Pratite nas

BiH

Zvonko Bušić (1946. – 2013.), velika priča za koju nije bilo sluha

Objavljeno

na

Falilo je sreće. Ili, točnije rečeno, dogodilo se previše nesreće, peha, zlokobnog prsta sudbine, nesporazuma. Kako bi skrenuo pozornost zapadne javnosti na hrvatsko pitanje u Jugoslaviji, Zvonko Bušić je 10. rujna 1976. bio spreman inkomodirati osamdeset ljudi koji su sjeli u Boeing 727 na rutinskom letu od New Yorka do Chicaga, ukrasti im jedan dan, što mu oni, kada im je objasnio motive, nisu uzeli za zlo. Sigurno je da nije bio spreman žrtvovati ničiji život za promociju “hrvatske stvari”, osim vlastitog, i stoga je jednostavno pisanje o njemu kao teroristu bez uzimanja u obzir konteksta, u najmanju ruku podlo. Uz prijetnju običnim loncem koji je glumio bombu u avionu, i jamstvo ozbiljnosti koje je davala prava bomba ostavljena u zaključanom pretincu s uputama na zemlji, Bušić je sa ženom Julie i još trojicom prijatelja, prisilio Amerikance baciti prohrvatske letke iznad Pariza i Londona. Šanse da će netko stradati bile su svedene na minimum. I baš se taj promil najgore mogućnosti ostvario. Da se tako nije dogodilo, da mladi policajac Brian Murray nije neovlašteno prčkao oko bombe koju su prethodno bez problema izvadili iz pretinca i odvezli na poligon za demontažu, sve bi bilo drukčije. Bila bi to elegantna akcija upozoravanja na totalitarni režim, a Bušić, koji je bio spreman preuzeti svu odgovornost na sebe, odležao bi nekoliko godina i poslije vjerojatno nastavio obiteljski život sa svojom Julie. Osamdesetih bi ga naganjali ovi koje od njemačkog suda štiti današnja vlast, devedesetih bi sudjelovao u stvaranju neovisne Hrvatske, ako ne bi zaglavio kao neke druge hrvatske legende čije pogibije i dan-danas izazivaju kontroverze. Proživio bi drukčiji život, bolji ili lošiji teško je znati, no sigurno lakši.

Promil rizika potreban da bi ih se shvatilo ozbiljno, pokazao se kobnim. I platili su skupo, svih petero. Ljudski je život izgubljen, a Bušić će u zatvoru provesti 32 godine, pet dulje od Nelsona Mandele, i intimno samo on zna koliko propatiti zbog smrti policajca koju je indirektno skrivio.

Priča o hrabrosti, ludosti, obijesti i velikom pehu vremenom je dobila i dodatnu dimenziju koja je nadišla njezin “politički” okvir. Pretvorit će se u jednu od najjačih ljubavnih priča u hrvatskoj povijesti, opisanu u knjigama Julienne Bušić “Tvoja krv i moja” i “Ljubavnici i luđaci” te u istoimenom dokumentarcu. Nakon trinaest godina robije, Julienne će po izlasku na slobodu ostati uz Zvonka, čekajući ga još gotovo dva desetljeća. Robija ih je razdvojila kao mladi par, a zagrlili su se ponovno kao starci, stariji od roditelja onih ljubavnika i luđaka koji su 1976. oteli avion.

O stanju duha u Hrvatskoj u koju su se 2008. vratili svjedoči potpuna nezainteresiranost političkih neistomišljenika za njihovu priču i sudbinu. Mogu shvatiti da je dobrom dijelu danas dominante društvene klase svejedno živjeli u Jugoslaviji ili Hrvatskoj, nosili štafetu ili ispunjavali građansku dužnost na izborima. Mogu shvatiti i da je dijelu stanovništva bilo bolje u bivšem režimu i državi, i da se Bušić borio protiv onoga što je njima bilo sveto i unosno. Ali ne mogu shvatiti da takvi ne mogu učiniti minimum empatijskog napora i pokušati razumjeti što je to što čovjeku daje poriv i snagu da otme američki avion kako bi upoznao javnost sa stanjem u zavičaju, da izdrži 32 godine u zatvoru, kakva je to žena koja osjeti tu vatru, pridruži joj se i čeka dragog toliko godina, čime dokaže da se nije radilo o hiru i obijesti Amerikanke iz dobre kuće već o nečem puno većem i ozbiljnijem. Priča Zvonke i Julie Bušić ne tiče se samo jedne političke, državne, ideološke opcije. Trajnija je i od razloga koji su ih natjerali na akciju. U mitskom odnosu Odiseja i Penelope potpuno je nevažna interpretacija i vrednovanje trojanskog rata.

Većina Hrvata danas guta serije i dokumentarce o američkim zatvorima, dok im je pred nosom promaknuo čovjek koji je preživio trideset i dvije godine u najgorima od njih, u kojima je postao neka vrsta legende, mudraca, očinske figura, oslonca i miritelja u sporovima drugih. Poželjno je u današnjoj Hrvatskoj pozivati kao zvijezdu osuđenog terorista Antonija Negrija jer su Crvene brigade sedamdesetih ubijale uime klase, a Bušić im valjda nije subverzivan jer je oteo avion iz nacionalističkih pobuda. Palestinsko pitanje je cool, a hrvatska borba sedamdesetih bila je ognjištarenje, fašizam, primitivizam. O Ernestu Guevari ili bandi Baader-Meinhof da se i ne govori.

Bušića se po izlasku iz zatvora opisivalo kao nekakvog sanjara, naivčinu, Don Kihota. Nije on bio naivan, već je dolazio iz drukčijeg vremena. Iz vremena koje je Giambattista Vico, utemeljitelj filozofije povijesti, nazivao “vrijeme heroja”, kojim dominira fantazija i koje prethodi “vremenu čovjeka” koje obilježava razumska kalkulacija. Ako bismo to pokušali dočarati preko elemenata, Bušić je kao vatren i čist čovjek iz zatvora upao u hrvatsko vrijeme idealno za vodnjikave i ljigavce. Stoga mi je jasno da ga naši dežurni novinski mislioci ne razumiju jer ne mogu pojmiti da ima motiva i mimo njegovih – biti dobar s ključnim ambasadama i što više i skuplje ubaciti i uliti u se.

Razlozi zbog kojih čovjek odluči okončati život su nedokučivi. Zvonku Bušiću u jednom je trenutku očito nestalo životnog “goriva” i neumjesno je to svoditi samo na političku dimenziju. Otrcano je ponavljati – da li će sloboda umjeti da pjeva, ili – bilo je lakše voljeti te iz daljine, ili – sreća je lijepa samo dok se čeka… Kakav je to kobni kratki spoj, čudna ravnoteža motiva, straha od smrti i života, samoće, nade, znaju samo oni koji su došli do te crte.

Nama tu ostaje šutnja.

Smrt Zvonke Bušića gubitak je za Hrvatsku, prije svega jer nije stigao u potpunosti prenijeti javnosti svoju priču i svoja iskustva, točnije, nije bilo dovoljno sluha za to. Nekome je dano da proživi prozaičnu egzistenciju, pazi na sebe, kalkulantski živi i umre, a nekome zapadne da mora dići avion i podnijeti sve posljedice te obijesti kako bi druge podsjetio da mogu dići barem glavu ili glas. Svijet bi propao da nije i jednih i drugih.

NinoRaspudić/večernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Obilježena 27. godišnjica osnivanja HVO-a regije Bihać

Objavljeno

na

Objavio

Obilaskom groblja i spomen obilježja, misom zadušnicom za poginule i nestale branitelje, te svečanom akademijom, danas je obilježena 27. godišnjica od osnivanja Hrvatskog vijeća obrane (HVO) regije Bihać i organizirane obrane Hrvata u Unsko-sanskoj županiji tijekom rata od 1992. do 1995. godine.

-Naša obveza je da se na ovaj način sjećamo uspješne zajedničke borbe i obrane grada Bihaća. Posebno odajemo poštovanje i čuvamo uspomenu na 72 poginula i tri nestala branitelja za vrijeme oslobodilačkog rata, a moramo istaknuti i da je oko njih 250 ranjeno braneći ovaj dio BiH.

Ponosni smo na sve što smo zajedno s Armijom Republike BiH uradili i zato s posebnom emocijom svi zajedno čuvamo od zaborava ovakve i slične datume – rekao je ratni zapovjednik HVO-a regije Bihać Franjo Grgić.

Prilikom obilježavanja godišnjice naglašeno je zajedništvo Hrvata i Bošnjaka u Bihaću i okolini, kako u ratnim vremenima, tako i danas.

-Ne govorimo mi o suživotu, nego o zajedničkom životu. Zajedno smo obranili grad, a danas kao prijatelji i susjedi uživamo u slobodnom Bihaću. To je posebna satisfakcija za sve Bišćane i najljepša pozivnica za sve goste – ustvrdio je predsjedatelj Gradskog vijeća Bihać Davor Župa.

Godišnjica osnivanja Hrvatskog vijeća obrane regije Bihać obilježena je pod pokroviteljstvom Ministarstva za pitanje branitelja i ratnih – vojnih invalida USŽ, Grada Bihaća i Ministarstva za pitanja branitelja u Vladi Republike Hrvatske.

(Fena)

Marin Vlahović: Motivi ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića gori su i od samog zločina

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

RTV Herceg Bosne do kraja lipnja

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik HDZ-a BiH dr. Dragan Čović održao je jučer u Domu HDZ-a BiH u Mostaru radni sastanak s gradonačelnicima i načelnicima izabranima iz reda HDZ-a BiH o aktualnim projektima i planovima lokalnih razina.

Na sastanku se razgovaralo o raznim aktualnim temama i aktivnostima po svim općinama, priopćeno je iz HDZ-a BiH.

Razvoj lokalnih sredina i unapređenje kvalitete života kroz ekonomske, gospodarske, infrastrukturne i druge planirane projekte mora biti prioritet svim dužnosnicima.

Veće razine vlasti moraju dati svoj doprinos i pomagati lokalnim razinama kako bi svaki naznačeni problem riješili.

Također, na sastanku je govoreno i o projektu Radiotelevizije Herceg Bosne, kojega su podržali svi načelnici i gradonačelnici HDZ-a BiH.

RTV Herceg Bosne u punom kapacitetu bi trebala proraditi do kraja lipnja.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari