Mostarsku operaciju zapovjedio Josip Broz !

0

Mostarsku operaciju zapovjedio Josip Broz !

Skoro pet desetljeća jugoslavenska je komunistička vlast na razne načine nastojala prikriti vlastite zločine. Kako one nad zarobljenim protivničkim vojnicima tako i one nad nedužnim civilima. U državnim sredstvima priopćavanja nije se moglo čuti niti riječi o stravičnim partizanskim zločinima počinjenim u Jazovci, Kočevskom Rogu, Mariboru, Maceljskoj šumi, Zagrebu, Širokom Brijegu, Mostaru, i drugim mjestima. Vladao je zavjet šutnje koji se osjeća i danas.

Photobucket Photobucket Photobucket
1. Posmrtni ostaci franjevaca, Zagvozd 2. Ekshumacija fratara u Mostarskom Gracu 3. Posmrtni ostaci franjevaca, Široki Brijeg

Međutim, kad su o pojedinim segmentima tih stravičnih zločina bili prinuđeni progovoriti, govorili su to s nevjerojatnom količinom laži, licemjerja i konstrukcija. Naime, nije se mogla prikriti činjenica da je na koncu rata s lica zemlje nestalo skoro osamnaest tisuća hercegovačkih Hrvata. Nije se mogla prikriti činjenica da je pobijeno, spaljeno ili nestalo šezdeset i šest hercegovačkih franjevaca.
Čuvari jugoslavenskog komunističkog poretka jako su dobro znali da se unutar obitelji, rodbine i prijatelja čuvaju uspomene na pobijeni cvijet hrvatske mladosti ovih prostora. Stoga su nastojali po stotinu puta ponavljati različite laži i podvale nadajući se kako će najveći dio mladeži prihvatiti to kao istinu. Najveće laži, konstrukcije i podvale izrečene su, pak, na račun pobijenih širokobrijeških franjevaca. Međutim, došlo je vrijeme da o tim događajima progovorimo nešto drugačije.

Zašto se bitka za Široki Brijeg i Mostar uopće morala dogoditi ?

Nakon povlačenja s Jadranske obale, u jesen 1944., njemačke su vojne snage pristupile utvrđivanju takozvane „zelene“ crte na potezu Knin -Livno-Duvno-Široki Brijeg-Mostar-Gacko. S vojničkog gledišta, cilj ove linije bio je najmanje troznačan.
U prvom redu riječ je o osiguranju desnog boka crte bojišnice koju su njemački generali namjeravali postavili od Blatnog jezera, preko Dunava i Drine do Gacka. Sve s ciljem kako bi zaustavili nadiranje ruskih postrojbi iz Mađarske, Rumunjske i Srbije i tako kupili vremena za organizirano povlačenje glavnine svojih postrojbi s jugoistoka Europe. Tu se u prvom redu radilo o glavnini skupine Armija E koja se povlačila se iz Grčke. Međutim, prijetila je velika opasnost da joj dalje povlačenje bude presječeno od strane ruskih postrojbi koje su se u to vrijeme već nalazile na području Srbije, kao i albanskih partizana te 2. crnogorskog korpusa čija se zona odgovornosti protezala do rijeke Neretve na zapadu.
Jedini pravac kojim su se postrojbe generala Alexandra Loehra mogle izvlačiti, nakon proboja preko Albanije i Crne Gore bila je dolina rijeke Bosne i Neretvanski operativni pravac kao njen prirodni produžetak.
U prvom njemačkom planu kao glavni pravac izvlačenja Skupina Armije E bio je naznačen Mostar. Međutim, zbog uspjeha 2. partizanskog korpusa u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini te 8. dalmatinskog korpusa u okolici Knina Livna, Tomislavgrada i Posušja došlo je do lomljenja najznačajnijeg djela prvotno zamišljene njemačke „ zelene“ crte.
U takvoj situaciji stožer njemačke 369. divizije dobio je zadaću da sa svim raspoloživim snagama pod svaku cijenu brani ostatak „zelene“ crte Široki Brijeg – Mostar –Nevesinje, što su ujedno bile najisturenije točke pod njemačkim nadzorom na jugoistoku Europe.
Photobucket
Zapovjednik 369. grenadirske pukovnije pukovnik Fischer sa stijegom pukovnije

Istovremeno, novonastala situacija na ovoj bojišnici uvjetovala je promjenu izvlačenja skupine Armija E. Umjesto planiranog povlačenja prema Mostaru ove su se postrojbe povlačile pravcem Višegrad-Sarajevo. Kad je u pitanju područje Mostara i Širokog Brijega, njemački ratni izvori pokazuju da su rudnici boksita i mostarska zračna luka bili od velikog značaja za ratni stroj Hitlerove Njemačke.
Polovicom studenoga 1944., partizanske postrojbe započinju sa svakodnevnim opsjedanjem Širokog Brijega. O tim danima svjedoči dr. fra Oton Knezović: -«Polovicom studenoga 1944. probudi me iz dubokog noćnog sna strašna rika topova i pucnjava strojopušaka. Još ne mogu da se razaberem što je. Topovi gruvaju nedaleko od moje sobe, cijela se kuća trese i veliki prozori drmaju na njoj, kao da će se sve stropoštati. Bacači mina padaju pod moj prozor u daljini dvadeset do pedeset metara. Rakete osvjetljuju noć i imaš što vidjeti. Naša velika livada puna noćnih sjena, koje se šuljaju od voćke do voćke i pužu četveronoške pokraj zida, da dođu do samostana, konvikta i gimnazije. Hrvatski vojnici kriju se iza u dvorištu i kod štala, naperili strojnice po zidovima i gađaju u te noćne utvare.“
Vojnički gledano potpuno besciljna misija!

Photobucket
Gimnazija, samostan i crkva Uznesenja BDM na Širokom Brijegu, 1936.

U partizanskim dokumentima nemoguće je pronaći operativnu zapovijed iz konca 1944. kojom je brigadama iz sastava 29. hercegovačke i 9. dalmatinske divizije izričito zapovijeda da ovladaju Širokim Brijegom. Njihovi nadređeni, stožeri 2. i 8. korpusa, čiji su stožeri bili smješteni u Nikšiću i Splitu, kao i Vrhovni štab partizanske vojske prioritet su dali drugim pravcima djelovanja. Stoga se stječe dojam da su stožeri ovih dviju partizanskih divizija samostalno donijeli prosudbu da će konstantnim borbenim pritiskom na Široki Brijeg i Mostar zajednički štititi bokove vlasti snaga te na taj način, aktivnim djelovanjem, prisiliti njemačke i hrvatske snage na povlačenje prema Sarajevu.
Kada znamo podatak da su dva partizanska korpusa (2.crnogorski i 5. krajiški) u to vrijeme bila usmjerena prema Sarajevu a 8. dalmatinski istovremeno je oštricu svoga djelovanja usmjerio prema Lici onda vidimo da područje Hercegovine partizanima nije bilo većeg od strateškog vojničkog značaja.
Zdrav razum i načela normalnog vođenja bitke odmah nameće pitanje: Zbog čega su onda njihovi podređeni mjesecima bezuspješno opsjedali Široki Brijeg i prostor između Mostarskog blata i rijeke Neretve?
Uistinu, zar ne bi bilo vojnički logično da su partizanske postrojbe iz pravca Tomislavgrada, Bugojna, Prozora, Boračkog jezera i istočne Hercegovine, još u jesen 1944., jačim snagama izvršile snažan pritisak na prijevoj Ivan sedlo, sjeverno od Konjica. Takvom odlukom i presijecanjem jedinog željezničkog i cestovnog pravca prema Sarajevu u vrlo nezavidan položaj bile bi dovedene njemačke snage angažirane na crti Široki Brijeg – Mostar – Nevesinje i riješena vojnička i politička sudbina kompletnog neretljanskog pravca. U tom slučaju stožer 369. divizije i podređene mu hrvatske i srpske postrojbe mogli bi birati jedino između organiziranog povlačenja i opstanka u okruženju.
Ovakvim potezom partizani bi izbjegli dosta bezrazložno vođenih bitaka, širinu vlastite crte smanjili bi za oko 300 kilometara, čime bi stvorili taktičku premoć u ljudstvu i tehnici te dobili vremena za novo pregrupiranje i brže napredovanje prema Sarajevu.
Međutim, u provođenje jedne takve logične i vojnički opravdane operacije partizanski stratezi nisu išli. Svojim zapovjednicima na terenu dali su zadaću da relativno slabim snagama čitavu zimu bezuspješno opsjedaju vojna uporišta oko Širokog Brijega, što je rezultiralo vrlo velikim gospodarskim i ljudskim žrtvama na tom području.
Danas dostupna dokumentacija pokazuje da su i partizanski i njemački stožeri bili svjesni da će od proljeća 1945. doći do izmjena na crti bojišnice. I jedni i drugi su znali da će o kvalitetu prvog poteza, odnosno faktora iznenađenja, ovisiti dalji tijek vođenja operacija na ovom području.
Dokumentacija 29. hercegovačke divizije kazuje da se u njihovom stožeru rodila prva ideja za značajnijim pritiskom prema Konjicu. Stoga su još polovicom siječnja 1945. prema Boračkom jezeru bile upućene dvije brigade iz sastava ove divizije. Međutim, odgovor stožera 369. divizije na ovu inicijativu bio je brz i logičan. Dijelovi 369. divizije , 9. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga i 2. gorskog zdruga , snage od oko 8.000 vojnika, krenule su 27. siječnja 1945. iz Širokog Brijega a dan kasnije i iz Mostara u prodor prema jugu. Cilj ovog iznenadnog udara bili su Čapljina, Ljubuški i Metković.
Odmah nakon realiziranja ciljeva ove operacije i rušenja mostova u Gabeli i Metkoviću njemačke postrojbe iz sastava 369. divizije izvučene su sa novodostignute crte i upućene prema Konjicu. Postrojbe iz sastava 9. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga i 2. gorskog zdruga ostale su na tek zaposjednutoj crti. Ovakvim potezom planovi 29. divizije o proboju prema Konjicu su ne samo zaustavljeni nego je došlo do paničnog povlačenja većine postrojbi iz sastava ove divizije natrag – prema Čapljini, Stocu i Metkoviću.

Photobucket
3. satnija, 3. bojne, 9. ustaškog djelatnog stajaćeg zdruga, angažirana u operaciji “BURA”

Photobucket
Bojovnici 2.gorskog zdruga u jesen 1944.u Širokom Brijegu

Svoje viđenje ove operacije ostavio nam je tadašnji kapelan u Vitini fra Janko Bubalo. O tim danima fra Bubalo piše:: – “Koncem siječnja dogodilo se nešto što je mnoge, načas, obradovalo, ali mnogi su to doskora skupo platili. U nedjelju 28. siječnja, iz područja Širokog Brijega i Mostara jurišalo je nekoliko hrvatskih jedinica, koje su kao vihor razbile partizansku liniju od Čerigaja do Neretve. Partizani su bježali koliko su ih noge nosile, tako da nisu uspijevali (što su oni redovito činili!) ni svoje mrtve i ranjene pokupiti. Istoga dana popodne ustaše i domobrani držali su čvrsto liniju od Proboja do Domanovića, uključujući tu – naravno – Ljubuški i Čapljinu. Partizani su se u paničnom bijegu povukli prema Metkoviću i Vrgorcu, a da gotovo nijedan metak nisu u svoju obranu opalili. Da su njihovi neprijatelji to namjeravali, mogli su ih utjerati u more. Iz Ljubuškog su jedva uspjeli izvući žive glave. I jedino čega su se u svojoj zloći još sjetili bilo je to, da su iz ljubuškoga zatvora na brzinu potjerali četrdesetak zatvorenika (muškaraca i žena), pa su sve odmah postrijeljali, čim su doletjeli (stvarno doletjeli, dotrčali !) u Vrgorac, kod vrgoračkog groblja. Među njima je strijeljan i jedan moj prijatelj, plemenit čovjek i sveti fratar, fra Makso Jurčić. Među strijeljanima su bile i dvije žene iz Čalića, koje su bile izišle malo iznad sela prikupiti i ponijeti kući nešto malo drva. Naišao ja na njih netko od partizana. Proglasio ih neprijateljskim “kuririma” (one nisu znale ni što to znači!) i odveo ih u Ljubuški.»
Dostupna dokumentacija iz tog doba kazuju kako je ova operacija i te kako odjeknula u partizanskom Vrhovnom štabu pa čak i u štabovima saveznika. Naime, u očima saveznika, Josip Broz Tito i njegova partizanska vojska, nakon ove izgubljene bitke postali su razbijena vojna snaga koja je izgubila jednu značajnu bitku nekoliko kilometara od Jadranske obale. Stoga se Josipu Broz i te kako žurilo da stanje na ovom djelu bojišnice što prije stavi pod nadzor te tako popravi svoju narušenu vojno-političku reputaciju. Međutim, nije se moglo ni slutiti da će Titov odgovor biti tako brz i da će cijenu za takav vojnički neuspjeh partizanskih postrojbi platiti nedužni civili. Posebice se nije moglo očekivati da će za takav partizanski poraz biti prozvani i pobijeni oni koji u ovim operacijama nisu uopće sudjelovali, niti su na njih imali bilo kakvog utjecaja.

Titovom zapovijedi Petru Drapšinu otpočela je Mostarska operacija

Photobucket
Vodili i koordinirali operaciju ovladavanja Širokim Brijegom i Mostarom: Petar Drapšin, Boško Šiljegović, Božo Božović i Dušan Korać

Nakon što je do Beograda stigla vijest o prodoru njemačkih i hrvatskih snaga do Čapljine, Metkovića i Ljubuškog, žurno je sazvan sastanak partizanskog Vrhovnog štaba. Prema partizanskim izvorima, ovom sastanku osobno je predsjedao čelni čovjek KPJ Josip Broz Tito. Nakon raščlanjivanja novonastale situacije u zapadnoj Hercegovini, 30. siječnja 1945. odaslana je zapovijed 8. dalmatinskom korpusu da glavninu svojih snaga žurno prebaci u na to područje i u suradnji sa 29. hercegovačkom divizijom ovlada Širokim Brijegom, Mostarom i Nevesinjem.
Ova zapovijed ujedno je krunski pokazatelj da su sve aktivnosti partizanskih postrojbi vođene tijekom veljače 1945. u Hercegovini bile pod potpunim nadzorom partizanskog Vrhovnog štaba, vrha Komunističke partije Jugoslavije i Josipa Broza Tita, kao neprikosnovenog autoriteta. Partizanski izvori potvrđuju iznimno veliku zainteresiranost Josipa Broza za tadašnje vojne prilike u Hercegovini. Tako partizanski povjesničar Nikola Anić naglašava:„ Iz povijesne dokumentacije se vidi da se maršal Tito dosta zainteresirao za Mostarsku operaciju zbog zapažene vojne i političke osjetljivosti mostarskih prostora, jer su tu blizu obale Dalmacije i strateški važan neretvanski pravac, što je u tadašnjoj konstelaciji vojno-političkih zbivanja u svijetu i na našim meridijanima i odnosa sa zapadnim saveznicima imalo posebnu dimenziju. Nisu savezničke komande prijatno primile informacije kada se saznalo za pojavu njemačkih snaga kod Metkovića tj. na samoj obali Dalmacije.“
Nakon primitka zapovjedi 19, i 26. dalmatinska divizija , 1. tenkovska brigada i Artiljerijska brigada upućene su prema Hercegovini, gdje su se od ranije nalazile 9. dalmatinska i 26. hercegovačka divizija. Pripremnom zapovijedi zapovjednika 8.dalmatinskog korpusa generala Petra Drapšina , čije je tadašnje sjedište bilo u Kninu, 9. dalmatinska divizija je, do dolaska glavnine snaga iz sastava 8. korpusa, trebala, zajedno sa 12. hercegovačkom brigadom , ovladati Čapljinom, Čitlukom, Međugorjem i Ljubuškim.

Photobucket
Drago Galić i Veljko Kadijević, članovi štaba 26. dalmatinske divizije

Temeljna zamisao štaba 8. dalmatinskog korpusa o napadu na Široki Brijeg i Mostar regulirala je ovu napadnu operaciju u dvije faze. U prvoj fazi 9. i 26. dalmatinska divizija trebale su, uz potporu 1. tenkovske brigade, topništva i zrakoplovstva , ovladati Širokim Brijegom. Nakon toga ove su snage, zajedno sa 19. dalmatinskom divizijom (zapovjednik Stanko Parmać) i 12. hercegovačkom brigadom morale ovladati svim manjim uporištima do rijeke Neretve te tako stvoriti sve preduvjete za završni napad na Mostar.

Photobucket
Stanko Parmać i Ljubo Truta, zapovjednici 19. i 9. dalmatinske divizije iz sastava 8. dalmatinskog korpusa

Partizanski izvori kazuju da je operativni plan 8. korpusa sačinjen samo za prvu fazu napada, odnosno za napad na Široki Brijeg, te da je on kasnije dopunjavan.
Glavni partizanski udar na Široki Brijeg planiran je snagama 26. divizije (zapovjednik Božo Božović , politički komesar Dušan Korać) iz pravca Kočerina i Mokrog. Postrojbe iz sastava 9. dalmatinske divizije (zapovjednik Ljubo Truta, politički komesar Andro Kovačević) dobile su zadaću prodrijeti pravcem Klobuk-Buhovo-Knešpolje te presjeći cestovnu komunikaciju između Širokog Brijega i Mostara. Druga dalmatinska brigada je, s ciljem osiguravanja snaga angažiranih na glavnom pravcu udara, trebala, preko Mostarskog graca, prodrijeti prema Mostaru te onemogućiti iznenadni protuudar njemačkih snaga iz tog pravca.
Postrojbe iz sastava 19. dalmatinske divizije(zapovjednik Stanko Parmać, politički komesar Petar Babić ) kretale su se pravcem Ljubuški-Čitluk-Kruševo, te su, zajedno sa 12. hercegovačkom brigadom imale za cilj napasti njemačka uporišta između Mostarskog blata i rijeke Neretve. Za partizanski napad na Široki Brijeg i Mostar ukupno je angažirano oko 40.000 vojnika.

Photobucket
Partizanski zemljovid mostarske operacije

Photobucket
Njemačka vojna skica iz siječnja 1945.

Plan napada na samostan i crkvu na Širokom Brijegu

Temeljem zapovjedi štaba 26. divizije od 04. veljače 1945. 11. dalmatinska brigada je dobila zadaću da glavninom svojih snaga napadne samostan i crkvu na Širokom Brijegu, odnosno da «likvidira jaku otpornu točku u manastiru sa gimnazijom », kako stoji u zapovjedi .
Sukladno toj zapovjedi, obavljeno je i zapovjedno izviđanje. Sudeći prema ratnom dnevniku 11. dalmatinske brigade, izviđanje je, po lijepom ali vrlo hladnom vremenu, izvedeno 05. veljače na Grivi (kota 545.). Prema istom izvoru izviđanje su predvodili zapovjednik brigade major Ivan Guvo, njegov zamjenik kapetan Andrija Milić i politički komesar Grga Markić. Upravo na tom mjestu, štab 11. brigade donio svoju odluku o planu napada na samostan, precizno određujući zadaće dijelovima svog borbenog poretka, odnosno podređenim postrojbama.

11.brigada_izvidjanje_Griva_05.02.

Izviđanje štaba 11. dalmatinske brigade u Trtlama 05. veljače 1945.

Odlukom štaba 11. dalmatinske brigade precizirano je da brigada napadne samostan, gimnaziju i konvikt u dva borbena postroja, postrojavajući dva bataljuna u prvu a dva u drugu bojevu crtu, odnosno sustavom bataljun za bataljunom.

Zapovjedna struktura 11. dalmatinske brigade:

Štab brigade

* zapovjednik
– major Ivan Guvo

* zamjenik zapovjednika
– kapetan Andrija Milić

* politički komesar
– major Grga Markić

1. bataljun 

* zapovjednik
– Ahmet Šeremet

* politički komesar
– Jure Talajić

2. bataljun 

* zapovjednik
– Andrija Krilić

* politički komesar
– Jakša Deletić

3. bataljun 

* zapovjednik
– Joko Raos

* politički komesar
– Nikola Marić

4. bataljun 

* zapovjednik
– Dominiko Antunović

* politički komesar
– Milan Rako

* obavještajni oficir
– Ljubo Periša

Photobucket
Zapovjedna struktura 3. čete, 4. bataljuna, 11 dalmatinske brigade

U skladu sa spomenutom odlukom štaba 11. dalmatinske brigade, IV/11 napadao je pravcem Buhovo-Turčinovići-Pribinovići. Desna granica zone odgovornosti bataljuna bilo je selo Turčinovići i kota 362 a lijeva cesta Mokro-Široki Brijeg.
II/11 bio je predviđen za napad pravcem Medići-Jelinak- kota 345. Desna granica zone odgovornosti bataljuna bila je cesta Mokro-Široki Brijeg a lijeva Mokro i kota 345.
Prema istoj odluci, snage drugog bojevog postroja, odnosno I/11 i III/11 bataljun u napad kreću odmah iza prvog napadnog postroja. I to po tempu napada. I/11 temeljem plana štaba 11. brigade, nastupa za četvrtim a treći bataljun za drugim bataljunom.
Pojednostavljeno kazano, za napad na samostan i gimnaziju na Širokom Brijegu bili su predviđeni bataljuni na čijem su čelu bili Dominko Antunović i Ahmet Šeremet. Za napad na Đački dom i Burića Brig štab 11. dalmatinske brigade predvidio je bataljune kojima su zapovijedali Andrija Krilić i Joko Raos.
Prateća četa brigade, prema ovoj odluci, bila je raspoređena na paljbeni položaj sjeverno od Medića kuća u Rasnu, gdje je bilo i brigadno središte veze i brigadno previjalište. Za zauzimanje narednog paljbenog položaja bila je predviđena nova usmena zapovijed štaba brigade.
Osmatračnica štaba brigade, u prvoj fazi napada, bila je predviđena na početku tadašnje ceste, pod Polugrinom. Tijekom akcije kretanje osmatračnice trebalo se kretati cestom prema Širokom Brijegu.
U zapovjedi se, također, skreće pozornost na štednju streljiva kao i na organiziranje dopunske ishrane mjesnim sredstvima.
Kao i u divizijskoj zapovjedi, naglašeno je da topnička priprema započinje 06. veljače u 6.45 sati i traje do 08.00. Početak općeg napada predviđen je za 07.00. Isto tako, u brigadnoj se odluci naglašeno je da će topništvo u prvoj fazi napada tući samostan na Širokom Brijegu, a ostale ciljeve prema zahtjevima postrojbi.
Minobacačka potpora iz prateće čete 11. brigade bila je predviđena za otvaranje vatre prema potrebi i zapovjedi štaba brigade. Angažiranje minera sa detektorima za čišćenje prolaza u minskim poljima bilo je, također, predviđeno brigadnom zapovjedi.
I unatoč činjenici da je prema zapovjedi 26. divizije potporu ovoj brigadi osiguravala tenkovska četa u brigadnoj zapovjedi nema niti riječi o tome.

Tijek napada na Široki Brijeg

Partizanski napad na Široki Brijeg otpočeo je 06. veljače topničkim i zrakoplovnim udarima duž čitave bojišnice. Iznimno vrijedno svjedočenje o počecima . topničke pripreme za partizanski pješački napad na Široki Brijeg imamo zahvaljujući svjedoku tih događaja dr. fra Bruni Raspudiću. U svojim sjećanjima fra Raspudić piše: «Kako se za noćnih napada nije moglo spavati, o. Upravitelj konvikta i ja, tih zadnjih nesnošljivih noći, izlazili bismo na glavna vrata konvikta okrenuta prema sjeveru, gdje partizansko oružje nije bilo gotovo nimalo opasno, te bismo promatrali strahovitu djelatnost tenkovskih naboja. Iz daljine od kojih pet kilometara (s Trna) tenkovi su najviše tukli zvonike i pročelje crkve, koja se je bijelila na mjesečini. Praveći jezovitu zuku po zraku, naboji bi udarili u tvrdi kamen crkve te napravivši veliku rupu u kamenu ili odcijepivši dio, odbijali bi se kojih stotinu metara prema potoku Ugrovači. Promatrajući strahovitu razornu djelatnost partizanskoga teškog naoružanja, moglo se lako opaziti da partizani tuku i bombardiraju koncentriranom vatrom sad sami Široki Brijeg, zatim mali gradić Lišticu i utvrde koje su se nalazile ispred njega.- Kada bi ovdje prestala paljba, onda su meta bili krajevi oko mosta u selu Knešpolju i Drugi gorski zdrug koji ga je branio.“

Photobucket
Crkva Široki Brijeg

Upornom obranom dobro utvrđenih temeljnih čvorova obrane( Ciganskom brdu, Duhanskoj stanici, Klancu, Knešpolju i Širokom Brijegu) te zahvaljujući izuzetno dobroj uporabi interventnih postrojbi, njemačke i hrvatske snage uspjele su tijekom 06. veljače odbiti sve partizanske udare. Njemačko topništvo osobito je bilo aktivno u popodnevnim satima, tukući naročito položaje 11. dalmatinske brigade koja je nadirala prema Širokom Brijegu iz pravca Mokrog.
Stožer 26. dalmatinske divizije u svome izvješću posebno naglašava efikasnost jake neprijateljske koncentrične vatre i minskih prepreka, radi čega se taj dan odustalo od daljih juriša.

Tijek napada 11. dalmatinske brigade na samostan

Najžešće borbe ipak su se tih dana vodile u zoni napada 11. dalmatinske brigade. Odnosno na prilazima samostanu, gimnaziji i đačkom domu na Širokom Brijegu.
II./11 i IV./11 krenuli su prema Širokom Brijegu 06. veljače u 02.00. U svanuće, četvrti bataljun, na čelu sa Dominkom Antunovićem, prisilio je bojevo osiguranje na povlačenje, ovladao trigonometrijskom točkom 362. (Stražnica) te izbio pred prepreke i minska polja neposredno pred Širokim Brijegom.
Istodobno II/11 prisilio je na povlačenje bojevo osiguranje, koje se nalazilo u njegovoj zoni napada, i ovladao selom Mokro. Oko 06.30 u topničku pripremu uključili se i prateća četa 11 brigade te prateće čete 2. i 4. bataljuna sa svojim minobacačima.
Po izbijanju pred minsko polje, IV./11. je, iz pokreta, još dok je topnička priprema bila u tijeku, pokušao ovladati utvrđenim prostorom jugozapadno od crkve i samostana. Međutim, taj napad ne samo da nije uspio nego je ovaj bataljun, zbog upada u minsko polje, imao osjetne gubitke u ljudstvu. Na taj su način, uz snažnu paljbu iz utvrđenih kamenih bunkera, njemačke i hrvatske snage onemogućile dalji prodor Antunovićevom bataljunu prema najvišoj trigonometrijskoj točci Širokog Brijega, točci gdje se nalazi franjevački kompleks, crkva i gimnazija.

Photobucket
Pogled iz zraka na gimnaziju, crkvu i samostan na Širokom Brijegu, ciljeve napada 11. dalmatinske brigade od 6. i 7. veljače 1945.

Istodobno, svi su pokušaji II/11 da se probije prema Đačkom domu i Kuljića brigu i dalje su ostali bezuspješni. Njemačke i hrvatske snage na ovom su pravcu, također, pružale snažan otpor, prelazeći u pojedinim fazama bitke, prema tvrdnjama dostupnih izvora, i u manje protuudare.
Poslije prvih bezuspješnih udara i osjetnog broja žrtava na partizanskoj strani, do kojih je došlo ne samo zbog dobro postavljenog sustava obrane nego i zbog neobavljenog izviđanja i katastrofalno loših procjena zapovjednika II/11 Andrije Krilića te napose zapovjednika IV/11 Dominka Antunovića i njegovih podređenih zapovjednika. Ova su dva bataljuna do kraja 06. veljače i dalje ostala u neposrednom vatrenom dodiru sa protivničkim snagama koje su se nalazile ispred njih. Međutim, unatoč žestokim borbama nikakvih pomaka crte nije bilo.
Tijekom noći 6. na 7. veljače došlo je do manjih pomaka u rasporedu postrojbi. Stožer 26.divizije i stožeri partizanskih brigada u međuvremenu su kvalitetnije sagledali stanje na crti bojišnice pa su zapovjednicima bataljuna skrenuli dodatnu pozornost na obvezu pravljenja prolaza u minskim poljima. Uz obveznu uporabu inženjerijskih postrojbi. Čime su sa zakašnjenjem ispravili nedostatke iz zapovijedi za napad.
Zapovjednik 11. dalmatinske brigade major Ivan Guvo, u skladu sa uputama dobivenim od divizijskog stožera na čelu sa Božom Božovićem, zapovijeda drugom i četvrtom bataljunu da produže s jurišima na svojim napadnim pravcima. Stožeru III/11 daje zadaću da na spoju drugog i četvrtog bataljuna, na cesti južno od Bakamuše, u napad uputi jednu četu. Istovremeno, major Guvo osobno je razgovara sa stožerima bataljuna o mogućnosti prikupljanja domaćih životinja i njihovom upućivanju u minsko polje. A sve s ciljem kako bi se izbjegli dalji gubici u ljudstvu, tvrdi tadašnji politički komesar IV/11 Milan Rako u knjizi o ratnom putu 11. dalmatinske brigade,
Napad je nastavljen i ujutro 07. veljače. Dijelovima II/11., oko 08.00, pošlo je za rukom ući u već dobro narušeni borbeni raspored protivnika jugozapadno od Đačkog doma. Tako da u vremenu poslije 08.00 preostale otporne točke jugozapadno od samostana i gimnazije napadaju IV/11, III/11 i II/11, pod zapovjedništvom Dominka Antunovića, Joke Raosa i Andrija Krilića. Za to vrijeme I/11 još se uvijek nalazio u pričuvi.

ivan guvo_petar Drapsin

general Petar Drapšin i major Ivan Guvo

Sudeći prema dostupnim partizanskim izvorima sam tijek ovoga završnog napada na gimnaziju i samostan na Širokom Brijegu, po nalogu svojih nadređenih pukovnika Boška Šiljegovića i pukovnika Bože Božovića, nadgledao je politički komesar 26. divizije potpukovnik Dušan Korać , koji je taj dan i lakše ranjen.
Njemački izvori o zadnjim trenucima borbe na prilazima crkvi i samostanu kazuju: -« Na lijevom krilu 9. satnije neprijatelj se probio! Jedva smo mogli povjerovati. Pojedinci su se vratili u Lisu trčeći, sedam ljudi jedne ponosne satnije. Posljednja rezerva 3./ opkoparska 369 morala je odmah krenuti u protunapad ali je već pri prijelazu preko brisanog prostora ka samostanu na brdu imala teške gubitke. Što je samostan ponovo zauzet to treba zahvaliti najvećem osobnom zalaganju pojedinih zapovjednika. U međuvremenu, satnik Bollmann s preostalim ljudima svoje hrabre posade odupro se neprijateljskim oklopnim vozilima. Jedna od tih grdosija ostala je u plamenu, no druga je tu malu skupinu dohvatila s boka i potukla je. U tom protunapadu poginuo je satnik Bollmann, zapovjednik II./370.»

Tko je odgovoran za zločine počinjene u zoni 8 korpusa ?

Nakon teških dvosatnih borbi, pripadnici 11. dalmatinske brigade uspjeli su, oko 10.00, potpuno ovladati svim prilazima samostanu i gimnaziji na Širokom Brijegu.. Preživjeli ostaci njemačkih i hrvatskih postrojbi angažirani u ovoj bici povukli su se prema Duhanskoj stanici a navečer i prema Mostaru.
Nakon okončanja borbi uslijedio je ulazak partizanskih oficira i vojnika u prostorije samostana, gimnazije i crkve što je u popodnevnim satima istoga dana rezultiralo monstruoznim zločinima nad franjevcima zatečenim u samostanu, civilima i ratnim zarobljenicima. Sa ovolike povijesne distance teško je utvrditi imena samih egzekutora. Međutim, zapovjedna odgovornost je poznata i kao takva je neupitna. Ona leži u prvom redu na zapovjednicima partizanskih postrojbi svih razina u čijoj su se zoni odgovornosti dogodili i sežu do samog Vrhovnog zapovjednika JA Josipa Broza Tita..
Činjenica je da se ovaj zločin, kao i onaj na Kočevskom Rogu, dogodio u zoni odgovornosti 11. dalmatinske brigade , 26. divizije, 8. dalmatinskog korpusa. Stoga, puna zapovjedna odgovornost počiva na zapovjednicima bataljuna iz sastava ove brigade: Ahmetu Šeremetu, Andriji Kriliću, Joki Raosu i Dominku Antunoviću, kao i njima podređenim zapovjednicima do razine desetine. Također, neupitna zapovjedna odgovornost je i na zapovjedniku 11. dalmatinske brigade Ivanu Guvi.

Milan Rako i Andrija Krilic

Milan Rako i Andrija Krilić, oficiri 11. dalmatinske brigade na prilazima Mostaru

Ništa manju zapovjednu odgovornost ne snosi niti tadašnji zapovjednik 26. divizije Božo Božović, načelnik štaba Bogdan Stupar i politički komesar Dušan Korać, koji je nadgledao ukupan tijek borbi na Širokom Brijegu. Napose, kao oficiri s najvišim dužnostima u štabu 8. korpusa general Petar Drapšin, njegov zamjenik Peko Bogdan, načelnik štaba Ante Biočić i politički komesar 8. korpusa, i na Kočevskom rogu po zlu poznati, Boško Šiljegović snose najveći dio odgovornost za većinu partizanskih zločina počinjenih u zapadnoj Hercegovini u razdoblju između 01. i 20 veljače 1945. Iz razloga što su spomenuti, odlukom Josipa Broza Tita, bili glavni partizanski autoriteti u to vrijeme na području Hercegovine. U konačnici, od odgovornosti za ove zločine nitko ne može amnestirati niti Vrhovnog partizanskog zapovjednika Josipa Broza.
Kad su, pak, u pitanju zločini koji su počinjeni nad šestoricom franjevaca zatečenih u Mostarskom gracu 06. veljače 1945. onda se mora naglasiti da je riječ o događajima koji su se dogodili u zoni odgovornosti 2. dalmatinske brigade iz sastava 9. dalmatinske divizije. Činjenica da su šestorica franjevaca te jedna skupina civila odvedeni iz župne kuće tijekom vojničkog povlačenja pred protivnikom jasno oslikava banditska načela ratovanja kojim se rukovodila brigada na čijem je čelu bio Bruno Vuletić, kasniji general JNA i dugogodišnji šef kabineta Josipa Broza.
Ti događaji ne mogu od zapovjedne odgovornosti abolirati tadašnjeg zapovjednika brigade Brunu Vuletića, političkog komesara u toj brigadi Antu Jerkina. Isto tako, ni njihovi nadređeni po zapovjednoj uspravnici Ljubo Truta i Ilija Radaković , kao niti čelni ljudi 8. korpusa Petar Drapšin i Boško Šiljegović, ne mogu biti amnestirani od odgovornosti i za ovaj zločin.
Slična je situacija i sa trojicom fratara odvedenih iz Izbična. Njih su, u nedjelju 11. veljače, u vrijeme održavanja sv. Mise, iz Izbična odveli pripadnici 3. prekomorske brigade iz sastava 26. divizije. Pripadnici ove brigade, naime, prisilili su trojicu franjevaca da komunikacijom Široki Brijeg-Ovojci-Goranci, nose streljivo. Ubijeni su negdje u blizini ceste prema Gorancima u noći 12./13. veljače, što zapovjedno kompromitira zapovjednika ove brigade Bogdana Viskića i političkog komesara Stanu Bobnara, kao i njihove podređene časnike.
Kad je u pitanju skupina širokobrijeških franjevaca koja je 8. veljače odvedena „Via Split“, teško se može utvrditi koja ih je partizanska postrojba uhitila ispred crkve i transportirala na put bez povratka. Međutim, činjenica da je riječ o zoni 26. divizije.

Photobucket
Skupina franjevaca koji su odvedeni “Via Split” i kasnije umoreni. 1. red: fra Andrija Jelčić, fra Radoslav Vukšić, fra Bonifacije Majić, fra Fabijan Paponja
2. red: fra Leonard Rupčić, fra Miljenko Ivanković, fra Melhior Prlić, fra Fabijan Kordić i fra Mariofil Sivrić

Tako se i ovi zločini, najvećim djelom i danas neistraženi zločini, stavljaju na teret zapovjedniku ove divizije Boži Božoviću, političkog komesaru Dušanu Koraću, kao i generalu Petru Drapšinu i pukovniku Bošku Šiljegoviću, kao njihovim nadređenim zapovjednicima u štabu 8. korpusa.

Uloga OZNE

Jedan od trojice franjevaca eshumiranih u Zagvozdu fra Melhior Prlić odveden je, zajedno sa još osmoricom franjevaca, 08. veljače sa Širokog Brijega prema Splitu. Župnik u Veljacima fra Julijan Kožul uhićen je u Veljacima i proveden u zatvor OZNE u Ljubuškom 08. veljače 1945. Treća žrtva u ovoj skupini franjevaca, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnoj grobnici u Zagvozdu, bio je fra Zdenko Zubac, župnik u Ružićima. Za posljednju dvojicu može se ustvrditi da su nakon uhićenja bili nekoliko dana u zatvoru OZNE u Ljubuškom.
Međutim, za fra Melhiora Prlića to se ne može sa sigurnošću tvrditi. Ipak, spomenuti podatak, kao i mnogi drugi izvori ukazuju na ulogu zatvora u Ljubuškom kojim je u to vrijeme upravljao Pero Jelčić, prijeratni brijač iz Počitelja. Uz dužnost čelnog čovjeka OZNE za zapadnu Hercegovinu, Jelčić je, istovremeno, bio i član Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu, što je vrlo zanimljiva poveznica između OZNE i tijela KPJ i na nižim razinama.
Sve partizanske brigade u to su vrijeme u svojim štabovima imale opunomoćenike OZNE . Međutim, na temelju danas dostupne dokumentacije dade se zaključiti da opunomoćenici OZNE po brigadama 29. hercegovačke divizije nisu bili podređeni Okružnom uredu OZNE u Ljubuškom. Kompletnom strukturom OZNE za Hercegovinu upravljalo se iz Oblasnog ureda OZNE u Trebinju. Presudan utjecaj na to tijelo imao je Uglješa Kojadinović kao i njegov šef Aleksandar Ranković, tada prvi čovjek ove komunističke tajne policije. Uz Kojadinovića, određen utjecaj na rad Okružnog ureda OZNE za Hercegovinu imali su i pojedini članovi Okružnog komiteta KPJ za Hercegovinu, na čelu sa Vasom Miskinom-Crnim. To je zaključak do koga se dolazi temeljem podatka da je nekolicina istaknutih članova KPJ istovremeno bila angažirana u oba ova tijela.
Pod punim nadzorom Oblasnog ureda OZNE u Trebinju bila je i III brigada KNOJ-a, „koja je bila jedna vrsta političke policije. Prema dostupnim izvorima na raspolaganju Okružnog ureda u Ljubuškom stalno je bio najmanje jedan ojačani vod iz sastava ove brigade, kojom je zapovjedao Jovan Andrić , i upravo su pripadnici ove postrojbe KNOJ-a bili klasični egzekutori nad svima onima koje su svemoćni šefovi OZNE i partije proglasili neprijateljima „bratstva i jedinstva“.
Uz kazano, pozornost istraživača ovih događaja privlači i podatak da je u štabu 8. dalmatinskog korpusa u vrijeme Mostarske operacije boravio i Vicko Krstulović. O njegovom tadašnjem angažmanu teško je pronaći bilo kakav pisani trag. Međutim, postoje određene indicije da su upravo Vicko Krstulović i Boško Šiljegović bili poveznice tadašnjih šefova OZNE za Hrvatsku i BIH Ivana-Steve Krajačića i Uglješe Kojadinovića na području zapadne Hercegovine.

Uloga 29. hercegovačke divizije u zločinima nad franjevcima

Upadom u Međugorje, i ubojstvom fra Križana Galića, 30. listopada 1944. pripadnici 12. hercegovačke brigade otvorili su, može se slobodno kazati, sezonu lova na hercegovačke franjevce. Drugi slučaj dogodio se nakon puna tri mjeseca, točnije 28. siječnja 1945., kada su pripadnici 4. dalmatinske brigade , bježeći pred pripadnicima 369. divizije i 9. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga odveli , prema Vrgorcu, a potom i ubili, fra Maksimilijana Jurčića. Nakon ovog zločina počinjenog od strane pripadnika 8. dalmatinskog korpusa, u prvim danima veljače ponovo su zaredali zločini u zoni odgovornosti 12. hercegovačke brigade.
Povratkom 12. hercegovačke brigade na prostore zapadne Hercegovine, nakon operacije Bura, nastavljena je čitava serija zločina nad katoličkim svećenicima na ovom području. Tako su na putu ove brigade od Čapljine prema Mostaru, početkom veljače 1945., ubijeni fra Petar Sesar i časna sestra Šima Regina Milas u Čapljini, don Martin Krešić u Gabeli, te fra Filip Gašpar, fra Ćiril Ivanković i fra Jako Križić u Čitluku. Nakon ulaska u Mostar, 14. studenog 1945., pripadnici ove brigade na čelu sa opunomoćenikom OZNE Brankom Popadićem sa sobom su, u smrt, odveli tadašnjeg provincijala fra Leona Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, te još šestoricu franjevaca. Tko su bili egzekutori pitanje je koje se nameće. Međutim, zavjet šutnje o ovim događajima nije prekršen više od šest desetljeća. Međutim, nalogodavci se svakako vide u čelnim ljudima 12. hercegovačke brigade, kao i njihovom nadređenom generalu Vladi Šegrtu, zapovjedniku 29. hercegovačke divizije, te čelnim ljudima Oblasnog ureda OZNE i Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu.
Photobucket
Vlado Šegrt, zapovjednik 29. hercegovačke divizije

Riječ je, naime, o dobro pripremljenom zločinu čiji se uzroci mogu u potpunosti sagledati ako se ostvari uvid u pamflet- izvješće Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1944. U tom se izvješću , za razliku od izvješća istog tijela od 02.veljače 1944., spominju franjevci kao isključivi krivci za uspjeh operacije BURA od 27. siječnja 1945. Ovako postavljanje stvari u drugom izvješću nije ništa drugo nego bijedan pokušaj amnestiranja onih pojedinaca, skupina i tijela koja su pripremila i provela zločine nad hercegovačkim franjevcima. U spomenutom izvješću stoji: – «Koristeći ustaljenost fronta prema Širokom Brijegu i Mostaru kao i nebudnost dalmatinskih jedinica, koje su držale ovaj front, neprijatelj je još prije ove akcije prebacivao svoje banditske grupice na naš oslobođeni teritorij, sa zadatkom da se povežu sa škriparskim bandama, i da izvrše puč. Glavna veza bili su fratri. Organiziranje bandi bilo je moguće zbog toga što ni vojnički nismo mogli kontrolisati teritorij. Mačekovci i ustaške bande koje su bile okupljene po grupama po našem terenu, a uz podršku većine stanovništva, težile su i radile na tome da unište komunikacije, veze, pobiju rukovodioce i izvrše mobilizaciju. Neprijatelj je povukao sa sobom iz nekih sela i do 95 % stanovništva. S terena općine Ljubuški otišlo je 3-4.000 osoba. Nakon progona neprijatelja sa ovog terena narod je uvidio našu snagu iako je bio zaplašen.»
Na koncu, partizanski povjesničari redovito su prešućivali jednu činjenicu. A prešućuju je i danas. Naime, rijetkima je poznato da je Nezavisna Država Hrvatska bila priznata potpisnica Ženevskih konvencija od 13. ožujka 1943. što je Vladi Nezavisne Države Hrvatske 26. ožujka 1943. priopćio švicarski Konzulat u Zagrebu i to u dokumentu koji se vodio pod brojem 277. Ad. S 1699-1942.
Photobucket
Dokaz o pristupanju NDH Ženevskoj konvenciji 

Ta činjenica, zahtijevala je od pobjednika korektan odnos prema onima pobijeđenima, civilima i svakom drugom pojedincu koji se tuđom voljom našao na poprištu bitke. Međutim, da li je realno od vojske koja je u samo dvije godine, političkom odlukom velikih sila, prošla transformaciju od šumske razbojničke družine do ratne pobjednice opravdano očekivati da njeni vojnici, podoficiri znaju pravila postupanja navedena u Ženevskoj konvenciji.

____________________

1.U listopadu 1944., zajedno sa povlačenjem njemačke 2. oklopne armije s Neretljanskog operativnog pravca zapovjedništvo 5. SS korpusa premješteno je iz Mostara u sanatorij Kasindo kod Sarajeva gdje je ostalo do 02. siječnja 1945. kada je zapovijedanje nad njemačkim postrojbama u Hercegovini, srednjoj i istočnoj Bosni predala njemačkom 21. armijskom korpusu iz sastava skupine Armija E.(Komnenović-Kreso, Monografija 29. Hercegovačke divizije, Beograd 1979., str.595.)

2. Početkom listopada 1944. Josip Broz Tito je zapovjedio štabu 8. korpusa da mora ovladati dalmatinskom obalom, zaposjesti sve gradove i mjesta te spriječiti svaki napad na nezavisnost zemlje; postrojbe 8. korpusa trebaju napredovati prema Zadru, i dalje, žurno organizirati prijem većih količina ratnog materijala, goriva, odjeće i obuće koje su saveznici u Italiji stavili na raspolaganje partizanima; djelovanje savezničke avijacije tražiti preko britanske misije pri štabu 8. korpusa…. Opskrba postrojbi 8. korpusa s otoka Visa obavljat će se morskim putem, a samo će najudaljenije postrojbe biti opskrbljivane zračnim transportom, obavijestio je VŠ dopisom od 10. listopada 1944. (Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije 1941.-1945., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1964., str. 944.)

3. Dr. fra Oton Knezović, Široki Brijeg, Drinapress, Valencija, 1967. str. 100.

4. 29. Hercegovačka divizija sastojala se od pet pješačkih brigada (10., 11., 12., 13., 14.), artiljerijskog divizijuna, stožera divizije, te pristožernih postrojbi. Divizija je u to vrijeme imala 1154 člana Komunističke partije, 282 kandidata za članstvo u partiji, te 173 temeljne partijske ćelije. Zapovjednik divizije bio je general Vlado Šrgrt, načelnik štaba Drago Đukanović a politički komesar Vukašin Mićunović. (Radovan Papić, «Hercegovina u revoluciji», Sarajevo 1985. str. 179 i 180)

5. 9. dalmatinska divizija formirana je 13. veljače 1943.u Imotskom. U njen sastav ušle su 3., 4. i 5. dalmatinska brigada. Sudjelovala je u bici na Neretvi. Rasformirana je 12. travnja, a ponovo formirana 08. rujna 1943. godine od 1. i 3. a nešto kasnije i 4. dalmatinske brigade. Od 1. studenoga 1944., dijelovi ove divizije vrše stalne operacije u zapadnoj Hercegovini. Zapovjednik divizije u Mostarskoj operaciji bio je potpukovnik Ljubo Truta, načelnik stožera potpukovnik Andro Kovačević, a politički komesar potpukovnik Ilija Radaković.

6. Partizani su 10. studenoga 1944. ubili Ikana Nakića(1884.), a dan kasnije Jelu (1898.) i Žarka Šuška (1917.),civile iz sela Mokrog. (Karlo Rotim, Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću, Mostar 2000., str. 294.i 299.) Tijekom jednog od tih napada, 13. studenoga 1944., od partizanske ručne bombe, smrtno je stradao Božo Šušak (1940.). Dva dana kasnije, 15. studenoga, od partizanske minobacačke granate pred kućom su stradali: Dragica Šušak (1939.), Mirko Šušak (1938.) .(Karlo Rotim, Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću, Mostar 2000., str. 295. )
Tijekom partizanskih napada na Donje Mamiće, u zaselku Police smrtno su stradali civili: Iva Kolobarić (1903.), Vinko Kolobarić (1931.), Jure Kožul (1940.) i Mile Kvesić (1939.). (Karlo Rotim, Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću, Mostar 2000., str. 407.-408.)

7. 369 legionarska divizija, mješovito njemačko-hrvatska postrojba , ustrojena je 21. kolovoza 1942. u Stockerau (Austrija). Naziv «Vražja divizija» dobila je po 42. diviziji Hrvatskog Domobranstva u Prvom svjetskom ratu. Uvježbana, krajem 1942.godine, na vojnom vježbalištu u Dollersheimu, od časnika i dočasnika njemačkog Wermachta, te vojnika pristiglih iz Hrvatske. Koncem 1942. divizija je imala oko 12.000 vojnika. Od prosinca 1942.godine, pa do kraja rata, 369. grenadirska divizija je bila angažirana na hrvatskom ratištu. Tijekom 1944. i početkom 1945. divizija je bila podređena njemačkom 5. SS brdskom armijskom korpusu. Sjedište divizije od dolaska u Hercegovinu do konca listopada 1944.nalazilo se u Blagaju. Od početka studenoga do sredine veljače sjedište divizijskog stožera bilo je u Potocima kod Mostara.

8. 9. ustaški djelatni stajaći zdrug utemeljen je u ljeto 1944. od bojni ustaškog Prometnog zdruga u Hercegovini i Dalmaciji, dijelova 6. ustaškog stajaćeg zdruga, te manjih ustaških postrojbi koje su do tada djelovale u Hercegovini. Zapovjedništvo zdruga, zajedno sa pristožernom satnijom, bilo je smješteno u Mostaru. Prvi zapovjednik zdruga bio je pukovnik Franjo Primorac iz Uzarića, a njegov zamjenik bojnik Mate Primorac iz Čitluka. U vrijeme operacije Bura zdrugom je zapovijedao bojnik Vlado Majer.

9. 2. gorski zdrug utemeljen je koncem 1942., u okviru pokušaja da se kroz angažiranje njemačkih instruktora podigne bojeva spremnost Hrvatskog Domobranstva. Od konca 1943. isključivo je angažiran na osiguranju prometne komunikacije između Mostara i Sarajeva.
Zapovjedništvo 2 gorskog zdruga, zajedno sa pristožernim postrojbama, bilo je dugo smješteno u Konjicu.

10. Fra Janko Bubalo, “Apokaliptični dani”, Gral Široki Brijeg, 2002., str. 121.

11. Nikola Anić, Povijest 8 dalmatinskog korpusa, str. 215.,

12. Osmi dalmatinski korpus formiran je 07. listopada 1943. od 9., 19.,20. i 26 divizije, te 12. partizanskog odreda. Djelovao je u Dalmaciji, djelu Like i Zapadnoj Bosni. Od 01. studenoga do 09. prosinca 1944. korpus je uspio potpuno ovladati Dalmacijom. Početkom veljače 1945. sudjelovao je u Mostarskoj operaciji, te je za petnaest dana uspio potpuno ovladao Hercegovinom. Uz bojeve aktivnosti ovoga korpusa vezana su također i stradanja jednog djela hercegovačkih franjevaca. Za svoje pothvate 8. korpus je dva puta pohvaljivan od strane Josipa Broza-Tita. Početkom ožujka 1945. godine ušao je u sastav 4. armije, koja je u završnim operacijama uspjela ovladati Likom, hrvatskim primorjem, Istrom i Trstom. Povezuju ga se i zbog zločina u Istri, Sloveniji, Dalmaciji a posebice na Kočevskom Rogu. Zapovjednik 8. partizanskog korpusa u Mostarskoj operaciji bio je španjolski dragovoljac i prijeratni komunist general-potpukovnik Petar Drapšin, zamjenik potpukovnik Petar-Peko Bogdan, načelnik stožera potpukovnik Ante-Toni Biočić, a politički komesar pukovnik Boško Šiljegović.

13. Nikola Anić, Povijest 8 dalmatinskog korpusa, str. 215.,

14. 19. dalmatinska divizija formirana je u listopadu 1943. godine u Bukovici. U sastav ove divizije ušle su 5., 6. i 7. dalmatinska brigada. Djelovala je u sjevernoj Dalmaciji i južnoj Lici. Sudjelovala je u kninskoj i mostarskoj operaciji. Tijekom mostarske operacije ovom je divizijom zapovijedao je potpukovnik Stanko Parmać, dužnost načelnika štaba obnašao je major Danilo Damjanović – Danić a političkog komesara Petar Babić.

15. 26. dalmatinska divizija osnovana je u listopadu 1943. na otoku Visu. U njen sastav ušle su 11.,12., i 13. dalmatinska brigada. Djelovala je u južnoj i srednjoj Dalmaciji i na otocima. Obučavana je od britanskih i američkih instruktora na otoku Visu. U rujnu 1944. godine uspjela je ovladati srednjodalmatinskim otocima i Pelješcom. Sudjelovala je u kninskoj i mostarskoj operaciji. Za ovu diviziju vezani su zločini nad franjevcima u Širokom Brijegu. U sastavu 4. armije sudjelovala je u ovladavanju Istrom i slovenskim primorjem. Najveći dio zločina koji su se dogodili u zoni odgovornosti 8. korpusa, u čijem je sastavu djelovala, vežu se za ovu diviziju. Zapovjednik divizije bio je pukovnik Božo Božović, politički komesar: potpukovnik Dušan Korać, načelnik štaba Bogdan Stupar. U sastavu ove divizije djelovali su i Veljko Kadijević, Milka Planinc, Simo Dubajić, i mnogi drugi komunistički revolucionari.

16. 1. tenkovska brigada, formirana je 16. srpnja 1944. u Gravini (Italija), od polaznika partizanske tenkovske škole, partizanskih tenkista i prognanika iz Dalmacije.Imala je tri tenkovska bataljuna, svaki po tri tenkovske satnije, naoružane tenkovima tipa Stjuart, bataljun oklopnih automobila i inženjerijski bataljun. Koncem kolovoza 1944. prebačena je na Vis. Zajedno s postrojbama iz sastava 26. divizije sudjelovala je u splitskoj i mostarskoj operaciji. U sastavu IV armije sudjelovala je u završnim bitkama u Lici, Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru, Istri i okolici Trsta. U vrijeme mostarske operacije brigadom je zapovijedao potpukovnik Periša Grujić a dužnost političkog komesara obnašao je potpukovnik Franc Hočevar.

17. Zapovjednik mehanizirano-topničke brigade 8. korpusa u vrijeme mostarske operacije bio je major Franc Misjak, a politički komesar major Nikica Zenić. Zapovjednici bataljuna bili su: Lazo Katić, Gojko Manzoni, Oleg Smirnov, Artur Takač, Božo Radinović i Nenad Šelaminac.

18. Drapšin, Petar, Rođen je 1914. u Turiji kod Starog Bečeja. Kao student je 1937. otišao u Španjolsku, gdje je u sklopu međunarodnih komunističkih brigada sudjelovao u građanskom ratu. Član KPJ od 1937. Sudionik je partizanskog ustanka od samog početka a bio je jedan od organizatora lipanjskog ustanka, 1941., u Hercegovini. U vrijeme rata obnašao je dužnosti zapovjednika odreda, divizije, korpusa i 4. armije. U vrijeme Mostarske operacije bio je zapovjednik 8. korpusa. Po okončanju rata bio je imenovan zapovjednikom tenkovskih jedinica JA. Poginuo je u Beogradu, pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima, koncem 1945. Proglašen narodnim herojem.

19. 12. Hercegovačka brigada formirana je 22. studenoga 1943. Djelovala je u istočnoj Hercegovini. Sudjelovala u ovladavanju Bilećom, Dubrovnikom, Metkovićem, Čapljinom i Čitlukom. Do 25. studenog 1944. brigadom je zapovijedao Milinko Okiljević, a nakon toga major Ljubo Mijanović i njegov zamjenik Omer Mrgan. Dužnost političkog komesara do 12. prosinca 1944. obnašao je Jozo Bakrač a kasnije major Petar Mišeljić. Obavještajni oficiri bili su Milan Spremo i Aleksandar Zelenović a opunomoćenik OZN-e bio je Branko Popadić. Zapovjednici bataljuna bili su Petar Mandić, Vlado Kapor, Luka Anđelić i Borko Čavaljuga.( Komnenović-Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd 1979., str. 582.-584.)

20. Prva partizanska lovačka eskadrila, formirana je 22. travnja 1944. u sjevernoj Africi. Naoružana lovcima Spitfajer V, operativno je i stegovno bila podčinjena britanskom «Balkanskom zrakoplovstvu» .Djelovala je sa uzletišta Kane, sa Visa i Škabrnje. Druga partizanska lovačka eskadrila, formirana je 01.srpnja 1944.kod Bengazija (Libija). Naoružana zrakoplovima Hariken II RP. operativno je i stegovno bila podčinjena britanskom «Balkanskom zrakoplovstvu» .

21. Parmać, Stanko, Rođen je 1913.u Opuzenu. Prije rata radio je kao učitelj. Pripadnik partizanskog pokreta i član komunističke partije od 1941. Tijekom rata obnašao je dužnosti zapovjednika brigade i divizije. U mostarskoj operaciji je zapovijedao Devetnaestom divizijom. Po okončanju rata obnašao je dužnost načelnika stožera Zapovjedništva JRM. Završio je Višu vojno-pomorsku akademiju u SSSR-u i Visoku vojnu akademiju JNA. Djelatna služba u JNA prestala mu 1959. Proglašen narodnim herojem. Nakon izlaska iz JNA bio je višegodišnji direktor Poljoprivrednog kombinata Neretva.

22. Božović, Božo, Rođen je 1911. u selu Rogami kod Podgorice. Prije II svjetskog rata radio je kao službenik. Komunističkom i partizanskom pokretu pristupio je 1941. U ratu je obnašao dužnost zapovjednika bataljuna, brigade i 26. dalmatinske divizije. Poslije rata nalazio se na raznim dužnostima Generalštabu JA, načelnik stožera oblasti, te načelnik odjela u upravi GS. Završio je Vojnu akademiju Vorošilov u SSSR-u. Aktivna služba u JNA prestala mu je 1964. Proglašen narodnim herojem.

23. Truta, Ljubo, Rođen je u Zlarinu kod Šibenika 1915. godine. Prije rata radio kao službenik. Partizanskom pokretu je pristupio 1941. godine a članom komunističke partije postao je 1942. godine. U vrijeme rata obnašao je dužnosti zapovjednika bataljuna, brigade, te 9. divizije kojom je zapovijedao u Mostarskoj operaciji. Po okončanju rata obnašao je dužnosti zapovjednika divizije, zapovjednika vojno pomorske oblasti, načelnika štaba armije te zapovjednika armije. Završio vojnu akademiju K.E. Vorošilov u SSSR-u i višu vojno pomorsku akademiju JNA. Iz djelatne službe u JNA otišao je 1975. godine s činom admirala JRM. Proglašen narodnim herojem.

24. Babić, Petar, Rođen je 1919. u Ličkom Tisovcu. Prije II svjetskog rata radio kao radnik. Partizanskom pokretu pristupio 1941. a član KPJ od 1942. U ratu je obnašao dužnosti zamjenika političkog komesara odreda i brigade, političkog komesara brigade, kninskog sektora i divizije. U vrijeme Mostarske operacije nalazio se na dužnosti političkog komesara 19. divizije. Nakon drugog svjetskog rata bio je politički komesar divizije i korpusa, načelnik vojnog kabineta Josipa Broza, veleposlanik Jugoslavije u Kanadi i sekretar Savjeta za obranu. Završio Visoku vojnu akademiju JNA, zapovjedno-stožernu školu u SAD-u. Djelatna vojna služba u JNA prestala mu je 1979. Proglašen narodnim herojem.

25. Nikola Anić, Povijest 8 dalmatinskog korpusa, str. 215.,

26. Zapovijed za napad 26. divizije od 04. veljače 1945.

27. Dr. fra Bruno Raspudić «Grad na gori u plamenu», Kršni zavičaju br. 31., prosinac 1998.

28. Operativno izvješće 26. divizije od 16. veljače 1945.

39. Korać, Dušan, Rođen je 1920. u Mrčajevcima kod Kraljeva. Prije II. svjetskog rata radio kao metalski radnik. Član KPJ od 1940. Partizanskom pokretu pristupa 1941. U ratu je obnašao dužnosti političkog komesara bataljuna i divizije te zamjenika političkog komesara brigade. U Mostarskoj operaciji obnašao je dužnost političkog komesara 26. divizije. Poslije rata bio je politički komesar armije i ratnog zrakoplovstva, zapovjednik divizije i vojnog područja, načelnik stožera armije, načelnik uprave u Generalštabu JNA, zamjenik načelnika Generalštaba i glavni inspektor. Završio vojnu akademiju JNA i kurs operatike. Aktivna vojna služba prestala mu je 1980. Proglašen narodnim herojem.

30. Franz Schraml, «Hrvatsko ratište» Zaprešić, 1993. str.104.

31. Stupar, Bogdan, Rođen 1912. u selu Bravsko kod Bosanskog Petrovca. Prije II svjetskog rata radnik. Partizanskom pokretu pristupa 1941. a članom KPJ postaje 1942. U ratu je obnašao dužnosti zapovjednika bataljuna, brigade te zapovjednika divizije. U vrijeme Mostarske operacije bio je načelnik stožera 26. dalmatinske divizije. Poslije rata bio je zapovjednik divizije, načelnik stožera korpusa, itd. Završio je vojnu akademiju JNA. Aktivna služba u JNA prestala mu je 1965.

32. Bogdan, Petar-Peko, Rođen 1915. je u Sinju. Prije II svjetskog rata student prava. Partizanskom pokretu pristupio je 1941. a član SKJ od 1942. U ratu je obnašao dužnosti zamjenika zapovjednika bataljuna, brigade, korpusa te zapovjednika pozadinskih postrojbi JNA. U vrijeme Mostarske operacije bio je zamjenik zapovjednika 8. korpusa i zapovjednik isturenog zapovjednog mjesta. Poslije rata radio ja na raznim dužnostima u Generalštabu a bio je i pomoćnik zapovjednika za pozadinu, zapovjednik graničnih postrojbi, načelnik Tehničkog središta JNA i itd. Završio vojnu akademiju JNA. Aktivna služba prestala mu je 1966. Proglašen narodnim herojem.

33. Biočić, Ante -Toni, ( Načelnik stožera 8. korpusa) Rođen je 1913. u Kaštel Sućurcu. Prije rata bio je poručnik jugoslavenske kraljevske vojske. Članom komunističke partije i pripadnikom partizanskog pokreta postaje 1943. godine. U ratu je obnašao dužnosti načelnika štaba divizije i 8. korpusa. U vrijeme Mostarske operacije obnašao je dužnost načelnika stožera 8. korpusa. Po okončanju rata bio je načelnik štaba armije, te načelnik katedre na Visokoj vojnoj akademiji. Iz djelatne vojne službe razriješen je 1969. godine kao general-major.

34. Šiljegović, Boško, Rođen je 1915. u selu Mirkovac kod Bosanske Dubice. Prije II svjetskog rata student filozofije. Član KPJ od 1940. U partizanskom pokretu od 1941. Bio je jedan od organizatora ustanka na Kozari. U ratu je obnašao dužnosti političkog komesara brigade, divizije, korpusa i armije. U vrijeme Mostarske operacije bio je politički komesar 8. dalmatinskog korpusa. Nakon rata bio je politički komesar armije, načelnik Vojno-znanstvenog instituta JNA, glavni urednik Vojne enciklopedije, načelnik Političke uprave JNA, itd. Aktivna služba prestala mu je 1963. Bio je i savezni zastupnik, član i predsjednik Centralnog komiteta SKJ. Završio vojnu akademiju JNA. Proglašen narodnim herojem.

35. 2. dalmatinska proleterska brigada formirana je u Uništima 03. listopada 1942. Djelovala je u Dalmaciji, Hercegovini, Bosni, Srbiji i Crnoj Gori. Prema povijesnim izvorima ova se brigada posebice istakla u bitkama na Neretvi, Sutjesci, u ovladavanju Dubrovnikom i Risnom. U Mostarskoj operaciji brigadom je zapovijedao Bruno Vuletić.

36. Vuletić, Bruno, Rođen je 1924, u Sinju. Partizanskim postrojbama priključio se, 1941., kao sedamnaestogodišnji učenik sinjske gimnazije. Članom jugoslavenske komunističke partije postao je 1942. U vrijeme rata obnašao je dužnost zapovjednika bataljuna, zamjenika i zapovjednika brigade. U vrijeme Mostarske operacije, u veljači 1945. godine, imao je čin majora a zapovijedao je 2. dalmatinskom proleterskom brigadom. Po završetku rata, dugi niz godina bio je izaslanik JNA u NR Kini, a u mirnodopskim uvjetima jedno je vrijeme zapovijedao divizijom i armijom. Obnašao je i dužnost pomoćnika saveznog sekretara (pomoćnik ministra obrane) a dugi niz godina radio je i kao načelnik vojnog kabineta Josipa Broza. U komunističkoj Jugoslaviji završio je Diplomatsku školu i Visoku vojnu akademiju. Sedamdesetih godina bio je i alkarski vojvoda sinjskih alkara.

37. Radaković, Ilija, Rođen je 1923. u selu Jošani kod Udbine. Pripadnik partizanskog pokreta i član KPJ od 1941. U ratu je obnašao dužnosti političkog komesara bataljuna, brigade, divizije i topničkog korpusa. U vrijeme Mostarske operacije nalazio se na dužnosti političkog komesara 9. dalmatinske divizije. Poslije rata bio je politički komesar korpusa, zapovjednik divizije, pomoćnik zapovjednika armije, načelnik uprave u Generalštabu, pomoćnik saveznog sekretara u SSNO. Završio Visoku vojnu akademiju i kurs operatike JNA. Proglašen narodnim herojem.

38. 3. prekomorska brigada, formirana je 17. prosinca 1943. u Gravini (Italija).Opremljena je i uvježbana od Britanaca. Sudjelovala je u desantu na Brač, kninskoj, mostarskoj i riječkoj operaciji, te u ovladavanju zapadnom Bosnom. U vrijeme Mostarske operacije brigadom je zapovijedao major Bogdan Viskić, a dužnost političkog komesara obnašao je major Stane Bobnar.

39. U strukturi zloglasne OZN-e Kotarski ured u Ljubuškom bio je podređen Oblasnom uredu OZN-e za Hercegovinu, koji se koncem 1944. nalazio u Trebinju, da bi koncem veljače 1945. bio premješten u Mostar. Djelovao je u strukturi OZN-e BiH na čelu koje se nalazio Uglješa Danilović. Na čelu ukupnog sustava bio je Aleksandar Ranković. Dragocjena svjedočenja o uvjetima u tom zatvoru kao i o ulozi samog Jelčića u tim danima imamo zahvaljujući knjizi fra Janka Bubala „Apokaliptični dani“.

40. Opunomoćenik OZN-e u štabu 29. hercegovačke divizije bio je Mirko Kolak. Dužnost opunomoćenika OZNE u brigadama 29. divizije obnašali su Simo Vojinović, Nikola Komar, Branko Popadić, Vukota Milošević i Sveto Gagović. (Komnenović-Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd, 1979., str. 575.-591.)

41. III brigada KNOJ-a djelovala u sastavu Treće divizije KNOJ-a ( zapovjednik pukovnik Danilo Komnenović, politički komesar Špiro Srzentić), izravno podređene OZN-i BiH. Na čelu brigade, koja je brojala nešto više od 1200 vojnika, bio je major Jovan Andrić. Dužnosti političkih komesara obnašali su Drago Ivanović i Džemal Muminagić. U sastav ove brigade, početkom prosinca 1944., ušlo je i oko 150 pripadnika Ljubuškog partizanskog odreda. Brigada je imala zadaću „vođenja borbe protiv klasnih neprijatelja KPJ“, a nalazila se pod potpunim zapovjednim nadzorom Oblasnog odjela OZN-e za Hercegovinu. Za prvih 50 dana svoga postojanja brigada je, prema tvrdnjama njenog nadređenog zapovjednika, ubila 63, uhitila 275, a ranila 16, prikrivenih protivničkih vojnika. (Komnenović-Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd, 1979., str. 409.)

42. Andrić, Jovan (zapovjednik 3. brigade KNOJ-a) Rođen je 1916. u selu Davidović kod Bileće. Do II svjetskog rata radio kao zemljoradnik. Partizanskom pokretu pristupio 1941. a član KPJ od 1942. U ratu je obnašao dužnost zapovjednika 10. hercegovačke brigade. U vrijeme Mostarske operacije bio je zapovjednik 3. brigade KNOJ-a. Poslije rata bio je pomoćnik zapovjednika divizije, načelnik škole, itd. Završio Visoku vojnu akademiju JNA. Djelatna vojna služba u JNA prestala mu je 1969.

43. 12. Hercegovačka brigada formirana je 22. studenoga 1943. Djelovala je u istočnoj Hercegovini. Sudjelovala u ovladavanju Bilećom, Dubrovnikom, Metkovićem, Čapljinom i Čitlukom. Do 25. studenog 1944. brigadom je zapovijedao Milinko Okiljević. Od konca studenog 1944. na čelu brigade bili su major Ljubo Mijanović i njegov zamjenik Omer Mrgan. Dužnost političkog komesara do 12. prosinca 1944. obnašao je Jozo Bakrač a kasnije major Petar Mišeljić. Obavještajni oficiri bili su Milan Spremo i Aleksandar Zelenović a opunomoćenik OZN-e bio je Branko Popadić. Zapovjednici bataljuna bili su Petar Mandić, Vlado Kapor, Luka Anđelić i Borko Čavaljuga.( Komnenović-Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd 1979., str. 582.-584.)

44. 4. dalmatinska brigada – splitska, formirana je u Sošićima, na Biokovu, 05. siječnja 1943.. Sudjelovala je u bici na Neretvi i prijenosu ranjenika. Raspuštena je 12. travnja i ponovo formirana 12. rujna 1943. godine kao Splitska brigada. Brigada je došla u Hercegovinu 21. prosinca 1944. i sve do 27. siječnja 1945. i operacije BURA bila je angažirana na opsjedanju Širokog Brijega. Brojala je oko 1200 vojnika. U sastavu brigade bilo je i oko 300 Talijana. U vrijeme operacija u Hercegovini, brigadom je zapovijedao Ivan Gaće, dužnost načelnika stožera obnašao je Nikola Vidošević,, a dužnost političkih komesara obnašali su Paško Mijan i Berislav Badurina.

45. Šegrt, Vlado, Rođen je 1907. u Lastvi kod Trebinja. Prije rata zemljoradnik. Član KPJ od 1931. Pripadnik partizanskog pokreta od 1941. i jedan od organizatora lipanjskog ustanka 1941. u okolini Trebinja. U ratu obnašao dužnosti zapovjednika brigade i 29. hercegovačke divizije te vijećnik AVNOJ-a. Poslije rata bio je član CK SKJ, potpredsjednik Skupštine SR BIH, i drugo. Proglašen narodnim herojem.

46. Sekretar Oblasnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu bio je Mato Markotić iz Graba, a članovi Mladen Knežević iz Trebinja, Franjo Budimir iz Vira, Marko Šoljić iz Širokog Brijega, Halid Mesihović iz Ljubuškog,, Pero Jelčić iz Počitelja i Jure Galić s Bijače. (Jure Galić, «Vrijeme i ljudi», Svijetlostkomerc d.d., Sarajevo, 2005., str. 334.)

47. Izvješće Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945., Historijski arhiv Mostar, Pik. Broj Og.19.-587.

facebook komentari