Pratite nas

Intervju

ZVONKO MILAS ‘Naš nacionalni i gospodarski interes je poticati povratak iseljenika’

Objavljeno

na

G. Milas, kako se snalazite na novoj poziciji? Već ste naveliko krenuli u posao, obišli ste Hrvate u BiH, sastali se s Hrvatima iz Srbije, Crne Gore, Makedonije, Austrije, Argentine, Mađarske

– Moram priznati da nisam očekivao da će odmah po preuzimanju dužnosti stići toliko poziva za posjetom od strane naših zajednica i udruga koje djeluju izvan Hrvatske. To pokazuje kolika je njihova želja, ali i potreba za uspostavljanjem kvalitetne suradnje s matičnom domovinom. Čestitke i dobre želje stižu sa svih kontinenata – što samo govori o hrvatskom bogatstvu i potencijalu, nažalost, raseljenom diljem svijeta. Kad kažem nažalost – mislim na misao pokojnog kardinala Kuharića koji je rekao da se domovina nikad ne napušta bez tuge. Milijuni naših sunarodnjaka diljem svijeta, koji su iz različitih razloga, bilo ekonomskih ili političkih, napuštali svoj dom i danas su snažno vezani za Hrvatsku. Stoga mi ova dužnost predstavlja iznimnu odgovornost, ali i čast. Moj cilj i želja je da Ured postane središte dobrih ideja za jačanje suradnje, polazište kreativnih inicijativa za unapređenje naših međusobnih odnosa i mjesto susreta domovine i svih Hrvata izvan Lijepe naše.

[ad id=”93788″]

Što vi vidite kao najveće probleme hrvatskog iseljeništva u čije rješavanje ste krenuli ili to uskoro planirate?

– Kao prioritet u radu s našim iseljeničkim zajednicama postavili smo potrebu jačanja veza domovinske i iseljene Hrvatske s ciljem očuvanja nacionalnog identiteta, osobito među naraštajima Hrvata rođenima u iseljeništvu. Kada govorim o jačanju tih veza prije svega mislim na potrebu jačeg kulturnog i gospodarskog povezivanja iseljeništva s domovinom te poticanja njihova snažnijeg uključivanja u cjelokupni društveni i politički život Hrvatske. Naš konačni cilj je potaknuti i poticati njihov povratak i trajni ostanak u Hrvatskoj. U tom smislu prepreka zna biti nepoznavanje jezika. Kako to nikome od naših sunarodnjaka koji žive izvan Lijepe naše ne bi bio problem, neke mjere i korake smo već napravili. Naime, već dugi niz godina postoji program učenja hrvatskog jezika u Republici Hrvatskoj. No, on je bio vremenski ograničen na jedan ili eventualno dva semestra po stipendistu. Kako to nije dovoljno za uspješno svakodnevno, ali i poslovno komuniciranje, ove godine smo, s ciljem poticanja ostanka naših stipendista u domovini svojih predaka – bilo zbog nastavka studija ili zbog trajnog nastanjena u Republici Hrvatskoj, omogućili odobrenje stipendija za treći i/ili četvrti semestar. Osim učenja jezika, prilika je to i da bolje upoznaju našu kulturnu i prirodnu baštinu, naše ljude, što će, vjerujem biti dodatni motiv za trajni povratak.

Mislite li da je ostvarivo da se uskoro uvede elektroničko glasovanje na izborima na kojima iseljenici imaju pravo glasa?

– Na posljednjim parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj u studenom 2015., u XI. Izbornoj jedinici glasovalo je 28.917 birača, od toga najveći broj birača u Bosni i Hercegovini. Kada znamo da je broj Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske stostruko veći, svi mi u Hrvatskoj se trebamo zapitati poštujemo li osnovna demokratska prava i načela – osigurati svojim državljanima pravo da biraju svoje zastupnike tj. glasuju. Dosadašnja praksa smanjivanja broja biračkih mjesta onemogućila je to pravo brojnim našim sunarodnjacima. Čuo sam i da su od strane nekih udruga pokrenute i ustavne tužbe. Sve to nije dobro za ukupni razvoj i unapređenje naših međusobnih dobrih odnosa. I šalje lošu poruku. Stoga smatram da je tu nepravdu potrebno što žurnije ispraviti. Hrvati izvan Hrvatske imaju pravo i trebaju imati iste mogućnosti za ostvarivanje tog prava kao i građani koji žive u RH. A hoće li to biti elektroničko ili dopisno glasovanje ili će se osigurati veći broj biračkih mjesta, neka procjeni struka.

 
Milas tijekom susreta s učenicima, pripadnicima hrvatske manjine iz Rumunjske (Karaševo) koji su prvi puta posjetili domovinu svojih predaka

Neki iseljenici koji bi se željeli u mirovini vratiti u Hrvatsku od toga odustaju jer smatraju da im država uzima preveliki dio mirovine. Primjerice, oni iz Švicarske. Mislite li da su moguće reforme poreznog sustava u smjeru koji bi im povratak učinio privlačnim?

– Po mom sudu pitanje dvostrukog oporezivanja mirovina naših umirovljenika/povratnika je davno trebalo riješiti. Naša želja i naš interes je da se vrate i da žive u svojoj domovini. Prije svega, nadamo se da će se za njihovim primjerom povesti i njihova djeca i unuci. S njihovim povratkom mijenja se i demografska, ali i gospodarska slika Hrvatske. U tom smislu, naša zadaća je ukloniti sve administrativne i druge barijere da svima koji se žele vratiti – to i omogućimo.

Kako vratiti povjerenje iseljenika u institucije hrvatske države? Mnogi od njih su vrlo skeptični prema ulaganjima, povratku i sl. s obzirom na loša iskustva iz prošlosti.

– Povjerenje je važna, ako ne i najvažnija, karika u svim odnosima. Loša iskustva iz prošlosti su iskustva iz prošlosti. Svatko od nas ih zasigurno ima. No vjerujem da iste greške, kao već zrela država, nećemo ponavljati. Naime, naš je trajni nacionalni i gospodarski interes, a ne samo zakonska obveza, kako sam već rekao, poticati povratak iseljenika i njihova ulaganja u Hrvatskoj. Hrvatska je ulaskom u EU postala poduzetnički i gospodarski atraktivna zemlja. Naši iseljenici su prepoznali taj potencijal te su neke inicijative s njihove strane već pokrenute – od organiziranja konferencija na ovu temu do konkretnih projekata. No, po mom sudu i mi i Hrvatskoj se moramo aktivnije uključiti i na tom novom poduzetničkom valu zanimanja za suradnju na gospodarskom polju, preuzeti značajniju ulogu. Dobra volja, ali i zakonski okvir postoji – potrebno ga je staviti u funkciju. Mi u Državnom uredu ćemo zasigurno biti pokretači tih promjena te ćemo svakako nastojati i ustrajavati u snažnijem otvaranju gospodarske komunikacije i suradnje između Hrvatske i hrvatskog iseljeništva.
 
Predstojnik Milas i Miroslav Piplica, predsjednik Austrijsko – hrvatske zajednice za kulturu i šport i član Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske 

Što mislite o ideji da se u okviru Vašeg ureda organizira dodjela nagrada zaslužnim iseljenicima, a što bi se moglo organizirati u Zagrebu i postati tradicija?

– Mi u Uredu smo već razgovarali o tome. Zakonska podloga za takvo što postoji. Naime, u čl.11 Zakona o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske stoji – citiram: ‘Vlada Republike Hrvatske dodjeljuje posebna priznanja zaslužnim osobama, udrugama i institucijama za izniman doprinos jačanju odnosa i suradnje između Republike Hrvatske i Hrvata izvan Republike Hrvatske’. Mislim da je važno da se ovaj prijedlog realizira te da se i na simboličan način – dodjelom priznanja – valorizira nemjerljiv doprinos Hrvata izvan Republike Hrvatske u stvaranju, razvitku ali i promociji naše domovine diljem svijeta. Samo činjenica da su sva tri hrvatska nobelovca rođena ili su djelovali izvan Lijepe naše dovoljno govori o potrebi da i mi u Hrvatskoj trebamo prepoznavati i vrednovati brojne uspjehe i postignuća Hrvata koji žive izvan granica naše zemlje. Jer svaki uspjeh, svaka njihova nagrada i nas u Hrvatskoj čine neizmjerno ponosnim.
Planirate li uskoro i neka putovanja na dalje relacije, kako bi se još bolje upoznali sa iseljenicima iz Argentine, Australije, SAD…?

– I u svom dosadašnjem radu, imao sam prigodu upoznati brojne naše iseljeničke zajednice i njihov rad. Ostao sam zadivljen s koliko ljubavi, primjerice druga i treća generacija potomaka naših iseljenika i dan danas pričaju o domovini svojih očeva, djedova i baki. Vezanost uz Hrvatsku je neraskidiva. Ponosno ističu pripadnost svom hrvatskom narodu, a njegovanje i čuvanje hrvatskog identiteta je prioritet u njihovim svakodnevnim aktivnostima. Stoga se veselim ponovnim susretima, a rad s hrvatskim iseljeničkim zajednicama bit će u svakodnevnom fokusu cijelog Ureda.

Zoran Stupar/Croexpress
https://kamenjar.com/polozaj-hrvatske-nacionalne-manjine-u-madarskoj/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju s gospodinom Miroslavom Ćurićem

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Ćurić

Danas razgovaramo s gospodinom Miroslavom Ćurićem, ravnateljem Srednje ekonomske škole Livno, inače članom Udruge Hrvatska zvona.Negdje tamo početkom svibnja u istom kontekstu, dakle kao članicu Hrvatskih zvona, intervjuirali smo Vašu kćer Martinu. Kako to da ste se oboje uključili u rad Hrvatskih zvona? Tko je koga nagovarao, ona Vas ili Vi nju?

Iako često bude obrnuto, moram priznati da je njeno uključivanje u Udrugu Hrvatska     zvona, njeno oduševljenje ljudima koje je upoznala u Zagrebu, uvelike utjecalo na mene.

Unatoč tome što sam društveno vrlo angažiran gotovo 30 godina kroz sport, kulturu i obrazovanje, odolijevao sam iskušenjima političkog djelovanja pa tako nikada nisam bio član neke stranke. Dugogodišnji sam sportski djelatnik, bivši nogometaš (neki kažu da čak nisam bio ni loš), trenutni predsjednik KUD-a „Kamešnica“ iz mog Podhuma, dugogodišnji dopredsjednik Ogranka Matice hrvatske u Livnu, prvi predsjednik skupštine Asocijacije ravnatelja srednjih škola u BiH, član predsjedništva Udruge ravnatelja srednjih škola u BiH koje rade po hrvatskom nastavnom planu i programu, sudionik reformskih procesa u BiH od 2000. do 2010. godine. Sve ovo,  uz redovite obveze na radnom mjestu, iziskivalo je puno truda, volje i odricanja pa stoga o političkom angažmanu nisam ni razmišljao.

Njezine motive za aktiviranje unutar Hrvatskih zvona imali smo priliku čitati, koji su Vaši? Što je bilo prijelomno u odluci oko ovog Vašeg angažmana?

Ono što je prvenstveno utjecalo na moje aktiviranje u Udruzi Hrvatska zvona je brojno članstvo mladih ljudi koji se ne boje izazova, koji žele promjene, a spremni su ih svjedočiti osobnim primjerom. Čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje su načela koja promoviraju Hrvatska zvona, a ja ih pokušavam svakodnevno živjeti.

Uvažavanje drugog i drugačijeg, poštivanje svakog pojedinca, neopterećenost mladih ljudi, njihova energija, obrazovni i poduzetnički potencijali također su utjecali na moje uključivanje u Hrvatska zvona.

Ravnatelj ste jedne srednje škole u Livnu. Radite s mladima i sigurno primjećujete što ih najviše muči u njihovom sazrijevanju, zbog čega imaju najviše upitnika iznad glave… Možete li s nama to podijeliti?

Ovih dana navršava se punih 25 godina od mog dolaska na mjesto ravnatelja Srednje ekonomske škole u Livnu i gotovo 30 godina rada u odgoju i obrazovanju. Svoj radni vijek, ali i društveni angažman proveo sam s mladim ljudima. Kroz ovo vrijeme kroz Srednju ekonomsku školu prošlo je oko 4000 učenika, među kojima danas, hvala Bogu,  imamo doktora znanosti, inženjera, svećenika, liječnika, profesora, … ali i puno vrijednih i dobrih djelatnika. Iako mi stariji često imamo primjedbe na njihovo ponašanje i često iskazujemo svoje nepovjerenje u njih i njihove potencijale, uvjeren sam da su mladi ljudi najbolji dio našega društva.

S obzirom na Vaš radni staž i životnu zrelost, sigurno ste bili i još uvijek ste svjedoci promjenama u gradu u kojem živite? Što biste izdvojili kao pozitivne promjene, a što kao one koje su se negativno odrazile na život zajednice kojoj pripadate?

Kada se osvrnem na proteklih tridesetak godina, kao dragovoljac Domovinskog rata i kao ratni zapovjednik na dijelu livanjske bojišnice, ne mogu ne prisjetiti se tih teških, krvavih, ali i ponosnih dana. Tu odlučnost, ponos i jedinstvo, daj Bože da ponovno ostvarimo. Istinski livanjski branitelji, znani i neznani momci s prvih crta bojišnice, nažalost su zaboravljeni, bolesni, razočarani, nezaposleni i prepušteni sami sebi.

Na njihova radna mjesta došli su neki drugi, nečiji rođaci, prijatelji, stranački istomišljenici i kolege pa čak i ratni dezerteri. Branitelji su poput svojih očeva morali kruha tražiti po europskim, najčešće njemačkim bauštelama. Da bi se krug zatvorio, istim putem moraju i djeca branitelja – nakon završavanja fakulteta, nedobivanja čak ni pripravničkog staža, odlaze i oni. Posljedice su katastrofalna demografska situacija, sve praznije škole, tjeskoba i beznađe.

Na svu sreću, ima i pozitivnih primjera u vidu poduzetničkih projekata mladih gospodarstvenika iz Hrvatske i dijaspore, koji su prepoznali ljudske i tehnološke potencijale, ali i nužnost opstanka mladih ljudi na ovim prostorima.

Vjerujem da će takvih inicijativa biti sve više.

Koji bi bio Vaš savjet jednoj mladoj osobi koja realno i racionalno promišlja o društvu u kojem živimo i koja je svjedok negativnih društvenih pojava, nepotizmu i korupciji koji nas okružuju?

Teško je u ovome trenutku nešto sugerirati, kao ljudi moramo vjerovati da će se nešto promijeniti na bolje. Iskreno vjerujem da su upravo mladi nositelji tih pozitivnih promjena. Otići, znači predati se bez borbe. Otići, znači zauvijek napustiti pradjedovska ognjišta na koja su se vraćali naši očevi, jer su ih na njima čekale obitelji. Tko će nas čekati kada odemo?!

Samo je jedno sigurno, najljepše i najbolje mjesto za život je rodni kraj. Da bi nam bilo bolje svi se moramo više potruditi. I žrtvovati.

Što biste htjeli postići svojim angažmanom kroz Udrugu Hrvatska zvona?

Volio bih kada bi prostor HBŽ – a postao mjesto dobrog življenja za sve, prostor gdje će mladi ostvariti svoje potencijale, prostor zadovoljnih i sretnih obitelji i radosnog dječjeg smijeha.

Ostati ili otići, vječna je dilema koju imaju mladi ljudi iz naših krajeva. Imali su je i branitelji početkom agresije na naše prostore. Svoja razmišljanja, nadanja  i osjećaje opisao sam u jednoj pjesmi nastaloj u Domovinskom ratu.

Hladno proljetno jutro puno magle

Pogled mi traži Kupreška vrata.

Svuda vidim samo krš i goli kamen

Bože, kako je pusta ova zemlja Hrvata.

Pogledam na drugu stranu,

dinarski prsten čuva naše polje

pitoma sela poljem razasuta,

kao da čekaju i tiho mole.

I opet se pitam, po tisuću puta,

zašto smo ovdje, kad bi nam

drugdje bilo puno bolje,

i dok razum traži

neko opravdanje, srce tuče jače

mimo moje volje.

 

(Cincar , proljeće ’92.)

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Damir Kajin o situaciji u Istri, Uljaniku, Jakovčiću…

Objavljeno

na

Objavio

Donosimo nastavak intervjua sa Damirom Kajinom o situaciji u Istri, Uljaniku, Jakovčiću te svim problemima koji opterećuju ovaj Hrvatski poluotok

Što se zbiva s Uljanikom?

Katastrofa. Danas je 16.08. i radnici bi trebali dobiti plaću. Međutim, ako Vlada u Uljanik ne unese 300- 350 mil. €, te ako novom vlasniku ne bude jamčila za 200 mil. € kojeg bi ovaj trebao unijeti u Uljanik, sustav koji je stvaran 170 godina nećemo više prepoznavati. 350 mil. € je cca 2.5 mlrd. kn. Ili to vam je 5 000 stanova od 50 mč prosječne cijene od 1 400 € po kvadratu. Ili to vam je najmanje 5 000 prodanih gazdinstava u Slavoniji koje ljudi nude za manje od 50 000 €, a stvarala su ih 3, 4 generacije.

Ali prije 7 mjeseci kada je Vlada izdala jamstvo od 96 mil. € Jakovčić, Miletić i  Flego tvrdili su da će s tim novcem Uljanik stati na noge!

Ja sam govorio da neće. Oni ne znaju da su živi. Danas Uljanik ima problem isplata plaća, a imat će opet za mjesec, pa dva mjeseca, itd. Ono što je najgore, mediji pod utjecajem IDS-a, a u suvlasništvu Končara, tvrde da će Končar “uskočiti”. Istina je da se Končar obratio Vladi da mu HBOR izda 16 mil. € kredita. Znači, bez Vlade nema isplate ni ove plaće.

Priča se da je platforma Apolo izrađena u Uljaniku smanjila državna jamstva za 100 mil. €.

Točno, ali od platforme Apolo Uljanik je u minusu za dobrih 15 mil. €. Po svakom brodu imate gubitak od 15 i više mil. €. O tome sam više puta govorio u Saboru.

 Pa kako da se tome stane na kraj jer ispada da bi se time moglo zaustaviti iseljavanje iz Hrvatske.

Vjerojatno ne bi, ali bi 350 mil. € usmjerenih u populacijsku politiku prepolovilo iseljavanje. Istina, bez tog novca će masovnije i Istrijani napuštati Istru.

 Koliko je do sada Vlada uložila u Uljanik?

Cca 4.4 mlrd. kn. S ovih 2.5 mlrd. kn to će biti blizu 7 mlrd.kn.  Uljanik je usput usisao i 500 mil. kn iz 3.maja, a o jamstvima neću.

Pa kako tome stati na kraj? Što je geneza problema?

Pretvorba Uljanika i Uljanik plovidbe. Ja sam galamio u Saboru da Uljanik nije spreman za pretvorbu, da privatizaciji valja reći ne, da privatizacija gdje bi radnici bili vlasnici je najobičnija obmana. Da Uljanik u trenutku privatizacije ima 100 mil. € gubitaka, da po brodu gube 15 mil. €, itd.

 Miletić govori da je Istra uspješna jer se IDS ne miješa u rad uprava.

Ako to tvrdi onda je izgubljen u prostoru i vremenu. Istra je bila uspješna onda kada se umješavala u rad istarskih tvrtki koje bi zapale u probleme. Počev od Pivovare, Cimosa, Istarske banke, TPS-a, pa i samog Uljanika. Ja sam supotpisivao otpis potraživanja Županije i Grada Pule u iznosu od 65 mil. kn. Pa ja sam tamo 2007. hodočastio do Sanadera da Tankerska i Uljanik uđu u Viktor Lenac i to se pokazalo dobrim. Sjećam se kao danas kada me je predsjednik uprave Uljanika tražio da govorim s Milanovićem i Linićem za 120-140 mil. € jamstava Uljaniku i znam kako su tekli ti razgovori. Ali to redovito čini i Miletić. S tom razlikom da ja sebe nikada nisam politički prodavao- „Vi pomognite meni, pa ću ja vama držati kvorum“. Pa 13.09. u Puli će se održati sjednica Vlade, a glavna tema bit će Uljanik.

 Što je biti kraha pulske brodogradnje?

Privatizacija. Ono što je vrijedilo je Uljanik plovidba brodarsko poduzeće koje je 1986. osnovao Uljanik da u godinama smanjenih narudžbi za istog grade brodove. Genijalna odluka. Međutim, Plovidbu , ono najdohodovnije što je bilo u Uljaniku preuzeli su direktori, a Uljanik prepustili radnicima. S druge strane uz 48% koliko drže radnici 52% Uljanika drže Croatia osiguranje, mirovinski fondovi… i po problemima Uljanika isti u njega nisu uložili niti kune. Zašto onda Vlada koja sve daje ne nacionalizira Uljanik kao u slučaju Agrokora?

 Zanimljivo da se Jakovčić na vrijeme, iako Todorićev savjetnik povukao iz Agrokora, a sada napušta Končara.

Treba imati osjećaj za tajming. To je bit opstojnosti. Ako želimo da Uljanik preživi treba raditi sve suprotno od onoga što Jakovčić predlaže. Sada spominje preseljenje Uljanika 40-50 km istočnije. Pa Uljanik nije u stanju u svom trošku preseliti jednu kancelariju s prvog na drugi kat, a kamoli izmjestiti proizvodnje. A i tko bi ga prihvatio? To je gašenje proizvodnje, a potom slijede špekulacije sa zemljištem.

Zar to ne vide Puljani?

Ne.  Oni koji su zaposlenici gradskih vlasti njima je dobro, a oni drugi ne idu na izbore, pa bi netko zaključio da ih za Uljanik nije briga. Oni treći su napustili Pulu i danas su u Italiji, Njemačkoj, Irskoj…

 Što je rješenje za Uljanik?

Ono što i za Agrokor. Nacionalizacija. Pa vlasnici bi to objeručke prihvatili. Konačno, Debeljak je nudio za ulazak u Uljanik 100 mil. €, ali prihvaćena je ponuda od 25 mil. €. Pred 6 mjeseci nešto se moglo učiniti, a danas je puno teže.

 Što je s otpuštanjima 1 300 radnika, Lencem, 3.majom koji su danas dio Uljanika?

Točno, doma će 1 300 radnika. Stvarno puno više. 3.maju majka Uljanik mora vratiti 500 mil. kn i nude ga jednom talijanskom brodogradilištu. Viktor Lenac prodaju-prodali su Palumbo grupi iz Napolija čiji su vlasnici bili 5 god. u talijanskom kućnom zatvoru. NO Uljanika se raspao i situacija je složena.

 Pa i Končar je bio u zatvoru!?

Davno je to bilo. Problem su lokalna vlast i uprava Uljanika. Da se razumijemo, možda najmanji problem je ova zadnja uprava.

 Da li stoji teza da u državni proračun Županija Istarska više unosi no što iz njega dobiva?

Ta teza je stajala do 2017. Već 2017. Istra je više novaca povukla iz državnog proračuna no što je unijela, a 2018. to će biti drastično više. To govori da stagniramo. Istra nisu samo fešte i tartufi. Samo turizam i TDR. Istra su i Uljanik i sirotinja koja iseljava, nepotizam i kontrola medija i namješteni sudski procesi. Točno, u Istri se bolje živi nego drugdje u HR, ali da nemamo turizma bili bi kao Bosna Srebrna.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Kajin o Jakovčiću: Istra je danas ‘špilja razbojnička’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari