Pratite nas

Kolumne

ZVONIMIR HODAK: Sreća što će uskoro 25. svibnja pa će se u Kumrovcu okupiti liberalno-demokratska krema Lijepe naše

Objavljeno

na

Stipe-Mesić-proslava-619x360Siniša misli da je Joe, viknuvši “za dom“, u sebi mislio “spremni“. Zato ga je opalio sa 15.000, nažalost, ustaških kuna. Što je za Joea financijski ugriz komarca. Ali za sve one koji će ubuduće otvoriti usta i izreći samo slovo “d“ čeka uzaludan posao dokazivanja da su mislili na sveopće obljubljeni Dinamo, a ne na svoj Dom.

[ad id=”93788″]

Hrvatska politička scena sve više sliči na “Let iznad kukavičjeg gnijezda“. Potomci onih koji su zazidali 3000 živih ljudi u Hudu jamu najavili su kraj lovostaja na fašiste, ustaše i klasne neprijatelje. Dovoljno je da vam se u rukama nađe primjerak Jutarnjeg i “Dnevni komentar“ bivše članice Centralnog komiteta SKH Jelene Lovrić. U Večernjaku dominiraju Petra Maretić Žonja, Marko Špoljar i Branimir Pofuk. Likovi koji misle da je istup Predsjednice države, kad je upozorila na “neizdrživu zagađenost javnog prostora netolerancijom i mržnjom“, jasan dokaz kako se sa ustašama trebaju ozbiljno pozabaviti naši “organi“ ma što god to značilo. Nema tu dijaloga i drugačijeg mišljenja. Evo primjera iz “demokratske prakse“: Ivica Šola napustio je 7Dnevno i “potpisao“ za Slobodnu Dalmaciju. Prešao iz Dinama u Hajduk. Ništa senzacionalno. Ali prvu kolumnu napisao je za Jutarnji list. Redakcija ga je odbila objaviti. Redakcija koja se žestoko bori protiv fašizacije RH. Redakcija koja se uvijek deklarativno borila za slobodu medija. Pritom zaboravlja da borba za slobodu medija znači i borbu za slobodu unutar medija. I tako je Šola završio u Hajduku i postao članom Torcide. Jelena Lovrić, dominikanca Prcelu čija propovijed je zgrozila njenu antifašističko-partizansku dušu, posprdno naziva ”popom”. Možda i griješim. Možda su svi katolički svećenici u RH za nju popovi, a ne samo pop Đujić o kojem se na Cvjetnom trgu pjevaju pjesme… Kaže Jele: “Prva je neosporna činjenica da se broj fašistoidnih ekscesa u posljednje vrijeme jako povećava i oni postaju sve otvoreniji i agresivniji”. Dokaz časni svjedok Tvrtko Jakovina, istoričar koji je “rezolutan“ pa kaže: “Odavno više nije riječ o pojedinačnim slučajevima nego je riječ o trendu. I Jelena prevodi na “latinicu“ mudrosti našeg Tvrtka pa kaže: “Zahtjev Predsjednika Sabora da se parlament preimenuje onako kako se je zvao u vrijeme NDH…“ Vjerojatno članica CK SKH ima problema s “memorijom pamćenja“ jer se Sabor zvao Hrvatski državni Sabor i nakon 1991.g., ali to su za Lovrićku i tako bile “godine mraka“. Tek kad su se na vrhu političke piramide u RH pojavili likovi kao Mesić i Račan pridjev “državni“ ispao je iz igre. Sad je Hrvatski sabor samo jedan od sabora, kao što su Sabor Dalmatinskih klapa, Opći sabor proizvođača Istarskih vina itd. Njoj i Rene Bitorajcu hrvatski grb počinje sa crvenim poljem pa predlažu hitnu rekonstrukciju “ustaškog“ krova crkve Svetog Marka koju su 1256.g., započeli graditi arhitekti Pavelić, Artuković s podizvođačem Didom Kvaternikom. Jelenu, našu članicu CK SKH, boli crvena duša jer se “fašistoidni ekscesi povezuju sa aktualnom vladom“ što diže tlak na dnevnoj bazi velikoj većini stranih veleposlanstava u Zagrebu. Sreća što će uskoro 25. svibnja pa će se u Kumrovcu okupiti liberalno-demokratska krema Lijepe naše tako da će nekrofili sa “lijepim partizanskim kapama“ osvjetlati obraz svojim istomišljenicima kao što su Jelena, Tvrtko, Hrvoje, Dragan i Vjekoslav. To će razveseliti i naše drage ambasadore pa će netko od razdraganih antifa možda opet kraj Pravoslavne crkve na Cvjetnom trgu opaliti Ružicu Čavar šakom u glavu i tako početi s evociranjem na dane “oslobođenja“ Zagreba. U još jednoj nadi “da je napokon počelo“. S tom željeznom šakom u lice starijoj gospođi mogli bi otpočeti i dani civilnog društva i pluralizma.

Možda se i Radman vrati na HRT i prije nego mu Karolina Vidović-Krišto plati 15.000 kn. Njen se krimen, po mišljenju sutkinje Romane Hukelj, sastoji u tome jer je u mailu poslanom zaposlenicima HRT-a napisala “da Radman ne može razumjeti demokraciju i LJUDSKA PRAVA jer je svoje poimanje države stjecao u totalitarnom režimu odnosno u bivšoj Jugoslaviji. Časnoj sutkinji koja ima sreću da joj se slučajno ili ne stalno dodjeljuju Radmanovi predmeti (već je dosudila ljubitelju ljudskih prava, ako se ne varam, iznos od 30.000 kn u jednom ranijem predmetu) trebalo bi dati priliku da magistrira na temu “Ljudska prava u jednopartijskom komunističkom sustavu SFRJ“. Lucidna sutkinja dala si je truda pa je u obrazloženju presude napisala: “Ne može se prihvatiti iskaz tuženice da u poruci iznosi vrijednosne sudove…“ Upravo suprotno, tužitelja smatra osobom skučenih pogleda, kršiteljem ljudskih prava, totalitaristom. Ne samo da podcjenjuje tužitelja nego podcjenjuje i sve osobe koje su se obrazovale i radile tijekom postojanja SFRJ.“ Inače razlog slanja maila zaposlenicima bio je “Etički kodeks“ za zaposlenike HRT-a, a koji je potpisao ravnatelj Radman. Tom “biblijom“ ljudskih prava bilo je zabranjeno na primjer zaposlenicima HRT-a da izvan HRT-a javno iznose svoje svjetonazore i vjerske poglede. Tako je prkosna novinarka podcijenila sve one koji su se obrazovali “tijekom postojanja“ SFRJ. Sad bi mogle uslijediti tužbe Jože Manolića, Stipe Mesića, Nenada Stazića, nasljednika Milke Planinc, Jelene Lovrić, Vili Matule također člana CK SKH, Vesne Teršelič, Rade, Sanje, Bude Lončara, Marina Jurjevića Baje, Joze Petrovića, Urše Raukar, Zvonimira Drageca Carlosa Pilsela koji se doduše nije školovao u Jugi nego u Buenos Airesu pijući Molotovljeve koktele. No, neću dalje nabrajati jer ako se svi odluče na tužbe i svi predmeti igrom slučaja dođu sutkinji Romani Hukelj u Buenos Aires na “lijepi zrak“ morat će Karolina Vidović-Krišto.

No, nije naše pravosuđe pokazalo zube samo Karolini. Nastradao je i Joe Šimunić. Visoki prekršajni sud uvažio je žalbu DORH-a te mu je novčanu kaznu od 5.000 kn povisio na 15.000 kn. Sudac izvjestitelj Siniša Senjanović je rezolutan. Joe je u nacionalnom zanosu nakon pobjede nad Islandom tri puta uzviknuo “Za dom!“ Pobješnjela ustašoidna publika na to je počela urlati “spremni“. Siniša misli da je Joe, viknuvši “za dom“, u sebi mislio “spremni“. Zato ga je opalio sa 15.000, nažalost, ustaških kuna. Što je za Joea financijski ugriz komarca. Ali za sve one koji će ubuduće otvoriti usta i izreći samo slovo “d“ čeka uzaludan posao dokazivanja da su mislili na sveopće obljubljeni Dinamo, a ne na svoj Dom. Kad malo pomnije razmislim ima moj prijatelj i teniski partner Siniša pravo. To uporno, skoro suicidno forsiranje jednog tako i gramatički i sadržajno opasnog pozdrava je provokativno za sve one koji su tamo davnih pedesetih godina bili čvrsto uvjereni da su slova U i D zauvijek nestala u Hudoj jami i u ostalih 1700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. Imamo mi naš lijepi i zdravi hrvatski pozdrav. Mare-mast-trast je neki dan ponosno pozdravila članove HSP-AS sa ”Smrt fašizmu-sloboda narodu”. Mare je vjerojatno gledala dokumentarni film Romana Ljeljaka, slovenskog povjesničara, pod nazivom ”Huda jama”. Na kraju filma organizator i izvršitelj koji “se je obrazovao tijekom postojanja SFRJ“ šalje depešu u Beograd koja od prilike glasi “Druže Maršale, zadatak je izvršen!“ Ispod toga piše ”Smrt fašizmu-sloboda narodu“. Već se veselim “gledateljima Žikine dinastije“ kad će mi u svojim komentarima zlobno docirati da Ljeljak nije povjesničar jer je završio srednju vojnu školu u Sarajevu i Beogradu. Ali Roman Ljeljak ipak jest povjesničar. I to pravi. Pošten i hrabar. A na kraju krajeva ako povjesničar može biti Slavek Goldstien koji je završio srednju trgovačku onda to može biti i publicist Roman Ljeljak.

Jelena Lovrić sve više sliči raštimanom televizoru. Umjesto da popravi sliku o sebi, ona povisuje ton.

Jutro. Jutarnja kava. Strana 4. Jutarnjeg: Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, šarmantnog nadimka “Toma grobar“, povodom 71. obljetnice “oslobađanja“ Donje Gradine u BIH izjavio je jasno i glasno: “U Jasenovcu je ubijeno na stotine tisuća Srba, Židova i Roma. Govorimo o preko 700 tisuća žrtava jasenovačkog logora…“ Isti broj Jutarnjeg strana 5., izjava Kolinde-Grabar-Kitarović: “Iskreno podržavamo Srbiju na putu u EU.“ Tko je tu lud? Predsjednik jedne države koja nas je 4 godine držala pod okupacijom i čija vojska je masakrirala hrvatske civile na Ovčari, u Škabrnji i u Saborskom iznosi jednu evidentnu laž. Međutim, mi ga unatoč tomu iskreno podržavamo da s tom povijesnom laži uđe u EU. Možda će samo cifra biti nešto viša. Vanjska politika je u rukama Kolinde i ministra Kovača. Pitam stoga je li itko pozvao srpskog ambasadora i ljubazno mu skrenuo pažnju da njihov Predsjednik, usprkos nadimku “grobar“, triplicira grobove sve u ime dobro-susjedskih odnosa.

Još jedna eksplozija poltronstva hrvatske političke elite. I da Jutarnji nije objavio na dvije strane dvije dimenzije hrvatsko-srpskih odnosa javnost ne bi bila uznemirena spoznajom kako u povijesnoj srpsko-hrvatskoj utakmici Srbi imaju ubojiti napad. Ali zato Hrvati imaju odličnu obranu. Kao švicarski sir. Uostalom, javnost prije ili kasnije dozna da je bila uznemirena. Uznemirena je i Švedska javnost. U 2015.g., Švedsku je sa 53,2% silovanja na 100.000 stanovnika nadmašio samo Lesoto u Južnoj Africi sa 91,6% silovanja na 100.000 stanovnika. Recimo 1975.g., Švedskoj policiji bilo je prijavljeno 421 slučaj silovanja. 2014.g., prijavljeno je bilo 6.620 takovih slučajeva. Zašto se Švedska javnost uznemirila tek ovih dana? Jer su progresivne i liberalne vlasti taj opasni statistički podatak jednostavno držale u frizeru. Tako je Švedska zaslužila srebrenu medalju. Postala je druga zemlja na svijetu po broju silovanja. Svi su ponosni na taj epohalni uspjeh. I Šveđani i EU, žene u Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji i šire….

[ad id=”93788″]

Uznemirio se Joe Šimunić jer su drugostupanjsko rješenje Visokog prekršajnog Suda najprije dobili mediji, a nekoliko dana kasnije napokon i Joe Šimunić. S obzirom na dosta lošu financijsku situaciju u našim progresivno-liberalnim medijima i red je da se i oni malo razvesele. A nakon Ustavnog suda i eventualno Strasbourga možda se razveseli i hrvatski domoljub Joe Šimunić. Mile Kekin nije uznemiren. Na velikoj turneji po Srbiji uveseljava depilirane četnike svojom borbom protiv fašizma. Nostalgičan je za vremenima Bate Živojinovića. Obzirom da je inače odlični glumac Bata bio žestoki pristaša Slobe Miloševića, jasno je za kojim vremenima uzdiše naš Mile.

Prošao nam je i dan “oslobođenja“ Zagreba. 8. svibnja 1945.g. Ognjištari su se uznemirili jer misle da je 8. svibnja 1945.g., Zagreb ”pao”. Naime, mnogi ”oslobođeni” tek su u Bleiburgu doznali da su zapravo oslobođeni i da se mogu slobodno“ križnim putem“ vratiti natrag. Nije se ni najmanje uznemirio ministar Zlatko Hasanbegović kad je vidio popis “sumnjivih lica“ koja su se propela na zadnje noge i protestirala zbog svojih izgubljenih kunića. Zoran Pusić, Furio Radin, Jadranka Kosor, Aleksandar Stanković, Danka Derifaj, Domagoj Novokmet, Vesna Teršelič, Elizabeta Gojan, Maja Sever… Ministar se nije uznemirio. Ali se je ipak počeo lagano tresti – od smjeha. Ne znam je li se smijao kad je pročitao što o njemu piše Paul Hockenos u Foreigen Policy. Brifirani Paul misli da je Hasan “ultra desna“ zvijezda i da su mađarski i poljski “fašisti“ za našeg Zlatka p…..dim. Trojanski konji kruže Lijepom našom. Kolika se lova troši za međunarodne linije. Stranih dopisnika skoro da i nema u RH jer su na cijeni prevoditelji. Treba prevesti suvislo sve one strahote koje nevladine udruge i profesionalni liberali doživljavaju u ustašoidnoj RH.

Suzana Barilar nije bila uznemirena kad je kirurškim skalpelom isjeckala Miju Crnoju na sitne dijelove jer je ovaj “opljačkao“ državu za 1.460 kn. Sad se dohvatila splitskog gradonačelnika Ive Baldasara. U svojoj kolumni “Iza kulisa politike“ naša Suzi najprije pušta par krokodilskih suza za splitskog gradonačelnika, a onda superiorno poentira: “Da je doista razlog Baldasarova isključenja udaljavanje od SDP-a, onda je iz stranke trebao odletjeti prije godinu dana kada je poslao vijenac na ustaški spomenik HOS-u.“ Amen! Okamenjeni ljevičarski mozgovi nikako da prihvate činjenicu da je HOS službeno prihvaćen kao regularni dio hrvatske pobjedničke vojske. Da je grb HOS-a u Ministarstvu branitelja službeno registriran kao ratni grb s kojima se išlo u bitke protiv onih koje kolokvijalno zovemo četnicima, a koji su danas u Srbiji u modi. Legalizirani. Rehabilitirani. Dižu im se spomenici. A u ratu su, barem u Hrvatskoj, ne akademski rečeno ”popušili”. Ali proglašavajući HOS ustaškim na neki način popušila je i Suzi. Bože, zašto mi je iznenada pala na pamet neka pjesma Jimmyja Stanića. Pojma nemam… Uznemireni su zagrebački antifašisti jer nitko iz izvršne vlasti nije bio na proslavi dana oslobođenja Zagreba. Bio je Buda Lončar bivši šef OZNE u Zadru. Šef antifa Franjo Habulin nadljudskom hrabrošću, tako tipičnom za partizane, rekao je “Tito nije bio svetac(!!), ali je učinio za svoje Hrvate najviše što jedan državnik može učiniti za svoj narod.” To je poslastica za psihiće. Čovjek mirno i sabrano upozori “svoje Hrvate“ da će Sava prije poteći uzvodno nego će “njegovi Hrvati “ imati državu. Srijem i Bačku prepusti Srbiji, a Boku Kotorsku Crnoj Gori, dočim Neum BiH. Mirno je prihvatio 750.000 poubijanih od dana “oslobođenja“ Zagreba. 9. i 12. mjesto na njemačkim i engleskim listama najvećih zločinaca XX stoljeća… Tko je tu lud?

Budite oprezni kad čitate knjige o zdravlju. Možete umrijeti zbog tiskarske greške.

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju. Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila. Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada. Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba. Lokalne su vlasti nemoćne. Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200. Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u. Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru. Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše? O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati. Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari