Pratite nas

Pregled

Zvonko Milas: Nakon 18. studenoga počele su naše prave muke i patnje

Objavljeno

na

Mjesto posebnog pijeteta. Grad koji je gotovo sravnjen sa zemljom. Grad čija se stradanja ne zaboravljaju – oko 2800 ubijenih i nestalih. Grad koji i 28 godina nakon strašnih zločina još nije zaliječio rane. Ali grad koji živi unatoč svemu, i njegovi ljudi koji mu žele bolju budućnost. Vukovar.

Prije 28 godina 18. studenog također je bio ponedjeljak. Težak, tmuran. Tmuran iznutra, za sve građane Hrvatske. Nakon tri mjeseca pakla, bez struje, vode, pod kišom i do 11 000 projektila dnevno, slomljen je otpor Vukovara. Strahote porušenog grada, oko 2800 ubijenih i nestalih branitelja i civila, ni toliko godina kasnije ne pogađaju nas ništa manje. Žrtva koja se ne zaboravlja. Grad koji se poštuje. Ljudi kojima se divi.

Kao i svake godine iz Vukovara HRT je prenosio trosatnu kolonu sjećanja, novinari HRT-a razgovarali su sa stradalnicima i svjedocima kojima riječi i danas zapinju u grlu. Prilog je pripremio Borko Brunović.

U Otvorenom o obrani Vukovara i danima nakon pada grada govorili su gosti: Branko Borković, posljednji zapovjednik obrane Vukovara, Tomo Medved, ministar branitelja, Daniel Rehak predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, Zvonko Milas, sudionik ratnih operacija na vukovarskom području, doktorica Vesna Bosanac, ravnateljica bolnice u vrijeme opsade grada i Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja.

Posljednji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković ističe da je tri mjeseca obrane Vukovara možda najveći životni teret za nekoga ko je tada imao 30 godina.

– Ja sam iz Zagreba, a u Vukovar sam došao kao profesionalac pomoći ustrojiti obranu. Taj period je obilježio moj život i koliko god pokušavao otići od toga razdoblja, stalno me nešto vraća nazad, neka sitnica te prisjeti i vrati ponovno u tu ’91. To je jedan biljeg i teret koji ćemo svi mi, vjerujem ne samo ja, koji smo preživjeli Vukovar, koji smo preživjeli najveći pakao u Europi na kraju 20. stoljeća, morati nositi dok smo živi, rekao je Borković.

Kao najveći problem ističe gorčinu i bijes koji nosi u sebi.

– Smatram da smo mnoge stvari mogli urediti kvalitetnije i riješiti mnoge stvari koje do danas nismo riješili. Činjenica je da sam nakon Vukovara doživio zatvaranja, progone i hapšenja. I dan danas je nad nama problem Manolićeve komisije i optužbe obrane Vukovara za rušenje Ustavnog poretka, kaže.

Borković: Nitko iz institucija me nije zvao i pitao što se u Vukovaru dogodilo

Kao velik problem nakon pada Vukovara Borković ističe i činjenicu da su se nakon protjerivanja iz grada ljudi morali brinuti sami o sebi.

– U pitanju je bila jedna velika masa ljudi koja nije imala identiteta, koji nisu imali osobne iskaznice, nisu znali gdje su im obitelji, žene su tražile muževe, muževi djecu, nije se znalo tko je preživio, tko nije preživio. Sve smo to morali rekonstruirati u vrlo kratkom vremenu. Ali i to smo odradili. Nažalost, u svo ovo vrijeme nisam doživio da bi me bilo koja institucija zvala i pitala što se to tamo događalo. Sve smo morali raditi kao da nekog tjerate da odradi svoj posao.

S Haagom sam surađivao  izvrsno, oni su od svog prvog dolaska na ovaj naš prostor vrlo kvalitetno pristupili problemu i u tom smo dijelu rekonstruirali niz stvari vezanih uz događanja na području istočne Slavonije, području bivše općine Vukovar i obrane samog Vukovara. Bio sam kod generala Kleina, bio sam na otvorenoj jami na Ovčari, borili smo se da memorijalno groblje dobije izgled kakav danas ima, da se otkopaju svi oni koju su tamo naknadno pokopani ili pobijeni ili dio koji je poginuo tijekom obrane Vukovara, prisjeća se posljednji zapovjednik obrane Vukovara.

– Ono što me posebno smeta je što Državno odvjetništvo RH međunarodnoj zajednici u trenucima dok su bila otvorena pitanja u vezi zločina počinjenih nad Vukovarom, nije dostavilo niti jedan dokument, da ne izvršavaju svoje Ustavne obveze, da kroz MUP nisam uspio razgovarati kako bi vidio kojom metodologijom oni traže nestale, ističe Borković.

Milas: Nakon 18. studenoga počele su naše prave muke

Zvonko Milas ističe kako je on, za razliku od zapovjednika Borkovića, rođeni Vukovarac i kao većina koja je branila Vukovar, nije imao nikakvu vojnu naobrazbu.

– Nama su detalji određivali put, ono što ćemo biti, odnosno kako ćemo sudjelovati u obrani Vukovara. Sve do 18. studenoga mi nismo imali puno vremena za razmišljanje, stvari su se odrađivale i instinktom, na sve moguće načine. Nakon 18. studenoga su na neki način počele naše prave muke, patnje, u stvari, počeli smo se tražiti – jedni druge, sami sebe, život nije bilo lako organizirati. Ne znate gdje vam je otac, ne znate gdje vam je majke, gdje su braća, sestre, dakle ništa ne znate, došli ste u jednu novu situaciju, promijenili ste i sredinu. Sve to promijeniti ovako naglo, preko noći, pod okolnostima kakve smo mi imali, ne vjerujem da to itko može razumjeti, niti mi nismo tada to mogli razumjeti. Mislim da nitko tko to nije doživio i proživio, uz svo razumijevanje, ne može do kraja razumjeti ono što su ti ljudi proživjeli, rekao je.

Rehak: Sve je funkcioniralo dok nismo ostali bez naoružanja

Daniel Rehak se prisjetio se okolnosti svojega uhićenja nakon pada Vukovara.

– Ja sam igrom slučaja preživio Borovo Komerc, jedini sam koji nije bio zarobljen u Borovo Komercu, jednostavno se nisam smio predati jer danas ne bih bio ovdje u emisiji. Nakon tri dana sam pogriješio i naletio na teritorijalce koji su me uhitili i odveli u tvornicu u Borovo, pa u Dalj pa u Stajićevo. I tako je nastala moja kalvarija do Sremske Mitrovice, do Beograda pa sve do 14. 8. 1992., priča Rehak.

– Od organizacije obrane Vukovara pa do okupacije sve je funkcioniralo, svi su znali svoje zadatke i to su izvršavali. Sve zadatke koje je zapovjedna struktura grada Vukovara davala da se izvrše – se izvršavalo sve do trenutka kada smo ostali bez naoružanja. Poslije toga je počelo urušavanje, jednostavno se nismo imali s čim oduprijeti. Bili smo u okruženju, nismo mogli dobiti nove ljude, novo protuoklopno naoružanje. Došli smo u situaciju da zbog velikog broja cvila u Vukovaru moramo donijeti odluku o predaji jer bi nas u suprotnom sve pobili, rekao je.

Borković kaže da je pri kraju obrane bilo i manje od 900 boraca koji su bili izranjavani, iscrpljeni, ali najveći je očaj bio to što više nisu imali protuoklopnog naoružanja i nisu se više s čime imali boriti.

Bosanac: Sporazum o evakuaciji nije ispoštovan

Dr. Vesna Bosanac kaže da su u bolnici radili u izuzetno teškim uvjetima i morali organizirati kirurgiju i sve ostale službe u podrumu bolnice.

– Tu sam provela iduća tri mjeseca, zajedno sa svojim kolegama liječnicima i medicinskim sestrama, liječnicima dragovoljcima koji su dolazili iz Zagreba i Osijeka. Obradili smo preko 4 tisuće ranjenika, 2250 operacija. Dr. Juraj Njavro je bio zapovjednik ratne kirurgije i svih ekipa. Svi ranjenici su prošli tu prvu trijažu, najmanji broj primljenih u jednom danu je bio 12 a najveći 97. Osim što smo radili u bolnici organizirali smo i zdravstvenu zaštitu u Borovu Komercu i civilnim skloništima tako da su svi stanovnici grada Vukovara kojih je u okruženju ostalo oko 15 tisuća, od čega 2 tisuće djece, imali zdravstvenu zaštitu. I sve je funkcioniralo, istaknula je.

Dr. Bosanac naglašava da je za vrijeme okupacije slala apele na sve strane kako bi se granatiranje bolnice zaustavilo, pa je čak dobila i komandu u Sarajevu, ali od toga, kaže, nije bilo koristi.

– Prema sporazumu potpisanom u Zagrebu 18. studenoga prvo se pod nadzorom međunarodnog Crvenog križa i europskih promatrača trebala evakuirati bolnica u Vukovaru, pa rezervna bolnica u Borovo Komercu, sa svim ranjenicima i osobljem a zatim svi civili iz grada. Nažalost taj sporazum nitko nije poštivao već se dogodilo posve suprotno, rekla je.

Alvir: Vjerujemo da će se najveći dio posmrtnih ostataka pronaći

Ljiljana Alvir je rekla da se nada da će napokon dobiti informacije o nestalim u Vukovaru.

– Obitelji nestalih osoba svjedoci su toga da nada umire posljednja. Kada ne bi vjerovali da će se ipak najveći dio posmrtnih ostataka pronaći, ne bi niti tražili i vršili pritisak na institucije, koliko god ljudi bili stari i umorni. Naravno, svjesni smo mi da se neće svi ostaci pronaći, svjesni smo da su neki do te mjere devastirani pa kada se pronađu neće moći biti identificirani, ali se ipak nadamo da će većina obitelji dočekati taj trenutak i pokopati svoje najmilije, poručila je Alvir dodavši da se osobno uvjerila da institucije posljednjih godina rade sve što je u njihovoj moći kako bi im to omogućili.

Ističe kako je teško doći do posmrtnih ostataka zato što su primarne masovne grobnice premještane i mali broj ljudi zna te lokacije, a oni koji znaju, kaže, imaju debele razloge zašto to ne žele reći.

Medved: Posjedujemo dokumente o ekshumacijama, imamo konkretna imena

Ministar branitelja Tomo Medved kaže kako posjeduje dokument koji dokazuje da srbijanska vojska zna gdje su posmrtni ostaci s vukovarskog područja.

– Ministarstvo branitelja posjeduje dokumente iz kojih je vidljivo da je srpska vojska tijekom privremene okupacije Vukovara provodila niz radnji vezanih za ekshumaciju i iskapanje posmrtnih ostataka. Posjedujemo i konkretna imena osoba, rekao je Medved.

Naglasio je da se ne radi o informacijama paravojnih postrojbi srpske vojske već o djelatnom sastavu srpske vojske.

– Na osnovu toga smo preko Ministarstva vanjskih poslova u proteklih nekoliko mjeseci uputili Srbiji nekoliko zahtjeva za konkretnim protokolima gdje su završili posmrtni ostaci nakon ekshumacije primarnih grobnica na području Vukovara, rekao je Medved.

– Na sjednici Vlade prije dva tjedna donijeli smo odluku o kupnji najsuvremenije opreme i uvjeren sam da ćemo s tom novom opremom, novom rezolucijom biti učinkovitiji glede provedbe procesa identifikacije, rekao je Medved.

 

Majka Jean-Michela Nicoliera: Srbija ne može ući u demokratsku zajednicu kao što je Europska unija

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Hebrang: Tuđmanu je Hrvatska bila prva misao čak i u najtežim životnim trenucima

Objavljeno

na

Objavio

Andrija Hebrang, bliski Tuđmanov suradnik, bio je šef liječničkog konzilija. Brinuo se o zdravlju predsjednika. Morao ga je nagovarati da ode na preglede i kemoterapije, kaže…

Koliko ću ja još živjeti i mogu li dovršiti započeto djelo, bilo je prvo i osnovno pitanje koje mi je predsjednik Franjo Tuđman postavio kad je spoznao svoju dijagnozu, prije nego što će je potvrditi u washingtonskoj vojnoj bolnici “Walter Reed”. To pokazuje da je njemu Hrvatska bila prva misao čak i u takvim najtežim životnim trenucima. Jer nema ništa teže od spoznaje da boluješ od maligne bolesti, prisjeća se za 24sata.hr profesor Andrija Hebrang trenutka kad je prvi hrvatski predsjednik saznao da boluje od karcinoma kardija (ušće jednjaka u želudac).

Osim što mu je do 1998. bio šef liječničkog konzilija, bio mu je i ostao jedan od najbližih i istinski privrženih i odanih suradnika. Hebrang ističe da je Tuđman bio toliko osebujan čovjek da je vrlo teško, gotovo nemoguće, sažeti njegov rad i opus. Objašnjava kako je hrvatskom narodu iskrsnuo u pravom povijesnom trenutku kako bi upravo Hrvate svrstao u narode koji napokon imaju svoju državu.

‘U JNA je vidio kako se podriva Hrvatska’

– I to je okvir njegova povijesnog djelovanja. Što se tiče njega kao čovjeka, on je u životu prolazio različite faze. Bio je antifašist i kao takav je nastavio svoj posao u JNA. I dobro da je tako bilo, jer je iznutra mogao dobro vidjeti kako se podriva Hrvatska te kako se kroz to jugoslavenstvo topi i nacionalni identitet Hrvata. I to ga je potaklo da krene u tu borbu koju je započeo još davno prije Hrvatskog proljeća 1971. Kao disident je završio u zatvoru istih tih komunista kojima je pripadao. I to je razlika između Tuđmana i goleme većine drugih komunista koji su preokrenuli kapute nakon 1990. i nastavili dalje na rukovodećim pozicijama voditi Hrvatsku.

‘Preglede je smatrao gubitkom vremena’

I tu vam je njegov veliki problem jer je morao ući u sukob s tim svojim nekadašnjim komunističkim istomišljenicima koji su sad potpuno promijenili mišljenje. Znao je da su toliko jaki da ih ne može zaobići, izbaciti ni izbjeći – tumači Hebrang. I danas je čvrsto uvjeren da je uz takve okolnosti ubrzo i srpsku agresiju na Hrvatsku mogao izvući samo Franjo Tuđman. Ni jedan drugi političar, ističe Hebrang, ne bi mogao u tim okolnostima stvoriti Hrvatsku, a kamoli se oduprijeti ratnoj agresiji.

Tuđman je, tvrdi, bio i duhovit čovjek. Znao se i volio našaliti i na svoj račun, želio je i volio slušati viceve o njemu, i od suradnika je tražio da mu ih pričaju. Kao ministar zdravstva 1990. godine napravio je mali liječnički konzilij koji je svakih šest mjeseci trebao pregledavati predsjednika Tuđmana i reagirati odmah ako nešto otkriju. Tuđman je konzilij prihvatio, ali nagovori da ide na pregled, prisjeća se Hebrang, trajali su tjednima.

– Smatrao je to gubitkom vremena, jer takav pregled uzima barem dva sata. A to mu je bilo nezamislivo. Čak sam zvao i njegovu suprugu Ankicu te je molio da ga nagovori na sistematski. I uspjeli smo napraviti prosječno jedan pregled godišnje, umjesto dva planirana.

Uvijek mi je govorio da ima prečih problema. Premda sam ga uvjeravao da su najvažniji život i zdravlje, on na sebe nije polagao puno. I na jednom od takvih rutinskih pregleda otkrili smo mu bolest, te limfne čvorove. I kad su mu potvrdili dijagnozu, vrlo je teško prihvaćao terapiju i sve te preglede do trenutka kad smo mu rekli realnu prognozu i očekivanja. Onda je shvatio ozbiljnost zdravstvenog stanja.

U ‘Walter Reedu’ su mu rekli da ima devet mjeseci života i s tim se nikad nisam složio. Znao sam da imamo itekako dobre terapije za takav tumor i ni danas mi nije jasno zašto je ‘Walter Reed’ odbio ići s tom terapijom – govori Hebrang. Tuđmanov karcinom kardija je bolest koja se, tumači Hebrang, na ultrazvuku vidi tek kad metastazira i poveća okolne limfne čvorove. Čim su metastaze uočili na ultrazvuku, počeli su tragati za žarištem i pronašli su ga u istom danu.

‘Jednokratno zračenje je bila pogreška’

– U to vrijeme kemoterapija je bila jedina terapija. U ‘Walter Reedu’ su mu kemoterapiju odbili dati uz obrazloženje da će imati lošu kvalitetu života, a nisu ga željeli operirati. Samo su jednokratno ozračili to područje. Po meni su tu pogriješili. Jednokratnim zračenjem ne ubija se tumor, ali može se otežati situacija, jer se počinje podebljavati stijenka krvne žile i citostatik ne može doći do tumora. Čim je iz Washingtona stigao u Zagreb, dao mi je papire i šokirao sam se kad sam vidio da su ga jednokratno ozračili.

Odmah sam rekao: ‘Predsjedniče, ne dolazi u obzir, ja vam jamčim tri godine života’. Pitao me kako. Objasnio sam mu da imamo citostatike, a što će biti za tri godine, nitko od nas ne zna. I on je u tom trenutku shvatio da nije zaključio svoj životni projekt, Hrvatsku, jer je Podunavlje još bilo pod okupacijom – prisjeća se Hebrang. Osim što se bližio kraj Tuđmanova mandata, prognoze zdravstvenog stanja nisu mu bile dobre. Hebrang mu je dovodio i strane liječnike da ga procijene te pokušaju nagovoriti da počne s kemoterapijom.

Hebranga je zvao iz bolničke postelje

– Kad ju je na jedvite jade prihvatio i kad je počela djelovati, kad se tumor počeo topiti i kad je osnažio, opet je počeo djelovati i raditi. Tek tad je shvatio koliko je griješio kad je kočio liječničke preglede i medicinske postupke. Postao je pitom, prihvaćao je sve, jer je na sebi osjećao njihove rezultate. Na naše zadovoljstvo, dobio je još jedne predsjedničke izbore, obišao je cijelu Hrvatsku, a ja sam ga, naravno, pratio.

Završio je mirnu reintegraciju Podunavlja i zaokružio svoju životnu misiju. Također sam svjedočio njegovoj tuzi kad je shvatio da bolest opet uzima maha. I tad je izgovorio rečenicu tipičnu za njega: ‘Vidim da je kraj tog dobrog razdoblja, ali završio sam djelo’. Vidite, i tu je u prvi plan stavljao stvaranje Hrvatske – niže Hebrang. Ističe kako ga boli što osiguranje nije ispunilo Franjinu želju dok je bio u bolnici i pozvalo ga da se s njim posljednji put vidi.

– Iz bolničke postelje je tražio da pozovu mene i Đurđu Šušak, suprugu Gojka Šuška. Došao sam pred vrata njegove sobe, ali me osiguranje nije pustilo. Zamolio sam da ga pozdrave od mene. Kako sam čuo, kad su mu rekli da ga pozdravlja Andrija Hebrang, Tuđmanu su potekle suze. I ta me suza strašno boli i danas. Boli me tim više što mi oni koje je on zaštitio nisu dopustili da dođem do njega.

U normalnim sistemima bi trebali otići u mirovinu, a oni su oko Franje držali taj obruč. Đurđi su dali da barem telefonski razgovara s njim – kaže Hebrang. S Tuđmanom je uvijek, kaže, bio iskren i otvoren. Ostao mu je uvijek vjeran. Ponajviše jer je Hebrang i jedan od ljudi s kojima je Franjo Tuđman stvarao stranku HDZ i neovisnu Hrvatsku.

‘Vladu su odbili svi koji nisu komunisti’

Protiv Franje su radili njegovi najbliži suradnici, tvrdi Andrija Hebrang. I prosvjed za Radio 101 bio je jedan veliki scenarij protiv predsjednika jer do toga nikad nije trebalo doći.

U počecima formiranja vlade, Franji Tuđmanu je bio veliki partner Andrija Hebrang. Upravo njemu je Tuđman ponudio ministarsko mjesto.

– Nakon dobivenih izbora 1990. sjedili smo u HDZ-u. Sastavljali smo vladu i pozvao me da budem ministar. Nudio mi je nekoliko resora, no rekao sam mu da volim svoju liječničku struku i ne bih je se nikad odrekao. Tražio sam zdravstvo, on mi ga je dao. Zamolio sam ga da vidim imena i drugih kolega ministara.

Gledao sam taj popis i shvatio da jedino ja nisam bio član Saveza komunista. Rekao mi je: ‘Andrija, dovedi mi u vladu bilo koga drugog tko nije bio komunist i ja ću ga prihvatiti’. Mislio je na ljude iz drugih hrvatskih stranaka.

Počeo sam mu nabrajati Savku, Gotovca, Slobodana Budaka… On ih je preda mnom jednog po jednog zvao, nudio im ministarska mjesta u vladi. Stavio ih je na razglas i ja sam slušao kako ga jedan po jedan odbijaju riječima: ‘A tko si ti da nas zoveš u predsjedništvo Republike?’. I onda mi je rekao: ‘Pa baš zato mi uđi u vladu da imam barem jednog’ – prisjetio se Hebrang, koji se nije libio nekoliko puta podnijeti i ostavku jer se nije slagao s nekim stvarima.

Jednom je podnio ostavku kad je za premijera imenovan Josip Manolić. Rekao mu je da se cijeli život bori protiv Udbe i da mu ne može udbaš biti šef. Tuđman je njegovu ostavku poderao i rekao mu da ostane u vladi. Ipak, neopozivu ostavku na mjesto ministra obrane podnio je 1998. Tad je Hebrang prestao biti i šef njegova liječničkog konzilija.

– Nisam htio iza leđa imati ljude koji su me ometali u reformama zbog kojih me je Franjo Tuđman postavio. Nisam više želio da mi prijete životom. Nisam više želio u ministarstvu jesti samo jabuke i piti pića koja sam nosio od kuće – kaže Hebrang.

Pitamo ga za zagrebačku krizu, kad je zbog ukidanja koncesije 101-ici na Trg bana Jelačića izašlo stotinu tisuća ljudi. Hebrang tvrdi da do tog prosvjeda uopće nije trebalo doći i da je Tuđman u to vrijeme bio u “Walter Reedu”.

Tuđman nije imao pojma o 101-ici. Predlagao sam Iviću da odgodi sjednicu ili da se dvojica razbole. Bilo što, samo da ne donose takvu odluku dok nema šefa…

– Imali smo sjednicu vlade na kojoj se reklo da je Povjerenstvo ukinulo koncesiju Radiju 101. I to je izazvalo revolt. Član tog Povjerenstva bio je Ivić Pašalić, koji je toj sjednici nazočio. Rekao sam mu: ‘Iviću, odgodi to’.

Uvjeravao me je da ne može jer je sjednica već sazvana. Predlagao sam mu da se dvojica razbole, da ne dođu, da ne odlučuju tako dok je šef države u Americi u bolnici. I da smo to tad odgodili i malo ležernije išli prema 101-ici, nikad se ništa ne bi dogodilo. Ovako su oni eksplodirali, a Tuđman pojma nije imao o tome. I to je bila diverzija protiv njega. Bilo mu je jasno da je to scenarij protiv njega, nikakva spontana reakcija naroda – zaključuje Hebrang.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Nino Raspudić: Ludilo je zahvatilo dio zapadnih sveučilišta, stavljajući rodnu ideologiju u prvi plan

Objavljeno

na

Objavio

Tema emisije Peti dan bila je humanističke znanosti vs STEM, a gosti komentatori Nino Raspudić, Petar Mitrikeski, Marijana Bijelić i Igor Mikloušić.

STEM je akronim koji označava znanost, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku, naglasila je u uvodu voditeljica.

Marijana Bijelić navela je da se znanosti dijele na prirodne, humanističke i društvene.

“Što je znanost apstraktnija, u najvećoj mogućoj mjeri je izvan ideologije.”, kaže Bijelić.

Petar Tomev Mitrikeski kao genetičar navodi da je STEM-ovac te objašnjava.

“Humanističke znanosti tiču se čovjeka, društvene znanosti promatraju institucije i čovjekovo ponašanje u skupini, a prirodne znanosti govore o genetici i evoluciji.”

Mikloušić: Pada interes za humanističkim znanostima

“Pada interes za humanističkim znanostima od 2008. od financijske krize”, navodi Mikloušić te ocjenjuje: “Ljudi koji će u budućnosti voditi financije ili državu moraju imati šire znanje”. Smatra da je važno da čovjek posjeduje znanje od umjetnosti do znanosti i arhitekture.

Gosti su spomenuli da su kontroverzne ideje razlog pada popularnosti društvenih znanosti poput propagiranja rodne ideologije.

Raspudić: STEM-ovci misle da su humanisti niškoristi, zgubidani

Raspudić navodi da zbog raspodjele javnih sredstava dolazi do sukoba oko toga koje su od navedenih znanosti korisnije.

“STEM-ovci misle da su humanisti niškoristi, zgubidani.” te dodaje da “samo četvrtina STEM-ovaca radi u svom području.”

“Ludilo je zahvatilo dio zapadnih sveučilišta, stavljajući rodnu ideologiju u prvi plan. Previše smo opterećeni navodnim prestižnim sveučilištima koja propagiraju takve ideje.”, istaknuo je Raspudić.

“STEM je važan za kapitalizam, jer stvara prihode”, kaže Mitrikeski.

S druge strane, “STEM-ovci ujedno poboljšavaju kvalitetu života, sigurnost hrane i dr.”, naveo je Mikloušić.

“Prije je mjerilo znanja bilo poznavanje Shakespearea, a danas se gleda koliko je netko vješt u tehničkim znanostima”.

Za kraj, gosti su se složili da je suradnja svih područja važna za napredak cjelokupnog društva.

(HRT/narod.hr)

 

Nino Raspudić: Međunarodna zajednica je stvorila ‘hrvatsko pitanje’ u BiH

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari