Pratite nas

Reagiranja

ZVONKO & JULIENE BUŠIĆ O KOLINDI GRABAR KITAROVIĆ

Objavljeno

na

Bez obzira na to, Zvonko je nastavio raditi i svu je svoju energiju ulagao u probijanje kroz iluzije ove ili one ,,velike zvjerke”, ali sa slabim rezultatima.

Boljelo ga je kad bi vidio da su sposobni, pošteni i principijelni ljudi isključeni iz Vlasti zbog stranačke ne pripadnosti, a još ga je više boljelo kad bi saznao da je to često zato sto predstavljaju ,,opasnost” malim diktatorima koji se medu njima osjećaju nedostatni.

Za njega je prava politika, kako je to formulirao Platon, bila ,,umijeće u službi duša“, a ne sebično nagomilavanje moći, utjecaja i materijalnih dobara. Nedugo prije no što je bio pusten iz zatvora, možda godinu dana prije, doživio je rijedak primjer tog ,,umijeća u službi duša“, i to iz nevjerojatnog izvora: od jedne hrvatske političarke. Na njega je to ostavilo dubok i trajan dojam. U to doba bio je zatvoren na ,,posebno čuvanom odjelu“ uglavnom za islamske fundamentaliste, takozvane ,,drugorazredne teroriste“ u Terre Hauteu, Indiana.

Kolinda PortretDopušteni su mu bili posjeti samo dvije osobe: njegova odana prijatelja, fra Joze Grbeša iz Chicaga, otprilike svaka tri mjeseca, i moji jednom godišnje. Zbog toga se silno radovao najavljenom posjetu tadašnje hrvatske veleposlanice u Sjedinjenim Američkim Državama, Kolinde Grabar Kitarović, ne toliko kao zatvorenik koji traži pomoć ili inforrnacije o svojoj situaciji, koliko kao čovjek. Tad je već u zatvoru proveo vise od trideset godina, nije znao hoće li iz njega ikada izaći živ, bilo mu je zabranjeno govoriti materinski jezik sa svakime osim diplomatskim predstavnicima, i bio je željan dodira s ljudima, topline, brige i razgovora.

Posjet je odobren i Zvonko ga je nestrpljivo očekivao. U najstrože čuvanim zatvorima zadovoljstva su malobrojna i rijetka, pa svaki posjet zatvoreniku mnogo znači. Koliko Ii sam puta vidjela kako se zatvorenici slamaju, upadaju u depresiju i čak postaju nasilni nakon neostvarenog, željno očekivanog posjeta! Je li veleposlanica toga bila svjesna? Sumnjam. Ali čini se da je s ljudskog stajališta nešto shvatila i naslutila, da je imala onu posebnu vrstu empatije prema tome što bi zatvoreniku mogao značiti otkazan posjet. Po Zvonkovim kasnijim riječima, večer prije planiranoga posjeta, veleposlanica je saznala da ne može dobiti zrakoplovnu kartu jer su sva mjesta bila rasprodana. Nije mogla kontaktirati Zvonka da mu to javi pa je, umjesto da otkaže posjet, odlučila putovati automobilom. To nije bila mala stvar, budući da je zatvor bio udaljen deset sati vožnje od Washingtona. Toga dana bilo je nepodnošljivo vruće, ali stigla je na vrijeme, a Zvonko nije imao pojma što se dogodilo. Uveli su je u prostorijicu za posjete bez uredaja za rashlađivanje, što je uobičajena stvar za zatvorenike, ali ne i za diplomate u posjetu.

Četiri duga sata obilno se znojila na temperaturi višoj od 35 stupnjeva razgovarajući sa Zvonkom o njihovim životima, nadama, snovima i strahovima, kao da su bliski prijatelji koji se dugo nisu vidjeli, dopuštajući si da budu ranjivi bez imalo proračunatosti. Prije i nakon puštanja iz zatvora, Zvonko je to iskustvo prepričao mnogim ljudima. Koliko bi se hrvatskih političara vozilo deset sati automobilom da me posjete na nepodnošljivoj vrućini, samo da me ne bi razočarali?, pitao bi. Njezini prethodnici u veleposlanstvu sigurno ne bi. Većina ne bi ni pristala letjeti ekonomskom klasom da me vidi! Koliko bi ih se satima znojilo u onoj skučenoj prostoriji za posjete? Podijelilo povjerljive stvari s jednim bijednim zatvorenikom kao da su jednaki’? Što su, naravno, bili, ali rijetki bi to tako shvatili. Ta skromnost, ta empatija – drugim riječima osobine pravoga čovjeka – to je ono što današnjim političarima nedostaje, rekao bi Zvonko. Biti čovjek! Kako će inače politika ,,služiti ljudskim dušama“, ako duše političara nisu povezane s dušama svoga naroda, ukoliko tvoja bol nije i moja bol, tvoja tuga moja tuga, tvoja radost moja radost? I sama sam doživjela tu stranu veleposlaničina karaktera pa sam svoje iskustvo mogla podijeliti sa Zvonkom nakon njegova povratka kući. Tijekom godina imala sam mnogo negativnih susreta s hrvatskim političarima kojima sam se obratila za pomoć. S veleposlanicom Kitarović bilo je drukčije, znatno drukčije. Kako se približavao datum Zvonkova oslobođenja, obavještavala me o svakom koraku, savjetova1a se sa mnom o raznim pitanjima, dijelila sa mnom informacije.

A kad je Zvonko doista bio na putu prema zračnoj luci kako bi se vratio kući, slala mi je SMS poruke o tome gdje je on, što se zbiva, što kaže američki tisak, riječi utjehe i ohrabrenja, potvrdu da se sve odvija po planu, da se ne obazirem na špekulacije… str.235/23

Daran Bašić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Kome smeta ISTINA?

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je još prije sedam dana srušena facebook stranica portala Kamenjar sa skoro 40 000 fanova, sinoć je srušena stranica portala Dnevno sa oko 130 000 fanova, a jutros stranica portala Direktno.

Očito da je istina na ovim prostorima zabranjena.

Prenosimo izjavu Andreje Latinović glavne urednice portala Dnevno.hr: Obavještavam čitatelje da je srušena FB stranica Dnevno.hr. Nakon nekolicine blokada svih koji rade na portalu, od naših privatnih profila do messengera, sada smo i konačno srušeni, na radost mnogih.

Ne moramo se uopće slagati u mišljenjima, a to i jest jedna od odlika demokracije, niti očekujem preveliku kolegijalnost i pomoć. Svakako, ukoliko je bude, zahvaljujem.

Ovo je malo veća i žešća priča od “običnog” rasturanja portala pa je sukladno tome prijavljeno i policiji. Naći ćemo način kako riješiti problem, a onima koji uživaju želim i dalje ugodnu zabavu, mir i dobro te puno zdravlja i sreće.

 

Cenzura na Facebooku: U ime obitelji, prema primjeru Njemačke, predložila Vladi konkretne korake za zaštitu ustavnih prava građana

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Obilježavamo još jednu obljetnicu smrti prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana

Objavljeno

na

Obilježavamo još jednu obljetnicu smrti prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922., Zagreb, 10. prosinca 1999.).

U hrvatskoj povijesti pamtit ćemo ga kao čovjeka koji je stvorio hrvatsku državu te političara kakav se jednom rađa u stotinu godina.

Nu, nakon svake obljetnice  često se zapitamo: jesmo li mu se dovoljno odužili? I svaki puta odgovor je – ne. U Zagrebu primjerice još uvijek nema njegova spomenika, a ni neka ulica ili trg ne zovu se njegovim imenom. Istina, trg po njegovu imenu u glavnom gradu nazvali su neku „šikaru“ daleko od centra grada, koja je više nalik na „olinjali“ park nego na mjesto koje nosi ime ovog časnog i uvaženog hrvatskog domoljuba. Već su podigli i bistu Ivi Loli Ribaru, ali ne i Franji Tuđmanu.

Nestalo je i Trga maršala Tita, ali Tuđman nikako da dođe na red. Obitelj  hrvatskog predsjednika već je u nekoliko navrata isticala da bi bila zadovoljna da mu se spomenik podigne na Rusvetlovu  trgu, ali oni koji o tome odlučuju prave se gluhi. Gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić čak dosad ni jednom nije pozvao obitelj Franje Tuđmana na dogovor. Što je po tim pitanjima svih ovih godina radio HDZ-e, stranka koju je Tuđman i osnovao? U vrijeme kampanje svaki puta nose njegovu bistu iz dvorane u dvoranu, „kune“ se u njega, ali nakon toga ništa se ne događa. Tko primjerice sprečava HDZ da sam usred Zagreba ne podigne spomenik svom utemeljitelju i predsjedniku, a naposljetku i pobjedniku hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata? Koliko još vode mora proći ispod Savskog mosta da Tuđman u svojem Zagrebu dobije dostojno mjesto?

Iznimno mnogo štete Tuđmanu nanio je žalosni predsjednik RH Stjepan Mesić, koji je dva mandata potrošio na pljuvanje, bljuvanje i marginaliziranje njegove uloge u stvaranju slobodne, samostalne i  neovisne hrvatske države. Kakav je Mesić čovjek najbolje je pokazao i time što nakon njegove smrti nikada nije posjetio njegov grob. Na taj način, poglavito mladima, poslao je jednu strašnu poruku. Nu, sva je sreća što će i u hrvatskoj povijesti ostati zabilježen kao netko kojeg će se Hrvati sramiti, jer nikada u svojoj povijesti nisu imali tako sramnog predsjednika. Sve što je radio protiv Hrvatske i Tuđmana već mu se sada vraća, a u budućnosti od njega neće ostati baš ništa pozitivno. Baš kao ni od Josipovića ili od Vesne Pusiće, ali i drugih izdajica svega što hrvatski diše.

Ono što je nekada govorio Tuđman i te kako je aktualno još i danas. Tako je primjerice 1992. uz ostalo rekao: „Dragi Hrvati i Hrvatice, danas neki hoće opet ugroziti to što smo postigli, hoće opet nametnuti neke svoje  političke poglede koji su se pokazali već nekoliko puta kao lažni i kao skrahirani“.

A kad je riječ o Domovinskome ratu od njega smo mogli čuti i ovo:

  • „Htjeli smo da do svoje samostalnosti dođemo i bez rata. Htjeli smo da ne bude žrtava. Svaki hrvatski život je dragocjen, ali kad u tome nismo uspjeli,znali smo da se za tu borbu moramo pripremati i pripremali smo se ustrajno. Od one protuhrvatske milicije poskrivečki smo stvarali hrvatsko redarstvo, hrvatsku policiju, Zbor narodne garde. Nismo imali pravo ni po međunarodnim propisima na proglašenje svoje vojske, ali smo je postupno stvarali. Kad nam je rat nametnut i otvoreno, mogli smo se naoružavati samo otimanjem od jugokomunističke armije i kupovati na sve moguće načine izvana potajno. Znajte da i one zemlje koje će nas kasnije priznati, čak i jedna Njemačka, a da ne kažem Amerika, zatvarale su, uhićivale i kažnjavale one Hrvate koji su nam pokušavali dobaviti oružje i nabaviti čak i najmanje količine.“ (1992.)

Tuđman je također isticao da je oružje bilo ono koje je rješavalo sudbinu hrvatskog naroda te dodao:- „Razumije se, Hrvatska vojska mogla je odnijeti pobjedu u tom svetom domovinskom ratu, samo zato što je izrasla iz njedara hrvatskog naroda, samo zato što je čitav hrvatski narod i domovinske i iseljene Hrvatske  bio spreman uložiti sve svoje snage, samo zato što je bio jedinstven sa  svakim vojnikom, zato što su gotovo na svim bojištima bili vojnici i ratnici iz čitave Hrvatske. To je bio rat čitavog hrvatskog naroda koji je goloruk bio suočen sa najvećom okupatorskom silom u Europi. Kažu da je bila treća vojna sila u Europi i bila je naoružana s  tisuću petsto tenkova i nekoliko stotina zrakoplova i raketa.“(1992.)

Zanimljivo je bilo i njegovo razmišljanje o Bosni i Hercegovini (1993.). Rekao je:

  • „U Bosni i hercegovini vodili smo takvu politiku koja je bila realna s gledišta interesa hrvatskog naroda i Hrvatske države. Mi se nismo zanosili time da BiH može do i Drine biti Hrvatska. A, među nama rečeno, – nemojte mi to, ako su novinari sada tu, pripisati, i ne znam što. Da vam netko da takvu hrvatsku državu pitam vas, kakva bi to  Hrvatska država bila do Drine u kojoj bi bilo dva milijuna Srba i dva milijuna Muslimana? Bi li to bila Hrvatska država? Da li bi za takvu Hrvatsku državu trebalo ginuti? I koliko bi nas izginulo, i što bi onda bilo? Ima takvih mudraca, razumijete, koji su zastupali takve ideje od samog početka, i u redovima naših vojnika, borbenih ljudi i mladića“ – govorio je dr. Franjo Tuđman.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari