Glas Koncila o Trumpovom govoru u Poljskoj prešućenom od većine medija

Europa ne može bez Boga

Pamtit će povijest, kako u hrvatskim tako i u europskim razmjerima, sedmi dan srpnja 2017. godine, i to zahvaljujući dvama događajima važnima za legitimiranje Božjega spomena u sadašnjem društvu.

Oba događaja po svojem sadržaju svjedoče o neprijepornoj ukorijenjenosti kršćanstva u suvremenu zapadnu kulturu, a da ni jedan od njih nije bio u organizaciji ikoje Crkve ili bilo koje druge vjerske zajednice.

Toga je dana na internetskim stranicama Ustavnoga suda Republike Hrvatske objavljeno sudsko rješenje o neprihvaćanju prijedloga trojice hrvatskih građana da se iz zakonom propisane prisege hrvatskoga predsjednika izbaci završna formulacija »Tako mi Bog pomogao«. Trebalo je čekati 50-ak dana da Ustavni sud objavi rješenje koje je doneseno još 23. svibnja, kojim je odbacio argumentaciju predlagatelja izmjena Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske. Pojednostavnjeno govoreći, ustavnim sudcima zadaća je bila ocijeniti kosi li se spomen Boga iz usta hrvatskoga predsjednika ili predsjednice u svečanom činu prisege sa sekularnim karakterom države i vjerom kao privatnom stvari pojedinca.

Iako su iza prijedloga izbacivanja formulacije »Tako mi Bog pomogao« formalno stale samo tri osobe, razloge koji oni navode u hrvatskom javnom prostoru danomice izgovaraju oni koji smatraju da je javno očitovanje vjere u Boga valjda najveća prijetnja hrvatskomu napretku.

Međutim, Ustavni sud »osporavanu ‘frazu’ ne smatra samu po sebi izravno ili neizravno vezanom uz bilo kakvo religijsko uvjerenje izabranoga predsjednika, ona ne predstavlja ‘teističko i vjersko uvjerenje’, ne sprječava izabranoga predsjednika ‘u iskazivanju drugoga vjerskoga odabira’, odnosno izricanje svečane prisege i riječi: ‘Tako mi Bog pomogao’ ne nameće određeno vjersko opredjeljenje predsjedniku Republike« – pravno je tumačenje.

Ustavni sud, nadalje, ne odustaje od toga da je formulacija »Tako mi Bog pomogao« sastavni dio prisege te smatra da se time ne narušava predsjednikova »sloboda savjesti i vjeroispovijedi«, kao ni njegovo pravo na »slobodno javno očitovanje vjere ili drugoga uvjerenja« kao privatne osobe. Ključno je u odbacivanju podnesenoga prigovora tobožnjemu narušavanju sekulamosti države da »sam čin davanja svečane predsjedničke prisege nije čin očitovanja vjerskoga uvjerenja«.

Ali što onda uopće znači taj završni dio prisege?

Kada se s tako visoke sudske instance zahtjev za »izbacivanje Boga iz prisege« gotovo proglasi apsurdnim, postaje razvidno da je nemoguće imalo ozbiljno govoriti o mjestu Boga u društvu ignorirajući kršćanske zasade u hrvatskoj povijesti, kulturi, umjetnosti i društvu koje veliku većinu čine katolici. Na rješenje Ustavnoga suda i njegove ključne rečenice trebat će se još dugo vraćati, dokle god jeftinim »protukršćanskim populizmom« pojedinci i skupine u Hrvatskoj budu nastojali prikupljati političke i društvene bodove.

Trump u Poljskoj

Istoga je dana u Varšavi, u Poljskoj, zemlji u kojoj se potvrdio povijesni zaokret hrvatske politike zahvaljujući sudjelovanju hrvatske Predsjednice u važnoj »inicijativi triju mora«, glasovit govor o neraskidivosti zapadnoga čovjeka i zapadne kulture i njegove vjere u Boga održao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald J. Trump. Sljedeće njegove riječi upućene Poljacima mogu objasniti i korijene aktualne nesnošljivost prema kršćanskim vrjednotama kod pojedinaca u Hrvatskoj: »Kroz četiri desetljeća komunističke vladavine Poljska i ostale zarobljene nacije Europe podnijele su brutalnu kampanju za rušenje slobode, vaše vjere, vaših zakona, vaše povijesti, vašega identiteta – zapravo same biti vaše kulture i vaše čovječnosti. Ipak, kroz sve to, nikad niste izgubili svoj duh«, poručio je.

0 povijesnoj ulozi čovjeka kojemu i Hrvatska uvelike duguje svoju suverenost predsjednik Trump rekao je sljedeće: »A kada je došao 2. lipnja 1979., i kad se milijun Poljaka okupio oko Trga pobjede na prvoj misi sa svojim poljskim papom, toga dana svaki komunist u Varšavi morao je znati da će njihov ugnjetavački sustav uskoro propasti.

Morali su to znati točno u trenutku propovijedi pape Ivana Pavla II., kada je milijun poljskih muškaraca, žena i djece iznenada podigao svoje glasove u zajedničkoj molitvi. Milijun poljskih ljudi nije tražio bogatstvo. Nisu tražili povlastice. Umjesto toga, milijun Poljaka pjevao je tri jednostavne riječi: ‘Mi hoćemo Boga!’ (…) Ljudi iz Poljske, ljudi Amerike i ljudi Europe još uvijek viču: ‘Hoćemo Boga’!«

Baštinom kršćanstva mogle bi se nazvati i sljedeće riječi američkoga predsjednika: »Iznad svega, cijenimo dostojanstvo svakoga ljudskoga života, štitimo prava svake osobe i dijelimo nadu svake duše da živimo u slobodi. To smo mi. To su neprocjenjive veze koje nas povezuju kao nacije, kao saveznike i kao civilizaciju. (…) Možemo imati najveće gospodarstvo i najsmrtonosnije oružje bilo gdje na Zemlji, ali ako nemamo jake obitelji i jake vrijednosti, tada ćemo biti slabi i ne ćemo preživjeti.«

Taj pomno pripreman govor, u kojem je svaka riječ u specifičnim geopolitičkim okolnostima morala biti posebno vagana, iako su ga pljeskom i usklicima prekidale tisuće poljskih građana, nije naišao na veće odjeke u medijskim analizama, pogotovo u dijelu u kojem snažno afirmira vjernost zapadnoga čovjeka Bogu.

Europskoj uniji u čijem prijedlogu »ustava« nije prošlo spominjanje Boga i kršćanstva, i u kojoj sve više jenjava osjećaj za vrjednote obitelji i poštivanja života u svim njegovim fazama, iz razloga koji bi lako potpali pod sukobe interesa i pogubnu ideološku zagriženost pojedinih skupina, ne odgovara afirmacija kršćanstva i njegove baštine kao najsnažnijega integracijskoga čimbenika, čak i kad se o tome govori načelno. No je li Zapadu ikada išta dobroga donijelo odricanje od kršćanskih vrjednota ili njihovo relativiziranje? Nedvojbeno je: sadašnjost su uvijek činili Bog i čovjek. Tako će uvijek i biti.

Branimir Stanić
Glas Koncila

Susret predsjednice RH s predsjednikom SAD-a veliki je uspjeh hrvatske diplomacije i predsjednice