Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Ustaše su opet u modi i na sceni

Objavljeno

na

O povijesnim isprikama mogli bismo još na široko. A SAD, Britanija i Turska su zemlje koje nisu “takozvane“ i koje itekako znaju za opisane događaje, ali se ne ispričavaju. Međutim, od RH, bez obzira što nije proizašla iz NDH, svi stalno traže neku ispriku. Ispriku bi Srbija, BiH, Izrael, Novi Zeland, Papuana, Sirija… dočim nitko ne traži bilo kakvu ispriku od, recimo, Mađarske. Tamo ”caruje” Viktor Orban. On je za hrvatske ljevičare “sramota Europe“. I dok Hrvati čekaju Godota, bilo bi bolje da čekaju Orbana. Onog svog – hrvatskog.

[ad id=”93788″]

”Si vis pacem, para bellum” rekli su Latini. Ako želiš mir spremaj se za rat. Politička scena u Lijepoj Našoj najblaže rečeno je histerična. Slična onoj iz druge polovice 91. godine. Nakon toga došlo je do rata. Dr. Franjo Tuđman i suradnici demokratskom konverzijom pretvoriše se u ustaše. Nije se pazilo na nijanse. Najmlađi Titov general Tuđman, Stipe Mesić, Josip Boljkovac, Vladimir Šeks, Slavko Degoricija, Josip Manolić, Hrvoje Šarinić, general Špegelj i da ne nabrajam do beskonačnosti, svi su bili proglašeni ustašama. Ljuta trava na ljutu ranu. Čitava inozemna demokratska javnost ogorčeno se digla na noge, na čelu sa Martićem, Babićem, Hadžićem, Arkanom, generalom Mladićem itd. Međutim, “Stranka opasnih namjera“ je, na čuđenje demokratske javnosti, glatko dobila izbore. “Demokratska javnost“ je izašla iz Sabora kad se trebalo glasovati o “razvodu braka“ sa ”slobodarskim” Beogradom. “Ustaše“ su, za par godina, u olujnoj utakmici nabili partizane sa 5:0, te isti posjedaše u traktore i sa svojim vjernim navijačima dadoše petama vjetra. U ovih 25.g., pokazalo se samo jedno: povijest se ponavlja i ponavlja. Ustaše su opet u modi i na sceni.

pofukkSedamdeset i pet godina nakon Jasenovca traži se demokratsko postrojavanje oko 3.500.000 sumnjivaca s jasnim odgovorom osuđuju li ustaške zločine u Jasenovcu. Veliki povjesničar sa srednjom trgovačkom školom Slavko Goldstein grmi u subotnjem Večernjaku u lijevo uho Branimira Pofuka. Kaže Slavek: “Ako se u Jasenovcu ubijalo i nakon 1945. gdje je onda popis ubijenih, gdje su zapovjednici?“ Željezna logika, priznajem! ”Ustaše” su, kao osvjedočeni nacistički poltroni, uredno vodili popise onih koje su strpali u Jasenovac i druge logore. Tako uredno da se brat Slavena Letice, koji je umro u tri tisuće kilometara udaljenom El Shattu, našao na tom pedantnom popisu. Koliko se živih ili umrlih moralo naći na tom popisu da bi se došlo do konačne cifre od 700.000 žrtava? Ta se brojka nije mijenjala od mog polaska u prvi razred pa do završetka gimnazije. Uvijek 700.000 tisuća Srba, Židova, Cigana i Hrvata, sve protivnika NDH-e. Sad nas Slavek preko Večernjaka urbi et orbi obaviještava da su se Muzej holokausta u Washingtonu i Yad Vashem, nakon temeljitog provjeravanja, složili kako je bilo 83.145 žrtava. I ta brojka, ako je konačna, jeziva je i neoprostiva! Ali je neoprostivo 83 tisuće ljudi zloupotrebljavati u dnevno-političke i primitivne ideološke svrhe.

Po nekima depilirani četnik Vučić, premijer Srbije, i danas se drži brojke od 700.000 ubijenih, i to samo Srba. Jesu li požurili Vučiću staviti pod nos broj ubijenih do kojeg su došli nakon “temeljitog provjeravanja“ Yad Vashem i Muzej holokausta u Washingtonu? Naravno, o tome nisu guknuli ni Slavek, ni Jakovina, ni Klasić, ni Markovina, ni Perica, ni Kraus. Ognjen Kraus je prvi morao saznati istinu. Otac mu je 1946.g., bio javni tužitelj u Jugi. Oni su znali sve o ubijanju i u Jasenovcu i u Hudoj Jami gdje je u jednom danu u rudniku zazidano oko 3.000 ljudi.

Sad je trenutno u modi prozivka tko je bio, a tko nije bio u Jasenovcu. Tko se poklonio žrtvama, a tko izbjegava svoju ”demokratsku” obavezu. Veliki svjetski i sirijski antifašist Stipe Mesić ne želi klečati. Još u ”demokratskim ušima” odzvanja njegova prkosna poruka fašistima: ”Mi nemamo razloga nikome se ispričavati”. Na ovo što ”demokratska” javnost stalno traži od svih hrvatskih javnih dužnosnika da odu i poklone se žrtvama u Jasenovcu, moglo bi se i odgovoriti mi nemamo pred kim šta klečati. Naime, Mesić je svojedobno u Australiji rekao: ”Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata s pobjednicima za pobjedničkim stolom.” I zato je Stipe naš ideal. Zato smo ga i birali dva puta za predsjednika države, a kasnije i za doživotnog bivšeg predsjednika.

Zanimljivo da se nikada nije pojavio u Jasenovcu i kleknuo “najveći“ sin naših naroda i narodnosti Maršal Tito. Da je Jasenovac “radio“ do 1945.g., “Stari“ bi još i došao, ali dokumenti govore, a svjedoci potvrđuju kako je logor zatvoren tek 1951.g. Tako je valjda ”Stari” lukavo smatrao kako ne treba povlačit mačka za rep. Dok je Stipe mudro zaključio da smo mi sa dvije pobjede u ”play off-u” osvojili demokratsko prvenstvo na “ovim prostorima“, drug Tito je bio malčice oprezniji pa je računao kako je pobjeda izborena 8.maja 1945.g. Kasnije su zbog ”afere doping” sve pobjede poništene, a Hrvatska danas računa samo jednu pobjedu i jedno prvenstvo – ono 5. kolovoza 1995.g. No, dođe li do reprize jeseni 1991.g., poništiti će se i utakmica odigrana 5. kolovoza zbog genocida nad agresorima. Možda dočekamo, kao Kant u “Kritici čistog uma“, kopernikanski obrat. Naime, ako se desi, a moglo bi se desiti, da, recimo, Branko Lustig, oskarovac za film “Schindlerova lista”, klekne u Jasenovcu ispred Ognjena Krausa i Milorada Pupovca. Lustig je preživio Konzentrationslager Auschwitz, ali nije uspio preživjeti Jasenovac gdje ga je hrvatska ljevičarska elita pred par godina žestoko izviždala jer je bio u dobrim odnosima sa ustašom Tuđmanom. Da ne bude sve tako crno navodno se u Jasenovac sprema otići stara “partizanka“ Ingrid Mare Antičević u mini “barbika“ haljini da poželi svima “smrt fašizmu, sloboda narodu!“ Kad je bal nek’ je bal! Ipak, ne treba zaboraviti ”Si vic pacem, para bellum…”

Zbog gužve i zastoja koji su nastali zbog rupe na Slavonskoj aveniji, vozači je sad zovu ”Slalomska avenija”.

Hrvatska nije pravna slijednica NDH-e. Tuđman je na prvom saboru HDZ-a u Lisinskom izrekao “neoprostivu rečenicu“ da NDH nije bila samo kvislinška i fašistička tvorevina već je i predstavljala izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću. Bila su to loša vremena. Današnji drekavci tada su, punih gaća straha, mijenjali imena i prezimena. Neki su odmah pohrlili u HDZ. Potiho je u njima i dalje živjela nada da će demokracija ipak pobijediti pa će uskoro u Zagreb, na bijelom konju, ujahati Veselin Šljivančanin, a iza njega đenerali Kadijević, Mladić, admiral Mamula i drugi ”spašavatelji” propale Juge. Na kraju su svi takvi ostali razočarani, pa i Jelena Lovrić . Priučeni Tuđmanovi generali 5.kolovoza 95.g., osvojiše prvenstvo ispred Partizana i Crvene zvezde. I to nadmoćno. Nakon Tuđmanove smrti su brzo vratili nazad stara imena i prezimena i energično tražili da se RH ispriča za nešto što je učinila NDH mada nije pravna slijednica države koju su sedamdeset godina uporno nazivali “takozvana“. Sjeća li se itko službene isprike SAD-a za atomske bombe koje su bacili na Hirošimu i Nagasaki? Sjeća li se itko isprike za savezničko noćno bombardiranje Dresdena, glavnog grada njemačke pokrajine Saksonije? 13.14. i 15. veljače 1945.g., saveznički bombarderi, pod zapovjedništvom Arthura Harrisa, Engleza, napali su Dresden zapaljivim bombama i tom je prilikom većina od 135.000 poginulih izgorjela. Kako je rat bio skoro gotov ni danas nije jasno zašto je Britansko kraljevsko zrakoplovstvo sa svojih 770 bombardera sravnilo sa zemljom strateški nevažan grad. Je li se itko ispričao za taj zločin? Churchill? Thruman? Staljin? Je li se ikada Turska ispričala za dva genocida nad Armencima 1894.g., i 1915.g.? Turci i danas tvrde da je 1915.g. izbio građanski rat pa su u tom ratu stotine tisuća Armenaca pobijeni. Ne podsjeća li vas to na neke nedavne “građanske ratove“ na “ovim prostorima“?

O povijesnim isprikama mogli bismo još na široko. A SAD, Britanija i Turska su zemlje koje nisu “takozvane“ i koje itekako znaju za opisane događaje, ali se ne ispričavaju. Međutim, od RH, bez obzira što nije proizašla iz NDH, svi stalno traže neku ispriku. Ispriku bi Srbija, BiH, Izrael, Novi Zeland, Papuana, Sirija… dočim nitko ne traži bilo kakvu ispriku od, recimo, Mađarske. Tamo ”caruje” Viktor Orban. On je za hrvatske ljevičare “sramota Europe“. I dok Hrvati čekaju Godota, bilo bi bolje da čekaju Orbana. Onog svog – hrvatskog.

Bi li uz hrvatskog Orbana Matija Babić mogao vrijeđati vjerske osjećaje ogromne većine Hrvata i objaviti za sv. Leopolda Mandića slijedeće: “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u.” ili “Ljudi, ima u Konzumu govedine starije od sv. Leopolda, a kraći je red.“ Uz hrkanje DORH-a koji inače itekako pazi tko koju kapu nosi na Thompsonovom koncertu ili viče ZDS na istočnoj tribini. Bi li Orban dozvolio da bivši predsjednik mađarske vlade ide svjedočiti u korist INE u arbitražnom postupku? Nakon ovog svjedočenja Sanader je ”zicer” za odlazak na Pantovčak nakon Kolinde. Hrvati su stari mazohisti. Mesić je svjedočio protiv RH u Haagu i za nagradu sjedio 10.g. na Pantovčaku. Sanadera vjerojatno čeka ista nagrada. Samo ovaj puta bez Jace. Sanader se zadnji put pojavio u javnosti na prezentaciji knjige Jerka Rošina indikativnog naslova “Uprknuće“.

Politolozi pozivaju na oprez. Kad je država u KOMI, MOZAK ne radi – funkcioniraju samo UNUTARNJI ORGANI.

Već ste primijetili da nakon predizbornih velikih riječi obično dolaze postizborna mala djela. Pogledajte malo Internet, Facebook. U moje doba takvi su tajno piskarali po javnim WC-ima. Sad se pod pseudonimom javljaju na Facebooku te pljuju i vrijeđaju. Obično one koji imaju ime i prezime pod kojim i iznose javno svoje stavove. Više nije dvojbeno da je ova kolumna čitana i komentirana. Komentari su šareni. Od “idiot, glupan, stari ustaša, jedi govna…“ Tip se redovno javlja s napomenom da nema vremena “čitat to smeće“, ali uredno pljuje i mrzi. Zato lijepo molim i predlažem da i oni koji se potpisuju pravim imenima i oni koji se ogrnu pseudonimom pokušaju polemizirati argumentima, a ne uvredama. Što je neistinito, lažno, izmišljeno u bilo kojem mojem tekstu? Naravno, ne po starom neokomunističkom obrascu: ako se činjenice u tekstu ne slažu s mojim mišljenjem onda to gore po činjenice. Savjet: čitajte portale Matije Babića, Drage Karlosa Zvonimira Pilsela i sličnih progresivaca pa se veselite i uživate. Ovako samo izazivate svoje čireve na želucu da prorade. Usput rečeno, u mogućnosti sam – po uzoru na vaše uzore Tomića, Jergovića i dr. -srediti da se moje kolumne na portalu ”dnevno.hr” ne komentiraju. I što ćete onda? Opet se vratiti u javni WC i nakon velikih riječi na portalu vratiti se svojim malim djelima u WC-u. No, za sada se s gomilom vaše mržnje mogu nositi i podnositi vas. Ponekad vas iskreno žalim. Teško je nakon 5.kolovoza 1995.g., živjeti u državi Hrvatskoj. Kotač povijesti teško je zaustaviti.

Kako sad stoje stvari, “kotač povijesti“ zaustavit će nestašica benzina.

Orjunaši i jugovići su na nogama. Robert Bajruši sa “strepnjom“ javlja da EU, točnije njemačka vlada, prijete Hrvatskoj kako će ostati bez sredstava iz EU fondova ako ne prestane blokirati poglavlje 23 u pregovorima između Srbije i EU. Ovaj put će Nijemci zagristi u tvrd orah. Ova vlada je spremna na sve jer je čvrsta, konzekventna, spremna štiti nacionalne interese. Nismo mi Mađari ili Poljaci da nas se može tako lako zaplašiti. Zato se Robi ne mora tresti. RH će izdržati jer je u pravu. Sve dok se u Zagrebu ne pojavi Gunther Krichbaum, predsjednik Odbora za odnose s EU u Bundestagu. Nakon toga će “univerzalna jurisdikcija“ postat bilateralni problem. Drugi problem je što RH nakon smrti dr. Franje Tuđmana još nije iznjedrila nijednog pravog državnika. Imamo krdo političara, ali državnika nigdje. Usput rečeno, svi Hrvatski europarlamentarci, osim Ruže Tomašić, glasovali su za osudu Poljske. Što će učiniti kad Juncker od njih zatraži da glasuju protiv Hrvatske zbog pristupnih pregovora Srbije i EU. Red, rad i disciplina. I poslušnost. Jasno, vi ste svi pažljivo pročitali poljski ustav prije nego ste glasovali protiv nacionalnog suvereniteta Poljske. Kako kaže Torbarina ”moš’ mislit’”. Kolinda je nedavno pronašla sveti gral mudrosti ustvrdivši da NDH nije bila ni nezavisna ni samostalna. U principu je to točno s obzirom na okolnosti u kojima je nastala i održavala se. Ja imam za Kolindu jedno puno lakše pitanje na političkom kvizu: koliko je Hrvatska danas samostalna? Koliko slobodna i neovisna dok ustrašeno osluškuje Augustina Polokaja koji šalje direktive Europske komisije, NATO-a i bezbojnih činovnika iz Bruxellesa? Činovnika koji se ne usude ni proći kraj kvarta Molenbeek, a kamoli ući u njega. Ali zato su puni hrabrosti kad treba nasapunati glavu našoj političkoj poltronskoj eliti. Zato će biti prijeko potrebno pridružiti se što prije Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj koje barem nastoje iskazati svoju državnost na brodu, zvanom EU, a koji pomalo sliči na Titanik. Ovako ćemo se jednog dana probuditi kao migracijski hot-spot koji nam je poklonila Angela Merkel.

[ad id=”68099″]

Pitali su nedavno Angelu Merkel koliko ima godina? ”Trideset i četiri” odgovori ona. ”Pa i pred dvadeset godina rekli ste isto!” uzviknuše novinari. ”Naravno, nisam ja žena koja danas kaže jedno a sutra drugo!” odgovorila je navodno Angela.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

NINO RASPUDIĆ: Hoće li Lustig kleknuti pred Mesićem

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Gospodarstvo

Divide et impera uništava ovu zemlju

Objavljeno

na

Objavio

Ključ svega je omogućiti građanima da mogu živjeti od svog rada.

Referendumske inicijative, prosvjedi, kontra prosvjedi, podjele na naše i vaše, na MI ili Oni, na partizane i ustaše, na crvene, plave, žute, crne, zelene ili jednostavnije na RGB samo troše energiju hrvatskog naroda, a najvažniji onaj krucijalni problem prolazi pokraj nas i kao karcinom uništava hrvatsko društvo, narod, naciju, državu.

Dokle se zastupnici, izaslanici naroda u hrvatskom parlamentu – Saboru, budu bavili trivijalnim problemima. Dokle se god predsjednici najvećih hrvatskih političkih stranaka budu bavili pitanjima koji je kupus najbolji ili čiji je odraz u ogledalu najljepši, dokle se budu dijeli na partizane i ustaše, na Jugoslavene, europejce, katolibane, socijaliste, marksiste, lenjiniste, titoiste, Zagorce, Dalmatince, Hercegovce, proruske, prosrpske, proameričke, probritanske lobiste i špijune, lopove i poštene, dokle god Sabor bude više ličio na kokošinjac s nadobudnim pjetlićima i nezrelim kokama bez jasne vizije i cilja dotada će Hrvatska tonuti u živo blato.

Dokad god manjina bude željela biti nadređena većini, a većina ne uvažavala manjinu, dokle god i jedna i druga strana tumačila demokraciju onako kako njima odgovara, dokle god iz glava hrvatskog naroda ne izađe viđenje demokracije iz sedamdesetih i osamdesetih u ovoj državi ništa se promijeniti neće.

Dok god se referendumska inicijativa, bez obzira od koga i radi čega pokrenuta bude shvaćena kao udar na nešto i nekoga i dokle god udare na to budu predvodili ,organizirali i opstruirali Bogom dani političari upitnih moralnih i političkih kvaliteta, upitnih intelektualnih kapaciteta, ova država tražit će slamku sijena da se držeći za nju izvuče iz živog blata.

Političari koji umjesto da u duhu tolerancije, širenja demokracije bez obzira sviđa im li se ili ne, javno ne podrže referendumsku inicijativu jer ona nije referendum na kojem ti isti političari mogu glasati za ili protiv, mogu potpuno legalno lobirati za ili protiv, ona je samo volja naroda da omoguće tom istom narodu da iskažu svoje osnovno demokratsko pravo- samoorganizirano odlučivanje.

Dokle god u Hrvatskoj ne bude jedna povijest, dokle god u hrvatskoj istina ne prestane biti tabu tema i dokle god oni koji žele istinu budu revizionisti do tada će hrvatsko društvo biti podijeljeno.

Istina oslobađa, kome ova izreka smeta. Onima koji imaju hipoteku povijesti ili onima koji imaju viziju budućnosti.

Do kada će sve ovo do sada napisano, a ima toga još, biti tema koja zaokuplja hrvatsku javnost. Agrokor, mailove, potpredsjednicu i predsjednika vlade nisam spominjao, nemam ni namjeru ali nešto imam.

Sve ovo su mali, nebitni, zanemarivi i izlječivi, da izlječivi problem jer ovo su simptomi bolest, istina ozbiljne ali izlječive. Ona druga bolest, opasna kancerogena, koja uništava narod, društvo, državu, zove se – Demografija.

Sve ono što nam se nudi, ignorirajući i tjerajući stručnjake iz krucijalne domene, a gurajući mjere koje sliče na jeftine predizborne populističke metode koje nemaju veze niti s mjerama niti s voljom rješavanja problema.

Sve to izgleda kao pokušaj da se požar gasi plahtom natopljenom u benzin.

Opravdanje da je iseljavanje rezultat otvaranja granica i tržišta radne snage priča je za naivne jer onaj tko to plasira u javnost nema dodira sa stvarnošću.

Glavni razlog je dublje prirode i prije svega je povezan s nestručnosti i stvarnom željom da problem riješe oni koji problem trebaju i moraju rješavati, a za to su i dobili mandat.

Možda bi hrvatske političare, one na vlasti i one u opoziciji, trebalo pitati zašto taj problem nisu imali niti će ga imati Slovenci. Zašto su Slovenski političari konsenzualno riješili problem. Istina, Slovenci nisu imali rat, ali rat više ne smije biti opravdanje.

U osnovi postoji samo nekoliko činjenica koje treba riješiti, odstraniti žarište i uliti nadu narodu. Omogućiti im da uhvate zraka, da oči širom otvore i da pokrenu državu iz apatije, da više nitko ne spominje navode u prvom dijelu teksta, da Hrvatska postane ono za što je predodređena i ono što piše u naslovu i tekstu njene himne.

Ključ svega je omogućiti građanima da mogu živjeti od svog rada. Jednostavno im omogućiti ono što piše u Ustavu. Vrijeme je da hrvatski političari shvate, oni u poziciji i oni u opoziciji da se mora podvući crta i reći- dosta je.

Vrijeme je za reforme, a reforma svih reformi leži u državnoj administraciji, u državnim i javnim tvrtkama gdje se godinama, ovisno tko je na vlasti gomilaju uhljebi gušeći državu i porezne obveznike. Vrijeme je da se prestane s praksom uhljebljivanja stranačke vojske bez obzira bila ona žutih, crvenih, plavih ili crnih.

Treba presjeći i reći- Gospodo vi ste teret naroda i države i idete na tržište, najmanje njih 30 000. Bez brige, neće biti na ulici niti na teret onih koji rade jer reforma svih reformi povlači druge za sobom i oni će vrlo brzo postati poželjna radna snaga.

Vrijeme je da država kaže poduzetnicima: Ako vi ne želite i kažete da ne možete, mi možemo i hoćemo dići minimalnu zaradu u netto iznosu na 6 000 kuna ali da ne bi uništili poduzetnike – država se mora odreći parafiskalnih nameta i zahvaljujući rasterećenju proračuna smanjenjem zaposlenih na jaslama istog pomoći subvencijama onima kojima treba pomoći. Oni koji to nisu u stanju pratiti, reći da tvrtke presele tamo gdje ima jeftine radne snage. Bez brige, neće se seliti već prilagoditi tržištu radne snage.

Povećanje nadnice u kombinaciji s rasterećenjem porezne presije rezultira povećanjem produktivnosti, a povećanje produktivnosti rezultira konkurentnosti, novim zapošljavanjima, povećanom potrošnjom, većim i boljim punjenjem proračuna, sanacijom zdravstvenog i mirovinskog sustava.

Onaj tko ima 6000 kuna plaće neće ići tražiti kruha preko pogače u Irskoj ili Njemačkoj, a povećana potrošnja uvijek je indikator rasta zapošljavanja, rasta BDP-a i standarda. Uostalom nije li upravo Irska najbolji primjer.

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Plenkoviću, čuvaj se ruske ruke

Objavljeno

na

Objavio

U tjedniku Express veleposlanik Azimov je poručio: „Hrvatska strana opet ovisi o pomoći dviju ruskih banaka“, najavio da su oni jedini spremni dati milijardu eura novih kredita za spas nagodbe o Agrokoru. Usput je Njegova Ekselencija i prigodno prekorila nevjerne hrvatske partnere što još prije godinu dana nisu vidjeli „tko vam je pravi prijatelj, tko je iskreni prijatelj Hrvatske.“

Naizgled, slučaj Agrokor je u godinu dana od donošenja Lex Agrokora zatvorio krug. Naizgled, budućnost koncerna i nagodbe ponovno ovisi o ruskim državnim bankama, koje bi novim kreditom kroz nagodbu osigurale i uvjerljivo vlasništvo nad Agrokorom. No mnogo se toga u međuvremenu ipak promijenilo i razotkrilo.

Spriječeno rusko preuzimanje

U vlasničku strukturu Agrokora na velika vrata ušli su američki fondovi, predvođeni Knighted fondom, koje ljubitelji domaće dogovorne ekonomije i ortačkog kapitalizma od milja nazivaju „lešinarskim“, ili u srpskoj inačici „strvinarskim“ fondovima. Pod izvanrednom upravom, u kojoj su vodeću ulogu imali upravo ti novi suvlasnici, zaustavljen je slobodni pad i slom Agrokora, zaustavljen je ozbiljan udarac hrvatskom gospodarstvu, omogućen je opstanak malih i srednjih dobavljača i potaknut njihov razvoj, ušlo se u ozbiljne razgovore s vjerovnicima…

Ukratko, spriječen je prije godinu dana izgledan slom i rusko preuzimanje, a koncern je nakon jednogodišnje stabilizacije pripremljen za ozbiljno restrukturiranje: bilo kroz nagodbu, bilo kroz stečaj. To su pozitivni efekti Lex Agrokora, za koje zasluge ima i Plenkovićeva Vlada, a osobito bivša potpredsjednica Dalić. Da se opet poslužimo premijerovim rječnikom – Agrokor danas može meko sletjeti.

No afera Borg razotkrila je da se funkcioniranje hrvatske države kao sudionika procesa spašavanja Agrokora nije promijenilo u odnosu na one metode udruženog korupcijskog pothvata države i biznisa koje su proizvele Todorićev Agrokor, dovele ga do toga da postane neodrživ i da takav potraži spas kod ruskih državnih banaka.

Modus operandi je ostao isti. U trenutku kada je Agrokor pred slomom i kada bi glavna zadaća potpredsjednice Vlade trebala biti zaštititi državu i njezin proračun i spriječiti gospodarski krah, potpredsjednica Dalić gleda kako financijski namiriti svoje prijatelje.

Pa ih mimo ustaljenih državnih procedura donošenja zakona ugrađuje u proces pisanja zakona, potom u njegovu provedbu, uz izdašne honorare…

Čisto hrvatski biznis

A nakon što je afera otkrivena, pokušavaju nas uvjeriti da je normalno donositi zakon oko kojeg se vrte deseci milijardi u privatnom kružoku, bez formalno osnovane radne skupine, bez službenih zapisnika, bez izjava o čuvanju povjerljivosti informacija…

Umjesto da osudi takvo postupanje, premijer Plenković ga nastoji (o)braniti do posljednjeg daha najbanalnijim piarovskim forama: nije bilo vremena, radili su za naše dobro, ako su uzeli previše neka vrate višak, u svakom slučaju on nije ništa kriv jer je pošten po svojoj naravi…

U godinu dana Agrokor je pod izvanrednom upravom, uz presudnu ulogu američkih fondova, doveden do pozicije s koje može krenuti u sljedeću nužnu fazu – fazu restrukturiranja u održivu kompaniju ili više njih. U istoj godini hrvatska je vlada, uz vodeću ulogu potpredsjednice Dalić, kroz aferu Borg pokazala da nije u stanju funkcionirati izvan ortačkog modela. A državne institucije koje su to trebale spriječiti pokazale su potpunu disfunkcionalnost (DORH, SOA, pravosuđe), pokrenuvši se tek nakon izbijanja afere u medijima.

Premijer Plenković je pak, uz višak ega i manjak kompetencije za vođenje ovakvih procesa, pokazao i zavidnu razinu političkog analfabetizma.

Amerikanci i tikvice

Posljedično, Plenković se danas nalazi pred dva fatalna izbora. Uspjeh svoje vlade vezao je uz postizanje nagodbe o Agrokoru. Ruku spasa za nagodbu u vidu novog kredita sada mu nudi samo veleposlanik Azimov, kao glasnogovornik ruske države. Plenković je u istoj poziciji u kakvoj je bio i Ivica Todorić kada je prihvatio istu ruku „spasa“. Ali da samo pruži ruku prema tom spasu, vjerujem da je to njegov kraj. Jer budimo ozbiljni, američki fondovi nisu ušli u Agrokor da bi sadili tikvice po Slavoniji (kao što ni Rusima cilj nije saditi mrkvice), već da bi spriječili rusko preuzimanje nadzora nad proizvodnjom i distribucijom hrane.

Takav potez nužno bi otvorio pitanje o Plenkovićevom iskonskom strateškom usmjerenju – je li ono zapadno ili ipak prikriveno istočno? A potom dolazi pitanje: zašto je zapravo srušio stabilnu vladu s Mostom? Da li zato da bi u vladu uveo HNS-ov proruski plinski kartel, koji će opstruirati izgradnju LNG-a u korist ruskog Gazproma?

Izostane li se pak nagodba o Agrokoru i krene li sve izglednija opcija stečaja, Plenković se sam unaprijed označio gubitnikom. U tom procesu i korumpirano hrvatsko pravosuđe, i kontaminirane institucije imaju priliku za popravni ispit. Jedino više ne vidim mogućnost za „soft landing“ Andreja Penkovića.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati