Pratite nas

BiH

Zvonko Bušić (1946. – 2013.), velika priča za koju nije bilo sluha

Objavljeno

na

Falilo je sreće. Ili, točnije rečeno, dogodilo se previše nesreće, peha, zlokobnog prsta sudbine, nesporazuma. Kako bi skrenuo pozornost zapadne javnosti na hrvatsko pitanje u Jugoslaviji, Zvonko Bušić je 10. rujna 1976. bio spreman inkomodirati osamdeset ljudi koji su sjeli u Boeing 727 na rutinskom letu od New Yorka do Chicaga, ukrasti im jedan dan, što mu oni, kada im je objasnio motive, nisu uzeli za zlo. Sigurno je da nije bio spreman žrtvovati ničiji život za promociju “hrvatske stvari”, osim vlastitog, i stoga je jednostavno pisanje o njemu kao teroristu bez uzimanja u obzir konteksta, u najmanju ruku podlo. Uz prijetnju običnim loncem koji je glumio bombu u avionu, i jamstvo ozbiljnosti koje je davala prava bomba ostavljena u zaključanom pretincu s uputama na zemlji, Bušić je sa ženom Julie i još trojicom prijatelja, prisilio Amerikance baciti prohrvatske letke iznad Pariza i Londona. Šanse da će netko stradati bile su svedene na minimum. I baš se taj promil najgore mogućnosti ostvario. Da se tako nije dogodilo, da mladi policajac Brian Murray nije neovlašteno prčkao oko bombe koju su prethodno bez problema izvadili iz pretinca i odvezli na poligon za demontažu, sve bi bilo drukčije. Bila bi to elegantna akcija upozoravanja na totalitarni režim, a Bušić, koji je bio spreman preuzeti svu odgovornost na sebe, odležao bi nekoliko godina i poslije vjerojatno nastavio obiteljski život sa svojom Julie. Osamdesetih bi ga naganjali ovi koje od njemačkog suda štiti današnja vlast, devedesetih bi sudjelovao u stvaranju neovisne Hrvatske, ako ne bi zaglavio kao neke druge hrvatske legende čije pogibije i dan-danas izazivaju kontroverze. Proživio bi drukčiji život, bolji ili lošiji teško je znati, no sigurno lakši.

Promil rizika potreban da bi ih se shvatilo ozbiljno, pokazao se kobnim. I platili su skupo, svih petero. Ljudski je život izgubljen, a Bušić će u zatvoru provesti 32 godine, pet dulje od Nelsona Mandele, i intimno samo on zna koliko propatiti zbog smrti policajca koju je indirektno skrivio.

Priča o hrabrosti, ludosti, obijesti i velikom pehu vremenom je dobila i dodatnu dimenziju koja je nadišla njezin “politički” okvir. Pretvorit će se u jednu od najjačih ljubavnih priča u hrvatskoj povijesti, opisanu u knjigama Julienne Bušić “Tvoja krv i moja” i “Ljubavnici i luđaci” te u istoimenom dokumentarcu. Nakon trinaest godina robije, Julienne će po izlasku na slobodu ostati uz Zvonka, čekajući ga još gotovo dva desetljeća. Robija ih je razdvojila kao mladi par, a zagrlili su se ponovno kao starci, stariji od roditelja onih ljubavnika i luđaka koji su 1976. oteli avion.

O stanju duha u Hrvatskoj u koju su se 2008. vratili svjedoči potpuna nezainteresiranost političkih neistomišljenika za njihovu priču i sudbinu. Mogu shvatiti da je dobrom dijelu danas dominante društvene klase svejedno živjeli u Jugoslaviji ili Hrvatskoj, nosili štafetu ili ispunjavali građansku dužnost na izborima. Mogu shvatiti i da je dijelu stanovništva bilo bolje u bivšem režimu i državi, i da se Bušić borio protiv onoga što je njima bilo sveto i unosno. Ali ne mogu shvatiti da takvi ne mogu učiniti minimum empatijskog napora i pokušati razumjeti što je to što čovjeku daje poriv i snagu da otme američki avion kako bi upoznao javnost sa stanjem u zavičaju, da izdrži 32 godine u zatvoru, kakva je to žena koja osjeti tu vatru, pridruži joj se i čeka dragog toliko godina, čime dokaže da se nije radilo o hiru i obijesti Amerikanke iz dobre kuće već o nečem puno većem i ozbiljnijem. Priča Zvonke i Julie Bušić ne tiče se samo jedne političke, državne, ideološke opcije. Trajnija je i od razloga koji su ih natjerali na akciju. U mitskom odnosu Odiseja i Penelope potpuno je nevažna interpretacija i vrednovanje trojanskog rata.

Većina Hrvata danas guta serije i dokumentarce o američkim zatvorima, dok im je pred nosom promaknuo čovjek koji je preživio trideset i dvije godine u najgorima od njih, u kojima je postao neka vrsta legende, mudraca, očinske figura, oslonca i miritelja u sporovima drugih. Poželjno je u današnjoj Hrvatskoj pozivati kao zvijezdu osuđenog terorista Antonija Negrija jer su Crvene brigade sedamdesetih ubijale uime klase, a Bušić im valjda nije subverzivan jer je oteo avion iz nacionalističkih pobuda. Palestinsko pitanje je cool, a hrvatska borba sedamdesetih bila je ognjištarenje, fašizam, primitivizam. O Ernestu Guevari ili bandi Baader-Meinhof da se i ne govori.

Bušića se po izlasku iz zatvora opisivalo kao nekakvog sanjara, naivčinu, Don Kihota. Nije on bio naivan, već je dolazio iz drukčijeg vremena. Iz vremena koje je Giambattista Vico, utemeljitelj filozofije povijesti, nazivao “vrijeme heroja”, kojim dominira fantazija i koje prethodi “vremenu čovjeka” koje obilježava razumska kalkulacija. Ako bismo to pokušali dočarati preko elemenata, Bušić je kao vatren i čist čovjek iz zatvora upao u hrvatsko vrijeme idealno za vodnjikave i ljigavce. Stoga mi je jasno da ga naši dežurni novinski mislioci ne razumiju jer ne mogu pojmiti da ima motiva i mimo njegovih – biti dobar s ključnim ambasadama i što više i skuplje ubaciti i uliti u se.

Razlozi zbog kojih čovjek odluči okončati život su nedokučivi. Zvonku Bušiću u jednom je trenutku očito nestalo životnog “goriva” i neumjesno je to svoditi samo na političku dimenziju. Otrcano je ponavljati – da li će sloboda umjeti da pjeva, ili – bilo je lakše voljeti te iz daljine, ili – sreća je lijepa samo dok se čeka… Kakav je to kobni kratki spoj, čudna ravnoteža motiva, straha od smrti i života, samoće, nade, znaju samo oni koji su došli do te crte.

Nama tu ostaje šutnja.

Smrt Zvonke Bušića gubitak je za Hrvatsku, prije svega jer nije stigao u potpunosti prenijeti javnosti svoju priču i svoja iskustva, točnije, nije bilo dovoljno sluha za to. Nekome je dano da proživi prozaičnu egzistenciju, pazi na sebe, kalkulantski živi i umre, a nekome zapadne da mora dići avion i podnijeti sve posljedice te obijesti kako bi druge podsjetio da mogu dići barem glavu ili glas. Svijet bi propao da nije i jednih i drugih.

NinoRaspudić/večernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

KAD ČOVJEK ČOVJEKU POSTANE VUK

Objavljeno

na

Objavio

Domaći ljudi pretežito su po kućama. Izlazi samo onaj koji mora. Pojavio se veliki broj krađa, tuča. Nitko ne zna odakle su ovi ljudi došli. Mislim da nitko i ne zna niti njihove identitete. Državne službe koje su u Sarajevu samo  su ih autobusima dovezli ovdje. Mi smo na rubu živaca. Ne znamo kako ćemo dalje, kaže Mulalić.

Kad se putnik namjernik odluči putovati od Karlovca prema Bosni i Hercegovini pred očima će mu biti prelijepi prirodni ambijent koji plijeni zelenim šumama, zove opojnim ptičijim cvrkutima i mami neodoljivošću živopisnih biljki koje rastu tik uz samu cestu. Nećete primijetiti da upravo ta cesta, kada se uputite od graničnog prijela Maljevca prema Hrvatskoj, zapravo mnogima predstavlja nikad dosanjani san.

Mnogobrojni su migranti iz afričkoga svijeta u svom pohodu u Europu zaustavljeni baš na tom području. Naime, brojni su nakon dolaska u BiH poželjeli ostvariti cilj i domoći se u naprednih  europskih zemalja, ali, kako kažu, čvrsta hrvatska policija stala im je na put.

Proteklo je otprilike mjesec dana od kako je u Velikoj Kladuši ubijen 24-godišnjak iz Maroka. Slučaj još uvijek nije do kraja rasvijetljen., a  u ovo ljetno vrijeme kada je sve oko ljudi izrazito vruće tema migrantskog života sve više  zaokuplja sveopću svjetsku javnost. Različiti su stavovi i političke odluke o situaciji ovih ljudi.

Naš se reporter  uputio  provjeriti stanje u Velikoj Kladuši. Na samom ulazu u grad susrećemo brojne ljude tamnije puti i nije teško primijetiti da se radi o migrantima. Na tečnom engleskom jeziku pitamo ih: odakle su? Jusuf kaže kako je iz Egipta i da želi u Austriju, gdje ima rođake, ali oni ne znaju da on dolazi:

– Ovdje sam s bratom koji ima 26 godina. Meni su 22. Govorim engleski i ja sam osoba koja komunicira s većinom ljudi u našem kampu. Želja nam je svima otići u Europsku uniju. Mi ne želimo ostati u Bosni ili Hrvatskoj. Želimo samo proći kroz Hrvatsku i nastaviti svoj put. U našim zemljama je nemoguće živjeti, a ima nas iz Pakistana, Afganistana, Maroka, Egipta, Irana,  itd…, kaže Jusuf i pokazuje nam fotografiju oca, koji je ubijen.

Medju Kladušane se uvukao strah

Pitamo ga gdje možemo naći najviše njegovih prijatelja iz kampa. Kaže u centru grada su u parku kod džamije. Nastavljamo voziti prema centru i vidimo u parku veliki broj ljudi. Među njima je i Ramizha. Kaže da ima 31 godinu i petero djece. Svi su s njom u kampu. Muž joj je poginuo u Afganistanu a ona i njenih pet sinova traže sreću na Zapadu. Kaže da su sinovi vrijedni i da će se snaći.

Svi koje smo susreli govore o velikim životnim nedaćama u zemljama iz kojih su došli, gdje vlada glad i siromaštvo. U kampu, kojega smo posjetili, osjeća se nomadski način života, ali primijetili smo i mlađe ljude koji posjeduje moderne mobitele, pa nas je zanimalo od čega ovi ljudi žive.

Admil Mulalić je ugledni političar u ovoj lokalnoj zajednici. Predsjednik je regionalne političke  stranke DNZ BiH a živi u Kladuši. On kaže da od kada su došli migranti problemi su se pojavili u svakom trenutku i osjeća se strah domaćeg stanovništva:

– Domaći ljudi pretežito su po kućama. Izlazi samo onaj koji mora. Pojavio se veliki broj krađa, tuča. Nitko ne zna odakle su ovi ljudi došli. Mislim da nitko i ne zna niti njihove identitete. Državne službe koje su u Sarajevu samo  su ih autobusima dovezli ovdje. Mi smo na rubu živaca. Ne znamo kako ćemo dalje, kaže Admil i govori o jednom interesantnom primjeru:

– Naime, jedan kladuški poduzetnik koji posjeduje ćevabdžinicu svakodevno je hranio jednog migranta. I to je trajalo sve dok ga nije zatekao kako ga krade. Otjerao ga je. Prijavljen je Policiji da je tukao migranta pa policajcima ništa nije bilo jasno. Pitali su ga zašto ih tuče radi kad im pomaže, a on je rekao: – Ja ih hranim, ali ne tučem. Naravno, bila je laž da je emigrant pretučen. Oni su spremni na sve, pa život s njima nije nimalo ugodan, kaže Admil.

Šemsa Keserović, 70-godišnja  umirovljenica iz Kladuše kaže kako bira vrijeme kad će izaći iz kuće. Pretežito su to trenuci kad je netko drugi doma, jer kuću ne smije ostaviti samu. Nekoliko je puta opljačkana.

Kladušani žive u velikom strahu i od bolesti, jer migranti žive u kampu. Voda im je dovedena, ali uvjeti ne postoje.

– Ljetno je vrijeme. Velike su vrućine. Oni nemaju frižidere na otvorenom. Hrana im se kvari. Epidemije su vrlo moguće. Život nam nije lak, vidno uzbuđena govri nam gospođa Šemsa.

Hrvatska Policija  radi svoj posao

Migrante u Velikoj Kladuši osobno je posjetio i zastupnik HRAST-a u Hrvatskom saboru Hrvoje Zekanović i upoznao se sa sveopćom slikom. Potresen je onim što je vidio, ali i ističe:

–  Republika Hrvatska nije krajnja destinacija ovih ljudi. Svi oni imaju loše mišljenje i samtraju ju rasističkom, čak i našu Policiju smatraju rasističkom. Kažu da im nije odredište Hrvatska, nego Italija, Njemačka, Francuska i Velika Britanija. Kažu kako u hrvatskim šumama sada postoje stotine emigranata, koji traže način kako doći do Europske unije. Očito je da im to lako ne ide i da hrvatska Policija radi dobro svoj posao, kazao nam je Zekanović.

Napustili smo izbjeglički kamp i krenuli putem prema granici BiH s Hrvatskom. Gužvi na granici nije bilo. Razmišljali smo o ljudskim sudbinama i okrutnim  okolnostima u kojima čovjek čovjeku postaje vuk.

TEKST I FOTOGRAFIJE: Anto Pranjkić

Zekanović s migrantima u V. Kladuši: Hrvatska policija očito radi dobar posao

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Borjana Krišto: Jučer smo učinili veliku stvar za hrvatski narod u BiH

Objavljeno

na

Objavio

bariša čolak Borjana Krišto
FENA

“Bošnjačka politička elita vrši pravno nasilje nad Ustavom BiH, ustavno-pravnim poretkom i gotovo svim institucijama”, kazala je za Dnevnik.ba Borjana Krišto, dopredsjedateljica Zastupničkog doma PS BiH i članica Predsjedništva HNS-a BiH.

Podsjetimo, federalni Dom naroda jučer nije glasao o Prijedlogu Zakona o izbornim jedincama jer je sjednicu sabotirao Klub Bošnjaka na čije je inzistiranje i sazvana. Predlagači zakona su bošnjačke stranke(SDA, SBB, SDP, DF i Naša stranka). Lidija Bradara (HDZ BiH), predsjedateljica Doma naroda Parlamenta FBiH i Drago Puzigaća (SNSD) dopredsjedatelj Zakon su ocijenili kao destruktivan i štetan po vitalne interese jer se nalazi na listi pitanja za vitalne interese. Time je zapravo propao entitetski udar bošnjačkih stranaka na BiH i njene institucije.

Krišto smatra kako su se Lidija Bradara (HDZ BiH) predsjedateljica i Drago Puzigaća (SNSD) dopredsjedatelj Doma naroda Parlamenta FBiH koristili ustavnim mogućnostima i Poslovnikom o radu federalnog Doma naroda.

“Iskoristili su ustavne mogućnosti i sredstava kada je u pitanju zaštita interesa. Nema tu ništa sporno i problematično”, kazala je Krišto.

Tvrdi i kako su jučer u federalnom Domu naroda spriječili entitetski udar bošnjačkih stranaka na BiH i pravno nasilje nad Hrvatima u BiH.

“Mislim da smo jučer učinili veliku stvar za hrvatski narod u BiH s obzirom na političke i protupravne namjere bošnjačkih stranaka. Zato je ovolika panika i histerija. Spriječeno je pravno nasilje nad Ustavom FBiH, Ustavom BiH i Hrvatima u BiH”, istaknula je Krišto.

Krišto je napomenula i kako je dopredsjedatelj federalnog Doma naroda, Drago Puzigaća (SNSD) iskoristio mogućnosti koje mu pružaju Poslovnik o radu Federalnog Doma naroda i Ustav.

“Prijetnje, sila, nasilje i ucjene – to bi ukratko bili potezi bošnjačke političke elite zadnjih mjeseci nakon presude Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić”, zaključila je Krišto, prenosi HMS.

Bošnjačka politička elita nije u stanju prihvatiti da su Hrvati u BiH konstitutivan narod, rekao je za Bariša Čolak, dopredsjedatelj Državnog Doma naroda i voditelj Odjela za ustavno-pravna pitanja Glavnog vijeća HNS BiH.

“Zanimljivo je da oni koji su tražili sjednicu naposljetku nisu došli. Bradara i Puzigaća su iskoristili ustavne mogućnost, a to što bošnjačke stranke nisu u stanju prihvatiti politički poraz, to je nešto sasvim drugo”, rekao je Čolak.

Voditelj Odjela za ustavno-pravna pitanja Glavnog vijeća HNS-a BiH smatra kako i dalje ostaje problem Izbornog zakona BiH i da je Parlamentarna skupština BiH mjesto gdje se ovaj problem može riješiti u skladu s presudom Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić.

“Mogu se izjasniti o izjavi presjedateljice i jednog dopredsjedatelja po posebnom postupku, ali zato također treba natpolovična većina u svakom od Klubova konstitutivnih naroda, ali ni to neće proći”, rekao je Čolak.

Osvrnuo se i na izjave bošnjačke medijske i političke javnosti koja je Klub Hrvata optužila za opstrukciju i teze da su Milorad Dodik i Dragan Čović stvorili kaos.

“To je klasična zamjena teza. Otrcane izjave i fraze. Riječ o nespremnosti da se prihvati činjenično stanje i ustavno-pravna realnost. Koristiti Ustav BiH i Ustav FBiH nije pogrešno, naprotiv, ali sada se to interpretira kako kome paše”, smatra Čolak.

Napomenuo je i kako bi se problemi u BiH lakše i brže riješavali kada bi lideri većih stranaka bili u dobrim odnosima kakvim su Milorad Dodik, predsjednik RS-a i SNSD-a i Dragan Čović, hrvatski član Predsjedništva BiH i predsjednik Hrvatskog narodnog sabora.

“Zar ima nešto u loše dobrim odnosima Čovića i Dodika? Kamo sreće da su dobri odnosi svih lidera. Lakše bismo brojne probleme riješili”, izjavio je Čolak.

Istaknuo je i kako bošnjačka politička elita godinama od FBiH stvara unitarni dominantno bošnjački enitet te da se sada to više i ne krije.

“Pa pogledajte samo izjave. Bošnjački političari mahom govore o nekakvim ‘većinama’ i ‘manjinama’. Pa ti termini ne odgovaraju ustavnoj i životnoj realnosti u BiH. Nisu u stanju prihvatiti da su i Hrvati konstitutivan narod u BiH”, rekao je Čolak.

Čolak, također, smatra kako bošnjački političari ne žele prihvatiti odluku Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić i da je sav problem u tome.

“Odluka im ne odgovara, ne žele prihvatiti legitiman izbor predstavnika konstitutivnih naroda jer će im to onemogućiti dominaciju. Žele imati većinski paket dionica u FBiH – aposlutna kontrola nad svima, a posebice u federalnom Domu naroda”, izjavio je Čolak.

Podsjetimo, federalni Dom naroda jučer nije glasao o Prijedlogu Zakona o izbornim jedincama jer je sjednicu sabotirao Klub Bošnjaka na čije je inzistiranje i sazvana.

Predlagači zakona su bošnjačke stranke(SDA, SBB, SDP, DF, Naša stranka). Lidija Bradara (HDZ BiH), predsjedateljica Doma naroda Parlamenta FBiH i Drago Puzigaća (SNSD) dopredsjedatelj Zakon su ocijenili kao destruktivan i štetan po vitalne interese jer se nalazi na listi pitanja za vitalne interese.

U tom slučaju prema Ustavu i Poslovniku za usvajanje Zakona bilo je potrebno osigurati glasove većine izaslanike Doma naroda koja bi uključivala i većinu u svakom od nacionalnih klubova. Kako Bošnjaci nemaju većinu u hrvatskom klubu odbili su doći na sjednicu koju su sami inicirali./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari