Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Ustaše su opet u modi i na sceni

Objavljeno

na

O povijesnim isprikama mogli bismo još na široko. A SAD, Britanija i Turska su zemlje koje nisu “takozvane“ i koje itekako znaju za opisane događaje, ali se ne ispričavaju. Međutim, od RH, bez obzira što nije proizašla iz NDH, svi stalno traže neku ispriku. Ispriku bi Srbija, BiH, Izrael, Novi Zeland, Papuana, Sirija… dočim nitko ne traži bilo kakvu ispriku od, recimo, Mađarske. Tamo ”caruje” Viktor Orban. On je za hrvatske ljevičare “sramota Europe“. I dok Hrvati čekaju Godota, bilo bi bolje da čekaju Orbana. Onog svog – hrvatskog.

[ad id=”93788″]

”Si vis pacem, para bellum” rekli su Latini. Ako želiš mir spremaj se za rat. Politička scena u Lijepoj Našoj najblaže rečeno je histerična. Slična onoj iz druge polovice 91. godine. Nakon toga došlo je do rata. Dr. Franjo Tuđman i suradnici demokratskom konverzijom pretvoriše se u ustaše. Nije se pazilo na nijanse. Najmlađi Titov general Tuđman, Stipe Mesić, Josip Boljkovac, Vladimir Šeks, Slavko Degoricija, Josip Manolić, Hrvoje Šarinić, general Špegelj i da ne nabrajam do beskonačnosti, svi su bili proglašeni ustašama. Ljuta trava na ljutu ranu. Čitava inozemna demokratska javnost ogorčeno se digla na noge, na čelu sa Martićem, Babićem, Hadžićem, Arkanom, generalom Mladićem itd. Međutim, “Stranka opasnih namjera“ je, na čuđenje demokratske javnosti, glatko dobila izbore. “Demokratska javnost“ je izašla iz Sabora kad se trebalo glasovati o “razvodu braka“ sa ”slobodarskim” Beogradom. “Ustaše“ su, za par godina, u olujnoj utakmici nabili partizane sa 5:0, te isti posjedaše u traktore i sa svojim vjernim navijačima dadoše petama vjetra. U ovih 25.g., pokazalo se samo jedno: povijest se ponavlja i ponavlja. Ustaše su opet u modi i na sceni.

pofukkSedamdeset i pet godina nakon Jasenovca traži se demokratsko postrojavanje oko 3.500.000 sumnjivaca s jasnim odgovorom osuđuju li ustaške zločine u Jasenovcu. Veliki povjesničar sa srednjom trgovačkom školom Slavko Goldstein grmi u subotnjem Večernjaku u lijevo uho Branimira Pofuka. Kaže Slavek: “Ako se u Jasenovcu ubijalo i nakon 1945. gdje je onda popis ubijenih, gdje su zapovjednici?“ Željezna logika, priznajem! ”Ustaše” su, kao osvjedočeni nacistički poltroni, uredno vodili popise onih koje su strpali u Jasenovac i druge logore. Tako uredno da se brat Slavena Letice, koji je umro u tri tisuće kilometara udaljenom El Shattu, našao na tom pedantnom popisu. Koliko se živih ili umrlih moralo naći na tom popisu da bi se došlo do konačne cifre od 700.000 žrtava? Ta se brojka nije mijenjala od mog polaska u prvi razred pa do završetka gimnazije. Uvijek 700.000 tisuća Srba, Židova, Cigana i Hrvata, sve protivnika NDH-e. Sad nas Slavek preko Večernjaka urbi et orbi obaviještava da su se Muzej holokausta u Washingtonu i Yad Vashem, nakon temeljitog provjeravanja, složili kako je bilo 83.145 žrtava. I ta brojka, ako je konačna, jeziva je i neoprostiva! Ali je neoprostivo 83 tisuće ljudi zloupotrebljavati u dnevno-političke i primitivne ideološke svrhe.

Po nekima depilirani četnik Vučić, premijer Srbije, i danas se drži brojke od 700.000 ubijenih, i to samo Srba. Jesu li požurili Vučiću staviti pod nos broj ubijenih do kojeg su došli nakon “temeljitog provjeravanja“ Yad Vashem i Muzej holokausta u Washingtonu? Naravno, o tome nisu guknuli ni Slavek, ni Jakovina, ni Klasić, ni Markovina, ni Perica, ni Kraus. Ognjen Kraus je prvi morao saznati istinu. Otac mu je 1946.g., bio javni tužitelj u Jugi. Oni su znali sve o ubijanju i u Jasenovcu i u Hudoj Jami gdje je u jednom danu u rudniku zazidano oko 3.000 ljudi.

Sad je trenutno u modi prozivka tko je bio, a tko nije bio u Jasenovcu. Tko se poklonio žrtvama, a tko izbjegava svoju ”demokratsku” obavezu. Veliki svjetski i sirijski antifašist Stipe Mesić ne želi klečati. Još u ”demokratskim ušima” odzvanja njegova prkosna poruka fašistima: ”Mi nemamo razloga nikome se ispričavati”. Na ovo što ”demokratska” javnost stalno traži od svih hrvatskih javnih dužnosnika da odu i poklone se žrtvama u Jasenovcu, moglo bi se i odgovoriti mi nemamo pred kim šta klečati. Naime, Mesić je svojedobno u Australiji rekao: ”Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata s pobjednicima za pobjedničkim stolom.” I zato je Stipe naš ideal. Zato smo ga i birali dva puta za predsjednika države, a kasnije i za doživotnog bivšeg predsjednika.

Zanimljivo da se nikada nije pojavio u Jasenovcu i kleknuo “najveći“ sin naših naroda i narodnosti Maršal Tito. Da je Jasenovac “radio“ do 1945.g., “Stari“ bi još i došao, ali dokumenti govore, a svjedoci potvrđuju kako je logor zatvoren tek 1951.g. Tako je valjda ”Stari” lukavo smatrao kako ne treba povlačit mačka za rep. Dok je Stipe mudro zaključio da smo mi sa dvije pobjede u ”play off-u” osvojili demokratsko prvenstvo na “ovim prostorima“, drug Tito je bio malčice oprezniji pa je računao kako je pobjeda izborena 8.maja 1945.g. Kasnije su zbog ”afere doping” sve pobjede poništene, a Hrvatska danas računa samo jednu pobjedu i jedno prvenstvo – ono 5. kolovoza 1995.g. No, dođe li do reprize jeseni 1991.g., poništiti će se i utakmica odigrana 5. kolovoza zbog genocida nad agresorima. Možda dočekamo, kao Kant u “Kritici čistog uma“, kopernikanski obrat. Naime, ako se desi, a moglo bi se desiti, da, recimo, Branko Lustig, oskarovac za film “Schindlerova lista”, klekne u Jasenovcu ispred Ognjena Krausa i Milorada Pupovca. Lustig je preživio Konzentrationslager Auschwitz, ali nije uspio preživjeti Jasenovac gdje ga je hrvatska ljevičarska elita pred par godina žestoko izviždala jer je bio u dobrim odnosima sa ustašom Tuđmanom. Da ne bude sve tako crno navodno se u Jasenovac sprema otići stara “partizanka“ Ingrid Mare Antičević u mini “barbika“ haljini da poželi svima “smrt fašizmu, sloboda narodu!“ Kad je bal nek’ je bal! Ipak, ne treba zaboraviti ”Si vic pacem, para bellum…”

Zbog gužve i zastoja koji su nastali zbog rupe na Slavonskoj aveniji, vozači je sad zovu ”Slalomska avenija”.

Hrvatska nije pravna slijednica NDH-e. Tuđman je na prvom saboru HDZ-a u Lisinskom izrekao “neoprostivu rečenicu“ da NDH nije bila samo kvislinška i fašistička tvorevina već je i predstavljala izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću. Bila su to loša vremena. Današnji drekavci tada su, punih gaća straha, mijenjali imena i prezimena. Neki su odmah pohrlili u HDZ. Potiho je u njima i dalje živjela nada da će demokracija ipak pobijediti pa će uskoro u Zagreb, na bijelom konju, ujahati Veselin Šljivančanin, a iza njega đenerali Kadijević, Mladić, admiral Mamula i drugi ”spašavatelji” propale Juge. Na kraju su svi takvi ostali razočarani, pa i Jelena Lovrić . Priučeni Tuđmanovi generali 5.kolovoza 95.g., osvojiše prvenstvo ispred Partizana i Crvene zvezde. I to nadmoćno. Nakon Tuđmanove smrti su brzo vratili nazad stara imena i prezimena i energično tražili da se RH ispriča za nešto što je učinila NDH mada nije pravna slijednica države koju su sedamdeset godina uporno nazivali “takozvana“. Sjeća li se itko službene isprike SAD-a za atomske bombe koje su bacili na Hirošimu i Nagasaki? Sjeća li se itko isprike za savezničko noćno bombardiranje Dresdena, glavnog grada njemačke pokrajine Saksonije? 13.14. i 15. veljače 1945.g., saveznički bombarderi, pod zapovjedništvom Arthura Harrisa, Engleza, napali su Dresden zapaljivim bombama i tom je prilikom većina od 135.000 poginulih izgorjela. Kako je rat bio skoro gotov ni danas nije jasno zašto je Britansko kraljevsko zrakoplovstvo sa svojih 770 bombardera sravnilo sa zemljom strateški nevažan grad. Je li se itko ispričao za taj zločin? Churchill? Thruman? Staljin? Je li se ikada Turska ispričala za dva genocida nad Armencima 1894.g., i 1915.g.? Turci i danas tvrde da je 1915.g. izbio građanski rat pa su u tom ratu stotine tisuća Armenaca pobijeni. Ne podsjeća li vas to na neke nedavne “građanske ratove“ na “ovim prostorima“?

O povijesnim isprikama mogli bismo još na široko. A SAD, Britanija i Turska su zemlje koje nisu “takozvane“ i koje itekako znaju za opisane događaje, ali se ne ispričavaju. Međutim, od RH, bez obzira što nije proizašla iz NDH, svi stalno traže neku ispriku. Ispriku bi Srbija, BiH, Izrael, Novi Zeland, Papuana, Sirija… dočim nitko ne traži bilo kakvu ispriku od, recimo, Mađarske. Tamo ”caruje” Viktor Orban. On je za hrvatske ljevičare “sramota Europe“. I dok Hrvati čekaju Godota, bilo bi bolje da čekaju Orbana. Onog svog – hrvatskog.

Bi li uz hrvatskog Orbana Matija Babić mogao vrijeđati vjerske osjećaje ogromne većine Hrvata i objaviti za sv. Leopolda Mandića slijedeće: “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u.” ili “Ljudi, ima u Konzumu govedine starije od sv. Leopolda, a kraći je red.“ Uz hrkanje DORH-a koji inače itekako pazi tko koju kapu nosi na Thompsonovom koncertu ili viče ZDS na istočnoj tribini. Bi li Orban dozvolio da bivši predsjednik mađarske vlade ide svjedočiti u korist INE u arbitražnom postupku? Nakon ovog svjedočenja Sanader je ”zicer” za odlazak na Pantovčak nakon Kolinde. Hrvati su stari mazohisti. Mesić je svjedočio protiv RH u Haagu i za nagradu sjedio 10.g. na Pantovčaku. Sanadera vjerojatno čeka ista nagrada. Samo ovaj puta bez Jace. Sanader se zadnji put pojavio u javnosti na prezentaciji knjige Jerka Rošina indikativnog naslova “Uprknuće“.

Politolozi pozivaju na oprez. Kad je država u KOMI, MOZAK ne radi – funkcioniraju samo UNUTARNJI ORGANI.

Već ste primijetili da nakon predizbornih velikih riječi obično dolaze postizborna mala djela. Pogledajte malo Internet, Facebook. U moje doba takvi su tajno piskarali po javnim WC-ima. Sad se pod pseudonimom javljaju na Facebooku te pljuju i vrijeđaju. Obično one koji imaju ime i prezime pod kojim i iznose javno svoje stavove. Više nije dvojbeno da je ova kolumna čitana i komentirana. Komentari su šareni. Od “idiot, glupan, stari ustaša, jedi govna…“ Tip se redovno javlja s napomenom da nema vremena “čitat to smeće“, ali uredno pljuje i mrzi. Zato lijepo molim i predlažem da i oni koji se potpisuju pravim imenima i oni koji se ogrnu pseudonimom pokušaju polemizirati argumentima, a ne uvredama. Što je neistinito, lažno, izmišljeno u bilo kojem mojem tekstu? Naravno, ne po starom neokomunističkom obrascu: ako se činjenice u tekstu ne slažu s mojim mišljenjem onda to gore po činjenice. Savjet: čitajte portale Matije Babića, Drage Karlosa Zvonimira Pilsela i sličnih progresivaca pa se veselite i uživate. Ovako samo izazivate svoje čireve na želucu da prorade. Usput rečeno, u mogućnosti sam – po uzoru na vaše uzore Tomića, Jergovića i dr. -srediti da se moje kolumne na portalu ”dnevno.hr” ne komentiraju. I što ćete onda? Opet se vratiti u javni WC i nakon velikih riječi na portalu vratiti se svojim malim djelima u WC-u. No, za sada se s gomilom vaše mržnje mogu nositi i podnositi vas. Ponekad vas iskreno žalim. Teško je nakon 5.kolovoza 1995.g., živjeti u državi Hrvatskoj. Kotač povijesti teško je zaustaviti.

Kako sad stoje stvari, “kotač povijesti“ zaustavit će nestašica benzina.

Orjunaši i jugovići su na nogama. Robert Bajruši sa “strepnjom“ javlja da EU, točnije njemačka vlada, prijete Hrvatskoj kako će ostati bez sredstava iz EU fondova ako ne prestane blokirati poglavlje 23 u pregovorima između Srbije i EU. Ovaj put će Nijemci zagristi u tvrd orah. Ova vlada je spremna na sve jer je čvrsta, konzekventna, spremna štiti nacionalne interese. Nismo mi Mađari ili Poljaci da nas se može tako lako zaplašiti. Zato se Robi ne mora tresti. RH će izdržati jer je u pravu. Sve dok se u Zagrebu ne pojavi Gunther Krichbaum, predsjednik Odbora za odnose s EU u Bundestagu. Nakon toga će “univerzalna jurisdikcija“ postat bilateralni problem. Drugi problem je što RH nakon smrti dr. Franje Tuđmana još nije iznjedrila nijednog pravog državnika. Imamo krdo političara, ali državnika nigdje. Usput rečeno, svi Hrvatski europarlamentarci, osim Ruže Tomašić, glasovali su za osudu Poljske. Što će učiniti kad Juncker od njih zatraži da glasuju protiv Hrvatske zbog pristupnih pregovora Srbije i EU. Red, rad i disciplina. I poslušnost. Jasno, vi ste svi pažljivo pročitali poljski ustav prije nego ste glasovali protiv nacionalnog suvereniteta Poljske. Kako kaže Torbarina ”moš’ mislit’”. Kolinda je nedavno pronašla sveti gral mudrosti ustvrdivši da NDH nije bila ni nezavisna ni samostalna. U principu je to točno s obzirom na okolnosti u kojima je nastala i održavala se. Ja imam za Kolindu jedno puno lakše pitanje na političkom kvizu: koliko je Hrvatska danas samostalna? Koliko slobodna i neovisna dok ustrašeno osluškuje Augustina Polokaja koji šalje direktive Europske komisije, NATO-a i bezbojnih činovnika iz Bruxellesa? Činovnika koji se ne usude ni proći kraj kvarta Molenbeek, a kamoli ući u njega. Ali zato su puni hrabrosti kad treba nasapunati glavu našoj političkoj poltronskoj eliti. Zato će biti prijeko potrebno pridružiti se što prije Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj koje barem nastoje iskazati svoju državnost na brodu, zvanom EU, a koji pomalo sliči na Titanik. Ovako ćemo se jednog dana probuditi kao migracijski hot-spot koji nam je poklonila Angela Merkel.

[ad id=”68099″]

Pitali su nedavno Angelu Merkel koliko ima godina? ”Trideset i četiri” odgovori ona. ”Pa i pred dvadeset godina rekli ste isto!” uzviknuše novinari. ”Naravno, nisam ja žena koja danas kaže jedno a sutra drugo!” odgovorila je navodno Angela.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

NINO RASPUDIĆ: Hoće li Lustig kleknuti pred Mesićem

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što dalje s Notre-Dame? Ili putem Krista ili putem Aje Sofije!

Objavljeno

na

Objavio

Pariški vatrogasci koji su ugasili požar

Kad nas napusti netko nam blizak, roditelj, prijatelj, brat ili neka javno poznata, draga nam osoba koja je osvajala naša srca umijećem i vještinom, kao Dražen u igri s loptom ili Oliver popularnom pjesmom, shvatimo kako je u trenu nestao dio našeg života za kojeg smo cijelo vrijeme podrazumijevali da je tu i da će tu biti zauvijek. U tom podrazumijevanju možda i nismo primjećivali koliko nam znače, koliko je lijepo da su s nama, koliko nas ispunjavaju radošću. Tim je veća praznina kad odu…

Nije drukčije ni kad je posrijedi baština, bila ona duhovna ili materijalna. Jer baština je ostavština neprekinutog lanca naših predaka, sačuvana tako što je baš svaki u tom slijedu potvrdno odgovorio na pitanje je li ju vrijedno prenijeti dalje. To pitanje ne može izbjeći ni karika lanca koja se danas kuje. Što ćemo odgovoriti?

Humanizmom protiv Boga

Pariška katedrala Notre-Dame nesumnjivo je fascinantan primjer materijalne ostavštine nadahnute kršćanskim duhom prožetim Duhom Svetim. Tko li je uopće u ono doba takvo što mogao zamisliti, tko projektirati, tko financirati, tko gradnju organizirati, konačno i tko izgraditi takvo velebno zdanje uzevši u obzir ondašnje tehnološke mogućnosti?

Tko li se tada mogao vinuti do tih visina ako se nije uspinjao s namjerom, ne da zamijeni Boga, nego da ga zagrli i preda mu se u ruke? Da stvorenje pokaže Stvoritelju kako je i ono sposobno stvarati čudesa. Iako zna da to Njemu ne treba, jer Rođenome u štalici ne smeta ni nutrina najskromnije kapelice da se ukaže pod prilikama kruha i vina. Ali njemu, stvorenju stvorenu na Njegovu sliku i priliku, to itekako treba, kao što djetetu treba pohvaliti se pred roditeljem.

I sada, 800 godina kasnije, kad je veličanstvena crkva u jednome danu dobrim dijelom nestala u vatri, spoznaje se kako ju ne će biti moguće obnoviti tako da bude navlas kakva je bila, i to u vrijeme kad se čovjek dovinuo takvim tehnološkim čudesima poput, primjerice, trodimenzionalnog pisača. Jer nema više takvih hrastova, nema više takvih majstora,… No, je li baš to glavna prepreka na zahtjevnom putu obnove ili je ipak više do manjka pouzdanja u Onoga s čijom se pomoći zdanje izgradilo?

Napokon, je li to uopće moguće učiniti u vremenu koje doba nastajanja Notre-Dame i drugih, ne samo graditeljskih, temelja zapadne civilizacije, vidi mračnim? A s kakvom li je onda to svjetlošću naše vrijeme obasjano? Tko mu svjetlo nosi?

Koje stoljeće poslije izgradnje katedrale Notre-Dame čovjek je odlučio krenuti svojim putem, udaljiti se od Boga, emancipirati se od tog strpljivog, ali prezahtjevnog “tiranina”, cinično nazvavši svoju putešestviju humanizmom. Cinično, jer ono što ga čini humanim, različitim od animalnog, ogleda se upravo u odnosu prema Bogu, u slobodi da Ga ljubi, a ne ignorira. Pokazat će se to u punini kad na valu prosvjetljenja svjetlom nekog čudnog sjaja, evo baš u Francuskoj, čovjek izgubi sve osim razuma i pokaže zvjersku ćud.

U velikom povijesnom prevratu, majci svih revolucija, ne će se zaustaviti samo na obeščašćenju katedrale Notre-Dame niti u prenamjeni bezbrojnih crkava u konjušnice. Razvalit će i pretvoriti u priručni kamenolom benediktinsku opatiju u Clunyju, tu kolijevku Europe, onakve kakvu ju još uvijek, istina sve slabije, prepoznajemo, mjesto gdje je pod geslom “ora et labora” (moli i radi) rad, dotad “privilegij” tek robova i ratnih zarobljenika, oslobođen srama.

Nesmiljeno će ga izvrgnuti ruglu vodeći se geslom – ne moli i kradi! Jer iza gordih, zvučnih riječi – sloboda, jednakost, bratstvo – odzvanjao je tek tup i prazan odjek samovolje, mržnje sazdane na zavisti i lažne bliskosti utemeljene na himbenoj, i danas popularnoj maksimi – ljubi što daljnjega svoga, a bližnjega prezri! I u što će se onda to izroditi, nego u nesmiljenu pljačku, a što je po prilici i bio glavni motiv nekih, barem onih bistroumnijih revolucionara.

No, nisu stali na pljački i na ponekoj giljotinom odrubljenoj kraljevskoj, a potom i revolucionarnoj glavi, kako to romantično prikazuje današnje humanističko školstvo. Pokolj u pokrajini Vandeji, razmjera koji mirišu na suvremenim rječnikom rečeno – genocid, predstavljao je prvi takve vrste nad onima spremnima umrijeti s križem u ruci. Završna dionica autostrade humanističkih genocida popločene kršćanskim lubanjama započet će 150 godina kasnije nedaleko austrijskog mjestašca Bleiburga. Tek potom će humanisti humanizirati metode obračuna.

Da, uzrok požara su radovi na obnovi! Samo obnovi čega?

Katedrala Notre-Dame je dugih osam stoljeća ostala pošteđena kobnih naleta vatre, što prirodnog porijekla, što uslijed namisli zlog ljudskog srca. Preživjevši onaj “mračni” vijek, a potom i “svijetlo” revolucionarno doba, vatrena ju je buktinja, ironično, zahvatila baš u vrijeme koje jako drži do najviših sigurnosnih standarda (mada džabe sva tehnika ako ju nadziru ostoje rankovići poljudski), vrijeme u kojem se puno toga zna.

Tako se od samoga početka znalo kako je požar posljedica radova na obnovi. Nagađanja o tome je li riječ o radovima na obnovi katedrale, ili možda onima na obnovi, odnosno zamjeni stanovništva, ili ipak pregnućima na obnovi ozbiljno narušenog jedinstva francuskog društva u paničnoj potrazi za nekim kohezijskim elementom, ubrzo je prekinula umirujuća vijest.

Mada istražitelji zbog sigurnosnih razloga još nisu kročili na lice mjesta, a što ih nije spriječilo da najave kako će istragu voditi pod pretpostavkom da se radi o nesretnom slučaju, uzrok je identificiran kao najvjerojatnije kratki spoj. A što drugo (makar, ne bi li globalno zatopljenje zvučalo politički korektnije)?

Naravno, i ta mogućnost teoretski postoji, slično kao što postoji mogućnost i da je ženi koja javlja da ne će doći na dogovoreni randevu doista pukla cijev u stanu, pa od spoja, čak ni kratkog, ne bude ništa. No, samo dvije opcije se doimlju uistinu vjerojatnima – da je u pitanju islamski terorizam ili da je posrijedi zbijanje redova zbog nezavidnog političkog položaja francuske vladajuće oligarhije.

Doduše, islamisti možda jesu sposobni za kakav ograničeni palež poput onoga u crkvi Svetog Sulpicija, inače drugoj po veličini u Parizu, podmetnut mjesec dana prije požara u Notre-Dame, ili za akciju poput one Pakistanca koji je u potrazi za boljim životom navratio u baziliku u St. Denisu gdje se nalaze grobnice francuskih kraljeva, pa malo razbijao. Potom se, slijedeći pravnički savjet humanista, branio kako ne razumije francuski pravni sustav (pa gdje ga ne će tako savjetovati kad samo čini ono što je i njima drago – dekonstruira mit!).

Islamisti su, dalje, kadri i zaklat’ kakvog katoličkog svećenika za vrijeme euharistije, smucati se sa zapaljivim sredstvima u blizini katedrale poput tri muslimanke nekoliko dana prije požara, i prouzročiti još glavninu od približno tisuću “kratkih spojeva” u francuskim crkvama lani, ali upriličiti takav spektakl na mjestu najposjećenijeg nacionalnog spomenika, teško je vjerovati da su sposobni,… osim ako im netko u tome nije pomogao… Jer Francuska, čije najznamenitije crkve danas čuvaju vojnici s dugim cijevima (od koga li ih samo čuvaju, tko će ga znati, mada znakovito je kako je vjerska struktura neposrednog im okruženja sve više nalik onoj oko srpskih svetinja na Kosovu), u teškoj je krizi i vapi za žarom ognjišta koje bi ju okupilo.

Što Europa može naučiti od Hrvata?

Dramatični događaji oko plamteće katedrale ponudili su, kako to u takvim prilikama biva, i poneki štiklec vrijedan zapažanja. Jedan se mladić silno čudio kako to da je trebalo toliko vremena da se požar ugasi očekujući valjda da postoji neki klik mišem koji vatru instant gasi. A one koji su to, stavivši glave u oganj, naposljetku i učinili, odlikovao je francuski predsjednik.

Zanimljivo, među više od stotinu pripadnika pariške vatrogasne postrojbe jedva da se mogla nazrijeti neka izvorno neeuropska fizionomija. Tek jedna tamnoputa prilika iz Afrike ili kojeg prekomorskog departmana, dočim iz mediteranskih afričkih zemalja vatrogasaca ni za lijeka. Uglavnom postava nimalo nalik francuskoj nogometnoj reprezentaciji. Pa kako to?

Mnoge je iznenadila vijest da je najveću dragocjenost katedrale, Kristovu krunu, spasio kapelan javne vatrogasne postrojbe, ponajviše stoga što u sekularnoj državi takva funkcija uopće i postoji. Jer kad bi u tim redovima obitavao kakav militantni, bezbožni humanist ili na boga pozivajući islamist, vjerojatno bi se dotični već našao zbog toga uvrijeđenim, pa nošen vjetrom u leđa humanističkih medija na sekularnim sudovima elegantno razriješio pitanje kapelana u vatrogastvu.

No, tamo gdje se izlaže pogibelji i žrtvuje za zajednicu, takvi iz nekog razloga baš i ne hrle. Mada, kad je žrtva u pitanju, mora se priznati kako ni oni nisu posve jednaki. I dok se bezbožni humanisti u čuvanju vlastite glave vode prokušanom praksom dobrovoljnog darivanja tuđe krvi, njihovi prirodni koalicijski partneri i saveznici, islamisti, spremni su žrtvovati vlastiti život, ali samo ako pritom oduzmu više nevjerničkih.

Ne ulazeći u uzroke i uzročnike požara u Notre-Dame, nema dvojbe da se glavnina muslimanskog svijeta u Europi tom događaju radovala, bez obzira na traljave gebelsovske foto-montaže, plasirane s ciljem da se takvo gledište prikaže kao podmetanje muslimanima. Ipak, da se, kad je o islamskom terorizmu riječ, ne radi tek o djelima radikalnih pojedinaca, već o masovno podržanoj pojavi, svjedoči popularnost koju takvi pojedinci uživaju u paralelnom islamskom društvu u Europi.

Tako se nakon masakra u pariškoj koncertnoj dvorani sa preko stotinu žrtava, jedan od egzekutora skrivao u briselskoj četvrti Molenbeeku, pretežito napučenoj muslimanima. Kako tvrdi Douglas Murray u knjizi “Čudna smrt Europe”, profesor u jednoj tamošnjoj srednjoj školi mu je potvrdio ono što je realistima odavno jasno – 90% učenika slavilo je terorista kao heroja u rangu nogometne ili estradne zvijezde.

Hrvatima je takva situacija dobro poznata, jer ono što je Molenbeek Bruxellesu danas, to je Knin bio Hrvatskoj sve do ’95, uvijek spreman ugristi ruku koja ga hrani. Kako uči povijest, ta mudra učiteljica, situacija se mogla rasplesti na tri načina – ili da došljaci pristanu postati ono što nisu (što ih je više, to je ovaj scenarij manje izgledan) ili da ono što nije bilo njihovo prisvoje ili da sami odu među svoje (a za to im obično treba pomoć). Hrvati se, a i neki drugi, Sarajlije primjerice, dobro sjećaju koliko su odahnuli kad se taj čvor, ne bez plaćenog danka u krvi, napokon razmrsio na posljednji način.

Osim iskustva neprijateljski raspoloženog stranog tijela u vlastitim njedrima, Hrvati imaju i višestoljetno iskustvo življenja pored muslimana. Poučan je pokušaj jednog hrvatskog zapovjednika da za rata devedesetih osigura mir razgovarajući s muslimanskim kolegom, i prije nego što su sporadična međusobna neprijateljstva buknula u otvoreni rat. Hrvat je zaveden jednom kratkotrajnom povijesnom epizodom dobrohotno ustvrdio kako nema smisla da se tuku budući su obojica ionako Hrvati. Musliman mu je iskreno i precizno odgovorio – ja možda ne znam što sam ja, možda ne znam ni što si ti, ali znam da nas dvojica nismo isto. Na isto je osuđen i europski pokušaj da od uvezenih muslimana napravi Europljane.

Samo se treba sjetiti …

Zgodno je primijetiti i kako prenamjene znamenitih, izvorno kršćanskih bogomolja kroz povijest odražavaju snagu pojedine civilizacije. Tako je veličanstvena carigradska bazilika posvećena Svetoj mudrosti, Aja Sofija, oko tisuću godina bila kršćanska crkva, da bi nakon osmanlijskog osvajanja bila pretvorena u džamiju.

Međutim, vodeća muslimanska sila nakon nekoliko vjekova liježe u bolesničku postelju uslijed čega, prateći pad njezine moći, Aja Sofija postaje muzej. Evo, sad novi turski sultan najavljuje kako će ju opet učiniti džamijom. Slično je kroz najsjajnije vjekove kršćanske povijesti katedrala Notre-Dame bila katolička crkva, u trenutcima velikog pada trpjela je obeščašćenje, da bi danas više služila kao neformalni muzej, spomenik, atrakcija za fotografiranje dokonih turista, nego prostor za slavljenje Boga. Ima li zapravo većeg svetogrđa nego na mjestu stvorenom za pokloniti se Bogu biti usredotočen na vlastiti lik? A ta narcisoidnost zacijelo nalazi najpotpuniji izraz u takozvanom selfiju (moguća zamjenska hrvatska riječ sebič, s tvrdim č, prilično uvjerljivo odražava narav tog čina).

Oguglavši na Boga i potpuno se oslonivši na razum, zapadni čovjek ubrzano gubi i njega. Ne prepoznaje ni toliko očite znakove izvanjske ugroze da ih njezini promotori i protagonisti više ni ne kriju. Štoviše, toliko je atrofirao duhom da poseže za karikaturalnom inačicom naturalizma špiljskog divljaka. Samo, dok se ovaj borio protiv oluja, munja i gromova ponizno se klanjajući zlim dusima, moderni se poganac, zbacivši Boga s prijestolja i zamijenivši ga čovjekom, bori protiv klimatskih promjena bahato zahtijevajući spas od čovjeka, naravno nekog drugog čovjeka, uglavnom političara.

Iako stanje teške obamrlosti Zapada ne ulijeva neku nadu, ako ništa drugo, sad je barem Orban na njegovoj strani. Naime, manje je poznato kako su za opsade Carigrada Turci angažirali glasovitog graditelja topova tog vremena, Mađara imenom Orban, da im sagradi ogroman top kojem naposljetku nisu odoljele ni stamene carigradske zidine, a što je odredilo daljnju sudbinu Aje Sofije.

Ipak, kršćanski zapad još uvijek ima i jačih aduta,… čak i danas. Samo ih se treba sjetiti… E, da ih se sjetiti… Recimo, onih kojih su se kršćani sjetili za bitke kod Lepanta, koje će se za dvije godine navršiti 450. godišnjica (e sad, hoće li humanisti dopustiti i da se obilježi ili će ju u svom dobrom znanom stilu prešutjeti, druga je priča), kad su im izgledi za uspjeh bili slabiji nego danas. Već su se tada, naime, morali boriti protiv dva protivnika – krivovjerne guje sa sjevera iznutra, već tada svesrdno podržane od prevrtljive Francuske, što je u konačnici učinilo dobar komad srednje Europe laganim plijenom sad već 13-stoljetnog napasnika s istoka.

U tom prisjećanju možda pripomogne spoznaja kako, dok čas odlaska bliskih mu ljudi čovjek ne bira, od Stvoritelja darovanom mu slobodom ipak sâm bira hoće li izgnati iz svog života Onoga bez kojeg sloboda nije Sloboda, spas nije Spas, a ni sigurnost nije Sigurnost. Nego su sve to tek varljiva utočišta iz marketinške ponude zemaljskih bogova, koja čas jesu, i, kad se čovjek tomu najmanje nada, odjednom to više nisu.

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Europa gori, a baba se češlja

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Idu europski izbori, prazni temama, samo neke parole i prenemaganja, s mnogo etiketa populisti, suverenisti, briselski ćate… Propitivanja Europe i svijeta nigdje.

Sve gluposti hrvatske politike kada su međunarodne integracije u pitanju, pa i EU članstvo, mogu se svesti na jednu: brkanje svrhe i sredstava. Za razliku od Poljaka, Mađara, Čeha…, koji su svoje članstvo u EU-u shvatili kao sredstvo, a ne svrhu, mi smo napravili obrnuto.

Nevidljiva ruka

Isto je bilo i s ulaskom u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Ista glupost radi se i s uvođenjem eura, iako već i njemački think tank “CEP”, ne grčki ili talijanski, u izvješću “Dvadeset godina eura: dobitnici i gubitnici”, jasno kaže da su od uvođenja eura najviše koristi imale ekonomije tipa Njemačke ili Nizozemske, dok je isti taj euro ekonomije poput Italije, Francuske ili Španjolske, bacio na koljena.

Primjerice, dok su Talijani imali liru i monetarni suverenitet, mogli su je u slučaju pada produktivnosti deprecirati i tako očuvati konkurentnost, čitaj snagu izvoza.

Euro, pojednostavljeno, je deprecirana dojčmarka, a tvrdnja da je on ključan zbog olakšane trgovinske razmjene, rasplinu se kao mjehur od sapunice kada gledamo robnu razmjenu zemalja u EU-u koje nisu i onih koje jesu u eurozoni, piše Ivica Šola / Glas Slavonije

Kod nas se opet čini ista pogreška, euro i njegovo uvođenje gleda se kao svrha, bez izračuna koristi i šteta, samo zato što je neko suho zlato tako odlučilo. Mi nismo, u kontekstu opasne ideje “više Europe” i stvaranja neke nadnacionalne megadržava, nigdje u javnosti vidjeli ozbiljnu raspravu, iako je nakon Trumpa jasno da ideologija globalizma, pa onda i EU ideologija europeizma kao njena inačica, postaje stvar prošlosti.

Umjesto toga – plašenja naroda, discipliniranja raznih Orbana i prosipanje prevladanih neoliberalnih dogmi i laži. Tako se Trumpa optužuje za protekcionizam, za rušenje temeljnog pravila tzv. slobodne trgovine.

Zato ću ponoviti što već napisah u Slobodnoj, jer, kažu, ponavljanje je majka znanja: Dok nije bilo Trumpa, nije bilo protekcionizma, nije bilo zaštite domaćeg tržišta, sve se ravnalo “providnošću” koju je Adam Smith nazvao “nevidljiva ruka”, sintagma koja govori kako ljudska sebičnost na tržištu na kraju ima dobre posljedice za sve, da se tržište samo regulira, da je poput pape – nezabludivo. Ma nemoj! Adam Smith, moralni filozof, nije vjerovao u tržište kako mu lažno pripisuju današnji tržišni fundamentalisti.

Tiha invazija na Europu

Kako nisam ekonomist nego također moralni filozof kao Smith, kako sam kao mazohist išao čitati Smithove goleme knjižurine – ni on sam ne gleda na tržište apsolutno, kao samoregulatora, kao “nevidljivu ruku”, on to dopušta, ali kada bi postojali uvjeti “savršene konkurentnosti”.

No u stvarnosti to nije moguće, pa bi jače države požderale slabije, pa i njegovu Škotsku, tada ne baš bogatu. Slikovito govoreći, nevidljivu ruku nikada nitko nije vidio, pa ni sam Smith, ali svi o njoj govore kada govore o tržišnoj utakmici, pogotovo globalistički anacionalni tržišni fundamentalisti. Smith nije bio glup, njegova djela i misli, za razliku od njegovih interpreta i globalista, pa i kada je nevidljiva ruka u pitanju, prepuna su “ali” i “ako”.

“Protekcionizam” je, i po zloupotrebljavanom i krivo interpretiranom Smithu, dio “slobodnog” tržišta, osim kada ga zagovara tip poput Trumpa.Evo nekoliko službenih podataka kada je “slobodno tržište” u pitanju danas, i Trump koji, vidi gada, želeći štititi svoje (“Prvo Amerika”), uvodi nikada viđeni protekcionizam.

Prema podacima Instituta Euler Hermes (Allianz grupa) za razdoblje od 2014. do 2017. godine, razne države uvele su ukupno 3439 tisuća protekcionističkih mjera. Najviše SAD za vrijeme Obame ukupno 401 mjeru (!?). Trump do tada 90. Indija je u tom razdoblju uvela 393 protekcionističke mjere, Rusija 247, Njemačka 185…, da dalje ne nabrajam.

Praznina

Što se, pak, eura tiče, pardon, deprecirane dojčmarke, on nije suverena moneta, jer mu ni jedna europska država nije vlasnik, on je izmišljotina bankara, pa je samim time jasno kome služi.

U tom smislu nije pitanje ili dilema ostati ili izići iz EU-a, dilema je njeno redefiniranje u eri trumpizma i galopirajućeg postglobalizma, na dobrobit svih suverenih naroda Europe unutar šengena, zajedničke granice.

EU koja će biti sredstvo, a ne svrha narodima Europe, koja će služiti njima, a ne bankarima i nadnacionalnim, netransparentnim plutokratima. A kod nas glavna tema – Nutela, kao metafora praznine euroizbora u vremenu koje možemo nazvati “Europa gori, a baba se češlja”.

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Nino Raspudić: Kada je izgorjela Notre-Dame?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari