Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Ustaše su opet u modi i na sceni

Objavljeno

na

O povijesnim isprikama mogli bismo još na široko. A SAD, Britanija i Turska su zemlje koje nisu “takozvane“ i koje itekako znaju za opisane događaje, ali se ne ispričavaju. Međutim, od RH, bez obzira što nije proizašla iz NDH, svi stalno traže neku ispriku. Ispriku bi Srbija, BiH, Izrael, Novi Zeland, Papuana, Sirija… dočim nitko ne traži bilo kakvu ispriku od, recimo, Mađarske. Tamo ”caruje” Viktor Orban. On je za hrvatske ljevičare “sramota Europe“. I dok Hrvati čekaju Godota, bilo bi bolje da čekaju Orbana. Onog svog – hrvatskog.

[ad id=”93788″]

”Si vis pacem, para bellum” rekli su Latini. Ako želiš mir spremaj se za rat. Politička scena u Lijepoj Našoj najblaže rečeno je histerična. Slična onoj iz druge polovice 91. godine. Nakon toga došlo je do rata. Dr. Franjo Tuđman i suradnici demokratskom konverzijom pretvoriše se u ustaše. Nije se pazilo na nijanse. Najmlađi Titov general Tuđman, Stipe Mesić, Josip Boljkovac, Vladimir Šeks, Slavko Degoricija, Josip Manolić, Hrvoje Šarinić, general Špegelj i da ne nabrajam do beskonačnosti, svi su bili proglašeni ustašama. Ljuta trava na ljutu ranu. Čitava inozemna demokratska javnost ogorčeno se digla na noge, na čelu sa Martićem, Babićem, Hadžićem, Arkanom, generalom Mladićem itd. Međutim, “Stranka opasnih namjera“ je, na čuđenje demokratske javnosti, glatko dobila izbore. “Demokratska javnost“ je izašla iz Sabora kad se trebalo glasovati o “razvodu braka“ sa ”slobodarskim” Beogradom. “Ustaše“ su, za par godina, u olujnoj utakmici nabili partizane sa 5:0, te isti posjedaše u traktore i sa svojim vjernim navijačima dadoše petama vjetra. U ovih 25.g., pokazalo se samo jedno: povijest se ponavlja i ponavlja. Ustaše su opet u modi i na sceni.

pofukkSedamdeset i pet godina nakon Jasenovca traži se demokratsko postrojavanje oko 3.500.000 sumnjivaca s jasnim odgovorom osuđuju li ustaške zločine u Jasenovcu. Veliki povjesničar sa srednjom trgovačkom školom Slavko Goldstein grmi u subotnjem Večernjaku u lijevo uho Branimira Pofuka. Kaže Slavek: “Ako se u Jasenovcu ubijalo i nakon 1945. gdje je onda popis ubijenih, gdje su zapovjednici?“ Željezna logika, priznajem! ”Ustaše” su, kao osvjedočeni nacistički poltroni, uredno vodili popise onih koje su strpali u Jasenovac i druge logore. Tako uredno da se brat Slavena Letice, koji je umro u tri tisuće kilometara udaljenom El Shattu, našao na tom pedantnom popisu. Koliko se živih ili umrlih moralo naći na tom popisu da bi se došlo do konačne cifre od 700.000 žrtava? Ta se brojka nije mijenjala od mog polaska u prvi razred pa do završetka gimnazije. Uvijek 700.000 tisuća Srba, Židova, Cigana i Hrvata, sve protivnika NDH-e. Sad nas Slavek preko Večernjaka urbi et orbi obaviještava da su se Muzej holokausta u Washingtonu i Yad Vashem, nakon temeljitog provjeravanja, složili kako je bilo 83.145 žrtava. I ta brojka, ako je konačna, jeziva je i neoprostiva! Ali je neoprostivo 83 tisuće ljudi zloupotrebljavati u dnevno-političke i primitivne ideološke svrhe.

Po nekima depilirani četnik Vučić, premijer Srbije, i danas se drži brojke od 700.000 ubijenih, i to samo Srba. Jesu li požurili Vučiću staviti pod nos broj ubijenih do kojeg su došli nakon “temeljitog provjeravanja“ Yad Vashem i Muzej holokausta u Washingtonu? Naravno, o tome nisu guknuli ni Slavek, ni Jakovina, ni Klasić, ni Markovina, ni Perica, ni Kraus. Ognjen Kraus je prvi morao saznati istinu. Otac mu je 1946.g., bio javni tužitelj u Jugi. Oni su znali sve o ubijanju i u Jasenovcu i u Hudoj Jami gdje je u jednom danu u rudniku zazidano oko 3.000 ljudi.

Sad je trenutno u modi prozivka tko je bio, a tko nije bio u Jasenovcu. Tko se poklonio žrtvama, a tko izbjegava svoju ”demokratsku” obavezu. Veliki svjetski i sirijski antifašist Stipe Mesić ne želi klečati. Još u ”demokratskim ušima” odzvanja njegova prkosna poruka fašistima: ”Mi nemamo razloga nikome se ispričavati”. Na ovo što ”demokratska” javnost stalno traži od svih hrvatskih javnih dužnosnika da odu i poklone se žrtvama u Jasenovcu, moglo bi se i odgovoriti mi nemamo pred kim šta klečati. Naime, Mesić je svojedobno u Australiji rekao: ”Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata s pobjednicima za pobjedničkim stolom.” I zato je Stipe naš ideal. Zato smo ga i birali dva puta za predsjednika države, a kasnije i za doživotnog bivšeg predsjednika.

Zanimljivo da se nikada nije pojavio u Jasenovcu i kleknuo “najveći“ sin naših naroda i narodnosti Maršal Tito. Da je Jasenovac “radio“ do 1945.g., “Stari“ bi još i došao, ali dokumenti govore, a svjedoci potvrđuju kako je logor zatvoren tek 1951.g. Tako je valjda ”Stari” lukavo smatrao kako ne treba povlačit mačka za rep. Dok je Stipe mudro zaključio da smo mi sa dvije pobjede u ”play off-u” osvojili demokratsko prvenstvo na “ovim prostorima“, drug Tito je bio malčice oprezniji pa je računao kako je pobjeda izborena 8.maja 1945.g. Kasnije su zbog ”afere doping” sve pobjede poništene, a Hrvatska danas računa samo jednu pobjedu i jedno prvenstvo – ono 5. kolovoza 1995.g. No, dođe li do reprize jeseni 1991.g., poništiti će se i utakmica odigrana 5. kolovoza zbog genocida nad agresorima. Možda dočekamo, kao Kant u “Kritici čistog uma“, kopernikanski obrat. Naime, ako se desi, a moglo bi se desiti, da, recimo, Branko Lustig, oskarovac za film “Schindlerova lista”, klekne u Jasenovcu ispred Ognjena Krausa i Milorada Pupovca. Lustig je preživio Konzentrationslager Auschwitz, ali nije uspio preživjeti Jasenovac gdje ga je hrvatska ljevičarska elita pred par godina žestoko izviždala jer je bio u dobrim odnosima sa ustašom Tuđmanom. Da ne bude sve tako crno navodno se u Jasenovac sprema otići stara “partizanka“ Ingrid Mare Antičević u mini “barbika“ haljini da poželi svima “smrt fašizmu, sloboda narodu!“ Kad je bal nek’ je bal! Ipak, ne treba zaboraviti ”Si vic pacem, para bellum…”

Zbog gužve i zastoja koji su nastali zbog rupe na Slavonskoj aveniji, vozači je sad zovu ”Slalomska avenija”.

Hrvatska nije pravna slijednica NDH-e. Tuđman je na prvom saboru HDZ-a u Lisinskom izrekao “neoprostivu rečenicu“ da NDH nije bila samo kvislinška i fašistička tvorevina već je i predstavljala izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću. Bila su to loša vremena. Današnji drekavci tada su, punih gaća straha, mijenjali imena i prezimena. Neki su odmah pohrlili u HDZ. Potiho je u njima i dalje živjela nada da će demokracija ipak pobijediti pa će uskoro u Zagreb, na bijelom konju, ujahati Veselin Šljivančanin, a iza njega đenerali Kadijević, Mladić, admiral Mamula i drugi ”spašavatelji” propale Juge. Na kraju su svi takvi ostali razočarani, pa i Jelena Lovrić . Priučeni Tuđmanovi generali 5.kolovoza 95.g., osvojiše prvenstvo ispred Partizana i Crvene zvezde. I to nadmoćno. Nakon Tuđmanove smrti su brzo vratili nazad stara imena i prezimena i energično tražili da se RH ispriča za nešto što je učinila NDH mada nije pravna slijednica države koju su sedamdeset godina uporno nazivali “takozvana“. Sjeća li se itko službene isprike SAD-a za atomske bombe koje su bacili na Hirošimu i Nagasaki? Sjeća li se itko isprike za savezničko noćno bombardiranje Dresdena, glavnog grada njemačke pokrajine Saksonije? 13.14. i 15. veljače 1945.g., saveznički bombarderi, pod zapovjedništvom Arthura Harrisa, Engleza, napali su Dresden zapaljivim bombama i tom je prilikom većina od 135.000 poginulih izgorjela. Kako je rat bio skoro gotov ni danas nije jasno zašto je Britansko kraljevsko zrakoplovstvo sa svojih 770 bombardera sravnilo sa zemljom strateški nevažan grad. Je li se itko ispričao za taj zločin? Churchill? Thruman? Staljin? Je li se ikada Turska ispričala za dva genocida nad Armencima 1894.g., i 1915.g.? Turci i danas tvrde da je 1915.g. izbio građanski rat pa su u tom ratu stotine tisuća Armenaca pobijeni. Ne podsjeća li vas to na neke nedavne “građanske ratove“ na “ovim prostorima“?

O povijesnim isprikama mogli bismo još na široko. A SAD, Britanija i Turska su zemlje koje nisu “takozvane“ i koje itekako znaju za opisane događaje, ali se ne ispričavaju. Međutim, od RH, bez obzira što nije proizašla iz NDH, svi stalno traže neku ispriku. Ispriku bi Srbija, BiH, Izrael, Novi Zeland, Papuana, Sirija… dočim nitko ne traži bilo kakvu ispriku od, recimo, Mađarske. Tamo ”caruje” Viktor Orban. On je za hrvatske ljevičare “sramota Europe“. I dok Hrvati čekaju Godota, bilo bi bolje da čekaju Orbana. Onog svog – hrvatskog.

Bi li uz hrvatskog Orbana Matija Babić mogao vrijeđati vjerske osjećaje ogromne većine Hrvata i objaviti za sv. Leopolda Mandića slijedeće: “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u.” ili “Ljudi, ima u Konzumu govedine starije od sv. Leopolda, a kraći je red.“ Uz hrkanje DORH-a koji inače itekako pazi tko koju kapu nosi na Thompsonovom koncertu ili viče ZDS na istočnoj tribini. Bi li Orban dozvolio da bivši predsjednik mađarske vlade ide svjedočiti u korist INE u arbitražnom postupku? Nakon ovog svjedočenja Sanader je ”zicer” za odlazak na Pantovčak nakon Kolinde. Hrvati su stari mazohisti. Mesić je svjedočio protiv RH u Haagu i za nagradu sjedio 10.g. na Pantovčaku. Sanadera vjerojatno čeka ista nagrada. Samo ovaj puta bez Jace. Sanader se zadnji put pojavio u javnosti na prezentaciji knjige Jerka Rošina indikativnog naslova “Uprknuće“.

Politolozi pozivaju na oprez. Kad je država u KOMI, MOZAK ne radi – funkcioniraju samo UNUTARNJI ORGANI.

Već ste primijetili da nakon predizbornih velikih riječi obično dolaze postizborna mala djela. Pogledajte malo Internet, Facebook. U moje doba takvi su tajno piskarali po javnim WC-ima. Sad se pod pseudonimom javljaju na Facebooku te pljuju i vrijeđaju. Obično one koji imaju ime i prezime pod kojim i iznose javno svoje stavove. Više nije dvojbeno da je ova kolumna čitana i komentirana. Komentari su šareni. Od “idiot, glupan, stari ustaša, jedi govna…“ Tip se redovno javlja s napomenom da nema vremena “čitat to smeće“, ali uredno pljuje i mrzi. Zato lijepo molim i predlažem da i oni koji se potpisuju pravim imenima i oni koji se ogrnu pseudonimom pokušaju polemizirati argumentima, a ne uvredama. Što je neistinito, lažno, izmišljeno u bilo kojem mojem tekstu? Naravno, ne po starom neokomunističkom obrascu: ako se činjenice u tekstu ne slažu s mojim mišljenjem onda to gore po činjenice. Savjet: čitajte portale Matije Babića, Drage Karlosa Zvonimira Pilsela i sličnih progresivaca pa se veselite i uživate. Ovako samo izazivate svoje čireve na želucu da prorade. Usput rečeno, u mogućnosti sam – po uzoru na vaše uzore Tomića, Jergovića i dr. -srediti da se moje kolumne na portalu ”dnevno.hr” ne komentiraju. I što ćete onda? Opet se vratiti u javni WC i nakon velikih riječi na portalu vratiti se svojim malim djelima u WC-u. No, za sada se s gomilom vaše mržnje mogu nositi i podnositi vas. Ponekad vas iskreno žalim. Teško je nakon 5.kolovoza 1995.g., živjeti u državi Hrvatskoj. Kotač povijesti teško je zaustaviti.

Kako sad stoje stvari, “kotač povijesti“ zaustavit će nestašica benzina.

Orjunaši i jugovići su na nogama. Robert Bajruši sa “strepnjom“ javlja da EU, točnije njemačka vlada, prijete Hrvatskoj kako će ostati bez sredstava iz EU fondova ako ne prestane blokirati poglavlje 23 u pregovorima između Srbije i EU. Ovaj put će Nijemci zagristi u tvrd orah. Ova vlada je spremna na sve jer je čvrsta, konzekventna, spremna štiti nacionalne interese. Nismo mi Mađari ili Poljaci da nas se može tako lako zaplašiti. Zato se Robi ne mora tresti. RH će izdržati jer je u pravu. Sve dok se u Zagrebu ne pojavi Gunther Krichbaum, predsjednik Odbora za odnose s EU u Bundestagu. Nakon toga će “univerzalna jurisdikcija“ postat bilateralni problem. Drugi problem je što RH nakon smrti dr. Franje Tuđmana još nije iznjedrila nijednog pravog državnika. Imamo krdo političara, ali državnika nigdje. Usput rečeno, svi Hrvatski europarlamentarci, osim Ruže Tomašić, glasovali su za osudu Poljske. Što će učiniti kad Juncker od njih zatraži da glasuju protiv Hrvatske zbog pristupnih pregovora Srbije i EU. Red, rad i disciplina. I poslušnost. Jasno, vi ste svi pažljivo pročitali poljski ustav prije nego ste glasovali protiv nacionalnog suvereniteta Poljske. Kako kaže Torbarina ”moš’ mislit’”. Kolinda je nedavno pronašla sveti gral mudrosti ustvrdivši da NDH nije bila ni nezavisna ni samostalna. U principu je to točno s obzirom na okolnosti u kojima je nastala i održavala se. Ja imam za Kolindu jedno puno lakše pitanje na političkom kvizu: koliko je Hrvatska danas samostalna? Koliko slobodna i neovisna dok ustrašeno osluškuje Augustina Polokaja koji šalje direktive Europske komisije, NATO-a i bezbojnih činovnika iz Bruxellesa? Činovnika koji se ne usude ni proći kraj kvarta Molenbeek, a kamoli ući u njega. Ali zato su puni hrabrosti kad treba nasapunati glavu našoj političkoj poltronskoj eliti. Zato će biti prijeko potrebno pridružiti se što prije Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj koje barem nastoje iskazati svoju državnost na brodu, zvanom EU, a koji pomalo sliči na Titanik. Ovako ćemo se jednog dana probuditi kao migracijski hot-spot koji nam je poklonila Angela Merkel.

[ad id=”68099″]

Pitali su nedavno Angelu Merkel koliko ima godina? ”Trideset i četiri” odgovori ona. ”Pa i pred dvadeset godina rekli ste isto!” uzviknuše novinari. ”Naravno, nisam ja žena koja danas kaže jedno a sutra drugo!” odgovorila je navodno Angela.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

NINO RASPUDIĆ: Hoće li Lustig kleknuti pred Mesićem

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Marko Jurič: Politička cenzura uživo ili zašto su ugasili Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”

Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.

Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.

I zato to ne može na dobro izaći.

Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.

Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.

Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Herceg Bosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.

Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.

Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.

To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?

Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.

Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.

Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja

Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.

Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.

Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori