Pratite nas

Povijesnice

SLOVENSKA GROBIŠTA: RUDNIK PEČOVNIK KOD CELJA

Objavljeno

na

Pretpostavlja se da je u likvidacijama na području Republike Slovenije nakon II. svjetskog rata ubijeno je oko 14 tisuća Slovenaca,  nekoliko tisuća pripadnika njemačke nacionalne manjine, nekoliko tisuća srpskih i crnogorskih četnika, vjerojatno oko 10 000 njemačkih vojnika[1] i oko 190 000 Hrvata [2], zarobljenih prilikom povlačenja na celjskom području ili vraćenih s Bleiburga.

Spomen-park Teharje (Celje), snimila: Blanka Matković, 7.6.2008.
Spomen-park Teharje (Celje), snimila: Blanka Matković, 7.6.2008.

Najveći broj žrtava ubijen je na području od  Bleiburga odnosno Dravograda preko Maribora i Ptuja do hrvatske granice. Drugi epicentar bilo je područje od Celja do Brežica s okolicom, odnosno do hrvatske granice. Pretpostavlja se da je na tom području ubijeno najmanje 20 000 osoba,[3] a veći dio lokacija grobišta odnosi se na nekadašnje protutenkovske rovove i rudarska okna.[4] Prema nekim hrvatskim izvorima, na području od Celja do Brežica ubijeno je preko 100 tisuća ljudi.[5] Treće područje masovnih ubojstava je područje Gorenjske, Ljubljane, Dolenjske i Kočevsko, gdje je ubijeno minimalno 15 000 ljudi. [6]

Rudnik Barbarin rov (Huda jama), snimio: Stipo Pilić, 7.6.2008.
Rudnik Barbarin rov (Huda jama), snimio: Stipo Pilić, 7.6.2008.

Na širem području Celja najveću pažnju privuklo je grobište Barbarin rov (Huda Jama), no nedaleko Celja nalazi se još jedan rudnik u kojemu je 1945. možda stradao i veći broj žrtava od onog u Hudoj Jami. Pojedini hrvatski izvori navode da je u rudniku Pečovnik ubijeno 7 do 8 tisuća Hrvata i Slovenaca, nakon čega je rudnik zatrpan.[7]

Dječji logor na Petričku (Celje), snimila: Blanka Matković, 7.6.2008.
Dječji logor na Petričku (Celje), snimila: Blanka Matković, 7.6.2008.

No, istraživač Dragutin Šafarić iz Velenja, koji se istraživanjem slovenskih grobišta bavi preko 30 godina, objavio je podatak o 12 000 žrtava Pečovnika, o čemu mu je govorio župnik i kroničar Štefan Kušer.[8] O Šafarićevim istraživanjima više se može pročitati na njegovoj web stranici Pieteta na kojoj Šafarić već 15 godina objavljuje zemljovide, fotografije i druge podatke o slovenskim i hrvatskim grobištima te njihovim žrtvama.

Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.
Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.

Između 2008. i 2011. Blanka Matković i Stipo Pilić u više su navrata odlazili u Zgodovinski arhiv u Celju te obilazili grobišta na tom području u čemu im je pomogao upravo Dragutin Šafarić. Tijekom tog razdoblja u celjskom arhivu pronađeno je tek nekoliko dokumenata zahvaljujući kojima se da naslutiti da se kod rudnika Pečovnik doista „nešto“ događalo.[9]

Upravitelj rudnika Pečovnik Jakob Draksler zatražio je 15. svibnja 1945. od Komande mjesta Celje (Prometni odsjek) dozvolu za nošenje oružja i uporabu motornih vozila za „službene“ potrebe rudnika, što je Komanda i odobrila. Istog dana upravitelj rudnika zatražio je i dozvolu za nošenje oružja za zaposlenika Viktora Bajeca, rođenog 27.8.1910. u Ljubljani, što je također odobreno.

Nije poznato zbog čega je zaposlenicima rudnika bilo potrebno spomenuto oružje, no drugi dokument od 27. lipnja 1945. otkriva da su istu dozvolu posjedovali i pripadnici „straže rudnika“. Ovdje objavljujemo prijepis pronađenog popisa kojeg potpisuje Jakob Draksler:

Seznam rudniške straže in orožja
Tek. št. Ime Datum Kraj Bivališče Naziv in što. orožja
rojstva
1. Arnuš Anton POVELNIK straže 28.1.1892. Dornova, Ptuj Pečovnik /rudnik/ Brzostrelka št. 3847 s 300 naboji in samokres št. 289196 kal. 7.65 10 naboj
2. Draksler Jakob začasni upravnik rudnika 17.7.1904. Dol pri Hrastniku Celje, Polule 8 Brzostrelka št. 6625 2 300 naboji in samokres št. 374153 K z 12 naboji kal 7.65
3. Svet Ivan stražar 17.12.1904. Petrovče pri Celju Celje, Zagrad 114 Brzostrelka št. 191 s 300 naboji
4. Zaveršek Ivan stražar 21.12.1908. Zagrad, Celje Celje, Zagrad 2 Puška Mauzer št. 3175 s 100 naboji
5. Ramšak Franc stražar 1.8.1914. Petrovče Celje, Zagrad 4 Puška Mauzer št. 9984 s 100 naboji
6. Osolnik Martin 10.9.1908. Dragoše pri Litiji Teharje, Pečovnik Puška Mauzer št. 14491 s 100 naboji

Istog dana, dakle 27. lipnja 1945., upravitelj rudnika Pečovnik potpisao je potvrdu da je „drug Radeljak Petar, rođen 25.6.1917. u Siveriću, općina Drniš, kotar Knin, zaposlen u našem rudniku“ kao „nadpaznik“ u službi od 6 do 14 sati i “po potrebi vrši noćni nadzor nad jamom“, te je zatraženo da se spomenutom Radeljku također izda dozvola za nošenje oružja.

Hrvatski zarobljenici kod Celja, Politički zatvorenik, br. 186, rujan 2007.
Hrvatski zarobljenici kod Celja, Politički zatvorenik, br. 186, rujan 2007.

Unatoč navodima u medijima da je rudnik Pečovnik prestao s radom u svibnju 1945. kada su ondje izvršene likvidacije, dokumenti u celjskom arhivu svjedoče da je rudnik još uvijek radio u siječnju 1946. Iz tog razdoblja datira Zapisnik o primo-predaje poslov delegata Ministarstva za industrijo in rudarstvo v Ljubljani pri Rudarski zdrušni „Bohemija“, premogovnik Pečovnik, tov. ing. Hohnjec Milivoja tov. ing. Lipušiču Matiji, novemu upravitelji premogovnika Pečovnik od 21. siječnja 1946.[10] Potvrda Ministarstva za industriju i rudarstvo Vlade Narodne Republike Slovenije od 28. lipnja 1946. dokazuje da je Rudarska združba Bohemija, a tako i rudnik Pečovnik, prešla u državno vlasništvo 13. studenog 1945. U istom fondu nalazi se i veći broj nacrta rudnika Pečovnik koji su nastali između 1940. i 1951., a na onome iz kolovoza 1947. upisano je i skladište streljiva. Na kasnijem nacrtu upisana je količina iskopanog materijala izražena u tonama i to po godinama (1947., 1948., 1949., 1950. i 1951.) u različitim dijelovima rudnika. Sačuvan je i nacrt u kojemu su ucrtani dijelovi rudnika u kojima su iskapanja vršena 1944., 1945. i 1946. Svi ovi podaci ukazuju na to da je barem u jednom dijelu rudnika rad nastavljen najmanje do početka 1950-ih, a zahvaljujući sačuvanim nacrtima i njihovom međusobnom usporedbom budućim istraživanjima moglo bi se ustanoviti koji dijelovi rudnika su zatvoreni 1945. i gdje bi točno trebalo vršiti iskapanja ne bi li se pronašli posmrtni ostaci žrtava likvidiranih u svibnju 1945.

Croatiarediviva.com

BILJEŠKE:

[1] Poročilo Komisije Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj priktritih grobišč 2005.-2008., Ljubljana, 2009., str. 411-412

[2] Branimir Kovačević: Suza za Bleiburg, Zagreb, 2003., str. 20-21.  Kovačević navodi da je na križnom putu od Dravograda do hrvatske granice ubijeno oko 145 000 ljudi, u Kočevskom rogu 41 000, u Zasavskim bregima 24 000, u Brežičkom polju – Moste 6 000, u Krakovskom gozdu otkriveno je 11 grobišta sa 5 000 ubijenih te još  1 500 na drugim mjestima.

[3] Poročilo, 412

[4] Ivan pl. Jelačić-Kajbuš navodi slijedeće podatke o broju stradalih osoba na području koje obuhvaća ovaj elaborat:  Celje – 10 000, Huda jama – 5 000, Laško – 3 000, Hrastnik – 7 000, Teharje – 10 000, Zidani Most – 3 000, Sevnica – 5 000, Krško – 5 000, KOstanjevica – 2000, odnosno ukupno 50 000 ubijenih Hrvata. Ivan pl. Jelačić – Kajbuš: Neispunjena čežnja, Kalvarija Hrvatske, Zagreb-Ottawa, 2001., str. 188

[5] Spomen-obilježja podignuta u čast i slavu poginulim i ubijenim pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga i civilima žrtvama II. svjetskog rata, poraća i zajedničkih spomen-obilježja s poginulim u Domovinskom ratu u 1991.-1995.g., Hrvatski domobran, Zagreb, 2006., str. 42

[6] Poročilo, str. 412

[7] Spomen-obilježja podignuta u čast i slavu poginulim i ubijenim pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga i civilima žrtvama II. svjetskog rata, poraća i zajedničkih spomen-obilježja s poginulim u Domovinskom ratu u 1991.-1995.g., 43

[8] http://www.hrvatskipolitickiuznici.hr/content/view/1904/2/

[9] Zgodovinski arhiv Celje, Okrajni in Okrožni odbor v Celju, 1945., kut. 1, Sig. 8

[10] Zgodovinski arhiv Celje, Rudnik Pečovnik, kutija 11.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Objavljeno

na

Objavio

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović zbog kojeg je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović danas izviždana, tako ga je ukratko opisao prof.dr. Slaven Letica priloživši dokumentarni film Tragovi jedne vizije mons. Božo Milanović kojeg možete pogledati u naslovu.

Zaslužan je za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične “Carsko-kraljevske velike državne gimnazije” u Pazinu. Doktorirao je u Beču 1919. godine.

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti – još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija).

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati  oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo neminovno učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu. Tek je to trebalo stvoriti?

Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.

Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću? Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji nisu bili predstavnici ni ZAVNOHA ni AVNOJA, nego istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ.

Među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj (Nikola Bašić)

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

25. rujna 1991. – Embargo na uvoz oružja

Objavljeno

na

Objavio

Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je prihvatilo rezoluciju pod brojem 713 kojom se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“.

Rezoluciju je činilo osam točaka koje su trebale pomoći u rješavanju jugoslavenske krize, pri čemu je naglašena potreba za mirnim rješenjem i dijalogom, iako je, naravno, zabrana državama članicama UN-a da Jugoslaviji isporučuju bilo kakvo oružje i streljivo imala najveću važnost.

Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti istaknuo je srpsku vladu i Jugoslavensku narodnu armiju kao glavne krivce za tragične posljedice rata na području Hrvatske, ali međunarodna je zajednica rezolucijom 713 upravo napadnutoj republici najviše naštetila, piše HRT

Naime, Hrvatskoj je prije rata oduzeto gotovo sve oružje Teritorijalne obrane, dočim je JNA, koja je već u tom razdoblju otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje  rezolucije.

Već je 1. listopada JNA iskoristila odluku o embargu i uputila ultimatum Vladi Republike Hrvatske da će napasti sve vitalne objekte ili poduzeti akciju velikih razmjera ne prekine li se oružani sukob, nakon čega su počeli granatirati Dubrovnik i zatvarati obruč oko opkoljenog Vukovara i drugih napadnutih hrvatskih gradova.

Rezolucija broj 713 bila je prva UN -ova rezolucija  donesena za rješavanje krize u Jugoslaviji, no za napadnute Hrvate bila je pogubna. Embargo na uvoz oružja imao je dalekosežne posljedice jer je, s obzirom na goleme zalihe streljiva i nemjerljivu nadmoć u naoružanju, UN praktično olakšao srpskom agresoru osvajanje novih teritorija.

Napadnuta Hrvatska, a uskoro i Bosna i Hercegovina, platile su ovu nepravednu odluku tisućama izgubljenih života.

facebook komentari

Nastavi čitati