Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Što si je to ‘umislio’ biskup Košić?

Objavljeno

na

Biskup Košić se poziva na 86 % katolika u državi, a Jutarnji i Večernji su uvjereni da smo moderna sekularna država. Kad malo promislim, i Turska je po ustavu kojeg je uveo Mustafa Kemal Ataturk sekularna država. Samo u to još treba netko uvjeriti Erdogana. Što je činjenično Sisački biskup Vlado Košić pogriješio?

Biskup Košić ima ozbiljan problem. Umislio si čovjek da 86 % katolika u Lijevoj našoj predstavljaju neku dominantnu skupinu i da smo mi k’o ”bajagi” katolička zemlja. U idilična vremena “prave demokracije“ u nikad prežaljenoj Jugi imali smo 10% članova partije i zato smo se s punim pravom hvalili da smo komunistička država. I ni jedan biskup se nije usudio pisati Milki Planinc ni njenom osobnom doktoru – Mati Graniću o “koaliranju s dojučerašnjim neprijateljem…“ Sad bi nas po biskupu tih 86% građana, usput rečeno, rigidnih, nazadnih, klerikalnih i fašistoidnih trebalo impresionirati i skrenuti s “pravog““ puta u “deveti krug“. Dobro je da su prvi na noge skočili “pravilno dresirani“ drugovi iz Jutarnjeg. “Pismom biskupa Košića Plenkoviću bavit će se i Vatikan“ prijeteći je naslov od 15. lipnja na strani tri. Protivno čl. 38. Ustava RH biskup Vlado bavi se Vladom RH i “spasonosnom“ koalicijom HDZ-a s HNS-om.

>kamenjar.com/jutarnji-neimenovani-izvori-s-kaptola-prijete-biskupu-kosicu-papom-vatikanom/

Naime, taj nezgodni član jamči čak i desničarima punu slobodu mišljenja, izražavanja i protoka informacija… pa je biskup upao u zamku nadajući se… a sad je nadu zamijenila slutnja. Papa Franjo je o svemu na vrijeme opširno, a možda i malo preopširno “informisan“. Zanimljivo je da su ”informatori” iz progresivnog tiska malo, kako bi Zagorci rekli, ”pozabili” što je ne tako davno rekao sveti Otac: “Crkva i vjernici nemaju pravo šutjeti o onom što se događa oko njih…“ Jurica Koerbler (s dvije točkice na o) je demaskirao Košića kako bi se akademski reklo do “kocajna“. On je osobno posjetio “Kaptol“ i na svoje oči vidio da je “Javno objavljeno pismo šefu Vlade… izazvalo osude većeg dijela Kaptola, ali konačnu riječ ima – Papa“. Jurica je odmah na ulazu u Kaptol naletio na relevantnu osobu, svećenika i profesora, a i na druge sugovornike koji su, naravno, jedva dočekali Juricu. Jedan je otvorio dušu pa kaže: “Moram priznati da ovakav politički pamflet jednog biskupa dugo nisam pročitao i da sam uvjeren da će slijediti posljedice za Košića“. Juričini sugovornici, svećenik i profesor djeluju mi prilično uvjerljivo. Otprilike kao kad Buda Lončar kaže kako je Tito bio borac za slobodu svog naroda i svojih narodnosti. No, Buda je barem stao iza izrečene gluposti, a Juričini sugovornici i hrabri kritičari nezgodnog biskupa čuče u svojim anonimnim rupama. Košić piše, optužuje i kritizira otvoreno s imenom i prezimenom i svojom crvenom biskupskom kapicom na glavi.

E, da bar Jutarnji može smijeniti biskupa k’o u dobra stara vremena. Večernjakove novinarke su nas “oduševljavale“ sa svojim “visokim izvorima“ u HDZ-u, Novinar Jutarnjeg s “visokim izvorima sa Kaptola“ itd. Na kraju, u čemu je problem? Već sam citirao čl. 38. Ustava RH. Biskup Košić se poziva na 86 % katolika u državi, a Jutarnji i Večernji su uvjereni da smo moderna sekularna država. Kad malo promislim, i Turska je po ustavu kojeg je uveo Mustafa Kemal Ataturk sekularna država. Samo u to još treba netko uvjeriti Erdogana. Što je činjenično Sisački biskup Vlado Košić pogriješio?

Politička prostitucija – savez HDZ-a i HNS-a. Ima li netko neko zgodnije ime? Je li koalicija “protivna osjećajima i vrijednostima koje gaji većina hrvatskog naroda?“ Naravno da jest. Da li je iz Vlade zbog te koalicije morao otići autentični demokršćanin Ivo Stier, sudionik ”Hoda za život“, a u vladu na velika vrata ušao je Štromar, sudionik Gay parade. Dobro, to ne znači da Predrag Štromar nije izuzetno sposoban političar. U prvom krugu za izbor župana vodio je pred Radimirom Čačićem 17% a u drugom kihnuo sa 27% za Čačića. To je kao da u tenisu vodite 6:0 i 5:0 i popušite. Dobro mora se uzet u obzir i da je Čačić godinama bio predsjednik Teniskog saveza Hrvatske. Možda Košić griješi kad Premijeru predbacuje Brunu Esih, Hasanbegovića i Glasnovića. U najgorem slučaju, zanemarujući sve taktičke i strateške transakcije, biskup ima demokratsko pravo reći što želi. Pravo da tako govori i piše te se potpisuje imenom i prezimenom. Medijsko podzemlje se grozi izraza “neprijatelji“. O Bože! Usred agresije, HNS je u Mimari organizirao “okrugli stol“ na kojem su srpski intelektualci i hrvatski jugonostalgičari verbalno izjednačavali krivnju Srbije i RH za agresorski rat protiv RH. O silnim optužbama protiv Tuđmana za tobožnju diobu BIH bolje je i ne govoriti.

I sad bi ih Košić trebao smatrati prijateljima. Sjetite se sintagme o “deset izgubljenih godina“ koja je smišljena baš u HNS-u. To je deset Tuđmanovih godina. Godina kad se hrvatska suprostavila agresoru i na koncu ga u briljantnom ”blickrigu” pobijedila i protjerala. Deset godina slave i ponosa, stvaranja Gardijskih brigada i konačne slobodne Hrvatske. Možda zvuči patetično. Ni privatizacija, ni neriješene granice sa komšijama i susjedima, ni položaj hrvatskog naroda u BiH ne mogu relativizirati 10 sjajnih godina dr. Franje Tuđmana. Danas oni koji su ga proglašavali ratnim zločincem sjede u ministarskim foteljama sljubljeni s njegovim HDZ-om. Lijevi licemjeri imaju u identičnim situacijama uvijek dva kriterija. Pa odaberu onaj koji im trenutno odgovara. Sjetite se osporavanja blaženog Alojzija Stepinca. Nije bio odlučan i jasan kod kritike Pavelićevog režima. Na stranu što je to klasična komunjarska laž. No, sada ti isti cvile kako biskup Košić djeluje kao politički aktivist jer je kritičan prema vlastima koje oni, zbog HNS-a, nekritički podržavaju.

Marinko Jurasić misli da “Biskup Košić ima problema jer Bog ne razlikuje lijeve i desne.“ Kao kod radija Erevan Marinko je “u principu“ pogodio. Ali Bog itekako razlikuje poštene i nepoštene. Njegov Večernjak je spremno ponudio Hrvoju Klasiću “koji je bez grijeha da prvi baci kamen..“ na Biskupa. Kaže Titov apologet: “Košić očito ne može propovijedati Evanđelje, a uski antikomunistički nacionalistički diskurs sve mu manje prolazi.“ Bravo za Titovog pionira!!! Analogno toj boljševičkoj mudrosti Evanđelje mogu propovijedati komunisti bez nacionalističkog diskursa. I da završimo s jednim direktnim poenom kako se to kaže u tenisu. Biskup Košić ima i ustavno i zakonsko pravo da javno i otvoreno, pod punim imenom i prezimenom iznosi svoje vjerske, svjetovne i političke stavove. Davno su iza nas vremena kada su vaši preci ostavljali svoje milicijske i udbaške uniforme i nedjeljom špijunirali tko ide na misu. Stoga je jasno da Hrvatskoj danas ne prijeti nikakva fašizacija o kojoj zavijaju Klasić, Jakovina, Markovina, Pilsel, Pofuk, Rudanica, Lovrićka, Tomić, Pavičić, Stazić, Frljić, Rada Borić, Teršelička…nego je veliki problem komunistički recidiv koji je daleko od bilo kakvog nestanka. Postkomunistički talog prekriva sve pore društva, a najjači je u pisanim i elektronskim medijima. Ne, ne vidim rješenja ni u debelo zakašnjeloj lustraciji ni u desnom verbalizmu nego samo u prirodnom zakonu umiranja.

Clint Eastwood je jednom rekao nešto pragmatično o američkim ljevičarima: “Crknut ću i ja, ali crknut će i oni.“ Možda je to rješenje.

Trg osloboditelja Maršala Tita. Tako misli Rada Borić. I Rada Borić će se boriti za taj trg. Po slici objavljenoj na fejsu Rada misli ozbiljno. “Prirodno“ crvenokose, boje ticijan, Rada, Vedrana Rudan, Sanja Svraka, Neda Raukar, Mira Furlan i njima slične osobe mogle bi mnoge natjerati da se povuku u sigurnost i anonimnost. Hajde, daj ti sad dokaži drugarici Radi da je Tito bio zločinac. Igor Peternel je zgodno definirao smisao budućeg referenduma: “U Zagrebu će građani na referendumu o Titu odlučiti je li je on masovni ubojica i zločinac.“ Mi koji ćemo crknut kad i Clint Eastwood sjećamo se da nas je njegova JNA u jesen 1991.g. pokušala “osloboditi“ na isti način kao i lik s Trga Maršala Tita 1945.g. I sad kad smo im podprašili pete javlja se Ticijanova muza Rada i rezolutno daje na znanje – Non pasaran. Nebu išlo. Fašisti, osvojili ste Madrid, ali antifašistički trg nećete. Iz povijesti znamo da su svoje zemlje ”oslobodili” i Staljin, Enver Hodža, Pol Pot, Castro, Mugabe, Mao… Cijena za to je bila prava sitnica. Oko 50 milijuna ubijenih. Uglavnom bez suđenja. Da, ali oni su barem bili i predsjednici svojih država. Tito nikada nije bio predsjednik RH. I zašto bi strani predsjednik imao najljepši trg u gradu? Ali nisu svi tako rigidni kao naša Rada. Recimo bivši član HNS, sadašnje vladine koalicije Gordan Bičak je izbalansiran političar i za razliku od biskupa Košića širi oko sebe pastoralnu toleranciju. Evo njegove zanimljive procjene: “Hasanbegović, Stier, Esih te njihova družba, dokaz su da partizani na Bleiburgu ni u poslijeratnoj Jugi nisu obavili posao kako treba… Previše je te fašističke bande ostalo na životu i posijalo svoje sjeme zla koje sada želi vratiti Hrvatsku i hrvatski narod u godine sramote i mraka… No, ako već gospođe i gospoda nasljednici i sljedbenici ustaša žele ponoviti 1941.g. doživjet će ponovno 1945.g., a onda više nećemo biti tako milostivi i nemarni. Garantiram vam od fašističkog sjemena neće ostati ni zrno a kamoli plod…

Tko nam pokuša skinuti tablu sa imenom Tita na Trgu Maršala Tita u Zagrebu neće dobro proći. Osobno, prvi ću ga u tome spriječiti… Bit će krvi i padat će glave. A sad neka ovaj post shvati kako tko želi…“ Evo još jednog antife koji će s Radom i drugaricama “da nas bije“ k’o 5. kolovoza 1995.g. Ova PP (partizanska pastorala) na fejsu proizvela je muk. Ni Jurasić, ni Pofuk, ni Marko Biočina, ni Boris Vlašić, ni Ante Tomić, ni Jurica Pavičić, ni Milorad Pupovac, ni Predrag Štromar, ni Nenad Stazić, ni Jelena Lovrić… ni ”mu” ni ”be”… Zamislite da neki rigidni desničar, ognjištar malo poludi i započne na fejsu cviliti da u Jasenovcu nije bilo dovoljno ubijenih i da od partizanskog sjemena neće ostati ni zrno, a kamoli plod…itd. Ne morate imati Bog zna kakovu imaginaciju oko prosudbe što bi gore navedeni ljevoruki tipovi izvodili u svom legendarnom “Plovećem kazalištu“. Frljić i Blažević bi s tom predstavom na beogradskom Bitef Art Cafe ganuli sve one koji su 1991.g. bacali “bele lale“ na tenkove koji su krenuli u “oslobođenje“ Vukovara. Naš Gordan misli da su oni 1945.g. bili milostivi uz sve Hude jame, križne puteve i smaknuća. Do sada je iskopano 1.770 jama punih onih koje su “milostivi“ bez suda, a često i bez metka strpali u mračne dubine. Ali zato smo im mi 1995.g. vratili punom mjerom. Na traktore i … kući. O, Hrvateki kako bi rekao Radeljak.

Publije iz Sirije je autor izreke: ”Gravissima est probi hominis iracundia.“ Vrlo je opasan gnjev poštena čovjeka.

Dobro je Hrvateke skužio Toni Borčić na fejsu. “Dakle, koliko kužim, Blanka s olimpijskim medaljama ne valja jer vjeruje u Boga. Sandra Perković s olimpijskim medaljama ne valja jer je za Bandića. Janici se s hrpom medalja nudi oralni seks na cesti jer je u Vladi HDZ-a, a Luka Modrić, koji je osvojio sve titule koje se mogu osvojiti u nogometu, je govno maleno zbog Mamića. Malo nas je, ali smo govna.“ Sa zadnjom Tonijevom rečenicom se ipak ne slažem. Mislim da nas je malo, ali smo velika govna. Usput se ne slažem ni sa svojim prijateljem Gipsom Kostelićem. Stalnim i dobronamjernim kritičarom moje kolumne. On je uvjeren da je verbalni linč Janice rezultat činjenice da radi u HDZ-ovoj vladi. Dobro, kako onda gledati na činjenicu da se Predsjednik HDZ-a, za koga Gips kaže “da smo ga mogli samo nacrtati“ nacrtao i u Splitu i na Bolu i u drugim mjestima Dalmacije uz izraze simpatije i razdraganosti birača HDZ-a. Tada su se bili Dalmatinci, bez i jedne vulgarnosti, pretvorili u čiste uglađene bruxellesovce. A Janica, koja nije članica HDZ-a, izložena je bila najprimitivnijim uvredama koje do sada ni Mamić nije čak ni čuo. Prije bi rekao da su dalmatinski orjunaši posijali sjeme zla između sjevera i juga, a ovo su tek prvi plodovi. Razni Pavičići, Tomići, redakcija Slobodanke i Feralovci uredno raspoređeni po raznim medijima prešli su s Mamića na viši i sofisticiraniji cilj. Tako je izvjesni Duje Bonacci, državni službenik u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, kojem je Janica nadređena, muški i hrabro na svom Facebook profilu nazvao Janicu “polupismenom i beskorisnom.“ “O, Jano, o Janice, polupismena i beskorisna državna tajnice“ napisao je Duje iz Donje Bistre na fejsu. I što sad? Oni koji su u Supetru vrijeđali državnu tajnicu otišli su u zatvor. Po meni bez pravnog osnova. I novčane kazne mogle su postići svrhu kažnjavanja. A naš Duje sjedi i dalje u Ministarstvu s Janicom. Možda da ga se za kaznu premjesti u Ministarstvo pomorstva? Što ako se BBB-ima svidi “tehnologija“ Torcide. U Zagrebu živi oko 200.000 tisuća Dalmatinaca, doktora, profesora, akademika, službenika itd. Svi su oni državljani RH i manje-više navijači Hajduka. Je li itko od naših vrlih političara razmišljao o možebitnoj eskalaciji tog problema, a koji iz razno raznih motiva suptilno potpaljuju “intelektualni proleteri“ Lava Trockog. To je i politički i sigurnosni problem koji se polako udaljava od vulgarnog antagonizma između Hajduka i Dinama.

Na nedavnoj svečanoj sjednici Hrvatskog sabora govorili su uglavnom protivnici konstituiranja samostalne hrvatske države. Oni drugi su svoje rekli od 1991. do 1995.g. za sva vremena odnosno nevremena.

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari