem ponešto) demografsku situaciju u tim državama, a do kraja pokvariti u Hrvatskoj koja se, po zadnjim statistikama, srozala na nešto više od četiri milijuna stanovnika, s tendencijom da ih uskoro bude kao u vrijeme ostataka ostataka u 16. stoljeću. Javljaju se demografski glasovi koji drže da bi velike sile za janjičarstvo trebale dati neku odštetu malima i pametnima koje su usisale, barem toliko značajnu da možemo i dalje u našem visokom školstvu proizvoditi nove inženjere, liječnike, informatičare itd., sve do trenutka kada ni to ne ćemo biti u stanju, jer će budućih janjičara biti premalo za izvoz.

Vraćam se Plenkoviću (ne ja, zaboga). Nakon velikoga i dugog govora popraćenog uzbuđenom gestikulacijom, europski se lav našao u hrvatskoj zbilji. Odmah treba reći: Plenković ima kvalitete, bio bi dobar ministar vanjskih poslova, ali pod nadzorom predsjednika Vlade koji razumije duh naroda i ne nameće mu svoja, u stvari privatna stajališta , ne koalira s mutnim likovima poput Pupovca, ne prevodi javnosti pupovački govor –još jednom je u tom „prevođenju“ neizravno poručio da je javnost priglupa i nije razumjela, te joj on mora objasniti što je autor „hteo da kaže“. Priprosti branitelji, valjda, nikako ne mogu razumjeti retorske bravure vođe (?) srpske manjine, pišem s upitnikom jer za Pupovca i SDSS ne glasuje osamdeset posto Srba. Priprosti ljude uopće, kao ja recimo, teško mogu shvatiti, i ne žele se dovijati kako u hrvatskoj vlasti može biti netko tko je u srpskoj agresiji imao posve jasnu ulogu da bude „civil“ a ne četnik, da bude kao promatrač „na hrvatskoj strani“ sve do previđenog hrvatskog poraza, kada bi svoju braću oduševljeno dočekao u Zagrebu. U tom promatranju iznutra načinio je doduše neke gafove koji su mu, da je bilo pameti, mogli zauvijek zapriječiti ma i skromno pojavljivanje na političkoj sceni poslije hrvatske pobjede. Nabrojimo samo ono što nam je poznato: slučaj dr. Šretera (svjedok Degoricija), gadnu laž o prekrštavanju više od deset tisuća pravoslavne djece, ohrabrivanje pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji (svjedok Đakula), sve to u vrijeme rata kada se šetao okupiranim i neokupiranim dijelovima Hrvatske s rukama u džepovima, a kada su stvari „krivo“ krenule, vidjevši uz to da mu se ništa nije dogodilo, pa ni koja godina tamnice, nastavio je isprva ulagivanjem Tuđmanu, a kada se ohrabrio pričama o etničkom čišćenju u Oluji, u uskoj vezi s Beogradom. No kako je ta pripovijest bila na klimavim nogama zbog Martićeve neopreznosti i dostupnih dokumenata, bacio se na zahvalnu temu Drugoga svjetskog rata i NDH, razumjevši točno da će tu pronaći puno više hrvatskih istomišljenika , što se i dogodilo. Potomci zločinačkih komunista prilježno su reagirali jer je tema Jasenovca i (navodno) Jadovna mogla prekriti i prikriti Bleiburg, a to što su tragovi Križnih putova izbili na površinu nasuprot nedokazanim dimenzijama zločina u Jasenovcu, nije važno. Tako je Pupovac dobio krila, vratio se unatrag (prije Tuđmana) i manje-više opet uspostavio jugoslavenske teze o zločinačkom karakteru bilo koje i bilo kakve hrvatske države, te je sada, usporedbom moderne Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske samo poantirao. Taj zadnji ispad nije baš bio po volji njemu sklonoj hrvatskoj strani koja je preko volje morala reagirati, doslovce moleći Pupovca da malo ublaži izjavu, što je on malo i učinio, ali se ispričao nije, niti hoće, niti je to važno. Važno je što hrvatski premijer i nadalje drži štangu ne samo Pupovcu nego i blistavoj ideji da manjine moraju biti u vlasti, pa i kada njihovi predstavnici tako izravno i besramno vrijeđaju Hrvatsku. I nije riječ o svim manjinama, naravno, nego tek o dvije, srpskoj i donekle talijanskoj. Ostale manjine su kolateralne žrtve rečenih dviju, drže se ustavne odredbe koja im jamči slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti, imaju svoje kulturne ustanove i glasila, ne pada im na pamet da izdaju nekakve svoje „Novosti“ niti da izmišljaju ono čega u Hrvatskoj nema, niti žele značajnije participirati u vlasti. Plenkoviću nisu zanimljive, osim možda prigodno.

Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije, poglavito u „velikima“, u parlamentima su im zajamčena mjesta samo u tri države, koliko znam, a treća je Hrvatska koja im daje mjesta šakom i kapom. U starim zapadnim demokracijama dovoljno je što su svi građani (državljani) jednaki, i basta. Tako bi i u Hrvatskoj trebalo ostaviti u Ustavu samo sadašnji članak koji govori da svatko u RH ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. I to je sve. Sve je u tomu sadržano, a ostale duge i žalosne odredbe, posebni zakoni, ustavni i neustavni a namijenjeni manjinama – nisu drugo do ostatci Jugoslavije, prošvercani u Ustav RH isprva (božićni) diktatom trenutka, a zatim bespotrebno zadržani, valjda zauvijek, kao sjetni podsjetnik na narode i narodnosti koji su sretno živjeli u komunističkoj naddržavi, a posebno na Srbe koji su tako dugo vladali Hrvatskom da im se nekako treba ispričati što sada ne vladaju, te ih se mora tetošiti i brisati im suze, a po mogućnosti ih uvesti u vlast u većim količinama, da ne budu nesretni. To što je velik broj njih u međuvremenu ubijao Hrvate u srpskoj agresiji, treba zaboraviti. Ubijali jesu, ali u naumu nisu uspjeli, što i opet izaziva žaljenje hrvatske klateži i humani poriv da im nekako olakšaju poraz.

U svemu, sadašnji SDSS ne treba zabraniti, treba ga samo brisati iz registra političkih stranaka. Pupovca skinuti s političke pozornice, jer šteti Hrvatima, ali i svojima. Ako Plenković ne da, a ne da, neka i on ode. Tako bi na dobar način završilo aktualno kazalište lutaka, njemački rečeno Puppentheater. Ljudi me pitaju kako bi to bilo da je poslije Drugoga rata u Parizu djelovala njemačka nacistička stranka ( no dobro, još nekako, pa lijepo su preko volje surađivali), ili da danas u Washingtonu postoji komunistička sjevernokorejska stranka koja SAD prokazuje kao fašističku državu, a američka administracija ju tetoši i preklinje da to ne radi. Jest, odgovaram ja, ali mi živimo u Hrvatskoj, a Hrvatska je najtolerantnija zemlja u svijetu, da ne kažem nenormalno, priglupo tolerantna. Država koja zaboravlja da se demokracija brani svim sredstvima,ako ne onda je krpa za brisanje. Kao što je, reče neki lik iz oporbe, ljubav između Plenkovića i Pupovca neobjašnjiva. A nije, nije to eshatološko pitanje, objašnjenja postoje, ništa nije slučajno, tek su pravi lutkari izvan Hrvatske, ali i izvan Srbije koja se uvija i dovija, pa joj nije teško ići na noge papi Franji, koji je ionako već odabrao stranu i sklon je prodati Stepinca za posjet Beogradu, a preko Beograda Moskvi. Nekako u isto vrijeme pada Vučićev posjet Drvaru koji je zabunom (misle Srbija i RS) ostao u Federaciji BiH, pa treba poručiti da će zabuna biti ispravljena, valjda u sljedećem ratu. A kako je to Drvar dobio srpsku većinu nasuprot hrvatskoj i muslimanskoj? Pa tako što su oni „ustanici“ iz Srba i šire okolice 1941. poubijali Hrvate i muslimane koji su se tada još smatrali Hrvatima islamske vjeroispovijesti. Što nas opet dovodi do Pupovca koji uz pomoć (sve manju) hrvatske klateži svake godine slavi pokolj nad Hrvatima, a nacionalna televizija „proslavu“ najavljuje (emisija Prizma ili tako nešto), a zatim promovira u Dnevniku.

Izravni napad na Hrvatsku, neuvjerljivi demanti tako podmuklo sročen da u stvari i nije nego prijepis već rečenoga, naoko lukava Pupovčeva zamka u koju je vladajući režim upao, sav razblažen – to je ono što se dogodilo, a i nastavlja se reakcijom na pismo (pisma) predsjednice države koja u zamku ipak nije upala: u emisiji Hrvatskoga radija (eto HRT-a u cjelini, ljubitelja lika bez kojega na ekranima, valjda, Hrvatska ne može živjeti) Pupovac bizantinski servira svoj dojam, da naime Kolinda kao vrhovna zapovjednica vojske prijeti njemu jadnom manjincu kopnenim, morskim i zračnim snagama. Užasno. Sada više nisu u igri limuni i ostatci hrane na Dolcu, sve je puno mračnije i strašnije, iz centra za obuku vođa u Udbini idu na maloga snažni momci i dobro naoružani… i tako dalje, kaže bajka. U prijevodu (da i ja malo prevodim) samozvani vođa svih Srba koji žive u Hrvatskoj (u stvari vođa dvadeset posto njih), ugrožen je, gadno, da. Karta je ista kao i do sada, od najave stvaranja hrvatske države, karta o ugroženosti na koju se igra u svim vremenima. Očito dobitna karta. A da je dobitna svjedoči ovo: nakon nepotrebnog incidenta u Uzdolju u izvedbi mladih navijača, hrvatska policija na zahtjev Pupovca provodi racije neviđene u novijoj povijesti – racije, javljaju dopisnici, u zaleđu Zadra. Upadaju u hrvatske kuće, pretresuju, odvode mladiće, da, slabo plaćeni mladi hrvatski policajci natjerani su da uhićuju svoje vršnjake, vjerojatno. A kakvo je to zadarsko zaleđe? Ono koje je postalo žrtvom srpske agresije, Hrvati prognani ili lišeni života, a u zadnjih dvadesetak godina slušamo da „nitko nije odgovarao“. Nije bilo racija. Eto, sada smo ih napokon dočekali, doduše… Pa kako se ne bi stalno vraćali u prošlost? Treba se vraćati i dalje i dublje sve dok istina ne ispliva, pa je, usput rečeno, i gradnja crkve sv. Našašća u Zrinu „revidiranje“ povijesti, dotično jugoslavenske i srpske verzije svedene na šutnju i progone ako se tko usudi pitati tko je poubijao tri stotine Hrvata u Zrinu i sravnio ga sa zemljom. Partizani, vele sada, 1943. Ma jest, jesu partizani, ali je za njima nastupalo marodersko mnoštvo iz okolnih srpskih sela.

Hrvatski branitelji nisu nasjeli „prevođenju“ sa spomenute sjednice Vlade, imaju iskustva i točno su čuli što je tko rekao, pa i pravilno zaključili da postoji članak kaznenoga zakona po kojemu Pupovca treba tužiti, što su i učinili, za sada tek Petrinjci, ali i HVIDRA ide sličnim smjerom, ljudi koji su stradali od srpske ugroženosti, invalidi iz Domovinskoga rata. Nasuprot Plenkoviću. Vrlo je jednostavno: između branitelja i Pupovca, Plenković je odabrao Pupovca i to je početak svršetka njegove političke karijere u Hrvatskoj. Umjesto uključivosti kojom se diči, izazvao je nove podjele među Hrvatima: na one kojima je potreban prevoditelj i na one koji misle svojom glavom. A ima i onih mlađih političkih cirkusanata koji cijeli ovaj slučaj relativiziraju (Pernar) ili zato što iskustva nemaju, ili nemaju i inače ništa. I onih starijih orjunaša koji u svemu uživaju.

Kajkavijana

Idemo na kulturu. Uz balkanski rujanfest u Zagrebu gdje bučno pjevaju i oni koji bi trebali zauvijek šutjeti, održan je i tradicionalni krapinski festival nasuprot vukovcima. Zlosretni hrvatski kajkavski, zagorski, prigorski, zagrebački, podravski, goranski,koji je trebao biti podlogom suvremenog hrvatskoga književnog jezika u susretu s drugim narječjima i s njima prepleten kao u dobro zamišljenoj ozaljskoj školi u vrijeme Petra Zrinskog koji je i u književnosti pokazao kako se to radi, te je zato njegova i uopće zrinsko-frankopanska tragedija imala baš strašne posljedice ne samo za opću hrvatsku povijest nego i za jezičnu. Do kakvih se visina vinuo kajkavski, trajući kao književni jezik u sjevernoj Hrvatskoj u 18. stoljeću, kazuje nam pisac (isusovac) Juraj Mulih, duhovit čovjek koji se nije ograničio na duhovne teme nego u Držanju vu Tovaruštvu drugih objašnjavao kako se u društvu treba ponašati. Od njega bi i danas trebalo učiti tzv. bon-ton: „Hodeč, z rukami ne pristoji se sejati, niti sedeč z nogami zvoniti ali s perstim bubnjati, niti zubima škripati, niti cviliti, niti zehavajuć, kakti vuk zavijati, niti se kakti mužina ze vsem životom raztezati. Ako hočeš kašljati ali kehnuti, pošteno je vusta na stran obernuti i z rubcem zakriti, ter za kihanjem Bože pomozi! Ako je potrebno hraknuti ali se seknuti,tak z rubcem na stran oberni ter sekajuč ne trubentaj z nosom. A hraček ne pred druge, nego na stran izhiti i pogazi, ali vu rubec primi.“ I dalje: „Kada drugomu govoriš ali ga poslušaš, ne pristoji se od njega obernuti, niti drugom ogledati, niti na drugog naslanjati, niti drugoga da posluhne, z laktom drukajuč ali njega za halju natezajuč, opominjati. Gusto krat i jako se rozgotom smejati, ne lepo ni spametno, prez zroka opak smejati se je norsko.“ Kada danas vidim , vrlo često, ponašanje ljudi u „kafićima“ i na ulici, zaključujem da je Mulih uzalud opominjao.( Napomena: hrvatski kajkavski poznaje samo „tvrdo“ slovo „č“. Da je tako ostalo, ona sindikalistica i učiteljica ne bi imala problema.)

Put sv. Stepinca

Camino, to jest put sv. Jakova, postaje sve popularniji posebno među mladima, što nije čudno jer treba pješačiti gotovo tisuću kilometara, a za to treba imati kondicije (uz volju i vjeru). Slušam, vozeći se u autu, emisiju HR-a, u kojoj učeni gospodin Kušen govori o viziji hodočasničkoga puta u Hrvatskoj, puta između mjesta koja se povezuju sa Stepincem – Krašića, Zagreba, Marije Bistrice, Lepoglave. Sve je još u začetku, hodočasnički put koji bi, prirodom stvari, trebao voditi kroz prirodu, poljskim putevima i šumama, dobro markiran i s usputnim postajama za odmor – još je u začetku. Tzv. vjerski turizam (podosta uvrjedljiva riječ ili riječi) mogao bi na kontinentu i te kako procvasti da se ozbiljno krene u projekt, ali se ozbiljno ne kreće. Spomenut je u emisiji posebno Krašić, te obzirno rečeno da je postojao veliki projekt koji bi u Krašić dovodio i 50.000 ljudi, ali je zaustavljen jer „društvo“ nakon 2000. godine nije imalo sluha. Naravno da nije, ali ne „društvo“ nego crvena politika. Pa je Krašić – a ondje sam barem deset puta u godini – tek nešto umiven, a zadnje što je nedavno učinjeno jest veliko, asfaltirano parkiralište. Pred crkvom je kip bl. Stepinca, uređena rodna kuća u Brezariću, i to je uglavnom sve. Nema hotela, nema restorana, ima nešto malih kavana . Da nije bilo pape Ivana Pavla, bilo bi i gore, a papa Franjo od Irineja nije mogao saznati gdje je Stepinac rođen, niti mu je Vučić znao objasniti.

Tršćanska farsa

O patuljastom talijanskom solidnom pjesniku i erotomanu, izumitelju dvadesetostoljetnog fašizma, bilo je dosta riječi u medijima, pa dannucijevsku farsu u Trstu ne trebam još i ja komentirati. Umjesto zgražanja i podsjećanja na vjekovnu talijansku opsesiju istočnojadranskom obalom i otocima, treba podsjetiti (što već jesam) da je Hrvatska, odustajući zauvijek (?) od svoga gospodarskog pojasa na Jadranu, dopustila novo zaposjedanje, barem morskoga pojasa. Kao i podsjetiti (što već jesam, ali neka se nađe) da je Tuđman posve točno 1995. u „poslanici“ pobunjenim Srbima spomenuo i njihove veze s talijanskim neofašistima, a i to je bio samo nastavak plodnije suradnje iz Drugoga svjetskog rata.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo nije tekst o Miloradu Pupovcu, već o jednom umirovljeniku. No krenimo redom.

Svijet je prepun boraca za bolji svijet. To su uglavnom bizarni ratnici pravde koji se bore za ljudska prava, a istovremeno nose markiranu zapadnu robu proizvedenu u siromašnim azijskim zemljama u kojima su radnička prava nepostojeća.

To su antikapitalisti koji sve kupuju na Amazonu, piju Coca-Colu i rade selfieje ispred McDonald’sa s najnovijim modelom Applea. To su vegani koji se bore za prava životinja i jedu kvinoju, latinskomeričku veoma hranjivu i zdravu biljku kojoj je zbog toga cijena toliko skočila da si ju domicilno siromašno stanovništvo više ne može priuštiti, a bila im je stoljećima izvor zdravlja i preživljavanja.

To su oni koji spašavaju Zemlju, a žive u gradovima, obilno konzumiraju i proizvode tone smeća tjedno. To su oni koji su za abortus, a istovremeno prosvjeduju protiv klanja životinja za prehranu. To su feministice koje se bore za prava žena, a istodobno podržavaju homoseksulace da kupuju maternice od siromašnih žena. Ima toga napretek, sve demagogija do demagogije, apsurd do apsurda, no to im ne smeta da se smatraju onim dijelom čovječanstva koji je na pravoj strani povijesti. Svi ostali su nagrabusili, čeka ih neka etiketa sa sufiksom fobija, ili što sve već…

Posebna priča su antifašisti i antirasisti. Čitam tako da se u SAD-u iz školske lektire izbacuje remek-djelo svjetske književnosti, Twainove “Pustolovine Huckleberryja Finna”. I to zbog rasizma. To je četrnaesto književno djelo izbačeno iz lektire i studija u SAD-u u zadnjih par godina.

Digle se antife i antirasisti ljuti zbog “rasističkog tona koje može uznemiriti djecu” ili studente, pogotovo što se Jim naziva crncem. Da ludorija bude potpuna, ovaj Twainov roman također je, odmah kada je izašao 1885. godine, bio žestoko napadan. Zbog rasizma? Ne, zbog antirasizma, jer je Jim, crnac, ovaj, Afroamerikanac, prikazan previše herojski za jednog roba.

Pun mi je, dakle, kufer i “antirasista” koji su zapravo rasisti. Primjerice, Ujedinjeni narodi objavili su izvješće još dvijetisućite godine u kojem, umjesto poticanja demografskih mjera, zaštite obitelji na Zapadu u kojoj oba člana moraju raditi da bi preživjeli, UN nudi Europi masovno preseljenje stanovništva iz Afrike kao rješenje demografskog problema, i stvaranje neke nove rase, melting pota. E, to je rasizam, tretirati ljude, Afrikance, kao “kufere” i jeftinu radnu snagu, a nacionalne identitete i europsku kulturu kao kuhinju bosanskog lonca.

Branitelji ljudskih prava, ti proimigrantski antirasisti, ne bore se za političku i ekonomsku nezavisnost Afrike i Afrikanaca, oni ne žele pomoći Afrikancima u borbi protiv stranih ugnjetača i neokolonijalnih eksploatatora, s Francuskom kao primjerom, oni bi oslobađali Afriku od – Afrikanaca.

Ne daju potporu Panafričkom pokretu Kamia Seba koji se bori za Afriku slobodnu od neokolonijalnih eksploatatora, da se Afrika razvija, a ne iseljava, već su od tih istih afričkih eksploatatora dobrim dijelom i financirani, pa negiraju rečeni francuski neokolonijalizam, te kao antikapitalisti dovode tim istim kapitalistima jeftinu radnu snagu. Je li to rasizam, ili borba za ljudska prava? Ne, to je rasizam.

Ti ljudskopravaši i antirasisti s ljevice imaju i dvostruka mjerila: Palestince bi branili da ostanu u njihovoj kući, dok Afrikance treba masovno deportirati u Europu da tu potraže bolji život.

Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom? To je sindrom svetog Jurja u penziji. Sintagmu je skovao britanski pisac, jedan od najdražih mi autora, Douglas Murray, koji je, jako bitno u kontekstu ove teme, deklarirani homoseksualac, deklarirani ateist i deklarirani liberal – konzervativac.

Murray kaže kako smo uništili sve velike naracije, bile one pozitivne, kao judeokršćanstvo, bilo one negativne, kao nacifašizam i komunizam.

Namjesto toga stvaraju se u atomiziranom zapadnom društvu mali i agresivni identiteti, kao npr. LGBTIQ…, i to opet na matrici ljudskih prava pretvorenih u kapric. Zato, kaže Murray, ti ratnici pravde i boljeg svijeta, rade konstantan kaos, drže društvo “u stalnom stanju gađenja” i “vode rat protiv svih za koje smatraju da su na krivoj strani povijesti”. To je sindrom svetog Jure u penziji.

Nakon što je ubio velikog zmaja (nacifašizam) koji više ne postoji, sveti Jure sada tumara kuglom zemaljskom, a kako tog zmaja više nema, on lamata mačem prema zmajevima koji mu se pričinjaju ili ih izmišlja. To im je, zapravo, biznis.

Budala je uvijek bilo i bit će ih. No, nacifašistička aždaja više ne postoji. To ne kaže samo Murray, već i lijevi intelektualci od Žižeka do Chomskog. Biti antifašist u svijetu kada je ta ideologija i sustav odavno propao je sumanuto. I profitabilno.

Ovo napisah Hrvatima za utjehu: svijet je prepun Pupovaca, na raznim područjima, oboljelih od sindroma svetog Jure u penziji. Njegovu izmišljotinu o prekrštavanju Srba zato ću ostvariti: Milorade, ja te krstim u Juru Pupovca, u ime Vulina, Vučića i Dačića. Amen!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari