Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Ustaše su opet u modi i na sceni

Objavljeno

na

O povijesnim isprikama mogli bismo još na široko. A SAD, Britanija i Turska su zemlje koje nisu “takozvane“ i koje itekako znaju za opisane događaje, ali se ne ispričavaju. Međutim, od RH, bez obzira što nije proizašla iz NDH, svi stalno traže neku ispriku. Ispriku bi Srbija, BiH, Izrael, Novi Zeland, Papuana, Sirija… dočim nitko ne traži bilo kakvu ispriku od, recimo, Mađarske. Tamo ”caruje” Viktor Orban. On je za hrvatske ljevičare “sramota Europe“. I dok Hrvati čekaju Godota, bilo bi bolje da čekaju Orbana. Onog svog – hrvatskog.

[ad id=”93788″]

”Si vis pacem, para bellum” rekli su Latini. Ako želiš mir spremaj se za rat. Politička scena u Lijepoj Našoj najblaže rečeno je histerična. Slična onoj iz druge polovice 91. godine. Nakon toga došlo je do rata. Dr. Franjo Tuđman i suradnici demokratskom konverzijom pretvoriše se u ustaše. Nije se pazilo na nijanse. Najmlađi Titov general Tuđman, Stipe Mesić, Josip Boljkovac, Vladimir Šeks, Slavko Degoricija, Josip Manolić, Hrvoje Šarinić, general Špegelj i da ne nabrajam do beskonačnosti, svi su bili proglašeni ustašama. Ljuta trava na ljutu ranu. Čitava inozemna demokratska javnost ogorčeno se digla na noge, na čelu sa Martićem, Babićem, Hadžićem, Arkanom, generalom Mladićem itd. Međutim, “Stranka opasnih namjera“ je, na čuđenje demokratske javnosti, glatko dobila izbore. “Demokratska javnost“ je izašla iz Sabora kad se trebalo glasovati o “razvodu braka“ sa ”slobodarskim” Beogradom. “Ustaše“ su, za par godina, u olujnoj utakmici nabili partizane sa 5:0, te isti posjedaše u traktore i sa svojim vjernim navijačima dadoše petama vjetra. U ovih 25.g., pokazalo se samo jedno: povijest se ponavlja i ponavlja. Ustaše su opet u modi i na sceni.

pofukkSedamdeset i pet godina nakon Jasenovca traži se demokratsko postrojavanje oko 3.500.000 sumnjivaca s jasnim odgovorom osuđuju li ustaške zločine u Jasenovcu. Veliki povjesničar sa srednjom trgovačkom školom Slavko Goldstein grmi u subotnjem Večernjaku u lijevo uho Branimira Pofuka. Kaže Slavek: “Ako se u Jasenovcu ubijalo i nakon 1945. gdje je onda popis ubijenih, gdje su zapovjednici?“ Željezna logika, priznajem! ”Ustaše” su, kao osvjedočeni nacistički poltroni, uredno vodili popise onih koje su strpali u Jasenovac i druge logore. Tako uredno da se brat Slavena Letice, koji je umro u tri tisuće kilometara udaljenom El Shattu, našao na tom pedantnom popisu. Koliko se živih ili umrlih moralo naći na tom popisu da bi se došlo do konačne cifre od 700.000 žrtava? Ta se brojka nije mijenjala od mog polaska u prvi razred pa do završetka gimnazije. Uvijek 700.000 tisuća Srba, Židova, Cigana i Hrvata, sve protivnika NDH-e. Sad nas Slavek preko Večernjaka urbi et orbi obaviještava da su se Muzej holokausta u Washingtonu i Yad Vashem, nakon temeljitog provjeravanja, složili kako je bilo 83.145 žrtava. I ta brojka, ako je konačna, jeziva je i neoprostiva! Ali je neoprostivo 83 tisuće ljudi zloupotrebljavati u dnevno-političke i primitivne ideološke svrhe.

Po nekima depilirani četnik Vučić, premijer Srbije, i danas se drži brojke od 700.000 ubijenih, i to samo Srba. Jesu li požurili Vučiću staviti pod nos broj ubijenih do kojeg su došli nakon “temeljitog provjeravanja“ Yad Vashem i Muzej holokausta u Washingtonu? Naravno, o tome nisu guknuli ni Slavek, ni Jakovina, ni Klasić, ni Markovina, ni Perica, ni Kraus. Ognjen Kraus je prvi morao saznati istinu. Otac mu je 1946.g., bio javni tužitelj u Jugi. Oni su znali sve o ubijanju i u Jasenovcu i u Hudoj Jami gdje je u jednom danu u rudniku zazidano oko 3.000 ljudi.

Sad je trenutno u modi prozivka tko je bio, a tko nije bio u Jasenovcu. Tko se poklonio žrtvama, a tko izbjegava svoju ”demokratsku” obavezu. Veliki svjetski i sirijski antifašist Stipe Mesić ne želi klečati. Još u ”demokratskim ušima” odzvanja njegova prkosna poruka fašistima: ”Mi nemamo razloga nikome se ispričavati”. Na ovo što ”demokratska” javnost stalno traži od svih hrvatskih javnih dužnosnika da odu i poklone se žrtvama u Jasenovcu, moglo bi se i odgovoriti mi nemamo pred kim šta klečati. Naime, Mesić je svojedobno u Australiji rekao: ”Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata s pobjednicima za pobjedničkim stolom.” I zato je Stipe naš ideal. Zato smo ga i birali dva puta za predsjednika države, a kasnije i za doživotnog bivšeg predsjednika.

Zanimljivo da se nikada nije pojavio u Jasenovcu i kleknuo “najveći“ sin naših naroda i narodnosti Maršal Tito. Da je Jasenovac “radio“ do 1945.g., “Stari“ bi još i došao, ali dokumenti govore, a svjedoci potvrđuju kako je logor zatvoren tek 1951.g. Tako je valjda ”Stari” lukavo smatrao kako ne treba povlačit mačka za rep. Dok je Stipe mudro zaključio da smo mi sa dvije pobjede u ”play off-u” osvojili demokratsko prvenstvo na “ovim prostorima“, drug Tito je bio malčice oprezniji pa je računao kako je pobjeda izborena 8.maja 1945.g. Kasnije su zbog ”afere doping” sve pobjede poništene, a Hrvatska danas računa samo jednu pobjedu i jedno prvenstvo – ono 5. kolovoza 1995.g. No, dođe li do reprize jeseni 1991.g., poništiti će se i utakmica odigrana 5. kolovoza zbog genocida nad agresorima. Možda dočekamo, kao Kant u “Kritici čistog uma“, kopernikanski obrat. Naime, ako se desi, a moglo bi se desiti, da, recimo, Branko Lustig, oskarovac za film “Schindlerova lista”, klekne u Jasenovcu ispred Ognjena Krausa i Milorada Pupovca. Lustig je preživio Konzentrationslager Auschwitz, ali nije uspio preživjeti Jasenovac gdje ga je hrvatska ljevičarska elita pred par godina žestoko izviždala jer je bio u dobrim odnosima sa ustašom Tuđmanom. Da ne bude sve tako crno navodno se u Jasenovac sprema otići stara “partizanka“ Ingrid Mare Antičević u mini “barbika“ haljini da poželi svima “smrt fašizmu, sloboda narodu!“ Kad je bal nek’ je bal! Ipak, ne treba zaboraviti ”Si vic pacem, para bellum…”

Zbog gužve i zastoja koji su nastali zbog rupe na Slavonskoj aveniji, vozači je sad zovu ”Slalomska avenija”.

Hrvatska nije pravna slijednica NDH-e. Tuđman je na prvom saboru HDZ-a u Lisinskom izrekao “neoprostivu rečenicu“ da NDH nije bila samo kvislinška i fašistička tvorevina već je i predstavljala izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću. Bila su to loša vremena. Današnji drekavci tada su, punih gaća straha, mijenjali imena i prezimena. Neki su odmah pohrlili u HDZ. Potiho je u njima i dalje živjela nada da će demokracija ipak pobijediti pa će uskoro u Zagreb, na bijelom konju, ujahati Veselin Šljivančanin, a iza njega đenerali Kadijević, Mladić, admiral Mamula i drugi ”spašavatelji” propale Juge. Na kraju su svi takvi ostali razočarani, pa i Jelena Lovrić . Priučeni Tuđmanovi generali 5.kolovoza 95.g., osvojiše prvenstvo ispred Partizana i Crvene zvezde. I to nadmoćno. Nakon Tuđmanove smrti su brzo vratili nazad stara imena i prezimena i energično tražili da se RH ispriča za nešto što je učinila NDH mada nije pravna slijednica države koju su sedamdeset godina uporno nazivali “takozvana“. Sjeća li se itko službene isprike SAD-a za atomske bombe koje su bacili na Hirošimu i Nagasaki? Sjeća li se itko isprike za savezničko noćno bombardiranje Dresdena, glavnog grada njemačke pokrajine Saksonije? 13.14. i 15. veljače 1945.g., saveznički bombarderi, pod zapovjedništvom Arthura Harrisa, Engleza, napali su Dresden zapaljivim bombama i tom je prilikom većina od 135.000 poginulih izgorjela. Kako je rat bio skoro gotov ni danas nije jasno zašto je Britansko kraljevsko zrakoplovstvo sa svojih 770 bombardera sravnilo sa zemljom strateški nevažan grad. Je li se itko ispričao za taj zločin? Churchill? Thruman? Staljin? Je li se ikada Turska ispričala za dva genocida nad Armencima 1894.g., i 1915.g.? Turci i danas tvrde da je 1915.g. izbio građanski rat pa su u tom ratu stotine tisuća Armenaca pobijeni. Ne podsjeća li vas to na neke nedavne “građanske ratove“ na “ovim prostorima“?

O povijesnim isprikama mogli bismo još na široko. A SAD, Britanija i Turska su zemlje koje nisu “takozvane“ i koje itekako znaju za opisane događaje, ali se ne ispričavaju. Međutim, od RH, bez obzira što nije proizašla iz NDH, svi stalno traže neku ispriku. Ispriku bi Srbija, BiH, Izrael, Novi Zeland, Papuana, Sirija… dočim nitko ne traži bilo kakvu ispriku od, recimo, Mađarske. Tamo ”caruje” Viktor Orban. On je za hrvatske ljevičare “sramota Europe“. I dok Hrvati čekaju Godota, bilo bi bolje da čekaju Orbana. Onog svog – hrvatskog.

Bi li uz hrvatskog Orbana Matija Babić mogao vrijeđati vjerske osjećaje ogromne većine Hrvata i objaviti za sv. Leopolda Mandića slijedeće: “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u.” ili “Ljudi, ima u Konzumu govedine starije od sv. Leopolda, a kraći je red.“ Uz hrkanje DORH-a koji inače itekako pazi tko koju kapu nosi na Thompsonovom koncertu ili viče ZDS na istočnoj tribini. Bi li Orban dozvolio da bivši predsjednik mađarske vlade ide svjedočiti u korist INE u arbitražnom postupku? Nakon ovog svjedočenja Sanader je ”zicer” za odlazak na Pantovčak nakon Kolinde. Hrvati su stari mazohisti. Mesić je svjedočio protiv RH u Haagu i za nagradu sjedio 10.g. na Pantovčaku. Sanadera vjerojatno čeka ista nagrada. Samo ovaj puta bez Jace. Sanader se zadnji put pojavio u javnosti na prezentaciji knjige Jerka Rošina indikativnog naslova “Uprknuće“.

Politolozi pozivaju na oprez. Kad je država u KOMI, MOZAK ne radi – funkcioniraju samo UNUTARNJI ORGANI.

Već ste primijetili da nakon predizbornih velikih riječi obično dolaze postizborna mala djela. Pogledajte malo Internet, Facebook. U moje doba takvi su tajno piskarali po javnim WC-ima. Sad se pod pseudonimom javljaju na Facebooku te pljuju i vrijeđaju. Obično one koji imaju ime i prezime pod kojim i iznose javno svoje stavove. Više nije dvojbeno da je ova kolumna čitana i komentirana. Komentari su šareni. Od “idiot, glupan, stari ustaša, jedi govna…“ Tip se redovno javlja s napomenom da nema vremena “čitat to smeće“, ali uredno pljuje i mrzi. Zato lijepo molim i predlažem da i oni koji se potpisuju pravim imenima i oni koji se ogrnu pseudonimom pokušaju polemizirati argumentima, a ne uvredama. Što je neistinito, lažno, izmišljeno u bilo kojem mojem tekstu? Naravno, ne po starom neokomunističkom obrascu: ako se činjenice u tekstu ne slažu s mojim mišljenjem onda to gore po činjenice. Savjet: čitajte portale Matije Babića, Drage Karlosa Zvonimira Pilsela i sličnih progresivaca pa se veselite i uživate. Ovako samo izazivate svoje čireve na želucu da prorade. Usput rečeno, u mogućnosti sam – po uzoru na vaše uzore Tomića, Jergovića i dr. -srediti da se moje kolumne na portalu ”dnevno.hr” ne komentiraju. I što ćete onda? Opet se vratiti u javni WC i nakon velikih riječi na portalu vratiti se svojim malim djelima u WC-u. No, za sada se s gomilom vaše mržnje mogu nositi i podnositi vas. Ponekad vas iskreno žalim. Teško je nakon 5.kolovoza 1995.g., živjeti u državi Hrvatskoj. Kotač povijesti teško je zaustaviti.

Kako sad stoje stvari, “kotač povijesti“ zaustavit će nestašica benzina.

Orjunaši i jugovići su na nogama. Robert Bajruši sa “strepnjom“ javlja da EU, točnije njemačka vlada, prijete Hrvatskoj kako će ostati bez sredstava iz EU fondova ako ne prestane blokirati poglavlje 23 u pregovorima između Srbije i EU. Ovaj put će Nijemci zagristi u tvrd orah. Ova vlada je spremna na sve jer je čvrsta, konzekventna, spremna štiti nacionalne interese. Nismo mi Mađari ili Poljaci da nas se može tako lako zaplašiti. Zato se Robi ne mora tresti. RH će izdržati jer je u pravu. Sve dok se u Zagrebu ne pojavi Gunther Krichbaum, predsjednik Odbora za odnose s EU u Bundestagu. Nakon toga će “univerzalna jurisdikcija“ postat bilateralni problem. Drugi problem je što RH nakon smrti dr. Franje Tuđmana još nije iznjedrila nijednog pravog državnika. Imamo krdo političara, ali državnika nigdje. Usput rečeno, svi Hrvatski europarlamentarci, osim Ruže Tomašić, glasovali su za osudu Poljske. Što će učiniti kad Juncker od njih zatraži da glasuju protiv Hrvatske zbog pristupnih pregovora Srbije i EU. Red, rad i disciplina. I poslušnost. Jasno, vi ste svi pažljivo pročitali poljski ustav prije nego ste glasovali protiv nacionalnog suvereniteta Poljske. Kako kaže Torbarina ”moš’ mislit’”. Kolinda je nedavno pronašla sveti gral mudrosti ustvrdivši da NDH nije bila ni nezavisna ni samostalna. U principu je to točno s obzirom na okolnosti u kojima je nastala i održavala se. Ja imam za Kolindu jedno puno lakše pitanje na političkom kvizu: koliko je Hrvatska danas samostalna? Koliko slobodna i neovisna dok ustrašeno osluškuje Augustina Polokaja koji šalje direktive Europske komisije, NATO-a i bezbojnih činovnika iz Bruxellesa? Činovnika koji se ne usude ni proći kraj kvarta Molenbeek, a kamoli ući u njega. Ali zato su puni hrabrosti kad treba nasapunati glavu našoj političkoj poltronskoj eliti. Zato će biti prijeko potrebno pridružiti se što prije Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj koje barem nastoje iskazati svoju državnost na brodu, zvanom EU, a koji pomalo sliči na Titanik. Ovako ćemo se jednog dana probuditi kao migracijski hot-spot koji nam je poklonila Angela Merkel.

[ad id=”68099″]

Pitali su nedavno Angelu Merkel koliko ima godina? ”Trideset i četiri” odgovori ona. ”Pa i pred dvadeset godina rekli ste isto!” uzviknuše novinari. ”Naravno, nisam ja žena koja danas kaže jedno a sutra drugo!” odgovorila je navodno Angela.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

NINO RASPUDIĆ: Hoće li Lustig kleknuti pred Mesićem

 

facebook komentari

Kolumne

Doživotna presuda Ratku Mladiću je samo uvertira. Medijski pokus za ono što će se dogoditi 29. studenog.

Objavljeno

na

Objavio

Mladićev Žurnal.info

Analizira Žurnal Mladićeve memoare, plaćeno ga reklamira na društvenim mrežama, a brojni mediji prenose. Prenosi Žurnal „zvanični stenogram Mladićevih dnevnika“. Uzima kao nepobitno da su u jeku najžešćih sukoba trajali sastanci između vodstva HZHB, gdje se dogovarala trgovina i licitiralo ljudskim životima. Tako „analiza“ iznosi izjavu Milivoja Petkovića „neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“, datiranu 8. srpnja 1993., i niz drugih koji navodno „bacaju novo svjetlo na cijelu priču“ o ratu u BiH.

Red je zato o istoj potrošiti par redaka. Što Žurnal ne spominje.

Filmsko pronalaženje dnevnika

Krajem veljače 2010. Ratko Mladić je još uvijek bio bjegunac. Srbiji se sa svih strana žestoko prijeti sankcijama, jer ne poštuje odluku o izručenju ratnih zločinaca haškom sudu. Obitelj Ratka Mladića službeno pokreće proces proglašavanja njega mrtvim (zakon dopušta ukoliko je osoba od 70 godina i više nestala dulje od 5 godina, da ju se proglasi mrtvom). Serge Brammertz najavljuje strogo izvješće Vijeću sigurnosti UN-a koje će vrlo vjerojatno biti okidač za spomenute sankcije. Kao u filmovima Michaela Baya, kad se mislilo da je sve izgubljeno događa se veliki obrat za „dobre momke“: pronalazi se 30-ak svezaka Mladićevih memoara, na preko 5000 stranica. Gdje se pronalaze? Na tavanu bezbroj puta pretražene kuće Ratka Mladića, samo su ovaj put koristili „specijalne mašine“, pa je 30 svezaka sa oko 5000 stranica pronađeno.

Zanimljiva je dinamika nakon pronalaženja stranica. Nisu ni prelistane, a srpski mediji poput „Politike“ objavljuju dijelove dnevnika, proglašavaju ih autentičnim i donose analizu svih 5000 stranica. Samo skeniranje stranica je trajalo nekoliko mjeseci. Dana 11. svibnja 2010. dolaze u Haag. Brammerz ih već u lipnju iste godine prezentira Vijeću sigurnosti kao „fenomenalan dokument“, a u kolovozu Sudsko vijeće 18 svezaka sa preko 3400 stranica memoara prihvaća kao relevantan dokazni materijal na suđenju Radovanu Karadžiću, koji je s radošću primio vijest o pronalasku istih, budući da je njegov odvjetnik Peter Robinson rekao kako sadrže „oslobađajuće dokaze“. Sve u nepunih pola godine. Od pronalaska na tavanu, analize, do radosti Radovana Karadžića što ih je Haag priznao.

Analiza Mladićeve poezije i proze

„Potvrdu“ autentičnosti memoara dao je u Haagu pukovnik JNA Manojlo Milovanović u poništenom procesu Stanišiću i Simatoviću. Na pitanje tužiteljstva, Milovanović je izjavio kako se „u globalu“ radi o rukopisu Ratka Mladića. No, da se uistinu radi o njegovom rukopisu nikada nije ni bilo sporno. Sporna je bila autentičnost. Hrvatski tjednik Globus je angažirao skupinu grafologa sudskih vještaka iz Hrvatske i Srbije koji su se složili u jednome: autentičnost dnevnika je više nego upitna.

Prepoznavanje rukopisa je jedno, sudsko vještačenje je nešto sasvim drugo, jer u to ulazi i pojam autentičnosti rukopisa“, pojasnio je tada Marijan Krajina, angažirani vještak, čovjek koji je sudski vještačio na tisuće i tisuće predmeta, a što su potvrdili i sudski vještaci u Srbiji. Došlo se do zaključka kako je moguće da se radi o rukopisu Ratka Mladića, ali grafološki nalaz pokazuje kako ne postoji nijedna indicija da su autentični.

Prvo iz razloga što rukopis pokazuje kako je pisan „kao da je netko diktirao piscu“ i drugo pokazuje da je pisan odjednom, odnosno, da nije pisan periodično, ili „dan za dan“, kako sam pojam dnevnika nalaže.

Drugim riječima, Ratko Mladić je sjeo i pisao 5000 stranica dok ih nije napisao. Ovo zadnje nalaže i sami zdrav razum. Naime, teško je zamisliti kako Ratko Mladić koordinira masakrima od Škabrnje, preko Srebrenice, pa do logora i sabirnih centara, između jedne i druge naredbe piše poeziju na više stranica, i to savršeno urednim rukopisom. Sudeći po sadržaju ispisanih stranica, u jeku najžešćih sukoba, masakriranja, zločina protiv čovječnosti i genocida, Ratku Mladiću su prioriteti bili trgovina gorivom u Tesliću, obračuni u beogradskom podzemlju i nabavka bidona za gorivo. No vratimo se Žurnalu.

Razgovori sa zapovjedništvom HZHB

Mladićevi memoari dobivaju na snazi tek kada na površinu isplivaju navodni dijalozi sa sastanaka sa vodstvom HZHB. Mladić memoare piše poput dijaloga u filmu. Sjeća se svih upadica, tko je što rekao u danom trenutku, kao da je njegova uloga na sastanku bila vođenje stenograma, a ne sama rasprava. Tako navodi kako je 8. srpnja 1993. Milivoj Petković izjavio: „Neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“.

Dakle, to je izjavio Petković, točno mjesec dana nakon najvećeg stradanja hrvatskog naroda Travnika. Naime, 8. lipnja 1993. postrojbe Armije BiH započele su žestoko protjerivanje hrvatskog stanovništva iz Travnika, uništavajući im imovinu. Žene i djecu su odvodili kao taoce u Mehuriće, gdje su bili stacionirani i mudžahedini. U selu Bikošama, u zaseoku Maljine, strijeljano je i ritualno ubijeno 30 hrvatskih civila. Do 10. lipnja 1993. Armija BiH je iz Travnika protjerala 19.000 ljudi. Mjesec dana nakon protjerivanja Hrvata da Petković izjavljuje „neka ginu“?

Ono što je još zanimljivije jeste činjenica da baš u srpnju 1993., po svjedočenju komandanta 8. motorizirane nevesinjske brigade Novice Gušića dolazi do razgovora između VRS-a i Armije BiH, uz suglasnost Arifa Pašalića.

O tome je javno svjedočio i tadašnji pomoćnik za bezbjednost komandanta 4. korpusa ARBiH Šefkija Džiho koji je sudjelovao u razgovorima. Zanimljivo, Žurnalova analiza ovo ne spominje, kao ni, makar u javnosti, objavljeni listovi Mladićevog dnevnika, iako je on sam 16. srpnja 1993. za Tanjug izjavio “Bespoštedni muslimansko-hrvatski obračuni, koji na prostorima bivše BiH traju više od dva mjeseca, nastavljaju se svom žestinom, a muslimanske snage su zamolile srpsku vojsku za pomoć“.

„Rupe“ u Mladićevom i Žurnalovom sjećanju

Zanimljivo kako „memoari Ratka Mladića“ ovo ne spominju, iako je suradnja trajala skoro dvije godine, tijekom kojih je VRS-a granatirala položaje HVO-a po narudžbi zapovjednika ABiH. Nema ih u „dnevnicima“, ali ima u brojnim intervjuima koje je Ratko Mladić dao kasnije, poput onog kojeg je dao srpskom časopisu „Princip“ gdje je prepričao kako je tekao sastanak sa delegacijom ABiH na čelu koje je bio Safet Oručević:

„Odjeven u maskirnu uniformu, Oručević je iskoračio i pružio ruku govorećiČast mi je upoznati se s Vama, gospodine generale. Znam mnogo o Vama i žao mi je što nismo na istim stranama. na što sam ja rekao: Znam i ja o tebi mladiću mnogo više nego što misliš. Čak više od Silajdžićeve supruge!“ na što je ovaj zanijemio, a dalje razgovore je preuzela Fatima Leho“ objavio je početkom 2004. časopis za srpska pitanja „Princip“.

Žurnalova analiza, kao i Mladićeva poezija ne spominje ove razgovore, iako ih je sami Mladić potvrdio i posvjedočio o njima. Ono što, s druge strane, Haški sud nije osigurao kada su u pitanju listovi koje su prihvatili kao dokaz tužiteljstva. Samo je on mogao posvjedočiti o autentičnosti, što je tražio i general Praljak. On je tražio također da svjedoči o tvrdnjama koje njega spominju kao aktera u dnevnicima. Naime, u dnevnicima se navodi kako je on odlučivao o cijelom nizu više političkih pitanja, nego vojnih. U trenutku objave ovog dijela Mladićevih memoara je svojevremeno govorio jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana Andrija Hebrang:

Strateški planovi su se dogovarali u Vrhovnom zapovjedništvu, a nijedan general nije imao ovlasti na terenu mijenjati političke zapovijedi“.

Sudeći po poeziji Ratka Mladića, „odmetnuo“ se general koji je od prvog dana rata u Hrvatskoj dragovoljno pristupio obrani, koji je kada je u Uskoplju počela popuštati crta obrane, u Prozoru se popeo na tenk i rekao vojnicima da krenu za njim u pomoć Uskoplju, koji je isto je napravio u Čitluku kada se nije htjelo propustiti humanitarnu pomoć koja je išla bošnjačkom narodu, koji je nakon što je dragovoljno sišao sa zapovjedne funkcije, uzeo pušku i otišao na prvu crtu.

Žurnalova objektivnost

Srbija je ovih dana proglasila državnom tajnom proces protiv zaštitnika Ratka Mladića dok je bio na slobodi. S jedne strane, dakle, imamo ustupanje javnosti 5000 listova „intimnih ispovijesti Ratka Mladića“, od kojih preko 3400 ulazi kao „dokaz“, a s druge strane se proglašava tajnom tko mu je i kako pomagao.

Isto tako ne smije se zanemariti činjenica kako autentičnost memoara nikada nije potvrdio Ratko Mladić, nego uvijek neki drugi ljudi poput pukovnika Milovanovića  ili odvjetnika Radovana Karadžića.

Zašto je ovo što je „srpska policija“ filmski pronašla memoare čija se autentičnost dokazala, gle slučaja, na suđenju Simatoviću i Stanišiću? Kada se vidi presuda Ratku Mladiću, sve je jasno: nitko ne spominje više agresiju i ulogu Srbije u ratu, nego se sva krivica prebacila na srpski narod u BiH. Postoji nevjerojatna mogućnost da će 29.11. jedinim agresorom biti proglašen onaj koji je agresora i zaustavio: Republika Hrvatska!

Prema tome, za objektivne i istinoljubive medije, pogotovo one koji sebe zovu „istraživačkim“ postoji više nego jedna indicija kako bi se prije „neoborivog“ zaključka da su zapovjednici HZHB trgovali da „ginu Hrvati iz Travnika, svakako nisu ratovali“ i plaćanja oglasa s tim naslovom, ipak valjalo priupitati o vjerodostojnosti istih.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”

Objavljeno

na

Objavio

Kad je agresija, a kad građanski rat?

Nasuprot rasprostranjenom mišljenju kako je Srbija zadnja od bivših jugoslavenskih republika postala samostalnom državom, i to pomalo nevoljko i pokislo, napuštena od svih, stoji jedna zanemarena činjenica – Srbija se zapravo prva osamostalila od zajedničke savezne države.

Učinila je to, doduše, bez pompe i narodnog slavlja pa i nije tako neobično što je to mnogima promaklo. Išuljala se onako zaplotnjački, u tišini, samo kako bi osigurala pogodan položaj za ostvarenje pomno planiranog nacionalnog cilja – što veće Srbije!

Naime, poslovično najglasnija jugo-republika je dana 28.9.1990., dakle gotovo tri mjeseca prije Hrvatske, donijela Ustav kojim se odredila suverenom i neovisnom državom koja prema federaciji nema nikakve dužnosti. Štoviše, taj je Ustav omogućio Srbiji da poštuje savezne zakone samo ako su u njezinom interesu. A u interesu joj je bilo sudjelovati u radu Predsjedništva države čije zakone više nije priznavala i preko njega zadržati nadzor nad vojskom. Ali i kriti se iza imena Jugoslavije, koristiti njezin još uvijek postojeći međunarodni subjektivitet i pred svijetom se, koji je strepio od njezinog raspada, himbeno zalagati za teritorijalni integritet Jugoslavije, a u konačnici i polagati pravo na savezna proračunska sredstva. Time što je Srbija u slučaju spora davala prednost republičkoj vlasti u odnosu na saveznu, federativna Jugoslavija postaje ne samo ustavno-pravno nego i elementarno logičko proturječje, bez obzira što će preko saveznih aparatčika bez izbornog legitimiteta još neko vrijeme figurirati na međunarodnoj sceni.

Da su temeljni funkcionalni elementi jugoslavenske federacije bile republike, potvrđuju i prvi višestranački izbori, održani upravo na republičkoj razini. Vodstva republika su tada po prvi put izabrana voljom naroda a ne u ime njega, dok predstavnici u saveznim tijelima nisu izravno birani na slobodnim izborima, već su ih posredno delegirale republike i pokrajine. Značaj republika pokazuju i pregovori o raspletu jugoslavenske krize (preustroju ili razdruživanju) koje su vodili predsjednici (predsjedništava) republika. S druge strane, nitko ispred Jugoslavije, savezne razine, ne pregovara o njezinoj sudbini, čak ni premijer Ante Marković. Navedeno pokazuje da su jedino republike, iako međunarodno nepriznate kao države, bile subjekti s pravom suverenog odlučivanja o ključnim političkim pitanjima.

Do mirnog raspleta nije došlo uslijed nepomirljivih gledišta između zapadnih republika (Slovenija i Hrvatska), koje su smatrale da su nositelji suvereniteta republike, i Srbije i Crne Gore, koje su držale da su to narodi (Makedonija i BiH su bile nesklone izrijekom se izjasniti). Potonje, u praksi teško provedivo stajalište nije priznavalo granice republika, tek ih je trebalo odrediti ili, kako se još spominjalo, platiti cijenu izlaska iz Jugoslavije. S obzirom da su im postojeće granice bile pretijesne, princip kojeg su zagovarale Srbija i Crna Gora nije se mogao nametnuti i provesti drukčije nego ratom. U tome ih je ohrabrivala spoznaja kako u ratu prednost ima onaj koji može računati na vojsku na svojoj strani, još i veću ako je to jedina raspoloživa vojska.

Povlačenjem iz Slovenije nakon upadljivo kratkotrajnog oružanog sukoba i Jugoslavenska narodna armija priznaje nestanak Jugoslavije. Povukavši se praktično bez borbe iz dijela države čijih je granica prema Ustavu SFRJ bila čuvarica, JNA pokazuje kako je svjesna da je izgubila državu (tj. da Jugoslavije više nema). No, nije joj trebalo dugo da pronađe novu, budući da povlačenjem na pričuvni položaj jugo-vojska pristaje uz politiku vodstva Srbije. Dojučerašnja zaštitnica Jugoslavije postaje zaštitnicom samo jednog naroda – srpskog! Naoružava samo jedan narod (druge razoružava), povlači se na teritorij naseljen pretežno ili u znatnoj mjeri tim narodom, borbeno djeluje koordinirano s paravojnim postrojbama samo tog naroda, žmiri na zločine tog naroda, štoviše katkad ih i organizira i prikriva im tragove. Primijetit će to i Međunarodni sud pravde u Haagu koji u presudi u predmetu tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid utvrđuje da su JNA i srpske postrojbe odgovorne za obrazac genocidnih čina počinjenih diljem Hrvatske s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, što ne ostavlja dvojbe oko napadačkog karaktera rata kojeg su vodile. Osim JNA u tom će udruženom zločinačkom pothvatu aktivno sudjelovati i MUP suverene i neovisne države Srbije (takvom se Ustavom proglasila) osiguravajući logističku, materijalnu i organizacijsku potporu srpskim paravojnim postrojbama na području Hrvatske, o čemu se u Haagu još uvijek vodi iznimno važan sudski proces Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Kako u vrijeme rata u Hrvatskoj Jugoslavija više ne postoji – što su već prije, svaka na svoj način, utvrdile i Srbija i JNA – nije ga nikako moguće okvalificirati građanskim ratom u Jugoslaviji. No, kako bi se stvari izbjeglo nazvati pravim imenom, tomu se pokušalo doskočiti nakaradnom kovanicom o “građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji”, dakle građanskom ratu u nečem čega više nema. Time se zamagljivala činjenica da se rat u to vrijeme odvijao isključivo na teritoriju Hrvatske što uz karakter djelovanja JNA i srpskih snaga, kojeg je utvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu, nedvojbeno upućuje na zaključak da je Hrvatska napadnuta, dok smjer kretanja i područje novačenja postrojbi JNA zorno pokazuju i odakle je napadnuta. Arhitekti rata nisu taj rat poveli kako bi izgradili drukčiju Hrvatsku, niti su svoju viziju ponudili na slobodnim izborima u Hrvatskoj, nego su ga pokrenuli protiv narodnom voljom izabranog vodstva kako bi Hrvatskoj oteli dio teritorija. Stoga ga se nipošto ne može smatrati niti građanskim ratom u Hrvatskoj. Javno deklarirani ratni cilj prisvajanja dijela teritorija Hrvatske (upakiranog u ostajanje u već nepostojećoj Jugoslaviji), te narav djelovanja njegovih provoditelja nedvojbeno ukazuju kako je riječ o agresiji. Pri tom je važno primijetiti kako opće pojmove poput agresije i građanskog rata određuje postupanje organiziranih struktura i zakonitih predstavnika uključenih skupina, a ne držanje pojedinaca. To nije stvar nečijeg mišljenja, nego jednostavno pitanje zdravog razuma.

Rjeđe se spominje da je osim Srbije, i uz njezinu politiku pristalih Crne Gore i JNA, u agresiji na Hrvatsku aktivno sudjelovala još jedna republika – Bosna i Hercegovina. Ne samo kao logistička baza, ne samo zato što su postrojbe JNA u Hrvatsku ulazile uglavnom iz te republike, niti samo zbog borbenog djelovanja agresora s njezinog teritorija, nego i zato što su naknade za pripadnike Teritorijalne obrane BiH, angažirane na zapadnoslavonskom i dubrovačkom ratištu, isplaćivane iz proračuna BiH. Bilo je to vrijeme kad to još nije bio rat Alije Izetbegovića, iako su i u BiH već ginuli ljudi i gorjela sela. Ali nisu to bili Alijini ljudi, niti su to bila njegova sela.

Taj izabrani predstavnik tek jednog od tri konstitutivna naroda u BiH uočio je znatne poteškoće s kojima se Hrvatska suočavala kako bi međunarodna zajednica, po naravi podložna inerciji, ali i izložena višegodišnjoj ustrajnoj promidžbi prosrpske jugo-diplomacije, jasno i glasno prepoznala školski primjer agresije kao agresiju, a ne kao građanski rat u bivšoj Jugoslaviji. Stoga zaključuje kako najprije treba ishoditi međunarodno priznanje BiH ili kako se izrazio – prvo treba staviti obruče oko Bosne, jer poslije priznanja je agresija, a prije priznanja je građanski rat. Poslužio se pritom i klasičnom prijevarom orijentalnog tipa na osebujan način koristeći pojmove taktike i strategije. Prijetvorno prihvaćanje plana Europske Unije poznatog kao Cutileirov plan – koji je predviđao unutarnji preustroj BiH na tri područja temeljem etničkog načela, a što je ujedno predstavljalo i preduvjet za priznanje BiH – naziva taktikom, a kasnije povlačenje pristanka – strategijom.

Dogovor je minirao samo kako bi stavio “obruče oko Bosne” i tako stvorio preduvjete da uzurpira položaj jedinog legitimnog predstavnika BiH. To, međutim, rat nije spriječilo, nego je i ono malo izgleda da ga se izbjegne svelo na nulu. Srbi u BiH su, baš kao i sunarodnjaci im u Hrvatskoj, počinili agresiju već zbog ratnog cilja – izdvajanja iz BiH i rušenja njezinog teritorijalnog integriteta (dakle njih nije zanimala drukčija BiH) – ali i zbog genocidnih čina provedenih s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Karakterizaciji građanskog rata najbliži je rat između Hrvata i Bošnjaka, budući je prijepor nastao po pitanju unutarnjeg ustroja države. Hrvati su težili (kon)federalnoj BiH, uspostavljenoj na unutarnjoj teritorijalnoj podjeli temeljenoj na etničkim načelima, što su njihovi predstavnici u tri navrata potvrdili prihvaćanjem upravo takvih prijedloga međunarodne zajednice, dok su Bošnjaci inzistirali na unitarnoj ili građanskoj BiH, koja ne bi uvažavala interese konstitutivnih naroda nego samo građana-pojedinaca. Ipak, nije zgoreg primijetiti kako je i u ovom ratu uočljivo znatno više napadačkih elemenata s bošnjačke strane i obrambenih s hrvatske, nego obrnuto – toliko više da to, posebice uzme li se u obzir i način provedbe, ostavlja prostor i za drukčiju karakterizaciju tog rata.

U nedostatku ozbiljnih argumenata, a lako moguće i po onoj “drž’te lopova”, bošnjačka strana optužuje Republiku Hrvatsku za agresiju zbog angažmana Hrvatske vojske u ratu između Hrvata i Bošnjaka u BiH. No, brojnost tih postrojbi koje ni u jednom trenutku nisu prelazile snagu lake pješačke brigade (manje od dvije tisuće ljudi), kao i njihov prostorni raspored (raspršenost na dugačkoj bojišnici) jasno upućuju na taktički (i to obrambeni) karakter te intervencije, a ne na strateški (napadački, agresivni) s ciljem zauzimanja teritorija.

Drugi krak prikaza Hrvatske i Hrvata u BiH kao agresora od strane bošnjačke vrhuške temelji se na telepatskim sposobnostima čitanja tuđih misli i intimnih želja, a ne na vrednovanju djela. Prema takvom viđenju Hrvatska je kriva jer je željela pripojiti dio BiH, a Hrvati iz BiH zato jer su čeznuli priključiti joj se. Ako je to i bila prirodna želja, kako predsjednika Tuđmana, tako i ogromne većine Hrvata u BiH, u realnom vođenju politike izraženom kroz odigrane političke poteze nema naznaka koje bi ukazivale da se takvo što provodilo u djelo. Tome svjedoče uređenje i definicija Herceg Bosne, prvo zajednice a potom i republike, bezuvjetno prihvaćanje mirovnih planova međunarodne zajednice, sudjelovanje na referendumu o neovisnosti BiH, ali i njezino brzo priznanje od strane Hrvatske (Srbija ju je priznala tek 1995.). Slično bi se, primjerice, moglo optužiti Aliju Izetbegovića kako je stvarao, a ne samo sanjao islamističku BiH. Iako se to iz konkretnih političkih poteza bošnjačkog ratnog lidera ne vidi, iz autorskog mu spisa “Islamska deklaracija” očito je kako mu je srce kucalo. Jako ga je žuljala odvojenost vjerskih i svjetovnih zakona, toliko da se ne bi odveć protivio primjeni šerijata. Kad bismo tjerali mak na konac, nije li i postrojavanje odreda mudžahedina El Mudžahid u sastavu Armije BiH predstavljalo puno ozbiljniji znak potpore takvim stremljenjima od bilo kojeg dokumentiranog poteza Hrvatske i BiH Hrvata u smjeru odvajanja dijela teritorija BiH?

No, ni u Hrvatskoj ne manjka onih koji rado čube na glavi pa vide sve naopako. Ukotvljeni u toj pozi rat u Hrvatskoj nazivaju građanskim, dok građanski rat između Hrvata i Bošnjaka vide agresijom Hrvatske na susjednu zemlju. Još je više naopako što mnoge od njih zauzvrat izdržava država spram koje su spremni učiniti sve kako bi joj napakostili. Nađe se među njima nositelja istaknutih političkih funkcija (ipak sve manje) i u politiku zalutalih diletanata (sve više), odvjetnika, sudaca i tužitelja, sveučilišnih profesora i političkih analitičara…, a tu su i neizbježne pomoćne postrojbe – buljuk novinara, horde tzv. kulturnjaka, konačno, kao srp i čekić na petokraku, i nevladini a zapravo vladini aktivisti, naravno u službi stranih vlada… To su oni koji ne podnose pobjedničku Hrvatsku i Hrvate u BiH kao kamen joj zaglavni pa, posebno intenzivno i invazivno od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”, boreći se za neku drugu Hrvatsku ili njihovim rječnikom rečeno – “ovu zemlju”. Hrvatska je to koja će biti sve samo ne hrvatska, zemlja bez okusa, boje i mirisa, bez narodnog pozdrava i ponosa, sa zastavom vazda na pola koplja i naposljetku bez ljudi,…, hrvatskih ljudi koje tako zdušno potiču na odlazak iz domovine uvjeravajući ih kako je ovdje sve loše i ništa nema smisla (samo nikako da to pokažu i vlastitim primjerom iz čega bi se moglo zaključiti kako njima izgleda i nije tako loše, a to je posebno porazno, jer ako njima nije loše, Hrvatskoj mora biti loše). Ukratko, bore se za Hrvatsku upravo po mjeri agresora iz devedesetih. Dijeleći s njim istinu o prošlosti i danas provode ciljeve agresije iz devedesetih, samo sada drugim sredstvima. I zato je za taj podmukli “građanski rat” u ovoj, po toj pojavi endemičnoj državi, “unutarnja agresija” sasvim prikladan izraz. No, ako je već vanjski agresor izbjegao sudu za svoja zlodjela, može li si Hrvatska priuštiti luksuz da takav epilog mimoiđe i ove unutarnje mu pobratime? Toliko ih je, doduše, da bi procesuiranje iz posve praktičnih razloga zahtijevalo ubrzani, da ne kažemo kratki postupak. Jer ne pomažu tu ni ograđivanja, ni suspenzije, pa čak ni otkazi… Najmanje što Hrvatska može učiniti za njih je uskratiti im državljanstvo države koja im toliko ide na jetra.

Grgur S./Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari