Pratite nas

Kolumne

ZVONIMIR HODAK: Sreća što će uskoro 25. svibnja pa će se u Kumrovcu okupiti liberalno-demokratska krema Lijepe naše

Objavljeno

na

Stipe-Mesić-proslava-619x360Siniša misli da je Joe, viknuvši “za dom“, u sebi mislio “spremni“. Zato ga je opalio sa 15.000, nažalost, ustaških kuna. Što je za Joea financijski ugriz komarca. Ali za sve one koji će ubuduće otvoriti usta i izreći samo slovo “d“ čeka uzaludan posao dokazivanja da su mislili na sveopće obljubljeni Dinamo, a ne na svoj Dom.

[ad id=”93788″]

Hrvatska politička scena sve više sliči na “Let iznad kukavičjeg gnijezda“. Potomci onih koji su zazidali 3000 živih ljudi u Hudu jamu najavili su kraj lovostaja na fašiste, ustaše i klasne neprijatelje. Dovoljno je da vam se u rukama nađe primjerak Jutarnjeg i “Dnevni komentar“ bivše članice Centralnog komiteta SKH Jelene Lovrić. U Večernjaku dominiraju Petra Maretić Žonja, Marko Špoljar i Branimir Pofuk. Likovi koji misle da je istup Predsjednice države, kad je upozorila na “neizdrživu zagađenost javnog prostora netolerancijom i mržnjom“, jasan dokaz kako se sa ustašama trebaju ozbiljno pozabaviti naši “organi“ ma što god to značilo. Nema tu dijaloga i drugačijeg mišljenja. Evo primjera iz “demokratske prakse“: Ivica Šola napustio je 7Dnevno i “potpisao“ za Slobodnu Dalmaciju. Prešao iz Dinama u Hajduk. Ništa senzacionalno. Ali prvu kolumnu napisao je za Jutarnji list. Redakcija ga je odbila objaviti. Redakcija koja se žestoko bori protiv fašizacije RH. Redakcija koja se uvijek deklarativno borila za slobodu medija. Pritom zaboravlja da borba za slobodu medija znači i borbu za slobodu unutar medija. I tako je Šola završio u Hajduku i postao članom Torcide. Jelena Lovrić, dominikanca Prcelu čija propovijed je zgrozila njenu antifašističko-partizansku dušu, posprdno naziva ”popom”. Možda i griješim. Možda su svi katolički svećenici u RH za nju popovi, a ne samo pop Đujić o kojem se na Cvjetnom trgu pjevaju pjesme… Kaže Jele: “Prva je neosporna činjenica da se broj fašistoidnih ekscesa u posljednje vrijeme jako povećava i oni postaju sve otvoreniji i agresivniji”. Dokaz časni svjedok Tvrtko Jakovina, istoričar koji je “rezolutan“ pa kaže: “Odavno više nije riječ o pojedinačnim slučajevima nego je riječ o trendu. I Jelena prevodi na “latinicu“ mudrosti našeg Tvrtka pa kaže: “Zahtjev Predsjednika Sabora da se parlament preimenuje onako kako se je zvao u vrijeme NDH…“ Vjerojatno članica CK SKH ima problema s “memorijom pamćenja“ jer se Sabor zvao Hrvatski državni Sabor i nakon 1991.g., ali to su za Lovrićku i tako bile “godine mraka“. Tek kad su se na vrhu političke piramide u RH pojavili likovi kao Mesić i Račan pridjev “državni“ ispao je iz igre. Sad je Hrvatski sabor samo jedan od sabora, kao što su Sabor Dalmatinskih klapa, Opći sabor proizvođača Istarskih vina itd. Njoj i Rene Bitorajcu hrvatski grb počinje sa crvenim poljem pa predlažu hitnu rekonstrukciju “ustaškog“ krova crkve Svetog Marka koju su 1256.g., započeli graditi arhitekti Pavelić, Artuković s podizvođačem Didom Kvaternikom. Jelenu, našu članicu CK SKH, boli crvena duša jer se “fašistoidni ekscesi povezuju sa aktualnom vladom“ što diže tlak na dnevnoj bazi velikoj većini stranih veleposlanstava u Zagrebu. Sreća što će uskoro 25. svibnja pa će se u Kumrovcu okupiti liberalno-demokratska krema Lijepe naše tako da će nekrofili sa “lijepim partizanskim kapama“ osvjetlati obraz svojim istomišljenicima kao što su Jelena, Tvrtko, Hrvoje, Dragan i Vjekoslav. To će razveseliti i naše drage ambasadore pa će netko od razdraganih antifa možda opet kraj Pravoslavne crkve na Cvjetnom trgu opaliti Ružicu Čavar šakom u glavu i tako početi s evociranjem na dane “oslobođenja“ Zagreba. U još jednoj nadi “da je napokon počelo“. S tom željeznom šakom u lice starijoj gospođi mogli bi otpočeti i dani civilnog društva i pluralizma.

Možda se i Radman vrati na HRT i prije nego mu Karolina Vidović-Krišto plati 15.000 kn. Njen se krimen, po mišljenju sutkinje Romane Hukelj, sastoji u tome jer je u mailu poslanom zaposlenicima HRT-a napisala “da Radman ne može razumjeti demokraciju i LJUDSKA PRAVA jer je svoje poimanje države stjecao u totalitarnom režimu odnosno u bivšoj Jugoslaviji. Časnoj sutkinji koja ima sreću da joj se slučajno ili ne stalno dodjeljuju Radmanovi predmeti (već je dosudila ljubitelju ljudskih prava, ako se ne varam, iznos od 30.000 kn u jednom ranijem predmetu) trebalo bi dati priliku da magistrira na temu “Ljudska prava u jednopartijskom komunističkom sustavu SFRJ“. Lucidna sutkinja dala si je truda pa je u obrazloženju presude napisala: “Ne može se prihvatiti iskaz tuženice da u poruci iznosi vrijednosne sudove…“ Upravo suprotno, tužitelja smatra osobom skučenih pogleda, kršiteljem ljudskih prava, totalitaristom. Ne samo da podcjenjuje tužitelja nego podcjenjuje i sve osobe koje su se obrazovale i radile tijekom postojanja SFRJ.“ Inače razlog slanja maila zaposlenicima bio je “Etički kodeks“ za zaposlenike HRT-a, a koji je potpisao ravnatelj Radman. Tom “biblijom“ ljudskih prava bilo je zabranjeno na primjer zaposlenicima HRT-a da izvan HRT-a javno iznose svoje svjetonazore i vjerske poglede. Tako je prkosna novinarka podcijenila sve one koji su se obrazovali “tijekom postojanja“ SFRJ. Sad bi mogle uslijediti tužbe Jože Manolića, Stipe Mesića, Nenada Stazića, nasljednika Milke Planinc, Jelene Lovrić, Vili Matule također člana CK SKH, Vesne Teršelič, Rade, Sanje, Bude Lončara, Marina Jurjevića Baje, Joze Petrovića, Urše Raukar, Zvonimira Drageca Carlosa Pilsela koji se doduše nije školovao u Jugi nego u Buenos Airesu pijući Molotovljeve koktele. No, neću dalje nabrajati jer ako se svi odluče na tužbe i svi predmeti igrom slučaja dođu sutkinji Romani Hukelj u Buenos Aires na “lijepi zrak“ morat će Karolina Vidović-Krišto.

No, nije naše pravosuđe pokazalo zube samo Karolini. Nastradao je i Joe Šimunić. Visoki prekršajni sud uvažio je žalbu DORH-a te mu je novčanu kaznu od 5.000 kn povisio na 15.000 kn. Sudac izvjestitelj Siniša Senjanović je rezolutan. Joe je u nacionalnom zanosu nakon pobjede nad Islandom tri puta uzviknuo “Za dom!“ Pobješnjela ustašoidna publika na to je počela urlati “spremni“. Siniša misli da je Joe, viknuvši “za dom“, u sebi mislio “spremni“. Zato ga je opalio sa 15.000, nažalost, ustaških kuna. Što je za Joea financijski ugriz komarca. Ali za sve one koji će ubuduće otvoriti usta i izreći samo slovo “d“ čeka uzaludan posao dokazivanja da su mislili na sveopće obljubljeni Dinamo, a ne na svoj Dom. Kad malo pomnije razmislim ima moj prijatelj i teniski partner Siniša pravo. To uporno, skoro suicidno forsiranje jednog tako i gramatički i sadržajno opasnog pozdrava je provokativno za sve one koji su tamo davnih pedesetih godina bili čvrsto uvjereni da su slova U i D zauvijek nestala u Hudoj jami i u ostalih 1700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. Imamo mi naš lijepi i zdravi hrvatski pozdrav. Mare-mast-trast je neki dan ponosno pozdravila članove HSP-AS sa ”Smrt fašizmu-sloboda narodu”. Mare je vjerojatno gledala dokumentarni film Romana Ljeljaka, slovenskog povjesničara, pod nazivom ”Huda jama”. Na kraju filma organizator i izvršitelj koji “se je obrazovao tijekom postojanja SFRJ“ šalje depešu u Beograd koja od prilike glasi “Druže Maršale, zadatak je izvršen!“ Ispod toga piše ”Smrt fašizmu-sloboda narodu“. Već se veselim “gledateljima Žikine dinastije“ kad će mi u svojim komentarima zlobno docirati da Ljeljak nije povjesničar jer je završio srednju vojnu školu u Sarajevu i Beogradu. Ali Roman Ljeljak ipak jest povjesničar. I to pravi. Pošten i hrabar. A na kraju krajeva ako povjesničar može biti Slavek Goldstien koji je završio srednju trgovačku onda to može biti i publicist Roman Ljeljak.

Jelena Lovrić sve više sliči raštimanom televizoru. Umjesto da popravi sliku o sebi, ona povisuje ton.

Jutro. Jutarnja kava. Strana 4. Jutarnjeg: Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, šarmantnog nadimka “Toma grobar“, povodom 71. obljetnice “oslobađanja“ Donje Gradine u BIH izjavio je jasno i glasno: “U Jasenovcu je ubijeno na stotine tisuća Srba, Židova i Roma. Govorimo o preko 700 tisuća žrtava jasenovačkog logora…“ Isti broj Jutarnjeg strana 5., izjava Kolinde-Grabar-Kitarović: “Iskreno podržavamo Srbiju na putu u EU.“ Tko je tu lud? Predsjednik jedne države koja nas je 4 godine držala pod okupacijom i čija vojska je masakrirala hrvatske civile na Ovčari, u Škabrnji i u Saborskom iznosi jednu evidentnu laž. Međutim, mi ga unatoč tomu iskreno podržavamo da s tom povijesnom laži uđe u EU. Možda će samo cifra biti nešto viša. Vanjska politika je u rukama Kolinde i ministra Kovača. Pitam stoga je li itko pozvao srpskog ambasadora i ljubazno mu skrenuo pažnju da njihov Predsjednik, usprkos nadimku “grobar“, triplicira grobove sve u ime dobro-susjedskih odnosa.

Još jedna eksplozija poltronstva hrvatske političke elite. I da Jutarnji nije objavio na dvije strane dvije dimenzije hrvatsko-srpskih odnosa javnost ne bi bila uznemirena spoznajom kako u povijesnoj srpsko-hrvatskoj utakmici Srbi imaju ubojiti napad. Ali zato Hrvati imaju odličnu obranu. Kao švicarski sir. Uostalom, javnost prije ili kasnije dozna da je bila uznemirena. Uznemirena je i Švedska javnost. U 2015.g., Švedsku je sa 53,2% silovanja na 100.000 stanovnika nadmašio samo Lesoto u Južnoj Africi sa 91,6% silovanja na 100.000 stanovnika. Recimo 1975.g., Švedskoj policiji bilo je prijavljeno 421 slučaj silovanja. 2014.g., prijavljeno je bilo 6.620 takovih slučajeva. Zašto se Švedska javnost uznemirila tek ovih dana? Jer su progresivne i liberalne vlasti taj opasni statistički podatak jednostavno držale u frizeru. Tako je Švedska zaslužila srebrenu medalju. Postala je druga zemlja na svijetu po broju silovanja. Svi su ponosni na taj epohalni uspjeh. I Šveđani i EU, žene u Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji i šire….

[ad id=”93788″]

Uznemirio se Joe Šimunić jer su drugostupanjsko rješenje Visokog prekršajnog Suda najprije dobili mediji, a nekoliko dana kasnije napokon i Joe Šimunić. S obzirom na dosta lošu financijsku situaciju u našim progresivno-liberalnim medijima i red je da se i oni malo razvesele. A nakon Ustavnog suda i eventualno Strasbourga možda se razveseli i hrvatski domoljub Joe Šimunić. Mile Kekin nije uznemiren. Na velikoj turneji po Srbiji uveseljava depilirane četnike svojom borbom protiv fašizma. Nostalgičan je za vremenima Bate Živojinovića. Obzirom da je inače odlični glumac Bata bio žestoki pristaša Slobe Miloševića, jasno je za kojim vremenima uzdiše naš Mile.

Prošao nam je i dan “oslobođenja“ Zagreba. 8. svibnja 1945.g. Ognjištari su se uznemirili jer misle da je 8. svibnja 1945.g., Zagreb ”pao”. Naime, mnogi ”oslobođeni” tek su u Bleiburgu doznali da su zapravo oslobođeni i da se mogu slobodno“ križnim putem“ vratiti natrag. Nije se ni najmanje uznemirio ministar Zlatko Hasanbegović kad je vidio popis “sumnjivih lica“ koja su se propela na zadnje noge i protestirala zbog svojih izgubljenih kunića. Zoran Pusić, Furio Radin, Jadranka Kosor, Aleksandar Stanković, Danka Derifaj, Domagoj Novokmet, Vesna Teršelič, Elizabeta Gojan, Maja Sever… Ministar se nije uznemirio. Ali se je ipak počeo lagano tresti – od smjeha. Ne znam je li se smijao kad je pročitao što o njemu piše Paul Hockenos u Foreigen Policy. Brifirani Paul misli da je Hasan “ultra desna“ zvijezda i da su mađarski i poljski “fašisti“ za našeg Zlatka p…..dim. Trojanski konji kruže Lijepom našom. Kolika se lova troši za međunarodne linije. Stranih dopisnika skoro da i nema u RH jer su na cijeni prevoditelji. Treba prevesti suvislo sve one strahote koje nevladine udruge i profesionalni liberali doživljavaju u ustašoidnoj RH.

Suzana Barilar nije bila uznemirena kad je kirurškim skalpelom isjeckala Miju Crnoju na sitne dijelove jer je ovaj “opljačkao“ državu za 1.460 kn. Sad se dohvatila splitskog gradonačelnika Ive Baldasara. U svojoj kolumni “Iza kulisa politike“ naša Suzi najprije pušta par krokodilskih suza za splitskog gradonačelnika, a onda superiorno poentira: “Da je doista razlog Baldasarova isključenja udaljavanje od SDP-a, onda je iz stranke trebao odletjeti prije godinu dana kada je poslao vijenac na ustaški spomenik HOS-u.“ Amen! Okamenjeni ljevičarski mozgovi nikako da prihvate činjenicu da je HOS službeno prihvaćen kao regularni dio hrvatske pobjedničke vojske. Da je grb HOS-a u Ministarstvu branitelja službeno registriran kao ratni grb s kojima se išlo u bitke protiv onih koje kolokvijalno zovemo četnicima, a koji su danas u Srbiji u modi. Legalizirani. Rehabilitirani. Dižu im se spomenici. A u ratu su, barem u Hrvatskoj, ne akademski rečeno ”popušili”. Ali proglašavajući HOS ustaškim na neki način popušila je i Suzi. Bože, zašto mi je iznenada pala na pamet neka pjesma Jimmyja Stanića. Pojma nemam… Uznemireni su zagrebački antifašisti jer nitko iz izvršne vlasti nije bio na proslavi dana oslobođenja Zagreba. Bio je Buda Lončar bivši šef OZNE u Zadru. Šef antifa Franjo Habulin nadljudskom hrabrošću, tako tipičnom za partizane, rekao je “Tito nije bio svetac(!!), ali je učinio za svoje Hrvate najviše što jedan državnik može učiniti za svoj narod.” To je poslastica za psihiće. Čovjek mirno i sabrano upozori “svoje Hrvate“ da će Sava prije poteći uzvodno nego će “njegovi Hrvati “ imati državu. Srijem i Bačku prepusti Srbiji, a Boku Kotorsku Crnoj Gori, dočim Neum BiH. Mirno je prihvatio 750.000 poubijanih od dana “oslobođenja“ Zagreba. 9. i 12. mjesto na njemačkim i engleskim listama najvećih zločinaca XX stoljeća… Tko je tu lud?

Budite oprezni kad čitate knjige o zdravlju. Možete umrijeti zbog tiskarske greške.

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari