Pratite nas

Kolumne

ZVONIMIR HODAK: Sreća što će uskoro 25. svibnja pa će se u Kumrovcu okupiti liberalno-demokratska krema Lijepe naše

Objavljeno

na

Stipe-Mesić-proslava-619x360Siniša misli da je Joe, viknuvši “za dom“, u sebi mislio “spremni“. Zato ga je opalio sa 15.000, nažalost, ustaških kuna. Što je za Joea financijski ugriz komarca. Ali za sve one koji će ubuduće otvoriti usta i izreći samo slovo “d“ čeka uzaludan posao dokazivanja da su mislili na sveopće obljubljeni Dinamo, a ne na svoj Dom.

[ad id=”93788″]

Hrvatska politička scena sve više sliči na “Let iznad kukavičjeg gnijezda“. Potomci onih koji su zazidali 3000 živih ljudi u Hudu jamu najavili su kraj lovostaja na fašiste, ustaše i klasne neprijatelje. Dovoljno je da vam se u rukama nađe primjerak Jutarnjeg i “Dnevni komentar“ bivše članice Centralnog komiteta SKH Jelene Lovrić. U Večernjaku dominiraju Petra Maretić Žonja, Marko Špoljar i Branimir Pofuk. Likovi koji misle da je istup Predsjednice države, kad je upozorila na “neizdrživu zagađenost javnog prostora netolerancijom i mržnjom“, jasan dokaz kako se sa ustašama trebaju ozbiljno pozabaviti naši “organi“ ma što god to značilo. Nema tu dijaloga i drugačijeg mišljenja. Evo primjera iz “demokratske prakse“: Ivica Šola napustio je 7Dnevno i “potpisao“ za Slobodnu Dalmaciju. Prešao iz Dinama u Hajduk. Ništa senzacionalno. Ali prvu kolumnu napisao je za Jutarnji list. Redakcija ga je odbila objaviti. Redakcija koja se žestoko bori protiv fašizacije RH. Redakcija koja se uvijek deklarativno borila za slobodu medija. Pritom zaboravlja da borba za slobodu medija znači i borbu za slobodu unutar medija. I tako je Šola završio u Hajduku i postao članom Torcide. Jelena Lovrić, dominikanca Prcelu čija propovijed je zgrozila njenu antifašističko-partizansku dušu, posprdno naziva ”popom”. Možda i griješim. Možda su svi katolički svećenici u RH za nju popovi, a ne samo pop Đujić o kojem se na Cvjetnom trgu pjevaju pjesme… Kaže Jele: “Prva je neosporna činjenica da se broj fašistoidnih ekscesa u posljednje vrijeme jako povećava i oni postaju sve otvoreniji i agresivniji”. Dokaz časni svjedok Tvrtko Jakovina, istoričar koji je “rezolutan“ pa kaže: “Odavno više nije riječ o pojedinačnim slučajevima nego je riječ o trendu. I Jelena prevodi na “latinicu“ mudrosti našeg Tvrtka pa kaže: “Zahtjev Predsjednika Sabora da se parlament preimenuje onako kako se je zvao u vrijeme NDH…“ Vjerojatno članica CK SKH ima problema s “memorijom pamćenja“ jer se Sabor zvao Hrvatski državni Sabor i nakon 1991.g., ali to su za Lovrićku i tako bile “godine mraka“. Tek kad su se na vrhu političke piramide u RH pojavili likovi kao Mesić i Račan pridjev “državni“ ispao je iz igre. Sad je Hrvatski sabor samo jedan od sabora, kao što su Sabor Dalmatinskih klapa, Opći sabor proizvođača Istarskih vina itd. Njoj i Rene Bitorajcu hrvatski grb počinje sa crvenim poljem pa predlažu hitnu rekonstrukciju “ustaškog“ krova crkve Svetog Marka koju su 1256.g., započeli graditi arhitekti Pavelić, Artuković s podizvođačem Didom Kvaternikom. Jelenu, našu članicu CK SKH, boli crvena duša jer se “fašistoidni ekscesi povezuju sa aktualnom vladom“ što diže tlak na dnevnoj bazi velikoj većini stranih veleposlanstava u Zagrebu. Sreća što će uskoro 25. svibnja pa će se u Kumrovcu okupiti liberalno-demokratska krema Lijepe naše tako da će nekrofili sa “lijepim partizanskim kapama“ osvjetlati obraz svojim istomišljenicima kao što su Jelena, Tvrtko, Hrvoje, Dragan i Vjekoslav. To će razveseliti i naše drage ambasadore pa će netko od razdraganih antifa možda opet kraj Pravoslavne crkve na Cvjetnom trgu opaliti Ružicu Čavar šakom u glavu i tako početi s evociranjem na dane “oslobođenja“ Zagreba. U još jednoj nadi “da je napokon počelo“. S tom željeznom šakom u lice starijoj gospođi mogli bi otpočeti i dani civilnog društva i pluralizma.

Možda se i Radman vrati na HRT i prije nego mu Karolina Vidović-Krišto plati 15.000 kn. Njen se krimen, po mišljenju sutkinje Romane Hukelj, sastoji u tome jer je u mailu poslanom zaposlenicima HRT-a napisala “da Radman ne može razumjeti demokraciju i LJUDSKA PRAVA jer je svoje poimanje države stjecao u totalitarnom režimu odnosno u bivšoj Jugoslaviji. Časnoj sutkinji koja ima sreću da joj se slučajno ili ne stalno dodjeljuju Radmanovi predmeti (već je dosudila ljubitelju ljudskih prava, ako se ne varam, iznos od 30.000 kn u jednom ranijem predmetu) trebalo bi dati priliku da magistrira na temu “Ljudska prava u jednopartijskom komunističkom sustavu SFRJ“. Lucidna sutkinja dala si je truda pa je u obrazloženju presude napisala: “Ne može se prihvatiti iskaz tuženice da u poruci iznosi vrijednosne sudove…“ Upravo suprotno, tužitelja smatra osobom skučenih pogleda, kršiteljem ljudskih prava, totalitaristom. Ne samo da podcjenjuje tužitelja nego podcjenjuje i sve osobe koje su se obrazovale i radile tijekom postojanja SFRJ.“ Inače razlog slanja maila zaposlenicima bio je “Etički kodeks“ za zaposlenike HRT-a, a koji je potpisao ravnatelj Radman. Tom “biblijom“ ljudskih prava bilo je zabranjeno na primjer zaposlenicima HRT-a da izvan HRT-a javno iznose svoje svjetonazore i vjerske poglede. Tako je prkosna novinarka podcijenila sve one koji su se obrazovali “tijekom postojanja“ SFRJ. Sad bi mogle uslijediti tužbe Jože Manolića, Stipe Mesića, Nenada Stazića, nasljednika Milke Planinc, Jelene Lovrić, Vili Matule također člana CK SKH, Vesne Teršelič, Rade, Sanje, Bude Lončara, Marina Jurjevića Baje, Joze Petrovića, Urše Raukar, Zvonimira Drageca Carlosa Pilsela koji se doduše nije školovao u Jugi nego u Buenos Airesu pijući Molotovljeve koktele. No, neću dalje nabrajati jer ako se svi odluče na tužbe i svi predmeti igrom slučaja dođu sutkinji Romani Hukelj u Buenos Aires na “lijepi zrak“ morat će Karolina Vidović-Krišto.

No, nije naše pravosuđe pokazalo zube samo Karolini. Nastradao je i Joe Šimunić. Visoki prekršajni sud uvažio je žalbu DORH-a te mu je novčanu kaznu od 5.000 kn povisio na 15.000 kn. Sudac izvjestitelj Siniša Senjanović je rezolutan. Joe je u nacionalnom zanosu nakon pobjede nad Islandom tri puta uzviknuo “Za dom!“ Pobješnjela ustašoidna publika na to je počela urlati “spremni“. Siniša misli da je Joe, viknuvši “za dom“, u sebi mislio “spremni“. Zato ga je opalio sa 15.000, nažalost, ustaških kuna. Što je za Joea financijski ugriz komarca. Ali za sve one koji će ubuduće otvoriti usta i izreći samo slovo “d“ čeka uzaludan posao dokazivanja da su mislili na sveopće obljubljeni Dinamo, a ne na svoj Dom. Kad malo pomnije razmislim ima moj prijatelj i teniski partner Siniša pravo. To uporno, skoro suicidno forsiranje jednog tako i gramatički i sadržajno opasnog pozdrava je provokativno za sve one koji su tamo davnih pedesetih godina bili čvrsto uvjereni da su slova U i D zauvijek nestala u Hudoj jami i u ostalih 1700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. Imamo mi naš lijepi i zdravi hrvatski pozdrav. Mare-mast-trast je neki dan ponosno pozdravila članove HSP-AS sa ”Smrt fašizmu-sloboda narodu”. Mare je vjerojatno gledala dokumentarni film Romana Ljeljaka, slovenskog povjesničara, pod nazivom ”Huda jama”. Na kraju filma organizator i izvršitelj koji “se je obrazovao tijekom postojanja SFRJ“ šalje depešu u Beograd koja od prilike glasi “Druže Maršale, zadatak je izvršen!“ Ispod toga piše ”Smrt fašizmu-sloboda narodu“. Već se veselim “gledateljima Žikine dinastije“ kad će mi u svojim komentarima zlobno docirati da Ljeljak nije povjesničar jer je završio srednju vojnu školu u Sarajevu i Beogradu. Ali Roman Ljeljak ipak jest povjesničar. I to pravi. Pošten i hrabar. A na kraju krajeva ako povjesničar može biti Slavek Goldstien koji je završio srednju trgovačku onda to može biti i publicist Roman Ljeljak.

Jelena Lovrić sve više sliči raštimanom televizoru. Umjesto da popravi sliku o sebi, ona povisuje ton.

Jutro. Jutarnja kava. Strana 4. Jutarnjeg: Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, šarmantnog nadimka “Toma grobar“, povodom 71. obljetnice “oslobađanja“ Donje Gradine u BIH izjavio je jasno i glasno: “U Jasenovcu je ubijeno na stotine tisuća Srba, Židova i Roma. Govorimo o preko 700 tisuća žrtava jasenovačkog logora…“ Isti broj Jutarnjeg strana 5., izjava Kolinde-Grabar-Kitarović: “Iskreno podržavamo Srbiju na putu u EU.“ Tko je tu lud? Predsjednik jedne države koja nas je 4 godine držala pod okupacijom i čija vojska je masakrirala hrvatske civile na Ovčari, u Škabrnji i u Saborskom iznosi jednu evidentnu laž. Međutim, mi ga unatoč tomu iskreno podržavamo da s tom povijesnom laži uđe u EU. Možda će samo cifra biti nešto viša. Vanjska politika je u rukama Kolinde i ministra Kovača. Pitam stoga je li itko pozvao srpskog ambasadora i ljubazno mu skrenuo pažnju da njihov Predsjednik, usprkos nadimku “grobar“, triplicira grobove sve u ime dobro-susjedskih odnosa.

Još jedna eksplozija poltronstva hrvatske političke elite. I da Jutarnji nije objavio na dvije strane dvije dimenzije hrvatsko-srpskih odnosa javnost ne bi bila uznemirena spoznajom kako u povijesnoj srpsko-hrvatskoj utakmici Srbi imaju ubojiti napad. Ali zato Hrvati imaju odličnu obranu. Kao švicarski sir. Uostalom, javnost prije ili kasnije dozna da je bila uznemirena. Uznemirena je i Švedska javnost. U 2015.g., Švedsku je sa 53,2% silovanja na 100.000 stanovnika nadmašio samo Lesoto u Južnoj Africi sa 91,6% silovanja na 100.000 stanovnika. Recimo 1975.g., Švedskoj policiji bilo je prijavljeno 421 slučaj silovanja. 2014.g., prijavljeno je bilo 6.620 takovih slučajeva. Zašto se Švedska javnost uznemirila tek ovih dana? Jer su progresivne i liberalne vlasti taj opasni statistički podatak jednostavno držale u frizeru. Tako je Švedska zaslužila srebrenu medalju. Postala je druga zemlja na svijetu po broju silovanja. Svi su ponosni na taj epohalni uspjeh. I Šveđani i EU, žene u Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji i šire….

[ad id=”93788″]

Uznemirio se Joe Šimunić jer su drugostupanjsko rješenje Visokog prekršajnog Suda najprije dobili mediji, a nekoliko dana kasnije napokon i Joe Šimunić. S obzirom na dosta lošu financijsku situaciju u našim progresivno-liberalnim medijima i red je da se i oni malo razvesele. A nakon Ustavnog suda i eventualno Strasbourga možda se razveseli i hrvatski domoljub Joe Šimunić. Mile Kekin nije uznemiren. Na velikoj turneji po Srbiji uveseljava depilirane četnike svojom borbom protiv fašizma. Nostalgičan je za vremenima Bate Živojinovića. Obzirom da je inače odlični glumac Bata bio žestoki pristaša Slobe Miloševića, jasno je za kojim vremenima uzdiše naš Mile.

Prošao nam je i dan “oslobođenja“ Zagreba. 8. svibnja 1945.g. Ognjištari su se uznemirili jer misle da je 8. svibnja 1945.g., Zagreb ”pao”. Naime, mnogi ”oslobođeni” tek su u Bleiburgu doznali da su zapravo oslobođeni i da se mogu slobodno“ križnim putem“ vratiti natrag. Nije se ni najmanje uznemirio ministar Zlatko Hasanbegović kad je vidio popis “sumnjivih lica“ koja su se propela na zadnje noge i protestirala zbog svojih izgubljenih kunića. Zoran Pusić, Furio Radin, Jadranka Kosor, Aleksandar Stanković, Danka Derifaj, Domagoj Novokmet, Vesna Teršelič, Elizabeta Gojan, Maja Sever… Ministar se nije uznemirio. Ali se je ipak počeo lagano tresti – od smjeha. Ne znam je li se smijao kad je pročitao što o njemu piše Paul Hockenos u Foreigen Policy. Brifirani Paul misli da je Hasan “ultra desna“ zvijezda i da su mađarski i poljski “fašisti“ za našeg Zlatka p…..dim. Trojanski konji kruže Lijepom našom. Kolika se lova troši za međunarodne linije. Stranih dopisnika skoro da i nema u RH jer su na cijeni prevoditelji. Treba prevesti suvislo sve one strahote koje nevladine udruge i profesionalni liberali doživljavaju u ustašoidnoj RH.

Suzana Barilar nije bila uznemirena kad je kirurškim skalpelom isjeckala Miju Crnoju na sitne dijelove jer je ovaj “opljačkao“ državu za 1.460 kn. Sad se dohvatila splitskog gradonačelnika Ive Baldasara. U svojoj kolumni “Iza kulisa politike“ naša Suzi najprije pušta par krokodilskih suza za splitskog gradonačelnika, a onda superiorno poentira: “Da je doista razlog Baldasarova isključenja udaljavanje od SDP-a, onda je iz stranke trebao odletjeti prije godinu dana kada je poslao vijenac na ustaški spomenik HOS-u.“ Amen! Okamenjeni ljevičarski mozgovi nikako da prihvate činjenicu da je HOS službeno prihvaćen kao regularni dio hrvatske pobjedničke vojske. Da je grb HOS-a u Ministarstvu branitelja službeno registriran kao ratni grb s kojima se išlo u bitke protiv onih koje kolokvijalno zovemo četnicima, a koji su danas u Srbiji u modi. Legalizirani. Rehabilitirani. Dižu im se spomenici. A u ratu su, barem u Hrvatskoj, ne akademski rečeno ”popušili”. Ali proglašavajući HOS ustaškim na neki način popušila je i Suzi. Bože, zašto mi je iznenada pala na pamet neka pjesma Jimmyja Stanića. Pojma nemam… Uznemireni su zagrebački antifašisti jer nitko iz izvršne vlasti nije bio na proslavi dana oslobođenja Zagreba. Bio je Buda Lončar bivši šef OZNE u Zadru. Šef antifa Franjo Habulin nadljudskom hrabrošću, tako tipičnom za partizane, rekao je “Tito nije bio svetac(!!), ali je učinio za svoje Hrvate najviše što jedan državnik može učiniti za svoj narod.” To je poslastica za psihiće. Čovjek mirno i sabrano upozori “svoje Hrvate“ da će Sava prije poteći uzvodno nego će “njegovi Hrvati “ imati državu. Srijem i Bačku prepusti Srbiji, a Boku Kotorsku Crnoj Gori, dočim Neum BiH. Mirno je prihvatio 750.000 poubijanih od dana “oslobođenja“ Zagreba. 9. i 12. mjesto na njemačkim i engleskim listama najvećih zločinaca XX stoljeća… Tko je tu lud?

Budite oprezni kad čitate knjige o zdravlju. Možete umrijeti zbog tiskarske greške.

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ustaška zastava ispred Sabora i Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ”Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao ‘preseljavala’ se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.” Vijest je objektivno suluda, ali je za hrvatske prilike uobičajena. Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nalazi se na krovu crkve sv. Marka u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora i zgrade Hrvatske vlade i, naravno, tamo je postavljen puno prije nego je osnovan ustaški pokret. Dakle, po novinarki Slobodne Dalmacije, ustaški je zastava i ispred Sabora i Vlade.

Usađivanje osjećaja krivnje

No, razumni argumenti protiv onih koji poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo ionako ne vrijede. Dok je takav diskurs prevladavao samo u Srbiji, odmahivali smo rukom i govorili kako je to njihov problem. Kada se takav način govora preselio u hrvatske mainstream medije, vrag je odnio šalu. Došlo je do toga da jedna od inačica hrvatskog povijesnog grba odjednom postane proskribirana. Nije stvar u grbu ili, recimo, u pozdravu ZDS, nego se radi o tomu da se običnom Hrvatu usadi osjećaj krivnje, da se narodu podrežu krila i onemogući ga se da razvije vlastite potencijale. Samo potuljena Hrvatska odgovara upravljačima iz sjene, domaćim i stranim, a nikako Hrvatska uspravna i spremna za izazove budućnosti i samosvjestan odnos prema prošlosti.

Jedan od onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli tomu da se Hrvatska iz teških no poletnih devedesetih strovali u sadašnje stanje apatije, beznađa, pa i samomržnje jest i poznati novinar Denis Kuljiš. Ovih dana Kuljiš je umro i ne bi bilo prikladno analizirati taj aspekt njegova novinarskog djelovanja, no konstataciju da je iskazivao neskrivenu averziju prema Tuđmanovoj Hrvatskoj vjerojatno bi i sam potpisao kada bi bio živ. Istini za volju, posljednjih je godina Kuljiš znao iznijeti i po koju razložnu misao o hrvatskoj stvarnosti, a averzije prema Hrvatskoj kao takvoj sve manje je bilo u njegovim tekstovima. Bilo kako bilo, ne želim ovdje toliko govoriti o Kuljišu koliko o reakciji Romana Bolkovića na vijest o njegovoj smrti.

Nismo normalno društvo

Žaleći zbog gubitka, Bolković, između ostaloga, kaže i sljedeće: ”On je bio veći od ove sredine, jer su takvi sve samo ne osrednji: on nikada ne bi javno upitao kako je moguće da Denis Kuljiš u Hrvatskoj nema gdje publicirati?” U nastavku Bolković tvrdi da je bilo upravo tako, to jest da Kuljiš nije imao gdje pisati. Ne znam je li to točno, no znam da

Kuljiš tijekom duge novinarske karijere pisao u gotovo svim važnijim hrvatskim tiskovinama, a bio je i urednik u dosta njih. Također je bio često pozivan u televizijske emisije, osobito na javnu televiziju. U posljednje vrijeme, koliko znam, pisao je za jedan od domaćih portala, objavljivao knjige, vodio svoj portal Žurnalist… Dakle, ne može se reći da nije bio prisutan u javnosti.

S druge strane izgleda da je za Bolkovića, ali i za našu javnost sasvim normalno da je, recimo, u svom radu grubo onemogućen novinar Marko Jurič ili da već godinama nema gdje pisati Zoran Vukman, sjajan intelektualac i jedan od najboljih publicista kršćanske inspiracije u Hrvatskoj. Za njih kao da vrijede neka druga mjerila jer oni su, Bože moj, desničari. Vlast, koju medijski reketari postojano i potpuno bezrazložno optužuju za nacionalizam, poslušno daje prostor i puni džepove tipovima poput Frljića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Ivančića i sličnih, dok za Juriča, Vukmana, Čelana, Dujmovića i druge s druge strane političkog spektra nema sluha. Od takve vlasti ne možemo i ne trebamo ništa očekivati, no možemo i trebamo zahtijevati! Jer ovo je još uvijek Hrvatska. Osobito žalosti nedostatak samosvijesti i solidarnosti među publicistima i piscima s te strane političkog spektra.

Samo u takvim uvjetima Kuljiš može biti veliki novinar, a Vukman marginalac. Da smo normalno društvo, bili bi barem podjednako uvažavani. No nismo normalno društvo, ali morat ćemo to uskoro postati ili će nam i grb s prvim crvenim poljem proglasiti ustaškim.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HrvatskoNebo.com

Braniteljske udruge: Nećemo dopustiti da se hrvatski grb zbog različite boje prvog polja sotonizira

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari