Pratite nas

Kolumne

ZVONIMIR HODAK: ‘U magli vidim tri imena…’

Objavljeno

na

Danas, punih šest godina poslije šokantnog i tragičnog ubojstva mlade vježbenice Ivane Hodak, koje je potreslo cijelu državu, kao i sigurnosne temelje Hrvatske, nakon čega se niti jedan građanin ove zemlje nije osjećao sigurnim, zamolili smo uglednog odvjetnika Zvonimira Hodaka da s današnjeg gledišta komentira jednu svoju raniju izjavu, otprije šest godina, koju je možda dao u jednom za njega nesumnjivo najbolnijem životnom trenutku i u afektu, s posebnim osvrtom na ulogu tadašnjeg šefa SOA-e, sadašnjeg predsjednika HDZ-a i vjerojatno budućeg premijera RH Tomislava Karamarka. ‘Ostajem u cijelosti kod onoga što sam tada rekao. Nemam ništa za dodati. Za sada, to je sve’, bio je decidiran odvjetnik Hodak. A Hodak je tada, nakon ubojstva svoje kćeri rekao sljedeće: ‘U magli vidim tri imena: Stipe Mesić, Josip Perković, Tomislav Karamarko’!

Jedan od najpoznatijih i najuglednijih hrvatskih odvjetnika Zvonimir Hodak je nakon mučkog ubojstva njegove kćeri Ivane Hodak, usred bijela dana u središtu Zagreba, i to na udaljenosti od samo dvadesetak metara zračne linije od MUP-a u Petrinjskoj ulici i policijske postaje na Zrinjevcu izjavio kako u magli vidi tri imena: Stipe Mesić, Josip Perković i Tomislav Karamarko. Danas, punih šest godina poslije tog šokantnog i tragičnog događaja, koji je potresao cijelu državu, kao i sigurnosne temelje Hrvatske, nakon čega se niti jedan građanin ove zemlje nije osjećao sigurnim, zamolili smo uglednog  odvjetnika Hodaka da s današnjeg gledišta komentira tu svoju izjavu, koju je možda dao  u jednom za njega nesumnjivo najbolnijem životnom trenutku  i u afektu, s posebnim osvrtom  na ulogu tadašnjeg šefa SOA-e,  sadašnjeg predsjednika HDZ-a i vjerojatno budućeg premijera RH Tomislava Karamarka. U ekskluzivnoj izjavi za naš tjednik odvjetnik Hodak je decidirano rekao: “Ostajem u cijelosti kod onoga što sam tada izjavio. Nemam ništa za dodati. Za sada, to je sve”, bio je odlučan odvjetnik Hodak. A Hodak je tada, da još jednom podsjetimo, rekao, nakon ubojstva svoje kćeri, kako “u magli vidi tri imena: Stipe Mesić, Josip Perković i Tomislav Karamarko”, te da i danas u cijelosti ostaje kod te izjave. Samo bi možda danas redoslijed imena koje je Hodak prije šest godina vidio u magli bio po važnosti obnašanja političkih funkcija značajno promijenjen.

Hodak je i u prosincu 2012. godine u intervjuu srpskoj ‘Pravdi’, a koji su prenijeli svi vodeći mediji u Hrvatskoj, izjavio da je Karamarko morao znati da se sprema ubojstvo njegove kćeri Ivane, pa još jednom potvrdio da u svemu tome vidi i Mesića, tadašnjeg predsjednika RH

“Karamarko je morao znati da se priprema ubojstvo moje kćeri”, uporno, sve ove godine’, tvrdi ugledni odvjetnik

Vjerojatno bi se na prvom mjestu našlo ime Tomislava Karamarka, jer on je danas prevažan političar koji bi uskoro mogao postati i predsjednik Vlade, dakle najznačajnija politička figura u državi, dok su druga dva imena koje je tada spomenuo Hodak postali beznačajni sudionici hrvatske političke scene. Stipe Mesić već je pet godina bivši predsjednik, dok se najpoznatiji udbaš s ovih prostora, a i šire, Josip Perković, nekoliko mjeseci nalazi, (napokon), iza rešetaka zatvora u Njemačkoj zbog optužbi da je sudjelovao u organizaciji  ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. No, na ovom mjestu treba podsjetiti da je odvjetnik Hodak i početkom prosinca 2012. godine u ekskluzivnom intervjuu za srpsku “Pravdu” komentirao  napise u knjizi “Hrvatska kriminalna hobotnica” koja je beogradskoj javnosti predstavljena krajem listopada te godine, čiji su autori, kako navodi RTS, profesor s beogradskog Fakulteta za sigurnost Darko Trifunović te stručnjak za borbu protiv terorizma Dževad Galijašević. I tada je gospodin Hodak izjavio da je Karamarko morao znati da se sprema ubojstvo njegove kćeri  Ivane, pa još jednom potvrdio da u svemu tome vidi i Mesića, tadašnjeg predsjednika RH. Također je u tom intervjuu “Pravdi”, koji je uzburkao tamošnju ali i hrvatsku javnost, jer su svi vodeći mediji kod nas prenijeli taj intervju, Hodak ustvrdio kako bi i sam potpisao tu knjigu te da se nitko u Hrvatskoj ne bi usudio napisati tako nešto.

Šlogarov motiv je bizaran i kretenski

“Knjiga je ponudila nešto što sam ja pretpostavljao, znao, nešto je bio zatvoreni krug indicija, nešto sam bio siguran. Sve ono što sam čitavo vrijeme govorio, u ovoj knjizi je evidentno. Ta konstrukcija o nekakvom tipu Šlogaru, kome sam ja prije 15-16 godina obećao da ću ga zaposliti kad je izgubio posao, pa sad on čeka 15-16 godina i ubija moju kćer. Je li je on ubio ili ne, ni danas nisam siguran, iako postoje indicije da je on to zaista napravio. On je bivši službenik JNA, 11 godina je radio u vojsci, imao je pištolj, bio je vičan oružju… To nije ni bitno. Motiv zbog kojeg je on to napravio zaista ne postoji. Taj je motiv bizaran. Kretenski. Napraviti nešto ovako, dobiti 35 godina zatvora jer je ljut na mene? Osim toga, da je to zaista motiv, onda se trebao obračunati sa mnom. Ili s mojom suprugom, a ne s djevojkom od 26 godina, koja mu nikada ništa nije napravila. On je instrumentaliziran, on je upotrijebljen da se na taj način pošalje jedna svirepa poruka i meni i mom klijentu Vladimiru Zagorcu da ne idemo preduboko, da na sudu ne pravimo nikakve egzibicije, da ne počnemo s pričama ovim ili onim”, kazao je, između ostalog,  u spomenutom intervjuu “Pravdi” odvjetnik Hodak, koji je još i naglasio kako u Hrvatskoj postoji veliki strah od objavljivana činjenica koje su objavljene u navedenoj knjizi.

Hodak je svojedobno pojasnio odakle dolazi strah od objavljivanja stvarnih činjenica o ubojstvu njegove kćeri: ‘Negdje iza svega toga se nazire bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić, pa se nazire Josip Perković, bivši šef Udbe u Hrvatskoj, pa se nazire lik Tomislava Karamarka, šefa tajnih službi, a sada predsjednika stranke HDZ, pa policajac Faber. I sve je to meni sumnjivo, ali ne samo meni, ogromna većina ljudi se slaže sa mnom’, kaže Hodak te se pita po čijem je nalogu Šlogar to učinio, ako je on to zaista učinio. Hodak kaže kako nije odustao od toga da dođe do istine te da misli da će moći dokazati to na čemu radi i tek tada će izaći u javnost s informacijama koje se temelje na tome da je njegova kćer ubijena jer je on branio Vladimira Zagorca

Hodak: “U Hrvatskoj postoji strah od Mesića, Karamarka i Perkovića”

A Hodak je i pojasnio odakle dolazi taj strah: “Negdje iza svega toga se nazire bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić, pa se nazire Josip Perković, bivši šef Udbe u Hrvatskoj, pa se nazire lik Tomislava Karamarka, šefa tajnih službi, a sada predsjednika stranke HDZ, pa policajac Faber. I sve je to meni sumnjivo, ali ne samo meni, ogromna većina ljudi se slaže sa mnom”, nastavlja Hodak te se pita po čijem je nalogu Šlogar to učinio, ako je on to zaista učinio. Hodak kaže kako nije odustao od toga da dođe do istine te da misli da će moći dokazati to na čemu radi i tek tada će izaći u javnost s informacijama koje se temelje na tome da je njegova kćer ubijena jer je on branio Vladimira Zagorca.
Hodak tvrdi kako je država reagirala prilično panično nakon što je Ivana ubijena. “Smijenila je odmah ministra policije, pravosuđa, metnula nove ljude, iako je za ministra postavila Tomislava Karamarka, koji je bio u tim službama i koji je morao najviše znati što se mojoj Ivani sprema. I Sanader ga postavi da vodi istragu o čemu Karamarko, možda da ili ne, ali, po meni, ima saznanja što se sprema. I čitava ta istraga vodila se vrlo aljkavo i vrlo neprofesionalno”.

Hodak je tvrdio kako je država reagirala prilično panično nakon što je Ivana ubijena. ‘Smijenila je odmah ministra policije, pravosuđa, metnula nove ljude, iako je za ministra postavila Tomislava Karamarka, koji je bio u tim službama i koji je morao najviše znati što se mojoj Ivani sprema. I Sanader ga postavi da vodi istragu o čemu Karamarko, možda da ili ne, ali, po meni, ima saznanja što se sprema. I čitava ta istraga vodila se vrlo aljkavo i vrlo neprofesionalno. Uništeni su dokazi tamo u kući gdje ja živim na Zrinjevcu. Nestali su, kontaminirani. I onda se pojavljuju tamo neki policajci iz Zaprešića koji na sudu pričaju čuda… Međutim, ono što na sudu definitivno nije utvrđeno jest tko je tom Šlogaru metnuo pištolj u ruku. I tko je povukao obarač. Netko je stajao iza toga’, i danas je uvjeren odvjetnik Hodak

Tko je i zašto uništio dokaze u kući Hodakovih?

“Uništeni su dokazi tamo u kući gdje ja živim na Zrinjevcu. Nestali su, kontaminirani. I onda se pojavljuju tamo neki policajci iz Zaprešića koji na sudu pričaju čuda… Međutim, ono što na sudu definitivno nije utvrđeno jest tko je tom Šlogaru metnuo pištolj u ruku. I tko je povukao obarač. Netko je stajao iza toga”, uvjeren je Hodak. A nakon okrutnog ubojstva Ivane Hodak pokrenuto je nekoliko istraga za koje su angažirani privatni istražitelji. Vrlo brzo otklonjena je priča o beskućniku koju je Karamarkova policije, pa i cjelokupna tadašnja vlast, nametnuta hrvatskoj javnosti. Rukovodeći se tim dokazima, činjenicama i indicijama, u toj višegodišnjoj istrazi nametnule su se tri različite, ali jednako vjerojatne rekonstrukcije. Kažemo različite, ali s jednom jedinom zajedničkom stavkom: uvijek je na vrhu operacije Tomislav Karamarko. No, da ima čvrstih, nepobitnih dokaza davno bi se pokrenuo postupak. Ali, kako bi ih i moglo biti ako je svim istragama ravnao upravo Tomislav Karamarko. Iz tog perioda čak postoji i jedna urbana legenda kako je i sudac Ivan Turudić, koji je sudio i osudio Šlogara za ubojstvo Ivane Hodak, u jednom privatnom druženju rekao da mu je najteže bilo donijeti jednu takvu presudu kada i sam sumnja u ubojičine bizarne motive, mada i sam priznaje da  postoje “dokazi”.
A što se tiče samog Šlogara, kažu nam naši izvori, on bi najradije o svemu progovorio i rasteretio dušu, ali se plaši da bi, možda, nakon toga bio zauvijek “ohlađen”.

7Dnevno/ Nikica Gović

facebook komentari

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari