Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Ustaše su opet u modi i na sceni

Objavljeno

na

O povijesnim isprikama mogli bismo još na široko. A SAD, Britanija i Turska su zemlje koje nisu “takozvane“ i koje itekako znaju za opisane događaje, ali se ne ispričavaju. Međutim, od RH, bez obzira što nije proizašla iz NDH, svi stalno traže neku ispriku. Ispriku bi Srbija, BiH, Izrael, Novi Zeland, Papuana, Sirija… dočim nitko ne traži bilo kakvu ispriku od, recimo, Mađarske. Tamo ”caruje” Viktor Orban. On je za hrvatske ljevičare “sramota Europe“. I dok Hrvati čekaju Godota, bilo bi bolje da čekaju Orbana. Onog svog – hrvatskog.

[ad id=”93788″]

”Si vis pacem, para bellum” rekli su Latini. Ako želiš mir spremaj se za rat. Politička scena u Lijepoj Našoj najblaže rečeno je histerična. Slična onoj iz druge polovice 91. godine. Nakon toga došlo je do rata. Dr. Franjo Tuđman i suradnici demokratskom konverzijom pretvoriše se u ustaše. Nije se pazilo na nijanse. Najmlađi Titov general Tuđman, Stipe Mesić, Josip Boljkovac, Vladimir Šeks, Slavko Degoricija, Josip Manolić, Hrvoje Šarinić, general Špegelj i da ne nabrajam do beskonačnosti, svi su bili proglašeni ustašama. Ljuta trava na ljutu ranu. Čitava inozemna demokratska javnost ogorčeno se digla na noge, na čelu sa Martićem, Babićem, Hadžićem, Arkanom, generalom Mladićem itd. Međutim, “Stranka opasnih namjera“ je, na čuđenje demokratske javnosti, glatko dobila izbore. “Demokratska javnost“ je izašla iz Sabora kad se trebalo glasovati o “razvodu braka“ sa ”slobodarskim” Beogradom. “Ustaše“ su, za par godina, u olujnoj utakmici nabili partizane sa 5:0, te isti posjedaše u traktore i sa svojim vjernim navijačima dadoše petama vjetra. U ovih 25.g., pokazalo se samo jedno: povijest se ponavlja i ponavlja. Ustaše su opet u modi i na sceni.

pofukkSedamdeset i pet godina nakon Jasenovca traži se demokratsko postrojavanje oko 3.500.000 sumnjivaca s jasnim odgovorom osuđuju li ustaške zločine u Jasenovcu. Veliki povjesničar sa srednjom trgovačkom školom Slavko Goldstein grmi u subotnjem Večernjaku u lijevo uho Branimira Pofuka. Kaže Slavek: “Ako se u Jasenovcu ubijalo i nakon 1945. gdje je onda popis ubijenih, gdje su zapovjednici?“ Željezna logika, priznajem! ”Ustaše” su, kao osvjedočeni nacistički poltroni, uredno vodili popise onih koje su strpali u Jasenovac i druge logore. Tako uredno da se brat Slavena Letice, koji je umro u tri tisuće kilometara udaljenom El Shattu, našao na tom pedantnom popisu. Koliko se živih ili umrlih moralo naći na tom popisu da bi se došlo do konačne cifre od 700.000 žrtava? Ta se brojka nije mijenjala od mog polaska u prvi razred pa do završetka gimnazije. Uvijek 700.000 tisuća Srba, Židova, Cigana i Hrvata, sve protivnika NDH-e. Sad nas Slavek preko Večernjaka urbi et orbi obaviještava da su se Muzej holokausta u Washingtonu i Yad Vashem, nakon temeljitog provjeravanja, složili kako je bilo 83.145 žrtava. I ta brojka, ako je konačna, jeziva je i neoprostiva! Ali je neoprostivo 83 tisuće ljudi zloupotrebljavati u dnevno-političke i primitivne ideološke svrhe.

Po nekima depilirani četnik Vučić, premijer Srbije, i danas se drži brojke od 700.000 ubijenih, i to samo Srba. Jesu li požurili Vučiću staviti pod nos broj ubijenih do kojeg su došli nakon “temeljitog provjeravanja“ Yad Vashem i Muzej holokausta u Washingtonu? Naravno, o tome nisu guknuli ni Slavek, ni Jakovina, ni Klasić, ni Markovina, ni Perica, ni Kraus. Ognjen Kraus je prvi morao saznati istinu. Otac mu je 1946.g., bio javni tužitelj u Jugi. Oni su znali sve o ubijanju i u Jasenovcu i u Hudoj Jami gdje je u jednom danu u rudniku zazidano oko 3.000 ljudi.

Sad je trenutno u modi prozivka tko je bio, a tko nije bio u Jasenovcu. Tko se poklonio žrtvama, a tko izbjegava svoju ”demokratsku” obavezu. Veliki svjetski i sirijski antifašist Stipe Mesić ne želi klečati. Još u ”demokratskim ušima” odzvanja njegova prkosna poruka fašistima: ”Mi nemamo razloga nikome se ispričavati”. Na ovo što ”demokratska” javnost stalno traži od svih hrvatskih javnih dužnosnika da odu i poklone se žrtvama u Jasenovcu, moglo bi se i odgovoriti mi nemamo pred kim šta klečati. Naime, Mesić je svojedobno u Australiji rekao: ”Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata s pobjednicima za pobjedničkim stolom.” I zato je Stipe naš ideal. Zato smo ga i birali dva puta za predsjednika države, a kasnije i za doživotnog bivšeg predsjednika.

Zanimljivo da se nikada nije pojavio u Jasenovcu i kleknuo “najveći“ sin naših naroda i narodnosti Maršal Tito. Da je Jasenovac “radio“ do 1945.g., “Stari“ bi još i došao, ali dokumenti govore, a svjedoci potvrđuju kako je logor zatvoren tek 1951.g. Tako je valjda ”Stari” lukavo smatrao kako ne treba povlačit mačka za rep. Dok je Stipe mudro zaključio da smo mi sa dvije pobjede u ”play off-u” osvojili demokratsko prvenstvo na “ovim prostorima“, drug Tito je bio malčice oprezniji pa je računao kako je pobjeda izborena 8.maja 1945.g. Kasnije su zbog ”afere doping” sve pobjede poništene, a Hrvatska danas računa samo jednu pobjedu i jedno prvenstvo – ono 5. kolovoza 1995.g. No, dođe li do reprize jeseni 1991.g., poništiti će se i utakmica odigrana 5. kolovoza zbog genocida nad agresorima. Možda dočekamo, kao Kant u “Kritici čistog uma“, kopernikanski obrat. Naime, ako se desi, a moglo bi se desiti, da, recimo, Branko Lustig, oskarovac za film “Schindlerova lista”, klekne u Jasenovcu ispred Ognjena Krausa i Milorada Pupovca. Lustig je preživio Konzentrationslager Auschwitz, ali nije uspio preživjeti Jasenovac gdje ga je hrvatska ljevičarska elita pred par godina žestoko izviždala jer je bio u dobrim odnosima sa ustašom Tuđmanom. Da ne bude sve tako crno navodno se u Jasenovac sprema otići stara “partizanka“ Ingrid Mare Antičević u mini “barbika“ haljini da poželi svima “smrt fašizmu, sloboda narodu!“ Kad je bal nek’ je bal! Ipak, ne treba zaboraviti ”Si vic pacem, para bellum…”

Zbog gužve i zastoja koji su nastali zbog rupe na Slavonskoj aveniji, vozači je sad zovu ”Slalomska avenija”.

Hrvatska nije pravna slijednica NDH-e. Tuđman je na prvom saboru HDZ-a u Lisinskom izrekao “neoprostivu rečenicu“ da NDH nije bila samo kvislinška i fašistička tvorevina već je i predstavljala izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću. Bila su to loša vremena. Današnji drekavci tada su, punih gaća straha, mijenjali imena i prezimena. Neki su odmah pohrlili u HDZ. Potiho je u njima i dalje živjela nada da će demokracija ipak pobijediti pa će uskoro u Zagreb, na bijelom konju, ujahati Veselin Šljivančanin, a iza njega đenerali Kadijević, Mladić, admiral Mamula i drugi ”spašavatelji” propale Juge. Na kraju su svi takvi ostali razočarani, pa i Jelena Lovrić . Priučeni Tuđmanovi generali 5.kolovoza 95.g., osvojiše prvenstvo ispred Partizana i Crvene zvezde. I to nadmoćno. Nakon Tuđmanove smrti su brzo vratili nazad stara imena i prezimena i energično tražili da se RH ispriča za nešto što je učinila NDH mada nije pravna slijednica države koju su sedamdeset godina uporno nazivali “takozvana“. Sjeća li se itko službene isprike SAD-a za atomske bombe koje su bacili na Hirošimu i Nagasaki? Sjeća li se itko isprike za savezničko noćno bombardiranje Dresdena, glavnog grada njemačke pokrajine Saksonije? 13.14. i 15. veljače 1945.g., saveznički bombarderi, pod zapovjedništvom Arthura Harrisa, Engleza, napali su Dresden zapaljivim bombama i tom je prilikom većina od 135.000 poginulih izgorjela. Kako je rat bio skoro gotov ni danas nije jasno zašto je Britansko kraljevsko zrakoplovstvo sa svojih 770 bombardera sravnilo sa zemljom strateški nevažan grad. Je li se itko ispričao za taj zločin? Churchill? Thruman? Staljin? Je li se ikada Turska ispričala za dva genocida nad Armencima 1894.g., i 1915.g.? Turci i danas tvrde da je 1915.g. izbio građanski rat pa su u tom ratu stotine tisuća Armenaca pobijeni. Ne podsjeća li vas to na neke nedavne “građanske ratove“ na “ovim prostorima“?

O povijesnim isprikama mogli bismo još na široko. A SAD, Britanija i Turska su zemlje koje nisu “takozvane“ i koje itekako znaju za opisane događaje, ali se ne ispričavaju. Međutim, od RH, bez obzira što nije proizašla iz NDH, svi stalno traže neku ispriku. Ispriku bi Srbija, BiH, Izrael, Novi Zeland, Papuana, Sirija… dočim nitko ne traži bilo kakvu ispriku od, recimo, Mađarske. Tamo ”caruje” Viktor Orban. On je za hrvatske ljevičare “sramota Europe“. I dok Hrvati čekaju Godota, bilo bi bolje da čekaju Orbana. Onog svog – hrvatskog.

Bi li uz hrvatskog Orbana Matija Babić mogao vrijeđati vjerske osjećaje ogromne većine Hrvata i objaviti za sv. Leopolda Mandića slijedeće: “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u.” ili “Ljudi, ima u Konzumu govedine starije od sv. Leopolda, a kraći je red.“ Uz hrkanje DORH-a koji inače itekako pazi tko koju kapu nosi na Thompsonovom koncertu ili viče ZDS na istočnoj tribini. Bi li Orban dozvolio da bivši predsjednik mađarske vlade ide svjedočiti u korist INE u arbitražnom postupku? Nakon ovog svjedočenja Sanader je ”zicer” za odlazak na Pantovčak nakon Kolinde. Hrvati su stari mazohisti. Mesić je svjedočio protiv RH u Haagu i za nagradu sjedio 10.g. na Pantovčaku. Sanadera vjerojatno čeka ista nagrada. Samo ovaj puta bez Jace. Sanader se zadnji put pojavio u javnosti na prezentaciji knjige Jerka Rošina indikativnog naslova “Uprknuće“.

Politolozi pozivaju na oprez. Kad je država u KOMI, MOZAK ne radi – funkcioniraju samo UNUTARNJI ORGANI.

Već ste primijetili da nakon predizbornih velikih riječi obično dolaze postizborna mala djela. Pogledajte malo Internet, Facebook. U moje doba takvi su tajno piskarali po javnim WC-ima. Sad se pod pseudonimom javljaju na Facebooku te pljuju i vrijeđaju. Obično one koji imaju ime i prezime pod kojim i iznose javno svoje stavove. Više nije dvojbeno da je ova kolumna čitana i komentirana. Komentari su šareni. Od “idiot, glupan, stari ustaša, jedi govna…“ Tip se redovno javlja s napomenom da nema vremena “čitat to smeće“, ali uredno pljuje i mrzi. Zato lijepo molim i predlažem da i oni koji se potpisuju pravim imenima i oni koji se ogrnu pseudonimom pokušaju polemizirati argumentima, a ne uvredama. Što je neistinito, lažno, izmišljeno u bilo kojem mojem tekstu? Naravno, ne po starom neokomunističkom obrascu: ako se činjenice u tekstu ne slažu s mojim mišljenjem onda to gore po činjenice. Savjet: čitajte portale Matije Babića, Drage Karlosa Zvonimira Pilsela i sličnih progresivaca pa se veselite i uživate. Ovako samo izazivate svoje čireve na želucu da prorade. Usput rečeno, u mogućnosti sam – po uzoru na vaše uzore Tomića, Jergovića i dr. -srediti da se moje kolumne na portalu ”dnevno.hr” ne komentiraju. I što ćete onda? Opet se vratiti u javni WC i nakon velikih riječi na portalu vratiti se svojim malim djelima u WC-u. No, za sada se s gomilom vaše mržnje mogu nositi i podnositi vas. Ponekad vas iskreno žalim. Teško je nakon 5.kolovoza 1995.g., živjeti u državi Hrvatskoj. Kotač povijesti teško je zaustaviti.

Kako sad stoje stvari, “kotač povijesti“ zaustavit će nestašica benzina.

Orjunaši i jugovići su na nogama. Robert Bajruši sa “strepnjom“ javlja da EU, točnije njemačka vlada, prijete Hrvatskoj kako će ostati bez sredstava iz EU fondova ako ne prestane blokirati poglavlje 23 u pregovorima između Srbije i EU. Ovaj put će Nijemci zagristi u tvrd orah. Ova vlada je spremna na sve jer je čvrsta, konzekventna, spremna štiti nacionalne interese. Nismo mi Mađari ili Poljaci da nas se može tako lako zaplašiti. Zato se Robi ne mora tresti. RH će izdržati jer je u pravu. Sve dok se u Zagrebu ne pojavi Gunther Krichbaum, predsjednik Odbora za odnose s EU u Bundestagu. Nakon toga će “univerzalna jurisdikcija“ postat bilateralni problem. Drugi problem je što RH nakon smrti dr. Franje Tuđmana još nije iznjedrila nijednog pravog državnika. Imamo krdo političara, ali državnika nigdje. Usput rečeno, svi Hrvatski europarlamentarci, osim Ruže Tomašić, glasovali su za osudu Poljske. Što će učiniti kad Juncker od njih zatraži da glasuju protiv Hrvatske zbog pristupnih pregovora Srbije i EU. Red, rad i disciplina. I poslušnost. Jasno, vi ste svi pažljivo pročitali poljski ustav prije nego ste glasovali protiv nacionalnog suvereniteta Poljske. Kako kaže Torbarina ”moš’ mislit’”. Kolinda je nedavno pronašla sveti gral mudrosti ustvrdivši da NDH nije bila ni nezavisna ni samostalna. U principu je to točno s obzirom na okolnosti u kojima je nastala i održavala se. Ja imam za Kolindu jedno puno lakše pitanje na političkom kvizu: koliko je Hrvatska danas samostalna? Koliko slobodna i neovisna dok ustrašeno osluškuje Augustina Polokaja koji šalje direktive Europske komisije, NATO-a i bezbojnih činovnika iz Bruxellesa? Činovnika koji se ne usude ni proći kraj kvarta Molenbeek, a kamoli ući u njega. Ali zato su puni hrabrosti kad treba nasapunati glavu našoj političkoj poltronskoj eliti. Zato će biti prijeko potrebno pridružiti se što prije Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj koje barem nastoje iskazati svoju državnost na brodu, zvanom EU, a koji pomalo sliči na Titanik. Ovako ćemo se jednog dana probuditi kao migracijski hot-spot koji nam je poklonila Angela Merkel.

[ad id=”68099″]

Pitali su nedavno Angelu Merkel koliko ima godina? ”Trideset i četiri” odgovori ona. ”Pa i pred dvadeset godina rekli ste isto!” uzviknuše novinari. ”Naravno, nisam ja žena koja danas kaže jedno a sutra drugo!” odgovorila je navodno Angela.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

NINO RASPUDIĆ: Hoće li Lustig kleknuti pred Mesićem

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari