Pratite nas

Intervju

Zvonko Milas: Osiguravati uvjete za održivi ostanak i opstanak Hrvata u BiH naš je prioritet

Objavljeno

na

Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske

Središnji državni ured za Hrvate izvan Domovine ima pune ruke posla. Za Kamenjar.com govori njegov predstojnik Zvonko Milas

Zvonko Milas, predstojnik je državnog Ureda za Hrvate izvan Domovine. U ovim ljetnim danima nakon što se vratio s godišnjeg  odmora odmah je “zasukao rukave” i krenuo u rješavanje problema naših ljudi koji žive izvan Domovine. Bezbrojni su projekti koji su završeni, neki su još u tijeku, a neki se najavljuju. Sve je to pokazivalo  potrebu za jednim širim i sveobuhvatnijim razgovorom. Gospodin Milas se, unatoč zauzetosti, rado odazvao na naš poziv.

Poštovani gospodine Milas, djelatnici  Središnjeg državnog Ureda za Hrvate izvan Domovine nedavno su posjetili Bosnu i Hercegovinu. Koje su bile Vaše aktivnosti tom prigodom?

– Svaki posjet BiH i Hrvatima u BiH – uz posao je prije svega veliko zadovoljstvo.

Oduševljava me duh naših ljudi koji se unatoč brojnim poteškoćama bore i ne odustaju od svog zavičaja, posebice Hrvati u Središnjoj Bosni i Posavini koji su tijekom posljednjeg rata preživjeli najveća stradanja.

U posljednje dvije godine posjetili smo gotovo sva mjesta gdje žive Hrvati, ostalo je još samo par mjesta koje planiramo posjetiti u što skorije vrijeme (Prijedor, Usora).

Cilj svakog posjeta je upoznati potrebe ali i probleme koji muče naše ljude, ali također i vidjeti gdje postoji mogućnost suradnje na zajedničkim projektima koji će biti na dobrobit hrvatskom narodu i BiH.

Prilikom posjeta mjestima gdje Hrvati nisu u većini, koristimo prigodu uspostaviti suradnju s načelnicima koji su predstavnici druga dva naroda (Jajce, Bugojno, Teslić, Novi Travnik, Busovača… ) kako bi ih potaknuli na značajniju potporu projektima koji su od značaja za Hrvate koji tamo žive. Istovremeno je to i poruka da Republika Hrvatska i Vlada Republike Hrvatske stoji iza svakog Hrvata ma gdje živio u BiH.

Tom ste prigodom posjetili Jajce i Vareš. Poznavajući situaciju života Hrvata ali i života uopće čini se da ste imali posebni cilj putovanja. O čemu se radi?

– Svaki posjet prilika je za upoznati svakodnevnicu naših ljudi koji žive u BiH. Konačni cilj je iznaći mogućnosti kako taj svakodnevni život i kvalitetu života unaprijediti. Što je to što je prioritet što će Hrvatima u BiH poboljšati kvalitetu života. Negdje je to infrastruktura. Primjerice rekonstrukcija ceste u naselju Zaruđe u općini Vareš koja će doprinijeti razvoju turizma te gospodarstva općenito, odnosno dugoročno doprinijeti otvaranju radnih mjesta. U nekim dijelovima BiH, na našu radost, to su škole koje bilježe porast učenika poput općine Posušje. U Jajcu je, zbog velike udaljenosti do kliničkih centara, prioritet zdravstvo, odnosno Opća bolnica Jajce.

Prvi i najvažniji prioritet hrvatske vlade i naše politike je upravo BiH i jačanje položaja hrvatskog naroda te u tom smislu imamo punu potporu predsjednika Vlade RH koji je i sam često u BiH (dosada bio 9 puta u BiH)

Povećana su i financijska sredstva namijenjena Hrvatima u BiH, a više od polovice našeg ukupnog proračuna ide upravo u BiH (skoro 36 milijuna kuna u 2017.).

Već duži niz godina Središnji državni ured za Hrvate izvan Domovine financijski pomaže projekte Hrvata u BiH. Koliko su oni informirani o tomu i koliko su kvalitetni prijedlozi programa i projekata koje dobivate?

Svake godine pristižu nam sve kvalitetniji projekti. Rezultat je to naše suradnje, stalnih kontakata i bolje komunikacije. Vidjeli ste i sami da smo često na terenu. Osim toga, Ured je pokrenuo i niz radionica koje radimo u BiH, a koje su usmjerene upravo na to. Cilj je osposobiti naše ljude vještinama i potrebnim znanjima kako napisati dobar projekt, bilo EU projekt ili projekt za neke druge institucije.

Puno je novaca na raspolaganju BiH, posebice u okviru EU fondova. Napravili smo i brošuru s najbitnijim informacijama koji fondovi se mogu koristiti i za što. Naravno i dalje ostajemo na raspolaganju za svu potrebnu daljnju potporu u razradi projekta. Puno je potencijala, puno mogućnosti za dobre odnosno korisne projekte.. na nama je da ih osmislimo, uokvirimo u potrebnu formu i apliciramo. Siguran sam da će rezultati naših zajedničkih napora biti vrlo konkretni i na dugoročnu dobrobit našem narodu i cijeloj BiH.

Na što, a prema Vama, treba baciti posebni akcent kada su u pitanju Hrvati u BiH. Što je ono na čemu Vaš Ured može mnogo učiniti?

Osiguravati uvjete za održivi ostanak i opstanak Hrvata u BiH za nas je prioritet. To činimo kroz niz programa – program stipendiranja (400 stipendija za studij u BiH – ostanak mladih); program financiranja program i projekata od posebnog interesa za hrvatski narod u BiH – škole, bolnice, domovi zdravlja, domovi kulture, vrtići, infrastruktura, projekti koji pružaju mogućnost otvaranja radnih mjesta. Tu je i poseban program koji provodimo i koji je namijenjen svim našim zajednicama u svijetu ali najveći dio opet ide projektima Hrvata u BiH – tu su različite kulturne manifestacije, festivali, časopisi, projekti koji se provode za djecu i mlade, potpora OPG ovima, do konkretne potpore za osobe koje su slabijeg imovinskog stanja.

Važno je naglasiti da sve što radimo, radimo partnerski i u suradnji s predstavnicima Hrvata, bilo sa zajednicom bilo s predstavnicima izvršne vlasti. Slušamo i osluškujemo stvarne potrebe te u skladu s tim planiramo naše aktivnosti.

Ponosni smo na brojne zajedničke projekte – primjerice: centar za djecu s poteškoćama u razvoju u Ljubuškom i Kiseljaku, most u općini Usora i Tesliću, svetištu Majke Kondžilske; vodovod i kanalizacija u općini  Odžak; dom za starije i nemoćne u Kiseljak- Lugu, školska športska dvorana u Stolcu, Pologu, Jajcu, Kupresu, Čitluku, škola u Širokom Brijegu, Žepču, Novom Travniku, kulturni centar u Tuzli, studentski dom u Sarajevu i Mostaru …

Također, potrebe Hrvata u entitetu Republika Srpska, kojima treba potpora u povratku, različite su od potreba Hrvata u Zapadnoj Hercegovini  ili Središnjoj Bosni. Putem financiranja različitih projekata odgovaramo i na te potrebe.

Koje su aktivnosti koje Vaš Ured provodi a vezane su za Hrvate izvan Domovine koji ne žive u BiH?

– Svaki razgovor, svaki susret s našim iseljenica predstavljaju veliku radost i ponos, ali i veliku odgovornost. Na nama je da prepoznamo današnje potrebe i potencijale našeg iseljeništva i da kroz zajedničke aktivnosti osnažimo hrvatske zajednice u svijetu, našu partnersku suradnju i zajedništvo. Jedan od važnijih ciljeva i aktivnosti koji se stavljaju pred Vladu Republike Hrvatske ali i pred hrvatske zajednice širom svijeta je očuvanje i njegovanje hrvatskog identiteta Hrvata koji žive izvan domovine. Upravo je hrvatski jezik čuvar identiteta i stoga su naše brojne aktivnosti usmjerene prema učenju i poučavanju hrvatskog jezika. Intenzivirali smo komunikaciju, uložili više financijskih sredstava, povećali broj stipendija i interes za program učenja hrvatskog jezika je sve veći, što nas posebno veseli. Osnovali smo Vijeće za učenje i poučavanje hrvatskoga kao drugoga, stranog i nasljednog jezika, koji predstavlja značajan iskorak i stručni pristup. Potrebno je istaknuti da smo sa Sveučilištem u Zagrebu prošle godine potpisali Sporazum o suradnji u području obrazovanja i znanosti radi razvijanja studijskih programa te integracije i jačanja hrvatskoga zajedništva. Rezultat te suradnje je da smo već za ovu akademsku godinu osigurali smo 100 direktnih upisnih kvota za predstavnike hrvatske manjine i hrvatskog iseljeništva za upis na studij na Sveučilištu u Zagrebu. Pokrenuli smo pilot projekt „Korijeni“ u koji smo uključili mladi naraštaj, naše osnovnoškolce. Cilj tog projekta je jačanje povezanosti i suradnje osnovnih škola koje pohađaju Hrvati izvan Republike Hrvatske s osnovnim školama u Republici Hrvatskoj, a pilot projekt se trenutno provodi između osnovnih škola Chicago, Dublin, Vukovar i Široki Brijeg. Taj projekt ima veliki potencijal.

Programi potpore programima i projektima hrvatskim zajednicama u iseljeništvu jedan su od načina naše suradnje. Aktivnosti i potrebe naših zajednica u svijetu su različite i specifične, tomu tako i pristupamo. Nastojimo ostvariti vidljivost naših aktivnosti u svim područjima od kulture, obrazovanja i znanosti, gospodarstva, sporta do tradicionalnih događanja koji su dio identiteta naših zajednica u svijetu.

Hrvatske manjine imaju svoju povijesnu i političku posebnost. Upravo  međunarodnopravni instrumenti koji reguliraju prava i položaj manjina, a tu svakako treba navesti i međudržavne sporazume o zaštiti manjina, daju nam mogućnost da osiguramo zaštitu i promicanje prava pripadnika naših manjina. Intenziviran je rad međuvladinih mješovitih odbora za zaštitu manjina s  Republikom Srbijom, Mađarskom, Republikom Makedonijom a najesen nam predstoji održavanje sjednice s Crnom Gorom. Ove godine s radom je započelo je i međuresorno Povjerenstvo za status Hrvata u Republici Sloveniji u čiji rad su uključeni i predstavnici naše manjine. Ured je već u 2017. godini osigurano potporu za 295 programa i projekata manjinskih zajednica u Austriji, Bugarskoj, Crnoj Gori, Češkoj, Italiji, Kosovu, Mađarskoj, Makedoniji, Rumunjskoj, Slovačkoj, Sloveniji i Srbiji i tu ćemo suradnju i nadalje poticati i intenzivirati.

U prethodnom periodu učinili ste mnogo posla i vjerujemo da ste se odmorili, no što Vas čeka po povratku u svakodnevni radni ritam?

– Prvi put potpisivanje ugovora za programe i projekte Hrvata u BiH, biti će u BiH u Vitezu 31.kolovoza 2018. Time se želi poslati poruka važnosti zajedništva našeg naroda u dvije domovine ali je to i jasan signal Vlade RH za još čvršćim i snažnijim povezivanjem s našim narodom u BiH. Nastavljamo i s projektom Korijeni gdje ćemo raditi na proširenju broja osnovnih škola iz BiH (uz Široki Brijeg, bit će tu škole iz Žepča, Tolise, Viteza, osnovne škole Buna u Mostaru) sa osnovnim školama u RH i iseljeništvu. Dakako, nastavljamo s našim radionicama za prekograničnu suradnju i programe Erasmus + , za predstavnike odgojno obrazovnih ustanova iz BiH. Tu je i skorašnje lansiranje pilot projekta Registra hrvatskih subjekata izvan Republike Hrvatske čiji je ključni cilj umrežavanja i povezivanje svih Hrvata diljem svijeta na posebno osmišljenoj e-platformi. Također, tijekom jeseni očekujemo i prvi Nacrt nove Strategije o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, a početkom studenog o.g. nas očekuje i sjednica Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH na kojoj će članovi Savjeta imati prigode raspraviti određena pitanja, i dakako, u skladu njihove savjetodavne uloge, davati konstruktivne prijedloge Vladi RH u kreiranju ili olakšavanju daljnjih mjera namijenjenih Hrvatima izvan RH.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Objavljeno

na

Objavio

Specijalist za ratove 1990-ih objavio je 12. knjigu: “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.”, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi

Davor Marijan, znanstvenik iz Hrvatskog instituta za povijest, specijalist za ratove 1990-ih u Hrvatskoj i BiH, upravo je izdao 12. knjigu: „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.“, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi. A da bi je iznjedrio, Marijan je istražio golem broj dokumenata. „Nisam ih brojio, no pročitao sam ih mnogo. Samo na web-stranici Slobodana Praljka bilo ih je više od 100 tisuća, a i Haaški sud objavio je više od 60 tisuća dokumenata koji se odnose na rat u BiH“, kaže taj vrsni istraživač povijesne građe koji već 20 godina istražuje rat u BiH, a rat Hrvata i Muslimana (od 1994. Bošnjaka) smatra najkompleksnijim dijelom cijelog Domovinskog rata, pa i svih ratnih zbivanja koja se na Zapadu nazivaju i ratovima za jugoslavensko nasljeđe, piše Žarko Ivković/VečernjiList

U BiH jedni protiv drugih ratovala su sva tri naroda koja tvore tu državu. Srbi smatraju da je to bio građanski rat, Bošnjaci kažu da je riječ o agresiji, Hrvati govore o obrambenom, tj. Domovinskom ratu. Što je istina?

I ja smatram da je to bio ponajprije građanski rat jer je najvećim dijelom bio sukob triju naroda. Miješanja sa strane je bilo pa razumijem bošnjačku stranu kad optužuje Hrvatsku i Srbiju za agresiju, no što s dragovoljcima sa Sandžaka ili vjerskim ratnicima na muslimanskoj strani? Njihov angažman, pri čemu su se međusobno trpjeli šijiti i suniti, pokazuje iznimno visok stupanj organiziranosti, što je, osim u odnosu prema Izraelu, jedinstven slučaj u svijetu. Tokove novca iz muslimanskog svijeta da i ne spominjemo.

Što je uzrok rata u BiH?

On se ne može gledati izvan projekta svi Srbi u jednoj državi. Rat u BiH samo je nastavak rata u Hrvatskoj koji je privremeno okončan u siječnju 1992.

Zašto je svaki narod imao svoju vojsku?

Zato što se zajednička nije mogla stvoriti jer nije bilo ni minimuma suglasja o položaju i uređenju BiH. Navodno savezna JNA transformirala se u tri srpske vojske, premda ima „stručnjaka“ koji svako malo ustvrde da se ona nacionalno podijelila. Ne sjećam se da je ijedna postrojba JNA prešla na hrvatsku ili muslimansku stranu. U takvim okolnostima, nastanak triju oružanih sila bio je logičan. Kažem tri, premda ih je u nekim trenutcima bilo i više, primjerice HOS i Narodna obrana Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni. Srbi su preuzeli JNA i dio Teritorijalne obrane, Hrvati su se organizirali gotovo od nule, a Muslimani su posljednji završili ustroj vojske jer je Izetbegović pokušavao dogovoriti nekakav aranžmana s JNA, pri čemu je potpuno ignorirao hrvatske interese. To je propalo jer Srbi nisu bili za takvu opciju.

Opišite nam ukratko ciljeve svake pojedine vojske, naroda.

Srpski ciljevi dani su u jednom fascinantnom dokumentu koji se zove “Odluka Narodne skupštine Republike srpskog naroda u BiH o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH” usvojenom 12. svibnja 1992. u Domu JNA u Banjoj Luci. To su bili: razgraničenje od druga dva naroda, tj. država, dio Sarajeva, koridor kroz Bosansku Posavinu, granice na rijekama Neretvi i Uni, eliminiranje Muslimana iz doline Drine i izlazak na more. Cilj Bošnjaka bio je sukladan stajalištu politike o građanskoj državi, a to je cijela BiH pod njihovim nadzorom. Kod Hrvata se nastojalo obraniti teritorij na kojem su bili većinski i uz to se sanjalo o obuhvaćanju većine hrvatskog naroda u jednoj državi kao što je to bilo u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

Jesu li VRS i HVO bile agresorske vojske, a Armija BiH oslobodilačka?

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Definiciju agresorstva nije lako utvrditi. Uzmimo slučaj Vareša, gradića s većinskim hrvatskim stanovništvom. Je li njega u studenom 1993. ABiH oslobodila ili zauzela? Čini mi se primjerenim da se svako mjesto razmatra od slučaja do slučaja. HVO i VRS bile su hrvatska i srpska vojska, a ABiH muslimanska (od 1994. bošnjačka), to je jedino neosporivo. Ne treba zaboraviti da su Hrvati i Srbi u golemoj većini bili za entitetsko organiziranje, što znači da su zastupali većinsku opciju na razini BiH i da je već zbog toga jako teško primjenjivati formule agresije i oslobodilaštva.

Što je uzrok hrvatsko-muslimanskog rata i tko ga je počeo, tko je krivac?

Uzrok su suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, a Bošnjaci su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nemuslimansko stanovništvo bilo majorizirano. Rat je bio neminovan. Počeo je kada je ABiH velikim dijelom preko teritorija Hrvatske i područja koje je nadzirao HVO nabavila dostatnu količinu oružja i streljiva i kada je agresivnije nastupila prema HVO-u u središnjoj Bosni, gdje je rat i počeo u siječnju 1993. U HVO-u su tek 14. travnja 1993., kad ih je ABiH napala u Konjicu, prihvatili da nije riječ o povremenim incidentima, već o otvorenom ratu. Do tada su iz Zagreba dolazili nalozi da se smire i pregovaraju s Muslimanima.

Može li se iz dokumenata vidjeti tko je vojno bio bolje osposobljen: HVO ili Armija BiH? Odnosno što je bilo presudno za vojne pobjede u tom ratu?

Rat u BiH bio je rat naoružanog naroda. U nizu stvari pokazalo se da je jugoslavenska obrambena koncepcija iznjedrila narodne vojske koje su patile od velikih problema. JNA je nesumnjivo bila jedna od lošijih vojski u novijoj povijesti Europe. ABiH kopirala je koncept JNA, imala je osjetno više kadrova iz nje i na koncu je preuzela njezin sustav organiziranja. HVO je najmanje dugovao JNA i najbliži je miliciji. Naravno da ne mislim na miliciju iz socijalističkog razdoblja. Uz to su im ciljevi bili sasvim drugačiji. HVO je izrazito obrambena organizacija, za razliku od ABiH, koja je 1993. imala više uspjeha u nacionalno miješanim područjima s izrazitom bošnjačkom većinom. U sukobima s jasno definiranom crtom i bez višestruke nadmoći, ABiH nije postizala uspjehe vrijedne spomena. To se najbolje vidi u slučajevima Lašvanske doline i doline Lepenice. O Žepču da ne govorimo. Uz to ne treba zaboraviti da je ABiH imala odriješene ruke za rat, za razliku od HVO-a, na koji su u nekoliko presudnih slučajeva nepovoljno utjecali politika i interes Republike Hrvatske.

Kakve su posljedice toga rata: jesu li Bošnjaci njime ostvarili svoje strateške ciljeve?

Nisu postigli ni izbliza koliko su željeli, a HVO se uz velike gubitke održao u središnjoj Bosni. General Rasim Delić u veljači 1994. sažeo je bit i učinak rata konstatacijom da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”. Delićeva samohvala ogoljuje do srži svrhu rata koji je ABiH povela protiv HVO-a. Armija BiH ratovala je za teritorij, koji je najvećim dijelom i etnički očistila. Pobijedila je u etnički miješanim područjima, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana. Muslimani su ratovali za teritorij koji nisu bili u stanju uzeti Srbima zbog njihove tehničko-taktičke nadmoći. S HVO-om su bili izmiješani i iskoristili su pogodan trenutak da na račun te prednosti protjeraju Hrvate.

Mnogi danas smatraju da se taj rat trebao i mogao izbjeći, odnosno da je trebalo očuvati savezništvo Hrvata i Bošnjaka u ratu protiv Srba. Jesu li u pravu?

Takva mišljenja pokazuju loše poznavanje rata i prilika u BiH. Svako malo razni kavanski tumači prozivaju Hrvatsku što nije očuvala savezništvo, a njega uopće nije bilo do srpnja 1995. Postojala je suradnja na nekim područjima 1992. kad su Hrvati i Muslimani bili ugroženi od Srba. U toj suradnji daleko su bolje prošli Muslimani jer su im Hrvati dali vrijeme da se organiziraju i ustroje vojsku. Kad neki Bošnjaci danas govore o “čudu bosanskog otpora”, ignoriraju da je ono doslovno nastalo na krvi hrvatskih vojnika u proljeće 1992. Hrvati bez borbe nisu prepustili nijedno područje na kojem su bili većina ili ih je bilo u znatnijem broju. S druge strane, Srbi su u travnju i svibnju zauzeli najveći dio teritorija na kojem su Muslimani bili većina, često bez borbe. Hrvatima se Donji Vakuf, Doboj ili Bijeljina nisu mogli dogoditi.

Kakva je uloga Alije Izetbegovića u ratu u BiH, a posebice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

Smatram da je on glavni krivac za rat Hrvata i Muslimana, a ima i veliku odgovornost za izbijanje otvorenog rata u BiH 1992. jer je odbacio Cutileirov plan. On je već u predizbornoj kampanji u rujnu 1990. elaborirao da alternative za „ideal građanske republike” nema. Ili „građanska republika” ili „građanski rat”. Izetbegović je prvi čelnik jedne od nacionalnih stranaka u BiH koji je prije rata prijetio ratom ako se ne prihvati koncept države koji je Muslimanima trebao jamčiti političku prevagu. Početkom 1991. u Skupštini SR BiH izjavio je da bi zbog suverene Bosne „žrtvovao mir”, ali da ne bi zbog mira u Bosni „žrtvovao suverenu Bosnu”. Nije sporno to što ga Bošnjaci slave, sporno je to što ga neki iz okruženja također smatraju čovjekom mira, suživota i tolerancije – svime onim što nije bio.

Želite reći da se nije borio za državu triju ravnopravnih naroda?

Izetbegović je bio islamist koji je u izbornu utrku ušao s pedigreom robijaša za islam i s Islamskom deklaracijom, koja se konstantno relativizira tvrdnjom da je napisana 20 godina prije, no objavljena je u izbornoj 1990. te su u pravu oni koji u njoj vide politički program. Kao osoba predmodernog shvaćanja, Izetbegović je zajednicu shvaćao po kriteriju islamske vjere i ponašao se kao da se ništa nije promijenilo nakon što je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosanski pašaluk. On nije prihvaćao da je BiH zemlja triju ravnopravnih naroda. Svrha koncepta građanske države za koji se zalagao bila je majorizacija manjina, a ne izgradnja države u zapadnjačkom smislu.

Izetbegović je potpisao brojne sporazume, no redovito ih nije poštovao. Zašto?

On je od početka djelovao po načelu da cilj opravdava sredstvo, što je uključivalo i laž. Uostalom, u jednom intervjuu 2000. priznao je da je za njega laž nužan taktički potez na putu do strategijskog cilja. Riječ je teško davao, ali ju je lako kršio.

Je li Franjo Tuđman možda podcijenio Izetbegovića kao pregovarača?

Mislim da jest. Tuđman je živio u miljeu u kojem nije bilo orijentalizma ili bizantizma. On nije dvojio da je Izetbegović islamist, no pokazat će se da je i njega iznenadila lakoća kojom je izbjegavao obveze i dogovore. Zbog međunarodnih obzira i interesa Republike Hrvatske uglavnom je prelazio preko Izetbegovićevih izvrdavanja.

Kakva je bila uloga Hrvatske i Franje Tuđmana u ratu Bošnjaka i Hrvata u BiH?

Kompleksna je ta uloga, a često se razmatra izvan konteksta. Godine 1991. BiH je s velikim dijelom te ritorija i nekoliko desetaka tisuća vojnika u JNA i Teritorijalnoj obrani sudjelovala u ratu protiv Hrvatske. Hrvatska je 1992. vraćala svoj okupirani teritorij preko dijela BiH. Posebice je bio važan operacijski ciklus iz Livanjskog polja 1994.–1995. koji je doveo do sloma države pobunjenih Srba u Hrvatskoj. U tom se procesu zbio i rat Hrvata i Muslimana. I tu su paradoksi: iz Hrvatske i preko njezina teritorija naoružavane su obje strane. Slučaj 17. krajiške brigade ABiH najupečatljivije ilustrira taj paradoks. Ona je nastala od dviju postrojba koje su naoružane i opremljene u Hrvatskoj, dio vojnika u toj brigadi bili su i pripadnici HV-a. To je bila možda i najbolja brigada ABiH i ključna u protjerivanju Hrvata iz Travnika u lipnju 1993. Hrvatska je sukladno tome bila involvirana, ali na način kojim prosječan Hrvat iz BiH teško može biti zadovoljan.

U knjizi pišete da se Tuđman u ljeto 1993. opredijelio za pomaganje HVO-u dragovoljačkim skupinama i minimalnim angažmanom vojnika umjesto da je intervenirao jačim snagama i pokušao u što kraćem vremenu spojiti doline Vrbasa i Lašve. Što bi se time dobilo?

Legitimno je postaviti tezu da je mirotvorna Tuđmanova politika u BiH sredinom, a posebice u jesen 1993. doživjela slom, što je izravno štetilo HVO-u i Hrvatima u BiH. Mislim da je bio dužan jačim snagama u kratkom vremenu popraviti štetu nanesenu HVO-u, no on to nije učinio. Na kraju je rezultat bio isti, samo što je takav odnos trajao osjetno duže i s većim ljudskim gubicima. Ovdje moram dodati da je tvrdnja o tisućama pripadnika HV-a u ratu protiv ABiH, za koju je uvelike odgovoran general Martin Špegelj, lažna. Ono što sam napisao prije gotovo dvadeset godina i dalje stoji: radilo se o malim snagama ekvivalenta lake brigade ojačane tenkovima i topništvom podijeljenim u manje sastave duž cijelog ratišta. Premda su te snage u nekim trenutcima igrale važnu ulogu, najvažnija je njihova psihološka uloga. I ta mala skupina bila je dobrim dijelom rodom iz BiH, a u većini su bili iz pričuvnih sastava. O tome detaljno pišem u knjizi. Nasuprot njima bili su brojniji mudžahedini i dragovoljci sa Sandžaka i iz Crne Gore.

Kakva je bila uloga međunarodne zajednice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

To je također kompleksna tema, s mnogo nepoznanica zbog nedostupnih dokumenata. No nema nikakve dvojbe da je međunarodna zajednica bila osjetno sklonija Muslimanima. Nije daleko od istine ni tvrdnja da su oni bili četvrta strana u ratu.

Zašto je međunarodna zajednica stala uz Bošnjake i Armiju BiH, koja je činila zločine i u svojim redovima imala mudžahedine?

Dio velikih sila dokazivao je na BiH da njihova politika nije protumuslimanska i na BiH i dalje gleda kao na Jugoslaviju u malom i nukleus nekog novog okupljanja. Hrvatskoj je stavljen krimen jer je tobože kriva za raspad Jugoslavije. Glavni su krivci Slobodan Milošević i Veljko Kadijević, odnosno Srbija i JNA, no međunarodni krugovi koji su stvarali obje Jugoslavije to ipak zamjeraju Hrvatskoj. Dodajte tome i čudnu zapadnu liberalnu ljevicu koja je „proizvela“ tone literature o ratu, znanstveno pretežno bezvrijedne, no poslužila je svrsi da se dobije željena slika. „Stručnjak“ poput Johna B. Allcocka, koji je bio i ekspert na Haaškom sudu, bez imalo znanstvene nelagode tvrdi da su razgovori Tuđmana i Miloševića u „Karađorđevu o podjeli BiH i kasniji pregovori u Grazu” dobro „dokumentirani i više se ne smatraju spornim”. To nije znanost, to je stopostotna politička angažiranost. Haaški sud samo je nastavak takve politike „pravnim sredstvima“. U spoju s potpunom servilnošću hrvatske politike nakon 2000. Hrvati su još dobro i prošli.

Zašto su Daytonskim sporazumom Amerikanci nagradili Srbe, a nametnuli zajednički hrvatsko-bošnjački entitet?

Američka politika najbolje pokazuje da se velike sile vode interesima, a ne moralnim imperativom. Amerika je zapravo minirala europske mirovne planove iz 1992. i 1993. o unutarnjoj podjeli BiH. Ima ozbiljnih naznaka da je njihov veleposlanik Warren Zimmermann odlučujuće utjecao na Izetbegovića da odbaci Cutileirov plan s proljeća 1992. No kad je EU na djelu pokazala da još nije došlo „vrijeme Europe“, kako je bahato obećavano (ako ikad i dođe), tada su se umiješali Amerikanci i u Daytonu podjelom BiH okončali rat. Supersila kao što je Amerika očito si može dopustiti bezobzirnu politiku ne samo prema „malim igračima“ već i prema saveznicima u Zapadnoj Europi.

Oružane snage BiH danas čine tri komponente: bošnjačka, srpska i hrvatska. Možete li zamisliti tu vojsku kako zajednički brani suverenitet BiH?

Ne mogu. To je očito nužna politička forma za koju sumnjam da bi izdržala prvu ozbiljniju krizu.

Žarko Ivković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Vinko Puljić: ‘Oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali

Objavljeno

na

Objavio

U duhu iščekivanja, nade, budnosti i čežnje, simbola četiriju nedjelja došašća, nadbiskup metropolit i vrhbosanski kardinal Vinko Puljić za Večernji list otvoreno je govorio o položaju Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, izborima i sve većem odlasku mladih.

Kardinal Vinko Puljić: Bog nas je pozvao na zajednički suživot u lijepoj domovini BiH

U BiH traje vladavina podobnih, a ne sposobnih

Od rata je prošlo 23 godine, no u medijima i dalje traje sumorna atmosfera koja ne doprinosi rješavanju problema što primjećuje kardinal i dodaje: “Pristup vladavine prava je vrlo pristran. Ljudima je dosadilo u ovoj borbi gdje uvijek imaju prednost podobni.”

Da u BiH vlada zakon jačega, jasno je i kardinalu koji dodaje: “Nije slučajno jedan veleposlanik meni rekao: “Ili ćete se seliti ili asimilirati.” To je strategija moćnika.”

Unatoč problemima, kardinal Vinko Puljić zahvalan je na snazi koju je do sada dobio. “Zahvaljujem Bogu na molitvi koja me krijepi, a i tolikim dobrim dušama koje me prate molitvom da ne klonem duhom.”

odlasku mladih u bolji život, kardinal Vinko Puljić stavlja odgovornost na političku, više nego na ekonomsku situaciju te dodaje: “Najveću odgovornost snose nositelji vlasti i mediji, ali i oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati te sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali.”

Poticaj na zajedništvo

Kardinal Vinko Puljić svjestan je i oprezan ozbiljnosti situacije i zalaže se za dijalog i zajedništvo.

“Ne možemo samo druge kriviti, moramo i sami shvatiti vlastitu odgovornost za razjedinjenost. Treba staviti narod na prvo mjesto, a ne utrku za vlast i stranačku podobnost. To su vrlo uspješno koristili oni kojima je stalo da među nama bude što veća podijeljenost. Mi, nažalost, (Hrvati op.a.) nismo zbili redove i ne radimo na većoj povezanosti i poštovanju svih.”

Izbori u BiH – negiranje izborne volje hrvatskog naroda 

“Kreatori Daytonskog mirovnog sporazuma taj su sporazum proglasili Ustavom u BiH. Po njemu su tri naroda u ovoj zemlji konstitutivna. Neke su sudili u Haagu jer su željeli podijeliti BiH, a zapravo su je oni podijelili i time ozakonili etničko čišćenje. Kakva je to perfidija svjetskih sila? To su napravili jer su obećali ratnicima da će tako napraviti. Svjedok sam tih zbivanja. Aneks koji govori o povratku nisu proveli jer su novac davali vladajućima, a vladajući su vrlo uspješno igrali igru da se Hrvatima ne dodijeli potpora za povratak. Sada, po zakonu, idu za tim da nam oduzmu identitet i politički subjektivitet.”

O službenom uplitanju Hrvatske i optužbama za lobiranje za svoje sunarodnjake kardinal ne pridaje važnost. “Neki to nazivaju uplitanjem u unutarnje stvari BiH. Hrvatska je prekasno shvatila svoju dužnost da stoji iza svog potpisa u Daytonu, kao i obveze u Ustavu. Ne treba se mnogo obazirati na provokacije jer isto to i oni rade, a nitko ih nije prozivao kada su dopuštali da ova zemlja postane ostavština nekog prošlog imperija.”

Kardinal se približava svom zlatnom jubileju – 50 godina svećenstva, 30 godina biskupstva, četvrt stoljeća otkako je kardinal i 75 godina života. Skromno i ponizno dodaje: “Ne trebam čekati jubileje, nego već sada iskreno zahvaljujem Gospodinu što me pratio i krijepio tolikim milostima.”

VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari