Josipa Galić iz Širokoga Brijega nedavno se vratila iz afričke Subukije gdje je boravila po treći put. Prošle je godine u Subukiji volontirala i s tajnicom tomislavgradske Udruge “Kap ljubavi”, Draženom Perković.
Po povratku iz Afrike, ova mlada Širokokobriježanka uputila je pismo udruzi “”Kapi ljubavi” i Duvnjacima, onima „koji ne zatvaraju oči…“. U pismo, kojeg je objavio portal tomislavcity Josipa piše:
-Tamo negdje u prošlom stoljeću, u dalekoj Americi, rodila se curica, slijepa i gluha, pod imenom Helen Keller! Nije se rodila kao većina zdravih ljudi, stoga je njezin životni put bio puno drugačiji i teži, ali ne i nemoguć! Sa svojim hendikepom, uspjela je doktorirati i naučiti nekoliko stranih jezika uz pomoć njezinih bližih i senzibilizirane okoline! Kao već odrasla, izrekla je jednu prekrasnu rečenicu, koja živi nakon njezine smrti i živjet će još mnogo stoljeća: “Sami možemo učiniti tako malo. Zajedno možemo učiniti tako mnogo!“
Možda bih tako mogla sažeti sve ono što čine dobri ljudi sabrani pod imenom Kap ljubavi! Vrti se ovih dana upit jedne male djevojčice s Filipina, koji je uputila našem Papi Franji:“ Zašto Bog dopušta glad i umiranje od gladi!?“
Bog je davno odgovorio na ovo pitanje: a zašto sam stvorio tebe čovječe da ne zatvaraš oči nad teškom ljudskom sudbinom!
Tamo gdje se spajaju dvije tradicije i kulture, tamo gdje je granica između tih dviju kultura i tradicija, smjestio se grad, Tomislavgrad! Sigurna sam da ste čuli za njega! I za ljude tog kraja! U tome gradu i kraju žive humani ljudi! Ljudi, koji su spremni pomoći, a pri tom ne praviti nikakve razlike! Za njih nikakve granice ne postoje! Onaj tko je u potrebi, oni pružaju ruku pomoći, bilo da se radi materijalnoj, fizičkoj ili duhovnoj pomoći! Udruga je to, koja slavi već dosta godina svog neumornog rada! Članovi simpatizeri i dobrotvori te udruge već nekoliko godina pomažu franjevačku misiju u dalekoj Keniji pod vodstvom hrvatskog misionara fra Mire Babića!
Tajnica udruge, Dražana Perković, otputovala je tamo na pola godine i na licu mjesta se uvjerila u surovost i stvarnost života u siromašnom zabitom kraju! Nakon povratka, nije mirovala, nego se pod geslom one rečenice, zajedno možemo tako mnogo, nastavila boriti i za njih, na drugom kraju svijeta! Organizirala je one ljude iz Udruge Kap ljubavi, informirala ih, i brzo su počele pristizati donacije za školarine! A dobro znamo, što u Africi znači obrazovanje! Stranica udruge Kap ljubavi, ubrzo je pokrenula program Kumstava za djecu u Subukiji! Na stranici se svakodnevno povećao broj fotografija malih heroja, ispod kojih bi pisalo: kumovi, ti i ti, plaćaju godišnju školarinu! Kakve li radosti za male školarce, i povratne informacije za one koji su to omogućili!
Možda mnogi ne znaju da je stopa nezaposlenosti u tom kraju Bosne i Hercegovine velika i da ljudi ne žive baš bajnim životom, ali ih to ne sprječava da pogledaju brata ili sestru u potrebi i podijele dio svog bogatstva s onim u potrebi! Oni ne zatvaraju oči i ne postavljaju pitanja, zašto je to tako! Oni rade i djeluju i ne misle posustati! Oni zajedno rade tako mnogo!
Provela sam Božić i ove godine u Subukiiji. Bila je to prava radost jer sam na svoje oči mogla vidjeti plodove rada svih dobrih ljudi a pogotovo ljudi iz udruge Kap ljubavi! Djeca jedu svaki dan, škola se polako završava i nema više sjedenja ispod kišnog krova! A školarci, oni su s osmijehom na licu krenuli u novu školsku godinu, jer imaju svoje kumove, koji misle na njih! Budite i vi ponosni na sebe, jer ja jesam!
Ljudi iz mojeg kraja, moje Bosne i Hercegovine, obični ljudi, ali veliki po onome što činite! S ponosom sam nosila majicu Kap ljubavi! Jer ta kap, više nije kap, tamo to prerasta u more ljubavi! Pa predlažem da ime promijenite u More ljubavi! Kako bi rekli naši Afrikanci: asante sana-hvala, na onome što učiniste i na onom što će te činiti u budućnosti! Božji vam blagoslov!, napisala je Josipa